PDA

Pogledajte punu verziju : Citati



Stranice : 1 [2] 3 4 5

Amer #23
18-04-2009, 01:19 PM
"Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe.

(Sri Chinmoy)"

____________________________________

"Sine ucis za sebe a ne za mene."

(moja mama):hehehehe:

Arman RA✩81
19-04-2009, 08:51 PM
Mislim da bi većina ljudi u Hollywood-u trebala polagati IQ test, prije nego im se dozvoli da dišu.
Marilyn Manson

Gothica
20-04-2009, 10:42 AM
"Čovjek bez mašte je čovjek bez krila.
Muhammad Ali)"

"Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati.
(Mark Twain)"

"Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao."
Dostojevski

Joger
23-04-2009, 12:48 PM
Ja sam ljubav i u svojim podzemnim snovima zamisljao samo kao borbu, pocinjala je uvijek kao mrznja i zavrsavala kao moralno potcinjavanje, a tada vise nisam mogao ni zamisliti sta da radim sa pokorenim bicem.

@Alphaville_grl
29-04-2009, 11:58 PM
U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Dobrica Ćosić

_Ananda_
30-04-2009, 10:59 AM
... "Možete li se zapitati koji je razlog naveo Pitagoru da odbaci meso? Što se mene tiče, ja bih radije volio znati pod kojim je neočekivanim okolnostima i u kojem stanju uma prvi čovjek stavio svoje usne na meso i krv mrtvog stvorenja, iznio na stol mrtva, ustajala tijela i usudio se nazvati hranom dijelove tijela koji su do maloprije puštali glasove i krikove, kretali se i živjeli?...Ako tvrdite da ste po prirodi stvari određeni za mesnu vrstu ishrane, onda prvo osobno ubijte ono što želite jesti. Međutim učinite to vlastitim rukama, bez pomoći mesarske sjekire, noža ili bilo kakvog oružja." ...

Plutarh

_A_
30-04-2009, 11:05 AM
Jedan od mojih omiljenih citata...


Cowards die many times before their deaths;
The valiant never taste of death but once.

na bosanski (izvor: http://bs.wikiquote.org/wiki/Julije_Cezar_(drama))


Bezbrojno puta kukavice mru Prije svoje smrti; junak samo jednom.

Semla
02-05-2009, 08:14 PM
"Ljubav je u svakom slučaju otrovana sumnjama. Ljubav je mučenje. U savršenoj, čvrstoj vjeri jeste sigurnost i mir." Glorija; Ranko Marinković

Soleil
18-05-2009, 09:36 AM
„Kako izgleda nada neko uspije da nađe ravnotežu između persone i sjenke? Jung citira pismo bivše pacijentkinje, napisane nedugo poslije završetka analize:

Od zla sam dobila dosta dobrog. Ćutanjem, potiskivanjem ničega, pažnjom i prihvatanjem stvarnosti- prihvatanjem stvari onakve kakve jesu, ne onakvih kakve bih željela da budu-radeći sve to, došla sam do neobične spoznaje, kao i snage, takvu kakvu ranije nisam mogla ni zamisliti. Uvijek sam mislila da kada prihvatamo stvari, one baš nadjačaju na ovaj ili onaj način. Ovo definitivno nije tačno; prihvatanjem stvari neko može jedino da zauzme stav u odnosu na njih. Tako da sad imam namjeru da igram životnu igru, primajući sve što dolazi do mene, i dobro i loše, sunce i sjenke koje se zauvijek smjenjuju i, na ovaj način, također prihvatam sopstvenu prirodu sa svim njenim pozitivnim i negativnim stranama. Stoga, za mene, u svemu ima više života. Kakva sam budala bila! Kako sam pokušala da tjeram da stvari idu onim tokom kojim sam ja mislila da treba da idu.“


Jungova mapa duše,
Marej Stajn

pocahontas
18-05-2009, 07:11 PM
"Buducnost je za one koji vjeruju u ljepotu svojih snova"

"Ne mozemo od drugih traziti ono sto ni sami nismo spremni uciniti"


Eleanor Roosevelt :thumbup:

Joger
18-05-2009, 07:25 PM
Lako je sine biti budala,treba biti pametan. ( x 100 )

Moj ujak :sweat:

thunderica
20-05-2009, 05:06 PM
Strašni smo - ti i ja.
Mi, veliki, divni, plemeniti ljudi. Znam, nismo uvijek, ali trudimo se. Tako nas barem On uči.
I opet mi se misli vraćaju na Luciju. Na sve one Lucije koje prođu našim brzim životima, a da ih ne stignemo bolje ni pogledati. Ili čak i pogledamo, ali, Bože moj, kamo bismo došli kada bismo se oko svakoga trudili? Pa mi smo ipak civilizirani ljudi i ne možemo sad baš biti društveni sa svima. Bližnji? Ma sve je to O.K., zapovijed ljubavi itd. - no, i pojam bližnjega ima svoje granice. Zar ne? Svakako. Dok nas tragedija ne pouči drukčijem.
Trebaju li nam doista Lucije da bismo konačno počeli primjećivati ljude oko sebe, prilaziti im naprosto zato što smo baš njih i baš sada zamijetili u gomili? Ili zato što nam se učinilo da smo im baš sada potrebni? Trebaju li umirati Lucije da bismo mi oživjeli neposrednost?
Još uvijek mislimo - ima vremena, već ću nekako svrnuti oko na toga i toga, već ću jednom progovoriti koju s njim, već ću mu jednom oprostiti, možda mu jednom kažem što iskreno mislim o njemu… I stalno odgađamo. A vrijeme lijepo neprestano prolazi još nam se smije onako usput misleći: ''Mogli ste me i bolje iskoristiti!''
Doista, koliko vremena potrošimo u praznom hodu kada se bojimo ili jednostavno odbijamo upoznati dušu čovjeka pored sebe. A zaboravljamo da svak' nosi nešto od Dobroga u sebi. Netko možda i ne previše, ono je u njemu sasvim nezamjetljivo ispod naslaga zloče ili plahosti, no ipak - tu je. Prihvaćanjem i ljubavlju ta mala duboko zakopana klica dobiva poticaj za rast. A tek upornim i pažljivim uzgojem… Dobro, koje je u početku bilo skriveno, polako prilazi površini i postaje vidljivo. Svijet dobiva novu svjetiljku koja možda na nekom drugom ponovi postupak svoga rađanja. I tako se sve širi dalje. I mi mijenjamo svijet. Zvuči li vam previše idealno? Naivno? Može biti. No, na sreću, postoji jedan dio svijeta koji sasvim sigurno možemo promijeniti. Sebe same. A, to je već jako puno.
Pa krenimo onda u potragu za Dobrim. Možda prvo baš u tom svijetu koji jedva čeka da ga otkrijemo ljudima. Neka barem naše vlastito Dobro postane vidljivo. Baš onim ljudima koji su nas baš danas onako uspješno izludili. Nadam se da to nisam bila ja. No, ako i jesam, baš vam opraštam što vam idem na živce. I baš mi je drago što ste ovo štivo pročitali do kraja. I baš … ma baš je Dobro!


Enes Kisevic

sejkan
22-05-2009, 11:25 AM
MATURSKI.WEEBLY.COM (http://MATURSKI.WEEBLY.COM)

_A_
22-05-2009, 11:59 PM
Naleti na ovaj slučajno na netu.. ali je ekstra :bonesm:


Life is like stepping onto a boat that is about to sail out to sea and sink.

C.Anthony_K.Martin
23-05-2009, 12:01 AM
ne ceka vojska da se kobila popisa

Ending.Theme
23-05-2009, 01:08 AM
Pa ipak, to se vreme racuna u zivot.

_Ananda_
23-05-2009, 04:10 AM
Mi koji smo proveli veći dio života u gradovima, ne znajući gotovo ništa o životu ljudi na selu i udaljenim poljima Libana ,kretali smo se za tokom savremene civilizacije sve dok nismo zaboravili ili zanemarili mudrost onog lijepog,jednostavnog i prečistog života. Onog života koji se smije u proljeće,bremenitog ljeti, koji uživa u jesen i odmara zimi, života koji je sličan majci prirodi u svim njegovim mijenama.
Imamo više novca od seljaka, ali je njihova duša uzvišenija od naše. Mnogo sijemo, ali ništa ne žanjemo.Oni požanju što posiju. Mi smo robovi naših ambicija, oni djeca zadovoljstva. Čašu života ispijamo pomiješanu sa gorčinom očaja, strahom i dosadom, njihova čaša je čista.

Kahlil Gibran.

@Alphaville_grl
24-05-2009, 03:51 PM
Kronično grizodušje je najnepoželjniji osjećaj, i u tome se slažu svi moralisti. Ako si se loše ponio, pokaj se, popravi sve sto možeš i zadaj sebi zadatak da se drugi put bolje ponašaš. Nikako nemoj mozgati nad svojim pogreškama. Valjanje po blatu nije bas najbolji način da se očistiš.

Aldous Huxley, Divni novi svijet...

silhouette
06-06-2009, 04:13 PM
Pa ipak, to se vreme racuna u zivot.

cest sam sile ja...


dok je padala, i pokusavala pronaci onaj najbolji i najuvjerljiviji pad, koji ce spasiti svijet, i dok je sva blatna i krvava izgovarala jedinu svoju recenicu, ruta tannenbaum nije mogla znati da iza dvorisnih prozora vise nitko ne proviruje i da su spustene sve rolete i zakljucani svi ulazi u haustore.
dvojica s puskama, naslonjeni na mercedes, cekaju da ih ruta primijeti.

m.j.

cool.mama
07-06-2009, 01:09 PM
Kad sam mogo-nisam mogo,a sad mogu-pa ne mogu.
Momo Kapor
.

thunderica
16-06-2009, 10:02 AM
Mi povlacimo granice svoje licnosti uvek suvise usko! Mi uracunavamo u svoju licnost uvek samo ono sto saznajemo kao individualno rzlicito, kao nesto sto se udaljuje od drugog. Ali mi, upravo svaki od nas, sastojimo se iz svih sastojaka sveta; i kao sto nase telo nosi u sebi rodoslovlje razvica sve do ribe, pa i mnogo dalje unatrag, tako i mi imamo u dusi sve sto je ikad zivelo u ljuskim dusama. Svi bogovi i djavoli koji su ikada postojali, bilo kod Grka i Kineza ili kod Zulukafera, svi zajedno su u nama, svi su tu, kao mogucnosti, kao zelje, kao izlazi. Kad bi covecanstvo izumrlo sve do jednog jedinog osrednje darovitog deteta, koje nije dobilo nikakvu obuku, ovo bi dete ponovo pronaslo sav tok stvari, bogove, demone, rajeve, zapovesti i zabrane, Stare i Nove zavete, sve bi ono moglo ponovo da stvori.

Hese(Demijan)

kyra
16-06-2009, 10:46 PM
„...Imala je samo tijelo, sve drugo je njime bilo potisnuto. Nije probudila želju u meni, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom početku, stidom, mišlju o godinama i zvanju, čašću, strahom od nemara koji može da bude teži od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo. Bez želje da se ima, bez mogućnosti da se potpuno doživi, bez snage da ode...A onda mi je došlo do svijesti da je opasno ovo radosno posmatranje, nisam se više osjećao nadmoćnim, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mom životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je dozvala drugu?... dvadeset godina je zaboravljam, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi?“

* * *
„...Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije moglo da bude. A UVIJEK IZGLEDA LIJEPO ONO ŠTO SE NIJE OSTVARILO. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje...“

* * *

„..Kakav je bijes okušane ili neutažene želje između dvoje mladih ljudi, kakva omađijanost, koja se samo, mislima hranjena, može razviti u opasan zanos...“

* * *

„..Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje od svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koji želi moć jer se boji...“

* * *

„...Teško je vjerovati, ali je istina, bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista srca, ili iz šale možda. Teško se, eto, kupuje s pažnjom i stari okorjeli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, ne umiru tako lako. I nisu sitne...“

* * *

„...Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija,ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen, ili grub ili plačljivo nježan.
Žena uvijek zna, one uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno i prije će pomisliti da jest nego da nije...“

* * *

„...Opet sam sâm. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sâm. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema i onda je moje sve što postignem i dobro izlo...“

* * *

„...Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim čekalo...“

* * *

„...Smisao je gorak: čovjek treba da se odriče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenja neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja zbog mogućeg žaljenja. Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo, uvijek će ostati mogućnost da nam to unšte drugi...“

* * *

„...NAVIKNI SE NA PREZIR AKO ŽELIŠ MIR, ILI NA MRŽNJU AKO PRISTANEŠ NA BORBU. ALI NE ULAZI U OKRŠAJ AKO NISI SIGURAN DA ĆEŠ OBORITI PROTIVNIKA. NE UPIRI PRSTOM NA TUĐE NEPOŠTENJE AKO NISI DOVOLJNO JAK DA TO NE MORAŠ DOKAZIVATI....“

* * *

„...Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio sa onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano...“

* * *


„...Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj...“

* * *


„...ILI SE SVETILA ZBOG PRAZNOG ŽIVOTA, ZBOG NEIMANJA LJUBAVI, ZBOG POTOPA DJEVOJAČKIH SNOVA? PREVARENA U OČEKIVANJU I SUROVA, KAKVA JE POSTALA, SADA JE MIRNO SVIĐALA RAČUNE SA CIJELIM SVIJETOM, BEZ ŽALJENJA I KAJANJA, BEZ MILOSTI. KAKO ME SAMO GLEDALA, KAO DA ME NEMA ILI ME TOLIKO PREZIRE DA SVE MOŽE DA ZABORAVI ILI NE UMIJE VIŠE DA SE STIDI...“

* * *


„...Odgovora nije bilo ni znaka, nikakvog ni uzbuđenja ni čak tuge. Bio sam kao glina, tajna je ostala gluha. Obuzimao me osjećaj gorke pustoši, mira koji nije moj i nekog smisla, važnijeg od svega što svi znaju...Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Ono što sad imam zna samo za tugu. A onda je došla tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se čuli krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila. Sama od sebe. Zbog suza, možda...“

* * *

„...Zbog te jedne žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome: osjećao sam se poharan i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj. Možda sam se svetio sebi i ljudima, nehotice i ne znajći. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što svoju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj ženi. Ali možda govorim bez razloga, sad, svodeći račune. Jer i nju sam ostavio i otišao, ne žaleći, a požalio sam kad ništa nisam mogao izmijeniti...“

* * *

„...Nada je svodilja smrti, opasniji ubojica nego mržnja. Prijetvorna je umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapuće ono što čovjek želi da čuje, vodi pod nož....“

Meša Selimović - Derviš i smrt

Ending.Theme
20-06-2009, 11:46 PM
Kad dodje vrijeme povratka, ti sredi svoje stvari u neveliki kovceg, sve ono sto uvijek s tobom ide i sto je neophodno za tvoj jednostavni zivot. Ne boj se onog sto te tamo negde ceka, i ne zali suvise za onim sto ostavljas tu na morskoj obali, koja i nije tvoje stalno boraviste. A sa sobom ponesi josh, kao nevidljiv prtljag bez tezine i obima: parce neba medju granama pinija, terasu sa tri stuba i kameni sto sa zelenim rosnim smokvama, nacetim dobrim kruhom i dobrocudnim nozem kraj njega. Tome ce se samo od sebe pridruziti: grancica ruzmarina, dva-tri lista lovorike, struk morace, i malo morske soli od koje si se zagrcnula prilikom posljednjeg kupanja. Neka ti to bude uspomena koja ce te pratiti nekoliko dana ili mjeseci, sve dok ne dodje vrijeme da, bez zaljenja, ustupi mjesto nekom drugom sjecanju nekog novog i drugacijeg svijeta.

ZAVATONI
22-06-2009, 05:51 PM
"Mnogo ljudi ima malo znanja, a velika očekivanja, pa krive ono što se dogodilo juče za ono što se događa danas... Možda me ne razumijete vi, ali će me razumjeti od vašeg sina sin."

Semla
25-06-2009, 08:36 PM
'' ..U glavi mi se mahnito vrtjelo obilje prizora koje ni sama nisam mogla shvatiti, uz neke koje sam se trudila potisnuti. Ništa mi isprva nije bilo jasno, ali kako sam postupno sve više gubila svijest, razjasnilo mi se nekoliko nespornih činjenica.
Bila sam apsulutno sigurna u tri stvari. Prvo, Edward je vampir. Drugo, jedan dio njega - a ne znam koliko bi taj dio mogao biti moćan - žedan je moje krvi. I treće, bezuvjetno sam i neporecivo zaljubljena u njega..''

SUMRAK, Stephenie Meyer

Kompleks
25-06-2009, 08:43 PM
Dok njene usne šapuću: "Do skorog viđenja", oči joj govore: "Nikad više."

Neka te nikad ne izgubim, blaženi bolu dragoceniji od vode, opekotino duše bez koje bismo bili samo suvo drvo.

Mi smo zapravo jedna duša, ja i ti,
pojavljujemo se i skrivamo se, ti u meni, ja u tebi.
To je duboki smisao moje veze s tobom,
jer između mene i tebe ne postoji ni ja, ni ti.

Videti Me u svim bićima, u svima Me voleti.

Kenize Murad - "Tragom mrtve princeze"

Pirate_Girl4
26-06-2009, 10:37 PM
Citati meni veoma dragi...... Dok sam čitala lektiru (Eugenija Grandet), zapisala sam ove:

"Najzad, malo-pomalo, njegovi pogledi, njegove riječi očaraše sirotu djevojku, koja se slatko predade struji ljubavi: ona prihvati svoje blaženstvo kao što plivač hvata granu vrbe da se izvuče iz rijeke i odmori na obali..."

"-Vi me volite? Upita je Charles
-Oh da! Volim vas! Odgovori ona dubokim glasom kojim dade duboko osjećanje.
-Ja ću čekati, Charles. Bože, otac je na prozoru-reče ona odbijajući ga dok se primicao da je poljubi..."

"Ona pobježe pod svod, Charles ode za njom. Kad ga spazi, ona se povuče do stepenica i otvori vrata, zatim i ne znajući dobro kuda će, nađe se u blizini Nanonine (služavkine) sobe, na najmračnijem mjestu u hodniku, tu je Charles, koji je išao za njom, uze je za ruku, privuče na svoje srce, obuhvati oko struka i blago zagrli. Evgenija se nije više otimala, ona primi i dade najneviniji, najslađi ali najiskreniji poljubac među poljupcima…."

:love: :love: :love: :love:

Ending.Theme
27-06-2009, 08:47 PM
Nel mezzo del cammin di nostra vita
mi ritrovai per una selva oscura
ché la diritta via era smarrita.

senadavdic
28-06-2009, 10:36 AM
""Kada covjek nesto silno zeli , cijeli svemir se ujedini kako bi mu pomogao da ostvari taj cilj"" Paolo Coelho -Alhemicar

Semla
28-06-2009, 02:25 PM
" Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činimo zlo, i kad mislimo najbolje! A činimo zlo i kad ništa ne činimo, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim tlo zato što živim, jer ne znam kako da živim. "
Selimović, Tvrđava

thunderica
04-07-2009, 10:13 AM
"You, and those like you, take your fill of pleasure on earth by making the life of such as me bitter and black with sorrow; and then it is a fine thing, when you have had enough of that, to think of securing your pleasure in heaven by becoming converted!"

Thomas Hardy - Tess of the D'Urbervilles

Soleil
04-07-2009, 05:36 PM
Ja sa svoga prozora ne vidim more. Drugi kada tu dođu, dođu na more.


Jedna teta.

Ending.Theme
22-07-2009, 04:55 PM
Inicijali HD u imenu Henrki Dark znace Hampti Dampti?
Tako je.
Ne shvatam.
Hampti Dampti: najcistije otelovljenje ljudskog stanja. Slusajte me pazljivo, gospodine. Sta je jaje? To je nesto sto josu uvijek nije ziv kako josh nije rodjeno? A ipak, on je ziv - nema greske. Znamo da je tako zbog toga sto ume da govori. Stavise, on je filozof jezika. "Kada ja upotrebim neku rijec", rece Hampti Dampti, jednim prilicno prezrivim tonom, "ona znaci upravo ono sto ja izaberem da ce znaciti - ni manje, ni vise". "Pitanje je", rece Alisa, "da li vi mozete da ucinite da reci znace toliko mnogo razlicitih stvari". Pitanje je", Hampti Dampti rece, "ko je gospodar" - to je sve.
Luis Kerol, rece Kvin.
Alisa s druge strane ogledala, sesto poglavlje.


***

Oster je bio pomalo uzdrzan, ali je na kraju priznao da radi na knjizi eseja. Trenutno je pisao esej o Don Kihotu.

Jedna od mojih omiljenih knjiga, rece Kvin.
Da, i mojih. Nenadmasna je.
Kvin ga zapita o kakvom je eseju rec.
Mislim da bi se mogao nazvati spelukativnim, posto nemam namjeru da u njemu bilo sta dokazujem. Zapravo, citav je napisan u ironicnom tonu. Imaginativno citanje, mislim da bi se tako moglo nazvati.
U cemu je sustina?
Ona se uglavnom tice autorstva knjige. Ko ju je napisao, i kako je napisana.
Postoji li takva dilema?
Naravno da ne, Ali ja imam na umu onu knjigu unutar knjige koje je Servantes napisao, onu koju je zamisljao da pise.
Ah.
Stvar je sasvim jednostavna. Servantes se, ako se secate, nadugacko trudi da ubedi citaoca da on nije autor. Knjigu je, po njegovim recima, na arapskom jeziku napisao Sid Hamere Benengeli. Servantes opisuje kako je jednoga dana slucajno otkrio rukopis na pijaci u Toledu. Unajmljuje nekog da mu prevede na spanski, i nakon toga predstavlja se samo kao priredjivac prevoda. Ustvari, on cak ne moze ni da garantuje za tacnost samog prevoda.
A ipak istice, dodade Kvin, da je verzija Sida Hameta Benengelija jedina prava verzija price o Don Kihotu. Sve ostale verzije su falsifikati, napisani iz pera prevaranta. On silno insistira na tome da se sve o cemu se pise u knjizi zaista odigralo.
Bas tako. Jer, ta se knjiga, na kraju krajeva, bori provit izmisljotina. Nije mogao da u tu svrhu ponudit tvorevinu imaginacije, zar ne? Morao da je da tvrdi da je istinita.
Ipak, ja sam oduvek podozrevao da je Servantes gutao te stare viteske romane. Ne mozete tako silno mrzeti ukoliko jedan deo vas ne voli to isto. U izvesnom smislu, Don Kihot je bio samo njegov dubler.
Slazem se s vama. Moze li se pisac predstaviti bolje nego kroz portret covjeka opcinjenog knjigama?
Tacno tako.
U svakom slucaju, posto je knjiga stvarna, iz toga proistice da je pricu morao napisati ocevidac onoga sto se u njoj dogadja. Ali se Sid Hamete, navodni autor, nikad ne pojavljuje. Ni u jenom trenutku on ne tvrdi da prisustvuje onom sto se dogadja. Dakle, moje pitanje glasi: Ko je Sid Hamete Benengeli?
Da, shvatam na sta ciljate.
Po teoriji koju ja razvijam u eseju, on je zapravo kombinacija cetiri razlicite osobe. Sanco Pansa, naravno, jeste ocevidac. Drugog kandidata nema - posto je on jedini koji prati Don Kihota u svim njegovim avanturama. Ali Sanco ne zna da cpita i pise. Dakle, on ne moze biti autor. S druge strane, znamo da je Sanco jezicki izuzetno obdaren. Uprkos njegovim besmislenim trapavostima u govoru, on je u stanju da nadgovori sve druge junake u knjizi. Meni se cini da je savrseno moguce da je on izdiktirao pricu nekom drugom - konkretno, berberinu i svesteniku, Don Kihotovim dobrim prijateljima. Oni su prici dali odgovarajuci knjizevni oblik - na spanskom - a zatim predali rukopis Simonu Karasku, iz Salamanke, koji ga je preveo na arapski. Servantes je pronasao taj prevod, pa ga preveo nazad na spanski, a potom objavio knjigu, Pustolovine Don Kihota.

Ali zbog cega bi Sanco i svi ostali radili sve to?
Da bi izleceli Don Kihota od ludila. Zeleli su da spase svog prijatelja. Setite se, oni na pocetku spaljuju njegove knjige o vitezovima, ali to ne daje nikakvog ucinka. Vitez Tuznog Lika ne odrice se svoje ospesije. Potom, naizmenicno, svi oni krecu da ga traze, preruseni na razlicite nacine - kao ucveljena zena, kao Vitez Od Ogledala, kao Vitez Od Belog meseca - da bi namamili Don Kihota da se vrati kuci. Na kraju, to im i polazi za rukom. Knjiga je bila samo jedan od njihovih mamaca. Ideja je bila da Don Kihotu pokazu odraz njegovog ludila u ogledalu, da zabeleze svaku od njegovih apsurdnih i smesnih iluzija, tako da, kada na kraju procita knjigu, sam uvidi koliko je gresio.
To mi se dopada.
Da. Ali postoji josh jedna, poslednja kvaka. Don Kihot, po mom misljenju, nije bio zaista lud. Samo se pretvarao da jeste. U stvari, on je sam organizovao citavu stvar. Prisetite se: kroz citavu knjigu Don Kihot je zaokupljen potonjim pokolenjima. On se neprestano iznova pita koliko ce tacno njegov hronicar zabeleziti njegove pustolovine. To podrazumeva nekakvo njegovo znanje; on unapred zna da taj hronicar postoji. A ko bi drugo to bio ako ne Sanco Pansa, odani stitonosa koga je Don Kihot odabrao upravo sa ovim ciljem? Na isti nacin, odabrao je josh trojicu ljudi da odigravaju uloge koje im je namenio. Don Kihot je bio taj koji je angazirao kvartet Beningeli. I ne samo da je odabrao pisce, vec je vjerovatno on licno preveo arapski rukopis ponovo na spanski. Ne bi trebalo da odbacimo takvu mogucnost. Za coveka do te mere bicno vestini prerusivanja, ne bi bilo pretesko da potamni kozu i odene mavarsko ruho. Volim da zamisljam taj prizor na Toledu. Servantes unajmljuje Don Kihota da desifruje pricu o samom Don Kihotu. Ima u tome velike lepote.


Pol Oster - Grad od stakla

@Alphaville_grl
05-09-2009, 01:00 AM
Neka oprosti gospodja Europa, ona nema spomenike kulture.

Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture...

Neka oprosti gospodja Europa, samo Bosna ima spomenike, stećke.

Sta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosanca.
Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu! Digao ruku!

Ali nigdje,nigdje,nikad niko nije pronašao stećak, na kome Bosanac kleči i moli. Na kome je prikazan, Na kome je prikazan kao sužanj

wučko
18-09-2009, 07:06 PM
Those who fear are lost.
-- Sting

@Alphaville_grl
18-09-2009, 07:15 PM
Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena.


Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? Reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti? Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi!

Otvori usne da ti glas cujem. Progovori i kazi mi nesto. Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? reci mi, ljubavi. Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakav ces biti?
(SLOMLJENA KRILA)

Halil Džubran

ebuemir
04-10-2009, 12:43 AM
-Plemenit covjek zuri uciniti dobro sto prije, a pokvarenjak odugovlaci s cinjenjem dobra i od njega bjezi.

Dvoje ne mogu nikada zajedno: zadovoljstvo i zavist.

Dvoje se nikada ne razdvajaju: pohlepa i mrznja

Cudan li je ovaj covjek! Dva cuvara i pratioca ga nikada ne ostavljaju sama. Njegov jezik im je pero, a pljuvacka – tinta. A on opet govori ono sto ga se ne tice!

Covjek je stalno izmedju troga:

• iskusenja koje dolazi,

• blagodati koja prolazi i

• smrti koja sve odnosi.

Covjece, ne zavaravaj se s tvrdnjom da je covjek s onim koga voli. Neces biti s dobrociniteljima sve dok ne budes radio kao oni…

Tri najvece propasti su:

• vodja kome se pokoris pa te zavede,

• susjed koji siri tvoje zlo,a sakrije tvoje dobro, i

• siromastvo koje boli zadaje.

Neka ovca ne bude pametnija od tebe: nju tjera povik i vraca pogled.

Savrsen covjek je onaj, u koga se nadje cetvero:

• vjera koja ga upucuje

• razum za kojim se povodi

-plemenito porijeklo koje ga cuva i

• stid koji mu dostojanstvo stiti.

Almasa 80
06-10-2009, 08:56 AM
Paulo Koalje
Alhemicar
Kad vidzamo uvijek ista lica,na kraju ona postanu dio naseg zivota.A kad postsnu dio naseg zivota,onda zele i da nam ga izmjene.I ako ne bude po njihovom,nije im pravo.Jer svaki covijek ima tacnu predstavu kako bi trebalo da zivimo svoj zivot.A nikad nemaju pojma kako treba da prozive sopstveni.
Skoro sve knjige govore o nesposobnosti ljudi da odaberu sopstvenu sudbinu.

LJudi uvijek imaju uslova da urade ono o cemu sanjaju.

Ako krenes obecavsi ono sto jos nemas izgubit ces volju da ga steknes.

Ne zelim bilo sta da mijenjam jer neznam kako to da izvedem.Vec sam se suvise navikao na sebe.


S.JESUDIJAN:JOGA I ZDRAVLJE

KO JE COVJEKOV UCITELJ?
Niko drugi nego covjek sam.Zar nije on taj,koji tumaci zagonetne znake na raskrscu zivota,da bi se postepeno penjao od rodjenja do smrti.
Zar mu cula nisu dovoljna da bi govorio svojim ovozemajlskim jezikom,nije li opremljen svim onim sto mu je potrebno za svoj dugi zivotni put.
Kakve tajne skriva skroviste njegovog mozga?
I zar nije njegovo srce tako skriveno da niko nemoze vidjeti kakva su blaga u njemu zakljucana?
Ako je pripoda stvorila covjeka,onda on mora da sluzi nekoj svrhi.
COVJEK!KAKVA MOCNA MISAO!
Iz beskonacnosti izbacen,da nadgleda igru zivota i smrti.Da stvara sudbinu,i kovitla usude u beskraju.
I smije se kad se raspu zraci izlazeceg sunca bacajuci njihov pepeo na obale nekih zaboravljenih svjetova.

ebuemir
06-10-2009, 02:25 PM
COVJEK!KAKVA MOCNA MISAO!

jos je mocniji Onaj koji ga je stvorio

Archer
01-11-2009, 12:21 AM
Ne zastidi se!

Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošce iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i djuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuce cardaklije.

Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osuncanih cvijetnih bosanskih caršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadjijske abanije i amidjinog crvenog u desno naherenog fesa.

Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kucnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispracala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.

To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.

Ne zastidi se Božiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, cetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni oznacio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i djulistanu dunjaluckom, zemlji Bosni.

Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuce i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij' kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.

Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijece: zambak, sabljicu, hadjibeg, kalanfir, (karanfil) majcinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeca si uvijek prolazio kada si se umoran vracao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi...

To cvijece te je uvijek docekivalo pored avlijske staze ogradjeno okrecenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.

Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ces biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe obicaje, drage, bosanske adete.
Upamet!


Abdullah Bosnic

Almasa 80
02-11-2009, 08:13 AM
"Istambul" - Orhan Pamuk

"Međutim, ta moja neuspjela veza s vjerom nije me udaljila od religijskih i metafizičkih tema. Iako u boga nisam vjerovao onako kako sma želio, nešto mi je govorilo da On- ako je, kako vele, sveznajući- mora biti vrlo pametan, da će razumjeti zašto nikako nisam mogao povjerovati da postoji i da će mi oprostiti.
Razmišljao sam: ako Ga svojim nevjerovanjem ne budem izazivao, ako to nevjerovanje ne budem smišljeno koristio protiv Njega, Bog će to razumjeti pa se, prihvatajući kao olakotnu okolnost moje grizodušje, neće previše obazirati na dijete kao što sam ja."

Almasa 80
09-11-2009, 06:44 AM
ERIKA DŽONG - TUGA SVAKE ŽENE

- Većina momaka bili su preslabi za mene. Mogla sam isuviše lako da manipulišem njima. Mlada žena koja zna svoju vlastitu seksualnu snagu predstavlja zaista pravu retkost, ali je nepobediva. A, ako se, uz to, desi i da je pametna i talentovana a besomučno se razmeće hrabrošću - ne mogu to da nazovem samopouzdanjem - njoj onda nema kraja.

- Izbaci svoje srce preda se i juri za njim da ga uhvatiš. - Arapska poslovica

- Nameravao sam kočićima da obeležim svoj vlastiti posed, majušan, ali moj. Nemajući za njega pravi naziv, ja ga zovem - pro tem - Zemlja tucanja. - Henri Miler

- Ljubav nema drugo ime ili granice gde počinje ili prestaje. - Anonimni alkoholičar

- Melanholija nije ništa drugo već činjenica života. - Vili Dikson

- Tajna sreće nije u tome da se živi u iluzijama o ''savršenom čoveku'', već u tome da se na?e snaga u samoj sebi. Kad se ta snaga jednom na?e, čovek može da bude srećan i sa i bez partnera. Ovo ima kao svoj lajtmotiv ženinu potragu za izlaskom iz zavisničke ljubavi i putem do pravog voljenja sebe, što ne treba brkati s narcizmom.

- Sto su muškarci zabavniji u krevetu, to ih je manje moguće kontrolisati. To je zato što njihova unutrašnja neobuzdanost garantuje neobuzdanost u krevetu.

- Slasni ljudi, normalni ljudi stidljiviji su i obično oklevaju da pri?u bliže. Pristojni ljudi, pošto su pristojni, oklevaju - a u ljubavi, kao i u ratu, onaj koji okleva izgubljen je.

- Rešena sam da otvorim šaku i da ga pustim da ode, zato što znam da će se on, samo ako ga ja ne zadržavam, svojom vlastitom slobodnom voljom vratiti.

- Ponekad je najteža stvar na svetu pustiti nekoga da ode.

- Kada bi ti prestala da puštaš da te izaziva, ON bi bio taj koji bi poludeo. To je igra u kojoj ti učestvuješ. Ti moraš da budeš na udici,a on mora da te peca.

- Ako učiniš da ti budeš centar svog života, ako prestaneš da razbacuješ svoju snagu, privući ćeš sebi drugu vrstu muškaraca - ravne sebi, ne dominatore ili vrdalame.

- Pravila ljubavi:
Brak nije pošteno objašnjenje za odsustvo ljubavi.
Onaj koji nije ljubomoran ne može da voli.
Niko ne može biti vezan dvostrukom ljubavlju.
Ljubav uvek uzvišuje ili umanjuje.
Nema zadovoljstva u onome što ljubavnik uzme od svoje voljene protiv njene volje.
Muškarac može da voli samo kada dosegne puno muževno zrelo doba.
Preminuli ljubavnik mora biti žaljen dve godine od strane onog koji ga nadživi.
Nikome ne sme biti oduzeto pravo da voli bez najozbiljnijeg razloga.
Niko ne može da voli ako ga na to nije navela snaga persuazije ljubavi.
Ljubav je uvek običaj da se izbegne povinovanje pohlepi.
Neprikladno je voleti nekoga s kim bi se čovek stideo da venča.
Pravi ljubavnik ne želi da uživa ljubav nijedne druge sem svoje voljene.
Ljubav retko traje posle njenog objavljivanja.
Ljubav lako osvojena postaje prezrena; ljubav teško osvojena čuva se kao dragocenost.
Svaki ljubavnik redovno pobledi kad vidi svoju voljenu.
Srce ljubavnika uzdrhti pri iznenadnom vi?enju svoje voljene.
Nova ljubav udaljava staru.
Poštenje čini čoveka vrednim ljubavi.
Ako ljubav slabi, ona se ubrzo i završava a retko oživljava.
Ljubavnik je uvek plašljiv.
Ljubavnikovu ljubav uvek pojačava istinska ljubomora.
Ljubavnikova revnost i naklonost pojačavaju se sumnjom voljene.
On koji voli, jede i spava manje od predmeta svoje ljubavi.
Pomisao na voljenu ograničava svaki postupak ljubavnika.
Iskreni ljubavnik veruje samo u ono dobro za koje smatra da će zadovoljiti njegovu voljenu.
Ljubav ništa ne može da odbije ljubavi.
Ljubavnik ne može da se umori od činjenja njegove voljene.
I najmanja pretpostavka nagoni ljubavnika da sumnja u svoju voljenu.
Onaj koga razdire razvrat nije naviknut da voli.
Iskreni ljubavnik lebdi u neprekinutom sanjarenju o voljenoj.
Ništa ne zabranjuje ženi da je vole dva muškarca, niti muškarcu da ga vole dve žene.

- Ja zaista ne mislim da ljubav nijednog muškarca ne može da traje. Oni te vole do smrti, a onda te tretiraju kao stvar koja pripada prošlosti. - Besi Smit

- Ciganko, nemoj ga povrediti, sredi ga za mene još jedanput. Samo ga nateraj da me voli, ali molim te, gospo, udalji ga iz mojih misli. - Besi Smit

- Ako prestaneš da gledaš na muškarca kao na nekoga koji će ti dati orgazam ili bebu ili će spasti tvoj život, moći ćeš s njim stvarno da budeš prijatelj i da uvidećeš da je on čovek baš kao što si i ti.

- Kad sam se probudila jezik mi je bio mokar od suza. Samo jedan dan koji me deli od tog mog muškarca liči na hiljadu godina... Treba mi strašno mnogo ljubavi jer sam bačena na otpad. - Liola P. Vilson i Vesli Vilson

- Zaista nije važno ko raskida vezu. Da li ste to vi ili on, bol je isti. Spavate s muškarcem gotovo pet godina, mirišete njegov znoj, osećate kako vas njegove dlakave noge golicaju noću, i vezani ste za njega. Njegove odlaske osećate kao amputacije. I izlazite da biste potražili drvenu nogu, iako znate da vam ona baš ništa neće pomoći. Nije važno da li znate ili ne znate da li je taj muškarac loš za vas. Nije važno da li znate ili ne znate da je taj muškarac loš. Na kraju ljubavne veze, vršite pretplatu na školu logike Stele Kovalski: ima stvari koje se dešavaju u mraku me?u dvoje ljudi što čine da sve što se doga?a na svetlosti dana izgleda u redu.

- Život se može razumeti unazad, ali se mora živeti unapred... - Kirkegard

- Najdraža moja, ovaj kratki život koji nam je darivan može se provesti u agoniji ili blaženstvu. U zavisnosti od toga kako ko gleda na stvari, život može biti tragičan, zabavan ili divan.
Vreme može da se pokaže i da je kraće ako ga razbijemo na sate. Od dvadeset i četiri sata u jednom danu, najmanje jedna trećina provede se u spavanju. Drugih tri do šest sati posvećeni su jelu. Dva sata odlaze na doterivanje, kupanje i oblačenje. Zatim nam se čini da gubimo jedan sat otprilike (a možda i više) na stizanje s jednog mesta na drugo; tu je zatim i vreme koje provodimo na telefonu (dva sata), donošenju odluka, davanju uputstava onima koji nam pomažu (jedan sat); a negde usput izgubimo ili protraćimo neočekivano još jedan sat. Ovo nam ostavlja tri sata za rad, pisanje, vo?enje ljubavi, vežbanje, smejanje, za bavljenje porodicom, za same sebe, za razmatranje nove misli (da li smo nahranili kuce ili zalili cveće?), za bavljenje dnevnim doga?ajima.
E sad, hoćemo li da provedemo ta dragocena tri sata dnevno u brizi ili strahu id najgoreg? Hajde da se pozabavimo sa ta tri sata i da napravimo jedan mali plan s njima. Tri sata puta 365 dana u godini iznosi 1095 časova. Sad, koliko nam je godina preostalo još da proživimo? Možda četrdeset! I tako, pomnožimo to sa četrdeset i dobićemo 43.800, pa to onda podelimo sa dvadeset i četiri časa u jednom danu, pa ćemo dobiti 1.825, što zatim podelimo sa 365 dana u godini i dobijemo PET.
To znači pet godina. Pet budnih; pet svesnih; pet kratkih godina od četrdeset u kojima smo zajedno.
Oh, draga moja, ja želim da provedem s tobom čitavu večnost, a ne samo pet godina!

- Put je dug, ali znam da ću naći kraj! - Besi Smit

- Imam devetnaest muškaraca i hoću još jednog! Ako dobijem još tog jednog, pustiću tih devetnaest da odu! - Besi Smit

- Nevezivanje je ključ za sve u životu. Ja želim sve da osetim, da se izgubim u osećajima, a ipak, želim, isto tako, da budem i u stanju da sebe sačuvam. Želim da si?em dole, do dna lagune i da, ipak, budem u stanju da se vratim na površinu. Želim sve da dam od sebe, ali da mi ostane delić mene iz kojeg ću moći da se regenerišem - kao hobotnica isečena na komade i bačena u lagunu da ponovo iz njih izraste.

- Sada, kad imaš muškarca nemoj više nikada da budeš na skveru. Ako to učiniš, on će imati ženu na svakom koraku. Bila sam poznata po tome što muškarca ne tretiram dobro. Ja njih teram da naporno rade i danju i noću, zato što se divlje žene ne sekiraju. Divlje žene ne pate od tuge. - Ida Koks

Almasa 80
13-11-2009, 07:03 AM
FJODOR MIHAILOVIČ DOSTOJEVSKI

MLADIĆ

Nikad neću sesti da pišem autobiografiju, pa ma živeo i sto godina. Mora čovek biti baš odvratno zaljubljen u sebe, pa da bez stida piše sam o sebi.

Razmišljanja će, možda, biti čak i vrlo banalnih jer je lako moguće da ono što čovek sam ceni nema nikakve vrednosti za druge.

Otkud to da je u pametna čoveka ono što je izrazio mnogo gluplje nego ono što je ostalo u njemu?

Ne može nas svako uvrediti... Nije svako dostojan da na njega obraćamo pažnju.

Veruj, život svake žene, ma šta ona inače govori, sastoji se u večnom traženju da se kome potčini. Tako da kažem, želja za potčinjavanjem. I zapamti, bez izuzetka.

Cher, biće šteta ako na kraju života budeš morao kao ja reći: znam sve, ali ne znam ništa što je dobro. Prosto ne znam zašto sam živeo na ovom svetu.

Tajna svest o snazi je nepodnošljivo prijatnija od javne vlasti.

U duši ostaje beskrajno više od onoga što se izrazi rečima. Vaša misao, i kad je glupa, dok je u vama unutra - uvek je dublja, a rečena - smešnija je i ružnija. Sasvim obrnuto biva samo kod pokvarenih ljudi. Oni neprestano lažu, te im je lako; a ja se trudim da napišem istinu a to je užasno teško!

Nisu sve prirode jednake; kod mnogih se logički zaključak pretvara u najsilnije osećanje koje zahvati celo biće, i koje je teško oterati ili preraditi. Da se izleči takav čovek, potrebno je u takvom slučaju izmeniti i samo to osećanje što je moguće samo ako se zameni drugim koje je isto tako snažno. To je uvek teško, a u mnogim slučajevima nemoguće.

Ništa nije teže nego odgovoriti na pitanje: "Zašto je neophodno biti plemenit?" Ima tri vrste podlaca na svetu: prvo naivni podlaci, to jest oni koji su uvereni da je njihova podlost najveća plemenitost; zatim podlaci koji se stide sopstvene podlosti, ali je ipak ne napuštaju; i najzad prosto podlaci, čistokrvni podlaci.

Dopustite mi da ja znam šta je moj interes: to više vredi. Šta me se tiče šta će biti kroz hiljadu godina s tim vašim čovečanstvom, ako za sve to po vašem kodeksu ne budem imao ni ljubavi, ni budućeg života, ni priznanja za moje podvige?

Mnogi vrlo ponosni ljudi vole da veruju u boga, naročito oni koji malo preziru ostale. Mnogi jaki ljudi imaju, izgleda, neku prirodnu potrebu da nađu koga bilo ili šta bilo čemu će se klanjati. Jakom čoveku često je vrlo teško da podnosi svoju snagu. Uzrok je jasan: oni izaberu boga, da se ne bi klanjali ljudima; pokloniti se bogu, to nije toliko poniženje.

Svi bolji ljudi sad su sumanuti. Jako se ističu samo mediokriteti i ništavila.

Možda je i bolje što ljudi vređaju: bar vas spasavaju od nevolje da ih volite.

... a sve što je vrlo prosto, shvata se tek na kraju, pošto je čovek oprobao sve što je nerazumljivije ili gluplje.

... usamljena i spokojna svest o snazi! Ovo je najpunija definicija slobode oko koje se svet toliko muči!

Gospodo, zar vam je toliko teška nezavisna misao, makar bila i najmanja? Blago onome koji ima ideal lepote, makar i pogrešan.

Jevtine, lake ideje usvajaju se neobično brzo; neizostavno ih usvaja i masa, neizostavno cela ulica; ne samo to, smatraju ih najvećima i najgenijalnijima, ali samo onoga dana kada se pojave. Ono što je jevtino, nije trajno. Brzo shvatanje dokazuje samo banalnost onog što se shvati.

Žan Žak Ruso u svojoj ispovesti priznaje da je, dok je bio mladić, voleo da se sakrije iza kakvog ugla i da izvadi delove tela koji se obično drže skriveni, i tako da čeka žene koje bi prolazile.

Najviše vole nerad baš ljudi iz naroda koji večito rade!

A, i ti ponekad trpiš što misao nije našla oblik u rečima! To je plemenit bol, i imaju ga samo izabrani; budala je uvek zadovoljna s onim što kaže, i , uz to, uvek kaže više nego što je potrebno; voli da ima zalihu.

Čudno je koliko mnogo sporednih misli može da prođe kroz glavu baš onda kad je čovek sam potresen kakvom značajnom vešću, koja bi, u stvari, morala ugušiti ostala osećanja, i razagnati sve sporedne misli, naročito sitne, a sitne naprotiv baš onda najviše i nadiru.

Poslednje misli često su vrlo ništavne. Jedan samoubica se žali, u istom takvom dnevniku što mu u takvom važnom času baš nijedna "viša misao" ne nailazi, nego, naprotiv, sve neke sitne i beznačajne.

U jednom trenutku je sveta istina, a u drugom je laž.

Voleti ljude takvi kakvu su, to je nemoguće. A ipak se mora. I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo poslednje je neophodno). Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, "seti se da si i ti čovek". Naravno moraš s njima biti strog, ako ti je dato da budeš iole pametniji od osrednjeg. LJudi su po prirodi niski i spremni su da vole iz straha; ne daj se takvoj ljubavi, i ne prestani da prezireš. Nauči da ljude prezireš čak i kad su dobri, jer su tada najčešće rđavi. Ko iole nije glup, taj ne može da živi a da sebe ne prezire, bio čestit ili ne bio, svejedno. LJubiti bližnjeg svoga, a ne prezirati ga - to nije moguće. I "ljubav prema čovečanstvu" treba shvatiti jedino kao ljubav prema onome čovečanstvu koje si sam stvorio u svojoj duši; drugim rečima, sam sebe si stvorio, te i ljubav prema sebi samom - i koga, prema tome, nikad neće ni biti u stvari.

Svi ti unapred davani spasonosni saveti su samo uvlačenje u tuđu savest na tuđ račun. Dosta sam upadao u savest drugih ljudi i, na kraju dobijao samo uvrede i podsmeh. Naravno, na podsmeh i uvrede ostajem ravnodušan, ali je glavno to da na taj način ništa ne postižeš, niko te ne sluša... a svi te omrznu.

I pošto sam sav bio sastavljen iz tuđih misli, odakle sam mogao uzeti svoje kad su mi bile potrebne za samostalne odluke.

Kad Rus samo malo iziđe izvan utvrđenog koloseka, ozakonjenog običajima, odmah ne zna šta treba da radi.

To je bilo ono što biva uvek: koga najviše voliš, najviše ga i vređaš.

Ako želite da prozrete čoveka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti ili kako govori, ili kako plače. ili kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje da pogledate kako se smeje. Ako se dobro smeje, znajte da je dobar čovek.

Postoji prostodušnost koja ima poverenja u sve i svašta, i koja ne sluti podsmevanje. Takvi su ljudi uvek ograničeni, jer su spremni da iz srca iznesu pred prvoga koga sretnu i ono što im je najdragocenije.

Nemoguće je da ima čoveka koji se nečem ne klanja; takav čovek ne bi sebe mogao podneti i nijedan čovek ne bi mogao. Ako odbaci boga, on se klanja idolu, drvenom ili zlatnom, ili zamišljenom. To su sve idolopoklonici, a ne bezbožnici.

Hiljadu puta sam se čudio toj sposobnosti ljudi (koja, izgleda, postoji naročito kod Rusa) da neguju u svojoj duši najviši ideal uporedo s najvećom podlošću, i sve to potpuno iskreno. Pitanje je da li je to širina svojstvena Rusima, koja će ih daleko odvesti, ili prosto podlost.

Ima slučajeva kad pobedilac ne može da se ne stidi pobeđenoga, baš zato što ga je nadvladao.

Advokat je najmljena savest.

Osobina prostog naroda: nije zadovoljan opštom idejom, ako ga je stvar zainteresovala, nego bezuslovno traži najpouzdanije i najtačnije pojedinosti.

Inače, žene nisu srećne u oceni muške pameti ako im se čovek dopada, i vrlo rado smatraju paradokse strogo logičkim zaključcima, ako su samo saglasni s njihovim ličnim željama.

Muškarac je u nesumnjivom moralnom ropstvu žene; naročito kad je velikodušan! Žena je kadra da velikodušnog čoveka uveri u sve što joj je volja.

Čovek je tako složena mašina, da ga u izvesnim slučajevima nikako nije moguće razumeti, naročito ako je taj čovek - žena.

Za lupeške poslove potrebni su čestiti ljudi više nego ma gde!

Fotografski snimci retko kad ispadnu slični, i to je pojmljivo; i sam original, to jest svi mi, retko kad smo slični sebi. Samo u retkim trenucima ljudsko lice izražava svoje glavne crte, svoju glavnu crtu. Umetnik proučava lice i pogađa tu glavnu misao mada u trenutku dok slika nje uopšte i nema. A fotograf snima čoveka onako kakav je, i sasvim je moguće da Napoleon u jednom trenutku ispadne glup, a Bizmark nežan.

A usrećiti bezuslovno makar jedno biće za svoga života, i to praktički, to jest stvarno, postavio bih za pravilo svakog inteligentnog čoveka; kao što bih postavio pravilo ili dužnost svakom seljaku da zasadi bar jedno drvo u svom životu.

Viši čovek, umno razvijen čovek, koji ide za višom idejom, često se sasvim odvoji od stvarnosti, postaje smešan, ćudljiv i hladan, čak, mogu da ti kažem, i glup; i ne samo u praktičnom životu, nego, na kraju, glup i u svojim teorijama.

Ima bolnih uspomena, koje pričinjavaju istinsku bol; njih ima gotovo svaki čovek, samo ih ljudi zaboravljaju; ali se dešava da ih se najedanput sete, makar samo u jednoj jedinoj crti, i posle ne mogu da je se oslobode.

Ti što vređaju, još u detinjstvu, još u porodici se od matera svojih nauče da vređaju.

Čovek koji ne veruje u čuda je, čak najviše sklon predrasudama.

Grattez le Russe, et vous verrez le Tartare.(Zagrebi Rusa i naći ćeš Tatarina)

zarez
14-11-2009, 08:05 AM
ru9Nozv709A

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak
i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to
i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna
dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću
sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto
užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko
kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si,
noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime spominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava čekanja na licu
ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se
ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro,
toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena
kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ko korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo
je što je tako. Jer, bolest otkuda - jasno mi je,
al otkuda zdravlje? Je li, Bože, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te
skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već
tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.

Almasa 80
26-11-2009, 09:13 AM
- Ja sam mlad, imam dvadeset godina, ali od zivota ne poznajem nista drugo, do samo ocajanje, smrt, strah i splet najbesmislenije povrsnosti sa ponorom patnji. Vidim da narode nateruju jedne protiv drugih, i da se ovi cutke u neznanju, glupo, poslusno, neduzno, ubijaju. Vidim da najpametnije glave svijeta pronalaze oruzje i parole, da bi sve to stvarali rafinovanije i dugotrjanije. A zajedno sa mnom vide to svi ljudi mojih godina, i ovde i prjeko, u cijelom svijetu, cijela moja generacija to prezivljava. Sta ce da rade nasi ocevi kada se jednog dana pojavimo i pred njih stanemo pa zatrazimo da poloze racun...? Sta ocekuju od nas kada dodje vrijeme u kom nece biti rata? Godinama je ubijanje bilo nase zanimanje - to je bio nas prvi poziv u zivotu. Nase znanje o zivotu ogranicava se na smrt. Sta ima poslje toga jos da se desi? Sta da bude od nas?

Almasa 80
07-12-2009, 11:02 AM
Horozovic Irfan

Ptice na noktima
Kad ti neko zaviri u oči, on može vidjeti i tvoju dušu.
Tako su mi govorili kad sam bio sasvim mali dječak.
I zapamtio sam.
- Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu. Svašta ima na ovome svijetu...
Tad nisam o tome razmišljao, ali sad me sve češće spopada misao: kako onaj čija je duša može dušu svoju vidjeti?
Nema više starice koja mi je tako govorila. Nikad je neću moći upitati šta je mislila kad mi je tako govorila.
Nema više ni njene kćerke u čijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi govorili, prije nego što sam otvorio oči i vidio svijet.
Svijet je, kažu, čudo.
A prvo čudo kojeg se ja sjećam bilo je kako udaraju i odvode jednog čovjeka od mene, čovjeka koji me je pokušavao zagrliti. Omotali su mu nešto oko vrata i tako su ga vukli po našem dvorištu. Onda su ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igračaka koje prodaju na vašaru.
Tad sam ja otrčao.
Za mnom je zujao smijeh, zujali su kuršumi. Mislio sam da me nijedan nije pogodio i da sam se samo ogrebao, kad sam osjetio toplo u nozi. Ali iz noge je kapala krv. I ta me noga još uvijek boli. Naročito kad se sjetim.
Onda sam ušao u neki autobus. Bio je pun žena. Sakrio sam se iza sjedišta.
Kad je autobus stao, ostao sam u njemu sve dok se nije ispraznio. Nijedna me žena nije odala.
Onda sam opet trčao.
Sad sam daleko. I sad sam veliki.
Idem u četvrti razred i kažu da dobro govorim i pišem. Nekad čak i bolje od moga prijatelja Leifa.
Oči su prozori duše. To znači da ja svoju dušu nikako ne mogu vidjeti. Pokušao sam nekoliko puta u ogledalu. Ali, kad gledaš u ogledalo, duša zna da je ti hoćeš vidjeti i odmah se sakrije. Možda je stidljiva? A možda je to i nemoguće? To da se vidi vlastita duša.
Moj prijatelj Leif, s kojim se ponekad igram, poslije škole, i čiji su preci bili Vikinzi koji su oplovili čitav stari svijet, pa čak prvi stigli i u novi tj. Ameriku, ne želi o tome razgovarati. On kaže da je razgovor o tome za onu veliku crvenu zgradu od pečene zemlju u središtu mjesta na čijem je vrhu limeni pijetao.
Inače, moj prijatelj misli da su moji preci neki čudni jahači sa Istoka kojima su u dnu Evrope, kad su jurišali na Sjever, izginuli konji, pa su zato tamo i ostali.
Naravno, ja znam da je to glupost.
Možda bi tako mislio i Leif, kad bi znao šta ja ustvari mislim o njegovim starim precima. To jest, šta mi je rekao stari Nezir s čijom porodicom sam i došao ovamo. A Nezir je jednom rekao da su Vikinzi samo pili pivo i pljačkali.
I to je, ja mislim, glupost.
Ponekad su prozori otvoreni, a duše nigdje nema.
Leifova sestra Erika ima najčudnije oči koje sam ikad vidio.
Možda je takva njezina duša?
Jednom mi se učinilo da to što me gleda iz njenih očiju nije samo njezina duša, nego i neka druga, koja se udružila s njom. Pomislio sam tada i prestrašio se (odmah sam vidio strah i u Erikinim očima!), pomislio sam da se to moja duša uvukla u Erikine oči i da me zajedno s njezinom dušom gleda.
Možda zato ne mogu prestati misliti na Eriku.
Ona nije u mojim očima vidjela mrtve konje konjanika sa Istoka, nego dušu što je dojahala na valovima sâma i okupana.
U školi sam napisao, na temu Oči, zadatak koji sam nazvao Naše su oči u ratu drukčije i naša mlada i lijepa učiteljica Heda ga je pohvalila. Nisam napravio puno gramatičkih grešaka i to joj je bilo drago. Ali čini mi se da ju je moj zadatak nekako i zabrinuo. Možda je zato tražila da ga naglas pročitam.
Kad sam pročitao, svi su me gledali čudno.
Učiteljica Heda je prva vidjela da ja grizem nokte. Pozvala me je kod sebe u kancelariju, dala mi malu naranču što se zove klementina i rekla da to ne valja raditi. Znam i ja da ne valja. I to sam joj pokušao objasniti. To se uvijek dogodi slučajno. Nekako se zamislim i kad se prenem, već su mi svi nokti na prstima izgrizeni. Izgleda da je ona o tome jednom pričala i sa starim Nezirom, jer me Nezir pitao za nokte, nekako čudno, kao da to dotad nikad nije vidio. Izgledao je zamišljen i zabrinut. Nezir je nekad davno bio brijač i u svome je gradu imao vlastitu radnju. On zna lijepo zapjevati stare bosanske pjesme, iako mu je glas sada hrapav i isprekidan. Kažu da je pjevao u čuvenom radničkom horu.
Jednom je Heda prošla kroz ulicu u kojoj mi stanujemo. Nezir i Nezirovica su je gledali s balkona. Vidjela ih je na balkonu i pozdravila ih. Nezir se sav ozario.
- Znam šta misliš, stari - rekla mu je Nezirovica - misliš kako bi to bilo da si kojih četerest godina mlađi.
Izgledala je i ljubomorna i zadovoljna.
- Šta četerest! Pet-šest! - brundao je Nezir uvrijeđeno.
Nisam to baš razumio, ali opet ko da jesam.
Na mojim noktima uvijek ima nešto. Neki mali bijeli znakovi. Ili crteži.
Kao da neko unutra slika male bijele slike i onda se one pojavljuju na palcu ili kažiprstu.
Prvi put sam to vidio na svom domalom prstu. Pomislio sam da se to zalijepilo perce male, najmanje ptice. Puhnuo sam ali perce je ostalo na mom noktu. I tek kad sam protrljao, shvatio sam.
Možda je to bila neka poruka.
Neziru sam ja sada kao unuk, jer je njegov sin nestao negdje na početku rata. On se još nada da će se možda javiti, da je možda u nekom skrivenom logoru ili zatvoru, ali godine prolaze a nikakvog glasa nema.
Samo sam se jednom posvađao sa Leifom.
Bio je neki praznik, ne znam kakav, i on mi je poklonio zamotan dar. Kad sam otvorio zamotuljak, unutra je bio akrobat na vratilu. Stisneš ga i on se trzne nogama, klati se... Dar mi je ispao iz ruke. Leif se sagnuo i dao mi ga ponovno, a ja sam dar bacio i gurnuo Leifa.
Leifu su oči bile pune suza.
A i meni je kasnije bilo žao. Ne znam ni sam šta mi je bilo.
Onda se na mom palcu ponovno pojavila bijela mrlja. I ličila je na akrobata. Ili na nekog čovjeka što visi. Ta je mrlja sve više rasla, osvojila je čitav nokat na palcu. I onda sam je ja izgrizao.
Poslije nisam htio jesti baklave koju je napravila Nezirovica. Jer je Nezirovica rekla da je u baklavi puno oraha.
Leifova i Erikina mama se nije naljutila na mene. Došla je da me pozove na Leifov rođendan. Bilo me je stid, ali otišao sam. Leifu je bilo drago. Naš je nesporazum bio posve zaboravljen.
A Erika me je samo gledala.
Tad sam vidio da su joj oči skoro iste kao u njene majke.
Sivoplave poput mora u našem fjordu.
Čini mi se da je moja majka imala zelene oči, a otac crne. Čini mi se, ali nikako se ne mogu jasno sjetiti.
I tad me je opet žignulo i zaboljelo u nozi.
Dugo je trebalo dok se bol smirila. A onda sam, u noći, upalio svjetlo i vidio neke čudne bijele ptice na svojim noktima. Otvorio sam jednu praznu školsku teku i odlučio da ih precrtam. I uvijek ću ih odsad precrtavati.
Kad se već duša toliko muči da izviri napolje, neću je više gristi.
Nego ću sve što mi se događa zapisati u svoj dnevnik.

Soleil
11-12-2009, 07:07 PM
"Djelimično iz potrebe da iznese ono što je nosio u sebi, djelimično iz znatiželje da vidi kakav će utisak ostaviti na Vehbi Dedea, nastavio je žurno da govori:
- Na primjer, u meni se često, kad mislim na Rabiju, javi jedan čudan osjećaj... Predajem se smiješnim mislima, kao da sam počeo da je volim. Onda mi se i sama pomisao učini grešna. To sam ti toliko puta htio reći...
Ućuta. Pogleda u Dedeovo lice. Nestalo je one crte između njegovih obrva, usta su ponovo našla stari mir. U njegovom izrazu nazirao je pomalo ironičan smijeh.
- Pogrešno je misliti da je to grijeh... Voljeti nikad nije grijeh. To je smisao našeg postojanja... Znam, želiš nešto reći. Da, i u ljubavi može da se ispolji nešto bolesno. Ali, i to prođe... Do tebe je da to savladaš. Da bi postao atleta, čovjek prisiljava svoje tijelo da izvodi neshvatljive pokrete. Asketizmom i voljom on može da nadvlada i svoj duh. Budi uvjeren da će to odricanje i asketizam čovjeka jednog dana učiniti zadovoljnim. Na stare plamenove svoga srca gledat će hladno, kao da sa broda prekrivenog snijegom gleda vulkan.
- Jesi li ikad volio?
- Kad ne bih volio, ne bih bio čovjek. Uvijek volim, i to koliko mnogo...
- Žudeći za tim da bude moje...
- To je primitivno... Niko nikoga ne može posjedovati. Čak ni stvari nisu naše. Pravo vlasništvo, o kojem govoriš, ne bi trebalo da se prizna čovjeku. Sve što volimo, naše je. U našem je srcu. To je roliko naše lično, da nam ni sve vojske svijeta ne mogu to iščupati iz našeg srca, ni izbaciti..."

Rabija, Halide Edib Adivar

Almasa 80
19-12-2009, 08:03 PM
Medznun i Lejla
"Gazelinim ocima plijen je hvatala, a potom ga lasom svojih uvojaka vezala pa bi i sama lovina takvim okovima, rado svoj vrat ispruzila. Jedan cvijet je bilo Lejlino lice, i ko god bi ga vidio, postao bi gladan meda njenih usana i prosjak njenog poljupca, ali njene trepavice to bi mu uskratile i rekle: "Mozda ti to neko i dâ, ali ja ne." Koga laso njenih uvojaka privuce, vrhovi njenih trepavica ga ponovo udalje. Jedan cempres bilo je njeno tijelo na kojem je fazan njenog lica stolovao. Vec stotine zalutalih srdaca upalo je u bunar njenih smijalica, ali ljepotica je za sunovracene milosti imala, pa im je kao uze spasa svoju kosu spustila. Premda je carolija Lejline ljepote bila toliko mocna, ipak samoj sebi pomoci nije mogla! Ona je izvana cvjetala, a iznutra krvave suze lila. Od jutra do veceri pogledom je tajno Medznuna trazila, a u gluho doba noci, kad je niko nije mogao cuti, za njim je uzdisala. Njen osmijeh se poput svjetla svijece iz suza dizao i iz svega, sto bi ugledala, sliku voljenog bi svojim ocima rezbarila."

thunderica
21-12-2009, 09:32 AM
"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt i život."

M. Selimović

http://th03.deviantart.net/fs39/300W/i/2008/329/a/7/Winter_in_my_heart_by_LiliumLion.jpg

Soleil
26-12-2009, 11:31 PM
"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt i život."

M. Selimović


Ah, samim citatom baterije pune do pola. :)

...» Hoću da kažem šta mislim o tvojim mnogobrojnim zanimanjima i sposobnostima i tvojim smjelim teorijama, pa i o tvojim stikovima i tvojim ljubavnicama.
Stiković učini pokret kao da će ustati, ali ostade na mjestu. Klavir i violina iz kasine nastavili su odavno svirku (treći, veseli i živahni deo sonatine) i njihova muzika se gubilau noći, u šumu reke.

-Hvala, čuo sam od drugih, pametnijih od tebe.
-Ne, ne. Drugi ili te ne znaju ili ti lažu ili misle isto što i ja, ali šute. Sve tvoje teorije, sva tvoja mnogobrojna duhovna zanimanja, kao i tvoje ljubavi i tvoja prijateljstva, sve to proizilazi iz tvoje ambicije a tvoja ambicija je lažna i nezdrava, jer dolazi od tvoje sujete, samo i jedino od sujete.
-Ha, ha!
-Jeste. I ta nacionalistička ideja koju sada tako vatreno pripovijedaš, i to je samo jedan naročiti oblik tvoje sujete. Jer ti ne možeš da voliš ni svoju majku ni svoje sestre ni rođenog brata, a kamoli jednu ideju. I ti bi jedino iz sujete mogao da budeš dobar, darežljiv, požrtvovan. Jer tvoja sujeta je glavna snaga koja te pokreće, tvoja jedina, tvooja jedina svetinja, jedina stvar koju voliš više nego sebe samoga. Onaj koji te ne zna mogao bi lako da se prevari gledajući tvoju radinost i borbenost, tvoju predanost nacionalističkom idealu, nauci, poeziji, ili ma kakvom višem cilju koji je iznad ličnosti. Ali ti ne možeš ničem drugo služiti i ni uz koga trajno ostati, jer ti to tvoja sujeta ne da. I onog trenutka kad ne bude u pitanju tvoja sujeta, sve će to za tebe postati tuđe i daleke stvari za koje ti nećeš gtjeti, nećeš moći ni prstom maknuti. I samog sebe ti ćeš iznevjeriti zbog nje, jer si ti i sam samo rob svoje sujete. Ti sam ne znaš koliko si sujetan. Ja te poznajem u dušu i samo ja znam kakvo si ti čudovište od sujetna čovjeka.

Sanković nije ništa odgovarao ništa. U prvi mah on je bio iznenađen smišljenim i strašnim govorom svoga druga koji se sada odjednom javljao pred njim u neočekivanoj ulozi i novoj svjetlosti. Zatim mu je u toj jetki, jednomerni govor , koji ga je u početku vređao i izazivao, počeo da biva zanimljiv, gotovo prijatan. Pojedine riječi su ga, istina, ujedale za srce i bolele, ali sve zajedno- ceelo to oštro i duboko ulaženje u njegov karakter- laskalo mu je i godilo na jedan naročit način. Jer, reći mladom čovjeku kao što je ovaj da je čudovište, to znali samo zaglocati prkos i samobljublje u njemu. I stvarno, on je želeo da Glasinčanin produži to svirepo rovanje po njegovoj unutrašnjosti, tu jarku projekciju njegove skrivene ličnosti, jer je u tome nalazio samo još jedan dokaz svoje izuzetnosti i nadmočnosti. Njegov ukočen pogled počivao je na beloj ploči u zidu preko puta, koja se na mesečini isticala iz crvenog kamena. Netremice je gledao u taj nerazumljivi turski natpis kao da iz njega čita i odgoneta dublji, pravi smisao onoga što mu je oštro i smišljeno govori ovaj zli drug pored njega.
-Ni do čega tebi nije stalo. I ti stvarno niti voliš niti mrziš, jer i za jedno i za drugi treba barem trenutak izaći iz seve, izložiti se, zaboravitim prevazići sebe i svoju sujetu. A ti to ne moćžeš, niti ima stvari za koje bi ti to učinio, sve i kad bi mogao. Tebe tuđi jad ne može ni da dirne a kamoli zaboli; pa ni tvoj rođeni, samo ako laska tvojoj sujeti. Ti ništa i ne želiš i ničemu se ne raduješ. Ti čak nisi ni zavidljiv, ali ne od dobrote, nego od bezgranične samoživosti, jer ne primjećuješ tuđu sreću kao ni tuđu nesreću. Tebe ne može ništa ganuti ni pokrenuti. Tu se ne zaustavljaš ni pred čim, ne što si hrabar, nego što su u tebi zakržljali svi svi zdravi nagoni, što za tebe, pored tvoje sujete ne postoje ni krvne veze ni urođeni obziri, ni bog ni svijet, ni rod ni drug. Ti ne cijeniš svoje rođene sposobnosti. Umjesto savjesti tebe može da peće samo povrijeđena sujeta, jer jedino ona uvijek i u svemu progovora iz tebe i diktira tvoje postupke.
-Je li to zbog Zorke? Prigovori Stiković odjednom.
-Pa, baš ako hoćeš, da govorimo i o tome. Jest, i zbog Zorke. Ni do nje tebi nije stalo, ni ovoliko. I to je samo tvoja nemoć da se zaustaviš i uzdržiš ma pred čim što ti se slučajno i trenutno nudi i što laska tvojoj sujeti. Jest, ti osvajaš sitote, zbunjene i i neiskusne učiteljice, kao što pišeš članke i pjesme, držiš govore i predavanja. I još ih nisi potpuno ni osvojio, a već su ti teške, jer već tvoja sujeta zja i pohlepno gleda dalje. Ali to je tvoje proklestvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nkad nasititi i zadovoljiti. Ti sve podčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik. Može biti da ćeš ti još mnogo slave i uspjeha imati, i većih uspjeha nego što je slabost zaluđenih žena, ali ni u jednom nećeš naći zadovoljstva, jer će te tvoja sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najveće uspjehe, i zaboravlja ih odmah, ali svaki najanji neuspjeh i uvredu pamti dovijeka. A kada sve obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko tebe, tada ćeš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i nećeš imati ništa da joj pružiš, i tada ćeš jesti sam seve, ali ti to neće pomoći, jer će te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao hranu i odbaciti. Takav si ti, iako izgledaš drugačiji u očima većine ljudi, iako i sam o sebi drugačije misliš. Ali ja te znam.

Na Drini čuprija, I.A.






Danas ovo čitam. Oduševljena sam. :)


«Tu situaciju duhovito opisuje sufi- učitelj Idries Šah u jednoj od svojih anegdota i Nasrudinu:
« Neki čovjek ugleda Nasrudina kako nešto traži po tlu. « Što si izgubio, Mulo?» upita ga on.
«Ključ» odgovori Mula.
Pa se čovjek spusti na koljena i oboje stadoše tražiti. Nakon nekog vremena čovjek upita « A, gdje ti je ključ ispao?»
« U svojoj vlastitoj kući.»
« Pa zašto ga tražiš ovdje?»
« Zato što tu ima više svjetla.»
Mogli bi se kazati da smo i mi sami izgubili 'ključ' istinskog zadovoljstva. On leži negdje u nama, ali ga mi tražimo vani, jer je to jedino mjesto gdje znamo tražiti.«

Transcedentalna meditacija za skeptike, Peter Russell

thunderica
27-12-2009, 11:28 AM
Mi vjerujemo da smo povrijeđeni ako nam nije uzvraćena ljubav. Ali to nije ono što nas boli. Bol počinje kada ne dajemo ljubav. Mi smo rođeni da volimo. Može čak da se kaže da smo mašine za ljubav. Mi istinski postojimo tek kada dajemo ljubav. Svijet nas tjera da vjerujemo da mi zavisimo od tuđe ljubavi. No to je pogrešno uvjerenje i uzrok većine naših problema. Istina je da mi zavisimo od toga da li dajemo ljubav. Ne radi se o tome šta dobijamo zauzvrat, nego o tome šta dajemo unaprijed.

Alan Cohen

http://photos-g.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs127.snc3/17475_247039146094_108402706094_4286254_6583790_n. jpg

thunderica
04-01-2010, 06:45 PM
Kada žene ne bi bile smiješne, nikada ne bi bile ružne. Biti ružna od Boga, to se može popraviti. To mogu spasiti prijatne, dobre oči, ljubazan izraz lica i uopće nešto milo što bi vrijedilo pomilovati. Mnogo je gori smiješni, neobjašnjivi nesporazum koji ženama izvire sa lica. Uvijek mislimo o sebi da smo nešto što nismo. Mislimo da smo zavodljive, a bile bismo šarmantne kada ne bismo mislile tako. Mislimo da smo demonske, a u stvari smo male, nezasite i nesavladive životinjice. Zamišljamo da smo dramske umjetnice, a često smo samo izvještačene majmunice.
A to je sve zato što ne umijemo vidjeti sebe u ogledalu. Promatrajte žene kada vade pudrijeru i ogledalce. Na licu im uvijek zasija izraz zadovoljstva, iako možda samo na tren. Ali promijene izraz lica prije nego što se pogledaju u ogledalo. Nikada žena ne izgleda tako ozbiljno kao kada se sprema da se pogleda u ogledalo. Navuće svoj najbolji izraz, najslađe i najljepše lice koje može napraviti. I tek onda se pogleda...
Vjerojatno zato i ne vidi kakva je.

Milena Jesenska

http://photos-f.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs185.snc3/19275_260970816094_108402706094_4381321_5190863_n. jpg

Almasa 80
07-01-2010, 06:11 PM
Offline
HALIL DZUBRAN

O ROBOVANJU



Ljudi robuju zivotu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni ponizenja i stradanja, a noci su im sve u krvi i suzama. Evo, minu sedam tisuca godina od moga prvoga rodjenja i do sada ne vidjeh nista osim potcinjenih, pozatvaranih i okovanih robova. Obidjoh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost zivota, gledah procesije naroda kako iz pecine hrle u palace, ali do sada ne vidjeh nista drugo do sije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred idolima. Pratio sam covjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh samo tragove njegovih okova na pijesku uz otiske stopala, cuh samo kako doline i sume odjekuju vapajima generacija i stoljeca. Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja, zrtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuce mocnih bogatasa, u stracare nemocnih jadnika, u sobe ukrasene slonovom kosti i komadima zlata, u sklonista ogrezla u ocaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladice kako uz alfabet usvajaju pokornost, djevojke kako se odijevaju u poslusnost i potcinjenost, i zene kako lijezu na postelje pokornosti i podatnosti. Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do usca Nila i Sinaja, do atenskih trgova i rimskih crkava, do ulicica Konstantinopola i londonskih gradjevina, i vidjeh samo robovanje sto posvuda zrtvenike ostavlja iako ga bozanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ga nazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, nicice pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega medjusobno ratuju i rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Bozjom sjenom na Zemlji ga nazivaju, po njegovoj zelji domove i zdanja pale u bratstvom i jednakoscu ga nazivaju, radi njega se pregalastvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je to mnostvo ispoljavanja jedne sustine. Ta je trajna, vjecna bolest sa svakojakim simptomima i raznovrsnim ranama; nasljedjuju ih sinovi od oceva kao sto dah zivota nasljedjuju; njeno sjemenje se stoljecima u tlo vremena zasijava, kao što jedno godisnje doba daje ono sto se u drugo doba zasije.
Najcudnija i najbezocnija vrsta robovanja na koju naidjoh jest ona sto sadasnjicu ljudsku neraskidivo veze za proslost predaka; sto im duse tjera na klanjanje tradicijama djedova; sto im u mladicka tijela uvodi drevne duse, kao u svjeze grobove kosti stare.
Vidjeh nemusto robovanje - trajno vezivanje muskarca za zenu koju potcjenjuje; tjelesnu vezanost zene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do života.
Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinudjeni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglasavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenama.
Vidjeh nakazno robovanje - sije mocnika upregnute u jaram obmanjivaca, odlucnost jakih ljudi u sluzbi pohotnika što zude za slavom i znamenitoscu te se ponasaju poput marioneta sto se prstima pokrecu, zaustavljaju i razbijaju.
Vidjeh prastaro robovanje - kako duse djecje padaju sa prostranih nebesa u nesretne domove gdje nuzda i maloumnost druguju, gdje ponizenje i ocaj idu ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, zive kao prijestupnici i umiru poročni.
Vidjeh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari:obmanjivanje se naziva ostroumnoscu, brbljanje umnoscu, slabost blagoscu, bojazljivost gordoscu.
Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa kazuju ono što ne osjecaju, predstavljaju se suprotno svome bicu te se nesreca s njima poigrava kao s krpama.
Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod zivi po zakonima drugoga naroda.
Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunisu kraljeve.
Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na neduzne.
Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.

Kada sam se umorio prateci generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih vremena i gdje pocivaju duhovi buducih stoljeća. Tamo vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureci u sunce te je zapitah:
- Tko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gdje su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treci se još ni rodio nije.
Potom mi se izgubi iz vida, u magli.

thunderica
07-01-2010, 07:13 PM
U neprestanom maštanju i strahovanjima od svega oko nas, mi doživimo više nego što doživimo u stvarnosti, i to kroz ceo dugi čovečji život. Najveći deo naših nesreća bile su zato čisto imaginarne ili bezmalo preterivane, a čitave katastrofe kojih ste se bojali da ih ne doživite, nikada niste ni doživeli. Zbog tog imaginarnog sveta, naš život izgleda načinjen od hiljadu života, a naša sudbina od hiljadu sudbina. Samo udubljivanjem u svoju ličnost, čovek uspe da bolje pozna i prirodu drugih ljudi, i odmeri svoje odnose prema stvarima i najzad, da bar donekle potisne iz sebe naš urodjeni mračni strah od života. Što čovek duže vremena živi u društvu, on sve više živi u strahu; i osamiti se, to znači u mnogom pogledu, lečiti se od straha. Usamljen čovek je jedini čovek oslobodjen. I samoća je jedino mesto gde se ne strahuje. Usamljen čovek se najmanje boji gubitaka, pošto usamljeniku najmanje treba. Pećinski čovek se jedino bojao jače životinje nego što je on, dok današnji društveni čovek živi u strahu od hiljadu prividjenja. Uglavnom, izvor sve njegove bede na zemlji, jeste strah više od prividjenja nego strah od stvarnih mogućnosti.

Jovan Dučić

http://photos-c.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs165.snc3/19275_259287436094_108402706094_4367445_4712783_n. jpg

Archer
08-01-2010, 12:19 AM
Stariti, znači postepeno napuštati svijet privida...Gete

thunderica
08-01-2010, 09:22 AM
Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik". Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

Želi ti sve najbolje Branko

P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti.
Ponoć je. Doviđenja.
Branko
Bjankinijeva 11
Zagreb

Branko Miljković

http://photos-a.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs165.snc3/19275_264292691094_108402706094_4403675_7200723_n. jpg

Almasa 80
08-01-2010, 09:31 PM
U POHVALU LIJEPOG GRADA SARAJEVA
Na moju dušu je djelovala tuga što se rastajem sa Sarajevom - ljutu mi je ranu načinio rastanak sa sarajevskim prijateljima.
U njemu čovjeku izgleda da poživjeti može dugo - na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme, vode života.
U zimskim danima studen steže grad, ali se ipak ozbiljni starci i mladići sastaju u halvatima na mehabet.
Ali kad stigne doba proljeća i behara, u dženet se pretvore bašte ružičnjaka sarajevskih.
Do neba se uzdiže žamor ljubitelja vina, a cijeli svijet napuni vrisak sarajevskih bekrija.
U sjenice vrtova povlače se s napitkom, u društvu miljenika svojih.
U prikrajku iz očiju lije suze plačući i uzdišući svaki sarajevski zaljubljenik.
Ja ne znam kako izgledaju hurije, dženetske ljepotice - trebalo bi ih vidjeti - ali na ovom svijetu su primljene Sarajke kao ljepotice.
Pobožnjacima ćemo pokloniti dženet i hurije - zar zaljubljenim nisu dosta sarajevske djevojke?
Kako da im srce odoli, ako boga znaš, kad me na prolazu iz busije streljaju sarajevske crne oči.
Ljepotice kao mjesec ponekad razvesele dušu tužnome, a ljubavnice sarajevske nekad u plač tjeraju čovjeka.
Ja sam i narcis svjetske livade i tužni slavuj lijepih melodija sarajevskih.
Možeš nekad jecati, možeš se ponekad kao ružica smiješiti, tužni Nerkesijo, ovako ti stoje stvari u Sarajevu.

JADI ZALJUBLJENIH
(uvod)

Dnevnik brige, što predgovor resi;
Lice brige, što nakit otvara;
Uvod knjige, što slika bijede -
I verige udara od čara.
Izraz slike u mejhani misli,

Što uzorak jasnim prikazuje;
Svira? društva, gdje se zulum čini;
Pjevač, što bol glasom izrazuje.
Izmučeni Nerkesi i tužni,
Koji trpi od Medžnuna više,
O ljubavi i o mukama njenim -
Evo kako počima kad piše.
NERKESI

Soleil
09-01-2010, 12:17 AM
" Inače, nastavljala je, ovdje pada kiša, a kiša na Balkanu, valjda više nego igdje na svijetu, stvara veliko blato." Miriš kiše na Balkanu, G.K.

thunderica
10-01-2010, 05:36 PM
"Svi su putevi isti. Ni jedan ne vodi nigdje. Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare. Ima li taj put srce, to je jedino pitanje. Ukoliko ima, tada je dobar... ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi. Oba puta ne vode nigdje, samo jedan ima srce, a drugi ga nema. Putovanje jednim prava je radost; sve dok ga slijediš bit ćeš jedno s njim. Zbog drugog ćeš proklinjati svoj život. Jedan te čini snažnim, drugi ti snagu oduzima." (Don Juan, Castaneda)

http://photos-d.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc1/hs102.snc1/5006_112191226094_108402706094_2815585_2102990_n.j pg

Almasa 80
11-01-2010, 05:03 PM
Majka
Zija dizdarevic
Stoji iz mene daleko, petnaest i vise godina daleko, priguseno bosansko djetinjstvo.Da li se sjecam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj islo napaceno mrsavo lice, noge u papucama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, od jeseni do proljeca, u zidovima, medju cetiri zida, uzidan, tekao je nelijep zenski zivot. Sjecam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djecije igre i crne poderane seoske kosulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" camila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz zenskih obraza.Sjecam se: jurili smo po vrsajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djecije razigrane prostore, zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i - poslije su oceve batine bile svrsetak radosti. Mati je sumorno poslusna i prigusena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari...poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, zena sakrivena u tami i ocev nemilosrdni pogled. Strazarska sablja sto nas je goropadno gonila kroz sokake...Rasli smo.
- Da mi se nijesi maknuo ispred kuce. Jes' cuo. Nemoj da te ja spruljom pitam dje si bio! A sad - abdest pa namaz.
Zid pred sitnim djecijim zeljama.
Uciteljeva sipka bila je duza od oceve, a djeca su u skoli zaplaseno cutala. Moj plac... Sjecam se majke. Blijedila je.
Sakrivena iza zalosnog crnog vela, "vale", uvijena u siroko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proci ulicom. Kroz nas "halvat" prolazile su tetke, daidzinice, nane, babe, zene i zene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o kosuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naisao.
Cudjah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kuci, izici na sokak. Igrali smo se pred kucom i ceznjivo zurili u daleke vrhove brda sto se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete doslo bi medju nas.
Majka bi tada obicno lezala. Samo ne znam zasto sam sve cesce bivao mlacen, zasto majcine oci postajahu dublje i zasto smo izjutra suh hljeb jeli...
Zene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ciza, prasina. Bjezali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.
Da! Cetiri su jabuke u nasoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se bas tada pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjecam se: bijase ljeto. Na prozoru, iznad prasine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, zuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamencica koju je Fikret lijepio okvasenom prasinom. Tiho i vruce.
Onda nesto snazno i otegnuto dreknu. Cudno! Cekali smo da ponovo pocne. I cusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.
- Bas ko truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, vec ko kad Mesan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!
Zabavljao nas je, a bilo je sve blize. Kao iza naseg avlijskog zida. Sjedeci u prasini okretali smo glave prema zvuku.
Zasto je mati tako uporno udarala na prozor.
...Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlacice...
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo azdahe. Ili nemani. Sunce je blijestalo iz staklenih ociju koje su ¹sle na nas. Sasvim blizu...blize. Ocajno brzo! Tuu!
- Tonobil! - prestraseno je skocio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora zacuo silan i beznadan urlik. Ni sta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrcene ruke, sjetih se...
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh jos samo kako malaksalo rucica mahnu ispod tocka. Kao da je u usima odjekivao rezak slomljen krik.
Gusi u grlu. Cije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prasini sam nazirao zelene...nesto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Uzas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeceno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, ocajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zacinjala se luda misao: mozda sve ovo i nije ovako... nije istina.A majka je imala siroko razrogacene oci. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prasnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjecam da li je, najzad, bilo i sunca i prasine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je jos uvijek kao teret da pociva, beskrajno rijecita ukocenost majcinih ociju.
Zatim je dosao otac. Stajao je zaprepasten, malo cutao, onda vidjevsi nepokrivenu namrgodio se:
- Zar ne vidis da te vas dunjaluk gleda? sta si izlazila brez vale? Unilazi.
* * *
Sjecam se: polazio sam na "skole". Mati je grcala ispracajuci me:
- Pripazi, sinko, grad je dusmanin. Ne idji sredinom djade, satrice te stogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nesto s krova, vego hajde nako, nako...

Dalje nije znala. Ili nije mogla...

thunderica
11-01-2010, 08:51 PM
Prepričavanje uvek poprimi vid spletkarenja. Čak i kad želimo da u sećanju obnovimo neki doživljaj, tačno-onako-kako-je-bilo, upadamo u zamku najgore vrste spletkarenja sa sopstvenom dušom.Zahtev za potpunom iskrenošću završi se nehotičnim domunđavanjem sa sobom, ulizički oduzimamo, dodajemo, prekrajamo, i laskajući i kad, navodno, sebe u sebi najviše opanjkavamo.
Sećanje nije zapečaćena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadržaj, ono preobražava prošlost, upisujući joj sadašnje znanje, iskustvo i osećajnost.
Zato priču o prošlom, dakle, govor o bilo čemu, treba uzeti sasvim uslovno, kao mešavinu malo nehotičnih laži, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj iskrenosti, sve stopljeno u plitku caffe-creme, u koju, umesto šećera, sipamo gomilu spletki.

Marija Jovanović

http://photos-e.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs165.snc3/19275_271963861094_108402706094_4446738_7009803_n. jpg

Soleil
25-01-2010, 09:15 PM
"Ljubav je sihirbaz, babo. Pokreće život i u život vraća. Liječi, krijepi, oplemnjuje. Sve boli, jade, tuge, gorčine potire, ne zna za prepreke. Ne priznaje zakone, regule. Jedino je ona moćna, moćnija i od vremena i od smrti. Može i ono naizgled nemoguće nesretnog, slomljenog, izgubljenog, u trenu preobraziti u sretna čovjeka."

Nura Bazdulj- Hubijar

thunderica
26-01-2010, 09:34 AM
"Ljubav je sihirbaz, babo. Pokreće život i u život vraća. Liječi, krijepi, oplemnjuje. Sve boli, jade, tuge, gorčine potire, ne zna za prepreke. Ne priznaje zakone, regule. Jedino je ona moćna, moćnija i od vremena i od smrti. Može i ono naizgled nemoguće nesretnog, slomljenog, izgubljenog, u trenu preobraziti u sretna čovjeka."

Nura Bazdulj- Hubijar

So so so so true :loveyou2:

Niti prihvaćaj ljude kakvi jesu niti budi tolerantan prema njima.

Mnogi misle da je tolerancija vrlina, ali je to u stvari negativan pojam. Prema nečemu što ti se sviđa ne moraš biti tolerantan. Tolerancija ukazuje da ti se nešto iz dubine ne sviđa i u bilo kojem trenutku se može pretvoriti u mržnju. Izražava osjećaj odvojenosti, uski um, ograničenost svijesti.

Tolerancija je privremeno stanje. To je vulkan koji stalno tinja. To samo znači da zadržavaš u sebi. Prihvaćanje je također negativno. Prihvaćaš ono što nisi u stanju voljeti. Tolerancija i prihvaćanje idu ruku pod ruku s prosuđivanjem i razdvajanjem.

Pitanje:''Zar ne bismo trebali prihvaćati ljude onakve kakvi jesu?''

Ako ih voliš, moraš li ih prihvatiti? Kažem ti, ne prihvaćaj ljude kakvi jesu.

Samo ih voli takve kakvi jesu.


Sri Sri Ravi Shankar

http://photos-e.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs165.snc3/19275_295089301094_108402706094_4551243_7681418_n. jpg

Almasa 80
27-01-2010, 12:50 PM
"Ljubav je sihirbaz, babo. Pokreće život i u život vraća. Liječi, krijepi, oplemnjuje. Sve boli, jade, tuge, gorčine potire, ne zna za prepreke. Ne priznaje zakone, regule. Jedino je ona moćna, moćnija i od vremena i od smrti. Može i ono naizgled nemoguće nesretnog, slomljenog, izgubljenog, u trenu preobraziti u sretna čovjeka."

Nura Bazdulj- Hubijar

"Ti si meni,babo,uvijek govorio price u kojima dobro pobjeduje zlo,ljubav pobjeduje mrznju,milosrde grubost,pamet ludilo.krivo si me ucio,babo.Da si me ucio drukcije,mozda bi ogrubljela,možda bih sve lakse podnosila.Morao si mi kazati da je zivot period tmurnog,sivog vremena s iznenadnim a kratkim suncanim trenutcima.Ja cu tako ucit svoju djecu.Ako pak njima suncani intervali budu trajali duze,nece biti na gubitku.

Nura Bazdulj- Hubijar

@Alphaville_grl
27-01-2010, 05:09 PM
Živjeti u svijetu bez sticanja svijesti o njegovom značenju isto je kao lutati po nekoj veličanstvenoj biblioteci a ne dotaknuti niti jednu knjigu

Tajna svevremena predanja


i...citat s kojim je Dan Brown započeo svoju knjigu Izgubljeni simbol.....:hug2:

Bosnian_Lord
27-01-2010, 05:20 PM
Franklin Delano Roosevelt: "Only thing we have to fear is fear itself"

Anne Frank: "The best remedy for those who are afraid, lonely or unhappy is to go outside, somewhere where they can be quiet, alone with the heavens, nature and God. Because only then does one feel that all is as it should be and that God wishes to see people happy, amidst the simple beauty of nature."

Gambirnus
28-01-2010, 01:04 PM
"Religija je uzdah potlačenog stvora, osjećaj okrutnog svijeta, duša bezdušnih okolnosti. Ona je opijum za narod."

"Ukinuće religije kao prividne sreće naroda zahtjev je za njihovu stvarnu sreću. Zahtjev da se odreknu iluzija o svom stanju, zahtjev da se odreknu stanja koje dovodi do iluzija."

Karl Marx (1818-1883)

Almasa 80
28-01-2010, 04:10 PM
A bi li zarad nje vjeru promjenio, iz dina izasao?
Eh, babo, to ne bih! Doista ne bih, vjeruj mi, prije bih umro od gladi za njom, od ljubavi i bola!
A bi li ti nju uzeo, da je druge vjere?
Bih, bih, babo, jer bi ona kroz moju ljubav spoznala Allaha!...
Enver Colakovic

thunderica
28-01-2010, 09:41 PM
"On mi kaže...
- Pružajući muškarcu iluziju ljubavi, da je voljen na način na koji to želi, žena se služi svojim majčinskim instinktom - vara ga da bi se zaštitila. Od čega? Od života ili sebe same? Potrebno je samog sebe zavarati kako bismo prevarili drugoga, ali ako samozavaravanje postane istinito (to jest, svjesna laž), tada je laž potvrda samozavaravanja. Znači da je laž potrebna kako bismo osigurali ljubav (prema sebi i prema drugima) - što znači da je i ona laž. Laganje zbog straha od gubitka (bijes), od gubitka ljubavi! Zamišljamo da laž koristi drugome, ali možda služi nama: stvarajući materinjski svijet u kojem muškarac napokon može živjeti. Materinjski svijet znači Svijet Ega, gdje je sve onako kako on želi, ili kako mu treba. Ona, zna i osjeća što mu je i na koji način potrebno: potrebna mu je njena prilagodljivost. Ona je njegovo okruženje, njegovo promjenjivo, moguće okruženje...
Gdje je tvoje istinsko 'ja' - ni u riječima, ni u pisanju, ni u životu, ni u igri - gdje je onda?"

Anais Nin

http://photos-g.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs168.snc3/19575_298332201094_108402706094_4569955_4396242_n. jpg

Soleil
30-01-2010, 11:23 PM
Kada ugleda njene crne oči, njene usne su oklijevale između osmijeha i šutnje, on shvati najbitniji i najučeniji dio Jezika koji je govorio svijet- da su sva bića na zemlji sposobna da slušaju srcem. A to se zove ljubav, nešto starije od ljudi i same pustinje, što međutim uvijek izbija istom snagom, svugdje gdje se susretnu dva pogleda kao što se susretoše ova dva pogleda pored bunara. Na koncu se usne odlučiše za osmijeh, i to je bio znak, znak koji je čekao, ni ne znajući to, tako dugo čekao, koji je tražio u knjigama, pored svojih ovaca, u kristalu i tišini pustinje.
Evo, to je čisti Jezik Svijeta, bez ikakvog objašnjenja, jer Univerzum ne treba nikakvo objašnjenje da bi nastavio svoj put u beskonačnom prostoru. Jedino što je shvatio, u tom trenutku, jeste da se nalazio pred ženom svog života, a i ona je to morala znati, nisu joj trebale riječi. Ni u šta na svijetu nije bilo tako siguran, iako su njegovi roditelji, i roditelji njegovih roditelja, uvijek govorili da se treba najprije udvarati, zatim se zaručiti, upoznati onog drugog i imati novaca, pa se onda oženiti. Onaj ko je tako govorio sigurno nije nikada upoznao univerzalni jezik, jer kada zaroniš u taj jezik lahko shvatiš da u svijetu uvijek ima jedna osoba koja čeka drugu, pa bilo to usred pustinje ili u srcu velikih gradova. I kada se te dvije osobe sretnu, kada im se pogledi ukrste, tog momenta sva prošlost i sva budućnost nestanu, postoji samo taj sadašnji trenutak i ta nevjerovatna sigurnost da je sve pod nebeskim svodom napisano istom Rukom. Ruka koja je učinila da se rodi Ljubav, i koja je stvorila sestru dušu za svako biće koje se rodi, odmara se i traži blago pod sunčevim svjetlom. Jer da nije tako, snovi ljudskog roda ne bi imali nikakva smisla.
„Mektub“, reče u sebi.


Paulo Coelho, Alhemičar

thunderica
01-02-2010, 07:59 AM
Brate, ja sam u sebi za ova dva posljednja mjeseca novog čovjeka osjetio, uskrsao je u meni novi čovjek! Bio je zatvoren u meni, ali se nikada ne bi javio da ne bješe ovog groma! Strašno! I šta me se tiče što ću u rudnicima dvadeset godina budakom rudu kopati. Ništa se ja toga ne bojim; drugo je sad meni strašno: da mi ne izmakne, da ne ode od mene taj uskrsli čovjek!

Dostojevski

http://photos-c.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs168.snc3/19575_303455636094_108402706094_4588664_6094712_n. jpg

rock_princess
01-02-2010, 07:35 PM
Nikada nisam previshe razmishljala o tome kako cu umrijeti - premda sam proteklih mjeseci imala sasvim dovoljno razloga za to - ali sve i da jesam nikada smrt ne bih predocila ovako...
...Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti , stradati umjesto druge osobe-osobe koju volim.
Cak bi se moglo reci da bi to bilo plemenito. Moralo bi neshto znaciti.
(odlomak iz knjige "Sumrak"-Stephenie Meyer)

Dr.House
02-02-2010, 10:49 PM
"Laz je akrobacija na visokom trapezu, i ako sve nije sinhronizovano do perfekcije, neko kad-tad propliva u prazno."

"Jadne li su one istine koje nam ne odgovaraju"
-Jedan od onih zivota- D.Balasevic

thunderica
03-02-2010, 07:40 AM
…Sad svejedno, stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti. Znam da je ludo.

J.D. Salinger

http://photos-c.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs188.snc3/19575_310337151094_108402706094_4620899_7734586_n. jpg

***MiMi***
03-02-2010, 12:49 PM
Tvrđava, Meša Selimović:



... ozeni se! radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer
namece obaveze...

Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada
vise. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise.

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko
moze covjek sam sebi.

Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da
ga popravi, a ne zna ni zasto ni kako da ga popravi, niti zna
je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj
mir.

... nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas,
pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakse.

... necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji
u ljubavi...

Ja, crv, sitan i nevazan, sta sam mogao uciniti njima,
slonovima? Kakvu sam im stetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.
Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio
sam ih sto se usudjujem da mislim.
Ja, ludi vrabac, posao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao
zivu glavu.

San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.

Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci
ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?

Mogu da mislim sta god hocu, uciniti ne mogu nista. U danasnjem
svijetu ostaju nam samo dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita
zrtva. Boriti se ne mozes, kad bi i htio, onemogucice te na prvom
koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla,
bez imena i uspomena. Nemas mogucnosti da kazes ono sto ti je na srcu,
pa da poslije i stradas! Premlatice te da ne progovoris, da iza tebe
ostane sramota ili cutanje.

- Oprosti.
Bila je to najljepsa rijec koju je moglo pronaci njegovo kukavicko
postenje.
Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u
proslost.

Smijesno i strasno mogu biti rod.

Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju, u
svemu. Svima bi bilo dobro.

Nije pravo da posteni ljudi ostaju pod sumnjom zato sto su drugi
rdjavi.

Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice
na zemlji. Ispod toga nema nista.

Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav,
ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me ne
cujete? - kazem... Ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne
pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti,
mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto
su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se
borim?
Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.

Sta sve nece udariti na covjeka!

thunderica
03-02-2010, 03:51 PM
Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije.

Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.

Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav.

Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi?

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto?

Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.



Mesa Selimovic

http://photos-c.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs219.snc3/22677_1341472462406_1399030796_30971395_4296518_n. jpg

Soleil
08-02-2010, 12:57 AM
Ljubav je šešir koji ti odlično stoji jedne sezone, a već sledeće se svi smeju kad ga natakneš na glavu. Pomalo pratim modu, i znam da uz kosu prošaranu mrazom uglavnom ne pristaju ošinuti majski modeli.

A baš o Maju je reč...


Đole

thunderica
11-02-2010, 08:43 AM
Zaboravljamo da bit idolatrije nije obožavanje ovog ili onog određenog idola, nego jedan specifično judski stav. Taj se stav može opisati kao deifikacija stvari i djelomičnih vidova svijeta, te čovjekovo podvrgavanje tim stvarima, nasuprot stavu u kojem se ljudski život posvećuje ostvarenju najviših principa života - ljubavi i umu, nastojanju da postanemo ono što potencijalno jesmo: bića slična Bogu. Nisu idoli samo likovi u kamenu i drvu. Riječi mogu postati idoli, i strojevi mogu postati idoli, a tu ulogu mogu preuzeti i vođe, država, moć, i političke grupe. Znanost i javno mišljenje također mogu postati idoli, a Bog je postao idol za mnoge.

Erich Fromm

http://photos-b.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs188.snc3/19575_313991576094_108402706094_4633260_6195062_n. jpg

Almasa 80
17-02-2010, 08:47 AM
Neko je je negdje napisao nekom:

"Rekli su mi da se trebam nauciti prilagodjavati bez gubljenja moje osobnosti,
da budem poput vode, koja stavljena u casu prima oblik case, u boci –boce.
Prilagoditi, a mijenjati se bez gubljenja sustine."
Pokusavam, ali ponekad me stave u cjediljku i ja se izgubim u hiljadama kapljica!
Ako vrisnem, cini mi se
sve ce kapi led postati
snijeg i
inje…"


"Uz Zivot se ne prilaze uputstvo za upotrebu, i svako to odradi kako vec umije, zanijemi tamo gdje bi drugi viknuo, nasmije se gdje bi drugi zaplakao, uvrijedi se tamo gdje bi se neko obradovao...
Udje u pogresan vagon, sidje stanicu prije, ili kasnije...
Godine nas obrade razlicito...
Nekom postane vazno s kim ce leci, a nekom s kim ce se probuditi

Ne, ne mogu reci da je to bila ljubav na prvi pogled.
Ali mogu reci da je to bila Ljubav Na Taj Pogled, pa koji je da je..
U duboki i zagonetni bunar njenog pogleda ubacio sam sapat jednog malog poljupca, kao sjajni srebrni novcic, ali on je zalutao negdje na dugom putu do dna...Sreca da nista nisam pozelio...
Ustajuci, nanio sam joj prstom dodir na obraz, pazljivo i njezno, kao prozirnu nijansu svetloljubicaste na tek zapoceti portret ceznje
Samo rijetki nadju rijetke..

...sad cu ti reci i vise nikom i vise nikad: svako je od nas ponekom slican al' ti si unikat. Procitas me, znam, od slova do slova.

Precutis to, znam, k'o pametna sova..."

DJ.Balasevic

southern
19-02-2010, 08:29 AM
"Mozda bih trebao da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav. Ovo sto imam, sad zna za tugu."




a jbt...postajem pi.dava , ponovo citam.

southern
19-02-2010, 07:39 PM
"Uzimala sam otmjene i surove,htjela sam vidjeti da li su svi jednaki;kusala sam strast muskaraca bijelih i mekanih ruku,obojene kose,sljepljene na sljepoocnicama;imala sam blijede,plave djecake,njezne poput djevojaka,koji su izdisali na meni;i starci su me prljali svojim ishlapjelim radostima,i ja sam pri budjenju promatrala njihove grudi,koje su tesko disale,njihove ugasle oci.
Na drvenoj me klupi u seoskoj krcmi,izmedju vrca vina i lule duhana,muskarac iz naroda ljubio takodjer svom zestinom,i ja sam se poput njega prepustala surovom uzivanju i prostackom milovanju,ali u ljubljenju se fukara ne ponasa nista gore od plemstva,a snop sijena nije nista topliji od divana.."

Novembar

Flober

cool.mama
24-02-2010, 02:57 PM
"...Savršeno biće je Bog. Sve drugo što postoji samo je polovično, delimično, tek nastaje, mešovito je, sastoji se od mogućnosti. Bog, međutim, nije mešovit, on je jedan, on nema mogućnosti, nego je potpuno i do kraja stvarnost. A, mi smo prolazni, mi nastajemo, mi smo mogućnosti, za nas nema savršenstva, nema potpunog bića. Onde pak gde mi prelazimo od potencije k delu, od mogućnosti ka ostvarenju, onde učestvujemo u pravome biću, postajemo za jedan stepen sličniji savršenom i božanskom...."

H.Hese ( Narcis i Zlatousti )

southern
27-02-2010, 12:25 PM
"Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen može unistiti snove, k'o što severac opustoši vrt. Jer, baš kao sto vas krunise, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao sto se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki; A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu."




Kahlil Gibran

cool.mama
28-02-2010, 04:14 PM
"Sve što je bilo njegovo ju je tjeralo na plač...Svaki čas bi joj na pamet padala tolika svakodnevna pitanja na koja joj je samo on mogao odgovoriti. Jednom joj je rekao nešto što ona nije mogla zamisliti: amputirci osjećaju bol, grčeve i škakljanje na nozi koja im je bila odsječena. Tako je i ona osjećala bol za njim, osjećajući ga i tamo gdje ga više nije bilo."

G.G.Marquez

cool.mama
02-03-2010, 11:01 PM
"Mi muškarci smo kao bijedne sluge naših predrasuda",znao joj je reći "Naprotiv kad se žena odluči da legne s muškarcem, nema bedema na koji se neće popeti niti tvrđave koju neće srušiti, nema tih moralnih obzira koje neće pregaziti, Bog tu ne pomaže."


G.G. Marquez ( "Ljubav u doba kolere" )

Almasa 80
03-03-2010, 09:31 AM
LJETNI PLJUSAK

U svakom životu dođe trenutak kad se zatvori krug i obruč jasna pogleda škljocne u čovjeku. Kad vidi da je sve bilo moguće i kad dotad nemoguće postane neiskorištena prilika.

Težak trenutak kad sirov čovjek opsuje.

Krhak se raskrivi.

Tužan se razboli.

Sretan unesreći.

Lud se nasmije a mudar brže bolje pobjegne u druga razmišljanja.

To je onaj trenutak kad sudbina stane ispred čovjeka i i odgovori mu na ono trajno pitanje: Ima li je ili je nema.

Jusufu je pedeset i osam godina. Ćamilu isto toliko.

Jusuf s balkona svoje kuće ne može da vidi Ćamila na balkonu njegove kuće iako su im kuće jedna do druge. Jusuf ima samo jedan balkon i samo jedan sprat kuće. Ćamil ima tri balkona i četiri sprata.
Za ljetnih odmora, Ćamil kad dođe, kahvu pije na najvišem spratu.
Obojica su u penziji, i obojica na svoj način zavide onom drugom.
Hiljadu devet stotina sedamdeset i četvrte obojica njih krenula su iz svog sela ka gradu, tu se našli s Osmanom Nurkinim koji je već nekolike godine radio u Njemačkoj. Po ranijem dogovoru prenoćili bi tu i vozom pošli na put u obećanu zemlju gdje se krvavo radilo al dobro moglo zaradit. Sa sobom su ponijeli snove o boljem sutra, o kućama lijepim, o novcima i ugledu koji novac sa sobom donosi.
Jusuf je imao nešto zemlje. Nije mogao reći da je gladan dok je Ćamil bio go ko pištolj. I to ih je razlikovalo. Jusuf se svako malo osvrtao na svoje livade a Ćamil neumoljivo išao naprijed.
Drugovali su od prvih koraka. Poznavali se i voljeli jedan drugog kao što brat brata voli. Jer tog pravog brata ni jedan ni drugi nisu imali.
Trebali su krenuti već sutradan. I da jesu oba bi otišla to su sigurno znali. No Osman Nurkin je imao da završi još nekih poslova i odlazak odgodiše na tri dana. Tri dana koja je Ćamil provodio hodajući po gradu a Jusuf ležeći u prenoćištu sa svojim mislima.
Kad je došao dan polaska Jusuf Ćamilu steže ruku i zaželi svako dobro.
-Ja se vraćam, ja ne mogu ostaviti roditelje, sve svoje i otići u to nepoznato!
-Brate, pođi,dogovorili smo se! molio je Ćamil.
Nije pošao, dok je voz vijugavim tračnicama zamicao uz Bradinu Jusuf je napuštao grad u povratku na selo.
Godišnja doba su se smjenjivala. Proljeća kišna, ljeta topla, jeseni hladne i zime snježne.Jedan za drugom.
Pokajao se Jusuf dosta puta, ali oženi se, djeca posuše. Nekako je ispravio nešto krivice smogavši snage i novca da u gradu kupi nešto zemlje i sagradi kuću za svoju čeljad.
Ma zašto ne reći istinu. Nije smogao toliko. Zemlju je kupio Ćamil i poklonio mu pola, da im kuće budu zajedno.
Gradili su, svak svoju prema svojim mogućnostima, kahvu na nevidljivoj međi pili, međi koja je počela dobijati jasne znakove kad je Jusuf stavio krov nakon drugog sprata i time zasvodio svoju kuću a Ćamil iako ne imade muške djece diže još dva sprata. Nije to bila međa na zemlji, pojavila se negdje na po puta pogleda s balkona prvog sprata Jusufove kuće i četvrtog Ćamilove.
Ne može Jusuf prigovorit Ćamilu ni na čemu. Kad bi kupovao materijal za svoju kuću često bi kupovao i njemu. Zvao ga na onaj svoj balkon na kafu... no njemu s godinama ta kahva sve teže pade. Sve manja mu bješe njegova kuća s Ćamilovog balkona i sopstveni život izgledaše mu ko bježanje iz nesigurnog u sigurno nesigurno.
Nije zapadao u očaj, samo se klonio Ćamilova balkona, s njega je nekako jasnije vidio i sebe i svoj život. Svoju sudinu, slušajući Ćamilove priče iz Njemačke sve više je gledao kao mnoštvo prilika: uzmi ili ostavi i sebe kao nekog ko je plašljivo većinom bježao od tog da uzme ali, eto, po starost vidi, ne i od tog da poželi.Najteže mu je padalo što nikad nije osjetio zadovoljstvo s ono malo što je imao na selu. Prezirao je to malo jer ga je upravo ono spriječilo da imadne tamam, koliko mu se nudilo.
-Šta veliš Jusufe da ti ovog starijeg povedem sa sobom, da šta zaradi? upita ga Ćamil.
-Ne znam, hoće li se on snać, tamo?
-Pa ja ću ga sa sobom ko da je moj rođeni, ništa ne sekiraj.
-Hajde da razmislim!
Navečer, u mraku sobe upita Rahimu:
-Ćamil bi poveo Suada sa sobom tamo, šta veliš?
-Jel' ti rekao?
-Jeste danas!
-E Bog ga dragi nagradio za dobrotu.
I ode Suad s Ćamilom čim središe papire.
Isprati ih Jusuf.
Nisu ni greške greške kad čovjek smogne snage da ih ispravi a sudbina bude dovoljno milostiva da pruži priliku.

Davno u mladosti ču od jednog hodže riječi nekog velikog alima: Dobra prilika je kao ljetni pljusak, požuri da je iskoristiš jer brzo mine. Žuljala ga je ta izreka čitav život,a eto, sad...kao da je nekako duša njegova na nju konačno svikla, ne žulja više.

ledena kraljica
28-03-2010, 03:22 PM
Čovjek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali šta ako maska sraste s licem? I vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe uvjeravati da doista i misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni.
Ivo Brešan

ledena kraljica
28-03-2010, 03:24 PM
Za svakog imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža. M. Selimović

patriot
28-03-2010, 03:32 PM
"Ovdje se ne zivi samo
da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo
da bi se umrlo
Ovdje se umire
da bi se zivjelo."

Mehmedalija Mak Dizdar

ledena kraljica
10-04-2010, 04:45 PM
Ljubav! Čitava knjiga u jednoj riječi, cijeli okean u jednoj suzi, sedam nebesa u jednom pogledu, vihor u jednom uzdahu, grom u jednom dodiru, hiljadu godina u jednom trenu. - Nažalost, ne znam autora, ako neko zna, da mi kaže?:smile

-winner-
10-04-2010, 08:53 PM
Ljubav! Čitava knjiga u jednoj riječi, cijeli okean u jednoj suzi, sedam nebesa u jednom pogledu, vihor u jednom uzdahu, grom u jednom dodiru, hiljadu godina u jednom trenu. - Nažalost, ne znam autora, ako neko zna, da mi kaže?:smile


autor je čini mi se: martin farquhar tupper...

Oliva
10-04-2010, 10:35 PM
" Gledajte: kad žena vidi muškarca, ako ne pri prvom pogledu, a ono u prvih deset minuta osjeti negdje u sebi šta bi joj on mogao značiti i da li bi ga mogla voljeti. A da bi taj prvi osjećaj mogla sebi protumačiti i shvatiti ga, potrebno je da prođe određeno vrijeme...potrebno je da joj date vremena i prostora, jer ne...strpljivci ne misle kako bi ženu zavoljeli nego kako bi je osvojili."
Orhan Pamuk

ledena kraljica
10-04-2010, 11:08 PM
autor je čini mi se: martin farquhar tupper...

Hvala:rolling2:

Teško je voljeti, još teže ne voljeti, a najteže naći voljenog koji te voli. A.S.Puškin

Casual
10-04-2010, 11:23 PM
"Voli,i bit ceš voljen".............:rolling2:

@Alphaville_grl
22-04-2010, 05:24 PM
"You have enemies?
Good.
That means you’ve stood up for something, sometime in your life." -

Winston Churchill


:shoot:

buzim
22-04-2010, 07:53 PM
"You have enemies?
Good.
That means you’ve stood up for something, sometime in your life." -

Winston Churchill


:shoot:

Nice one

chempres
22-04-2010, 09:06 PM
''Pravi džentlmen nikada ne napušta svoju damu''
Alessandro del Piero
; )

***MiMi***
23-04-2010, 01:09 PM
http://i44.tinypic.com/wklcih.jpg


mramorovi na uzvisini.

A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne.Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda,lezi samo biljeg njegov,jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji,tamor gdji je i Sonce drugatcije i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i dusi mojoj strani.

Kulinu,matchu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni zal.

I kadah bih bil,kakor vi jeste,opeta bih bil isti kakor ja bih.

Vi nikdar necte biti kakor ja,a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi.

Blagosloven ko procita i zmisli se,a lud koji privali.

Ljeta 1205,godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin..

clauds
23-04-2010, 07:46 PM
Onaj koji ne moze da se dogovori sa svojim neprijateljima je onaj koga neprijatelji kontrolisu.

Almasa 80
25-04-2010, 09:28 AM
Moj sasvim posebni prijatelju, zahvaljujem ti na spremnosti da me saslusas. I samom ti je znano koliko se silno trudim da opravdam vjeru koju imas u mene.
Hvala ti, takode, i za ovo mjesto na kojem sada prebivam. I neka me nikad, nista, ni posao, ni zabava, ma koliko casti ili zadovoljstva u sebi nosili, ne odvoje na duze vrijeme od ljubavi koja drzi na okupu moju milu porodicu.
Pouci kako da igru zivota igram posteno, odvazno, samouvjereno i srcano.
Daruj mi nekoliko prijatelja koji ce me razumjeti, a ipak mi i dalje ostati prijatelji.
Podari mi blagostivo srce, kao i um koji nece zazirati od putovanja, premda na mom drumu, mozda, nece biti putokaza.
Omoguci mi da imam smisao za humor, kao i, tu i tamo, malo slobodnog vremena koje ci provesti u dokolici.
Pomozi mi da se izborim za najvisa, opravdana priznanja za zasluge, za teznje koje u sebi nosim i za prilike sto ih stvaram;a opet, ucini da ne zaboravim da predusretljivo i prijateljski pruzim ruku svima onima kojima su potrebni ohrabrenje i pomoc.
Daj mi snagu da se suocim sa svime sto ce naici, kako bih bio odvazan u opasnosti, postojan u nedacama, umjeren u gnjevu i uvijek pripravan za svaki obrt srece.
Omoguci mi da se osmjehujem umjesto da se mrgodim, da sijem ljubazne umjesto grubih i gorkih reci.
Ucini da budem samilostan prema cemeru drugih, da shvatim da postoje skriveni jadi u svacijem zivotu, ma koliko mogao izgledati da je ispunjen vedrinom.
Ucini da uvijek ostanem dostojanstven u svakom svom zivotnom preduzecu-da ne budem, neosnovano, pun sebe, ali, isto tako, da ne podlijezem ni jos ozbiljnijoj gresci, samopotcjenjivanju.
U cemeru, neka mi mi dusu cini vedrom saznanje da bez sjenki ne bi bilo ni sunceve svjetlosti.
U neuspjehu, ucini da sacuvam vjeru.
U uspjehu, ucini da ostanem smjeran.
Ucini da postojano odradujem svoj dio posla, pa i preko toga, sto vecma mogu; i kada svoj posao privedem kraju, zaustavi me i isplati onoliko koliko mislis da zasluzujem. I omoguci, na kraju, da sa ljubavlju u srcu izreknem… jedno zahvalno: Amin

Og Mandino | Najveci trgovac na svijetu

Soleil
26-04-2010, 12:18 PM
Ali danas sam bio sjemenka i rodio sam se ponovo. Otkrio sam da je, uprkos udobnosti zemlje i dubokog sna u koji sam utonuo, život, 'tamo gore' bio neuporedivo ljepši. I ja sam mogao da se ponovo rađam, koliko god puta to poželim, sve dok moje ruke ne postanu dovoljno velike da obujme zemlju iz koje sam ponikao.

Paulo Koeljo- Dnevnik jednog čarobnjaka.

southern
26-04-2010, 03:37 PM
Ljubav je kao rat: zapocinjes kada zelis, a boj napustas kada iznemognes!"


Balzak...

***MiMi***
28-04-2010, 09:57 AM
Reci ranije
On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona beše nežna i osetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala decu. Deca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajna priča.
Kad su sva deca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.
Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili lekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovek nije ništa odgovorio. Seo je uz krevet i uzeo ženu za ruku... njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umreti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Zato jer si mi potrebna!¨
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena... to već ionako zna«. Možda i zna,ali nikad se niko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te...«.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.

ledena kraljica
01-05-2010, 06:56 PM
Savjetima sinu pridružiću još i ovo: sine, kloni se i svojih i tuđih šamara. I, nastoj uvijek najprije sa jednom ženom da izađeš nakraj. S dvije nećeš moći. I oni geniji koji izmišljaju sredstva za putovanje u zvjezdana prostranstva, i oni su, sine, pristalice jednoženstva. Samo je divljak zatravljenog mozga i ravnodušni Turčin mogao da se upusti u avanturu. Svaki drugi dobio je po zubima, po džepu ili – biografiji.:lol: Derviš Sušić

Almasa 80
15-05-2010, 03:45 PM
IGRA OČIJU

Odgađani susreti odigrali su neobično važnu ulogu u mom životu, pa bila riječ o mjestima ili ljudima, o slikama ili knjigama. Ima gradova za kojima toliko čeznem kao da mi je suđeno da u njima započnem nov život. Služim se svakojakim lukavstvima da ne otputujem u njih, a svaka nova prilika koju propustim da ih posjetim, toliko povećava njihovu važnost za mene da bi se moglo pomisliti da živim još samo radi njih, i da bih već odavno propao da me oni još ne čekaju.

Ima ljudi o kojima tako rado i željno slušam da bi se moglo pomisliti da o njima naposljetku znam više nego što oni sami znaju – ali zazirem od njihovih slika i klonim se svake vizuelne predstave o njima baš kao da postoji posebna i opravdana zabrana da upoznam njihov lik.

Isto tako, ima ljudi koje godinama susrećem na istom mjestu, o kojima razmišljam, koji mi izgledaju kao zagonetke koje upravo ja treba da odgonetnem, a ipak im se nikad ne obraćam, prolazim ćutke mimo njih kao što oni prolaze mimo mene, samo se upitno gledamo držeći usta čvrsto zatvorena. Zamišljam kako bi tekao naš prvi razgovor i uzbuđujem se pri pomisli koliko bih neočekivanih stvari tada doznao.

I najposlije, ima ljudi koje godinama volim a da oni o tome pojma nemaju. Ja starim i malo pomalo postaje sve ispraznija iluzija da ću im to ikada kazati, premda vječito zamišljam taj prekrasni trenutak. Ne bih mogao živjeti bez tih temeljitih priprema za buduće događaje i, kad dobro promislim, čini mi se da su mi te pripreme isto toliko važne koliko i ona iznenađenja koja me pogode kao grom iz vedra neba tako da stanem kao ukopan.

Elias Kaneti

Almasa 80
08-06-2010, 06:04 AM
Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Meša Selimović

***MiMi***
21-06-2010, 06:15 PM
,,Nesreca prati nevernike,,

Lemoni Sniket,Serija nesrecnih dogadjaja..

ledena kraljica
22-06-2010, 01:17 PM
Evo nekoliko interesantnih citata iz knjige Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže


Teku ljudi po ulicama, miču se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima gorućeg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje čeljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilično ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnačke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.

*******
Ruke. Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku što se miču gradskim ulicama? Te ljudske ruke kolju, puštaju krv drugim životinjama, stvaraju strojeve, bodu iglama, drže usijane pegle, svjetiljke, zastave, britve, instrumente, ljudi ih pronose ulicma i ne znaju što bi s njima? Skidaju suknene šešire, mašu palicama, nose u rukama kišobrane, cigarete, knjige, jedna ruka drži drugu u magnetizmu tjelesnog dodira, tople su ruke ljudske, znoje se, krastave su, ranjene, okupane, nafarbane, njišu se u mrtvim njihajima, prate kretnju ljudskig gibanja kao mesnati uresi u jednoličnim amplitudama, i tako se miču ljudske ruke ulicama zajedno s ljudima, po tom dugotrajnom i jalovom putu, koji teče i koji navire između zidova gradskih kao voda. A ljudi vuku sa sobom svoje ruke, svoje dugove, svoje gnjle zube i brige, i žene, i djecu, i umorne noge, i nezdravo, žalosno tijelo, i tako se miču u bokovima i u zglobovima, otvaraju usta, govore, viču, a gdjegdje javlja se na usnama ljuskim smijeh. Još uvijek ima mnogo krvoločne prašume u obrazima ljudskim i taj protuprirodni smijeh što se ti i tamo javlja među ljudima, taj smijeh zvoni kao srebrno zvonce nad tminama, ali uglavnom lica su ljudska umorna i nepomična: viđe drvena nego mesnata. Čudni su ti obrazi ljudski, ukočeni, tvrdi, kao dlijetom tesani, a lanci i tkanine i krzna, sve to visi na ljudima kao suvišan ukras i plete se zajedno sa suknjama, sa grivom i dlakama, stakalcima i očima u čudnom neraspletivom kolopletu i zapletu: kratkovidno, umorno, zlobno i dosadno uglavnom. Lijeno i sivo zapravo, kao što je dosadno ovo čađavo pastelnosivo nebo nad krovovima i prljava olovnosiva boja na tintastim odrazima stakla na zatvorenim prozorima.

********

Miču se ljudi kao voštane lutke, grebu se po zatiljku, žvaču duhan, a za njima se sve dimi od cigara, od tijela i od žalosti. Svako pojedino lice vuče za sobom ogromne krugove svoga postojanja i svoju toplu utrobu i strane tople utrobe, iz kojih je promiljelo kao gusjenica, i sada se vuče i prti sa svojim otrovnim žalcem, i grize, i bode, i jede, i proždire, i žderu ga, i zapregli su ga i biju ga bičalom po glavi, i sve se miče u krugovima otpora i gladi i strave, u svemu tome je slikarstvo uglavnom nepoznata i suvišna stvar.

***MiMi***
24-06-2010, 02:30 PM
Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Meša Selimović

***MiMi***
27-07-2010, 04:26 PM
" Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi.
Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života."

" Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s' kim se historija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto ? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo ......pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !"
" Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti? "

Meša Selimović

Almasa 80
28-07-2010, 06:34 AM
Cudo zivota mozemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nesto neocekivano.
Svakoga dana Gospod nam daruje – zajedno sa suncem – jedan trenutak kada je moguce izmjeniti sve ono sto nas cini nesrecnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je danasnji dan istovjetan jucerasnjem i kako ce biti jednak sutrasnjem. Ali, onaj ko obrati paznju na dan koji traje, otkriva carobni trenutak. On moze biti sakriven u casu kad izjutra otkljucavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tisini koja naglo nastupi poslije rucka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji – trenutak kad nas sva snaga zvijezda u momentu prozme i omoguci nam da cinimo cuda.
Sreca je ponekad blagoslov, ali najcesce osvajanje. Carobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaze nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Paticemo, prezivljavacemo teske casove, suocicemo se s mnogim razocarenjima – ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag. I jednoga dana, u buducnosti, moci cemo da se osvrnemo unazad sa ponosom i vjerom.
Jadan je onaj ko se plasi da se izlozi opasnostima. Jer on se mozda nikada ne vara, nikada ne razocarava, niti pati poput onih koji slijede neki svoj san. Ali kad se osvrne za sobom – a svi se mi uvijek osvrcemo za sobom – zacuce glas svog srca kako mu govori: „Sta si ucinio sa cudima koje je Bog posijao duz tvojih dana? Sta si ucinio sa sposobnostima koje ti je tvoj ucitelj povjerio? Zakopao si ih duboko u neku jamu iz straha da ih ne izgubis. Dakle, to je tvoje jedino naslijedje: izvjesnost da si procerdao svoj zivot.“
Jadan je onaj ko bude slusao takve rijeci. Jer ce tada povjerovati u cuda, ali uzalud. Carobni trenuci njegovog zivota otisli su u nepovrat.

P.Koeljo

Mentalna Higijena
11-08-2010, 03:39 PM
“Mogla bi se roditi već odgojena djeca ako bi roditelji bili odgojeni.”

*Goethe

Sara.
16-08-2010, 11:54 PM
Smisao...


Bio jednom jedan stari čovjek koji je svakog jutra šetao morskom plažom. Jednog dana je ugledao dječaka koji je pažljivo podigao nešto i bacio u more. Zovnuo ga je i rekao : "Dobro jutro dječače, šta radiš tu?" Dječak se uspravio i odgovorio : "Bacam zvijezde nazad u more. Oseka je, a i sunce prži. Ako to ne uradim umrijeće." "Ali mladiću, da li je tebi jasno da se plaža kilometrima i kilometrima proteže. I posvuda leže morske zvijezde. Nemoguće je da ih sve spasiš i to što radiš nema nikakvog smisla." Dječak je učtivo saslušao čovjeka, sagnuo se, podigao jednu zvijezdu i bacio je u more smiješeći se :
"Ali za ovu zvijezdu ima smisla."

Archer
19-08-2010, 09:00 PM
Molitva
Poslušaj me, Bože, veliki gospodine,ako me još nekad, ponovo, budeš pravio,molim ti se, udesi mi da ne budemni milicajac,ni car,ni ciganin.Pretvori me u jedno veliko drvo.Sto godina tako da rastemi da me onda poseku.Načve od mene da naprave.Sto godina u meni testo da mese.Od 'leba sav da se raspadnem.
M. Antić

koala05
21-08-2010, 03:00 PM
"Držim joj ruke i stežem je na svoje grudi. Pokušavam da ispunim svoje naručje njenom ljupkošću, da poljupcima ukradem njen sladak osmijeh, da očima svojim ispijem njene tamne poglede.
Ali, gle, gde je to sve? Ko može lišiti nebo njegova plavetnila?
Pokušavam da shvatim ljepotu, ali mi ona izmiče i ostavlja mi na rukama samo tijelo.
Prevaren i umoran, vraćam se.
Kako može tijelo dotaći cvijet koji smije da dodirne jedino duša?"

Rabindranat Tagore - "Gradinar"

Almasa 80
21-08-2010, 08:05 PM
Zvjezde su sitne i malehne prema Mjesecu,
ali Mjesec je darezljiv,jer kad je mjesecina,
vidimo mnogo zvijezda.
Mesnevija

koala05
24-08-2010, 12:15 AM
"Kažu da kajanje olakšava dušu... Naprotiv!
Uspomene, bile one radosne, ili gorke, uvijek su mučne, barem je tako kod mene; ali i to mučenje je slatko. I kad je srcu teško, kad ga obuzmu bol, tegoba, tuga onda ga uspomene osvježavaju i oživljavaju, kao što kapi rose u vlažno veče posle vrelog dana osvježavaju i oživljavaju jadni usahnuli cvet, spržen dnevnom jarom."

F.M.Dostojevski - "Jadnici"

koala05
24-08-2010, 12:21 AM
"Treba shvatiti da nas svako gubljenje vjere čini slabijim i da povećana slabost vodi do novog gubitka vjere i tako dalje u začaranom krugu. Zatim, čovjek treba da spozna i to da se, iako u svijesti nosi strah da neće biti voljen, stvarni, mada obično nesvjestan strah, je strah od toga da sami volimo. Voljeti znači obavezati se bez garancije, potpuno se prepustiti nadi da će naša ljubav proizvesti ljubav voljene osobe. Ljubav je čin vjere i ko god ima slabu vjeru, slaba mu je i ljubav.

Erich Fromm - "Umjeće ljubavi"

koala05
24-08-2010, 11:33 PM
"Kažnjavan za sve što pomislim, a kamoli što počinim, osumnjičen sam za nežnost i proglašen sam krivim što ljubav ne gasim mržnjama, već novom, većom ljubavlju i život ne gasim smrtima, već nečim drukčije...živim.
Poslednji rubovi beskraja tek su početak beskrajnijeg. Ko traje dalje od trajnijeg, ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti pitanjem: kako preživeti, nego: kako ne umreti posle svih umiranja."

Miroslav Antić - "Besmrtna pesma"

pocahontas
27-08-2010, 10:33 PM
"Nije sretan onaj koji ima mnogo, nego onaj kome treba malo"

:grouphug:

Angmar
27-08-2010, 11:17 PM
"No matter who wanna darken my shine, I will always shine through"

koala05
28-08-2010, 09:39 PM
"Puls mi se polagano vraćao kući, u srce, i samo bi se na trenutke u bradi i grlu još začuli odjeci njegovih sve tiših i mirnijih koraka. Legao sam na leđa, široko raširivši ruke, pokušavajući da što ravnomernije rasporedim mehur praznine u grudima. Anamaria mi je nedostajala tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti dio mene, pomislih, ne mogavši da zamislim koji.
Glava, udovi, prsti, pipci i kraci?
O, ne!
Sve je to nekako spolja?
Ovo fali iz sredine
Negde iz tamnog ambisa zbog kog se sve ređe usuđujem da zaronim u sebe.
Jer tamo zagluvim.
Oči se prepune do vrha.
I suze se začas raspu kao pokidane biserne niske.
Po sobi.
Po meni.
Po čitavom svetu.
I ne mogu ih skupiti do jutra."

Đorđe Balašević - "Dodir svile"

Almasa 80
29-08-2010, 03:29 PM
Mnogi ljudi prozive cijele svoje zivote citajuci, ali nikada ne tragajuci za smislom iza napisanih rijeci, oni ne shvataju da su rijeci ustvari samo kamenje postavljeno da bismo presli preko brze rijeke, a razlog zbog cega je to kamenje tamo, je taj da mozemo da se docepamo druge obale…druga obala je ono sto je bitno.
ZOZE SARAMAGO

koala05
29-08-2010, 03:37 PM
"Svako ljudsko biće živi svoju sopstvenu želju:ona čini dio njegovog blaga i, iako je emocija ta koja mnoge može da otjera,obično privlači onoga koji je voljen.To je emocija koju je moja duša izabrala i toliko jaka da može da se proširi na sve i svakog oko mene.
Svakog dana biram istinu sa kojom ću živjeti, pokušavam da budem praktična, efikasna, profesionalna. Ali bih voljela da mogu da izaberem uvijek želju kao moju saputnicu, ne iz obaveze, niti da ublažim samoću svog življenja, već zato sto je to lijepo. Da, to je vrlo lijepo."

"Jedanaest minuta".P.Koeljo

Sara.
01-09-2010, 11:40 AM
Pisati ne znači drugo nego misliti.
Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima,
a nered u mislima je posljedica nereda u glavi,
a nered u glavi je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine.
Ako je netko odlučio vršiti kritiku,
a to znači da hoće od nereda u rečenicama,
u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red,
onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavi ni u mislima.

Miroslav Krleža

koala05
03-09-2010, 08:46 PM
"Vaša je radost, vaša raskrinkana žalost i samo vrelo iz kojeg smijeh izvire često je bilo puno vaših suza. Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.
Kad ste žalosni, opet zavirite u svoje srce i vidjet ćete da zaista plačete
za onim što je bila vaša radost.
Zajedno dolaze i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite
da vam je druga zaspala na postelji!"


"Prorok" - Kahil Gibran

koala05
04-09-2010, 09:32 PM
"Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje:
Rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.
Upoznati bol prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radnosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zavaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se večeri kući sa zahvalnošću;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama."

"Prorok" - Khalil Gibran
_________________

Sara.
04-09-2010, 11:09 PM
:smile:


"Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, bicu ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao ili ucinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom,kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog cega kao ljubav…
A ništa ja nisam poklonio tebi vec sebi…"

Mehmed Mesa Selimovic

semir.ks
08-09-2010, 10:29 PM
"Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobražava s godišnjim dobima; žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; žensko srce je nalik na stepu koju čovjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj čupa drveće i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljeće u njoj ostaje proljeće, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku što da činimo? Reci što da radimo? Kako ćemo se rastati i kada ćemo se sresti? Možemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tuđine koga nam večer dovede, a jutro odvede? Možemo li ove osjećaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Možemo li ovu sedmicu smatrati opijenošću koja se brzo završila otrežnjenjem i budnošću? Podigni glavu da ti oči vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas čujem. Progovori i kaži mi nešto. Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju lađu? Hoćeš li čuti lepršanje krila u noćnome miru? Hoćeš li čuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoćeš li osluškivati moje uzdahe što mi se bolno otimaju, prigušeni jecajima? Hoćeš li vidjeti moju himeru kako te pohodi s noćnim himerama, a iščezava s jutarnjim izmaglicama? Reci mi, ljubavi. Kaži što ću za te predstavljati pošto si ti meni bio svjetlost za oči, pjesma za uši i krila mojoj duši. Kakav ćeš biti?"

Slomljena krila (The broken wings), Kahlil Gibran

Sara.
23-09-2010, 11:11 AM
"Za mene je svaki čovjek findžan zašećerene kahve.
Ako je kahva gorka, to znači da šećer nije promiješan.
Dakle, samo malo treba promiješati i eto slatke kahve.
Ako ne promiješamo bit će gorko.
E ja prilazim tom šećeru kojeg ima u svakom čovjeku:
i u Muji, i u Jozi, i u Jovanu, i u Hansu, i u Davidu..."

(Sulejman Bugari )

koala05
24-09-2010, 02:39 PM
"Imajte strpljenja sa svim nerazjašnjenim u svom srcu i pokušajte voljeti pitanja kao da su zaključane sobe prepune knjiga na jako stranim jezicima. Ne tražite odgovore koji vam se ne mogu sada dati, jer ne biste mogli živjeti s njima. A poenta je sve živjeti. Živjeti pitanja ... sada. Možda tada, jednog dana, daleko u budućnosti, vi ćete postupno, uopće ne primjetivši, doživjeti svoj put do odgovora."

Rainer Maria Rilke

koala05
24-09-2010, 02:44 PM
"Jednom je Ćale pokušao da mi objasni šta je mašta...
Sedeli smo u čamcu, nasred Dunava, u onim starim, krutim kišnim kabanicama, riba nije htela ni da pipne i ja sam, dosađujući se, postavljao milion najgorih mogućih pitanja.
Bilo mi je sedam-osam godina, i mogao je da mi odgovara i sasvim jednostavno, ali za mog starog se može stvarno reći svašta, samo ne i to da je bio jednostavan...
Neke njegove primere shvatio sam tek pod stare dane, neke nisam još, i izgleda da i neću, ali priču o jednom naročitom Ćupu zapamtio sam zauvek.
Ili sam je se možda tek sad setio? Nema veze...
Ćale mi je, uglavnom, ispričao da na svetu postoje samo istina i laž. Stvarnost i snovi, još bolje. Istina je stvarnost i tu nema šta da se priča, a laž su snovi...
Tu mi, verovatno, nešto nije bilo jasno, jer se sećam da mi je objašnjavao da su snovi samo male laži, a ne nešto drugo. Male, leteće, najlepše laži. Snovi su anđeli laži...
Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dve osnovne životne kemikalije zato se uvek mešaju, ali to je već crna magija, i kap jednog u drugom često je premalo, a dve kapi često su previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju i to je najvažnije.
A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta.
U tom Ćupu je štos...
Kad ono prestaje detinjstvo?
Kad ti neko prvi put na ulici kaže "Vi"? Kad zaplešeš na maturskom balu, kad položiš vozački, kad kupiš prvi kurton u apoteci? Ne zna se tačno...
Ja mislim da prestane, kad ostaneš bez Ćupa. Kad dozvoliš da ti ga uzmu, ili ga, ne znajući da ga koristiš, sam razbiješ..."

Đ.Balašević - "Tri posleratna druga"

sajlent
25-09-2010, 02:28 PM
..nebo postoji da bi ti
misleci da ces skociti u vjecnost
lakse skocio u nista..

..a vjecnost je u tebi
i ne spoznas to
dok ne padnes medju zvijezde..

s jednog stecka,
(ili ti groba... navodno)
..vise manje

Sara.
05-10-2010, 03:51 PM
:heart:


Zaljubljen u ljubav

Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svakom minutom koju provedem zatvorenih očiju, gubim šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore,... i kako bih uzivao u sladoledu od čokolade.
Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.
Bože moj, kada bih imao sreće, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da ga zagrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica.....
Bože moj, kada bih imao jedan komadić zivota... Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih Volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u Ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti...
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću vec sa zaboravom...
Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da čitav svijet želi da živi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u nacinu savladjivanja litica.
Shvatio sam da kada tek rodjeno dijete stegne svojom malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi umirati...

G. G. Marques (oproštajno pismo)

semir.ks
07-10-2010, 08:23 PM
Ideje i izjave drugih ljudi često mogu biti osobne i izazvati osjećaj mržnje među ljudima. Zašto bismo ih prihvatili kao svoje i oblikovali svoje osjećaje prema njima? Ne treba pokušavati oblikovati svoje osjećaje i obrasce ponašanja da bi se oni uklopili sa onima drugih ljudi. Ne smijete se odreći svoje vjere, iskustva i urođene božanskosti. Biti rođen kao ljudsko biće, kretati se u društvu kao obrazovana osoba, a ipak budalasto slijediti druge kao što to ovce čine i zagađivati svoj um idejama pozajmljenim od drugih ljudi, stvari su koje treba izbjegavati. Sathya Sai Baba

semir.ks
07-10-2010, 08:32 PM
Ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja;
Jer, cesto sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jace vjerovati u vas i jace vas upoznati.
I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kazem:
Vi niste zatoceni u tijelima, ni omedjeni kucama i poljima.
Ono sto ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom.
To nije bice koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti.
Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokrece je u eteru.
Nejasan je i mutan pocetak svih stvari, ali ne i njihov kraj.
I radovao bih se kad biste me pamtili kao pocetak.
Zivot, i sve sto zivi, zacet je u magli, a ne u kristalu.
I tko zna nije li kristal magla koja propada?
(Kahlil Gibran - PROROK)

koala05
08-10-2010, 04:24 PM
"Da li znaš da čitaš poljupce?
Poljupci su kao ljubavna pisma. Mogu se pročitati, a mogu se baciti nepročitani.
Poljubac može da znači zdravo! Ili laku noć, zbogom ili dobro jutro!
On znači do viđenja, nosi izdaju i smrt ili bolest, govori dobro došli, seti me se, ili srećan put!
Poljubac je zalog sreće, sećanje, laž, obećanje ili dug sa kamatom.
Vesnik radosti ili nesreće.
Kroz poljubac jedno naše telo odlazi u naše drugo telo..."

Milorad Pavić- "Drugo telo"

eX
08-10-2010, 04:35 PM
Čovjek nije ni svjestan kakav je ugovor potpisao samim rođenjem!

*Ako ovaj citat uopšte postoji, ne znam čiji je, ako ne postoji - moj je.

Sara.
08-10-2010, 04:39 PM
'Bila jednom jedna rijeka i magla u njenim predvečerjima i sunčev odsjaj u njinim širinama. Postoji i sada u meni, mislio sam da sam zaboravio. Al' ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji tu pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem podsjećajući nas i ranjavajući.'

Meša Selimović, 'Derviš i smrt'

semir.ks
12-10-2010, 09:43 PM
Zakon karme je: "oko za oko, zub za zub“, što nekome napravimo to nam se vraća. Što napravimo nečijem djetetu, to će se našem djetetu vratiti. Na taj način mi pogađamo same sebe i nikoga drugog. Tučemo sami sebe, lažemo se, varamo...
Zakon karme nam kaže: “Ništa nije slučajno.“ Ne postoji slučajnost.
Pripazite kod vaših misli da li nekome šaljete ljubav ili mržnju jer se to sve vama vraća s istim intezitetom. Ostavite sve te energije mržnje, ljutnje i straha iza sebe i šaljite samo energiju ljubavi i svijetla u svijet jer na taj način ne pomažete samo drugima nego i samima sebi kao i majci zemlji.
Mi smo sami odgovorni za svoj život!

semir.ks
12-10-2010, 09:46 PM
"Riječ je snaga. Rijeci mijenjaju ljude i tako i svijet. Riječ je najveće oružje i uništava bez ikakvih tragova. Pokušaj otkriti da li ti upotrebljavaš to oružje protiv drugih i da li oni isto upotrebljavaju protiv tebe i ne dozvoli ni jedno ni drugo." (Paulo Cuelho)

koala05
15-10-2010, 08:40 PM
"Ima on još jedan, dodatni prozor u svijet.
Kad god može, namjesti opnu reuga preko očiju, kao masku. Kroz nju vidi svijet preobražen, zapljusnut dodatnim bojama, koje kao da su došle odnekud iskosa. Ni na jednom od svojih dosadašnjih putovanja nije susreo takvo stvorenje - živu vrstu koju svih šest ovdašnjih rasa uspješno koristi za očitavanje osjećanja sagovornika. Ali ako mu reug ostane predugo pred očima, Emersona počinje da boli glava. Očaravaju ga aure oko Sare, Dedingera i drugih. Ponekad boje kao da prenesu i još nešto, a ne samo emotivno stanje... ali on ne uspjeva da kaže sebi tačno šta. Ne uspjeva još.
Jednu istinu Emerson pamti. Taj savjet, dobijen nekada od nekoga, iskočio je iz mračnog bunara njegove prošlosti i sad mu pomaže da se dobro čuva.
Život umije da bude pun opsjena."

David Brin - "Obala beskraja"

koala05
15-10-2010, 08:47 PM
‎"Na suhom jalovom polju, daleko od tuge i želja, daleko od snova, daleko od razočarenja.
Tu budućnost nije bila bitna. A prošlost je sadržavala samo ovu mudrost: ljubav je opasna greška, a njen saučesnik nada, varljiva je iluzija."

Khaled Hosseini - "Hiljadu čudesnih sunaca"

koala05
15-10-2010, 08:51 PM
"Postoji samo jedan grijeh, jedan jedini. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. ... Kada ubiješ čovjeka, kradeš život.
Kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš, kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na
pravdu."

Khaled Hosseini - "Lovac na zmajeve"

koala05
15-10-2010, 09:05 PM
"Životom ne upravljaju ni volja ni namjera. Život je pitanje nerava i
mišićnih vlakana i polako izgradjivanih ćelija, u kojima se skriva naša
misao i u kojima strast sniva svoje snove. Čovjek može uobražavati da je
siguran u sebe i može se smatrati čvrstim. Ali, neka slučajna nijansa boje
u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročit miris koji je čovek nekad volio
i koji sa sobom donosi tanane uspomene, stih iz nekad davno zaboravljene
pjesme na koji je ponovo naišao, kadenca iz nekog muzičkog komada - od takvih
stvari zavisi naš život."

Oskar Vajld - Misli Aforizmi Parabole

koala05
15-10-2010, 09:13 PM
"Odgovorit ću ti, mislim, vrlo jasno. Prije svega, najcjenjenije stvari u životu sazdane su od najjednostavnijih osobina. Tako je i sa prostodušnošću. Ona se rijetko kome podari. Ona je baš to, dar koji se ne stiče ni učenjem ni upornošću. A mudrost, koliko god bila uzvišeno pravo pojedinih ljudi, prijanja naknadno na ono što nosimo u sebi. Negde je na pola puta da se može i naučiti ili barem steći pravilnim povezivanjem bitnih životnih istina."

Vladislav Bajac - Knjiga o bambusu

koala05
15-10-2010, 09:21 PM
"A ti, mila...
Samo baneš u snove s nekog puta dalekog...
I tad se zbunim...Tad se potpuno sludim...
Jer...
Na javi sam te ljubio strepeći da ne probudim nekog...
A u snovima te ljubim strepeći da sebe ne probudim..."

Đorđe Balašević - "San"

koala05
15-10-2010, 09:31 PM
"Kad umrem, prekinut će se jedna srebrna nit s nanizanim glatkim biserima koji će se rasuti po zemlji i otkotrljati kući, svojim majkama školjkama na dnu mora. Ko će zaroniti za mojim biserima, kada mene više ne bude? Ko će znati da su bili moji? Ko će znati da je cio svijet nekada visio oko mog vrata?

Jostein Gaarder "U jednom ogledalu, u jednoj zagonetci"

koala05
15-10-2010, 09:35 PM
"Čudno je to. Voliš nekoga, a onda to jednog dana iznenada nestane, izmijeni se ili se zauvek izgubi. Ali, to nekako ne može da spriječi ljubav. Možda se tako prepoznaje prava stvar. Kada ne dođe uz uslove i klauzule o izlasku, kada nema rok trajanja. Kada samo dajemo ljubav, ne prestajemo da je dajemo i znamo da nećemo nikad prestati. Tad je to stvarno. Tada niko ne može da je dotakne, pokvari ili oduzme...."

Toni Parsons - "Za moju malu"

koala05
18-10-2010, 12:59 PM
"Niko ne bira umesto tebe, biraš sam. Biraš u svakom trenutku, biraš sada. Sve što se događalo i što će se događati jeste i biće samo posledica tvog izbora: na pogrešnom, na strašnom, na kraljevskom putu, ili na putu za gubilište, ti si kovač svoje sudbine, svoj sopstveni demijurg i dželat, onaj koji postojanje stavlja pre suštine, a suštinu iznad svega drugog. Ispunjavaš sobom svoju ličnu sudbinu, svojim zabludama, stradanjima i patnjom, ponekim jaukom i ponekad pesmom zahvalnicom."

Vidosav Stevanović ... "Dnevnik samoće"

pocahontas
19-10-2010, 09:50 PM
Vidjeti svijet u zrncu pijeska
nebo u divljemu cvatu,
držati beskraj na dlanu ruke
i vječnost u jednome satu.

-William Blake-

Sara.
20-10-2010, 09:18 PM
... Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrediri. A kad vam progovori, verujte joj, premda vam glas njen može uništiti snove, k'o što severac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se upinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svog srca i u spoznaji toj postali deo srca života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, u svet koji ne poznaje godišnja doba, gde ćete se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe. Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božjem." I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve.

Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite, a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nežnosti. Da vas rani spostveno poimanje ljubavi; i da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, a potom da usnite sa molitvom za voljeno u srcu i pesmom slavljeničkom na usnama...

H.Džubran

Soleil
22-10-2010, 10:45 PM
Ja sam sakupljač neobičnih stvari. Neka drugi sakupljaju značke i marke. Ja sakupljam dane, časove i trenutke... MIroslav M. Antić
Ah!

Sara.
01-11-2010, 11:16 AM
Ljubav je uvijek nova.
Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu - uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, čak i kad to znaći sate, dane, tjedne razoćarenja i tuge.
Jer u ćasu kad krenemo u susret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.

Paolo Koeljo - Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala

koala05
03-11-2010, 06:27 PM
"...I tko nas stvori baš jedno za drugo, Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga, mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost, nad nama vlada samo Neizbježnost."

Valerij Brjusov - "Neizbježnost"

koala05
03-11-2010, 06:30 PM
"Ne uzvisuj se prenisko. Skitaj u sopstvenom ritmu i u sopstvenom smeru
kroz naprsle blizine. Stvarnost je kao odeća. Nije važno što nosiš, nego
kako ti stoji. Prekini sa oblačenjem, moda je sezonska umetnost. I budi
dovoljno oprezan kad nešto glasno izgovaraš, sanjaru nad sanjarima.
Govor je umetnost budnih."

Miroslav Mika Antić

koala05
03-11-2010, 06:35 PM
"Moja te riječ dotakla u trenu kad si odlučila da ne vjeruješ nikome ko je odrastao i ko pokušava da te ukroti.
Kao ptica nevidljiva,kao žuti list koji te u šetnji presretne naglo i upozori na pad.
Jer jesen je. Jer sve je prolazno i sve se smjenjuje.
Kao da gledaš veliku rijeku u predvečerje, koja odnosi bijele lađe, a iza svakog
malenog, osvetljenog prozora možda odlazi neko koga bi mogla zavoljeti zauvijek."

Pero Zubac - "Moja te je riječ dotakla"

koala05
03-11-2010, 06:53 PM
"Noć te uništava da bih te tražio kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica. Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mjesec na nebu, kakvi daleki putnici po nepoznatim talasima pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste. Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju. Moje su riječi uspravne tražeći te u tamama.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga, pružena kao rijeka sa samostalnim obalama. Ali idem da te tražim, otimam te i čupam iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.Svijet se zatvorio. Sa mnom ostaješ."

José Luis Hidalgo - "Ne"

koala05
12-11-2010, 02:16 PM
"Postoji samo jedan grijeh, samo jedan. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. Kada ubiješ čovjeka kradeš život, kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš, kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu."


''Lovac na zmajeve''- Khaled Hosseini

Archer
13-11-2010, 06:39 PM
Rora je zgazio cigaretu i rekao, znao sam tipa u Sarajevu kojeg su zvali Vampir, zamo zato jer je skontao da je najbolje da koke privodi na jebanje na koševsko groblje. Kontao je da tamo ima mjesta, da ga tamo niko neće ometati, ona će se od straha pribijati uz njega, a ako je koka romantična, ima i svijeća. I tako su se jednom on i njegova dama fino zguzili i upravo su se oblačili kada su ih uhvatila dva drota. Šta radite ovdje? pitaju ga drotovi. A Vampir, ne trepnuvši, kaže: Došli smo obići dedin grob. Koji ti je deda? pita drot. A Vampir će: Evo ovaj tu. Drotovi gledaju u grob koji im je pokazao i vide da pripada ženi koja je umrla u dvadeset i petoj godini. A šta je ovo? pita drot. Vampir pogleda i kaže: Drugovi, ja sam šokiran. Nikad nisam ni sanjao da mi deda može tako lagati.


Aleksandar Hemon, Projekat Lazarus



:arsenal::arsenal::arsenal:

Upravo vidjeh na jednom drugom forumu, pa me oduševi

Sara.
14-11-2010, 04:17 PM
'Ono što ti nazivaš srećom, ja nazivam bleskom trenutka milosti života, ono što ti nazivaš mržnjom, zapravo je strah od toga da tvoj sopstveni identitet ne podlegne pod omraženim, ono što ti nazivaš ljubavlju, smatraj to jedinom vrlom stvari u slabosti, te je samim tim sama po sebi slabost kojoj se predajemo. Nićeg ne bi bilo da sam ostala. I trajanje prolazi. Onog trenutka kada ga je čovek podredio po sopstvenim prilikama, po sopstvenom trajanju, prestalo je da nadmašuje vremenske granice, da bude ono što jeste, izgubilo je na dugovećnosti, vreme je naposletku potuklo i tu reč – trajanje. Zamisli da sam kojim slućajem izgubila sjaj iz tvojih očiju, šta bi ostalo? Šta bi se desilo da si prestao da me voliš u jeku moje ljubavi? Šta bi bilo da sam makar pokušala da dozvolim sebi sreću? Priznajem, kajem se. Kajaću se čitavog života, pustila sam te da odeš. Tebe kog volim, zarad sebe koju sam posle svega prezrela. Nije potrajalo. Nadmašila sam bol; prisvojila ga i nadenula mu novo ime – život. A ti moraš da znaš da bol menja svakog čoveka. Ako ga trpimo dovoljno dugo, naš duh, naše telo, na kraju krajeva ono što čini nas, prestaje da postoji. Postaćemo neko drugi; a ti drugi ljudi bolom isklesani u nama, ne moraju da vole one koje smo mi nekada voleli, niti moraju da budu spremni da zarad njih žrtvuju sebe. Tada postajemo stranci i prozirnost i nestanak našeg nekadašnjeg bića vređa i odbija druge. Razoćaraćmo mnoge svojom hladnokrvnošću, rezigniranošću, uopšte promenom na gore i oni će nas prezreti. Da li ti je poznat taj osećaj? Jesi li me zbog učinjenog već prezreo? Biće kasno kada vaskrsnemo i ponovo budemo ono što smo nekada bili… već ćemo izgubiti sve one koje volimo. I premda će i naša ljubav možda vaskrsnuti s nama, u nama će videti samo strance i sami ophrvani bolom koji će vremenom i njih promeniti. Oh, a šta bih ti drugo mogla reći… ljubavi moja jedina… Ti si moj kiprov grozd prelepih engadskih vinograda koji poćivaju među biblijskim zapisima, najlepši grozd... ti si onaj koji ponižava moje stare i nove ljubavi mojom vernošću tebi a čistotom bića u sebi samom. Ljubavnica sam ti, sestra, prijatelj i zaštitnik. Volim te na bezbroj detinjih, ljudskih i božanskih naćina. Vratićeš se njoj, slutim. Reci joj da te čuva, bolje bi joj bilo da te čuva...
Proći ćeš me i ti jednom, preboleću te. Sve što nas razboli, jednom prolazi, po cenu toga da posle duge bolesti budemo jaći… ili mrtvi… No nešto će ipak ostati da svedoći da si bio pravi; ostaće sjaj u oku svaki put kada te ugledam i preživeće neokaljani izvori na kojima sam slutila sva tvoja ćutanja... izvori istrajavanja tebe samog duboko u mojoj duši... Da... ti čudnovati izvori sa kojih pijem da utolim žeđ za životom...'

(iz romana "Budućnosti, oprosti im sadašnjost")

@Alphaville_grl
17-11-2010, 12:42 PM
Miroslav Mika Antic


Dalje, zaista, ne bih imao ništa više da ti javim. Jedino možda to, da si
ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata, u kojem su mi srce amputirali. :kiss3:

koala05
17-11-2010, 03:38 PM
"Mi smo promatrači. Mi smo svijest. Nismo objekti. Nismo čvrsti. Mi smo neizmjerni. Svijet objekata i čvrstoće samo je sredstvo da se naš život na Zemlji učini jednostavnijim. To je samo opis koji je stvoren da bi nam pomogao. Mi, ili tačnije, naš razum, zaboravljamo da je opis samo opis, pa tako svoju cjelovitost zapetljavamo u kobni krug iz kojega se za života rijetko ko izvuče."


Carlos Castaneda - "Učenje Don Huana"

silhouette
19-11-2010, 03:15 PM
irene,
ne znam sta da ponudim
ali prozor je otvoren.
grad je tvoj.

koala05
19-11-2010, 07:28 PM
"Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti... ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla… "

Nebojša Jovanović - "Biti jedno"

koala05
19-11-2010, 09:20 PM
"Svaka škola se placa, a narocito vecernja. U višoj životnoj, koju sam apsolvirao, školarina je ponekad bivala astronomska.
I, što je najgore, još uvek ne znam da li je vredelo...
U toj uvrnutoj instituciji samo se padalo i padalo, sa retkim prilikama za izlazak na popravni ispit, i sve se vrtelo oko nekih pouka. Naravoucenije u vezi "Tipova Koji Nam Jebu Majku Kad-Tad", nisam, na žalost, precizno zapamtio, ali sam kasnije, u praksi, utvrdio da to nikad nisu neki koji to pompezno najavljuju. O no. Izricito ne kroz prozor auta, sa bezbedne udaljenosti, deruci se kao jazavci.
Gadni su oni što cute. I oni što se smeškaju. Na te džukce treba obratiti pažnju.
Neko ce verovatno prokljuviti da navedene grupacije predstavljaju osamdeset i nešto procenata ukupnog stanovništva na Zemlji, pa ce preko toga zakljuciti da sam ja pomalo paranoicna, a poprilicno asocijalna licnost, na momente.
To su verovatno sasvim ozbiljni momenti, cim traju vec desetak godina.
Uspomena na Dane Lavova. Uspomena zvana ožiljak. Cena slave..."


Đorđe Balašević - "Tri posleratna druga"

koala05
19-11-2010, 09:24 PM
"Močvara se, dakle, pruža daleko, možda bih čak rekao unedogled, ali se tamo, na sreću, pojavio Dunav, i tako me sprečio da upotrebim tu otrcanu figuru.
Dunav se, u stvari, ne vidi, ali provereno je tamo...
Nečujno i sablasno proklize šlepovi horizontom, otkrivajući tok nevidljive reke, i taj ritam se savršeno poklapa sa nekim mojim ritmom, dok se, nešto posle pola četiri, sunce pomalja izmedu Kačke i Koviljske crkve u daljini, a iza puta i vinograda, iza pruge, rita i Dunava i iza svega na ovom svetu..."



Đorđe Balašević - "Tri posleratna druga"

semir.ks
19-11-2010, 09:38 PM
..Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...
Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...


Fjodor M. Dostojevski - Zločin i kazna

koala05
19-11-2010, 10:41 PM
"Možda su sva ta iskušenja samo zato da bi kroz jad i nevolju čovek stekao unutarnju čvrstinu, onu stvarnu hrabrost o koju se lome sve nedaće. Volji da se živi, preživi, uprkos svemu, a onda, na kraju puta, jakima u duhu otkriva se prolaz ka istini, ka saznanju. Istina je u ljubavi. Što je više nasilja, mora biti više i ljubavi jer će samo tako svijet biti spašen....

Filip David - " San o ljubavi i smrti"

koala05
19-11-2010, 10:43 PM
"Svaki živi stvor nosi, ne samo teret proteklih godina nego i svega onoga što će doći, samo treba steći vještinu čitanja iz očiju, iz pokreta, razumjeti znakove skrivene u borama na čelu, u skoku kakve zvijeri, prikradanju plijenu, galopu konja, letu ptice.Sve su to znaci, pouzdana slika budućnosti koja je u svemu, u svakoj biljci, svakoj travki, svakom djeliću svakog živog stvora, u mislima koje tek nastaju, u proročanskim snovima, glasovima iz drugih svjetova.
Sve je to vrlo složeno, a složenost zbunjuje. Zašto je Bog stvorio svijet u kojem postoji više vremenskih dimenzija...prošlost, sadasnjost i budućnost, u kojim postoje isprepleteni san i java, radost i nesreća,
milost i nasilje. Prava misao i potpuni život teže ka jednostavnosti. Jednostavnost je otporna, nesalomljiva, jedino se u njoj krije istina, ljubav, snaga. Čemu onda taj složeni svijet gdje je sve nestabilno, podložno brzim promjenama , koje život čine nesigurnim, zlo istrajnim, a nesreću trajnom?"

Filip David - " San o ljubavi i smrti"

Soleil
22-11-2010, 01:50 AM
U Parizu, iz Pariza, napuštajući Pariz ili se vraćajući u Pariz, uvijek je to Pariz, a Pariz je Francuska, a Francuska je Kina. Sve što mi je neshvatljivo diže se kao veliki zid preko brda i dolina kojima lutam. Unutar toga velikoga zida mogu proživjeti svoj kineski život u mraku i sigurnosti. Henry Miller, Crno proljeće.

koala05
22-11-2010, 02:21 PM
"Ne možete zamisliti kakva tuga i srdžba obuzimaju dušu kada veliku ideju, koju odavno poštujete kao svetinju, dohvate nevješti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami, i najedanput je nađete na tržnici stareži, u prljavštini, naopako nameštenu, bez proporcija, bez harmonije - kao igračku kod nerazumnog deteta, i ne možete je više prepoznati... Ne!


Fjodor Mihajlovič Dostojevski - "Zli dusi"

koala05
22-11-2010, 02:32 PM
"Koliko puta se čoveku desi da potone, upadne u neki vrtlog beznađa i ne radi ništa, verujući da se samo nekim čudom može izvući. Potom se pad nastavi. Čudo se mora izazvati, isprovocirati, prizvati da bi se pojavilo. Nekad je dovoljno da čovek samo mahne rukom na gore, pokaže trud i želju za postojanjem, za opstankom, a zvezde će onda prepoznati put kojim to čudo treba da vode."

Slaviša Pavlović: "Pogledi sa strane"

koala05
22-11-2010, 02:36 PM
"Neretko, poneseni zaslepljenošću, ne upotrebljavamo svest, zdrav razum, pa tako nesvesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi… Tu ranjivost, taj neuspeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju. Bes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i bezljubavna hladnoća oštrice sve više prlja Ipak, lek postoji. Ali se pametni leče. Oni drugi nastavljajući sa povređivanjem, ne primećuju da lek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlečenja. Ne u oštrici.Već u iskustvu."



Slaviša Pavlović: "Pogledi sa strane"

koala05
22-11-2010, 02:41 PM
"Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se. Ona je proizvod naših najdubljih misli, želja i očekivanja, koja nas dalje navode da težimo njihovom ostvarenju, pa tako ponekad, bez obzira koliko se to činilo nemogućim, uspevamo. Siguran sam da nijedno umetničko delo i nijedan veliki izum ne bi postojali da im se naučnici i umetnici nisu nadali.
Nada je kao Sunce. Kao vatra. Uništava mrak. Podgreva i ozaruje. Nadajte se, jer kao što virusi ne prežive u ključaloj vodi koja stoji iznad vatre, tako će i ono loše nestati jer je oterano istinskom nadom."


Slaviša Pavlović: "Pogledi sa strane"

koala05
22-11-2010, 02:50 PM
"Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođes do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruše na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti."


Slaviša Pavlović: "Pogledi sa strane"

Sara.
23-11-2010, 05:44 PM
PJESMA IZ SRCA

Nekada davno zivio je veliki čovjek koji se oženio ženom svojih snova.Iz njihove ljubavi rođena je jedna mala djevojčica.Bila je bistra i vesela,i veliki čovjek mnogo je volio svoju djevojčicu.

Dok je bila sasvim mala, on bi je uzeo u naručje, pjevušio neku melodiju i igrao s njom po sobi govoreći joj»Volim te mala djevojčice».
Devojčica je rasla, a veliki čovjek bi je grlio i govorio joj:»Volim te mala djevojčice».Mala djevojčica bi de durila i govorila»Više nisam mala devojčica».Čovjek bi se tada nasmijao i rekao»Ali, za mene ćeš zauvjek ostati moja mala djevojčica».
Mala djevojčica, koja to više nije bila, napustila je kuću i otišla u svjet.Kada je upoznala sebe, tada je bolje shvatila čovjeka.Uvidjela je da je on bio velik i jak, tek sad otkrila je njegove snage.Jedna od njih bila je njegova sposobnost da iskaže ljubav prema porodici.Ma gdje se nalazila u svijetu, taj čovjek bi je dozivao govoreći joj»Volim te,mala djevojčice».
Došao je dan kad je ta mala djevojčica, koja to više nije bila,primila jedan telefonski poziv.Veliki čovjek se razbolio.Doživio je moždani udar.Djevojci su objasnili da je izgubio govor.Nije mogao da govori,ali nisu baš bili sasvim sigurni da li čuje riječi koje mu se upućuju.Više nije mogao da se smješka,smije,hoda,grli,igra,niti da maloj djevojčici,koja to više nije bila,kaže da je voli.
Željela je da mu pomogne.K ada je ušla u sobu,vidjela je da je sitan i potpuno slab.Gledao je u nju i pokušavao da progovori,ali nije uspjevao.»Mala djevojčica» učinila je jedinu stvar koju je umjela.Popela se na krevet i legla pored velikog čovjeka.Dok su joj se slivale suze,svojim rukama obgrlila je opuštena očeva ramena.
Držeći glavu na njegovim grudima, razmišljala je o mnogim stvarima.Sjećala se predivnih trenutaka koje su zajedno proveli.Oduvjek je osjećala da je taj veliki čovjek štiti i pazi.Bilo joj je teško zbog gubitka koji će morati da pretrpi.Žalila je što više neće čuti riječi ljubavi koje su joj toliko prijale.
A onda je čula otkucaje srca velikog čovjeka.njegovo srce bilo je muzika i riječi koje je uvijek slušala.Srce kuca ravnomjerno kao da se ne obazire na to što je ostali dio tijela oštećen.I doj je tako smireno držala glavu na njegovim grudima,dogodilo se čudo.Čula je ono što joj je bilo potrebno.
Njegovo srce otkucavalo je riječi koje usta više nisu mogla da izgovore...

Volim te
Volim te
Volim te
Mala djevojčice
Mala djevojčice
Mala djevojčice

I našla je utjehu.

("Melem za dušu"- Kenfild,Hansen)

silhouette
25-11-2010, 12:17 AM
(...)
jesi li već primila moje pismo,
gomilu praznih stranica,
moje remek djelo?

riječi, marko tomaš

koala05
26-11-2010, 05:48 PM
Onaj koji neprestano teži "nekamo više", mora računati s tim da će jednoga dana osjetiti "vrtoglavicu". A što je to vrtoglavica? Strah od pada?
I zašto dobivamo vrtoglavicu i na vidikovcu, iza sigurne ograde?
Vrtoglavica nije strah od pada, već nešto sasvim drugo. Vrtoglavica znači da nas dubina ispod nas privlači, mami, da izaziva čeznju za padom kojoj se, izbezumljeni suprostavljamo.

Dok su ljudi još mladi i dok odzvanjaju tek prvi taktovi skladbe njihova života, mogu tu skladbu pisati zajedno i međusobno razmjenjivati motive,
ali ako se sastanu kad su već stariji, njihova skladba je manje-vise zaokružena i svaka riječ, svaki predmet ima različito značenje u jednoj i drugoj skladbi.

Ono što nismo sami izabrali, ne možemo ni smatrati svojim neuspjehom.

Ono što se događa samo jednom, kao da se nikada nije ni dogodilo.



Milan Kundera - "Nepodnošljiva lakoća postojanja"


__________________________________________________ _________________

Sara.
28-11-2010, 07:07 PM
.......Mi bismo bili potpuno srećni, ili bar blizu sreće, kad
bismo zaista imali sve ono sto zavidljivci koji nas okružuju
misle da imamo, i kad bismo sve to imali i onako i pod onakvim
uslovima kako to njima izgleda.....


'Znakovi pored puta'
Ivo Andric

Sara.
28-11-2010, 07:18 PM
Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je

zivjeti. Nesreca je u tome sto tako cesto, krace ili duze, javno ili tajno,

hocemo da budemo ono sto nismo, ili da ne budemo ono sto smo. Takvim

nasim prohtevima i cudima, kojima ne mozemo vidjeti cilja ni smisla, mi

kvarimo svoj kratki zivot vishe nego sto nam ga truju i zagorcavaju ljudi i

prilike oko nas. Vrlo rano sam saznao da svaki minut zivota moze biti tezak

koliko i zivot ceo. Ko ima i umije, taj ne samo da duze i ljepshe zivi nego i

lakshe i boluje i umire. Da mi je naci nekog ko bi zivio umjesto mene. Pravo

ocajanje moze da obuzme covjeka kad kod onih koje smatra bliskim umjesto

razumjevanja i usrdne pomoci naidje na hladne, oshtroumne analize svojih

shvatanja i postupaka... Ko ljudima sve vjeruje, prolazi rdjavo; ko nishta ne

vjeruje, josh gore. I tuga je jedna vrsta odbrane. Prevariti se u jednoj velikoj

nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi

toliko da je suvishe skupo placena jednim razocaranjem, pa ma kako ono

teshko bilo. Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi na

osjetljivosti njihovih bliznjih. Izmedju bojazni da ce se neshto desiti i nade da

mozda ipak nece, ima vishe prostora nego sto se misli. Na tom uskom,

tvrdom, golom i mracnom prostoru mnogi od nas svoj vjek. Cesto mi se cini da

sam gori i slabiji od posljednjeg medju ljudima. Ono sto moze biti i ne biti uvek

se, na kraju krajeva, pokori onome sto mora biti..."

Andric

Sara.
28-11-2010, 07:44 PM
Traži se jedna reč.
Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reć koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduće za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćni raćuni i opomene.
Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
“Šta radiš?” – pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku reć, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naroćito. Lepo se vidi: umrle su u njima prave reći, a ostali samo brojevi i opšta mesta....

Traži se jedan svet, prekjuče iščezao....
Traži se nada....ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav...
Traži se onaj ulićni časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćnju. On se traži. ...Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život. I on se traži – taj život što promiće od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.


("Oglas", M. Kapor)

koala05
28-11-2010, 10:40 PM
Uvijek – kazao je – nosimo nekakvu masku, koja nikada nije ista, nego se mijenja ovisno o ulozi koju trebamo odigrati u životu: masku profesora, ljubavnika, intelektualca, prevarenog muža, junaka, nježnog brata.

Ali koju masku stavljamo ili kakava nam maska ostaje kada smo sami, kada mislimo da nas niko, baš niko na svijetu, ne promatra, ne motri na nas, ne sluša nas, ne zahtjeva ništa od nas, ne zastrašuje nas, ne nasrće na nas? Možda taj trenutak ima u sebi nešto sveto zato što se čovjek tada suočava s Bogom ili, u najmanju ruku, sa svojom neumoljivom savješću.

Možda niko neće oprostiti onome ko ga bude zatekao u toj krajnjoj i suštinskoj golotinji, užasnijoj i stvarnijoj od svih golotinja, jer ona otkriva nezaštićenu dušu.


Ernesto Sabato - "Nezaštićena duša"

koala05
28-11-2010, 11:19 PM
"Mnogi ljudi stvaraju pretpostavku da svi vide život onako kako ga oni vide. Pretpostavljaju da drugi misle onako kako oni misle, osjećaju onako kako oni osjećaju, sude onako kako oni sude i zloupotrebljavaju onako kako oni zloupotrebljavaju. To je najsnažnija pretpostavka koju ljudi stvaraju. A to je i razlog zbog kojeg se plaše da budu onakvi kakvi jesu, pred drugima. Zbog toga što misle da će svi drugi suditi o njima, mal­tretirati ih, zlostavljati i kriviti ih onako kako oni krive sebe, tako da čak i prije nego što drugi imaju priliku da ih odbace, oni već odbacuju sebe.


Don Miguel Ruiz - "Četiri ugovora sa samim sobom"

koala05
28-11-2010, 11:56 PM
"Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može. Čak i kada bi znali put sto vodi u zaborav, mi ne bismo pošli njime. Već se uvijek istom stazom vraćamo, što vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine.

I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo, vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi, blistavih i slanih."


Desanka Maksimović - "Slovo o ljubavi"

koala05
28-11-2010, 11:58 PM
Pročitao sam ponovo ovu (malo patetičnu?) pomisao o kozmičkim dimenzijama Nesimova djela i njegova smisla, i onda me je na trenutak potkopala sumnja: pišem li o Nesimu tako stoga što mi je prijatelj - pa sam, tako osoban, postao i neobjektivan i neumjeren?
A onda shvatih da je upravo obrnuto: on mi i jeste prijatelj upravo zato, što samoga sebe prepoznajem u njegovu djelu. Nije prijateljstvo pokrenulo takvo razmišljanje, nego je ono plod razmišljanja koja su i prijateljstvu prethodila i vodila me k njemu.
Tako je snažna potreba da se o ovom opusu Nesima Tahirovića govori - a opet: tako je snažna sumnja u potrebu govorenja pred ovim djelom stvorenim od šutnje (iako je nabijeno zvukom koji odjekuje iz povijesti, kao iz nekog rezonatora vječnosti), stvorenim od svjetla (svo je u odbljescima, kao da mačevi svjetla izbijaju iz ovih slika, sličnim štitovima), i, konačno, stvorenim od mira - iako je punije nemirom, dinamikom i suzdržanim silama, kao da ga nije kovao čovjek, nego sam svemir u nekoj od svojih nepoznatih kovačnica.

Ovo je djelo nešto što govori nečujnim zvukom - a zvuk se osjeća. Govori svjetlom - no to je više ona svjetlost koju se sluti u molitvi no svjetlost fizička. Ono je molitva - a tiho je. Ono je vapaj i poziv - a muči mukom dubokim. Ono je i filozofija o čovjeku i njegovu bitku - a ta filozofija govori isključivo vizijom, i ne može se iskazati verbalno. Ono je vjera - no ta je vjera samonikla kao što je samonikla ljubav...

Okovana strast i iskovana nada.
A kovano je patnjom više nego čavlima.
Ući u njegovu dubinu i poistovjetiti se s njim - a ne napisati esej. Jer što znači još jedan esej, (jedan od bezbrojnih već napisanih)?

A opet - ne reći ništa, ostati zatvoren u tom hramu simbola... Ne bi li to značilo isto što i poreći ga...? Treba govoriti, ma kako bile nemušte riječi.
No ako je djelo oblik ispovijedi - ne bi li bio njemu najbliži govor onaj koji je isto tako osoban, kao što je ispovjed onaj vid govorenja koji je osobniji od bilo kojeg drugog.
Pročitao sam ponovo ovu (malo patetičnu?) pomisao o kozmičkim dimenzijama Nesimova djela i njegova smisla, i onda me je na trenutak potkopala sumnja: pišem li o Nesimu tako stoga što mi je prijatelj - pa sam, tako osoban, postao i neobjektivan i neumjeren?

A onda shvatih da je upravo obrnuto: on mi i jeste prijatelj upravo zato, što samoga sebe prepoznajem u njegovu djelu. Nije prijateljstvo pokrenulo takvo razmišljanje, nego je ono plod razmišljanja koja su i prijateljstvu prethodila i vodila me k njemu.

Ono što nisam znao sažeti u riječi - on je sažeo u simbole. Jasne i lapidarne, kao što su jasne i lapidarne primarne istine.
Tada sam shvatio: bili smo prijatelji i prije no što smo znali jedan za drugoga. Naravno - odnos ka njemu, pa i govorenje tada postaje još osobnije.
No takva osobnost je nužna, kao što je nužna bliskost medu ljudima.




Prof. dr Bogdan Mesinger - "Okovana i iskovana nada"

koala05
29-11-2010, 12:43 AM
"Već u samom rađanju jedne ljubavi, sadržana je njena smrt. Iz zajedničkog života izbijaju uvrede, i dobra ljubav je loša jer je ropstvo. Od tebe imam najmanje razloga da se razvedem i u tome se krije razlog da to i učinim.
Ne zato što nisi bila dobra ili zato što ja nisam bio dobar, već zato jer smo odustali.

Ni nužda, ni potreba , ni vjera ne primorava nas da budemo zajedno. Imali smo ugovor da zamijenimo svoje živote. I u medjuvremenu, ti si se predala sva, a ja samo jednim svojim dijelom jer sam davao i drugima. Onaj koji je jači daje manje nego što ima, misli i vjeruje da je to dovoljno.

Muke nejednakosti su koheziona snaga nebeskih tijela i ljubavi. Htjeli smo više nego što smo dobili. Evo ti mog bolesnog ponosa, samosvijesti... Liječi ih, ako hoćeš, spavaj sa njima. Mi smo samo jedna suluda sumnja, nedovoljna u svemu, jedno tijelo i nekoliko navika.

Laskaj mi, riječiju, očima, rukama, jer sam povodljiv, hraniću i ja tvoju taštinu.
Ne dajem jeftino sebe, poturi mi i laž da su ti svi drugi gori. Jedva primjetan pomak usnama, tvoja riječ kasni djelić sekunde, shvatam: dosadio sam ti.
Neprestano se iskušavamo da bi smo iznova imali razlog da se uvrijedimo.
Dva prevarena prodavca, ako daješ samo toliko, nećeš ni od mene dobiti više."


Đerđ Konrad - "Gubitnik"

koala05
30-11-2010, 05:25 PM
"Popodne je siromašno bojama! Sivilo, ružan i skučen dekor. Umotana u glupo jednoličje vuče se ulica tugolika, gotovo osećaš onu znanu, onu jezivu prazninu što svakad pritiska grad.
Dobro je što dođe večeras ovaj alavi, ovaj ulavi vetar da pakosti, neka mu procvetaju ruke kojih nema, da nađe mira i spokoja taj skitač što zna da čelo razvedri nama, protrlja oko i da nas prene da čeznemo, lunjamo detinjasti po svetskim razbarušenostima jer prava je milina, uistinu, uvojke neke da mrsiš i prava je milina, u popodne gluvo da zađeš u veče razbarušeno vetrom."

Gane Todorovski - "Veče razbarušeno vetrom"

***MiMi***
01-12-2010, 03:23 PM
...Ljubav je divna, ali nije sve, i uprkos svemu što se govori, nije večna. Ljubav prolazi, a ljudi ostaju zajedno zato što su prijatelji i što su navikli jedno na drugo i što vole iste stvari, ali da bi ostali zajedno, moraju da imaju korena i da urastu u sam život. Luis Bromfild

***MiMi***
01-12-2010, 03:31 PM
I ja sam zedan…
Bilo je to osmog dana posle kvara koji mi se dogodio u pustinji, i dok sam slusao pricu o trgovcu ispio sam poslednju gutljaj svoje zalihe vode.
-Ah! rekoh malom princu, tvoje uspomene su vrlo lepe, ali ja jos nisam popravio svoj avion, a nemam vise nista za pice, i ja bih isto tako bio vrlo srecan kad bih mogao da se uputim sasvim lagano nekom izvoru!
-Moja prijateljica lija, rece mi on…
-Mali moj, nije vise rec o lisici!
-Zasto?
-Zato sto cemo umreti od zedi…
On nije razumeo moju misao, te mi odgovori:
-Dobro je kad covek ima prijatelja, cak i kad treba da umre. Ja sam vrlo zadovoljan sto sam imao lisicu za prijatelja…
„Nije svestan opasnosti, pomislih. On nikada nije ni gladan ni zedan. Dovoljno mu je malo sunca…“
Ali on me pogleda i odgovori na moju misao:
-I ja sam zedan… hajde da potrazimo neki bunar…
Napravih jedan umoran pokret: glupo je traziti bunar na srecu, u beskrajnoj pustinju. Ipak krenusmo.
Posto smo satima koracali, cuteci, pade noc, i zvezde pocese da se pale. Primecivao sam ih kao u snu, jer sam imao malu groznicu zbog zedi. Reci malog princa vrzmale su mi se po pameti:
-I ti si dakle zedan? zapitah ga.
Ali on ne odgovori na moje pitanje. Rece mi jednostavno:
-Voda moze biti dobra i za srce…
Nisam razumeo njegov odgovor, ali ucutah… Znao sam da ga nije trebalo ispitivati.
Bio je umoran. Sede. Sedoh pored njega. A posle kratkog cutanja, on dodade:
-Zvezde su lepe, zbog jednog cveta koga covek ne vidi…
Odgovorih „naravno“ i posmatrah bez reci pescane nabore na mesecini.
-Pustinja je lepa, dodade on…
I to je bila istina.. Uvek sam voleo pustinju. Covek sedne na neku pescanu dinu. Ne vidi nista. Ne cuje nista. Pa ipak nesto svetluca u tisini…
-Ono sto krasi pustinju, rece mali princ, to je sto se u njoj negde skriva bunar…
Iznenada shvatih ovo tajanstveno svetlucanje peska. Kad sam bio mali stanovao sam u jednoj staroj kuci, za koju se pricalo da je u njoj zakopano blago. Naravno, niko ga nikad nije nasao, a mozda ga cak nije ni trazio. Ali je njime bila zacarana cela kuca. Moja kuca je duboko u sebi skrivala jednu tajnu…
-Da, rekoh malom princ, bilo da je u pitanju kuca, zvezde ili pustinja, ono sto cini njihovu lepotu nevidljivo je!
-Milo mi je, rece on, sto se slazes sa mojom lisicom.
Posto je mali princ zaspao, uzeh ga u narucje i ponovo krenuh. Bio sam uzbudjen. Cinilo mi se kao da nosim neko krhko blago. Izgledalo mi je cak da na Zemlji nema niceg krhkijeg. Posmatrao sam, na mesecini, to bledo celo, te zatvorene oci, te pramenove kose koji su leprsali na vetru i govorio u sebi: ja ovde vidim samo ljusku. Najvaznije je nevidljivo…
Kako se na njegovim poluotvorenim ustima ocrtavao osmeh, rekoh jos: „Ono sto me najvise uzbuduje kod ovog malog usnulog princa to je njegova vernost jednom cvetu, to je slika jedne ruze, koja traci u njemu kao plamen lampe, cak i kada spava…“ I cinio mi se jos krhkiji. Treba dobro cuvati lampe: najmanji vetric moze ih ugasiti…
I, iduci tako, pronasao sam pred zoru bunar.


Antoine de Saint-Exupéry

koala05
02-12-2010, 05:21 PM
"Odavno mi je postalo jasno da ne bi imalo smisla, da ne bi bilo mogućno živeti kad bi život bio onakav kakav na mahove izgleda, kad bi sve stvari u životu bile samo ono što njihovo ime kazuje i ništa više. Ovako, znam da, koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini, tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života, bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini.

Jedino tako je mogućno podneti život i misao o smrti."


Ivo Andrić - "Znakovi pored puta"

koala05
02-12-2010, 05:38 PM
"Sve ima svoje granice. Kako je jednostavno ponoviti te reči banalne, klasične istine.
Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u čemu nije osetio potrebu ni pokušao da ide daleko i tako se nije ni mogao naći na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su čovekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladošću i zrelim godinama počinju naši sudari i naši obračuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice naših granica i našeg trajanja. Tada je i samo naše postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I naši najveći usponi i uspesi u stvari su samo granice naših moći i nastojanja, tek obrnuto protumačene i drugim imenom nazvane. Ono što ponekad u našem ili tudjem životu nazivamo vrhunac sreće samo je jedna od tih granica, a naš grob, koji nas pouzdano čeka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od naših granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i sećanju, možemo se nadati da ćemo se osloboditi prokletstva granice i ući, valjda, u bezgranično carstvo nepostojanja."



Ivo Andrić - "Znakovi pored puta"

koala05
02-12-2010, 05:48 PM
"Kažu da postoji negde mesto pravog suda i pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve što je među ljudima bilo skriveno i tajno, kazuje sve što je ostalo prećutano i nerečeno, ispravlja sve što je ikad bilo naopako i krivo, vraća sve što je utajeno ili oteto, dosipa onom kome je zakinuto, odasipa tamo gde se presipalo. Tu se pitanje ljudskog postojanja pravo postavlja i, ukoliko to zavisi od čoveka, do kraja rešava. To je mesto gde istina sja kao sunce koje ne zalazi, gde pravda caruje."


Ivo Andrić - "Znakovi pored puta"

koala05
02-12-2010, 05:58 PM
"Ukoliko mnogo ne očekuješ od života bit ćeš sretnija. Svaka sitnica će ti biti dar. Ako očekuješ previše od prijateljstva, ljubavi, karijere,ništa te neće zadovoljiti. I još nešto, savjeta nikad dosta, premda od njih malo koristi onima kojima su dati, rijetko ih poslušaju, a shvate ih tek kad sami udare glavom o zid. Od svoje naravi ne možeš pobeći. Živi u skladu sa njom i ne pravi iskorake prema nekoj drugačijoj, željenoj jer, nema dugoročne glume,a kratkoročna donosi samo patnju. Kušaj život, ali zapamti, ma gdje da si, umrijet ćeš na planeti."



Gordana Kuić - "Balada o Bohoreti"

koala05
02-12-2010, 06:06 PM
"Ponekad je svet oko mene beskrajan, savršeno lep, a trajan, sav u skladu sa mojim snagama i mojim željama, ili mojim odsustvom želja. Samo postojanje po sebi znači sreću bez prekida. A ponekad se sav svet ispreči preda mnom kao nedogledan, mračan tesnac, ne širi od iglenih ušiju, kroz koji mi valja proći ili tu pred njim jadno propasti. A znam dobro da proći ne mogu, ali i da propasti ne smem."


Ivo Andrić - "Znakovi pored puta"

koala05
02-12-2010, 06:13 PM
"Gotovo svaki čovek nosi svoju tajnu. To ne mora biti netačno, mada je malo romantično kazano. Možda zaista svaki od nas nosi tako neku tajnu. Nečija je manja, nečija veća, dublja po smislu i važnija, nečija beznačajnija, a nečija kao i da ne postoji. Neko svoju tajnu čuva bolje, neko gore, neko apsolutno i potpuno. I kad bismo umeli tumačiti izraz ljudskog lica, stvarni, a skriveni smisao čovekovih reci i pokreta, otkrili bismo dosta čudesno lepih i neverovatno strasnih stvari o kojima naša mudrost i ne sluti, o kojima nikad ne govorimo i ne pišemo. I znali bismo više, bar nešto više, nego što znamo o čoveku i njegovim putevima i bespućima.



Ivo Andrič - "Znakovi pored puta"

koala05
02-12-2010, 06:26 PM
"Put koji si prešla nije prav, već pun raskrsnica. Na svakom koraku bio je po jedan putokaz koji je označavao različite pravce; na jednu stranu vodi puteljak, na drugu travnata staza koja se gubi u šumi. Jedan od tih puteva izabrala si nasumice, neke druge nisi ni vidjela; ne znaš kuda bi te odveli oni kojima si okrenula leđa, da li na neko bolje ili gore mjesto; ne znaš, ali u svakom slučaju se kaješ. Mogla si nešto da učiniš, a nisi, vratila si se, umjesto da kreneš napijred. "Il gioco dell'oca", sjećas se?
Život se, manje-više odvija na isti način.
Duž raskršća tvog puta sresti ćeš i druge sudbine: da li ćeš ih upoznati ili ne, proživjeti ih do kraja ili ih napustiti, zavisi samo od odluke koju moraš donijeti u jednom trenu. I, mada to tada ne znaš, od toga da li ćeš nastaviti pravo ili negdje skrenuti, zavisi često i tvoj život, kao i životi tvojih najbližih."


Suzana Tamaro - "Idi kud te srce vodi"

koala05
04-12-2010, 04:41 PM
Rješavam se mnogih tereta, oblačim zlatne boje i nosim ih u ove dane što slijede. Možda igrom privida sreća kuca na moja vrata. Možda mi bezdan ponovo uzvrati pogled i ponese me na svoje mekano dno. Ne znam. Put je dug, trnovit, tajnovit, beskrajan. Nema prečice do lakog rješenja, nema recepta za život. Sve mora zaigrati po stijeni života da bi se stijena otvorila i pokazala svoju srž što je stoljetnom igrom privida izgledala kao – stijena. Požar emotivnog naboja obuhvatio je zlatne boje moje duše, zatitralo je srce poznatim ritmom tvog disanja i opet me kao i uvijek nije iznevjerilo. Srce nikad ne laže. Istina je u srcu, koje svoju vlažnu opnu uvijek otvara – na istom mjestu. Tu je prolaz za ljubav. Tu je tajna i ključ našeg unutarnjeg svemira.

Mirel Vega - "Sjena duše"

koala05
04-12-2010, 05:41 PM
"Stajala sam na pragu novoga dana, boje nade zasjaše pred mojim očima! Zagrlih trag sunca, krenuh kroz stupove sreće i šapnuh dječaku očiju boje sna:
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!
Tada šapnuh vječno pitanje u vjetar, koliko se može kad se stvarno voli?Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe, što je to život ?
"Odrasti do djeteta, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš" začuh glas istine. Osjetih mir i trenutak sreće."


Dijana Starčević - "Odakle dolazi ljepota"

koala05
06-12-2010, 02:05 PM
"Budući da desetinama hiljada godina prisluškujem govor duša,koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mjesto, reći ću da moj dodir liči na dodir anđela.
Jedan dio mene se ovdje obraća vašim očima;
on je moja ozbiljna strana. Jedan dio mene leti zrakom nošen vašim pogledima.
To je moja vesela strana.
Kako sam tek sretna što sam crvena!
Gorim; snažna sam; znam da me primjećuju; i da mi se ne možete suprostaviti.
Ne tajim.
Za mene se prefinjenost postiže samo odlučnošću i voljom, a nipošto slabošću i nemoći.
Ističem se. Ne bojim se drugih boja, sjena, gužve ili pak samoće.
I kako je divno kada površinu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom!
Gdje se ja širim, tu svjetlucaju oči, bujaju strasti, podižu se obrve, srce se uznemiri. Pogledajte me: kako je samo lijepo živjeti!

Promatrajte me: kako je lijepo moći vidjeti.
Pojavljujem se na svakom mjestu. Život počinje sa mnom, meni se sve vraća, vjerujte mi."

Orhan Pamuk - "Zovem se crvena"

koala05
06-12-2010, 02:12 PM
"Stajao je kraj mora, ispružao ruke i obožavao zvijezdu, sanjao je o njoj
i ka njoj upravljao svoje misli. Ali je znao, ili je mislio da zna, da
čovjek ne može da zagrli zvijezdu. Smatrao je svojom sudbinom to što voli
zvijezdu bez nade u ispunjenje, i na toj misli sazdao cijeli jedan životni
spijev o odricanju i nemoj, vijernoj patnji koju bi trebalo popraviti i
pročistiti. Ali, svi su mu snovi bili okrenuti zvijezdi. Jednom je opet
stajao noću kraj mora, na visokoj hridi, i gledao ka zvijezdi i izgarao
od ljubavi prema njoj. I, u trenutku najveće čežnje, skočio je i bacio
se u prazninu, prema zvijezdi. Još u trenutku skakanja, pomislio je
munjevito: "Pa, to je nemoguće!" I, pao je dole na obalu i smrskao se.
Nije znao da voli. Da je u onom trenutku kada je skočio imao duševne
snage da čvrsto i pouzdano vjeruje u ispunjenje, poletio bi visoko i
spojio se sa zvijezdom."


Herman Hesse - "Demijan"

koala05
08-12-2010, 11:12 PM
"U trenucima kad me zamarao i trovao svijet u kom sam po zlu slučaju živio i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vjernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja liječi svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan dio tog puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak prijeći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gdje završavaju sve staze, gdje nestaje puteva i bespuća, gdje nema više hoda ni napora, gdje će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagorjeti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine."


Ivo Andrić - "Staze, lica, predjeli"

koala05
08-12-2010, 11:22 PM
"Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš.
Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih igara. Slike roditelja, ozbiljnih, ostarjelih, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe."


Herman Hesse - "Umjetnost dokolice (Besane noci)"

koala05
08-12-2010, 11:26 PM
"Zar nije svaki čovjek po jedna omaška i promašaj? Zar on, već kako se rodi, ne dospijeva u mučno zatočenje? Robija! Robija! Okovi i stege na sve strane! Kroz rešetke svoje inividualnosti žuri čovjek beznadno, na kružni zid spoljnih okolnosti, sve dok smrt ne dođe i ne zovne ga nazad u zavičaj i slobodu..."


Tomas Man - "Budenbrokovi"

$SAFI$
09-12-2010, 07:31 PM
i zašto sam pisao jasno mi nije.

ništa se sa ovim ne poredi :youtheman:

koala05
09-12-2010, 09:53 PM
"Prelistao sam silne knjige nadajući se da će Tajna samo zasjati među stranicama, kao presovani listak staniola, prelistao sam silne oblake, grickajući onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnožju Mladosti, slušao sam šta zbore Pametni, poturao ogledalce pred Opsenare, loveći Rešenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao čak na drugu obalu Čekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti tamo odakle dolazim...

Srećom njihovi vrhovi dizali su se iznad šume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentišem..."


Đorđe Balašević - "Dodir svile"

koala05
09-12-2010, 09:55 PM
"Pišući pesme uvek sam gledao u nebo, čičkao stihove sa oblacima, pticama i
zvezdama, a negde duboko pod zemljom, sa tri planine na leđima, neki Dobri
Divovi su slušali pijanu ispovest Vase Ladačkog, žalili za nesretnim Stevom
Čenejcem i čekali da Protina Kći promakne lavirintom hodnika, rasipajući latice
krina kao dijamante za sobom..."


Đorđe Balašević - "Dodir svile"

koala05
09-12-2010, 09:56 PM
"Ja! - Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno..."


Ivo Andric - "Prokleta Avlija"

Archer
21-12-2010, 10:12 PM
I ko me to stavlja u red, veže mi zvonce za vrat, i kaže:ili si njihov ili si naš, druge nemaš. Kako da ljudi nauče i da im pod kožu uđe, kada se ljubi domaće da se ne mrzi tuđe


:nargila:

Almasa 80
03-03-2011, 12:16 PM
LEGENDA O ALI-PAŠI
ENVER ČOLAKOVIĆ

A zar žena nema prava da izbriše iz srca sve što je ružno i što peče? Zar nema prava da usadi u nj novi korijen, da se uljulja u novi san? Zar žena koja se jednom razočarala nema prava da pokuša iznova? Da pokuša voljeti... voljeti drugačije nego kao nevina, neiskusna djevojka? Voljeti potpuno i zrelo... Kao posljedica ovakvih razmišljanja iskrsavao bi u Almasinim polusnovima Alija zvan Leptir. Iako se nikad kao djevojka nije zagledala u njega, sad je pouzdano znala da on ima velike modre oči, jake mišičave ruke i vreo muškarački dah. Znala je da je nježan poput baršuna i da umije milovati i očima i riječima i mislima. Znala je da umije voljeti... Sprva joj je vrijeđalo ženski ponos što je on hamal. Siromašak. Ali zar najskromnija večerica i najuža sobica nisu dovoljne za dvoje koji se vole? Zar golubu i golubici nisu dovoljne pukotine pod strehama ili stari čadavi tavani? A Ali-hodža joj je kazao da de Alija otvoriti dućan. I ona će mu donijeti miraz... A on joj neće prigovarati što je rastavljena, bit će zahvalan da ju je dobio onakvu kakva jest. Sretan de biti jer on nju voli. A i ona njega...

Lenna
06-03-2011, 06:01 AM
BRATISLAV JUGOVIĆ

"Pravda u anglosaksonskim kulturama ne postoji u praksi. O njoj se u javnosti samo govori, ali zapadnoevropska društva su zapravo robovlasnički sistemi maskirani u demokratiju. Pravda živi još samo na planinama Balkana, gde se stari ljudi ne proteruju u staračke domove, jer o njima brinu njihovi potomci, pravda miriše na bakinu vruću gibanicu koju je zamesila unuka, a baka je samo dala recept.
Pravda nema budućnost, zato što će je uništiti velika nepravda sa Zapada tržištem droge i produkcijom građanskih ratova. Ostaće samo mitovi o pravdi koje će, na žalost, da snimi holivudska produkcija.
Pravda i ljubav su dve sestre bliznakinje. Pravda bez ljubavi je nemoguća kao i ljubav bez pravde.
Ljubav je danas gubitnička reč. Verovati u ljubav je kao da ste u slepoj ulici. Iako verujem u ljubav, ne osećam se kao gubitnik, jer još uvek mogu da se vratim iz zapadne Evrope i kod svoje bake bez žurbe popijem kafu i čašu vode sa ratlukom."
("Kad papa bude crnac")♥

Almasa 80
24-03-2011, 08:40 AM
Ja je, međutim,nisam slušao.Razmišljao sam o nečemu drugom-o nečemu ludom."Znaš li šta bih želio da budem?"rekao sam.
Znaš li šta bih želio da budem?Hoću da kažem,kada bi me neko stavio pred neki prokleti izbor?"
"Šta? Samo nemoj da psuješ."
Znaš li onu pjesmu "Ulovi li neko nekog dok kroz žito ide"?Želi bih..."
"To ide ovako: ´Sretne li neko nekog dok kroz žito ide!"rekla je Feba."To je poema Roberta Bernsa."
"Znam da je to poema Roberta Bernsa."
Imala je,međutim,pravo.Tekst zaista glasi"Sretne li neko nekog dok kroz žito ide!" Tada to međutim nisam znao.
Mislio sam da glasi ´Ulovi li neko nekog´,rekao sam.
"Sad svejedno,stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom polju žita.Hiljadu male djece,a nikog u blizini-nikog odraslog,mislim-osim mene.A ja stojim na smom rubu jedne lude provalije.Šta mi je dužnost,treba da ulovim svakoga ko se se zaleti ka provaliji - hoću da kažem ako neko trči a ne gleda kuda ide,ja treba da iskrsnem odnekuda i da ga ulovim.To je sve što bi trebalo da radim čitavog dana.Da budem takav neki livac u žitu.Znam da je to ludo,ali to je jedino što bih zaista želio da budem.Znam da je ludo."
Lovac u žitu
Dž.D. Selindžer

koala05
25-03-2011, 08:09 PM
"Prednosti ponavljanja kod učenja su goleme. Što više zadržite od tekućeg znanja, to ćete više znanja moći još primati i baratati njime. Kad učite, sve veća količina znanja omogućit će vam da lakše savladate novo znanje, tako da će se svaka nova informacija uklopiti u vaš već postojeći spremnik znanja o nečemu. Proces je sličan metaforičnoj grudi snijega, pri čemu gruda snijega postaje većom čim se više kotrlja pa se ona počinje kotrljati čak i pod utjecajem vlastite inercije. To će poboljšati vaše samopouzdanje, poboljšati vaš rad i život."

"Blago u nama" - Jacques Delors

koala05
10-04-2011, 01:18 PM
"S vremena na vrijeme čini mi se da u nekom susretu, u predskazanju, u odredjenom razvoju dogadjaja prepoznajem sudbinu, ali kada je suviše puteva, oni nikuda ne vode... suviše brojne sume ne sabiraju se!
Osjećam se lijepo u tom neredu, prisustvo jedne ličnosti, ali njen oblik kao da je uvek ocrtan pritiskom okolnosti, a crte joj se mute kao slika koja se ogleda u vodi.
Uostalom, masa mojih sklonosti, želja, planova, ostaje neodredjena i neuhvatljiva, kao što je avet."


Margaret Jursenar - "Hadrijanovi memoari"

koala05
17-04-2011, 12:03 PM
"Čemu divljenje i čuđenje?
Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu?
Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi.
I zato hoću da proživim i da u dobro iskoristim sve dane svoje, dok mi traju.

Pedro Calderon de la Barca - "Život je san"

koala05
17-04-2011, 12:12 PM
''U svojoj ranoj mladosti bio sam sanjalica; naizmjenično sam volio čas mračne, čas šarene slike koje mi je crtala nemirna i žudna uobrazilja. Ali šta mi je od toga ostalo? Samo umor, kao poslije noćne borbe s priviđenjem i nejasne uspomene pune žaljenja. U toj uzaludnoj borbi ja sam istrošio i dobrotu duše i snagu volje, neophodnu za stvarni život; u taj život sam ušao pošto sam ga već smisleno proživio i bilo mi je dosadno i odvratno kao kad čitate groznu kopiju neke knjige koju odavno znate.''


Mihail Ljermontov - ''Junak naseg doba''

Almasa 80
15-08-2011, 03:28 PM
Ne mogu ovdje više. Sve me podsjeća na nju. Iz svake kuće, iz svakog kamička kaldrme viri Almasa. I gleda me uplakanim očima, i proklinje. A ja nju, hodž'efendi, volim! Tebi mogu kazati... Ja nju ne mogu zaboraviti. Malo čovjeku treba da bude sretan. Malo mu treba pa da mu i zimi đul u srcu cvate, da mu vrana pjeva kao slavuj, da mu lokva izgleda kao mali srebreni denjiz, u kom se kobacaju i plivuckaju zlatne ribice... Malo mu za to treba - samo jedna žena. Dva lijepa oka, pramenovi mehke kose, jedna rumena ustašca i samo jedno srce od toliko koliko ih je Bog dao... A to je za mene bila Almasa. Iako sam, dragi hodž'efendi, bolestan i jadan, uz nju sam, čini mi se, bio zdrav. Jer i zadovoljstvo je zdravlje. Lagan sam bio kao tić, iako sam bio težak kao tuč... Ali isto tako malo treba čovjeku da bude nesretan, da mu usred ljeta srce opašu studen i led, da mu slavuj kuka kao kukavica, da mu najbistrije jezerce izgleda mutno i puno žabokrečine... Malo mu treba, moj hodž'efendi, samo mržnja jedne žene. Mržnja one koju voli. A još ako zna da je ona tu, blizu njega, nadomak njega, da ga od nje dijeli samo nekoliko krovova, nekoliko mahala, goropašćina i Mehaga bakal... Ne mogu više, hodž'efendi, ne mogu! Moram ići! ... Bježati daleko... Odmah... Sad...
Razumiješ me?
ENVER ČOLAKOVIĆ
LEGENDA O ALI-PAŠI

slatka_tajna
15-08-2011, 07:33 PM
"Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?"

"Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život."

"Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu."

"Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro..."

Meša Selimović

mascha
15-08-2011, 08:20 PM
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi, izbrisati je da ne boli.Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se merio onim sto vise ne postoji. Ovako se mesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog secanja, ni cistog zivota, dave se i osporavaju neprestalno" - Meša

Jedno tuzno sječanje 14.1.2007-14.1.2011 godina

mascha
15-08-2011, 08:24 PM
Ne mogu ovdje više. Sve me podsjeća na nju. Iz svake kuće, iz svakog kamička kaldrme viri Almasa. I gleda me uplakanim očima, i proklinje. A ja nju, hodž'efendi, volim! Tebi mogu kazati... Ja nju ne mogu zaboraviti. Malo čovjeku treba da bude sretan. Malo mu treba pa da mu i zimi đul u srcu cvate, da mu vrana pjeva kao slavuj, da mu lokva izgleda kao mali srebreni denjiz, u kom se kobacaju i plivuckaju zlatne ribice... Malo mu za to treba - samo jedna žena. Dva lijepa oka, pramenovi mehke kose, jedna rumena ustašca i samo jedno srce od toliko koliko ih je Bog dao... A to je za mene bila Almasa. Iako sam, dragi hodž'efendi, bolestan i jadan, uz nju sam, čini mi se, bio zdrav. Jer i zadovoljstvo je zdravlje. Lagan sam bio kao tić, iako sam bio težak kao tuč... Ali isto tako malo treba čovjeku da bude nesretan, da mu usred ljeta srce opašu studen i led, da mu slavuj kuka kao kukavica, da mu najbistrije jezerce izgleda mutno i puno žabokrečine... Malo mu treba, moj hodž'efendi, samo mržnja jedne žene. Mržnja one koju voli. A još ako zna da je ona tu, blizu njega, nadomak njega, da ga od nje dijeli samo nekoliko krovova, nekoliko mahala, goropašćina i Mehaga bakal... Ne mogu više, hodž'efendi, ne mogu! Moram ići! ... Bježati daleko... Odmah... Sad...
Razumiješ me?
ENVER ČOLAKOVIĆ
LEGENDA O ALI-PAŠI

Ahhhhhhhhhhhhhhh te Almase!!!!!!!!!!!!!!!!
prelijepo, jednostavno nisam odolila da ne komentarišem

koala05
16-08-2011, 12:41 PM
"Siguran sam da će biti još prijatelja u tvom životu. Samo ne smiješ biti nestrpljiva. Prijatelje ne tražimo, oni se jednostavno dogode. Život nam ponekad donese teške trenutke ali život je nalik na potok, na vodu. Voda juri, žubori, pjeva, plače, nabuja i širi se, probija si nov put. Zimi se ponekad smrzne ali to nije njen kraj. Ona samo čeka novo proljeće, ptice, travu, cvijeće. Tada ponovo poteče. Možda naiđe na drugi potok, sjedini se s njim. Zajedno teku dalje, jače i bučnije, veselije. Do susreta s novim potokom ili rijekom. Daleko je do ušća u more, o tome se ne razmišlja. Zatim, ponekad, vode gotovo usahnu i s mukom se probijaju svojim koritom. Ponekad su mutne i teške ali ubrzo postaju kristalne i prštave. Do nove promjene, vode teku dalje."

Ivica Smolec - "Vode teku dalje"

Almasa 80
16-08-2011, 02:33 PM
Ahhhhhhhhhhhhhhh te Almase!!!!!!!!!!!!!!!!
prelijepo, jednostavno nisam odolila da ne komentarišem
Dopada ti se...onda evo još :-D

- Zar ti ne znaš da su svi ljudi pred Bogom jednaki? - Ama nisu pred ljudima, moj hodž-efendi. Šta mi vrijedi što svakoga volim, što mi je srce puno neke veličine koja u meni gori, što bih svakom pomogao, što sam mlad, zdrav, kada sam neuki hamal! - Tko kaže da si neuk? Zar te ja nisam svemu naučio? ... Eto, još malo pa ćeš arapski govoriti kao i naški, znaš pisati na tri načina, ilumli si, kalemli si, a nitko ti nije kriv kada nećeš drugi posao. - Drugi posao? - Pa, još nitko nije otišao u Travnik begu Jakupiću. - Ne mogu, babo, ne mogu! Kad pomislim da je Almasa tako nesretna, izludjet ću... Bože, ti mi budi na pomoći! - Nesretna, veliš? Moj Alija, sretnija je ona nego sultanija, nema od nje sretnije na dunjaluku... Začuđeno ga je Alija pogledao, nijemo pitajući: »u čemu li je ta njezina sreća?«
- Jest, bogme, Alija, sretna je ona kad je toliko voljena! Kad je tvoja ljubav savladala mene starca, pa te ne umijem od nje odvraćati... onda je ona velika, onda je ona svetinja, onda u nju čovjek, sitan crv u Allahovu vrtu, ni dirnuti ne smije! ... Voli je, sinko! Voli je! Misli na nju! I plači u potaji za njom! I kada dođe ljeto, opet se izvali na ledinu i sanjaj o njoj budan. I sanjaj nju onakvu kako je zamišljaš! I voli je i tepaj joj! Tepaj joj gledajući u sunce! ... Jest! To ti ja kažem, ja Ali-hodža Misirlija, jer tvoja je ljubav golema, veća od nas sitnih crva, gladnih crva, od nas bijednih robova trbuha i straha. Ona dosiže nebesa, sinko, ona prolijeće preko denjiza i planina, ona je pjesma meleća, ona je tolika da nema riječi ni u jednog pjesnika da je opjeva, ma to bio i sam Firdusija! ... Velik si ti čovjek, moj Lepire! Velik i plemenit! Ja sam prema tebi crv, malena bubica, ja i sva moja znanja. I budi sretan, digni glavu, smij se, jer su te tvoja bol i tvoja neispunjena čežnja uzdigli do blizine evlijaluka, pa ako Bog da... jer znaj da te ništa ne može jače i brže približiti Allahu, vječnosti i natprirodnosti nego bijeda i bol! ...Umoran je zašutio, a oči mu se upiše u Aliju tražeći na njemu veličinu, natčovječnost.
ENVER ČOLAKOVIĆ
LEGENDA O ALI-PAŠI

Tyler Durden
17-08-2011, 02:39 AM
"Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti."

napisao genijalac Hermann Hesse, u jednoj od meni najdrazih knjiga - Stepski vuk...

koala05
17-08-2011, 11:45 AM
"U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno ili zastrašujuće, da li je za osudu ili za žaljenje."


Hermann Hesse - ''Umijeće dokolice'' (Besane noći)

slatka_tajna
18-08-2011, 12:26 PM
Život je tek sjenka koja bludi, ubogi glumac
što se pozornicom za časak šepuri i kida,
a onda se više za nj i ne čuje: to je priča
koju ludak priča, puna buke i bijesa,
što ne znači ništa...

V.Šekspir „Magbet“

Ad infinitum
18-08-2011, 01:03 PM
"Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti, ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim i reći vam da sam tužan do očajanja... Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša. " Izet Sarajlić

eX
18-08-2011, 03:47 PM
Veliki umovi raspravljaju o idejama, srednji umovi raspravljaju o događajima, mali umovi raspravljaju o ljudima. ~ Eleanor Rooselvelt

slatka_tajna
18-08-2011, 08:22 PM
Kako da volis zenu

"Možda joj nećeš biti prvi muškarac, ni posljednji ili jedini. Voljela je prije tebe i možda će voljeti poslije. Ali ako te sada voli, zar je bilo šta drugo bitno? Ona nije savršena – ali nisi ni ti. I vas dvoje možda nikad nećete biti savršeni zajedno, ali ako te ona može nasmijati, natjerati te da se dvaput zamisliš, priznati da je ljudsko biće i da griješi, drži se nje i daj joj najviše što možeš. Možda neće misliti o tebi svakog sekunda tokom dana, ali će ti dati dio sebe za koje zna da ga možeš slomiti – njeno srce. Zato nemoj da je povrijediš, nemoj da je mijenjaš, nemoj je analizirati i ne očekuj više nego što ona može dati. Smij se kad te čini srećnim, daj joj do znanja kad te izluđuje i neka ti nedostaje kad nije u blizini."

Bob Marli

slatka_tajna
18-08-2011, 08:23 PM
"Susreo sam na ulici vrlo siromašna, zaljubljena mladića. Šešir mu star, kaput otrcan, ogrtač progledao na laktovima, cipele mu vodu propuštale - ali duša mu biješe posuta zvijezdama."

Victor Hugo

slatka_tajna
23-08-2011, 07:10 PM
" ..Nije nas zadatak u tome da se priblizimo jedno drugom, kao sto se ne sastaju ni sunce i mjesec, ni more i kopno. Nas dvoje smo prijatelju dragi, sunce i mjesec, mi smo more i kopno. Nas cilj nije da se slijemo jedno s drugim vec da saznamo jedno od drugoga i da jedan o drugom naucimo, da vidimo i postujemo ono sto taj drugi jeste: nasa suprotnost i dopuna.."

Herman Hesse

slatka_tajna
23-08-2011, 07:22 PM
Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

M. Selimovic - Tvrdjava

koala05
24-08-2011, 07:23 PM
"Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućit će te na prvom koraku, pri prvoj riječi i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje."

Meša Selimović - "Tvrđava"

koala05
25-08-2011, 09:33 PM
"Možda bi trebalo da mrzim, ali ne mogu.
Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav.
Ovo što imam sad zna samo za tugu.
Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt... sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta.
Ali moja žalost pripada meni."


Meša Selimović - "Derviš i smrt"

slatka_tajna
26-08-2011, 12:01 PM
Patnja zadaje bol samo zato sto je se bojis. Patnja zadaje bol samo zato sto je grdis. Ona te proganja samo zato sto bjezis od nje.
Ne moras bjezati, ne moras grditi, ne moras se bojati. Moras voljeti!
Ti sam znas sve to, ti u dusi sasvim dobro znas da postoji samo jedna jedina carolija, jedna jedina sila, jedno jedino izbavljenje i jedna jedina sreca i da se ona zove ljubiti.
Dakle, voli patnju!
Nemoj joj se odupirati, nemoj bjezati od nje! Samo tvoja mrznja je to sto ti nanosi bol, inace nista drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne nacinis time!
Patnja je najvelicanstvenije muzika - ukoliko je slusas. Ali ti je nikada ne slusas, ti imas drugu, sopstvenu, upornu muziku i ton u uhu, ti nju neces da ispustis, a muzika patnje nije s njom u skladu.
Cuj me! Cuj me i sjeti se: patnja nije nista, patnja je zabluda. Samo ti je sam stvaras, samo ti sam nanosis sebi bol!

Hermann Hesse

koala05
26-08-2011, 02:19 PM
"Dešava se da čovjek padne do najniže tačke tjelesnog i duhovnog bivstvovanja, do tačke sa koje može ugledati kako se ruše kulise koje stvaraju iluziju našeg postojanja, a posljednji pogled njegovih duhovnih očiju gubi se u praznini što se stere iza tih kulisa, koje nazivamo životom i smatramo takvim. To je više nego ugledati sopstveni kraj kao svršen čin, jer poslije toga, smrt nema šta da radi kod tog čovjeka, koji je prije smrti više nego mrtav. To je pravi i najteži pad koji čovjek može da doživi, jer to znači posljednjom iskrom vida sagledati da se dešava ono što je najgore i što je uvijek izgledalo nevjerovatno i nemoguće.
A sve to ne ostavlja nigdje vidnog traga niti nosi određeno ime, iako je vidljivije od svih stvari vidljivog svijeta i stvarnije od svih vidova one naše ljudske varke koju nazivamo stvarnošću."

Ivo Andrić - "Znakovi pored puta"

koala05
28-08-2011, 11:25 AM
"Prelistao sam silne knjige, nadajući se da će Tajna samo zasjati medu stranicama, kao presovani listak staniola. Prelistao sam silne oblake, grickajući onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnožju Mladosti, slušao sam šta zbore Pametni, poturao ogledalce pred Opsenare, loveći Rešenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao čak na drugu obalu Čekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti tamo odakle dolazim... Srećom njihovi vrhovi dizali su se iznad šume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentišem."

Đorđe Balašević - "Jedan od onih života"

slatka_tajna
29-08-2011, 12:22 PM
" Ljubav je sihirbaz, babo. Pokrece zivot i u zivot vraca. Lijeci, krijepi, oplemenjuje. Sve boli, jade, tuge, gorcine potire, ne zna za prepreke. Ne priznaje zakone, regule. Jedino je ona mocna, mocnija i od vremena i od smrti. Moze i ono naizgled nemoguce nesretnog, slomljenog, izgubljenog, u trenu preobraziti u sretna covjeka. Sva sam od ljubavi, babo, a izvan toga nista nema..."

Nura Bazdulj - Hubijar - Ljubav je sihirbaz, babo

slatka_tajna
29-08-2011, 12:28 PM
" Je li ikad iko proniknuo u tajnu ljubavi, babo? Kada, kako, zbog cega, iz cega se radja? Je li to jedino radjanje koje ne boli? Radja li se iz kapljice rose, zvjezdanog praha, latice cvijeta, bisera suze, svjetlosti jecaja? Da se placa svim blagom svijeta ne moze se kupiti, nikakvom snagom, ucjenom, molbom, preklinjanjem iznuditi, dobrotom, cistotom, plemenitoscu osvojiti, a kad si nespreman, kad o njoj i ne sanjas, izroni odnekud i preplavi te kao plima. Razum se moze opirati, cupati, otimati, tjerati je, grcevito se braniti, pa nemocan odustati. Nocas s potpunom izvjesnoscu znam da je ovo sto me ponijelo ljubav. Otkud onda bol? Da li zbog predosjecaja da ce pravi bol tek doci??? "

Nura Bazdulj - Hubijar - Ljubav je sihirbaz, babo

koala05
29-08-2011, 05:24 PM
"Naposlijetku, sve čim se ovaj naš život kazuje ... misli, napori, pogledi, osmijesi, riječi, uzdasi ... sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na svakoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao.
Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dječije igračke, blijedi simboli. A sva je naša nada s one strane.

Dok je čovjek plijen svojih strasti, rob čula i igračka mašte, dotle su i svaka tajna, muka i gorčina razumljive i lakše jer su zaslužene, kao prirodno naličje nedostojnog života. Ali kad se i docnije, kao gospodar svoje sebičnosti, sav predan radu, živeći za druge, uvidi da je ta ista gorčina na kraju svakog puta, onda zaista čovjek ne zna šta da misli i nema čemu da se nada. Ostaje, ponekad, svijetla nada, ne trajnija od bljeska munje, da sve ovo nije prava stvarnost. Misao da cemo se probuditi jecajući.

Ivo Andrić - "Staze, lica, predjeli"

Milk Petite
29-08-2011, 05:48 PM
“Balkan nije „nesvjesno” dio Evrope gdje se istorija samo ponavlja, već je ovdje aktuelno postmoderno stanje, historijski ispred vremena ostatka Evrope.” Slavoj Žižek

koala05
29-08-2011, 05:49 PM
"Baš kao što je postojao prvi trenutak kada je neko protrljao dva komada drveta i napravio varnicu, postojao je i prvi trenutak kada se osjetila radost, i prvi put tuga. Neko vrijeme, nova osjećanja stalno su se stvarala. Želja je nastala rano, kao i kajanje. Kada se tvrdoglavost prvi put osjetila, proizvela je lančanu reakciju, stvarajući osjećanje ozlojeđenosti sa jedne, i otuđenost i usamljenost sa druge strane. Moguće da je izvjesno vrckanje bokovima označilo rađanje ekstaze; munja je izazvala prvi osjećaj straha. Suprotno logici, osjećaj iznenađenja nije odmah rođen. Nastao je tek kada su ljudi imali dovoljno vremena da se naviknu na stvari kakve jesu. Moguće da je najstariji osjećaj na svijetu, osjećaj ganutosti. Kada su jednom počeli da osjećaju, ljudi su željeli da osjete još više, dublje, uprkos tome koliko je nekad boljelo. Ljudi su postali zavisni od osjećanja. Izmišljene su nove vrste radosti, zajedno sa novim vrstama tuge: vječno razočarenje u život kao takav, olakšanje zbog neočekivanog spasa, strah od umiranja. Čak i sada, sva moguća osjećanja još ne postoje.

Nikol Kraus - "Istorija ljubavi"

koala05
31-08-2011, 07:36 PM
"Riječi su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se rađao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim našim sobama i po onoj najvećoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi još uvijek svoji i zato govorimo riječi iz veselja, riječi bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima živimo i koje nanose bol. Samo riječi ništa ne bole, u njima nema tuge, one nam ništa ne oduzimaju i ne ostavljaju nas same u mraku.
Za moj prvi rođendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku između bake i djeda, između kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su šetali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam ležao na krevetu, sasvim nepomičan, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je između mene i njih, tih paukova, vječna razlika, da ću zauvijek ostati tu dolje, ležeći na leđima i gledajući ih, i da mi ništa osim riječi ne može pomoći da im se približim. Reći ću jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da noću, kada djed i baka duboko spavaju, živim među paucima i to će biti istina, to će biti riječi, u riječi svi vjeruju, i više neće biti važno što sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skočiti toliko visoko da ostanem među njima, u riječima ja sam mogao sve i prije nego što sam ih znao izgovoriti."

Miljenko Jergović - "Djevojka s bisernom naušnicom"

slatka_tajna
31-08-2011, 08:13 PM
Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome. Sve drugo moze da prevari to ne moze. Sve drugo moze
da izmakne i ostavi nas puste,to ne može,jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem:biću ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo
postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom,kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo.
Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog čega, kao ljubav... A nista ja nisam poklonio tebi
već sebi...

Meša Selimović

Almasa 80
01-09-2011, 08:24 AM
Još jednom baci letimičan pogled u septembarsko popodne i polako se vrati u sobu.S police dohvati Bibliju.Po ko zna koji put čitala je dio trinaestog odjeljka Novog zavjeta:
"Ako ne slušaš glas Gospoda,Boga svoga da držiš i vršiš sve zapovijedi njegove,koje ti ja danas propisujem,evo ti svih proklestava koja će na te doći i koja će biti tvoj dio.
Proklet ćeš biti u gradu i proklet ćeš biti i u polju.
Prokleti će biti kotarica tvoja i naćve tvoje.
Proklet će biti plod utrobe tvoje"...
Ispreplete prste i steže ih dok blago ne pomodriše.Nije mogla dalje.Sve što je ko zna koliko puta pročitala,došlo je,postalo njen dio.
Ustala je i hodala iz sobe u sobu ništa ne gledajući,ništa ne dotičući,ništa ne misleći.Onda se ponovo vrati u naslonjač,iznova otvori Bibliju,ovaj put dvadeseti odjeljak,takođe čitan nebrojeno puta kada bi tražila opravdanje,odbranu,spas od sadržaja prethodnog.
"Kada bi jezicima ljudi i anđela govorio,a ljubavi ne imao,bio bi kao medenica koja zveči ili cimbal koji ječi.(Govorila sam i jzikom ljudi i jezikom anđela i imala sam ljubav,Gospode)
Kada bih imao dar proricanja i znanje,i znanje svih tajni,i cijelo poznanje,i kada bih imao svu vjeru,da bih i gore mogao da premještam,a ljubavi ne bih imao,bio bih ništa.(Imala sam i znanja i vjere,i ljubav sam imala,Bože moj!) I kada bi razdao sve imanje svoje da siromahe nahranim,i predao i tijelo svoje da se sažeže,a ljubavi ne bih imao,ništa mi sve to ne pomoglo.(Dijelila san neštedimice svoj imetak onoma koji ga nisu imali,i ljubavi sam imala,mnogo ljubavi.)
Ljubav je strpljiva,puna dobrota;ljubav nije zavidljiva,ljubav se ne uznosi,ne nadima se;ne čini što nevalja,nije koristoljubiva,nerazdražuje se,...
...
Ljubav nikad ne gine,a proroštva će svršiti,i jezici će prestati;i poznanje će se iscrpiti...
Sada dakle ostaje ovo troje:vjera,nada,ljubav,ali je ljubav najveća među njima."
Sklopila je korice.
--Imala sam i vjeru i nadu i ljubav.Ljubav je bila moj jedini grijeh.Zar mi nisi mogao oprostiti, Gospode?Ako nisi,zašto nisi uzeo mene?
Doba nevinosti
Nura Bazdulj Hubijar

koala05
01-09-2011, 06:10 PM
"Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje.
Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti.
Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,...
Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produzetka u nedogled...
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?...
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem..."

Miroslav Antić - "Hodajuci na rukama"

koala05
03-09-2011, 12:46 AM
"Naša sutrašnjica ... to je u stvari zaustavljeno vreme. Vrh puževih rogova ispruženih do krajnjih mogućnosti. A baš to "sada" jedini je zajednički imenitelj svega živoga. I jedini časak života od iskona do kraja vremena, jer sve ostalo, obe večnosti što se prostiru pre i posle našeg "sada", u najdubljem su mrtvilu. Dakle, sadašnjica je onaj deo vremena što se zaustvaio. Život i ne može da opstane u vremenu koje teče i dokle ono teče. Život opstaje samo u sadašnjici u kojoj vreme stoji. Hoćeš li dokaz? Evo ga: moja sadašnjica nije ničija sutrašnjica. Prošlost se sastoji dakle, od trenutaka u kojima se vreme zaustavilo, a budućnost od trenutaka u kojima će se vreme zaustaviti.
A smrt, dragi moj majore, ma šta rekao Ajnštajn, smrt je delić našeg vremena koji je izgubio moć da se zaustavi. Jer, količina vremena koja stoji zaustavljeno u svemiru je stalna, višak otiče. Zato se smrti moraju dešavati. Pokoravajući se toj opštoj neminovnosti, svačije vreme prestane ranije ili kasnije da se zaustavlja, i oteče zauvek. Kad tvoj deo vremena bude izgubio tu moć da se zaustavlja i ti ćeš biti mrtav, jer, upamti, u vremenu dok je god ono u pokretu, nema, nije bilo i neće biti života...ono mora da nas očekne da bismo opstali."

Milorad Pavić - "Predeo slikan čajem"

koala05
09-09-2011, 11:47 PM
"Oduvijek sam pisala samo zato što nisam mogla da ne pišem.
A zašto ne mogu bez pisanja?To je jasno. Da bih razmislila o nečemu, meni je potrebno da to nešto stavim na papir.
Takva sam bila oduvijek, još odmalena. Kada nešto ne bih razumjela, sakupila bih riječi koje su mi bile razbacane ispod nogu i nanizala ih, jednu po jednu, u rečenicu. Ako mi ta rečenica ne bi bila od pomoći ponovo bih je rastavila i nanizala nov red riječi. Ponovivši to mnogo puta, konačno sam bila u stanju da razmišljam o stvarima onako kako to drugi čine. Za mene pisanje nikada nije bilo naporno ili dosadno. Kao što su druga deca sakupljali kamenčiće ili žireve, ja sam zaneseno pisala. Prirodno kao što dišem, uzimala bih papir i olovku i redala rečenicu za rečenicom. I tako razmišljala.
Možda ćete reći da mi treba mnogo vremena da dođem do zaključka, ali tako radim svaki put kada treba da razmislim. A možda i nećete. Ali stvarno mi je trebalo puno vremena.
Kad malo razmislim, i prema onome što sama (mislim da) znam, odnosim se kao da „ne znam“ i onda ga oblikujem u rečenicu...to je za mene koja pišem bilo osnovno pravilo. Kada bih počela da mislim „A ovo znam, nema potrebe da trošim vrijeme da bih o tome pisala“, i tu bi mom pisanju bio kraj. Vjerovatno nikuda ne bih stigla. Možda bi se desilo da se ja (ili vi) strašno razočaramo. Iza stvari koje mislimo da znamo mnogo, krije se isto toliko onoga što ne znamo.
Znanje nije ništa drugo nego zbir naših neznanja."

Haruki Murakami - "Saputnik ljubav"

Almasa 80
17-09-2011, 12:35 PM
Po drugi put pročitah(prvi put je bilo poodvno) Nemire godine od Ive Andrića;izdvojih ovo:

Toliko su bile brze,raznovrsne i nove te misli u njemu da ga je od njih hvatala laka nesvjestica na ivici njegove terasice,kao novi strah od neimanja straha,kao da su tolike i takve misli o brisanju opasnosti same po sebi nova opasnost za tako malog čovjeka kao što je on.I on ih je zaista osjećao kao teret kome nije dorastao i pod kojim se sav povijao.I on se zaista povijao,a na mahove i strahovao,ali nije se zaustavljao,nije se predavao.Jer, misao koja se ustali u čovjeku i nađe oslonca u njegovom karakteru,to je ono što čini čovjeka malim ili velikim.Strah je u njemu bivao manji,a on je sam rastao.

koala05
17-09-2011, 07:14 PM
"Sve ima svoje granice!" - Kako je jednostavno ponoviti te riječi banalne, klasične istine.
Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u čemu nije osjetio potrebu, ni pokušao da ide daleko i tako se nije ni mogao naći na nekoj granici. Uostalom, u djetinjstvu, dok su čovjekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladošću i zrelim godinama počinju naši sudari i naši obračuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do posljednje granice naših granica i našeg trajanja. Tada je i samo naše postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice i to svuda i u svemu. I naši najveći usponi i "uspjesi" u stvari su samo granice naših moći i nastojanja, tek obrnuto protumačene i drugim imenom nazvane. Ono što ponekad u našem ili tuđem životu nazivamo "vrhunac sreće", samo je jedna od tih granica, a naš grob, koji nas pouzdano čeka negdje, u zemlji ili u kamenu, posljednja je od naših granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i sjećanju, možemo se nadati da ćemo se osloboditi prokletstva granice i ući, valjda, u bezgranično carstvo nepostojanja."

Ivo Andrić - "Znakovi pored puta"

koala05
17-09-2011, 07:40 PM
"A kad nas je sunce, na jednoj okuci, zaobišlo i javilo se na Jeleninoj strani, ona zaklopi za trenutak oči. Tada sam ugledao njene teške i čudne očne kapke, ispod kojih su živeli i sopstvenim plamenom sijali svetovi od kojih su trepavke, ne uspevajući da zadrže sav sjaj, bleštale tankim odsevima žeženog, zagasitog zlata u čudesnim prelivima. Dok je tako držala sklopljene oči, ja sam posmatrao njeno čelo, obraze i vrat. Oko njih je, kao letnja jara oko voćnih plodova, treptao neoivičen oreol moćnog, ali jedva vidljivog sjaja, i gubio se na krajevima u pokrenutom i žitkom predelu koji brzina vožnje nosi, kida i rasipa u očima putnika."

Ivo Andrić - "Jelena, žena koje nema"