PDA

Pogledajte punu verziju : Osnove Islama - Imanski i Islamski Šarti



kicho
09-03-2009, 01:24 PM
Nije dovoljno da covjek ima samo muslimansko ime i da se smatra Muslimanom. Da bi se okitio epitetom Musliman covjek mora da izvrsava ono sto mu je Allah dz.sh. naredio u Kur'anu (klanja, posti, daje zekat...) a o cemu ce te imati prilike da se upoznate u nastavku.



IMANSKI SHARTI

Iman tj. Islamsko vjerovanje se sastoji od 6 temeljnih istina vjere ili sharta koji glase:
1. AMENTU BILLAHI ( JA VJERUJEM U ALLAHA DZELESHANUHU)
2. VE MELAIKETIHI ( I U BOZIJE MELEKE )
3. VE KUTUBIHI ( I U BOZIJE KITABE - OBJAVE )
4. VE RUSULIHI ( I U BOZIJE POSLANIKE - PEJGAMBERE )
5. VEL JEVMIL AHIRI ( I U SUDNJI DAN - KIJAMETSKI DAN )
6. VE BIL KADERI HAJRIHI VE SHERIHI MINALLAHI TEALA ( I VJERUJEM DA SVE STO SE DOGADJA BIVA S BOZIJOM VOLJOM I BOZIJIM ODREDJENJEM )
Ove temeljne istine vjere treba znati napamet i cvrsto vjerovati u njih!



PRVI IMANSKI SHART
AMENTU BILLAHI- VJEROVANJE U ALLAHA DZ.SH.
Svakome imalo pametnom covjeku je jasno da ovaj svijet i sve sto postoji nije moglo nastati tek onako. Morala je postojati neka sila i moc koja je sve to mogla stvoriti i do savrsenstva dovesti. Ta sila se zove Allah dz.sh. i mi Muslimani cvrsto vjerujemo da je On taj koji je stvorio i Zemlju i ogromna svemirska prostranstva i nas ljude i sve ostalo sto postoji i znano i neznano. Dokaza ima mnostvo i nalaze se svuda oko nas. Allaha dz.sh ne mozemo vidjeti ocima i u tome i jeste smisao vjerovanja jer da ga mozemo vidjeti onda bi svako vjerovao i dzennet bi bio pretjesan a dzehennem bi ost'o prazan. Bog je stvorio nas ljude i dao nam razum i mogucnost odlucivanja ali i odgovornost jer ce mo svi biti pitani na Sudnjem danu kako smo zivjeli na dunjaluku.
Allah dz.sh ima svoja svojstva ili sifate a koji glase (u zagradi je ime na arapskom) :
1. BOG IMA I POSTOJI (VUDZUD)
2. BOG JE JEDAN (VAHDANIJJET)
3. BOG JE ODUVIJEK I ZAUVIJEK (KIDEM I BEKA)
4. BOG NIJE NICEMU SLICAN (MUHALEFETUN ILI HAVADISI)
5. BOG SAM PO SEBI OPSTOJI (KIJAMUN BI NEFSIHI)
6. BOG ZIVI SVOJIM ZIVOTOM (HAJAT)
7. BOG SVE ZNA (ILM)
8. BOG SVE CUJE (SEM)
9. BOG SVE VIDI (BESAR)
10. BOG SVE SVOJOM VOLJOM CINI (IRADET)
11. BOG JE SVEMOCNI (KUDRET)
12. BOG GOVORI SVOJIM BOZANSKIM GOVOROM (KELAM)
13. BOG SVE STVARA, ODRZAVA I RASTVARA (TEKVIN)


DRUGI IMANSKI SHART
VE MELAIKETIHI - VJEROVANJE U BOZIJE MELEKE

Boziji meleki su razumna duhovna bica koja su stvorena od nura-svjetlosti i koja su u stalnoj sluzbi Allaha dz.sh. Meleki nikad ne grijese i njihov je zadatak da prenose Bozije objave ljudima, pisu njihova dobra dijela, donose im dobre misli i navode da rade dobra dijela itd.
Najpoznatiji meleki su: DZIBRIL, AZRAIL, MIKAIL, ISRAFIL, RIDVAN, KIRAMEN KATIBIN, MUNKIR I NEKIR
DZIBRIL ,u Kur'anu se jos zove "Ruhu-l-emin" i "Ruhu-l-kudus" je prenosio Allahove dz.sh objave Bozijim poslanicima.
AZRAIL dolazi svakome u momentu kada se ostavlja ovaj dunjaluk i seli na ahiret. On rastavlja dusu od tijela.
MIKAIL je melek koji je zaduzen za prirodne pojave, ako sto su padanje kise i snijega, razvoj bilja, opskrba ljudi i sl.
ISRAFIL ima zadatak da puhne dva puta u rog. Kad prvi put puhne biti ce kraj ovoga svijeta a kad drugi put puhne svi ce mo biti prozivljeni pred Allahom dz.sh i odgovarati za svoja dijela.
RIDVAN je melek koji se nalazi na ulazu u Dzennet, na Dzennetskoj kapiji.
KIRAMEN KATIBIN pazljivo prate i registruju ljudska dijela.
MUNKIR I NEKIR su dva meleka koja dolaze covjeku prve noci u kaburu (grobu) i ispituju ga.
U Kur'anu se spominju i HARUT i MARUT koji imaju odredjene zadatke u oblasti medjuljudskih odnosa-kusanjem ljudi i ukazivanjem na grijeh.
Nasuprot melekima koji cine i rade samo dobra dijela postoje i SHEJTANI koji covjeka navracaju na zlo i da cini ono sto mu je Allah dz.sh zabranio.
Shejtanovo pravo ime je IBLIS i on je bio kao i ostali meleki sve do momenta kada je Allah dz.sh stvorio prvog covjeka Adema a.s i naredio melekima da se poklone pred njim. Svi meleki su se poklonili pred Ademom a.s a Iblis-shejtan je to odbio od tada ga je Allah dz.sh prokleo. Kada je vidio sta je uradio Iblis je zamolio Allaha dz.sh da mu dozvoli da do Sudnjeg dana sakuplja pristalice sebi da ne bi bio sam u Dzehennemskoj vatri i Allah dz.sh mu je to i dozvolio.
Zato pravi vjernik i Musliman ne smije dozvoliti da ga Iblis-shejtan zavede.

kicho
09-03-2009, 01:27 PM
TRECI IMANSKI SHART
VE KUTUBIHI-VJEROVANJE U BOZIJE KITABE-OBJAVE

Boziji kitabi su objave koje su ljudima prenosili odabrani ljudi - Boziji poslanici. Objave su Bozijim poslanicima dostavljane preko meleka Dzibrila. Nije poznato koliko je bilo manjih knjiga-suhufa jer Kur'an o tome ne govori.
Nama su poznata CETIRI VELIKA KITABA-OBJAVE i to:
1. TEVRAT - OBJAVLJEN MUSAU A.S
2. ZEBUR - OBJAVLJEN DAVUDU A.S
3. INDZIL - OBJAVLJEN ISAU A.S
4. KUR'AN - OBJAVLJEN MUHAMMEDU A.S
DODATAK:
BOZIJI KITABI-OBJAVE


TEVRAT
Tevrat je prva velika Bozija knjiga upucena ljudima, preko Musa a.s i njegovog brata Haruna a.s koji su bili Israilci. Musa a.s je zivio u vremenu od oko 1330 pa do 1210 godine prije Isaa a.s (ili nove ere). Originalni Tevrat, objavljen od Allaha dz.sh danas ne postoji, jer ga Israilci nisu sacuvali. Kur'an prenosi da su Israilci jedan dio Tevrata vjerovali, jedan dio nijekali, a jedan dio zaboravili. Tevrat su pisali u odvojenim listovima. Neke su od njih javno propovjedali a neke su sakrili. Cilj Tevrata je bio da uputi Israilce pravim putem, da im objasni razne propise, da im bude opomena i pouka i da ih ucvsrti u vjerovanju u Sudnji dan. Jevreji Tevrat nazivaju "Tora" sto na hebrejskom znaci proucavanje, nauka.


ZEBUR
Zebur je druga velika Bozija knjiga upucena Bozijem poslaniku Davudu a.s koji je bio israilski kralj od 1010 do 970 godine prije Isaa a.s. On je osvojio Jerusalim (Kudusi-sherif) i proglasio ga svojom prijestonicom. Davud a.s je cesto ratovao i prosirivao granice svoje drzave. Kao sto ne postoji originalni Tevrat tako ne postoji ni originalni Zebur. Danasnja verzija Zebura naziva se "Psalmi" sto na hebrejskom znaci vjerske pjesme ( U Bibliji, koju je izdala "Stvarnost" Zagreb, 1968 priznaje se da su Psalmi tokom izraelske historije dozivjeli "mnogo prilagodjavanja novim religijskim pogledima.)


INDZIL
Indzil je treca velika Bozija knjiga dostavljena Bozijem poslaniku Isau a.s. Isa a.s je rodjen u vrijeme vladavine rimskog cara Augusta u Betlehemu (Bejtullahmi, Palestina). Zivio je otprilike izmedju 6. godine p.n.e do 30. godine poslije nove ere. O Indzilu i Isau a.s Kur'an mnogo govori. Indzil je uputa ljudima i svijetla potvrda ranije objavljenog Tevrata. Isa a.s je dosao da potvrdi ono sto je objavljeno u Tevratu i da dozvoli nesto od onoga sto je bilo zabranjeno. On je propovjedao i obozavao samo jednog Boga-Allaha dz.sh. Isau a.s je naredjeno da obavlja namaz, daje zekat i bude poslusan majci. Isa a.s je prema tome propovjedao istu vjeru kao i Muhammed a.s i svi drugi Boziji poslanici, i kao i svi Boziji poslanici bio Musliman. U vrijeme Isaa a.s nije postojao naziv "krscanin". Taj naziv su im, prema rimskom historicaru Tacitu, dali Rimljani.
Kur'an iznosi da je Isa a.s navijestio dolazak Muhammeda a.s :
"Sjetite se, kada Isa, sin Merjemin, rece: Israilci! Zaista sam je Boziji poslanik, koji ima zadacu da potvrdi ono sto je ranije objavljeno u Tevratu, i da donese radosnu vijest o Poslaniku koji ce iza mene doci, a ime ce mu biti hvaljeno i slavljeno- Ahmed". (Es-Saff, 6)
Danas postoje 4 od Crkve prihvacena evandjelja. Matijino, Lukino, Markovo i Ivanovo. Prva tri su slicna sadrzajem i stilom dok se cetvrto, Ivanovo, izdvaja. Sva 4 evandjelja su, po misljenju naucnika, pisana u drugoj polovini I i prvoj polovini II stoljeca nove ere tj, nakon vise decenija od Isaove a.s ili Isusove smrti. Evandzelja razlicito od Kur'ana govore o Isaovom a.s zivotu i ucenju. Tako npr. Evandzelje govori o trojstvu- da postoji Bog-"otac", "Boziji sin"-Isus i Duh Sveti te da je Isus razapet na krizu i da je poslije uskrsnuo.
Kur'an to negira i tvrdi da Isus nikad nije tvrdio da je Boziji sin. Sto se pak tice njegove smrti Kur'an kaze da ga nisu ni ubili ni razapeli nego im se to ucinilo jer je Allah dz.sh podigao i spasio Isaa a.s.


KUR'AN
Kur'an je posljedna Bozija Knjiga dostavljena posljednjem Bozijem poslaniku Muhammedu a.s. Prva objava Muhammedu a.s. dosla je u blagoslovljenoj noci Lejletu-l-kadr, 610 godine po Isau a.s. Prve rijeci objave, upucene Muhammedu a.s. preko meleka Dzibrila bile su:"Uci, citaj, u ime svoga Gospodara koji sve stvara..." (El-Alek, 1)
Kur'an znaci "Knjiga za ucenje, recitovanje i citanje". Osim ovoga Kur'an ima i druge nazive kao sto su Kitab-Knjiga, Furkan-Rastavljac istine od neistine, Zikr-Opomena, Tenzil-Objava, Nur-Svijetlo, Hikmet-Mudrost, Huda-Pravi put, Burhan-Dokaz, Rahmet-Milost, Bejan-Tumacenje, Hakk-Istina i dr.
Objava Kur'ana je trajala od 610 do 632 godine odnosno 13 godina u Mekki i 10 u Medini. Kur'an ima 30 dzuzova (dijelova). Podijeljen je na 114 surea-poglavlja. Sure se dijele na ajete kojih u Kur'anu ima vise od 6 000. Svaka sura ima svoj naziv uzet po nekoj rijeci upotrebljenoj u toj suri.
Kur'anski tekstovi iz mekkanskog perioda uglavnom sadrze vjerovanje u jednog Boga-Allaha dz.sh., osudu i odbacivanje idolopoklonstva-shirka, opise sudnjeg dana, Dzenneta i Dzehennema i dr. Medinski ajeti govore o vjerskim duznostima, o pravnim propisima, moralnim normama, medjusobnim odnosima i drugim pitanjima. Kur'an nije samo vjerozakonik. On je savrseni zbornik moralnih propisa, izvor prava i historije proslih naroda i Bozijih poslanika. Kur'an zahvata i opcu povijest, astronomiju, arheologiju, medicinu, biologiju, fiziku, matematiku i druge znanosti. Zbog takve sirine i sadrzaja Kur'an je predmet paznje naucnika raznih podrucja znanosti. Kur'an nije potpuno za svakoga jasan, pa je potrebno strucno tumacenje Kur'ana-tefsir.

kicho
09-03-2009, 01:29 PM
CETVRTI IMANSKI SHART
VE RUSULIHI-VJEROVANJE U BOZIJE POSLANIKE

Boziji poslanici su bili odabrani ljudi kojima je Allah dz.sh slao svoje objave da ih oni dostave i objasne ljudima. Bozijih poslanika je bilo mnogo a u Kur'anu ih je spomenuto 25.
Najpoznatiji Boziji poslanici su: MUHAMMED A.S , ADEM A.S , NUH A.S , MUSA A.S , IBRAHIM A.S , ISA A.S , JAKUB A.S , JUSUF A.S , EJUB A.S , HARUN A.S , SULEJMAN A.S , DAVUD A.S
MUHAMMED A.S
Muhammed a.s je posljednji Boziji poslanik. Rodjen je u Mekki, Saudijska Arabija, 571 godine po Isau a.s. Ocu mu je bilo ime Abdullah a majci Amina. Pripadao je uglednoj porodici Hashimija iz plemena Kurejsh. Veoma rano Muhammed a.s je ostao siroce. Otac mu je umro prije njegova rodjenja a majka kad je imao 6 godina. Od tada je brigu nad njim preuzeo njegov djed Abdul-Muttalib a poslije djedove smrti amidza Ebu Talib.
Muhammed a.s su mnoge Mekkelije silno voljeli jer je bio uzornog vladanja i ponasanja. Zato je i dobio casni naziv El-Emin sto u prevodu znaci vjerni, pouzdani.
Boziju objavu, Kur'an, poceo je primati u 40-oj godini zivota i to je trajalo 23 godine. Za to vrijeme Islam se prosirio po citavoj Arabiji a proculo se za njega i mnogo dalje.
Muhammed a.s je preselio na Ahiret u 63. godini u gradu Medini gdje mu je i mezar.



PETI IMANSKI SHART
VEL JEVMIL AHIRI-VJEROVANJE U SUDNJI DAN

Sudnji dan je dan kada ce Allah dz.sh sve ljude ponovo prozivjeti pozvati da odgovaraju za svoja dijela. Ko bude vjerovao u Allaha dz.sh i cinio dobra dijela bit' ce nagradjen DZENNETOM a ko ne bude vjerovao u Allaha dz.sh i cinio ruzna dijela bit' ce kaznjen DZEHENNEMOM.
Samo Allah dz.sh zna i odredjuje kada ce biti SUDNJI DAN.



SESTI IMANSKI SHART
VE BIL KADERI HAJRIHI VE SHERRIHI MINALLAHI TEALA
VJERUJEM DA SVE STO SE DOGADJA BIVA S BOZIJOM VOLJOM I ODREDJENJEM

Allahu dz.sh je poznato sve sto je bilo i sve sto ce biti jer je On Svemoguci i Sveznajuci.

kicho
09-03-2009, 01:33 PM
SADA KAD SMO OBRADILI IMANSKE SHARTE VAKAT JE DA PREDJEMO NA ISLAMSKE SHARTE



ISLAMSKI SHARTI

Islamskih sharta ima 5 a to su:
1. OCITOVATI PRIPADNOST ISLAMU (KELIME-I SHEHADET)
2. KLANJATI PROPISANE NAMAZE
3. POSTITI MJESEC RAMAZAN
4. DAVATI ZEKAT
5. HADZ OBAVITI
Ove islamske duznosti su naredjene u Kur'anu i Musliman je duzan da ih postuje i izvrsava.

Pripadnost ISLAMU se ocituje izgovaranjem "KELIME-I-SHEHADETA" a koji na arapskom glasi:
"ESHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH VE ESHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU" sto u prevodu znaci "VJERUJEM I OCITUJEM DA NEMA DRUGOG BOGA OSIM ALLAHA DZELESHANUHU I VJERUJEM I OCITUJEM DA JE MUHAMMED ALEJHISSELAM BOZIJI ROB I BOZIJI POSLANIK."
Izgovaranjem ovih rijeci, covjek dakle priznaje da postoji samo jedan Bog Allah dz.sh. i da je Muhammed a.s. Njegov rob i poslanik. Prije nego sto covjek izgovori ove rijeci treba dobro da razmisli i preispita se jer ovo nije samo puko izgovaranje rijeci nego to za sobom povlaci i obaveze koje mora izvrsavati kao pripadnik ISLAMA a koje nisu nimalo teske ukoliko se iskreno i cvrsto odluci za taj korak.
Nakon ocitovanja pripadnosti ISLAMU slijedi ucenje dijelova iz Kur'ana koji se moraju znati napamet a to su "EUZA I BISMILLA":
"EUZUBILLA HIMINESH SHEJTANI RRADZIM"
"BISMILLA HIRRAHMAN NIRRAHIM"
Sto u prevodu znaci:
"UTJECEM SE ALLAHU DZ.SH DA ME SACUVA OD PROKLETOG SEJTANA"
"U IME ALLAH, SVEOPCEG DOBROCINITELJA, MILOSTIVOG"
Zatim "RABBI JESSIR":
"RABBI JESSIR VE LA TUASSIR RABBI TEMIM BIL HAJR AMIN!"
Sto u prevodu znaci:
"BOZE, OLAKSAJ, A NE OTEZAJ, BOZE ZAVRSI S DOBRIM! AMIN!"
Ovim rijecima Musliman zapocinje svaki posao ukoliko zeli da mu taj posao bude hajirli, s Bozijom pomoci.
I "SUBHANEKE" koje glase:
"SUBHANE KELLAHUME VE BI HAMDIKE VE TEBARE KESMUKE VE TEALA DZEDDUKE VE LA ILAHE GAJRUKE"
A prevod glasi:
"DA SI SLAVLJEN SAMO TI, MOJ BOZE I TEBI HVALA. TVOJE JE IME BLAGOSLOVLJENO. TVOJE JE VELICANSTVO UZVISENO. NEMA DRUGOG BOGA OSIM TEBE."

kicho
09-03-2009, 01:39 PM
2.KLANJATI PROPISANE NAMAZE

Sta je NAMAZ?
NAMAZ je uzviseni nacin iskazivanja pokornosti i zahvalnosti Allahu dz.sh. Svaki Musliman je duzan da u toku dana i noci klanja 5 namaza i to:
1. SABAH-prije izlaska sunca
2. PODNE-kad sunce bude na polovini neba
3. IKINDIJA-kad sunce nagne prema zapadu
4. AKSHAM-kad sunce zadje
4. JACIJA-kad noc potpuno padne
Danas se ne mora pratiti kretanje sunca da bi znao kad je koji namaz, nego moze kupiti takvim ili vaktije gdje imaju izracunata vremena klanjanja svih namaza za citavu godinu. Takvim ili vaktija se mogu naci u svakoj Islamskoj zajednici.
Namaz je FARZ, sto znaci strogo naredjena islamska duznost, koja je naredjena Kur'anom i preprucena Sunnetom Muhammeda a.s.
Muslimani "treba" da pocnu klanjati od 7. godine a "obavezni" su od 10. godine pa do kraja zivota.
Da bi se moglo pristupiti klanjanju namaza treba da se ispune odredjeni uvjeti-sharti i to:
a) DA BUDE CISTO TIJELO, ODIJELO I MJESTO NA KOME CE SE KLANJATI
b) ABDEST UZETI I PO POTREBI SE OKUPATI ILI U NUZDI TEJEMUM UZETI
c) BITI PROPISNO OBUCEN
d) NA VRIJEME KLANJATI
e) PREMA KIBLI SE OKRENUTI
f) NIJJET UCINITI
NEKOLIKO RIJECI O SVAKOM OD UVIJETA ZA NAMAZ

a) DA BUDE CISTO TIJELO, ODIJELO I MJESTO NA KOME CE SE KLANJATI

Cistoca tijela se postize na slijedece nacine:
- kupanjem
- pranjem poslije velike i male nuzde
- cuvanjem tijela i odijela od mokrace i druge necistoce
- odstranjivanjem dlaka ispod pazuha i drugih sklonjenih mjesta
- razanjem nokata, pranjem zuba i ruku prije i poslije jela

b) ABDEST UZETI I PO POTREBI SE OKUPATI ILI U NUZDI TEJEMUM UZETI

Sta je ABDEST?
ABDEST je vjersko pranje koje se uzima radi klanjanja namaza i ucenja Kur'ana. ABDEST se uzima cistom vodom, s Bismillom i nijjetom koji glasi:
NEVEJTU EN ETEVEDDAE LI EDZLI SSALATI VE LI REFIL HADESI TEKARRUBEN ILALLAHI TEALA.
Nijjet je lijepo znati ali nije i obavezno.
Zatim pristupamo uzimanju ABDESTA na slijedeci nacin:
(u zagradi FARZ=moramo;SUNNET=lijepo je, ali nije obavezno)
- operemo ruke do iza saka 3X (SUNNET)
- isperemo usta i nos 3X (SUNNET)
- operemo lice 3X (FARZ)
- operemo desnu pa lijevu ruku do iza lakata 3X (FARZ)
- potaremo mokrom rukom najmanje cetvrtinu glave-mesh 1X (FARZ)
- potaremo mokrim rukama usi pa vrat 1X (SUNNET)
- operemo desnu pa lijevu nogu do iza clanaka 3X (FARZ)

Sa jednim abdestom mozemo klanjati vise namaza ukoliko se ne desi nesto sto kvari abdest pr.
- ako se obavi koja prirodna nuzda
- ako potece krv ili gnoj iz tijela
- ako se povrati punim ustima
- ako se zaspi ili onesvjesti
MESH PO ZAVOJU
Sta je MESH?
Mesh je potiranje mokrom rukom po zavoju kada neki dio tijela zbog bolesti ili povrede ne mozemo oprati.

GUSUL
U nekim slucajevima nije dovoljno uzet abdest da bi se klanjalo nego se mora uzeti GUSUL.
Sta je GUSUL?
GUSUL je obavezno vjersko kupanje koje je propisano kada smo necisti a preporucuje se Sunnetom najmanje jednom sedmicno. Gusul se mora uzeti poslije spolonog opcenja i zene moraju gusul uzeti poslije prestanka mjesecnog pranja.
GUSUL se uzima cistom vodom s Bismillom i nijjetom koji na bosanskom glasi:
ODLUCIH U IME ALLAHA DZELLESHANUHU UZETI GUSUL a zatim:
- isprati usta i grlo 3X (FARZ)
- isprati nos 3X (FARZ)
- cijelo tijelo dobro oprati ( da nigdje suho ne ostane ) (FARZ)


TEJEMUM
Sta je TEJEMUM?
TEJEMUM je simbolicno ciscenje zemljom ili zemljanim predmetom koje se vrsi u slucaju:
- kad je u namaskom vremenu nemoguce doci do vode
- kad je mala kolicina vode potrebnija za pice
- kad se u slucaju potrebe nije moguce okupati
TEJEMUM se uzima sljedeci nacin:
- proucimo BISMILLU i zanijetimo
ODLUCIH U IME ALLAHA DZELLESHANUHU UZETI TEJEMUM RADI KLANJANJA NAMAZA I UCENJA KUR'ANA.
- zatim dlanovima dotaknemo "cistu, suhu" zemlju i potaremo se po licu
- ponovo dlanovima dotaknemo zemlju i lijevom potaremo desnu a desnom lijevu ruku do iza lakata

c) BITI PROPISNO OBUCEN

To znaci da zensko mora da pokrije cijelo tijelo i kosu, osim lica, saka i nogu do clanaka a musko mora da bude pristojno obuceno.

d) KLANJATI U ODREDJENOM NAMASKOM VREMENU

Namaz klanjati u njegovom odredjenom vremenu pr. sabah prije izlaska sunca itd
Mekruh (pokudjeno) je klanjati u momentu izlaska i zalaska sunca i kada je sunce na polovini neba.

e) OKRENUTI SE PREMA KIBLI

Sta je KIBLA?
Kibla je mubarek KABA u Mekki. Njoj se u namazu obavezno okrecu svi muslimani svijeta. Ako se Musliman nadje u situaciji da je vrijeme namaza a ne moze da odredi gdje se nalazi KIBLA onda treba odrediti po svom misljenju i nahodjenju a i ako ne bude okrenut u tacnom pravcu namaz ce mu biti primljen jer je Allah dz.sh svuda oko nas.

f) NIJJET UCINITI

Sta je NIJJET?
NIJJET znaci srcem odluciti a jezikom izgovoriti da cemo klanjati odredjeni namaz. Svaki namaz ima svoj poseban nijjet.
________________________________________
Ovo su bili sharti-uvjeti za namaz a sada ce mo obraditi SASTAVNE DIJELOVE NAMAZA ILI
NAMASKI RUKNOVI-FARZOVI
Namaz ima 6 dijelova ili ruknova a to su:
- IFTITAHI TEKBIR pocetni tekbir ALLAHU EKBER
- KIJAM stajanje pred Allahom dz.sh
- KIRAET ucenje Kur'ana pred Allahom dz.sh
- RUKU pregibanje pred Allahom dz.sh
- SEDZDE spustanje lica, ruku i koljena na tle pred Allahom dz.sh
- KADE-i-EHIRE posljednje sjedenje u namazu pred Allahom dz.sh

... halalite sto nisam slike postavio...

kicho
09-03-2009, 01:42 PM
3.POSTITI MJESEC RAMAZAN

RAMAZAN je mjesec u kojem je pocela objava Kur'ana. U tom mjesecu Allah dz.sh nam je naredio da postimo, odnosno da se od zore pa do zalaska sunca ustegnemo od jela, pica, pusenja i sexualnih uzivanja. POST je kao i namaz nacin izrazavanja zahvalnosti i pokornosti Allahu dz.sh. Postiti je "DUZAN" svaki zdrav i punoljetan Musliman i Muslimanka.
Postiti zapocinjemo sa nijjetom koji na arapskom glasi:
NEVEJTU EN ESUME LILLAHI TEALA GADEN MIN SHEHRI RAMADANE.
sto u prevodu na bosanski znaci:
ODLUCIH, U IME ALLAHA, DA SUTRA POSTIM RAMAZANSKI POST.
Zanijetiti mozemo i na arapskom i na bosanskom jeziku.
Osim sto je mjesec posta, ramazan je i mjesec ibadeta i dobrocinstva. Uz ramazan se treba sto vise uciti i prevoditi Kur'an, slusati vazove a u vrijeme ramazana se daje i sadekatul-fitr. U vrijeme ramazana u dzamijama se klanja teravih-namaz u dzemaatu. Musliman treba uvijek da se cuva ruznih dijela, rijeci i misli a posebno uz ramazan jer je ramazan mjesec Allahove milosti i oprosta.
Ko nije obavezan postiti???
Nije obavezan postiti bolestan, zena u vrijeme mjesecnog pranja ali su svi duzni napostiti propustene dane posta.
Ako se kojim slucajem u toku posta omrsimo (pojedemo ili popijemo nesto) a to ucimo nenamjerno, nesvjesno tj. nehatom, post nam nece biti pokvaren i samo trebamo nastaviti sa postom. Ukoliko namjerno prekinemo post na neki nacin onda smo duzni da za jedan dan namjerno prekinutog posta napostimo 30 dana ili nahranimo 30 siromaha.
Pored ibadeta i zahvale Allahu dz.sh post ima i svoju zdravstvenu stranu. U hadisu stoji:
"Postite bit' ce te zdravi"
Ramazan i ramazanski post se zavrsavaju Bajramom, velikim muslimanskim praznikom.

________________________________________

4.ZEKAT DAVATI

Sta je "ZEKAT"?
ZEKAT je obavezni godisnji doprinos koj daju imucni Muslimani siromasnim Muslimanima ili Islamskim obrazovnim ustanovama-medresama, fakultetima i sl.
ZEKAT iznosi 2,5 % od imovine koja je podlozna zekatu.

________________________________________

5.HADZ OBAVITI

Sta je "HADZ"?
HADZ je posjeta Kabi u Mekki.
HADZ su duzni jednom u zivotu obaviti svaki zdrav i pametan Musliman i Muslimanka ukoliko im se za to ukaze prilika i ukoliko budu imali finansijskih mogucnosti.
HADZ ima 3 farza i to:
- Ihrame obuci i nijjet uciniti
- Boraviti na Arefatu uoci Kurban-Bajrama
- Tavvaf oko Kabe uciniti (obici Kabu 7 puta) - (Allah zna u kakvoj situaciji zivimo pa bi bilo pozeljno makar jednom za zivota obici Kabu)

kicho
20-03-2009, 05:14 PM
Četvrti od šest temelja imana je, "Vjerovati u Allahove teala Pejgambere" koji su poslani ljudima da steknu put koji Allahu teala voli i da ih upute na pravi put. Leksičko značenje riječi rusul (plural od resul) je, poslanici, vijesnici. U islamijjetu Resul znači plemenita, poštovana osoba čija priroda, karakter, znanje i intelekt su na višem nivou od svih drugih ljudi njegovog vremena, koja nema loših osobina u svom karakteru i koja nema odvratnih manira. Pejgamberi imaju sifat (atribut) Ismet to jeste, oni nikada nisu učinili ni veliki ni mali grijeh ni prije ni nakon što su informisani o nubuvvetu (poslanstvu). [Kafiri koji podmuklo i lukavo nastoje da unište islam kažu da je Muhammed-alejhisselam-prije nego što je postao Pejgamber klao kurban (žrtvu) idolima i iznose kao dokaze knjige čiji autori nisu sljedbenici ni jednog od četiri mezheba.] Nakon što su informisani o svom nubuvvetu (poslanstvu) i dok njihov nubuvvet nije bio poznat i raširen oni nisu imali mana kao što su sljepilo, gluhoća i slićno. Mora se vjerovati da je svaki Pejgamber imao sljedećih sedam sifata (atributa): Emanet (pouzdanost), sidk (odanost, privrženost), teblig (komuniciranje), adalet (pravednost), ismet (poštenje, čuvanje, zaštita), fetanet (superinteligenciju), i emnul-azl (sigurnost od gubljenja nubuvveta-poslanstva).
Pejgamber koji je donijeo novi šeri’at se zove Resul. Pejgamber koji nije donijeo novi šeri’at, nego je pozivao narod prethodnom šeri’atu, se zove Nebi. U tebligu (prenošenju, komuniciranju) emra (naredbi) i u pozivanju naroda Allahovom teala dinu nema razlike između Resula i Nebi. Mi moramo vjerovati da su svi Pejgamberi, bez izuzetka, bili sadik (odani) i istinoljubivi. Ko ne vjeruje jednog od njih ne vjeruje ni jednog od njih.

Pejgamberluk (nubuvvet) se ne može zaraditi teškim radom, pateći se od gladi ili neudobnosti, ili velikim ibadetom. Pejgamberluk se dobija samo Allahovim teala ihsanom (dobročinstvom, uslugom) i odabiranjem. Din (vjera) je poslan preko Pejgambera koji su vasita (posrednici) sa ciljem da se za ljude aranžira (uredi) i na dinjaluku i na ahiretu koristan život, da ih se zaštiti od od štetnih dijela, da steknu sreću, selamet (spas), hidajet (uputa, pravi put), i rahatluk (konfor). Iako su imali mnogo dušmana (neprijatelja), bili ismijavani i sa njima se oštro postupalo, Pejgamberi se nisu plašili dušmana niti nisu se ustručavali da ljudima saopšte Allahove teala naredbe, činjenice koje se moraju vjerovati i stvari koje se moraju raditi. Allahu teala je pomogao Njegove Pejgambere mu’džizama koje su pokazivale da su oni odani i iskreni. Niko se nije mogao suprotstaviti njihovim mu’džizama. Pejgamberovi sljedbenici se zovu Pejgamberov Ummet. Na Kijametu će se dozvoliti Pejgamberima da čine šefa’at (posreduju) za svoje ummete naročito za one koji su sa puno grijeha i njihov će šefa’at biti kabul (primljen). Allahu teala će takođe dozvoliti alimima, salih (dobrim) osobama i evlijama iz njihovih umeta da čine šefa’at i njihov će šefa’at biti kabul. Pejgamberi-alejhimussalevatu vetteslimat-žive u svojim mezarevima životom koji mi ne znamo. Zemlji nije dozvoljeno da truhne njihova tijela. Ovo je razlog da hadis-i šerif kaže, "Pejgamberi u svojim mezarevima obavljaju namaz i hadž."

Danas u Arabiji žive ljudi zvani Vehhabije. Oni ove hadis-i šerife ne vjeruju. Oni nazivaju kafirima hakiki (prave) muslimane koji ih vjeruju. Iako oni nisu kafir, zato što čine te’vil (objašnjavaju) sumnjivih nassova (ajet-i kerima i hadis-i šerifa), oni su Bid’at sahibije (Ehl-i bid’at). Oni puno nanose štetu muslimanima. Vehhabiluk je osnovao ahmak (idiot) Muhammed bin Abdulvehhab iz grada Nedžd u Arabiji. Hempher, britanski špijun, ga je zaveo upotrebljavajući Ibni Tejmijine jeretične (krivovjerne) ideje [Ahmed ibni Tejmijje, umro u Šamu 728/1328]. Vehhabiluk se je raširio među Turcima i svugdje preko knjiga Egipčanina Abduha [Muhammed Abduh, umro u Egiptu 1323/1905]. Ehl-i sunnet alimi su u stotinama svojih knjiga pokazali i dokazali da Vehhabije nisu sljedbenici petog mezheba nego da su krivovjernici i da su na krivom putu. Ovo je takođe detaljno napisano i u knjigama Se’adet-i ebedijje, Kijamet i Ahiret i Advice for Muslim. Da Allahu teala zaštiti omladinu koja je u vjerskoj službi i da im dadne da ne skrenu na put vehhabiluka i da nas ne rastavi od pravog puta alima Ehl-i sunneta koji su puno hvaljeni u mnogim hadis-i šerifima! Amin.
Dok mubarek oči Pejgambera-alejhimusselam-spavaju oči njegovog srca nikad ne spavaju. Svi Pejgamberi su jednako sprovodili svoje Pejgamberske dužnosti i bili su jednaki u posjedovanju savršenstva Pejgamberluka. Svi su imali gore pomenutih sedam atributa. Pejgamberi nisu nikada izbačeni iz Pejgamberluka. Međutim, evlijama se može uskratiti vilajet. Pejgamberi-alejhimussalevatu vetteslimat-su ljudska bića. Pejgamberi nisu džini niti su oni meleci. Džini i meleci nikada ne mogu biti Pejgamberi za ljudska bića niti mogu steći deredžu (stepen, nivo) Pejgambera. Među Pejgamberima postoji hijerarhija to jeste, oni su imaju uzvišenost i šeref (čast) jedni nad drugim. Na primjer, ahir zeman Pejgamber (Pejgamber sadašnjeg vremena), Muhammed-alejhisselam-je uzvišeniji od svih Pejgambera zato što su njegov ummet i zemlje kojima je poslat veći i zato što su se njegovo znanje i ma’rifet (vidi značenje riječi u rječniku na kraju knjige) puno više raširili i zato što je imao stalno i više mu’džiza i zato što je dobio specijalne kimete (počasti) i ihsan (usluge). Pejgamberi zvani Ulul’azm su najuzvišeniji od svih, Resuli su uzvišeniji od Nebi, koji nisu bili resuli.

Broj Pejgambera-alejhimussalevatu vetteslimat-nije poznat. Dobro je poznata činjenicada ih je bilo više od sto dvadeset četiri hiljade. Od njih su tri stotine i trinaest ili tri stotine i petnaest bili Resuli. Od njih, šest najuzvišenih Pejgambera se zovu Ulul’azm. Ulul’azm Pejgamberi su: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed Mustafa-alejhimussalatu vesselam.
Sljedeća trideset tri Pejgambera su dobro poznata: Adem, Idris, Šit ili Šist, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Isma'il, Ishak, Ya'kub, Jusuf, Ejjub, Šu'ajb, Musa, Harun, Hidir, Juša' bin Nun, Iljas, Eljesa', Zulkifl, Šem'un, Išmoil, Junus bin Meta, Davud, Sulejman, Lokman, Zekerijja, Jahja, Uzejr, Isa bin Merjem, Zulkarnejn i Muhammed Mustafa-alejhi ve alejhimussalatu vesselam.

U Kur’an-i kerimu su napisana imena od samo dvadeset osam Pejgambera. Imena Šit, Hidir, Juša’, Šem’un i Išmoil nisu napisana. Nije sigurno od ovih dvadeset osam jesu li Zulkarnejn, Lokman i Uzejr Pejgamberi ili nisu. U trideset šestom pismu drugog toma knjige Mektubat-i Ma’sumijje piše da postoje autentični podaci da je Hidir-alejhisselam-bio Pejgamber. U stotinu osamdeset drugom pismu piše, "Hidir-alejhisselam-se (s vremena na vrijeme) pojavljuje u ljudskom obliku. Zato što on čini izvjesne stvari ne znači da je živ. Allahu teala je dao njegovoj duši kao i dušama mnogih drugih Pejgambera i evlija dozvolu da se pojave u ljudskom obliku. Ne znači da su živi zato što ih vidimo." Zulkifl-alejhisselam-se još zove i Harkil za kojeg je rečeno da je Iljas, Idris ili Zekerijja.
Ibrahim-alejhisselam-se još zove i Halilullah. On se ovako zove zato što u njegovom srcu nije bilo ljubavi prema stvorenjima nego je samo bila ljubav prema Allahu teala. Musa-alejhisselam-se još zove i Kelimullah. On se ovako zove zato što je govorio sa Allahom teala. Isa-alejhisselam-se još zove i Kelimetullah. On se ovako zove zato što on nema oca i zato što je rođen na kelime-i ilahije (Allahovu teala riječ) BUDI! Pored toga, njegovim su va’zovima (propovjedanjem) Allahove teala rječi, pune hikmeta (mudrosti), doprle do ljudskih ušiju.

Na kijametskom danu će se svi Pejgamberi-alejhimussalevatu vetteslimat-skloniti u hladovinu njegovog bajraka. Allahu teala je naredio svim Pejgamberima, ako su živi do vremena Njegovog dragog habiba Muhammeda-alejhisselam-da mu vjeruju i da mu budu asistenti (pomoćnici). Takođe su i svi Pejgamberi ovako naredili svojim ummetima u svom vasijjetu (oporuci).

Muhammed-alejhisselam-je Hatem-ul enbija (pečat Pejgambera). Poslije njega više neće doći ni jedan Pejgamber. Njegov mubarek ruh (duša) je stvoren prije svih Pejgambera. Mekam (stepen) Pejgamberluka je prvo njemu dat. Pejgamberluk je kompletiran sa njegovim dolaskom na svijet. Pred kraj svijeta, za vrijeme hazret-i Mehdi-alejhisselama Isa-alejhisselam-će sići sa nebesa u Damasku. Isa-alejhisselam-će raširiti Muhammedov-alejhisselam-din. Isa-alejhisselam-će biti u njegovom ummetu.

kicho
20-03-2009, 05:16 PM
Prvi od Allaha stvoreni čovjek i prvi vjerovjesnik koji je primio prvu Objavu ili Suhufe bio je Adem (a.s.). On je kao i njegova žena h. Havva stvoren od istovjetnog nefsa ili istovjetne supstance. Od h. Adema kao prvog čovjeka, prvog vjerovjesnika, prvog primaoca Suhůfa i prvog primjenitelja šerijata i njegove žene Havve, razvio se kasnije cijeli ljudski rod:
O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao.
Allah je prvog čovjeka stvorio od gline, blata, prašine, dakle od zemlje. Prvi čovjek nema ni oca ni majke, dakle roditelje, niti se razvija iz majmunske vrste kako tvrdi teorija evolucije, već ga direktno Allah stvara po principu budi i on biva:
To je Allah koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače - a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne, i On vam sluh i vid i pameti daje, a kako vi malo zahvaljujete
Čovjekove pojave na zemlji nema bez direktne Allahove
intervencije kao Stvoritelja. Kasnije, nakon prvog bračnog para Adema i Havve, od njih se razvija čovječanstvo, jer su ljudi i žene bića iste vrste, stvoreni u parovima muško-žensko, pa se oplođavaju, rađaju i umnožavaju. Da je hazreti Adem prvi stvoreni čovjek svjedoči slijedeći ajet:
Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: Poklonite mu se! i oni su se poklonili, a Iblis nije, on nije htio da sedždu učini.

Kada je Allah stvorio Adema, dao mu najljepši oblik i udahnuo u njega ruh - duh, tada je melekima naređeno da mu učine sedždu. Kada je zapravo Allah stvorio svijet, život, univerzum, nebesa, zemlju, biljke, životinje i čovjeka, to još niko nije ustanovio. Kur’an muslimane uči ko je sve stvorio i zašto je stvorio a ne kada je i kako je to stvorio jer to se tiče isključivo Stvoritelja. Stvoritelj svega je Allah i ništa nije stvorio radi igre i zabave, nego sa ciljem i svrhom da Ga veliča, slavi i potvrđuje. Kada je Allah stvorio čovjeka, on ga je izabrao i odredio za halifu - povjeritelja na zemlji nad drugim bićima podučivši ga imenima i pojmovima svih stvari, te naredivši melekima da mu učine sedždu .
Meleki pitaju Allaha: Kako će učiniti sedždu čovjeku koji će na zemlji nered činiti i krv prolijevati a oni neprestano veličaju i slave Allaha, na što su dobili odgovor: Ja znam ono što vi ne znate.Iblis kao šejtan - sotona, uzoholio se i odbio izvršiti Allahovu Odredbu činjenja sedžde Ademu, jer je on stvoren od ilovače, a šejtan od vatre. Po toj osnovi, on sebe smatra višim od čovjeka:
Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio? - upita On. Ja sam bolji od čovjeka - reče Iblis Stvoritelju. Mene si od vatre stvorio a čovjeka od ilovače.
Oholog šejtana, poniženog i pokuđenog, Allah proklinje i progoni iz Dženneta zbog neposlušnosti a on se kune Allahu da će napadati ljude sprijeda i straga, zdesna i slijeva i tako ih odvraćati od Allahovog puta.
Šejtan ljude zavodi i u zabludu odvodi svojim glasom, udruživanjem u imetke i djecu njihovu, te usmjerava na njih svoju konjicu i pješadiju . Za Iblisa se u Kur’anu kaže da je džin koji se ogriješio od svoga Stvoritelja. Allah upozorava čovjeka da je Iblis neprijatelj njemu i njegovoj ženi.

Prvo boravište hazreti Adema i hazreti Havve, po Kur’anu, bio je Džennet. U Džennetu su imali sve jesti i piti, a zabranjeno im je bilo približavanje samo jednom stablu da ne bi postali griješnici i od šejtana zavedeni u zabludu. U Džennetu nisu ni u čemu oskudijevali: nisu osjećali ni glad ni žeđ, ni žegu ni studen, niti su znali za golotinju . Šejtan ih ne ostavlja na miru i želi da se oni na bilo koji način približe, od Allaha, zabranjenom drvetu. On im prikriva sva džennetska dobra i blagodati, ali ih stalno navraća i u svijest im unosi zabranjeno drvo. Tvrdi im da im je drvo zabranjeno samo zato da ne bi postali meleki, besmrtni i vječni i zadobili vlast koja nikada neće propasti. Ako se približe zabranjenom drvetu, šejtan im obećava besmrtnost, postajanje melekima i vlast koja nikada neće propasti. Aduti prevare kod šejtana, za Adema i Havvu, su promjena vrste, nuđenje vječnosti i neprolazne vlasti .

Kada su se približili zabranjenom drvetu, hazreti Adem i Havva nisu postali ni meleki ni besmrtni, niti su zadobili neprolaznu vlast, nego su pogriješili i najedanput ostali goli, jer su prekršili Allahovu Odredbu i prekoračili dozvoljene granice. Po Kur’anu šejtan ih je oboje zaveo i na grijeh naveo, a po Bibliji Eva je navela Adama na zabranjeno drvo. Ovo je nepravda i šovinizam Biblije prema ženi u odnosu na muškarca i njihov ravnopravan tretman u Kur’anu. Kada su se približili zabranjenom drvetu, oni su po kršćanskom učenju počinili tzv. istočni grijeh koji prelazi na sve ljude do rođenja Isusa, koji po kršćanstvu prekida istočni grijeh i postaje iskupitelj i spasitelj ljudskog roda. Po islamu, grijesi s čovjeka na čovjeka i s generacije na generaciju se ne prenose. Poslije počinjenog grijeha zavedeni Adem i hazreti Havva su protjerani iz Dženneta na zemlju , ali su se odmah pokajali Allahu . Od kada i gdje hazreti Adem sa ženom a kasnije i sa potomcima živi, na zemlji, ljudima nije poznato i oni o tome samo nagađaju. Međutim, kroz slučaj Ademovog i Havvinog šejtanskog zavođenja, Allah u Kur’anu upućuje sve generacije ljudskog roda i upozorava na to kako da ih šejtan nikako i nikada ne zavede . Muslimani pored čvrste vjere u Allaha, dobrih djela, življenja u okviru šerijata i moralno-etičkog ponašanja, da bi bili sačuvani i spašeni od prokletog šejtana, trebaju stalno učiti Euzu billu. U nekim djelima piše da je hazreti Adem po izgonu iz Dženneta prvo vrijeme boravio u Indiji, a hazreti Havva u Džidi. Ademu je bilo teško bez hazreti Havve i Allah mu primi dovu, sastavi ih i oprosti im . Za razliku od Adema i Havve, šejtan kada griješi nikada se Allahu ne kaje, nego traži od Allaha rok u griješenju do dana proživljenja .

kicho
20-03-2009, 05:23 PM
Nakon stvaranja Adema, a.s., prošlo je još neko vrijeme do stvaranja hazreti Have. Od Ibn Abbasa, ibn Mesuda i drugih ashaba se prenosi da su
rekli: “Iblis je protjeran iz Dženneta, a Adem se nastanio u njemu. Boraveći u Dženetu Adem je osjećao samoću.


Stvaranje

Jednog dana dok je spavao, Allah, dž.š., mu uze dio od najkraćeg rebra na lijevoj strani i tu kost prekri mesom. Od nje stvori Havu. Kad se Adem, a.s., probudio ugleda ženu kako sjedi pored njega. Upita je:

-Šta si ti?
-Žena.
-Zašto si stvorena?
-Da se uz mene smiriš!

Potom meleki ugledaše ženu kako razgovara sa Ademom. Nije bila kao on. Htjedoše još jednom ispitati Ademovo znanje. Upitaše ga:
-Kako se zove?

-Hava.
-Zašto Hava?
-Zato što je stvorena od nečeg živog.

Hazreti Hava je bila apsolutno najljepša ikad stvorena žena na svijetu. Obdarena je bila sa svim najljepšim odlikama žene. To se potvrđuje u sahih hadisima o Ibrahimovoj ženi Sari gdje se kaže kako je ona bila najljepša žena na svijetu, poslije h. Have.



Život u Džennetu

Nakon toga Adem, a.s., i h. Hava, Allahovom voljom, nastaniše Džennet. Gospodar im reče:
“O Ademe! Živite ti i tvoja žena u Džennetu i jedite u njemu koliko hoćete i odakle god želite, ali se ovom drvetu ne približavajte, pa da sami sebi nepravdu učinite.” (El-Bekare, 20.)

Džennet je prostran kao nebesa i Zemlja. U njemu im je bilo sve dozvoljeno. Tamo nisu ni glad, ni žeđ, ni umor, ni žegu osjećali. Allah, dž.š., ih je upozorio da im je šejtan otvoreni neprijatelj i da nikako ne dozvole da on bude uzrok njihovom izlasku iz Dženneta. Ali šejtan nije prestajao činiti vesvese dok ih ne navede da okuse plodove zabranjenog drveta. Neki kažu da je to bila smokva, drugi da je to jabuka, neki opet navode da je to vinova loza. Prva koja je kušala plod bila je h. Hava. I ona ubijedi Adema da i on proba. Tada im se ukazaše stidna mjesta njihova. To je bilo takvo drvo da bi onaj ko jede njegov plod morao vršiti nuždu, a u Džennetu se ne vrši nužda. Postidješe se i Adem i Hava. Adem je trčeći bježao sa tog mjesta, ali mu se kosa zakačila za jedno drvo, pa ga je isčupao. Tada ga je Milostivi zovnuo:

-Ademe! Je li to od Mene bježiš?

Čuvši dozivanje Milostivog, Adem je rekao:

-Gospodaru! Ne, nego me je stid.

Oboje se pokajaše i od Gospodara oprost moliše:
“Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (El-Ea’raf, 23.)
Ovo je priznanje grijeha, poniznost, i traženje pomoći od Uzvišenog u teškom momentu. Ko god je ovu tajnu od Ademovih potomaka kasnije primjenjivao, okončao je sretno i na ovom i na onom svijetu.



Izgnanstvo na Zemlju

Potom im je Allah, dž.š., oprostio i naredio da se na Zemlji nastane.
Ibn Abas, r.a., kaže: “Adem, a.s., je spušten u Indiju, a h. Hava na područje današnje Džide, pa ju je Adem tražio sve dok se ne sastadoše na Arefatu.” Sa Ademom je spušten i Hadžerul-esved (crni kamen). On je u ruci snio i džennetskog lišća koje je zasadio u Indiji, pa su tamo narasla mirisna drva.

Dugo je Adem tumarao mrakom, borio se sa teškoćama na Zemlji, po cijenu vlastitog života. A bio je zahvalan svom Gospodaru i vjerovao da sve što mu se dešava ima neku mudrost. Puno se kajao i u Gospodara svoga uzdao. Jednom ugleda kako se javlja dan. Ushićen, ustao je klanjati namaz. Kad je predao selam na lijevu stranu ugledao je Havu kako sjedi. Mjesto sastanka bilo je na Arefatu – spoznaja, upoznavanje, po čemu je ovo mjesto i dobilo ime, jer su se tu upoznali Adem, a.s., i h. Hava na dunjaluku. Ova dva rekata su današnji sabah namaz.
Od Enesa, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Adem i Hava su spušteni na Zemlju goli. Bili su zaodjenuti samo u džennetsko lišće. Adema je opeklo Sunce pa je počeo plakati i govoriti Havi: ‘Hava, Sunce me je opeklo.’ Zatim je Džibril donio pamuk i naredio Havi da ga prede, pokazavši joj prethodno kako se to radi, a Ademu da tka i plete, pokazavši i njemu kako se to radi.”
Prva odjeća im je bila od ovčije vune. Adem ju je ostrigao, a onda su je zajedno izaprali, pa je Adem sebi satkao ogrtač, a Havi dugu košulju i veo.

Kada je Allah Uzvišeni spustio Adema i Havu na Zemlju prvo što su pojeli bilo je sedam zrna pšenice koje im je donio Džibril, pa su ih posijali i iz svakog zrna je niklo po stotinu klasova. Kad je žito naraslo, Adem ga je požnjeo i ovrhao, samlio i zamijesio. Napravili su hljeb ulažući u to veliki trud i napor u poslu. Džibril je Ademu a.s. i h. Havi iz Dženneta donio dva vola, plug od željeza i malu žeravicu iz džehenema. Ova vatra je oprana sedam puta u džennetskim rijekama i sedam puta u morima. Pomoću ove vatre iskrčili su i očistili mali komad zemlje. Potom je vatra vraćena u džehenem. Tada je Džibril Ademu donio nekoliko pšeničnih zrna, da zemlju zasije. Vidjevši to, h. Hava ga zamoli:

-Daj i meni koje zrno.

Allahovom milošću iz onog što je posijao Adem nikla je pšenica, a kod h. Have ječam. Od tada je Adem sa volovima počeo orati, žnjeti i vršiti. Adem je doveo volove pred hrpe slame i žita i prepustio im izbor. Izabrali su slamu čija je hrpa bila veća, a da je njihov izbor pao na žito, sinovi Ademovi bi se danas hranili slamom, a ne žitom.

Potom je Allah, dž.š., zapovjedio volovima:

-Orite zemlju i više ne govorite.

Od tog dana volovi su zaboravili govoriti.

Od Ebu Musâa el-Eš’arija, r.a., se prenosi da kada je Allah, dž.š., spustio Adema i Havu na Zemlju podučio ih je poslovima i opskrbio ih plodovima poput onih iz Dženneta. Samo su se ovi plodovi kvarili, a džennetski nisu.

Adem a.s. sa Havom nije imao odnos u Džennetu. Kada su sišli na Zemlju, opet su spavali odvojeno. Kad bi negdje zanoćili spavao bi Adem u uvali, a Hava pokraj nje. Tako su radili dok Džibril nije došao Ademu i naredio mu da se sastane sa Havom i podučio ga kako će s njom imati intimni odnos.

Dok je bila u Džennetu, h. Hava nije znala šta je mjesečnica, ali došavši na Zemlju sa tim se, u toku svog namaza, suočila.

-Da li da namaz nastavim ili ne?-upitala je Adema.

Adem, a.s., nije znao odgovor pa je upitao Džibrila. Pošto i Džibril o tome nije imao znanja upitao je Allaha, dž.š., pa mu je na to rekao:
-Ona ne treba klanjati, sve dok se ponovo ne očisti.

Kad je nastupio post h. Hava je postupila prema svom mišljenju, a onda joj bi naređeno da propuštene dane naposti. H. Hava je upitala:

-Kako to, Gospodaru?
Allah, dž.š., joj reče:
-Da, namaz ne trebaš naklanjati, to je bilo po Mojoj naredbi, a što se tiče posta, to je tvoj zaključak.
Allahovom dozvolom od njih dvoje mnogi muškarci i žene postadoše. Taberi bilježi da je h. Hava u dvadeset porođaja Ademu rodila 40 djece. Svaki put je rodila blizance, brata i sestru.



Prvi fesad

U početku čovječanstva bio je uspostavljen poseban zakon koji je regulisao način sklapanja braka i odabir bračnog druga. Svi su bili Ademova djeca, braća i sestre. Danas je zabranjen brak brata i sestre. Kâbil je po tadašnjem zakonu mogao oženiti bilo koju sestru osim bliznakinje sa kojom je zajedno rođen. Isto tako i Hâbil. Sestra Hâbilova je bila manje lijepa od Kâbilove. Kâbil nije želio da njegova lijepa sestra bude bratova žena. Htio ju je za sebe. A to mu je bilo zabranjeno po Ademovom, a.s., šerijatu.

Dok su Adem i Hava bili na hadžu, oni prinesoše žrtve, ali Kâbilovu Allah, dž.š., odbi, a Hâbilovu primi. Nakon toga Kâbila je opsjedala misao da ubije Hâbila. Dok je Hâbil spavao, ubi svog brata, udarivši ga kamenom u glavu.

Sjeverno od Damaska, na brdu Kasijun, nalazi se pećina koja se zove “Pećina krvi”. Ona je poznata po tome što se vjeruje da je Kâbil kod nje ubio Hâbila. Još i danas je vidljiv trag krvi na stijeni kao znak prvog velikog grijeha počinjenog na Zemlji. Tu u pećini iz dvije stijene kaplje voda. Dan i noć suze rone zbog ubistva Hâbilova.

Neki kažu da je Kâbil, nakon što je ubio svoga brata, njegovo mrtvo tijelo nosio na leđima godinu dana, sve dok mu Allah, dž.š., ne posla dva gavrana koji se pobiše i jedan drugog ubi. Preživjeli gavran iskopa rupu, uvuče u nju tijelo ubijenog i zagrnu ga. Kad to vidje, Kâbil učini isto što i gavran. Nakon toga pobježe sa svojom ženom i nastani se u dolini. Nije se usudio suočiti sa Ademom, a.s., koji je živio u brdima.


Ahiret

Adem, a.s., je bio Allahov poslanik prvim ljudima i živio je 960 godina. Svi su njegovi potomci bili muvehhidi (vjerovali su u jednog Boga), ali vremenom, ljudi se podijeliše na dvije skupine: dobri sa Ademom, a.s., a loši sa Kâbilom. Potomaka Kâbilovih je bilo mnogo. Oni nisu obožavali kipove, ali su se odali mnogim grijesima.

Neposredno pred samu smrt, Adem, a.s., je ostavio Šîta, a.s., da vodi čovječanstvo putem dobra. Šît znači poklon, dar od Allaha dž.š., jer se rodio nakon ubistva Hâbila, zbog kojeg je Adem mnogo tugovao.

Imam Ahmed bilježi od Zumret es-Sadija da je rekao:
“Vidio sam šejha koji je držao predavanje u Medini. Upitao sam:

-Ko je ovo?
Odgovorili su mi:

-Ubejj ibn Ka’b, jedan od najupućenijih ashaba u Kur’an i njegov komentar.

Pa nam je ispričao: ‘Kad je Ademu došao smrtni čas rekao je sinovima svojim:

-Poželio sam džennetskih plodova.

Dženetski plodovi su kao i dunjalučki; jabuka, nâr, grožđe, samo što se ne mogu pokvariti kao dunjalučki plodovi.

-Sinovi moji, idite i potražite ih.

Djeca odoše ne bi li babi donijeli tih plodova. Idući tako, sretoše meleke u liku ljudi. U rukama su im bili ćefini, tabuti namirisani i druge stvari potrebne za ukop. Rekoše:

-O sinovi Ademovi, šta tražite?
-Babo nam je bolestan, zaželio se džennetskih plodova.
-Vratite se, vašem babi je došao kraj!

Kad ih h. Hava ugleda, poznade da su meleki. Nije željela da Adem umre. Priđe Ademu, a.s., i poče ga nagovarati, a Adem joj reče:

-Skloni se od mene, ja sam prije tebe došao na red. Ostavi mene i meleke moga Gospodara Uzvišenog!

Meleki mu dušu uzeše, okupaše ga, mezar mu načiniše i dženazu mu klanjaše. Tako pokazaše sinovima Ademovim šta da čine sa svojim umrlim.”

Hazreti Hava je umrla godinu dana nakon Ademove smrti. Različita su mišljenja o tome gdje su ukopani. Ibn Džerir navodi da je Adem ukopan na brdu Ebu Kubejsa u blizini Meke. Nuh, a.s., je za vrijeme potopa njega i Havu ponio i ukopao u Jerusalemu. Ibn Asakir navodi da je Ademova glava ukopana kod Ibrahimove džamije, (Mesdžidul-Halil) a noge kod stijene (kubetu-sahra) u Kudsu (Jerusalim). Neki navode da su ukopani u Džidi, a Allah najbolje zna.

kicho
20-03-2009, 06:22 PM
http://img23.imageshack.us/img23/467/nuhas.jpg

Prva pretpostavka:
Mezar Hazreti Nooh (Noah)a.s. u Baqa’a Valley, Lebanon.


http://img23.imageshack.us/img23/2581/nuhasd.jpg
Druga pretpostavka:
Mezar h.z. Nuha a.s. koji se nalazi u Karaku,Jordan (Vecina uleme pretpostavlja da se mezar h.z. Nuha a.s. nalazi u Jordanu,Libanu ili u Iraku a Allah to najbolje zna)




Hiljadu godina nakon smrti Adema a.s. ljudi su bili u tevhidu vjerovali su u jednog Boga. Uprkos tome cinili su mnoga zla. Bilo je medu njima dobrih Allahovih robova, Ljudi su ih voljeli, postovali i bili bliski sa njima, ali, opet, cinili su losa djela. Bas kao i danas. Srest ces nekoga kako hvali ulemu i dobre ljude, ali on sam grijesi.
U komentaru ajeta: I govore: "Nikako bozanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napustajte!" (Nuh, 23.)
Buharija biljezi od Ibn Abbasa da je rekao: "To su imena dobrih ljudi iz naroda Nuhovog, koji su zivjeli prije nego je poslan Nuh a.s. Kad pomrijese ti dobri ljudi, sejtan nagovori njihove sunarodnjake: Postavite na mjestu, gdje su oni sjedili i Ijude podsticali na cinjenje dobra, neki znak - kamen - i nazovite taj kamen njihovim imenom. Kako ih ne biste zaboravili i kako bi vas to stalno podsjecalo na ono sto su vam oni govorili i na njihovo dobro.
Tako i uradise. Ovo je Vuddov kamen, ovo Suvaov i tako redom. Postavise kamenje, ali ih nisu obozavali, samo da tako stoje.
Kad pomrije generacija koja je znala pricu o kamenju, dodze druga generacija kojoj ta prica nije bila poznata, pocese ih dodirivati, bericeta radi, nesta iluma - znanja i vremenom ih pocese obozavati.
Ibn Abbas kaze: "Arapi su kasnije od naroda Nuhovog naslijedili obozavanje kipova."
Prosiri se sirk - mnogobostvo i posta osnova tako da na zemlji nije bilo nijednog muvehida - covjeka koji je vjerovao u jednog Boga, svi su bili kafiri, osim Nuha a.s.
Nuh je bio sin Lamita ibn Mutosalih ibn Idris. Idris a.s. je bio otac njegovog djeda. Ljudi su tada bili dugovjecni. Zivjeli su stotinama godina. Sam Nuh a.s. je zivio vise od hiljadu godina.
U takvim uvjetima je poslan Nuh a.s. koji je bio resul - vjerovjesnik.
Buhari od Ibn Abbasa biljezi da je Resulullah s.a.v.s.rekao: "Izmedzu Adema i Nuha je bilo deset stoljeca (1 OOOgodina) svi su bili u tevhidu, zatim se prosirio sirk. "
Dosao je Nuh a.s. i ulozio velicanstven trud u pozivanju ljudi Allahu dz.s.
Allah dz.s.u Kur'ani-Kerimu kaze:
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: "Opominji narod svoj prije nego sto ga stigne patnja nesnosna!"
"O narode moj" - govorio je on "ja vas otvoreno opominjem: 'Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslusni budite,
On ce vam grijehe vase oprostiti i u zivotu vas do odredenog casa ostaviti, a kada Allahov odredeni cas dode, zaista se nece, nekaznate, odgoditi.'" (Nuh, 1.-5.)
Ulozio je ogroman trud pozivajuci ih: Kod kuce, na putu, tajno, javno, pojedinacno, skupno, danju, nocu i tako dévêt stotina i pedeset godina!
On rece: "Gospodaru moj, ja sam narod svoj i nocu i danju, doista, pozivao,ali ga je pozivanje moje jos vise udaljilo.
I kad god sam ih pozivao da im oprostis, prste su svoje u usi stavljali i haljinama svojim se pokrivali - bili su uporni i pretjerano oholi.
Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao,
a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im saputao,
i govorio: 'Trazite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prasta;
On ce vam kisu obilnu slati
i pomoci ce vas imanjima i sinovima, i dat ce vam basée, i rijeke cevamdati.
sta vam je, zasto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?!
Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio,
i na njima Mjesec svjetlim dao, a Sunce svjetiljkom ucinio?
Allah vas od zemlje poput bilja stvara,
zatim vas u nju vraca i iz nje ce vas sigurno izvesti.
Allah vam je Zemlju ucinio ravnom,
da biste po njoj hodali putevima prostranim.1" (Nuh, 5.-20.)
Hajr od imana nije samo na ahiretu, vidimo da i na dunjaluku dolazi mnogostruko dobro koje je tezultat vjerovanja.
Zasto ne postujete Allaha koji vas od kapi sjemena stvori?
Sta vam je, zasto se Aliahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?! (Nuh,13.-14.)
U to vrijeme Nuhovim. narodom je vladao vladar nevjernik - kafir. Naredi svima da ne slusaju Nuha, da se s njim ne druze i da ne napustaju obozavanje kipova. Narod Nuhov je ostavio Nuha, a slijedio vladara. Otuda Nuhove rijeci:
Nuh rece: "Gospodaru moj, oni mené ne slusaju i povode se za onima cije bogatstvo i djeca samo njihovu propast uvecavaju."
(Nuh, 21.)
. . . i spletke velike snuju. (Nuh, 22.)
Spletke kojima guse i prikrivaju Istinu. Posebno spletke vezane za zapovijedi da se Nuh ne slusa.
Nuh a.s. ih je, i pored toga, pozivao.
Kralj uvidje kako su svi oni koji slijede Nuha a.s. siromasni. Spominje se da je Nuhovih sljedbenika bilo svega deset, najvise osamdeset ljudi za 950 godina.
Kralj se posluzi cudnom varkom. Ponudi Nuhu: Dozvolit cemo ti da pozivas, i dozvolit cemo Ijudima da te saslusaju, ali pod jednim uvjetom, a to je: otjeraj tu sirotinju, slabe i prezrene od sebe. Mi smo velikani, ne dolikuje nam sijelo sa fukarom. Mi imamo posebno mjesto. Ako zelis nas, otjeraj one tamo!
Glavesine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekose: "Koliko mi vidimo, ti si covjek kao i mi, a vidimo da te bez ikakva razmisljanja slijede samo oni koji su niko i nista medu nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, stavise, mislirno da ste lazljivci."
"O narode moj" -govorio je on "da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesnistvo, a vi ste slijepi za to, zar da vas siiimo da to protiv volje vase priznate?
O narode moj! Za ovo ja od vas ne trazim blaga, Allah ce mené nagraditi. I ja necu otjerati vjernike, oni ce pred Gospodara svoga izici; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna.
O narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bih ja otjerao njih? Zasto se ne urazumite?
Ja vam ne kazem: 'U mené su Allahove riznice' -niti: 'Meni je poznata buducnost' -niti kazem: 'Ja sam melek', * a ne govorim ni o onima koje vase oci s prezirom gledaju: 'Allah im nikakvo dobro nece dati' -ta Allah dobro zna sta je u dusama njihovim -jer bi se tada ogrijesio'".
"O Nuhu", ' rekose oni "ti si zelio da se s narna raspravljas i dugo si raspravljao. Daj neka se ostvari ono sto nam prijetis, ako istinu govoris!"
"To ce vam uciniti samo Allah ako bude htio" -rece on -, "i vi necete moc umaci." (Hud, 27. -33.
"Dosta rasprave," rekose, "zbog tako malog broja njih odrices se svih nas!"
Ovdje pocinje otvoreni sukob, suceljavanje. Pocese izazivanja.
Kazi im povijest o Nuhu! Kad on rece narodu svome: "O narode moj, ako vam je dodijao moj boravak medu vama i moje opominjanje Allahovim dokazima, - a ja se stalno uzdam u Allaha -onda se, zajedno sa bozanstvima svojim, odlucite, i to ne krijte; zatim to nada mnom izvrsite i ne odgadajte!" (Yunus, 71.)
Izazivam vas da me ubijete, ako smijete. Ali to narod Nuhov nije htio uciniti. Pustise ga, govoreci: Lud je, ostavite ga!
Doslo je dotle da su prestali prihvatati vjeru i u nju ulaziti. Stotinama godina nïko nije htio povjerovati u ono cemu je Nub a.s.pozivao.
Svaka generacija koja bi dosla bila je gora od one prethodne. Nuh a.s. ih je opet, uprkos svemu, pozivao i pozivao.
Ovdje dode vahj-objava od Allaha dz.s. sa velikom naredbom. Dzibril mu dodze i obavijesti ga o onome sto je Allah dz.s. odredio.
I Nuhu bi objavljeno: "Osim onih koji su vec vjernici, niko vise iz naroda tvoga nece vjernik postati, zato se ne zalostite zbog onoga sto oni stalno ciné." (Hud, 36.)
Bila je to Allahova odredba. Nuh a.s. nije gubio nadu. Dévêt stotina i pedeset godina se nije predao. Ovaj puta je dosla objava: Nece vjerovati! Gotovo je! Allah dz.s. je tako odredio. Vise ih uputiti sigurno ne mozes. Tada se Nuh a.s. predade, pred narodom nevjernickim. Tom prilikom ih proklete, uceci dovu protiv njih:
I Nuh rece: "Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika,
jer, ako ih ostavis, oni ce robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo ce gresnika i nevjernika radati!" (Nuh, 26.-27.)
I u drugim ajetima Nuh je ucio dovu protiv njih:
"Gospodaru moj," -rece on- "narod moj me u laz utjeruje,
pa Ti meni i njima presudi i mené i vjernike koji su sa mnom
spasi!" (As-Su'ara 117.-118.)
Ovdje dolazi objava (vahj) u kojoj se nareduje Nuhu da pravi ladzu.
I Mi mu objavismo: "Gradi ladzu pod Nasom paznjom i prema Nasem nadahnucu." (Al-Mu'minun, 27.)
Po Allahovoj zapovijedi. Uradi ovako: ovdje zakucaj ekser a ovdje postavi gredu. Dzibril je dolazio i ucio ga kako ce praviti ladu. Veliku, ogromnu ladu. Postoje predaje kako je Nuh a.s. tu ladzu gradio stotinu godina. Dugo! Nije imao ni drveca za pravljenje lade. Sadio je drvece pa od njega pravio ladu! Ladu je pravio na brdu iako nigdje u blizini nije bilo vode. Dode objava:
I gradi ladu pred Nama i po Nasem nadahnucu, i ne obracaj Mi se vise zbog nevjernika -oni ce sigurno bit potopljeni! (Hud, 37.)
Nemoj vise da bi za njih oprosta (istigfara) trazio. Gotovo je! Allah je tako odredio. Poce Nuh saditi pa sjeci drvece za ladu, a od zeljeza kovati eksere. Dolazili Ijudi i u cudu gledali. Nuh ih vise nije pozivao. Poceo praviti ladu! Pocese mu se rugati. Predaje spominju kako su mu govorili:
"O Nuhu, zar si postao tesar nakon sto si bio poslanik?!"
Nuh! Hej , lada na brdu! Rekli smo da si ti caknut. Nisu nam vjerovali. Poce ruganje koje je spomenuto u Kur'anu.
I on je gradio ladu. I kad god bi pored njega prolazile glavesine naroda njcgova, rugaie bi mu se. "Ako se vi rugate nama" ' govorio je on "rugat cemo se i mi vama, onako kako se vi rugate." (Hud, 38.)
Ibnu Abbas opisujuci ladu kaze: "Gradio je Nuh ladu na brdu Buda. Duga je bila 300 lakata (duzine Ademovih lakata), kazu da je to vise od jednog kilométra, skine 50 lakata, a visine 30 lakata, zatvorene palube poput lopte. Na tri sprata, za svaki sprat sagradi posebna vrata."
Ta ladza i danas postoji. Allah dz.s. je obecao da ce je sacuvati, nece je unistiti.
I Mi to ostavismo kao pouku - pa ima li koga ko bi pouku primio?(Al-Qamar,15.)
U ovom vijeku, na jednom brdu u Turskoj, uspjeli su pronaci Nuhovu ladu. Tacno onakvu kakvu smo opisali: prepolovljenu na dva dijela, loptastu i sa tri sprata.
Potom nastupi potop - tufan. Allah dz.s. dade znak Nuhu a.s. za potop, i rece: "Kad vidis taj znak ukrcaj se na ladzu. Sa sobom uzmi od svake vrste zivotinja po jedan par (musko i zensko)!" Taj znak je bio: Et-Tennur. Mufeski se razilaze sta je to Et-Tennur. Jedni kazu da su to izvori vode, ipak ispravno misljenje je da je Et-Tennur- pec u kojoj se pece kruh, mjesto na kojem gori vatra u kuci. Allah dz.s. mu rece: "Kad voda izade iz Tennura peci - ukrcaj se zajedno sa parovima zivotinja na ladu."
I kad je zapovijed Nasa pala i voda iz peci pokuljala, Mi smo rekli: "Ukrcaj u ladzu od svake zivotinjske vrste po jedan par, i celjad svoju 'osim onih o kojima je bilo govora i vjernike!" - a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali. (Hud, 40.)
Njih svega osamdeset ili cak deset osoba.
Nuh a.s.ugleda alamet-znak. Voda potece iz Tennura. Pohita ka ladi koja je bila iznad sela u kojem je zivio. Kad tamo ugleda sve zivotinje koje su zivjele na zemlji poredane cekaju pred ladzom. Cekaju dozvolu da se ukrcaju. Od svake vrste po jedan par stoji. Allahovom naredbom dosli su sa raznih strana svijeta i cekaju dozvolu da se popnu na ladzu.
I Nuh se sa zivotinjama ukrca na ladu. Dode naredba od Allaha dz.s. o potopu zemlje i svega sto se nalazilo u zemlji ili na zemlji.
Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila, i ucinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastajale kako je odredeno bilo. (Al-Qamar,ll.-12.)
Nije to bila obicna kisa. Bio je to potop! Svi se u vodi pocese utapati, ljudi i zivotinje. Svi! Allah dz.s. kaze:
Njega i porodicu njegovu nevolje teske smo spasili i samo potomke njegove u zivotu ostavili, i u narastajima kasnijim mu spomen sacuvali:
"Mir Nuhu od svjetova svih! "
Eto tako Mi nagradujemo one koji dobra djela ciné,
on je bio rob Nas, vjernik,
a ostale smo poslije potopili. (As-Saffat,76.-82.)
Voda je toliko porasla dok nije postala veca od najveceg brda za petnaest metara, cak su i najveca brda potopljena. Allah dz.s. opisuje tu vodu velicanstvenom.
I lada ih je ponijela na valovima velikim kao brda. (Hud, 42.) Nuh se pope na ladu. Sa prvim pokretima lade rece:
I on rece: "Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prasta i samilostan je." (Hud, 41 .)
Allah mu naredi:
Pa kad se smjestis u ladu, ti i oni koji su uz tebe - reci; "Hvala Allahu, koji nas je spasio naroda koji ne vjeruje!"
I reci: "Gospodaru moj, iskrcaj me na blagoslovljano mjesto, Ti to najbolje umijes!" (Al-Mu'minum, 28.-29.)
Allah je obecao Nuhu da ce spasiti njega i njegovu porodicu. Svi su bili sa njim na ladzi, osim sina njegova. Cak je i zena njegova bila sa njim na ladzi. Ona zena koju Allah dz.s. navodi kao primjer nevjernice u Kur'anu, ta supruga, nevjernica, je vec bila umrla:
Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju zenu Nuhovu i zenu Lutovu: bile su udate za dva cestita roba Nasa, ali su prema njima licemjerne bile - i njih dvojica im nece nista moci kod Allaha pomoci i reci ce se: "Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!" (At-Tahrim, 10.)
Svi iz porodice Nuhove su bili sa njim, osim jednog sina koji se zvao Ken'an. Nevjernikje bio.
I Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: "O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!"
A on rece: "Sklonicu se na kakvo brdo koje ce me od vode zastiti." "Niko danas Allahove kazne nece posteden biti, osim onoga kome se On smilovao!" -rece Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. (Hud, 42.-43.)
Nuh a.s. je imao obecanje od Allaha, iië, da ce njegova porodica spasenabiti:
A Nuh je bio zamolio Gospodara svoga i rekao: "Gospodaru moj, sin moj je celjade moje, a obecanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!" (Hud, 45.)
Nuh se nije protivio Allahovoj odredbi, samo je trazio pojasnjenje: "Ti si od mudrih najmudriji "- (predaje se Allahovoj mudrosti),
"O Nuhu, on nije celjade tvoje" -rekao je On '"jer radi ono sto ne valja, zato Me ne moli za ono sto ne znas! Savjetujem ti da neznalica ne budes." (Hud, 46.)

kicho
20-03-2009, 06:23 PM
Kufr - nevjerovanje kida rodbinsku vezu. Veza izmedu vjernika (mu'mina) i vjernika je jaca od veze izmedu brata i brata kafira. Istinsko bratstvo je sagradzeno na imanu, a kufr kida rodbinske veze. Nije rekao Allah dz.s." on je nevjernik", nego je rekao-"on nije celjade tvoje, prekinuta je veza imana, a time i rodbinska veza medzu vama. Poznato nam je da po hadisu: " Nevjernik ne moze naslijediti vjernika."
"On nije celjade tvoje" -rekao je On -" on je lose djelo." (Hud, 46.)
Nije rekao "Radio je ono sto ne valja, nego takav sin koji je cinio grijeh i razvrat i sam je postao nevaljalo djelo. On je "lose djelo."
Zato Me ne moli za ono sto ne znas! Savjetujem ti da neznalica ne budes. (Hud, 46.)
Nemoj ciniti takvu gresku. Ne zaboravi, to je akida (vjerovanje), a ona je osnova svih veza. Tada, brzo, Nuh se pokaja i rece:
"Gospodaru moj" - rece -"Tebi se ja uticem da Te vise nikad ne zamolim za ono sto ne znam! Ako mi ne oprostis i ne smilujes mi se, bit cu izgubljen." (Hud, 47.)
Nikada Nuh Allahu neposlusan nije bio. I nikada grijeh prema Allahu nije ucinio, osim sto je upitao za siiia umjesto da zadovoljan bude Allahovom odredbom.
Plovila je lada po valovima visokim poput planina. Potopljena bi zemlja i sve sto je na njoj, Ijudi, zivotinje i ptice pomrijese. Sve pomrije! Nista zivo ne osta, osim ono sto je bilo na lazi.
Po predaji Ibnu Abbasa oni ostadose na ladzi sest mjeseci. Po mnogim rivajetima sisli su sa lade na kopno na Dan asure, desetog muharrema. Po mnogim predajama Nuh a.s. je postio deseti muharrem kao znak zahvalnosti Allahu dz.s. koji je njega i njegovu porodicu spasio od potopa.
Zavrsi se potop naredbom Allaha dz.s.
I bi receno: "O Zemljo, gutaj vodu svoju, ati, o nebo, prestani"! I voda se povuce i ispuni se odredba, a lada pristade na planini Al' Dzudi, i bi receno: "Daleko nek je narod nevjernicki! "(Hud, 44.)
Nuhu dode poziv:
"O Nuhu" - bi receno -"iskrcaj se, s pozdravom Nasim i blagoslovima tebi i ummétima koji ce se izroditi od ovih koji su s tobom! "(Hud, 48.)
Ummeti: Ijudi, zivotinje,svjetovi.
Bit ce naroda kojima cemo davati da uzivaju, a koje ce poslije snaci Nasa kazna nesnosna! (Hud, 48.)
Znacenje ajeta je: Od ovih tvojih potomaka koji su s tobom na ladzi, ce nastati narodi kojima cemo dati da uzivaju u imanu i dunjaluku, a bice i naroda nevjernickih koje ce, nakon njihovog nijekanja i oholosti, snaci Nasa patnja nesnosna.
Mnoge predaje kazu kako je Nuh a.s. cijelih sest mjeseci cekajuci prestanak potopa neprestano slao goluba koji bi se vracao bez icega,
pa ga slao pa se opet prazan vracao. Jednog dana ga Nuh a.s. posla i golub se vrati sa maslinovom grancicom u kljunu. Nuh shvati da se voda povukla i da je bilje pocelo rasti. Ponovo posla goluba koji ovaj put na nogama donese zemlje. Stajao je dakle na zemlji. Nuh a.s. shvati kako je potop (tufan) zavrsen. To se biljezi u nasim povijesnim knjigama. Otuda Ijudi kazu: golub mira i maslinova grancica.
I spusti se Nuh sa ladze na zemlju na kojoj, osim njega i onih sa njim, drugih ljudi bilo nije. Cijelo covjecanstvo je bilo potopljeno! Naravno, ljudi toga vremena su nastanjivali samo uski pojas Arapskog poluotoka i okoline Palestine. Zatim Allah dz.s. ucini neplodnim sve ljude koji su sa njim spaseni. Niko im se vise nije rodio, samo Nuh a.s. i njegova zena bijahu potomstvom obdareni. Na zemlji nastavise zivjeti, do dana danasnjeg, samo potomci Nuha a.s. Zbog toga Nuha nazivaju: Drugi otac covjecanstva ili Drugi Adem, jer svi ljudi, jos od toga vremena, vode porijeklo od Nuha a.s.
To je u Kur'anu spomenuto:
A kada nas je Nuh zovnuo, Mi smo se lijepo odazvali,
njega i porodicu njegovu nevolje teske smo spasili
i samo potomke njegove u zivotu ostavili. (As-Saffat, 76.-79.) b
Nuh a.s. je imao tri sina. Najstariji se zvao Sam, njegovi potomci su bijeli sa malo crnog u sebi. Drugi sin se zvao Ham, njegovi potomci su crni sa malo bijelog u sebi. Trecem je bilo ime Jafit, njegovi potomci su smedi i crveni.
Arapi i Izraelcani vode porijeklo od Sama, danas su poznati kao semitska skupina naroda. Afrikanci vode porijeklo od Hama, a Turci, narodi istocne Azije i Evropljani od Jafita.
Nuh a.s. je nakon potopa zivio jos tristo pedeset godina. I to vrijeme je proveo u ibadetu i obozavanju Allaha, Jednog i Jedinog.
Bio je, kako ga Allah dz.s. opisuje:" zahvalni rob."
U hadisu kojeg biljezi Ibnu Madzdze, Muhammed s.a.v.s. opisuje Nuhov post i kaze:
Nuh je neprekidno postio svaki dan, osim dana Bajrama. (Ibnu Madzdzin Sunen, hadis 1714.)
Umro je Nuh a.s. i pokopan je, po najjacim predajama, u Mekki. Neke predaje kazu da je ukopan u mjestu Kirkil-Beka' u Libanonu.

kicho
20-03-2009, 06:26 PM
http://img23.imageshack.us/img23/2269/hudas.jpg

Mezar h.z. Huda a.s. koji se nalazi u Karaku,Jordan




U proslom kazivanju o Nuhu a.s. smo vidjeli kako je Nuh a.s. bio uzor svima koji pozivaju Allahu dz.s. Bio je blag, milostiv, strpljiv prema narodu kojeg je 950 godina pozivao i pozivao. I opet, tom narodu sve to nije bilo dovoljno da uzvjeruje. Uprkos tome, Nuh se nije predao sve dok mu Allah nije objavio:
"Osim onih koji su vec vjernici, niko vise iz naroda tvoga nece vjernik postati." (Hud, 36.)Tada je Nuh a.s. zamolio Allaha protiv njih i to je bilo prvo unistenje naroda koji je u laz ugonio svoga poslanika. Kaznjeni su potopom strasnim koji zemlju prekri.
Vidjeli smo kako lahko nestane cijelo covjecanstvo! Ne osta na zemlji niko, osim potomaka Nuhovih.
I samo smo potomke njegove u zivotu ostavili. ( As-Saffat, 77.)Od potomaka Nuhovih je Sam, od njega porijeklo vode Arapi i Zidovi, takozvani "semitski narodi." Od unuka Samovih je i Hud a.s. On je Hud ibn Abdillah ibn Rebbah ibn Dzarud ibn Ad ibn Avs ibn Irem ibn Sam ibn Nuh a.s. Odatle se narod Hudov naziva Ad i Irem, po imenima Hudovih djedova.
Hudov narod Ad je zivio u predjelu zvanom Ahkaf. Tako sura Ahkaf nosi naziv po mjestu u kojem je zivio Hudov narod. Ahkaf znaci brdo od pijeska, pjescana dina. Ovo mjesto se nalazi u Jemenu, izmedu Omana i Hadramevta, u priobalnom podrucju u pokrajini zvanoj Sihr.
Allah dz.s.kaze:
I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao. (Al- Ahqaf, 21 .)Dostigli su vrhunac u umjetnosti ukrasavanja kuca i stanova. Zivjeli su u satorima. Nisu to bili obicni satori! U ogromnim satorima od kojih su pravili prava mala umjetnicka djela koja su bila njihov ponos i simbol njihove moci. Allah dz.s. o njima kaze:
Zar ne znas sta je Gospodar tvoj sa Adom uradio,
sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima. (Al-Fagr, 6. -7.)Imali su uredene gradove i ulice. Prepricavaju se njihova cuda. Zivjeli su po satorima u dolinama, a na brdima su dvorce i palace gradili. Iako su bili stanovnici ravnice i doline, igre i zabave radi , gradili su velelj epne gradevina po okolnirn planinskim vrhovima.
Imali su siroke ulice, neke predaje cak spominju kako su im ograde zlatne i srebrene bile. A Allah najbolje zna kako je bilo!
Ali, jedno je sigurno: Ono sto se desavalo u Iremu nije se vise nikada i nigdje dogodilo.
Kojima ravnih ni u jednoj zemlji nîje bilo. (Al-Faqr, 7.)
U idustriji i inace u civilizacijskom razvoju toga doba su dosegli sami vrhunac, gotovo da su dotakli savrsenstvo dunjaluka. Mislili su da su mocni zavladati cijelim svijetom.
Stanovnici Irema su bili Arapi. Hud je jedan od poslanika iz reda arapskog naroda. Ibnu Hibban u svorn Sahihu biljezi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. govoreci Ebu Zerru r.a. o poslanicima rekao:
Cetverica od njih su bili Arapi: Hud, Salih, Suajb i tvoj poslanik, oEbu Zerre. (Ibnu Hibbanov Sahih, 2/78.)
Arapi koji su zivjeli prije Ismaila a.s. se zovu "el-arabo elariba" najstariji od njih su Ad, Semud, Dzurhum, Umejm, Medjen, Kabtan i druga plemena.
A Arapi "mustariba" to su oni koji su zivjeli poslije Ismaila a.s. Sam Ismail nije bio Arap nego je bio Ken'anac, ali kad ga je otac Ibrahim a.s. ostavio medu Arapima, postao je jedan od najrjecitijih Arapa. Od Ismaila su Arapi naslijedili rjecitost i nas Poslanik Muhammed s.a.v.s. je takoder od njega naslijedio rjecitost.
Nakon Nuha i potopa, nakon propasti cijelog covjecanstva, broj stanovnika zemlje se ponovo poceo povecavati iz podrucja koje je nastanio Nuh a.s. Bilo je to podrucje Sjevernog Sama - jug danasnje Turske i sjeverne Sirije. Odatle, preko Palestine ljudi su stigli do Arapskog poluotoka, a narod Ad je stigao na juzni dio Poluotoka.
Tada su svi ljudi, sve do dolaska Ada, bili u tevhidu - vjerovanju u jednog Allaha. Vremenom sejtan unese medu njih svoju vesvesu i covjecanstvo poce drugi puta obozavati kipove.
Prvi koji su obozavali kipove poslije Nuhovog naroda bio je narod Ada. Allah dz.s. je tom narodu podario ogromnu energiju i snagu tijela i uma. Bili su ogromnih tijela, mufesiri ih opisuju kao: bijele, visoke, velike i ogromne. Bili su skoro Ademove velicine, o kojoj smo ranije govorili. Kur'an o njima kaze:
Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda ucinio; to sto ste krupna rasta - Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono sto budete zeljeli. (Al-'Araf, 69.)Allah opisuje civilizaciju i gradevinska dostignuca naroda Ada rijecima Huda a.s., kad je rekao:
Zasto na svakoj uzvisici palate zidate, druge ismijavajuci?
(As-Sua'ara, 128.)Jel' se to poigravate? Gradili su dvorce na samim vrhovima planina. Hud im je govorio: Pa vi stanujete u dolinama, a dvorce gradite na vrhovima brda! Zasto?! Igrate se!! Subhanallah, ljudi vole da su visoko, da dominiraju nad drugim narodima i prostorima. Vrlo cesto onako, cisto iz obijesti.
I podizete utvrde kao da cete vjecno zivjeti. (As-Sua'ara, 129.)
Akad kainjavate, kaznjavate kao silnici? (As-Su ara', 130.) Toliko su bili snazni i mocni da im se niko suprotstaviti nije mogao.
Bojte se Allaha i meni budite poslusni!
Bojte se Onoga koji vam daruje ono sto znate:
daruje vam stoku i sinove,i basce i izvore. ( As-Su'ara, 131.-134.)Kakvu su civilizaciju i blagodati imali: voda, rijeke, njive, djeca, imetak, snaga, mocna tijela, utvrde sve narodu Ada.
Ali oni nisu zahvaljivali Gospodaru svjetova. Allah dz.s. kaze
Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. "Ko je od nas jaci?" - govorili su. (Al- Fussilat, 15.)
Kad su dostigli to sto su dostigli i kada su zavladali ljudima, pocese se oholiti. Umjesto da zahvalni Gospodaru budu, uzoholili su se. Uvijek oholost biva uzrokom svih belaja, jos od Iblisa prokletog. Prkosili su Allahu:
A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jaci od njih - a i znamenja nasa su poricali. (Al Fussilat, 15.)Opredijelili su se jasnim opredjeljenjem da obozavaju kipove i odlucno izabrali nevjerovanje, a Allah im posla Huda, &£&, koji ih poce pozivati u Allahovu vjeru:

A Adu ' njegova brata Huda. "O narode moj" - govorio je on "Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?"
Glavesine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: "Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lazac."
"O narode moj" - govorio je on "nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik;
dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik.
Zar vam je cudno sto vam pouka od Gospodara vaseg dolazi po covjeku, jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda ucinio; to sto ste krupna rasta -Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, dabiste postigli ono sto budete zeljeli." (Al-A'raf, 65. -69.)Ali, oni ustrajni u nevjerovanju ostadose. Hud a.s.ih je pozivao govoreci im:
I Adu ' brata njihova Huda. "O narode moj" - govorio je on:"Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, vi samo neistine iznosite.
O narode moj, ja ne trazim od vas nagrade za ovo; mene ce nagraditi Onaj koji me je stvorio! Zasto se ne opametite?
O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On ce vam slati kisu obilnu i dat ce vam jos vecu snagu, uz onu koju imate, i ne odlazite kao mnogobosci!"
(Hud, 50.-52.)
Pozivao ih je i pozivao. Kakav je bio Adov odgovor? Pocese se ismijavati sa njim, kao Nuhov narod sa svojim poslanikom. Rekose mu:
Mi smatramo da si ti doista neznalica. (Al-A'raf, 66.) Ti si poremecen.
Mi kazemo samo to da te je neko bozanstvo nase zlom pogodilo.
(Hud, 54.)Sigumo ti je jedno od nasih bozanstava naudilo. Kaznilo te!Bolestan si zbog tvog neprijateljstva prema bozanstvima - govorili su mu.
Glavesine naroda Ad su govorili;
Ali bi glavesine naroda njegova, koji nisu vjerovali, koji su poricali da ce na onome svijetu biti ozivljeni i kojima smo dali da u zivotu na ovome svijetu raskosno zive, govorili: "On je covjek kao i vi; jede ono sto i vi jedete, i pije ono sto i vi pijete;
i ako se budete pokoravali covjeku kao sto ste vi, sigurno cete biti izgubljeni.
Zar vama on da prijeti da cete, posto pomrete i zemija i kosti postanete, doista ozivljeni biti?
Daleko je, daleko ono cime vam se prijeti!
Postoji samo zivot na ovome svijetu, mi zivimo i umiremo, a ozivljeni necemo biti!
On je covjek koji o Allahu iznosi lazi, i mi mu ne vjerujemo."
(Al-Mu'minun,33.-38.)Hud ih je uprkos svemu tome i dalje pozivao, sve dok mu nisu sasvim otvoreno rekli:
Rekose oni: "Nama je svejedno savjetovao ti ili ne bio savjetnik,
ovako su i narodi davnasnji vjerovali,
i mi necemo biti muceni." (As-Su ara,l 36. -138.)Potpuno su usttajali u nijekanju Allaha, ugonjenju u laz poslanika i oholjenju nad svim onim cime su opomenuti bili.
Kad su vec toliki prkos pokazali, Hud ih izazva i rece im:
"Ja pozivam Allaha za svjedoka" - rece on - "a i vi posvjedocite da ja nemam nista s tim sto vi druge Njemu ravnim smatrate,
pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte. "(Hud, 54.-55.)
Iste rijeci koje je Nuh a.s. rekao svome narodu! Sakupite se svi! Nemojte mi davati vremena! Hajde, naudite mi! Da vidim jeste li bas tolika sila, da li ste stvarno toliko mocni!
Potom zamoli Allaha dz.s.:
"Gospodaru moj,"' zamolio bi on - "pomozi mi, oni me u laz utjeruju!" "Uskoro ce se oni kajati!" - odgovorio bi On. (Al-Mu'minun, 39. -40.) Kako ih je Allah dz.s. kaznio za njihova djela??
Za njihovo nijekanje, prkos, izrugivanje, poricanje da ce biti kaznjeni.
Kazna im je vjetar bila. Poslao imje vjetar kakvog historija nije zabiljezila. Prestade kisa padati. Drvece i bilje.poce se susiti. Ocekivali su kisu i tome se radovali. Onoga dana kada ih Allah, dz.s. htjede kazniti iz daljine se ukaza crni oblak. Obradovase se. Konacno, dodze spas, dodze kisa - pomislise.

I kad ugledase na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikase: "Ovaj nam oblak kisu donosi"! "Ne, to je ono sto ste pozurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi,koji, voljom Gospodara svoga, sve rusi". I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove." (Al-Ahqaf, 24.-25.)Vjetar koji je razorio i unistio bas sve. Nije im ostalo nista osim dvoraca na brdima sagradzenim.
I o Adu, kada na njih vjetar poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra. (Ad-Dariyat,41.)
Pored cega god je prosao, nista nije postedio, sve je u gnjilez pretvorio. (Ad-Dariyat, 42.)
I Ad nije vjerovao - pa kakve su bile kazna Moja i opomene Moje!
Jednog kobnog dana poslali smo na njih leden vjetar koji je neprestano puhao
i Ijude dizao, kao da su palmina stabla iscupana,
i kakve su bile kazna Moja i opomene Moje! (Al-Qamar,18. -21 .)Vjetar je uzimao svakog od njih, bez obzira na njihovu veliku tezinu, nosio ih pa ih od zemlju udarao. Od toga bi im glave otpadale. Ostalo bi samo obezglavljena tijela.
. . . a Ad unisten vjetrom ledenim, silovitim,
kome je On vlast nad njima, sedam noci i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima Ijude povaljane kao suplja datulina deblavidio,i vidis li da je iko od njih ostao? (Al-Haqqa, 5.-8.)Allah, dz.s. je spasio Huda,a.s.. Vjetar je poceo puhati dok je Hud bio medu svojim narodom. Sve je unisteno, osim mjesta na kojem je bio Hud i oni koji su sa njim vjerovali. Kazu da je bio u stali, sa njim je bila stoka. Sve oko njih je unisteno, ali mu'mine nista od te sile dotaklo nije. Neka je hvaljen Onaj koji je Svemocan, Allah,dz.s.
I kad je dosla kazna Nasa, Mi smo, miloscu Nasom, Huda i vjernike s njim spasli i patnje surove ih postedjeli.
Eto, to je bio Ad, on je dokaze Gospodara svoga poricao i bio neposlusan poslanicima svojim, i pristajao uz svakog silnika, inadziju.
I prokletstvo je na ovome svijetu stalno bilo s njim, a bit ce i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko nekaje Ad, narod Hudov! (Hud, 58.-60.)Bio je to kraj naroda Ad!
Vjernici su nakon toga zivjeli na mjestu gdje je nekad zivio mocni Hudov narod.
Zemlja je Allahova i njezini nasljednici nisu uvijek samo oni najjaci, nego vrlo cesto i oni, naocigled slabiji, oni kojima Allah dopusti da, samo nakratko, uzivaju u blagodatiina Allahove Zemlje.
I umre Hud,a.s. i bi pokopan u Hadramevtu.

kicho
20-03-2009, 06:29 PM
http://img23.imageshack.us/img23/7733/salihas.jpg
Turbe Saliha a.s.



Prolazili su dani i ljudi se ponovo vratise kufru podgovoreni Iblisom prokletim koji ni trena jednog ne ostavlja ljude. Nevjerovanje se opet rasiri zemljom, dodze jos jedan plemeniti poslanik da upozori ljude na opasnost nijekanja Allaha, dz.s..Bio je to Salih, a.s. On je od Semudovih potomaka. On je Salih ibn Ubejd ibn Isaf ibn Masih ibn Ubejd ibn Hazir ibn Semud ibn Ad ibn Irem ibn Sam ibn Nuh.
On je iz naroda Semuda, a Semud je iz Ada. Pripadnici naroda Semud su napustili Jemen, i nastanili se na sjeveru Arapskog poluotoka. Nastanili su podrucje zvano Hidzr. I to je naziv jos jedne kur'anske sure. Pored sure Al-Hidzr i sure Hud i Al-Ahkaf govore o ovim dogadajima.
Allah,dz.s, kaze:
I stanovnici Hidzra su poslanike laznim smatrali. (Al-Higr, 80.)Stanovnici Hidzra su, dakle, narod Salihov - Semud. Stanovali su u Medainu Salih - Hidzru, podrucju oko 380 km sjeverozapadno od Medine. Naslijedili su umjece gradzevinarstva od naroda Ad. Kuce su po vrhovima brda gradili.
I Semudom, koji je stijene u dolini klesao. (Al-Fagr, 9.)A i Ada i Semuda - ostaci domova njihovih su vam vidljivi.
(Al-'Ankabut, 38.)
Allah, dz.s., nam spominje kako su oni stijene klesali. Imali su ogromnu snagu i moc.
I sjetite se da ste Njegovom voljom postali naslijednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio:u ravnicama njezinim palate gradite a u brdima kuce klesete. ï neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne cinite zlo po Zemlji nered praveci!(Al-A'raf,74)Potpuno isto kao i narod Ada. Allah, dz.s., im je kao i Adu dao brojne blagodati, ne bi li pouku primili iz onoga sto se dogodilo Adu. Salih,a.s., im je govorio:
Zar mislite da cete ovdje biti ostavljeni sigurni,u vrtovima i medu izvorima,u usjevima i medu palmama sa plodovimazrelim?Vi u brdima vrlo spretno kuce klesete,zato se bojte Allaha i poslusni meni budite. (As-Su1 ara, 146. -1 50.)Isto kao sto je Hud,a.s., opominjao svoj narod, tako je cinio i Salih,a.s..
Blagodati koje je Allah,dz.s., dao narodu Semud bile su: u dolinama kuce, po brdima dvord, basce, izvori, palme, Allah dz.s., im je dao vremena ne bi li pouku uzeli iz onoga sto se Adu dogodilo. Ali, oni su, uprkos svemu tome, zanijekali Allaha,dz.s.. Nisu ibret uzeli, nisu lekciju naucili i kipove su za bozanstvo uzeli.
Allah,dz.s., im kao poslanika posla jednog od njih. Njihovog brata Saliha. Prije poslanstva je vazio za mudra, znana i ucena covjeka. Njemu bi se po savjet vracali. Poticao je iz ugledne porodice. Prizeljkivali su da jednog dana bude njihov velikan.
Kada je zatrazio od njih da vjeruju i obozavaju jednog Boga - odbili su i rekli mu:
"O Salihu" - govorili su oni ' "ti si medu nama prije ovoga cijenjen bio."(Hud,62.)
Salih ih je i dalje pozivao.
I Semudu - brata njihova Saliha. "O narode moj, "' govorio je on "klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od zemlje stvara i daje vam da zivite na njoj! Zato Ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se." (Hud, 61.) Govorio im je:
"O narode moj," ' govorio im je on ' "zasto trazite da vas stigne kazna prije nego sto se pokajete? Zasto od Allaha ne trazite oprosta, da bi vam se ukazala milost?" (An-Naml, 46)
Zato se bojte Allaha i poslusni meni budite i ne slusajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju,koji na Zemlji ne zavode red vec nered uspostavljaju (As-Su1 ara, 150.-152.)
Opominjao ih je i savjetovao, kao sto je Hud opominjao narod Ad. Ali oni odbise i oglusise se, kao sto je i Ad odbio.
Zar bas njemu, izmedu nas, da bude poslana Objava?! (Al-Qamar, 25.)
Jel to samo on pametan!
Ne, on je lazljivac oholi! (Al-Qamar, 25.)
Rekose oni: "Ti si samo opcinjen." (As-Su ara, 153.)
Dosli su vjetnicima koji su vjerovali sa Salihom. Pitaii su ih: Da li vi vjerujete u isto ono u sta Salih vjeruje? Vjerujemo, rekose.s
"A mi, doista, ne vjerujemo u to u sto vi vjerujete" - rekose oni koji su bili oholi. (Al-A'raf, 76.)
Salih ih je pozivao i pozivao. Dotle je doslo da su ga poceli odgoniti. Govorili su mu:
"Mi smatramo hrdavim predznakom tebe i one koji su s tobom!" - rekose oni. (An- Naml, 47.)
Ti si samo hrdzav predznak. Ti si nasa zla kob. Kad god te vidimo, samo nam belaj donosis! Idi od nas!Odlazi
"Od Allaha vam je i dobro i zlo" - rece on '"vi ste narod koji je stavljen u iskusenje." ( An-Naml, 47.)
Doslo se dotle da su postali otvoreni neprijatelji. Odbijali su cak i da budu u njegovoj blizini osjecajuci caki u tome pesimizam.
Kada je dotle doslo Salih ih upozori, rece im:
"O narode moj,"' govorio je on - "da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesnistvo dao, pa ko ce me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slusao, ta vi biste samo uvecali propast moju." (Hud, 63.)
Pretpostavite da sam ja vama od Allaha poslanik. I vi mi naredite grijeh. Ako ga ucinim ja sam gubitnik. Vi ste gubitnici!
Tada ga oni izazvase i rekose:
Ti si covjek, kao i mi; zato nam donesi jedno cudo ako je istina to sto govoris! (As-Suara, 154.)Pocese uvjetovati i opisivati cudo. Mi ne zeîimo i ne prihvatamo bilo koji ajet - cudo, da bi vjerovali, hocemo ovu veliku stijenu da pukne i iz nje izade deva. Pocese se nadmetati ko ce spomenuti neobicniju zelju. Glavesine su sjedile, izrugivali se Salihu i zanovijetali. Jedan rece:
-Treba da je u desetom mjesecu steonosti. Drugi rece:
-Treba biti crvene boje. Treci:
-Duge dlake. Nekirece:
-Mora biti jako, jako velika - najveca deva koju smo ikada vidjeli. Jedan opet zahtijevase:
-Treba biti tolika da ona sama pije iz bunara dan, a mi svi zajedno popijemo koliko ona za dan. Takva treba biti! Je 1' jasno, pa da mi vjernici kao i ti budemo! Da bi povjerovali ono u sta ti vjerujes!
Salin, S&â, im rece:
-Ako vam dode takav znak, takvo cudo kakvo trazite, hocete li povjerovati u ono u sta vas pozivam?
-Naravno da hocemo!
-Sakupite ljude, rece Salih.
Dodose ljudi u dogovoreno vrijeme i Salih zamoli svoga Gospodara, zemlja se zatrese, stijena puce pred njihovim ocima i iz unutrasnjosti stijene izadze ogromna deva, nesto najvece sto su u zivo tu vidjeli.
Apsolutno najveca deva u historiji ljudskog roda. Deva jedna koja popije vode koliko je dovoljno citavom gradu! U utrobi je nosila deseti mjesec mladunce pred dolaskom na ovaj svijet. Tacno onakva kakvom su je opisali oni koji su trazili ajet - cudo. Allah, dz.s., u Kur'anu kaze:
O narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas. (Hud,64.)
Kamila koja nije imala roditelja, kamila koju je Allah stvorio bez ijednog roditelja. Allahova Kamila!
Evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne cinite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska. (Hud, 64.)Alah, iSil, im odredi norme ponasanja prema tom Njegovom znamenju, cudu, ajetu.
"Evo, to je kamila" - rece on - "u odredeni dan ona ce piti, a u poznati dan vi,
i ne ucinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!" (As-Su'ara, 155.-156.)
Ako se bilo kakva neprijatnost desi toj devi koju ste trazili, stignut ce vas kazna. Allah,dz.s., kaze:
Mi cemo poslati kamilu da bismo ih iskusali, pa pricekaj ih i budi strpljiv.
I upozori ih da ce se voda izmedu njih i nie dijeliti, svakom obroku pristupit ce onaj ciji je red! (Al-Qamar, 27. -28.)Upozoravao ih je Salih i upozoravao: "Ne ispoljavajte neprijateljstvo prema devi, ne zabranjujte joj vodu!"
Allahov poslanik im je doviknuo: "Brinite se o Allahovoj kamili i vremenu kad treba da pije!" (As-Sams,13.)Kad je Salihov narod vidio ovo nesvakidasnje i nepobitno cudo, podijelise se na dva tabora. Manjina medu njima postadose vijernici. Vecina naroda Semud osta vijerna svome kufru, uprkos cudu koje su ocima svojima vidjeli. Allah,dz.s., kaze o njima, nakon sto su vidjeli cudo:
Semudu smo kao vidljivo cudo kamilu dali, ali oni su prema njoj zulum ucinili. A cuda saljemo samo da zastrasimo. (Al-Isra1, 59.)Sami sebi su nepravdu (zulum) ucinili.
Vi ste trazili cudo i ono vam je doslo pa ste opet sebi nepravdu ucinili. Allah,dz.s., o njima kaze:
A Mi smo im dokaze Nase bili dali, ali su oni od njih glave okrenuli. (Al-Higr, 81.)
I kaze Uzviseni:
Semudu smo kao vidljivo cudo kamilu dali. (Al-Isra, 59.)Jasan znak, ajet u koji nema nikakve sumnje. Niko nije mogao reci kako su opsihireni, opcinjeni. Deva je zivjela tu, pored njih. Danima! Pila sa njima dan, a oni su pili dan. Muzli su njeno mlijeko. Rodila je pred njihovim ocima. Mladunce je doslo potpuno isto, cudo pravo, poput majke. Cudili su se, pratilo bi majku gdje god bi ona isla. Znaci, nije bilo prostora za magiju - sihr. Ocit dokaz, jasan, nije se radilo o trenucima koji bi brzo prosli. Zivjela je sa njima i pored njih dugo vremena.
Semudu smo kao vidljivo cudo kamilu dali, ali oni su prema njoj zulum ucinili. A cuda saljemo samo da zastrasimo. (Al-Isra1, 59.)Ostali su zapanjeni ovini cudom, ali samo malo njih je povjerovalo. Oni bi pili dan, potom bi dosla deva drugi dan i sa mladuncetom pila cijeli dan. Dok bi ona pila, muzli su je i svima bi bilo dovoljno to mlijeka sto su namuzli.
To im je bila blagodat velika, samo da su uzvjerovali. Ali oni su nevjerovanje odabrali.
Sakupise se glavesine. Razmatrali su situaciju. Rekose: "Plasimo se da nas svijet ne napusti i pocne slijediti Saliha. Ova deva nas pâti. Citav dan ne mozemo vodu ni dotaknuti. Moramo je cekati. Jos, dok god hoda nasa stoka je se plasi. Bjeze nam ovce i deve. Uznemkila nas je ta deva! Moramo je kako znamo, rijesiti se". Sastancili bi dugo, dugo. Smisljali nacin na koji bi se rijesili te deve. Izabrase jednog od njih. Historicari kazu da se zvao Kudaribn Salif ibn Dzedea. Pozvase ga i nagodise se sa njim o ubistvu deve. Nije sam Kudar taj koji je ucinio to djelo nego je to djelo ucinjeno dogovorom svih.
Ali oni pozvase jednog od svojih, pa se on spremi i prekla je i kakve su bile kazna Moja i opomene Moje. (Al-Qamar, 29. -30.)
Muhammed,s.a.v.s., o tom Kudaru kaze:
"On je najnesretniji medz uprijasnjim narodima". I Allah,dz.s. a ga je spomenuo u Kur'anu, u ajetu:
Kad se jedan nesretnik izmedu njih podigao. (As-Sams,12.)Krenu Kudar sa jos jednim prijateljem da se dogovori kako ce ubiti devu. Imali su mjesto u kojem su sa drustvom alkohol pili i nered cinili. Bi/o je to drustvo dévêt silnika. Zatrazio je pomoc od njih u ubistvu deve i svi pristadose da mu pomognu. Sastase se sa ljudima i rekose:
-Mi ne zelimo da se kaze kako smo to ucinili samo nas dévêt. Svi smo to ucinili! Slazete li se da tako bude?
-Slazemo se svi, rekose. Allah,dz.s., kaze:
U gradu je bilo dévêt osoba koje su ne red nego nered cinile.
(An-Naml, 48.)
Dévêt mladica u zenitu snage, bez ikakvog dobra u sebi. U stalnom neredu. Allahov Poslanik s.a.v.s. u hadisu kojeg biljeze Buhari, Muslim, Ahmed i drugi kaze:
Kad se jedan nesretnik i^meâu njih podigao, ustaoje covjek mocan, strasan,jako sna%an,poputEbitZ.etn'e. (Ahmedov Musned, hadis 15630.)
Ustao je covjek snazan, covjek koga je podrzavao i stito cijeli narod.
Ovih dévêt silnika je krenulo prema devi. Deva je svakodnevno sa stijene silazila u selo. Sacekase je na putu. Kad stize, Kudar naredi da je napadnu. Oni to i ucinise, ali se prepadose i pobjegose. Kudar im se smijao. Izade pred nju i jednim udarcem joj slomi nogu. Deva pade. Allah,dz.s., kaze:
Ali mu oni nisu povjerovali, vec su je zaklali - i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovih unistio i do posljednjeg istrijebio,i ne strahujuci zbog toga od odgovornosti. (As-Sams,14.-l5.)O klanju deve Allah,dz.s. kaze:
I zaklase onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslusase i rekose: "O Salih, ucini da nas snadze to cime prijetis, ako si poslanik."(Al-A'raf,77.)Poneseni grijehom, ponosom sejtanskim, oholo izazivase kao da mole da ih se kazni! Zaklase àevupa nakon toga zaklase i njeno mladunce. Kad su mu ubili majku, mladunce pobjeze do stijene. Opkolise ga i ono zarica tri puta. Ubise i mladunce. Potom se okupise stanovnici sela. Iskomadase i pocese se gozbiti devijim mesom. Svi su ucestvovaii u ovom zlocinu, osim vjernika, mu'mina koji odbise ucestvovati u tom gnusnom djelu.
Izazivali su Saliha. Kad je Salih cuo sta se dogodilo devi, pozurio je. Zatece zaklane devu i njeno mladunce, a Ijude okupljene u gozbi i veselju. Salih ih zovnu rijecima:
Ali, oni je zaklase, pa on rece: "Zivjet cete u zemlji svojoj jos samo tri dana, to je istinita prijetnja." (Hud, 65.)Trazili su kaznu. Odgovor je stigao. Ljudi se sakupise i u razmatranje Salihovu prijetnju uzese. Zakljucise: Moramo i Saliha ubiti sgfedno sa njegovom devom. I pocese pripreme za Salihovo ubistvo. Allah,dz.s., kaze:
"Zakunite se najtezom zakletvom" - rekose "da cemo nocu njega i porodicu njegovu ubiti, a onda njcgovom najblizem krvnom srodniku reci: 'Mi nismo prisustvovali pogibiji porodice njegove, mi, zaista, istinu govorimo.'" (An-Naml, 48. -49.)

kicho
20-03-2009, 06:30 PM
Tako i bi! Ovih dévêt krenuse prema Salihovoj kuci kako bi ubili Saliha i one koji su zajedno sa njim vjerovali i obozavali Jednog i Jedinog Allaha. To im je bio jedini grijeh prema tom narodu i jedina optuzba! O tome Allah,dz.s., kaze:
I smisljali su spletke, ali Mi smo ih kaznili onda kad se nisu nadali. (An-Naml, 50.)I poce unistenje naroda Semud. Prvi koji su unisteni bili su njih deveterica. Zemlja se zatrese, stijene padose na njih i oni mrtvi i nepomicni ostadose.
Potom nastupi kazna i za ostale. U noci kada je Allah,dz.s., unistio njegovih dévêt dusmana, Salih je sa vjernicima napustio Plidzr -mjesto u kojem su zivjeli. Narodu se desi nesto jako cudno. Prvog dana kazne lica Salihovog naroda postadose zuta. Pocese plakati. Prvi znak kazne koja ce se na njih sruciti. Sljedeceg clana sva lica postadose crvena. Treceg dana sva lica postadose crna. Plakali su, pomagajsali, trazili pomoc. Pocese sami sebi kabure kopati. Gotovo je! Shvatise kako je prijetnja bilaistina od koje nema bjezanja niizlaza. I stize kazna. Nije to bila jedna vrsta kazne kao Adu vjetar, niti potop kao kazna Nuhovom narodu. Tri vrste kazne.Zato sto im je doslo cudo tacno onakvo kakvo su uvjetovali pa su ga nakon toga zanijekali. Prvo zapoce sa zemljotresom. Padose na koljena. Nisu mogli stajati.Potom munje i gromovi pocese udarati po njima. Kazna zavrsi sa jakim glasorn - sajhatun - koja ih sve do ijednog usrnrti. O ovome Allah, Je, kaze:
I zadesi ih strasan potres i oni u zemlji svojoj osvanuse mrtvi, nepomicni. (Al-A'raf, 78.)I o Semudu, kada mu bi receno: "Uzivajte jos izvjesno vrijeme i oni se oglusise o naredenje Gospodara svoga pa ih unisti strasan glas na oci njihove
i ne mogose se ni dici ni od kazne odbraniti." (Ad-Dariyat, 43. -45.) Alah,dz.s. kaze:
A one koji su cinili zlo pogodio je strasan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomicni. (Hud 67.)
Kao da na njoj nikad nisu ni postojali. (Hud 68.)
Kaze Allah, je,:
Mi poslasmo na njih jedan jedini krik, i oni postadose poput zdrobljenog suhog lisca koje sakuplja onaj koji ima tor. (Al-Qamar, 31.)
Allah,dz.s., potpuno unisti Salihov narod Semud. On spasi Saliha i one koji su zajedno sa njim vjerovali.
I kad je dosla kazna Nasa Mi smo miloscu Nasom Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana, - Gospodar tvoj je, uistinu, Mocan i Silan. (Hud 66.)Tragovi Semuda su ostali vïdljivim do dana danasnjegl Sjeverozapadno od Medine postoji Medainu Salih.
Alah,d.s., kaze:
Eno kuca njihovih, puste su zbog nepravde koju su cinili to je zaista pouka narodu koji zna. (An-Neml , 52.) Nemojte sumnjati u istinitost ovog kazivanja! Ostavio je Allah njihove kuce da ih ljudi vide. Napusti Salih,a.s., to mjesto.
A on ih je vec bio napustio i rekao: "O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju." (Al-'Araf, 79.)
Salih,a.s., i vjernici sa njim nastanise se u Palestini, zemlji blagoslovljeno). Zivio je ugradu Remla u kojem je i umro.
Muhammed,s.a.v.s., za vrijeme Pohoda na Tebuk je prosao kroz Medainu Salih. Ashabi zagrabise vodu iz bunara Salihovog naroda u neke posude, pa Poslanik,s.a.v.s., naredi da se sude polupa a voda prolije. I sva hrana koja je napravljena od te vode da se baci. U sahih-hadisu kojeg biljeze Buharija i Muslim, Resulullah,s.a.v.s., je rekao:
Nemojte ulaziti ovim kaznjenim, osim placuci. (Buhari, hadis 4068.)
Neka niko od vas ne posjecuje nastambe Salihove da bi ih posmatrao kao sto posmatra ostatke rimske civilizacije. Ne ulazi u takva mjesta kao turista, nego kao covjek kojeg sve to podsjeca na A.llahovu moc, silinu bozju, koja se obistinila nad ovim narodom, pa nemoj dolaziti osim placuci. U drugom rivajetu se kaze:
Placite, ako vec ne mognete plakati, onda bar oponasajte plac. (Ibnu Medzin Sunen, hadis 4284.)
Tako postupite, kako i sami ne biste bili od onih koji su sami sebi nepravdu ucinili.
Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!(Hud-68)
Tako je zavrsilo kazivanje o Semudu i Salihu, a.s. kazivanje koje je u Kur'anu spomenuto na dvadeset mjesta. Savjet i opomena vjernicima! I zivjese Ijudi. Vjera se vrati, a potom ponovo zapoce skretanje i zastranjivanje. Ponovo stigose sejtanske vesvese i nevjerovanje se prosiri. U Palestini, Arapskom poluotoku, Iraku, Egiptu, na svim mjestima se rasiri kufr - nevjerovanje.
Posla Allah,dz.s. ovaj puta ljudima, iz svoje neizmjerne milosti prema njima, poslanika od Ulul-Azma, jednog od najodabranijih poslanika Ibrahima, a.s. oca poslanika

kicho
20-03-2009, 06:36 PM
http://img23.imageshack.us/img23/1323/ibrahimas.jpg
Turbe hazreti Ibrahima a.s.


http://img23.imageshack.us/img23/8383/ulazupecinumacpelahkabu.jpg
Ulaz u pecinu Macpelah(kaburovi h.z. Ibrahima, Ishaka i Jakuba a.s.)




On je Ibrahim sin Taliha, oca su mu jos zvali i Azer zato sto je pomagao svom narodu - azerehum. Kazivanje o Ibrahimu, a.s. je u Allahovoj Knjizi spomenuto na 73 mjesta, u 25 sura. Zamislite samo velicinu tog poslanika i znacaj i pouke onoga sto se njemu dogodilo. On je potomak Sam ibn Nuha,a.s. Zivio je na sjeveru Iraka, u Babilonu, velikom gradu sa naprednom civilizacijom, gradu sa rasirenim idolopoklonstvom. Allah, dz.s. kaze:
"Vi ste" - rece on - "mimo Allaha kumire prihvatili da biste u zivotu na ovome svijetu medusobne prijateljske odnose odrzavali." (Al-'Ankabut, 25.)
Nisu znali obozavati Allaha, a da mu ne pripisuju sudruga i druga bozanstva.
Kad on ocu svome i narodu svome rece: "Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noc klanjate?" (Al-Anbiya1, 52.)
Oni odgovorise: "I nasi preci su im se klanjali." (Al-Anbiya', 53.) O njihovom obozavanju kipova Allah,dz.s. kaze:
I kazi im vijest o Ibrahimu
kada je oca svoga i narod svoj upitao: "Cemu se vi klanjate?"
a oni odgovorili: "Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo."
On je rekao: "Da li vas oni cuju kad se molite, ili da li vam mogu koristiti ili naskoditi?"
"Ne ' odgovorise ali mi smo upamtili pretke nase kako tako postupaju." (As-Su1 ara', 69.-74.)
Dakle, idolopoklonstvo je nesto sto su ovi bili naslijedili. Poce ih Ibrahirn, a.s. opominjati. Zasto covjek obozava Boga? Da ga pozove kad mu zatreba, da mu se odazove i jedino On mu podari ono sto mu treba. Obozava Boga zato sto mu On podari zakon (serijat) pa zna sta je istina i kuda je pravi put. Zato obozava Boga! Da mu dadne ono sto je korisno, a sacuva ga onoga sto je stetno. Ovi kipovi ne cuju, ne mogu koristi pribaviti niti kome nauditi. Kako ces, insanu, kipovima robovati!? Ali, slijepo povodenje i slijedenje drugih, pokvaren ljudski um ih ucini takvim idolopoklonicima. Ibrahim, a.s. ih poce istrajno pozivati Istini. Sam Ibrahim, nikada i nijednog trena nije obozavao kipove.
Mi smo jos prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. (Al-Anbiya1, 51.)Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik.
Kada je rekao ocu svome: "O oce moj, zasto se klanjas onome koji niti cuje niti vidi, niti ti moze od ikakve koristi biti?
O oce moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mené slijedi, i ja eu te na pravi put uputiti;
o oce moj, ne klanjaj se sejtanu, sejtan je Milostivome uvijek neposlusan;
o oce moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budes sejtanu drug," (Maryam, 41 .-45.)
Obozavanje kipova je ustvari obozavanje sejtana! Kakav je bio odgovor Ibrahimovog oca Azera na ovaj lijepi poziv?
Otac njegov je rekao: "Zar ti mrzis bozanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okanis, zbilja eu te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti." (Maryam, 46.)... znaci: dugo vrijeme, zadugo. Ibrahim, a.s. iz blagosti i ljubavi prema ocu rece:
"Mir tebi!" - rece Ibrahim. "Molicu Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni." (Maryam, 47.)
Obecavao je da ce moliti Gospodara da mu oprosti, ali kasnije, kad se uvjerio u njegovo neprijateljstvo prema Allahu, odrekao ga se:
A sto je Ibrahim trazio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obecanja koje mu je dao. A cim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sazaljenja i obazriv. (At-Tawba, 114.)
Nije dozvoljeno traziti oprost za nevjernika. Oni koji su zanijekali Allaha, za njih nije dozvoljeno kazati ( nepoznata arapska rijec) Allah mu se smilovao, niti je dozvoljeno to reci njihovim porodicama.
Molicu Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. (Maryam, 47)
... znaci vrhunac pocasti prema nekome. Allah,dz.s. je veliku pocast ukazao Ibrahimu,a.s. i zbog toga je prozvan halilullah -Allahov prijatelj. Halilulah je napunjenost srca ljubavlju. Ibrahim,a.s., je bio jedan od Allahu najdrazih ljudi. I napusti Ibrahim,a.s. svoga oca i svoj nevjernicki narod.
I napustitcu i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjatcu se Gospodaru svome; nadam se da necu biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome. (Maryam, 48.)
Ibrahim,a.s. je tada bio mladic od 1 6 godina. Mlad, ali poslanik, poziva svoj narod ovakvim pozivom. Poce razmisljati. Donese cvrstu odluku da dokrajci korijen zla. Izvor zla su ovi kipovi! Poce prijetiti kako ce ih on licno sve polupati. O toj prijetnji, Allah, dz.s. kaze:
Tako mi Allaha, ja eu, cim se udaljite, vase kumire udesiti!
(Al-Anbiya1, 57.)Nije to rekao sebi u bradu, nego je to javno obznanio. U drugom ajetu se kaze:
"Culi smo jednog momka kako ih huli"' rekose '"ime mu je Ibrahim." (Al-Anbiya', 60.)Dakle, stvar je bila javna, ne kao sto vêle neki mufesiri da je to bilo tajno. Cekao je Ibrahim,a.s. dan kad kod kipova nece biti nikoga. Ali ovi kipovi su bozanstva, neprestano je neko pored njih. Ljudi bi neko vrijeme ostavljali hranu pred njih potom bi tu istu hranu nosili kucama i pojeli je vjerujuci da je takva blagoslovljena od njihovih bozanstava.
Dugo je Ibrahim cekao priliku da bude sam sa kipovima. I konacno, doceka pravu priliku! Njegov narod je imao praznik igre, zabave, jela i pica koji su provodili izvan grada. Ostavljali bi toga dana hranu pred kipove da je "blagoslove", a na kraju dana bi se vratili po tu istu hranu kako bi je pojeli.
Ljudi pocese u ranim jutarnjim satirna napustati grad. Ibrahim, $3i, nije zelio ici sa njima. Sta je tebi, upitase. Gledao sam u zvijezde i u njima vidio da eu danas biti bolestan. Muhammed, s.a.v.s. je rekao:
"Slagaoje, ali je ta laz bila u imeAllaha". Slagao je kako bi polupao kipove. O ovom dogadaju govore ajeti mudri:
Mi smo jos prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali.
Kad on ocu svome i narodu svome rece: "Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noc klanjate?"
Oni odgovorise: "I nasi preci su im se klanjali." "I vi ste, a i preci vasi su bili u ocitoj zabludi" - rece. "Govoris li ti to ozbiljno ili se samo salis?" - upitase oni.
"Ne"' rece - "Gospodar vas je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja eu vam to dokazati.
Tako mi Allaha, ja eu, cim se udaljite, vase kumire udesiti!"
I porazbija ih on u komade, osim onog najveceg, da bi se njemu obratili. (Al-Anbiya',51.-58.)O navodnoj Ibrahimovoj bolesti Allah,dz.s. kaze:
I on baci pogled nazvijezde,pa rece: "Ja cu se, evo, razboljeti! i oni ga napustise, uzmaknuvsi." (As-Saffat, 89. -90.)Sad dolazi prizor dijaloga Ibrahima,a.s. sa kipovima. Zatece mnogo hrane pred njima.
A on se kumirima njihovim prikrade pa rece: "Zasto ne jedete?"
(As-Saffat, 91.)
Vidi koliko samo hrane pred vama, sta je, zasto ne jedete, sto su vam sve dzabe donijeli!
Sta vam je sto ne govorite? (As-Saffat, 92.)
I krisom im pride desnom rukom ih udarajuci. (As-Saffat, 93.) U drugom ajetu se kaze:
I porazbija ih on u komade, osim onog najveceg, da bi se njemu obratili. (Al-Anbiya1, 57)
Polupa kipove, ostavi ih u takvom stanju a najveceg od njih ostavi citavog i jos mu o vrat objesi sjekiru kojom je polupao druge kipove, i ode. Vratise se Ijudi svojirn idolima, zaprepastenje je bilo veliko! Bozanstva su im polupana. Gospodar njihov je mrtav.
I jos gore, Gospodar im je ubijen.
Kako je to moguce!?

"Ko uradi ovo sa bogovima nasim" - povikase oni - "zaista je nasilnik?" (Al-Anbiya1, 59.)
"Culi smo jednog momka kako ih huli"' rekose '"ime mu je Ibrahim."
"Dovedite ga da ga Ijudi vide" - rekose - "da posvjedoce."
(Al-Anbiya',60.-61.)Privedose Ibrahima,a.s. i odredise termin sudenja. Svi stanovnici Babilona su bili prisutni na tom sudenju. Njibovo prisustvoje bilo upravo ono sto je Ibrahim,a.s. prizeljkivao. Poce sudenje. Rekose:
"Jesi li ti uradio ovo s bogovima nasim, o Ibrahime?" - upitase. (Al-Anbiya, 62.)
"To je ucinio ovaj najveci od njih, pitajte ih ako umiju govoriti" -receon.
I oni se zamislise, pa sami sebi rekose: "Vi ste, zaista, nepravedni!"
Zatim glave oborise i rekose: "Ta ti znas da ovi ne govore!"
"Pa zasto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisititi niti od vas kakvu stetu otkloniti?" * upita on.
"Tesko vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zasto se ne opametite?" (Al-Anbiya1, 63. -67.)
Sve to je bilo uzalud, suprotno onome sto im je razum nalagao, Ibrahimov narod opet odabra obozavanje kipova.
Pa mu narod trkom dode.
"Kako se mozete klanjati onima koje sami klesete? - upita -
kad Allah stvara i vas i ono sto napravite?" (As-Saffat, 94. -96.)Njihova bozanstva su unistena. Sta ima gore od toga! AU, uptkos tome, ostase vjerni svome nevjerovanju. Poce prijetnja Ibrahimu, lomacom..
"Pripremite za njega lomacu" - povikase - "pa. ga u vatru bacite?"
(As-Saffat, 97.)
Sta su uradili? Odabrase cvrsto zemljiste i kamenom ga ogradise. Naredise svim stanovnicima da ucestvuju u pripremanju lomace i nosenju drva za nju. Ljudi pocese donositi drva, cak i djeca i iznemogli starci. Smatrali su to velikim sevabom, i donosili su sve dok lomaca nije bila velicine velike gradevine. Potom zapalise vatru i postavise katapult. Katapul je bilo orude sa kojim su u ratovima na neprijatelje ogromno kamenje sa velike udaljenosti bacali. Stavise Ibrahima,a.s. na kraj katapulta. Tada bi dova Ibrahimova. Dova nevoljnika, ocajnika, poîrebnih i ozlojadzemih. Buharija u svom Sahihu biljezi da je Muhammed, me, rekao:
"Dovoljan je nama Allah i divan lije On Zastitnik",je dova kojuje izgovorio Ibrahim kada je bacen u vatru. (Buhari, hadis 4197.)
Dovoljan ti je Allah! Ne treba ti mimo njega bas niko! I zato, na Njega se osloni!
Biljezi se u nekim predajama, u kojima ima slabosti, kako je Ibrahimu, dok je letio zrakom ka vatri, dosao Dzibril i rekao:
-O Ibrahime, treba li ti nesto? On mu rece:
-Od tebe ne, a od Allaha da.
U drugoj predaji stoji kako je Melek kise zatrazio od Allaha dozvolu da spusti kisu kojom bi ugasio Ibrahimovu vatru. Ali je Allahova odredba bila i od toga cudnija.
"O vatro ' rekosmo Mi - "postani hladna i spas Ibrahimu!"
(Al-Anbiya',69.)I oni mu htjedose postaviti zamku, ali ih Mi onemogucismo.
(Al-Anbiya1, 70.)Pade Ibrahim,a.s. u vatru. Allah, dz.s. tu vatru ucini hladnom. Ibnu Abbas veli: "Da nije Allah,dz.s.rekao (arapska rijec-nepoznata)- i spas hladnoca bi mu naudila". Vatra ne moze sprziti, osim sa Allahovom dozvolom. Noz ne moze sjeci bez Allahove dozvole. Ova stvorenja nemaju samostalnu moc, njihova moc dolazi od Allaha, On je taj koji im daje i koji uzima te mogucnosti.
I pade Ibrahim u vatru u kojoj mu se cak ni odjeca ne zapali, jedino uze na rukama izgori, ali mu ruke ne oprzi. Neka je slavljen svemoguci Allah,dz.s. Ljudi su nestrpljivo ocekivali prizor ugljenisanog Ibrahima,a.s. Ugledase Ibrahima, cudnog li cuda, usred vatre uziva.
Zabiljezene su predaje u kojima je Ibrahim, a.s. rekao:
"Nije bilo ljepseg dana od onog kojeg sam u vatri proveo".
Hladovina i mir! Vrhunac blagodati i uzivanja. Ljudi su bili u cudu izgubljeni. U tolikoj vatri, a ne go ri! Ko je cudo, kakav znak, mudziza se dogada pred ocima njihovim. Potom Ibrahim izade pred njih, zdrav, citav, bez ikakvih posljedica od vatre uzarene.
I pored svega toga, znaka ocitog, niko osim Luta, a.s. ne povjerova u ono cemu ih je Ibrahim pozivao. Naravno, Ibrahimova zena Sara je vjernica bila, ali ce nju Ibrahim ozeniti nakon ovog dogadaja.
Zamislite, u cijelom Babilonu samo Ibrahim a.s. i Lut a.s.vjernici. Allah, dz.s. kaze:
I Lut mu jedinï povjerova!. (Al-'Ankabut, 26.)Kad i nakon svega toga odbise vjernici postati, Ibrahim izgubi svaku nadu u svoj narod. Bozanstva im polupana, cudo ocima vidjeli, sta treba jos da ucini da bi izgovorili LA ILAHEILLALLAH!?
Za vijest Babilona je cuo car toga vremena. U predajama se kaze kako je on vladao vecinom zemlje. Zvao se Nimrud. Naredi da mu se dovede onaj koga vatra sprziti nije mogla. I dovedose Ibrahima, a.s. pred Nimruda. Poce ga ispitivati o njegovom Gospodaru, Kur'an o tome govori sljedece:
Zar nisi cuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim rece: "Gospodar moj je Onaj koji zivot i smrt daje"' on odgovori: "Ja dajem zivot i smrt!" - "Allah cini da Sunce izlazi sa istoka" - rece Ibrahim - "pa ucini ti da grane sa zapada!" I nevjernik se zbuni. A Allah silnicima nece ukazati na pravi put.
(Al-Baqara, 258.)
U komentaru rijeci (nepoznato arapsko pismo)- onda kada mu je Allah carstvo dao -predaje kazu da su zemljom istinski vladala samo cetverica vladara jedan od njih je i Nimrud, pored Zul Karnejna i Nabukadonosura, koji je pobio zidove. Nimrud je bio apsolutni vladar toga doba.
U komentaru "Ja dajem zivot i smrt!" se kaze da je Nimrud naredio da mu se dovedu dvojica osudenika na smrt, pa je rekao: "Ovu dvojicu sam osudio na smrt, ubijte ovog, a pustite tog. Ja zivot i smrt dajem!" To je nesto sasvim razlicito od onoga sto mu je Ibrahim, a.s. dokazivao. Ko daje izvorni i stvarni zivot i smrt? Nije se zelio sa inadzijom prepkati, takvima je bolje navesti jaci dokaz od njihovog.

kicho
20-03-2009, 06:38 PM
"Allah cini da Sunce izlazi sa istoka" * rece Ibrahim - "pa ucini ti da grane sa zapada!" (Al-Baqara, 258.)Nimrud obori glavu, zbuni_se i bez rijeci osta:
I nevjernik se zbuni. - A Allah silnicima nece ukazati na pravi put. (Al-Baqara, 258.)
Poducen onim sto se dogodilo sa Ibrahimom u Babilonu nije zelio da se to ponovi, Nimrud mu rece: "Odlazi od mené, ne zelim te u svojoj blizini!" Ibrahim napusti Irak ï ode u Sam, u Palestinu i nastani se u mjestu zvanom Harran. Ozenjen je bio Sarom za koju se kaze da na zemlji nije postojala ijepsa zena od nje, osim Hava.
Najljepsa zena na svijetu! I niko nije vjerovao sa Ibrahimom i Sarom, osim Lut, a.s.
I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim rece: "Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, silan i mudar." (Al-'Ankabut, 26.)I spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za Ijude blagoslovili.
(Al-Anbiya',71.)I tako Ibrahim, a.s. posta jedan od stanovnika Harrana. Poce pozivati taj narod u islam. Oni nisu obozavali kipove, nisu obozavali ni Allaha, obozavali su zvijezde. Ibrahim, a.s. im htjede pokazati kako je obozavanje zvijezda zabluda. Njihovo obozavanje zvijezda bilo je nocu, Ibrahim jedne nociizade sa njima da im dokaze zabludu ocitu:
I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi cvrsto vjerovao. (Al-An'am,75.)Allah, dz.s. mu je otvorio vidike, vidio je nebesa, zvijezde, planète, vidio je carstvo nebesa i Zemlje! Allah mu je otklonio ogranicenost i tnanjkavost ljudskog pogleda pa je vidio ono sto danas teleskopi vidjeti ne mogu.
... dabi cvrsto vjerovao. (Al-An" am, 75.)Da li bi onaj ko vidi carstvo nebesa i Zemlje obozavao zvijezde?! To je jedan od belaja pojedinih mufesira koji misle da je Ibrahim obazavao zvijezde i da ga je Allah tek nakon toga uputio pravilnom obozavanju Njega. To je velika greska i iskusenje kod tih komentatora Kur'ana. Allah, dz.s, nakon sto mu je pokazao carstvo nebesa i Zemlje, kaze:
Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno vece nego stvaranje roda Ijudskog. (Al-Mu'min, 57.)A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okrecu! (Yusuf,105.)
Vidio je Ibrahim carstvo, vidio nadmoc i cvrsto je vjerovao u Allaha,dz.s..Izlazeci sa narodom Harrana zelio je pokazati im ispravno vjerovanje. Allah, dz.s. kaze : " i kada u ajetima koji govore o tom dogadzaju, harf «fa» je ovdje - veznik i - nastavak onog sto je bilo nakon sto je vidio carstvo nebesa i Zemlje.
O izlasku Ibrahima, a.s. sa narodom Harrana Kur' an kazuje ovako:
I kad nastupi noc, On ugleda planetu. (Aï-An1 am,76.)Ovdje se jasno ocituje preciznost kur' anskog izraza. U vedroj noci prije nego se pojave zvijezde, vidi se planeta koja svijetli poput zvijezda. Arapi je zovu Zuhra. Kod nas je poznata kao zvijezda Danica. Dakle, sustinski se radi o planeti, iako Ijudi misle da je rijec o zvijezdi.
... irece: "Ovo jeGospodar moj!" (Al-An'am,76.)
Vjera tog naroda je nalagala da svako izabere sebi, za svoje bozanstvo, zvijezdu koja mu se svida. Ibrahimje to rekao rugajuci im se. Sta je to kad svako sebi izabere Boga kojeg on hoce!
Kako je noc odmicala, odabrana zvijezda bi nestajala. Sta to bi, sad trebam Gospodara, anjeganema. Nestao! I sta sad?
A posto zade, rece: "Ne volim one koji zalaze!" (Al-An'am, 76.)

Narednu noc opet izade sa njima:
A kad ugleda Mjesec kako izlazi, rece:
"Ovo je Gospodar moj!" A posto zade, on rece: "Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, bitcu, sigurno, jedan od onih koji su zalutali." (AI-An'am, 77.)
Rece: "Gospodaru moj, uputi me da znam gdje si Ti." Ustvari, rugao im se prigovarajuci im: "Sta je to sa vasim bozanstvima, nijedno ne traje, svi nekako nestaju!" Ljudi pocese razmisljati kao i Ibrahim. Pogledajte kako se indirektno poziva Allahu i Njegovom dinu. Sta nam je ciniti kad se "bog" sakrije i kad ga danju nestane!? Kad osvane dan, zvijezda nestane, a pojavi se dan:
A kad ugleda Sunce kako se rada, on uzviknu: "Ovo je Gospodar moj, ovo je najvece!" A posto zadze, on rece: "Narode moj, ja nemam nista s tim sto vi Njemu druge pridruzujete!" (A1-An'am,78.)
Zasto zvijezde obozavate samo nocu, cinite to i danju?!
Ja okrecem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridruzuju! (Al-An'am, 79.)
Ljudima je tesko priznati zabludu. Pocese se sa njim prepirati uprkos o citosti i trijumfu Ibrahimovih argurnenata.

I narod njegovje s njim raspravljao. "Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?"' rece on. "Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridruzujete, bit ce samo ono sto Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaca sve. Zasto se ne urazumite?" (Al-An'am, 80.)
Ako mi vasa bozanstva mogu nauditi neka to i ucine! Potpuno isti izazov kao i izazov poslanika prijasnjim narodima. Oni nemocni pocese mu prijetiti kako ce mu se bozanstva osvetiti. Rece im:
A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridruzujete, kada se vi ne bojite sto Allahu druge pridruzujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko ce, mi ili vi, biti siguran?
(Al-An'am,81.)
Pa, ko treba da se boji, ja ili vi!?
Bit ce sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogobostvom ne mijesaju; oni ce biti na pravome putu.
To su dokazi nasi koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi vise stepene dajemo onima kojima Mi hocemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajuci. (Al-An'am, 82.-83.)
To su dokazi nasi, jedan za drugim.
Narod Harrana osta uporan u svome nevjerovanju. Nijedan od njih ne povjerova u ono u sta ih je Ibrahim, a.s. pozivao. lbrahim odluci jos jednom uciniti hidzru. Ovaj puta u Egipat. Vladar Egipta je vec bio cuo kako je dosao covjek sa najljepsom zenom na svijetu. Pozelivsi je za sebe, posla vojnike da mu je dovedu. Naredi im: "Pitajte za covjeka koji je sa njom, ako joj bude muz - ubijte ga"!
Ibrahimu putem vahja - objave to bi dojavljeno te rece Sari: "Ako te pitaju za mene reci da si mi sestra". Sestra u vjeri, i rece joj:
Zaista, na citavoj zemlji nema drugih muslimana osim mene i tebe. (Nesaijev Es-sunenul kubra, hadis 8300.)
Zemlja nevjernika, vrijeme nevjernika, citava zemlja toga vremena bez ijednog muvebbida - monoteiste, vjernika u Jednog i Jedinog Allaha, dz.s.Vojnici upitase Ibrahima,a.s.,:
-Sta t ije ona?
-Sestra, odgovori Ibrahim,a.s.
Slagao je, u ime Allaha.
Pogledajte vrste lazi koje je koristio Ibrahim,a.s., kad je rekao: "Bolestan sam", kad je rekao: "To je ucinio taj najveci pa pitajte njega ako vam mogne kazati", i sada kad je rekao: "Ona mi je sestra". U svim tim izjavama ima i dvosmislenosti. Nije to kao danas. Ljudi javno, otvoreno lazu, i gle cuda, tako to bez imalo straha cine! I kad Ibrahimu,a.s., dodzu na dan mahsera i kazu:
"Ibrahime, ti si Allahov poslanik iNjegov si prijatelj na zemlji bio ,zauzme se za nas kod tvoga Gospodara, zar ne vidis u kakvom smo stanju!" Reci ce: ' 'Zatsta se moj Gospodar danas naljutio kao nikad prije, niti ce se ikada poslije tako naljutiti. A ja sam slagao triputa. " (Buhari, hadis 3358.)
Pogledajmo brigu i njegov oprez! I odvedose Saru vladaru. Kad je shvatila da je vladar grijesnik, da je zeli zulumom uzeti za sebe, putem je pocela dovu uciti:
Moj Allahu, Ti znas da u Tebe vjerujem, i u Tvoga poslanika, i da stidno mjesto cuvam osim od svoga muza pa ne dopusti vlast kafiru nadamnom! ( Ahmedov Musned, hadis 8873.)
Kad je dovedose pred vladara, on pruzi ruku da je dodirne, ali mu se ruka oduze. Poce se derati, hecimi stigose da ga izbave, ali nista ne mogose. Ruka je vec bila paralizovana. Sara se poboja za svoj zivot, ubit ce je jer je to ona ucinila njihovom vladaru,rece:

*Gospodaru moj, ako umre reci ce: "Ona gaj e ubila, " (Ahmedov Musned, hadis 9094.)

Allah joj primi dovu i ruka se zdravom povrati. Grijesnik se nije pokajao. Pomisli kako je to bilo slucajno. Navali na nju drugi put. I ruka se drugi puta oduze. Rece joj: "Oslobodi me!" Sara ponovo zamoli Allaha i Njegovom voljom ruka se opet povrati. Grijesnik se opet ne pokaja! Pokusa i treci put i po treci puta bi paralizovan. Rece joj: "Oslobodi me, pustit cu te i jos ces nagradu dobiti." Sara ponovo zamoli Allaha i On vrati ruku ovom nevjerniku koji pozva svoju svitu i rece im:

Niste mi doveli insana, nego ste mi doveli sejtana. (Buhari, hadis 3230.)

I jos joj darove dadose: zlato, dragulje i robinju zvanu Haddzera, koja je sluzila Saru. Vrati se Sara Ibrahimu i na namazu ga zatece. Upita je:
-Sta je bilo? Rece mu:
Allah je pokazao Svoju vlast nad nevjernikom.
-Hvala Allahu, rece Ibrahim, Odmah odlazimo odavde. Cast je nesto veliko zamuslimana. Ibrahim se bojao za zenu svoju.
Ponovo se vrati u Palestinu. U Palestini mu se pridruzi Lut. Poslao ga je narodu ogrezlom u grijehu i zlocinu, u mjesto zvano Sodoma.
Kasnije cemo se vratiti Lutu i kazivanju o njegovom narodu grijesnom.
I ode Lut,a.s., a Ibrahim, Sara i robinja Hadzera ostase u Palestini. Ibrahim,a.s., je zivio u Palestini, pozivao ljude u islam i bavio se trgovinom. Allah mu je podario veliki imetak.
Kad je imao 85 godina, Sara vidjevsi da je nerotkinja, a da joj muz cezne za potornkom, odluci pokloniti mu Hadzeru. Tako Hadzera posta Ibrahimova supruga. Rodi mu sina lsmaila kada je Ibrahimu bilo 86 godina. Sara je bila jako ljubomorna. Subhanallah, ostaje priroda zene, iako je bila vjernica i sobom poklonila Ibrahimu Hadzeru, bila je jako ljubomorna. "Nemoj nas samo sastavljat na jednom mjestu", cesto bi govorila Ibrahimu,a.s..

Postoje mnoge predaje koje kazu kako je Sara pokusavala nauditi i povrijediti Hadzeru. Te predaje nemaju nikakve utemeljenosti. Ali pojava ljubomore je bila prisutna, Buharija biljezi da je Allahov Poslanik,a.s., rekao:

Hadzera je oblacila siroku pregacu kojom bi skrivala trudnnocu od Sare.
Subhanallah, ostaje ljubomora i prkoda zenska bez obzira na iman i mjesto koje je imala Sara. Cak su i majke pravovjernih, supruge Allahovog Poslanika,a.s., bile ljubomorne i stoga je duznost vjernika da vodi racuna o takvoj prirodi zene te da ih razumije i cuva.
Potom Ibrahimu od Allaha dodze naredenje da odvede Hadzeru i novorodenog Ismaila u Mekku. Ibrahimova putovanja u Mekku su bila na poslanickoj jahalici Buraku. Takva su bila njegova putovanja kad bi sam putovao. Ako bi jos neko putovao sa njim, onda bi to bila uobicajena putovanja. Zato kada budemo kasnije govorili o Ibrahimovim posjetama Meki, trebamo znati kako su ona bila na Buraku i nisu uzimala puno vremena.
Putovao je sa njima dok ne stigose u dolinu Mekke. Dolina bez igdje icega, bez ljudi, zgrada, vode, bilja. Apsolutno nista. Medu brdima.
Ibrahim tu ostavi Hadzeru i Ismaila, i ode. Hadzera se zacudi, ocekivala je da ce je u naseljenom mjestu ostaviti. Tamo gdje ima hrane, makar vode ako nista vise. Ovako, u sred pustinje. Ibrahim se nije obazirao. Isao je. Hadzera je isla za njim govoreci mu:
-Ibrahime, gdje nas to ostavljas, bez vode, hrane, bez ljudi.
Ali, on se ne okrenu. Niti se pokoleba. Hadzera ga je preklinjala, rnolila, umrijet cemo na ovom mjestu, govorila mu. A'l dzaba, Ibrahim,a.s. ustrajno ideli ide. Tako sve dok mu Hadzera ne rece:
-Jel' ti to Allah tako naredio?
-Jeste, rece Ibrahim.
'Tada Hadzera rece rijeci koje uce muskarce prije nego zene: - Dakle, necemo biti izgubljeni.
Ako se covjek drzi Allahovih uputa, ne treba se bojati. Ne boj se siromastva, Allah daje opskrbu, ne lazi u istini je spas, ne cini haram jer haram odnosi bericet. Zato su cestite muslimanke kad bi muzeve ispracale govorile:
"Muzu moj, boj se Allaha zbog nas, zaista mozemo gladni biti danima, ali ne mozemo izdrzati na vatri nijednog trena. U kucu nam haram ne nosi!"
Zamislimo se nad ovim stavom zene vjernice. Kad je shvatiIa da je odredba Allahova takva, to je i prihvatila.

Vrati se Hadzera svom novorodencetu IsmaiIu. Nesta hrane, nema ni vode, izgladnjela i nema cime nahraniti Ismaila. Dijete poce plakati. Majka ne moze podnijeti plac gladnog djeteta. Ostavi ga i pozuri na najblize brdasce, na Safu. Promatrala je ne bi li nesto ugledala, imal' igdje insana? Nema nigdje nikog. Vrati se dolinom trceci pa se pope na drugo brdasce, na Mervu. Ponovo je gledala, ali opet nista. Merva je bila daleko, i osjetivsi da se udaljila od djeteta, vrati se na Safu.
Upravo je dosla sa Safe, zna da tamo nema nikoga, ali, subhanallah, takva je veza majke sa djetetom. Sedam puta je Hadzera zurila sa Safe na Mervu! I to je osnova sa'ja, jednog od sastavnih dijelova hadzdza muslimana do Sudnjeg dana, u znak sjecanja na ovaj veliki dogadaj.
Kad je dosla do Merve na kraju sedmog kruga zacu glas. Rece: suti! Suti, kome?! Mislila je na samu sebe. Pogledajmo tjeskobu koju je osjecala. Zacu glas pored Ismaila,a.s., potrca prema njemu i ugleda vodu kako mu ispod nogu izvire. Dode Dzibril i udari zemlju krajem krila na mjestu Zemzema. Pod nogama Ismailovim potece veliki izvor. Pod nogama poslanika, kopanjem meleka! Potece Zemzem!
Golema je bila radost Hadzerina kad vodu ugleda. U pocetku je to bio slabasan izvor i ona poce kopati i okruzivati ga, govoreci: Zem Zem, sto znaci: Sakupi se.
Allahov Poslanik,a.s. je rekao:

Allah se smilovao majci Ismailovoj, da nije okruzila Zemzem on bi bio veliki izvor i kao rijeka bi tekao. (Ahmedov Musned, hadis 20205.)

Ali pozurila je zbog prevelike zelje za vodom i okruzi ga. Napi se i ona i dijete i tako bijahu spaseni ovom velikom Allahovom mu'dzizom.
To jos uvijek nije znacilo i kraj gladi i samoci. Pocese ptice dolaziti na Zemzem. U to vrijeme poznato arapsko pleme Dzurhum napusti ]emen zbog poplave nastale pucanjem brane Je'rib. Korjen svih Arapa je u Jemenu. Oni se nakon ovog dogadaja raselise Arapskim poluotokom. Svako pleme je bilo u potrazi za vodom izvorom zivota. Arapi su bili trgovci i dobro su poznavali oaze na putevima. Pleme Dzurhum je islo prema Samu, ugledase ptice kako lete iznad . Rekose:
-Cudno, Boga mi ima nesto zbog cega su ptice tamo.
Poslase jednog od njih da vidi sta ima tamo i on ih obavjesti da tamo ima vode. Bili su karakterni i uljudni. Nadzose zenu sa novorodencetom i vodom, rekose joj:
-Hoces li nam dozvoliti da stanujemo u ovoj dolini i da pijemu ovu vodu?
-Hocu, ali trazim za to nagradu.
-Pristajemo, rekose.
Mogli su zeni samoj i slaboj oteti vodu ali im to ne dopusti njihov karakter i ljudskost. I tako se Dzurhum nastani u Mekki, a Hadzera je zivjela sa njima izdrzavajuci se od vode Zemzem koju su joj oni placali.
Odraste Ismail u Dzurhumu, od njih nauci arapski jezik i posta najrjecitiji medu njima. Kasnije se ozenio od Dzurhuma i od njegovih potomaka nastase Arapi od kojih porijeklo vodi i nas poslanik Muhammed,s.a.v.s.
Ovo je bio odgovor na Ibrahimovu dovu koju je ucio napustajuci Mekku:
Gospodaru nas, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se nista ne sije, kod Tvoga Casnog hrama. (Ibrahim, 37.)

kicho
20-03-2009, 06:39 PM
Da li je Kaba bila tada sagradena? Sigurno je da ona kao gradzevina u Mekki nije postojala kad su Hadzera i Ismail stigli u Mekku. Da li je bila sagradena nekada prije ili je samo njezino mjesto bilo poznato melekima i Ibrahimu? Postoje dvije predaje - ona koja kaze da je samo njezino mjesto bilo poznato, i predaja kako je Kabu sagradio jos Sit,a.s., ali se ona vremenom izgubila sa lica zemlje.

Prvi hram sagraden za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. (Alu'Imran, 96.).
Gospodaru nas, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se nista ne sije, kod Tvoga Casnog hrama, da bi, Gospodaru nas, namaz obavljali; zato ucini da srca nekih ljudi ceznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.
(Ibrahim,37.)
I stasa Ismail,a.s., u mladica u Dzurhumu. Ibrahim,a.s., bi ga posjecivao jednom, dvaput ili vise puta godisnje.
Tako je bilo sve dok se nije dogodio jos jedan velicanstven dogadaj. U toku jedne od Ibrahimovih posjeta Mekki, Ibrahim usni san u kojeme kolje svoga sina. Znao je da je san poslanika istina. Cvrsto i nepokolebljivo odluci to i uciniti.
Allah, dz.s, nam kazuje ovo cudno kazivanje u svojoj Knjizi Mudroj:

"Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio" - rece "On ce me kuda treba uputiti.Gospodaru moj, daruj mi porod cestit!"

I Mi smo ga obradovali djecakom blage naravi. (As-Saffat, 99.-101.)
Ismaila,a.s., Allah, dz.s, opisuje kao blage naravi.

I kad on odraste toliko da mu poce u poslu pomagati, Ibrahim rece: "O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa sta ti mislis?" (As-Saffat, 102.)
Ovdje treba dobro promisliti, zastati, gledati dogadaj i u tom dogadaju gledati sebe. Zbog cega, Ibrahim,a.s. kao otac ovdje razgovara sa sinom Ismailom o tako strasnoj odluci? Mogao ga je odnijeti dok je spavao, zaklati ga i tako ispuniti Allahu dato obecanje. Zasto ide sa njim i prica mu o onome sto zeli uciniti? Ova mes'ela nas upucuje na zarku zelju cestitog babe muslimana da njegov sin ucestvuje zajedno sa.njim u nagradi. Nije zelio nagradu samo za sebe,nego je htio tu nagradu podijeliti sa sinom. Zbog toga mu predlozi to sto je naumio.
Ovo je velika lekcija ocevima i majkama. Nastojte da vasa djeca ucestvuju sa vama u dobru. Ako hoces dati sadaku, podaj je sinu neka je uruci. Neka se nauci i sam davati sadaku. Kad dodete na predavanje, povedite i kcerke sa vama. Mnogi dodu na ders ali im porodica kod kuce. On uci, oni ne uce! Ne sudjeluju sa njim ni u znanju ni u nagradi. Nastojte i slijedite u tome Ibrahima,a.s., koji je zelio da i sin njegov, zajedno sa njim, ucestvuje u nagradi. Ismailov odgovor je bio jos jaci:
"O oce moj," ' rece ' "onako kako ti se nareduje, postupi!"
(As-Saffat,102.)
Ibrahim,a.s., nije rekao: Naredeno mi je, nego je rekao: U snu sam vidio, ali je Ismail znao da je san poslanika istina. Zbog toga nije rekao: Zasto ces me zakIati, koji je to moj grijeh, to je samo san, sacekaj jasno naredenje?! Nije tako rekao! On se potpuno predao Allahu dz.s..

"O oce moj," ' rece ' "onako kako ti se nareduje postupi; vidjet ces, ako Bog da, da cu sve izdrzati." (As-Saffat, 102.)

U ovoj recenici je vrhunac odgoja prema Allahu, dz.s..i vrhunac skromnosti. Nije rekao: "Vidjet ces me strpljivog", nego je rekao: "Vidjeces, ako Bog da, da cu strpljiv biti". Ma koliki bio iman covjeka, neka se ne zanosi time i neka ne kaze:Ja cu uraditi, meni je to lahko. Ne zanosi se svojim imanom, snagom znanjem, nego sve podredi Allahovoj moci i odredbi.

I nikako za bilo sta ne reci: "Uradit cu to sigurno sutra"! ne dodavsi:"Ako Bog da!" A kada zaboravis, sjeti se Gospodara svoga! (A1-Kahf,23.-24.)

Uvijek neka je jezik u zikru, spominjanju Allaha,dz.s.. I stvari stalno vracaj Allahu,dz.s..
Ovdje otac i sin odlucise cvrsto sprovesti naredbu. Ismail rece ocu: "Oce moj, kad me htjednes zaklati, lice mi zemlji okreni. Da te ne bi samilost obuzela kad mi lice ugledas." Zelio je ocu sto vise olaksati zadatak.

I njih dvojica poslusase, i kad ga on celom prema zemlji polozi.
(As-Saffat,103.)
Poce mu nozem grkljan sjeci, ali noz ga ne posijece! Noz ne sjece kao sto vatra ne przi, osim sa Allahovom dozvolom. Allah je tu moc nozu oduzeo. Ibrahim je pritiskao i vukao, Ismail vikao: "Jace babo" !

Ali, noz ne presjece. Allah,dz.s., o ovom prizoru kaze: - "Kad se predase i kad muslimani postase". Zar nisu muslimani bili prije toga? Naravno da jesu, ali se ovdje ocitovao potpuni i jasni islam. Sta je to islam?

Islam je potpuna predanost Allahovoj naredbi ili zabrani, bez imalo kolebanja ili suprostavljanja.I kad ga on celom prema zemlji polozi, ovdje se ispit zavrsi.
Gotovo! Jasno se vidjela spremnost obojice da izvrse naredbu. Nakon toga bi ispit bio beskoristan.Predanost se ocitovala. Ono sto bi bilo nakon toga je krv i meso, a za to nema potrebe. Stize im pozivati si se Objavi
Mi ga zovnusmo: "O Ibrahime,u snu odazvao." (As-Saffat, 104.-105.)
A Mi ovako nagradujemo one koji dobra djela cine ' to je, zaista, bilo pravo iskusenje! (As-Saffat, 105.-106.)
Najvece iskusenje u historiji covjecanstva. Ko je od nas spreman da podijeli sav svoj imetak i da ako mu se kaze: "Zakolji sina", da to i ucini. A sta mislite kad bi se radilo o jedinom sinu, cekanom 86 godina. Ko bi zrtvovao sina kad bi mu naredba dosla ne jasnim putem nego putem isareta, sna usnulog.
Mogao je reci: "Zasto da ubijem sina, sta je zgrijesio?"
Mogao je reci: "Sacekat cu dok mi ne dodze jasno naredenje." Nije to ucinio, predao se potpuno Allahu,dz.s., i prosao na najvecem ispitu.
... i Ibrahimovim ' koji je obaveze potpuno ispunjavao. (An-Nagm, 37.)

Sta je to sve ispunio Ibrahim,a.s. Sve, sve je ispunio. Zrtvovao je sebe kad je u vatru bio bacen. Zrtvovao je sina kad je u snu vidio da ga kao kurbana kolje, ispunio je naredbu gradnje Allahove kuce na Zemlji, darezljiv je bio, zvali su ga Ebu Difan - Otac gostiju, jer nije jeo dok ne bi nasao gosta da sa njim jede. Zrtvovao je sebe, dijete, svoj irnetak,vrijeme i trud iskljucivo u ime Allaha,dz.s..
I kad se njih dvojica potpuno predase Allahovoj odredbi, kad mu celo na zemlju polozi, zacu kako ga neko doziva, okrenu se i ugleda Dzibrila koji sa sobom nosi ovna sa neba.

... i kurbanom velikim ga iskupismo. (As-Saffat, 107.)

Kurban iz Dzenneta. Ibnu Abbas o ovom kurbanu kaze: "Ovan koji je pasao dzennetom cetrdeset godina, bijel, krupnih ociju i rogat."
Tako bi iskupljen Ismail a.s., a kurban posta sunnetom musllmana do Sudnjeg dana, da poklanjaju i zrtvuju kurbana svake godine pored Ka'be, a sa njima muslmani svijeta kako bi osjetili potpunu pokornost (istislam) Allahu dz.s.
Sta znaci kurban ?
Kurban znaci: Mi, Gospodaru nas, slijedimo put Ibrahima,a.s. koji je bio spreman zrtvovati svoga sina. Kurban nas podsjeca na zrtvu i na zrtvovanje. Mi smo, Gospodaru nas, spremni zrtvovati sebe, djecu, imetak, slijedeci Ibrahima a.s. Brojna znacenja se ocituju u kurbanu, zasigurno jednom od jasnih znamenja dini islama.
... i u narastajima kasnijim mu spomen sacuvasrno: Nek je u miru Ibrahim!
Eto tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine, a on je, doista, bio rob Nas, vjernik. (As-Saffat, 108.-111.)
... i obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i covjekom dobrim.(As-Saffat,112.)

Radosna vijest je dosla nakon sto se vratio iz Palestine. Zato sto je bio spreman zrtvovati sina i zbog pocasti prema Sari. Ovaj ajet u Kur'anu dolazi nakon kazivanja o klanju. Zaklani, Ez-Zebib je lsmail. Zacudim se dok citam u pojedinim tefsirirna kako je Zaklani Ishak. To moze biti samo posljedica israilijata.
Kad se rodio Ishak, Ibrahimu a.s. je bilo 120 godina, a Sari 90. Dodzose tri meleka: Dzibril, Mikail i Melek smrti noseci im radosnu vijest. Poslani su bili da uniste Lutov narod, o cemu cemo kasnije govoriti. Prije toga zadatka su imali zadacu da obraduju Ibrahima i Saru. Dosli su u ljudskom obliku. Ibrahim a.s. je , kao sto smo rekli, volio goste. Nazvase mu selam, on im zacuden odvrati selam. Zasto se zacudio? Ljudi nepoznati u ovom kraju, bez jahalca i tragova putovanja na sebi! O tom susretu Allah dz.s., kaze:
... i rekose: "Mir vama! " i on rece: "Mir vama, ljudi neznani!"(Ad-Dariyat, 25.)
Cudno mu je bilo to sa njegovim gostima, ali po adetu ugosti ih.
I on neprimijetno ode ukucanima svojim i donese debelo tele.(Ad-Dariyat, 26.)

Njima ttojici je tele bilo preko potrebe, ali takvo je bilo Ibrahimovo gostoprimstvo. Kerem - gostoprimstvo je inace bilo svojstvo svih poslanika.
... i primace im ga: "Zar necete dajedete?" ' upita,osjetivsi od njih u dusi zebnju. "Ne boj se!" - rekose, i obradovase ga djecakom koji ce ucen biti. (Ad-Dariyat, 27.-28.)
U predaji se kaze kako su meleki rekli:
-Necemo poceti jesti dok ne platimo! Htjeli su ga iskusati.
-Uredu, rece Ibrahim, onda je jedite po njezinoj cijeni.
-Koja je njezina cijena?
-Cijena joj je da na pocetku kazete Bismillah, a na kraju El-hamdu lillah!
-I treba, rekose, da te Milostivi zove Prijatelj Milostivog. Cak i o ovim stvarima opominjes ljude. To je istinska predanost.
Ibrahim prepozna da se radi o melekima. Rekose mu:
-Ne boj se, mi smo izaslanici tvoga Gospodara. Poslani smo Lutovom narodu.
Obavijestise ga o detaljima unistenja koje ce zadesiti taj narod. Sara je stajala i slusala.

A zena njegova stajase tu, i ona se osmjehnu. (Hud,71.)
Zasto se Sara prije nego je obradovana radosnom vijescu nasmijala? Zato sto je znala za nered Lutovog naroda koji je zemlju fesadom ispunio, narod o kome jeLut a.s., rekao:
"Ne znam na zemlji ljude pokvarenije od ovih".
Kad je Sara cula da ce biti unisteni, bilo joj je drago i tome se nasmijala.

... i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom.(Hud,71.)

U ovom ajetu su dvije radosne vijesti: Jedna je da ce roditi Ishaka, a druga da ce zivjeti toliko dugo da ce vidjeti Ishakovog sina Jakuba. Majka voli da vidi sina kako je odrastao.1 zato kad su Allahovog Poslanika pitali ko je E1 Kerim - plemeniti, rekao je:
"Koje Ketim -plemeniti?" rece: "To je plemniti sin plemenitog sin plemenitog sin plemenitog:]usuf sinJakubov sin Ishakov sin lbrahimov, neka je A,llahav mir na njih. " (5uhari, hadis 3139.)
Poslanik sin poslanika sin poslanika sin poslanika. Tu cast niko od ljudi osim Jusufa a.s. nije imao. On, otac, djed i pradjed - svi Allahovi poslanici. Kad su je obradovali, subhanallah, Kur'an o tome tako govori kao da to ocima svojima gledamo:
I pojavi se se zena njegova uzvikujuci i po licu se udarajuci, i rece: "Zar ja, stara, nerotkinja?!" (Ad-Dariyat, 29.)
Kako cu ja roditi, sta je vama! Imam 90 godina i jos starijeg muza!
"Jadna ja!"' rece - "zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muz je star. Ovoje, zaista, nesto neobicno!" (Hud,72.)
I zaista, to je bilo neobicno, rekose joj:

"Zar se cudis Allahovoj moci?" ' rekose oni. (Hud,73.)
Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, porodici vjerovjesnickoj. On je dostojan hvale i On je plemenit! (Hud, 73.)
"Tako je odredio Gospodar tvoj" ' rekose oni ' "On je Mudar i Sveznajuci." (Ad-Dariyat, 30.)
O Lutu i odlasku meleka njegovom narodu cemo govoriti kasnije kako ne bismo prekidali kazivanje o Ibrahimu,a.s., iako je Lut,a.s., zivio u isto vrijeme kao i Ibrahim,a.s.
U toku jedne od posjeta Mekki, Ibrahim,a.s., rece svome sinu Ismailu:
-Sine, moj Gospodar mi je nesto naredio.
-Oce, ucini ono sto ti Gospodar nareduje, - rece.
-Hoces li mi pomoci?
-Hocu, - rece.
Nije znao sta, ali ako je to naredenje Gospodara pomocice mu. Allah mi je naredio da na ovom mjestu sagradim gradevinu u Njegovo ime. Oce, s tobom sam!
I kada smo kao pribjeziste Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram.(Al-Hagg,26.)

kicho
20-03-2009, 06:40 PM
Meleki su Ibrahimu pokazali mjesto Hrama. Postoje predaje kako je Ibrahim,a.s., kopao na mjestu gdje ce kasnije sagraditi Ka'bu. Nasao je temelje Sitove gradevine te je na njima sagradio Kabu. Pojedine predaje kazu kako je nasao tragove gradevine koju su ranije bili sagradlii meleki.
U vrijeme Kurejsa, kada je Allahov Poslanik,a.s., svojom rukom postavio Crni kamen (El-Hadzerul-esved), u tom poznatom dogadaju kad su Kurejsije htjele produbiti temelje Ka'be, stigli su do kamena koga su opisali kao: zelen, poput vrha planine, trouglast i povezan. Jedan od prisutnih donese cekic, udari ispod tog zelenog kamena i podize ga. Ispod kamena izbi svjetlo od kojeg covjek umalo ne oslijepi. Vratise kamen na njegovo mjesto i rekose: "Ne dirajte temelje, gradite na njima"! Bejtullah, Allahova Kuca, Izvor svjetla na Zemlji.
I kada smo kao pribjeziste Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: "Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i ocisti ovaj Hram Moj za one koji ce ga obilaziti, koji ce tu u blizini njegovoj stanovati, i koji ce molitvu obavljati." (Al-Hagg, 26.)
Prvi hram sagraden za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima.
U njemu su znamenja ocevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko ude u nj treba biti siguran. (Alu'Imran, 96.-97.)
A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskusenje stavio, pa ih on potpuno izvrsio, Allah je rekao: "Ucinitcu da ti budes ljudima u vjeri uzor!" "I neke moje potomke!" * zamoli on. "Obecanje Moje nece obuhvatiti nevjernike" - kaza On. (Al-Baqara,124.)
I ucinili smo Hram utocistem i sigurnim mjestom ljudima. Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga cete namaz obavljati! -1 Ibrahimu i Ismailu smo naredili: "Hram Moj ocistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali."
A kada je Ibrahim zamolio: "Gospodaru moj, ucini ovo mjesto sigurnim gradom, a snabdij plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!" On je rekao: "Onome koji ne bude vjerovao, dat cu da neko vrijeme uziva, a onda cu ga prisiliti da udze u paklenu vatru, a grozno ce ona prebivaliste biti!" (Al-Baqara,125.-126.)
Obratimo paznju na kur'ansko kazivanje. Prvi puta je Ibrahim rekao: - "I neke moje potomke!", nije rekao: - One koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet. Allah, dz.s., kaze: "Ne, samo vjernicima!" Drugi puta kad je rekao: "A snabdij plodovima stanovnike njegove" mislio je samo na vjernike medu njima, smatrajuci kako je i opskrba samo za vjernike. A Allah je rekao: "Opskrba (nafaka)je svima, i vjernicima i nevjernicima; a vlast i vodstvo samo vjernicima". Kada je govoreno o imametu vodenju, onda je receno: "Samo vjernici", a kada je govoreno o nafaki, onda je receno: "Svima cemo vam dati nafaku."
I pocese graditi gradevinu, gradeci su Allahu dovu cinili.
I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: "Gospodaru nas, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve cujes i sve znas!
Gospodaru nas, ucini nas dvojicu Tebi odanim, i porod nas neka bude odan Tebi, i pokazi nam obrede nase i oprosti nam, jer Ti primas pokajanje i samilostan si!" (Al-Baqara, 127.-128.)
Ibrahim-je zelio obiljeziti cosak od kojeg su poceli graditi Kabu, rece Ismailu:
-Trazi mi kamen koji bi odgovarao takvom cosku!
-Oce, umoran sam, rece.
-Ustaj i trazi!
Uzalud je bila Ismailova potraga, vrati se ocu i ugleda bijel kamen postavljen na tom cosku.
-Oce, otkud ti takav kamen?! U citavoj okolici nema bijelog kamenja.
-Dosao mi je od onoga ko ne treba nikog drugog i ko nije lijen kao ti. Donio mi ga je Dzibril. Ovo je kamen iz Dzenneta!
U hadisu se kaze kako je Crni kamen bio bijel ali je vremenom pocrnio od ljudskih grijeha.
I nasta gradevina bez pijeska i cementa. Kamen na kamenu. Tako je gradio Ibrahim a.s.. Kad su stigli do visine koju nisu mogli pratiti, Ibrahim rece sinu: "Donesi mi kamen na koji cu stati i sa kojeg cu dalje graditi." '
Donese mu kamen, Ibrahim bos stade na njega, a noge mu u njega potonuse. Ostavi Ibrahim taj kamen kao znak. To je Mekamu Ibrahim.
- mjesto na kojem je stajao Ibrahim. Nalazio se uz samu Ka'bu.
Ljudi su se gurali da vide tragove Ibrahimovih stopa, ta guzva je ometala tavaf pa je Omer, u dogovoru sa ashabima postavio ga na mjesto gdje se i danas nalazi.
Druga predaja kaze kako je Mekamu Ibrahim mjesto na kojem je Ibrahim,a.s., dugo stajao promatrajuci simetricnost Kabe, je li ravna, da li je jedan dio visociji od drugog. I zbilja, subhanallah, danas je jedan kraj Kabe visociji od drugog.
Ovo mjesto je svakako znacajno mjesto.

"Gospodaru nas, posalji im poslanika, jednog od njih, koji ce im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti uciti i ocistiti ih, jer Ti si, uistinu, Silan i Mudar!" (Al-Baqara,129.)
Pogledajmo: saj, tavaf, kurban - sve je to slijedenje Ibrahima,a.s., i sjecanje na njega. I kada bi sagradena Ka'ba, dodze naredenje od Allaha:

Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude- prostor iza koga cete namaz obavljati! (Al-Baqara, 125.)

Hodocastiti Hram duzan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogucnosti. (Alu'Imran, 97.)
... a onaj koji nece da vjeruje ' pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (Alu'Imran, 97.)
Hadz je naredzen svim ljudima, ko u to ne vjeruje, pa tim, sigurno, ni najmanje nece Allahu nauditi. Ibrahimu,a.s., bi naredeno:

... i oglasi ljudima hadz! ' dolazit ce ti pjeske i na kamilama iznurenim; dolazit ce iz mjesta dalekih. (Al-Hagg, 27.)
Ibrahim rece:"Gospodaru moj, moj glas ih ne moze dosegnuti." Bi mu receno:
"Ibrahime, tvoja je duznost to obznaniti; a Nasa je duznost da to dospije do ljudi."
Ibrahim se pope na brdo Arefat i poce zvati ljude da dodu na hadz. Da sad neko zovne u pustinji, ko bi ga cuo! Ali dogodi se bozanska mu'dziza pa glas stize do svih ljudi na Zemlji. I ne samo to, jos cudnije od toga je da je Allah dz.s ubacio u srca ljudi ljubav prema Ka'bi i ljubav prema hadzu. Cudo!Jedan glas! I ljudi pocese pjesice i na devama iznurenim iz dalekih krajeva dolaziti i posjecivau Bejtullahil-Haram. Tako poce hadz i poce velicanje Allahovog Harema.
Ibrahim,a.s., je i dalje zivio u Palestini. Bio je Halilur-Rahman, a - blisko prijateljstvo je na vecem stepenu od ljubavi. Mnogi isareti pokazuju kako je nas poslanik Muhammed,a.s. ukazivao da je najbolji poslanik poslije njega upravo Ibrahim,a.s. Ibrahim je razgovarao sa Allahom, dz.s.. Kur'an nam kazuje cudan razgovor izmedu njega i njegovog Gospodara:
A kada Ibrahim rece: "Gospodaru moj, pokazi mi kako mrtve ozivljujes!" ' On rece: "Zar ne vjerujes?" 'Vjerujem" * odgovori on "ali bih da mi se srce smiri." (Al-Baqara, 260.)
Ulema veli: "Postoji Ilmul-jekin a postoji i Ajnul-jekin. Ilmul-jekin je da covjek bez imalo sumnje u srcu bude ubjeden u nesto." Zato se biljezi od Omera, r.a., da je rekao:

"Tako mi Allaha, kad bi se nebo rascijepilo i kad bi Dzennet i Vatru vidio, nista mi to moj iman ne bi povecalo."
Dakle, ubijedzenost i sigurnost u postojanje necega se zove Ilmul-jekin. Kad se vidi i osvjedoci to u sta se cvrsto vjeruje onda se to zove Ajnul-jekin.
... i sve dok si ziv, Gospodaru svome se klanjaj! (Al-Higr, 99.)
Dok ocima svojim ne budes gledao ono o cemu te je Gospodar tvoj obavijestio: o melekima, kaburskom azabu i uzivanju.
Ibrahim je zelio, k'o insan, da vidi ocima ono u sto je cvrsto vjerovao.
Allah,dz.s., mu rece da uzme cetiri ptice, zakolje ih i pomjesa im meso sa perjem, a da tu mjesavinu razdijeli na cetiri brda. U predajama stoji kako su glave ptica bile u Ibrahimovim rukama. Potom da ih pozove i one se pocese ponovo formirati pred ocima njegovim. Zive ptice, bez glava, potom mu svaka dode po svoju glavu i odletje!
Neka je slavljen Svemoguci Stvoritelj.
Ibrahimu,a.s., su bili objavljeni suhufi listovi objave. Suhufi Ibrahima i Musaa se spominju u Kur'anu. Upitan je Muhammed,s.a.v.s. o sadrzaju Ibrahimovih suhufa, pa je rekao: Bile su to sve same mudrosti. Od suhufa je i:
O vladaru silni, koji druge na kusnju dovodis, sigurno te nisam poslao da dunjaluk na dunjaluk kamaris. Poslao sam te da obespravljenom vratis oduzeto mu pravo,jer mu ga Ja vracam, makar i odnevjernika bilo. (Sahih IbnuHibban,2/78.)
Bilo je mnogo Izreka u suhufima:
Pametan, ako je razumom obdaren, mora imati momente (sahate),sahat u kome ce dozivati svoga Gospodara. (Sahih Ibnu Hibban, 2/78.)
Ova vrsta ibadeta je iscezla kod vecine muslimana. Ibadet Munadzata - obozavanja Allaha u samoci kao da sa njim govoris, da Ga molis, trazis, ne u dzematu, nego sam u samoci.

Sahat u kome ces razmisljati o Allahovom stvaranju. (Sahih IbnuHibban, 2/78.)

Drugi ibadet kojeg su ljudi napustiti. Ibadet studioznog promisljanja.

. . .one koje i stojeci i sjedeci i lezeci Allaha spominju. (Alu 'Imran, 1 9 1 .) To je munadzat

... i o stvaranju nebesa i Zemlje razmisljaju Gospodaru nas, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sacuvaj nas patnje u vatri!(Alu'Imran,191)

To je ibadet razmisljanja
.
I sahat u kojem covjek svodi racun sam sa sobom o onome stoje uradio i o onome sto je propustio da uradi. (Sahih Ibnu Hibban, 2/78.)
Jos jedan ibadet kojeg su muslimani napustiU. Ibadet muhasebe. Da sam sa sobom vidis: Sta sam danas uradio, koja su djela bila dobra a koja losa, sevabi i grijesi, sam sa sobom.

Sahatu kojem sa halalom stice opskrbu.
Pametan se ne premori dunjalukom prolaznim osim zbog tri stvari:
1. Pripremanja za ahiret,
2. Truda na putu traganja za nafakom, i
3. Trud radi uzivanja u onome sto nije zabranjeno.
Pametnom je duznost poznavati vrijeme u kojem zivi. (Sahih Ibnu Hibban, 2/78.)
Pogledajmo mudrosti, nije dovoljno poznavati znanje iz knjiga, potrebno je poznavati znanja naseg vremena, savremene znanosti politike, ekonomije, drustva, razvoja i sl.
Zauzet onim sto se tice njega samog. Niposto lijen.

Pazi sta govori i nastoji rijea uskladiti sa djelima, rijetko progovara osim o onome u cemu je korist. (Sahih Ibnu Hibban, 2/78.)
To su neke od mudrosti Ibrahimovih suhufa.
Za vrijeme Ibrahimovog zivota umre Hadzera, majka Ismailova. Pokopana je u Mekki, dzenazu joj je klanjao Ibrahim,a.s.. Zbog te smrti je Ibrahim mnogo tugovao. Potom umre i Sara, u svojoj 127. godini zivota. Ibrahim je bio jos tuzniji i cesto bi je spominjao.
U brojnim hadisima se navode odlike Ibrahima,a.s.. Svakako, najveca medu njima je da je bio Halilur-~Rahman -Allahov prijatelj:
A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. (An-Nisa', 125.)
U hadisima se kaze da ce Ibrahim,a.s.,biti prvi cije ce kosti biti mesom prekrivene na Sudnjem danu. Svakako je njegova vrijednost i u tome da je sve obecano i ispunio. Bio je od Ulul-Azma - pet najodabranih poslanika.

Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, smo cvrsto zavjet uzeli. (Al-Ahzab,7.)
Jedino za njega Allah, dz.s., kaze da je sam, kao pojedinac, bio ummet -narod:

Ibrahim je bio primjer cestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim,i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim. (An-Nahl,120.-121 .)
Zahvalan na svakom zalogaju, na svakom gutljaju, na svakom novom udisaju, ibadetus-sukr - ibadet zahvale, jos jedan od zaboravljenih ibadeta.
... i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na pravi put izveo,i Mi smo mu sacuvali lijep spomen na ovome svijetu, a na onome svijetu ce doista biti medu onima dobrima. (An-Nahl, 121.-122.)
U 175. godini zivota vratio se svome Gospodaru. Ismail i Ishak ga pokopase u gradu Hebronu, koji se danas zove Halil. Grad koji nosi njegovoime.
Ibrahim,a.s., otac poslanika, o kome Uzviseni veli:
I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesnistvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sacuvali, a na onome ce, doista, jedan od onih dobrih biti.(Al-'Ankabut,27.)
Svi poslanici koji su se pojavili poslije njega i koji su imali tu najcasniju zadacu poziva u Allahovu vjeru, su bili njegovi potomci. Kolika li je samo ta pocast i vrijednost da bi se takvo nesto dogodilo jednom od Allahovih robova.

kicho
20-03-2009, 06:43 PM
http://img23.imageshack.us/img23/4419/mezaridrizaas.jpg
Vecina istrazivaca misle da su u ove piramide, mezarja h.z. Idriza a.s. i h.z. Sita a.s.koji se nalazu u platou Giza u blizini Kaira,Egipat a Allah to najbolje zna.




U hadisu se kaze da je Idris a.s. prvi poslanik poslije Adema i Sita, prvi koji je perom pisao, lijep, visok, guste brade, jak, misicav, lijepo graden, zamisljen, sutljiv, miran. Kad bi hodao u zemlju bi gledao, pomalo tuzna lica, mnogo razmisljao o Allahovoj moci i stvorenjima, kad bi govorio povisio bi glas i mrdao kaziprstom. Precizan opis Idrisa a.s.
Slijedio je serijat Sita a.s.i dodao je jos neke odredbe serijta jer je i sam bio resul - vjerovjesnik. Kad je sagledao nered na zemlji i kad su ucestali napadi na njih, propisa dzihad i bi prvi koji se borio na Allahovom piitu. Prvi koji je porobio i zarobio. Opremio je vojsku konjanika i pjesaka, napao i porazio narod Kabilov. Od tog vremena traje rat istine i lazi, dobra i zla, pravde i nepravde. Ne spominje se puno o Idrisu a.s. osim sto Allah dz.s.govoreci o Idrisu kaze:
" spomeni u Knjizi Idrisa! On je bio istinoljubiv, i vjerovjesnik i visoke pocasti smo mu dali. (Maryam, 56.)
O njegovom visokom polozaju govori hadis kojeg biljeze Buharija i Muslim kako je Muhammed s.a.v.s. sreo u noci Israa i Miradza Idrisa na cetvrtom nebu.
Ibn Dzerir, na stranici 9/120, o tom visokom mjestu prenosi predaju koju biljeze vecina mufesira, iako nisam nasao autentican hadis, ali obzirom da taj dogadaj svi spominju i ja cu ga spomenuti: Od Hilal ibn Jesara se prenosi da je Ibn Abbas u mom prisustvu pitao Ubej ibn Ka'ba:
-Sta znace Allahove rijeci o Idrisu : "I visoke pocasti smo mu dali?"
-Allah dz.s. je objavio Idrisu: "Tvoje dobro djelo eu svaki dan vrednovati koliko vrednujem dobra djela svih Ademovih sinova zajedno u jednom danu."
Idris je volio da sto vise dobra ucini tako sto ce sto duze zivjeti. Od meleka sa kojim je bio blizak zatrazi da se zauzme kod Meleka smrti da mu smrt pomakne, kako bi jos vise dobra ucinio. Melek mu rece: Ne znam, Melek smrti je pod naredbom, izvrsava naredbe Allaha, H-, ali, pokusat eu. Ponese ga na krilima prema Meleku smrti. Poslaniei su imali poseban polozaj kod Meleka smrti. Nisu im duse uzimali prije nego ih iz postovanja upitaju: "Zelite li sada umrijeti?" Tako je bilo i sa Muhammedom s.a.v.s. kad mu je dato da odabere zivot ili smrt, pa je rekao:
Svakako, biram najvece stepene dzenneta. (Ahmedov Musned, hadis 25143.)
Melek ga ponese i kad bi na cetvrtom nebu sretose Meleka smrti i melekga obavijesti o njihovoj zelji. Melek smrti upita:
-A gdje je Idris? Na mojim krilima, nosim ga.
-Ja cudna li cuda, Allah me posla i rece: "Uzmi dusu Idrisovu na cetvrtom nebu!" Pomislio sam: Kako eu mu uzeti dusu na cetvrtom nebu kad on zivi na Zemlji. Ko ce ga popeti na cetvrto nebo!
Dusa Idrisova je uzeta na cetvrtom nebui to je znacenje ajeta :"visoke pocasti smo mu dali."
Umro je Idris, a ne bi poslan drugi poslanik. Ljudi su ostavljeni da zive po serijatu Sitovom, Idrisovom i Ademovom.
Nered se zemljom jos vise prosiri. Ljudi su svaki dan sanio vise fesada cinili. Ostali su u tevhidu. Jos nema pojave kipova. Hil/adu godmaposhjtAdema svïljudina Zemljïsu bilimonotdsli. Cinili grijehe jesu, ali su bili muvchhidin svi su vjerovali u Jednog i Jedinog Allaha dz.s." Svi Ijudi su bili jedan ummet." Sve dok ne pocese obozavati kipove.
A kako je pocelo obozavanje kipova? Ljudi su voljeli ucene i dobre, druzili se sa njima, ali su teske grijehe cinili, bas kao i danas. O tome u sljedecem nastavku. insallah.

kicho
20-03-2009, 06:44 PM
Sit a.s. naslijedi vlast i poslanstvo nakon Adema, a.s. Vladao je pravedno, ali se nered prosirio dolinom u kojoj su zivjeli potomci Kabilovi. Zlocin ubistva je bio posebno rasprostranjen kod njih. Poceli su se medusobno ubijati i ubijati one koji su prolazili kroz predjele u kojima su zivjeli.
Ibnu Abbas pojasnjavajuci rijeci Uzvisenog:
... i Ijepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte.(Al-Ahzab,33.)
Kaze: Kabilovi potomci su nastanili doline, a ostali brda. Muskarci brda su bili lijepi, a zene su im bile zdepaste; a zene u dolini su bile lijepe, a muskarci zdepasti. Iblis u dolini sve vise siri nered. Dode covjeku u liku djecaka, pocne mu hizmetiti. Poce ih poducavati svirci i pjesmi. Frulom ocara druge i oni na brdu su ga culi i kradom slusali. Kakav je to zvuk?! Kabilovi su odredili sebi dan za praznik. Svi bi se na jednom mjestu okupili jednom godisnje. Na praznik zene su otkrivene, Ijepotu svoju muskarcima pokazivale. Muskarci brda su bili odusevljeni Ijepotom zena doline. Pocese kradom dolaziti i gledati ih. Sitov serijat je naredivao: Zabranjeno je mijesanje sa potomcima Kabilovim.
Pod utjecajem strasti pocese se oglusavati o Sitov zakon i mjesati se sa Kabilovim potomcima. Jedan sa brda ih napade za bajram. U pocetku su dolazili i samo gledali, potom pocese redovno dolaziti. I poce zinaluk blud. Tako bi prvi blud na Zemlji. Ibnu Abbas kaze: "To je prvi dzahilijjet." Nered se sve vise sirio zemljom.
Sit a.s. je nastojao pozivati svoj narod i sacuvati ono sto je od hajra ostalo, zabranjivati mijesanje, ali je sejtan cinio svoje spletke. I poce broj Kabilovih potomaka rasti, a broj Sitovih opadati.

kicho
20-03-2009, 06:46 PM
Još od onih davnih vremena kada su, nakon izlaska iz Egipta i četrdesetogodišnjeg lutanja pustinjom, pod vodstvom Jošue ibn Nuna, nasljednika Musaâ i Haruna, alejhimesselam, osvojili Svetu zemlju Ken'an i tako povratili prostore svojih predaka, Israilćani (Benu Israil) su živjeli životom kojeg su karakterisali periodični ratovi sa paganskim narodima u njihovom okruženju (Amalićani, Filistejci, Moabćani i drugi). Oni, Allahov odabrani narod, kao jedini muslimani u regionu, bili su nosioci Allahove vjere i očuvanja njezine čistoće.

Pošto je status odabranog naroda nosio i svoju odgovornost, to su bili u stalnoj obavezi džihada, borbe da Allahova Riječ bude gornja, da dobro, pravda i moral nadjačaju zlo, nepravdu i nemoral. Njihova ''ratna sreća'' direktno je bila vezana za čistoću i iskrenost njihove vjere, pa bi oni u tim ratovima sa mnogobožačkim narodima pobijeđivali uvijek onda kada je njihova vjera bila jaka i, obratno, uvijek su ih stizale kušnje poraza kada bi njihova vjera oslabila. Tako je bilo vijekovima.

Za sve to vrijeme, njihova vodilja bio je Tevrat, Allahova Knjiga, objavljena Musau, alejhisselam, na Sinajskoj gori. To je bila cjelovita Uputa koja ih je upućivala kako da budu u Allahovom zadovoljstvu i milosti u svim segmentima života. Gospodar svih svijetova im je slao Svoje poslanike, jednog za drugim, koji su im Knjigu ispravno tumačili i koji su ih predvodili, kako u duhovnom tako i u svjetovnom životu. I to je bila još jedna njihova specifičnost jer su oni bili jedini narod u regionu koji vijekovima nije imao kralja.

Tevrat je bio prvobitno objavljen na kamenim pločama i još je Musa, alejhisselam, dao da se napravi drveni Kovčeg optočen zlatom u kojem su se čuvale i nosile kamene ploče sa Tevratom (postoje mišljenja da je Kovčeg došao na Zemlju iz Dženneta, zajedno sa Ademom, alejhisselam, i da su ga čuvali Allahovi poslanici sve dok ga Jakub, alejhisselam, nije donio u Misir, Egipat, gdje je ostao sve dok ga Musa, alejhisselam, nije preuzeo, a Allah najbolje zna). Taj kovčeg je, bez obzira na to što je kasnije Tevrat bio prepisan na papir, ostao jedna od najvećih Allahovih svetinja jer je bio obasut Allahovim bereketom (blagoslovom) i svetošću i za njih je predstavljao simbol stalnog Allahovog prisustva.

Čuvali su ga u posebnom Šatoru, koji je za njih ustvari bio Sveti Allahov hram. Emanet hizmeta tom Hramu su čuvali pripadnici posebno odabranog plemena Levita, koji su imali svoj poseban zakonik, strožiji nego li drugi Israelćani. Kada bi duže boravili na nekom području, postavili bi Šator i hodočastili ga čineći ibadet (bogoslužje) Allahu, prinoseći Mu žrtve paljenice i upućujući Mu dove. Također im je taj Šator predstavljao kiblu, mjesto prema kojem su se okretali prilikom svakodnevnih molitvi Allahu.

Kada bi išli dalje, sklopili bi ga i nosili sa sobom. Posebna čast, ali i odgovornost, je pripadala onim svećenicima Levitima koji su bili zaduženi da nose Sveti kovčeg. Tako je bilo za vrijeme njihova boravka u pustinji i za vrijeme osvajanja Ken'ana. Nakon što su se skrasili u Ken'anu, prvobitno su podigli Šator u Jerusalemu i tu čuvali Zavjetni kovčeg, gdje je ostao neko vrijeme, odnosno sve dotle dok taj sveti grad nije bio osvojen od nekih njihovih neprijatelja (nije nam poznato kojih), nakon čega su Šator opet nosili sa sobom i postavljali na različitim mjestima, baš kako su i ranije radili.

Zavjetni kovčeg bi iz Šatora iznosili samo kada bi išli u džihad jer su tako dobivali Allahovu pomoć i pobijeđivali svoje neprijatelje. Međutim, naravno, sâmo prisustvo Zavjetnog kovčega nije im moglo osigurati Allahovu pomoć ako bi njihova vjera bila slaba i neiskrena. Tako se jednom desilo da su ponijeli Kovčeg sa sobom u boj, ali su doživjeli težak poraz od susjednog mnogobožačkog naroda (u Starom zavjetu se kaže da su to bili Filistejci a Ibn Kesir u svome djelu, prevedenom na bosanski jezik, ''Kazivanje o vjerovjesnicima'' kaže da su bili Amalićani, a samo Allah istinu zna) koji su čak i zaplijenili Zavjetni kovčeg. To je bio veliki šok za cjelokupan Benu Israil. Zbog njihove slabe i neiskrene vjere doživjeli su težak poraz, bili su protjerani iz svojih zemalja i od porodica svojih odvojeni, čak su izgubili i najveću svetinju, Zavjetni kovčeg.
U bolu i nevjerici se još više iskazala njihova vjerska slabost tako da uzrok takvog stanja nisu vidjeli u samima sebi već su ga tražili u njihovoj organiziranosti. Tako im se javila pomisao da bi došli do veće snage ako bi imali jednog vladara, kralja koji bi vladao nad svim plemenima Benu Israila, koji bi ih okupio, ujedinio i pod čijim vodstvom bi porazili svoje neprijatelje. Starješine plemenâ obratile su se Samuelu, alejhisselam, Allahovom vjerovjesniku koji im je u to doba bio poslat sa zahtjevom da im on postavi kralja.

Samuel, alejhisselam, ih je pokušao upozoriti da je uzrok njihove slabosti u njihovoj neiskrenoj vjeri i njihovim grijesima i da im postavljenje kralja neće riješiti probleme, ali su oni ostali uporni u njihovom zahtjevu:
Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musâa svom vjerovjesniku rekli: "Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!" "Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?", reče on. "Zašto da se ne borimo na Allahovom putu", rekoše, "mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?" A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni. (Kur'an, 2:246)
Tada je Samuel, alejhisselam, uputio dovu Allahu i bilo mu je objavljeno da će Benu Israil zaista i dobiti kralja koji će nad njima vladati. Prenosi se da mu je objavljeno i to da će osobu koju je Allah odabrao za kralja Benu Israila prepoznati tako što će ta osoba kada dođe do Samuela, alejhisselam, biti visoka tačno koliko je dugačak njegov štap i da će kada se on pojavi zamirisati rog sa svetim maslinovim uljem koji je Samuel, alejhisselam, imao uz sebe. Samuel, alejhisselam, je prenio ovo starješinama plemena i oni su, jedan po jedan, dolazili njemu da se vidi kod kojega će se upotpuniti ovi znaci.

Međutim to se nije desilo ni kod jednog od njih. Kako se tu našao snažni i mudri mladić po imenu Talut (Saul) koji nije bio starješina nijednog od plemena niti je bio naročito bogat, to nam sada pouzdano nije poznato, ali se i on pojavio pred Samuelom, alejhisselam, i očekivani znaci su se pojavili upravo kod njega. Tako je Allahov vjerovjesnik i poslanik, Samuel, alejhisselam, objavio da je Talut od Allaha izabran da bude kralj Benu Israila.

I ponovo je došla do izražaja iskvarena vjera starješina i uglednika Benu Israila jer oni nisu mogli da prihvate činjenicu da niti jedan od njih nije izabran, a izabran je mladić siromašniji od sviju njih. Zato su počeli da izražavaju svoje negodovanje. Tada je Allah poslao nepobitan znak. Samuel, alejhisselam, im je prenio Objavu da će meleki donijeti do Taluta Zavjetni kovčeg na očigled sveg svijeta i da će to biti znak njegovog odabira za kralja. I tada se desilo čudo. Meleki su zaista donijeli Zavjetni kovčeg iz zarobljeništva i postavili ga ispred Taluta. Osim toga, Allah je u Kovčeg, mimo nekih stvari koje su već u njemu bile (kamene ploče Tevrata, ili, kako neki prenose, njihovi komadi, zatim štap Musaov, alejhisselam, i njegove sandale, turban Harunov, alejhisselam, kao i ostaci nebeske hrane Menn - Mana - koju su dobivali u pustinji) pohranio još jednu dragocijenost.

Ne znamo pravu prirodu te Allahove dragocijenosti. Kur'an je imenuje kao ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što se može prevesti kao ''Allahovo smirenje za ljudska srca''. Postoje različita tumačenja šta je to ''Sekina'', a jedno od njih je i tumačenje Alija ibn Ebi Taliba da je u pitanju posebna vrsta vjetra. Iako nam prava priroda ''Sekine'' ostaje nejasna, može se reći da je njezino prisustvo u Zavjetnom kovčegu još više pojačalo njegovu svetost i bereket i da je smirivalo srca vjernika. Tako je Zavjetni kovčeg u još većoj mjeri postao simbol Allahovog prisustva među Israelćanima nego prije (ne znamo pouzdano da li je ''Sekina'' bila prisutna u Zavjetnom kovčegu prije ovog događaja sa Talutom):
"Allah vam je odredio Taluta za vladara", reče im vjerovjesnik njihov. "Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato", rekoše oni. "Allah je njega da vlada vama izabrao", reče on, "i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve." "Znak njegove vlasti", reče im vjerovjesnik njihov, "bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg (Sekinetun mir-Rabbikum) i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!" (2:247,248)

Ovako jasni i očigledni dokazi nisu omogućili Benu Israilu ništa drugo nego da prihvate Taluta za svoga kralja. Tako su mu sve starješine plemenâ dale zavjet na vjernost i pokornost. Nakon nekog vremena stigla im je kušnja koju su sami sebi donijeli (vidjeti ajet 2:246). Talut je počeo organizirati džihad protiv mnogobožaca, vjerovatno, onog istog naroda koji ih je ranije porobio (ni ovdje, kako smo to naprijed naveli, ne znamo jesu li to bili Amalićani ili Filistejci, a Allah najbolje zna) i u tom smislu je okupio brojnu vojsku koja je krenula u susret neprijatelju.

Ta vojska je bila sastavljena od pripadnika svih plemena Benu Israila, a nama je ovdje posebno interesantan jedan od mudžahida. Bio je još golobradi mladić, čista srca, jake i iskrene vjere i veoma hrabar i mudar. Još od najranije mladosti pratila ga je posebna Allahova milost i zaštita. U stvari, bolje rečeno, može se reći da ga je Allah odgajao na poseban način u njegovom odrastanju. Zvao se Davud i bio je sin Išaâ iz plemena Juda iz Betlehema.

Davud, alejhisselam, i Džalut (Golijat)
Talut je vojsku poveo kroz bezvodni kraj i tako su u oskudici vode putovali neko vrijeme. On je bio upoznat da je u pitanju kušnja od Allaha pa je na vrijeme upozorio svoje vojnike da, kada stignu do rijeke (vjerovatno je bila u pitanju rijeka Jordan, a Allah najbolje zna), nipošto ne treba da piju osim samo malo, malim gutljajima. Međutim, kada su stigli do rijeke većina vojske nije ga poslušala već su se obimno napili vode i tako pali na Allahovoj kušnji i izgubili snagu i volju za boj. Tako se desilo da je samo mali broj vojnika sa Talutom (naravno da je i Davud bio među njima) prešao rijeku i krenuo u susret neprijatelju dok je, kako nam predaje govore, većina njih ostala na drugoj strani rijeke i povukla se nazad. Da li se na ove kolebljivce odnose Allahove Riječi:A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše iz naprijed navedenog ajeta (2:246) On najbolje zna.

Iako su oni mudžahidi što su nastavili pohod bili iskreni vjernici, čvrsti i nepokolebljivi, ipak im je pogled na njihovu sada malobrojnu vojsku unosio nemir u srca. Znali su da je mušrička vojska izuzetno jaka i brojna i to ih je plašilo. Posebno su se plašili Džaluta, neprijateljskog junaka neuobičajeno velike snage. Bio je visok, vjerovatno preko dva i po metra, možda i više, i ogromne građe tako da je bio pravi div. Njegova snaga je bila nadljudska pa mu se niko nije usuđivao izaći na megdan, a ako bi i neko smogao hrabrosti, bivao bi brzo ubijen, tako da ga je pratio strašan glas. Sve je to uticalo na rastući strah u srcima Talutovih mudžahida. To su primijetili Davud i ostali mudžahidi jake i čvrste vjere pa su svoje drugove podsticali na džihad podsjećajući ih kako su mnogo puta slabije vojske vjernika Allahovom pomoći pobijeđivali mnogo jače neprijatelje:
I kad Talut vojsku izvede reče: "Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je." I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali povikaše: "Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!" Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: "Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!" A Allah je na strani izdržljivih (2:249)

Uskoro su se susreli sa neprijateljskom vojskom koja je svojom brojnošću i snagom zaista izgledala strašno. Džalut je istupio naprijed i stao između dvije vojske i uporno vikao razne pogrde prema Benu Israilima i pozivao ih na dvoboj. Taj div je bio tako strašnog izgleda da niko od njih nije imao hrabrosti da mu se suprostavi. Isfrustriran kralj Talut je čak obećao ruku svoje kćeri Mikale onom od mudžahida koji ubije Džaluta, međutim niko se nije javljao, niko osim Davuda. On je, nošen snagom svoje iskrene vjere i osloncem (tevekullom) na Allaha, Gospodara svoga, istupio naprijed ispred redova mudžahida Benu Israila i prihvatio Džalutov izazov.

Davud, iako lijepo i skladno građen, ipak je bio fizički mnogo slabiji od ogromnog Džaluta tako da su se Džalut i njegovi suborci grohotom smijali očekujući brzo i lahko smaknuće njihova neprijatelja, dok su mudžahidi sa strijepnjom pratili tok megdana. Davud nije imao ni malo straha. Bio je osnažen svojom dubokom i iskrenom vjerom u Allaha i osjećao je kako je Gospodar svih svjetova uz njega. Čak se prenosi i to da je, ranije, prilikom putovanja, čuo kako ga dozivaju tri kamena da ih pokupi i da ih kasnije upotrebi u borbi protiv Džaluta, kako je, prema tim predajama i učinio. Bilo kako bilo, on se odlučio da protiv Džaluta upotrijebi oružje sa kojim je bio izuzetno vješt, praćku.

Krenuo je lagano u susret gorostasu sa Allahovim imenom u srcu i na usnama. Džalut je naoružan svojim ogromnim mačem krenuo na njega. Tada je Davud, uz tekbir, snažno hitnuo kamen (po naprijed spomenutim predajama ona tri kamena su se tom prilikom stopila u jedan, a Allah najbolje zna). Taj kamen je bio bačen snagom mnogo jačom od ljudske tako da je, pogodivši ga u glavu, Džaluta prosto pokosio. To je bila prava mudžiza (čudo) kojim je Allah pomogao svoga miljenika i odabranika. Džalut je vjerovatno odmah poginuo, ali se prenosi kako je Davud ipak dotrčao do palog gorostasa i njegovim vlastitim mačem mu odrubio glavu. Zahvala Allahu se zaorila iz grudi mudžahida a mušrici (mnogobošci) su sa bijesom u srcu krenuli u juriš.

Benu Israil su upućivali dove Allahu da ih pomogne, učini izdržljivim i ojača njihove korake protiv Njegovih i njihovih neprijatelja. Allah dragi je ispunio dove Svojih robova i tako su oni nanijeli težak i potpun poraz mnogobošcima:
I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: "Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!" I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima. (2:250,251)

kicho
20-03-2009, 06:47 PM
Kada se Talut trijumfalno vratio u zemlju Benu Israila dočekala ga je velika radost naroda. Zaista su imali razloga da se raduju. Osvetili su se mnogobošcima za ranija poniženja i od njih povratili ono što su im ranije oduzeli, a Allah im je, još ranije, vratio Zavjetni kovčeg. Naročita slava je pratila Davuda. Njegova pobjeda nad Džalutom nadaleko se pročula i to je Benu Israilima toliko značilo da su, kako se prenosi u Starom zavjetu, Džalutov mač preuzeli svećenici Leviti da ga čuvaju u Šatoru. Talut je ispunio svoje obećanje i vjenčao Davuda svojom kćerkom Mikalom tako da je Davud dobio visok položaj na dvoru kralja Taluta a, uz to, je bio veoma omiljen i među narodom kao izuzetno pobožan, mudar i čestit mladić.

Davud lično nije dozvolio da ga uspjeh opije. On je, bez imalo dvoumljenja, znao da je njegova pobjeda nad Džalutom samo ono što mu je Allah podario i da zahvala, slavljenje i veličanje samo Allahu i pripadaju. On je, kako smo ranije i naveli, još od svog djetinjstva živio u Allahovoj blizini i znao je da ga Gospodar njegov, ne bez razloga, obasipa Svojom velikom pažnjom, bereketom i milošću. Ono što je on vjerujemo, moguće i sam ne očekujući da će se ostvariti, u svom srcu osjećao, zaista se i ispunilo, i to na najljepši način, jer ga je Allah, Gospodar svih svjetova, vjerovatno nakon smrti Samuela, alejhisselam, odabrao za Svoga vjerovjesnika i poslanika i započeo mu objavljivati Zebur:
... i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio ... (2:251)

Mi, istina, pozdano ne znamo kada je Davud, alejhisselam, dobio vjerovjesništvo i poslanstvo od Allaha, ali zato što je u gornjim ajetima njegovo dobivanje vjerovjesništva spomenuto nakon njegove pobjede nad Džalutom vjerujemo da se to desilo nakon bitke protiv Džalutove vojske i, kako smo to već naveli, nakon Samuelove, alejhisselam, smrti, a Allah zna najbolje.

Gornji ajeti nam također govore i to da je Davud, alejhisselam, od Allaha pored emaneta vjerovjesništva, dobio i emanet vlasti, tako da je on, Allahovom voljom, trebao da naslijedi Taluta na dužnosti kralja Benu Israila. Međutim, ovaj prenos kraljevske vlasti bio je praćen kušnjama kako za samog Davuda, alejhisselam, tako još i više za Taluta.

Izvori kitabija (Stari zavjet i isralijati) govore nam da je Talut neko vrijeme nakon pobjede nad Džalutovom vojskom počeo osjećati zavist i mržnju prema Davudu, alejhisselam, da ga je, u želji da po svaku cijenu očuva svoju vlast, počeo progoniti, pa čak više puta pokušao i ubiti. S obzirom na to da smo se više puta nepobitno uvjerili da su se mnoge laži uvukle u jevrejsko-kršćanske knjige i, još više zbog toga što zasigurno znamo da je upravo Allah odabrao Taluta da bude prvi kralj Israila (to niti kitabije ne poriču), izražavamo sumnju u ovakvo kazivanje o Talutu, ali smo se ipak odlučili navesti ga na ovom mjestu zato što se ono spominje kod Ibn Kesira (u naprijed navedenom njegovom djelu).

Dakle, prema Ibn Kesiru, Talut je zaista počeo osjećati zavist prema Davudu, alejhisselam, kada je uočio da ga narod više cijeni od njega samog. Kako je Davud, alejhisselam, pokazivao znake sve većeg znanja i mudrosti to se Talut sve više plašio za svoj prijesto, pa je počeo planirati ubistvo Davuda, alejhisselam. Jedne prilike poslao je ubice Davudovoj, alejhisselam, kući da ga ubiju. Međutim, to je, Allahovom voljom, saznala Mikala, njegova kćerka i Davudova, alejhisselam, žena pa je na vrijeme upozorila svoga muža koji je uspio pobjeći. Tako je Davud, alejhisselam, morao napustiti svoj dom i jedno vrijeme živjeti u ilegali, krijući se od kralja, njegove vojske i plaćenika.

Utočište je za izvijestan period, kako nam Stari zavjet govori, našao kod svećenika Levita u Šatoru, koji su mu, pošto prilikom hitnog bijega iz svoje kuće nije stigao ponijeti oružje, dali Džalutov mač. Talut ga je već bio proglasio odmetnikom i javno počeo progoniti. Ali to nije moglo tek tako da prođe kod naroda i pogotovo kod učenjaka Benu Israila. Oni su uglavnom već znali za položaj Davuda, alejhisselam, kod Allaha tako da nisu svi pristajali za Talutom. Neki učenjaci su čak pokušavali da urazume Taluta da se ne suprostavlja Allahovoj volji ali ih je on, zaslijepljen mržnjom, pobio i tako još više u grijeh upao. Počeo je sve više gubiti razum i kontrolu tako da se pretvorio u pravog tiranina. Kitabije prenose čak i to da je pobio svećenike iz Šatora zato što su ranije ugostili Davuda, alejhisselam, a Allah najbolje zna šta je i kako je bilo.

Broj nezadovoljnika među narodom je rastao i mnogi su se zbog te tiranije priključili Davudu, alejhisselam. Tako je Davud, alejhisselam, postao zapovijednik jedne skupine mudžahida koja je bila spremna boriti se protiv tiranije kralja Taluta. Iako je Talut sa svojim vojskama plaćenika nekoliko puta išao u pohod protiv njih, Davud, alejhisselam, je svaki put uspijevao izbjeći sukob jer je cijenio Taluta kao vladara koga je Allah odabrao i nastojao odgoditi direktan ratni sukob što je više mogao. On je svojom poslaničkom pronicljivošću osjećao da Talut još uvijek nije bio prešao granicu sa koje nema povratka i da za njega još nije bilo sve izgubljeno. Tako se doista i zbilo. Onaj ostatak iskrene vjere u Talutovom srcu se pretvorio, Allahovom milošću, u snažan zov savjesti tako da je on počeo da uviđa svoju zabludu i svoje grijehe. Počeo se iskreno i duboko kajati. Često je plakao i tugovao i nije znao šta da radi, kako da pronađe put spasa. Naročito ga je boljelo saznanje da je pobio neke čestite učenjake Benu Israila i, ako su predaje kitabija vjerodostojne, neke svećenike Levite, tako da je često znao odlaziti na njihove kaburove i tamo dugo plakati. Jednom se zbilo da je u tom mezaristanu čuo glas:
''O Talute, pobio si nas dok smo bili živi a sad nas uznemiravaš kad smo mrtvi''.

To ga je još više uplašilo pa je njegova tuga bila još jača. Tada je, kada je, možda, počeo pomišljati da je sve izgubljeno, Allahovom milošću, stiglo spasonosno nadahnuće da se raspita kod učenih ljudi o tome kako da se pokaje. Međutim, ponovo se našao pred problemom jer su većina od njih bili već pobijeni, a do Davuda, alejhisselam, vjerovatno, nije mogao doći, tako da nije znao kome da se obrati. Opet mu je stigla Allahova pomoć tako što je odveden kod jedne pobožne žene i zajedno sa njom otišao do kabura Jošue ibn Nuna, alejhisselam. Kada je ova vjernica (vjerovatno je bila Allahov evlija) uputila dovu Allahu, Jošua, alejhisselam, je ustao iz kabura misleći da je nastupio Sudnji Dan. Kada mu je rečeno da je podignut jer ga Talut želi upitati ima li spasa za njega, odgovorio je da ima, ali jedino pod uvjetom da odmah prepusti vlast Davudu, alejhisselam, i da se pod njegovom zastavom odmah priključi džihadu sve dok ne postane šehid. Kada je to izgovorio Jošua, alejhisselam, odmah je ponovo pao mrtav i kabur njegov se zatvorio.

Postoje predaje da to nije bio Jošua, alejhisselam, već Samuel, alejhisselam, kao i to da nije bilo oživljavanja iz kabura već da se sve to zbilo u snu. Allah najbolje zna kako je bilo, a nama je ovdje bitna poruka koju je dobio Talut. Talut je odmah, Allahu zahvaljujući, i vjerovatno plačući od sreće kao malo dijete, objeručke prihvatio tu svoju posljednju slamku spasa i u najkraćem roku uputio glasnika Davudu, alejhisselam. Kada su se sastali Talut mu je javno predao vlast i dao vlastiti bejat (zavjet). Davud, alejhisselam, ga je, naravno bez dvoumljenja, uključio u svoju vojsku. Od tada se Talut borio u džihadu pod Davudovom, alejhisselam, zastavom sve dotle dok nije u jednoj bici protiv mušrika postao šehid zajedno sa svim svojim sinovima. Zaista se iz sveg srca nadamo da mu je šehadet primljen i da će i on i njegovi sinovi na Sudnjem Danu biti u Allahovoj milosti sa ostalim šehidima.

Davud, alejhisselam, - Allahov poslanik i kralj Benu Israila
Tako je Davud, alejhisselam, postao kralj Benu Israila. Kitabijski (judeo-kršćanski) izvori kazuju da je on tada imao 37 godina života. Ako je tako, to onda znači da je proteklo nekih dvadesetak godina od njegove borbe protiv Džaluta do njegovog preuzimanja emaneta vlasti nad Allahovim odabranim narodom, dvadesetak godina koje je on proveo dijelom u službi kralja Taluta, dijelom u gerilskom džihadu protiv njega, mada je i tada, kako smo već spomenuli, izbjegavao direktni sukob sa Talutom. Davud, alejhisselam, je emanet vlasti (a kako bi i moglo biti drugačije kod jednog od Allahovih odabranika čak i među vjerovjesnicima: ...Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smo Zebur dali, 17:55) prihvatio krajnje ozbiljno i odgovorno. Stalno je na umu imao Riječi koje mu je Gospodar njegov objavio:
O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati (38:26)

On se maksimalno trudio da na teritoriji koja mu je data u odgovornost, i među narodom za koji je odgovoran bio Allahova Riječ u svemu gornja bude, da se Zakon Allahov potpuno poštuje i da se pravda uspostavi. Njega je Allah poučio kako da vlada pravedno i uz to mu još jednu posebnu blagodat darovao. Naime, prenosi se da je jedno vrijeme, za vladavine Davuda, alejhisselam, na prostoru Bejtul makdisa (Svetog hrama), odnosno na Časnoj stijeni u Jerusalemu, bio postavljen zlatni lanac za presuđivanje. Taj lanac je bio uspravno postavljen i njegov kraj se gubio u nebeskim visinama, tako da je izgledalo da je na nebo zakačen. Svrha ovog lanca bila je da se preko njega sazna koja od dvije strane u sporu govori istinu a koja laže. Kada bi se dvojica oko nečega sporili dolazili bi do lanca, svaki sa svojim tvrdnjama, pa bi lanac mogao prihvatiti svojom rukom samo onaj koji istinu govori. Lažov ovog lanca nije mogao dohvatiti i to je bio znak ko govori istinu, a ko laže.

Ali, lanac nije mogao u potpunosti zamijeniti čovjeka (vjerovatno je bio postavljen samo zato da bi olakšao presuđivanje Davudu, alejhisselam, a Allah najbolje zna) zbog toga što je njegova priroda, vjerovatno, bila slična današnjim računarima, pa je mogao samo matematskom logikom sagledavati stvari (ili je istina ili je laž), a bez mogućnosti semantičkog razumijevanja. Ovo je dovelo do toga da lanac bude i povučen sa Zemlje. Naime, jednom su do lanca došli dvojica ljudi koji su se sporili oko dragulja što ga je jedan od njih povjerio na čuvanje drugome. Onaj drugi je iznevjerio ukazano mu povjerenje i dragulj zadržao sebi tvrdeći da ga je već vratio. Kada su tužitelj i tuženi došli do lanca prvi je mogao da ga dohvati zato što je govorio istinu da je drugome dao dragulj i da mu ga on nije vratio. Međutim šejtan je, Allahovim dopuštenjem, poučio drugoga kako da zaobiđe istinu pa je on dragulj sakrio u svoj štap. Kada je došao red na njega da pokuša dohvatiti lanac, prvo je dao svoj štap sa skrivenim draguljem u njemu u ruke prvome, ''da mu ga pričuva'', i onda pristupivši lancu rekao da je dragulj vratio u ruke njegovu vlasniku. Pošto je u tom trenutku skriveni dragulj zaista bio u rukama njegova vlasnika to je bila istinita izjava pa je i on mogao dohvatiti lanac. To je izazvalo pometnju pa je lanac idućeg jutra bio povučen sa Zemlje (ovo kazivanje bilježi Ibn Kesir). Međutim štetu od ovoga je imao samo ''mudrac'' kojega će taj dragulj u vatru odvesti (osim ako se nije kasnije iskreno pokajao i Allah mu to oprostio), jer gubitak lanca nije izbrisao znanje Davudovo, alejhisselam, niti njegov osjećaj za istinu i pravdu, što mu ga je Gospodar njegov darovao, pa je pravda i dalje bila zastupljena u carstvu Allahova miljenika, Davuda, alejhisselam.
Allah mu je objavio Zebur koji nije bio potpuna zamjena za Tevrat, već samo njegova nadopuna i nadgradnja. Prema tome, Davud, alejhisselam, kao i Sulejman, alejhisselam, nakon njega, i napose svi Allahovi vjerovjesnici iz redova Benu Israila do pojave Isaâ, alejhisselam, svi su oni slijedili Tevrat osvježen i nadograđen Zeburom, a Allah najbolje zna kakav je stvarni odnos između Tevrata, Zebura i, kasnije, Indžila.

Jedna od Allahovih najvećih blagodati Njegovu robu i miljeniku Davudu, alejhisselam, bila je ta što mu je darovao izuzetno lijep, umilan i melodičan glas. Kada bi Davud, alejhisselam, učio Zebur i Allaha spominjao i hvalio (zikrullah i ilahije) taj prizor je bio kao jedan dio Dženneta na Zemlji, toliko predivan i fascinantan da insan nema riječi da tu ljepotu opiše ... zato je i najbolje tu ljepotu opisati Allahovim Riječima (naravno u prijevodu): "Mi smo Davudu Našu milost ukazali: "O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!" (34:10,11)
... i sjeti se roba Našeg Davuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao. Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije pošto grane, a i ptice okupljene, svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali. (38:17-19)

Eto, tolika je bila ljepota njegova hvaljenja i slavljenja Allaha i učenja Zebura da je Allah učinio da su se ptice oko njega okupljale i svojim cvrkutanjem učestvovale u toj nebeskoj melodiji, i nije ostalo samo na tome, Allah je učinio da i planine prate Davuda, alejhisselam, u tom predivnom ibadetu. Pošto nam ponestaje riječi kojima bismo tu neopisivu ljepotu iskazali prenosimo vam još i dvije predaje koje bilježi Ibn Kesir u svojoj knjizi ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' na str. 515:
El-Ewzai kaže: ''Abdullah ibn Amir mi je pričao da je Dawudu bio dat tako lijep glas kakav nikome prije nije, da bi se ptice i životinje uz njega skupljale i tako dugo slušale da su umirale od gladi i žeđi. Zbog ljepote njegova glasa znale su se i rijeke zaustavljati!''

kicho
20-03-2009, 06:49 PM
Wehb ibn Munebbih kaže: ''Ko god bi Dawuda čuo kako uči, počeo bi poskakivati od zanosa kao da pleše. On bi Zebur učio tako lijepim glasom kakav uši prije nisu nikada čule, da su se i džinni i ljudi i ptice i životinje okupljale i slušale tako dugo, da bi neke od njih znale umrijeti od gladi''.

Postoje predaje, ne samo u Starom zavjetu već i u islamskoj tradiciji, da je prilikom učenja ilahija (pjesama koje slave Allaha) znao pratiti sebe na harfi, a Allah najbolje zna. Međutim, Allahova blagodat prema Davudu, alejhisselam, nije ostala samo na ovome. Allah mu je darovao i to da je razumio jezik ptica i, moguće životinja (Allah najbolje zna), i još mu učinio gvožđe mehkim tako da ga je lahko mogao oblikovati, kao da oblikuje tijesto, a kada bi završio ono bi opet bilo čvrsto: "Mi smo Davudu Našu milost ukazali: "O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!"; i učinili da mu mekahno gvožđe bude. "Pravi široke pancire i čestito ih pleti!"; i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi (34:10,11)

Veličina, snaga i iskrenost vjere Davudove, alejhisselam, najbolje se vidi u činjenici da je, i pored toga što je bio Allahov poslanik, posjednik tako velikih mudžiza i kralj, bio jednostavan, skroman i veliki dio vremena provodio u ibadetu. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, kako bilježi Buharija, o Davudovom, alejhisselam, ibadetu rekao:
''Allahu je najdraži Davudov namaz. Najdraži post Mu je Davudov post. Imao je običaj da spava polovinu noći, trećinu noći provodio u ibadetu, a zadnju šestinu bi opet spavao. Jedan dan bi postio a drugi ne. Nikada, kada bi se sukobio sa neprijateljem, nije uzmicao''.

Osim toga, iako je, kao kralj, imao na raspolaganju državnu kasu, isključivo je za svoju opskrbu i opskrbu svoje mnogobrojne porodice (prenosi se da je imao stotinu žena, a Allah najbolje zna) koristio novac koji je zarađivao radom vlastitih ruku praveći željezne pancire i prodajući ih svome narodu. Jasno je da je ovakav Allahov rob bio i veoma uspješan vladar i vojskovođa. Kada je preuzeo vlast, Jerusalem je bio pod vlašću jednog od neprijateljskih naroda (nije nam poznato kojeg) i jedan od prvih zadataka koji je sebi zadao bio je oslobođenje tog Svetog grada.

Naravno, u tome je uspio i od Jerusalema napravio svoju prijestonicu. Svim silama se trudio da ostvari čvrsto jedinstvo između svih plemena Benu Israila i izgradi snažnu, prosperitetnu državu. Nije zanemarivao ni emanet džihada tako da se maksimalno borio da Allahova Riječ bude gornja dokle god je mogao doći. Nizom pobjeda u džihadu protiv susjednih mušričkih naroda proširio je i učvrstio granice svoje države. Naravno da poražene narode nikada nije tlačio niti im bilo kakav zulum ili nepravdu činio. Vrijeme mira je koristio da što više izgradi i ojača svoju zemlju i svome narodu pruži bogatiji i bolji život. Tako je Jerusalem sve više postajao bogata, moćna i nadaleko poznata prijestonica. Započeo je period koji neki zovu ''zlatno doba Israila'' (tako se u literaturi zna nazivati period vladavine Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, nad Benu Israilom).

Davud, alejhisselam, je gledajući kako Jerusalem sve više postaje duhovni i materijalni centar Israila shvatio da je došlo vrijeme da se Zavjetni kovčeg prenese u taj sveti grad. On je znao da je najsvetije mjesto u Jerusalemu brdo na kojem je u svoje vrijeme Jakub, alejhisselam, usnio svoj, nadaleko poznati san, u kojem je vidio stepenice između neba i zemlje kojima su se penjali i silazili meleki i u kojem je usnio Allaha, Gospodara svih svjetova. To brdo je Jakub, alejhisselam, nazvao ''Betel'' (Allahova kuća) i na njemu podigao, ili po nekim predajama samo obnovio na mjestu gdje je davno ranije bio sagrađen, Sveti Allahov Hram (mesdžid ''Bejtul-makdis'' ili ''Mesdžidul-aksa'' kako ga Kur'an imenuje).

Bejtul-makdis koji je izgradio Jakub, alejhisselam, do doba Davuda, alejhisselam, već je bio srušen, ali pretpostavljamo da su tu bili njegovi temelji, a Allah najbolje zna. Želja Allahova miljenika je bila da obnovi Bejtul-makdis i da u njega postavi Zavjetni kovčeg. Prenosi se da je Davud, alejhisselam, stajao na Maslinskoj gori i odatle gledao na brdo Betel, vjerovatno razmišljajući o tome kako bi obnovio sveti Hram, kada je iznenada ugledao jednu veliku stijenu kako lebdi u zraku malo iznad svetog brda oko koje je kružio veliki broj meleka. Meleki su položili tu stijenu na platou na vrhu brežuljka nedaleko od temelja Bejtul-makdisa. Ta stijena je dobila naziv Časna stijena (Sahra). Sa nje će, nekih više od hiljadu i po godina kasnije, na svoje nebesko putovanje (Mi'radž) krenuti Resulullah, Muhammed, alejhisselam, (danas Časnu stijenu Sahra natkriljuje zlatno kube tj. kupola, poznato kao ''Kubbetus-Sahra'').

Čim su se ispunili potrebni uvjeti, Davud, alejhisselam, je organizirao prenošenje Zavjetnog kovčega u Jerusalem. Okupio je veliku i svečanu povorku i otišao do Šatora. Tamo je preuzeo Zavjetni kovčeg i povorka je krenula. To je bila veličanstvena povorka na čijem čelu je išao Davud, alejhisselam, glasno svojim nebeskim glasom učeći Zebur i učeći ilahije i kaside, za njim su išli svećenici Leviti koji su nosili Zavjetni kovčeg, a iza njih ostali članovi povorke (vjerovatno je tu bio veliki broj pobožnjaka Benu Israila). Iznad te povorke su letjela jata ptica i pratila učenje Davuda, alejhisselam, a i okolne planine, pored kojih su prolazili, su u tome učestvovale.

Kada su stigli do kapija Jerusalema, Davud, alejhisselam, je svoju veliku ljubav prema Gospodaru svome iskazivao tako što je plesao slaveći i veličajući Allaha ispred Zavjetnog kovčega (ovo govori Stari zavjet a Allah zna kako je bilo). Tada su podigli Šator na brdu Betel pored temelja Bejtul-makdisa i Časne stijene i tu smijestili Zavjetni kovčeg. Tada se Davud, alejhisselam, bacio na obnovu Bejtul-makdisa radeći lično, svojim rukama, skupa sa svojim saradnicima, učenjacima i svim ostalim radnicima. Međutim, tek što je započeo sa raščišćavanjem ruševina za izgradnju temelja Hrama dobio je, kako se prenosi, objavu od Allaha gdje mu je rečeno da je požurio i da nije njemu suđeno da ponovo podigne Bejtul-makdis, već će mu Allah dati čestita sina koji će ga naslijediti i kome je suđeno da on dovrši taj započeti posao. (vidjeti knjigu hfz. Mehmeda Karahodžića, ''Bejtul makdis – Jerusalim'', strana 25).

Zato se Davud, alejhisselam, zadovoljio time da samo očisti i uredi to sveto mjesto i na njemu ostavi stari Šator dok ne dođe vrijeme u koje je Allah odredio da se ponovo izgradi Bejtul-makdis. Svome obećanom sinu, nasljedniku, koji će, Allahovom voljom, ponovo izgraditi Bejtul-makdis, u emanet je ostavio svo blago što ga je pripremio za izgradnju, a to je, kako nam predaje prenose, za to vrijeme bilo ogromno bogastvo (100.000 vrećica zlata, 1.000.000 vrećica srebra i 300.000 zlatnika za boje). Međutim, rođenje tog obećanog sina bilo je vezano za jednu značajnu kušnju koju je, Allahovom odredbom, Davud, alejhisselam, morao proći.

Bet-šeba, majka Sulejmana, alejhisselam
Poznato je da Allah onoga koga posebno voli stavlja na određene kušnje i da su upravo najviše iskušavani Allahovi poslanici, tako da ova Allahova mudrost nije izbjegla ni njegova miljenika Davuda, alejhisselam:
A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama (Davudovog, alejhisselam, mihraba) prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. "Ne boj se", rekli su, "mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: 'Daj ti nju meni!'; i u prepirci me pobijedi." "Učinio ti je, doista, krivo'', reče Davud, "time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo." I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati. (38:21-26)

kicho
20-03-2009, 06:49 PM
Ovi ajeti, kako nam tefsiri (komentari) Kur'ana govore, odnose se na kušnju kojom je Allah iskušao Svoga roba Davuda, alejhisselam. Prenosi se da je Davud, alejhisselam, jednom prilikom ugledao izuzetno lijepu djevojku. Taj pogled ga je dotakao direktno u srce i on ju je zavolio onog časa kad ju je ugledao i poželio da je ima za ženu. Rekli su mu da se zove Bet-šeba. Nije se mnogo dvoumio, odmah se obratio njezinom ocu i isprosio je sebi za ženu. Naravno da je bračna ponuda Allahovog poslanika i kralja bila izuzetno neugodna za odbiti bilo kojem čovjeku iz redova Benu Israila, tako da se u kratkom roku obavilo vjenčanje Davuda, alejhisselam, i prelijepe Bet-šebe. Prenosi se da je on do tada imao devedeset devet žena i da je sa njom došao do broja od 100 žena, a Allah najbolje zna.

Nakon nekog vremena, Davud, alejhisselam, je ibadetio u svome mihrabu (to je bio posebni ograđeni prostor u kojem je boravio kada se klanjao Allahu i ostale oblike ibadeta sprovodio), kada su se iznenada pred njim pojavila dvojica mladića koji su preskočili zidove i upali unutra. Kako je tekao njihov razgovor naprijed navedeni ajeti nam jasno govore, tako da to ovdje ne treba ponavljati. Uglavnom, kada je Davud, alejhisselam, donio svoju presudu u navedenom sporu, shvatio je da su ta dvojica meleki i da je, ustvari, donio presudu sam sebi. Razjasnilo mu se da upravo on simbolizira čovjeka koji ima devedeset devet žena (koje simboliziraju ovce) i koji je preoteo drugom čovjeku Bet-šebu (koju simbolizira stota ovca) na način koji Allah ne voli. Shvatio je da je učinio nepravdu tom čovjeku i pokajao se duboko i iskreno zbog toga. Kakav je bio odnos između Bet-šebe i toga drugog čovjeka po imenu Urija, to nam precizno nije poznato. Stari zavjet i ostali izvori kitabija (judeo-kršćanski izvori) kazuju da je Bet-šeba bila udata za Uriju i da je Davud, alejhisselam, sa njom blud učinio (Allahu se utječemo od ove gadne i pogane laži na Njegovog poslanika i miljenika), a kasnije i svjesno poslao Uriju u samoubilačku ratnu misiju u kojoj je poginuo. Tako ga kitabije, Allah ih na pravi put uputio, optužuju čak i za to da je na izvijestan način isforsirao nepravedno ubistvo Urijino. Zaista se Allahu utječemo od ovih laži jer je nezamislivo ovakve nevaljalštine vezati za jednog od Allahovih poslanika.

Možemo reći da bludničenje Allah, kada su u pitanju Njegovi odabranici, tretira kao izdaju jer Jusufa, alejhisselam, spašava od poziva na blud i objašnjava: "I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob." (12:24); i da za grijehe poslanika slijedi dvostruka kazna jer Allah upozorava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:
I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao. (17:73-75)

Vidimo, dakle, koliko su ovi grijesi opasni i da kazne za njih nisu pošteđeni čak ni Allahovi poslanici; dok je vezano za ovaj slučaj o Davudu, alejhisselam, jasno rečeno: "... I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka." (38:25)
Prema tome, ovi ajeti jasno pokazuju da ono što se desilo nema nikakve veze sa nevaljalštinama koje zabludjeli pripisuju Davudu, alejhisselam, ali se nešto ipak desilo, nešto zbog čega se Davud, alejhisselam, morao pokajati. Mi ne znamo šta je tačno bilo, ali pretpostavljamo da je Bet-šeba bila vjerena za Uriju i da je Davudova, alejhisselam, prosidba poremetila tu vjeridbu. Allah najbolje zna šta je bilo, ali je sigurno to da je Davudu, alejhisselam, Gospodar naš oprostio tu pogrešku i da je on jedan od Allahu najbližih robova kojeg divno prebivalište čeka kako je precizirano u naprijed navedenom ajetu. Zaista je ovo jedna plemenita Allahova kušnja kojom je iskušao Davuda, alejhisselam, i interesantno je to da je Allahova odredba bila da Bet-šeba ostane udata za Davuda, alejhisselam, i da upravo ona bude majka očekivanog sina, kojeg je Allah obećao svome robu Davudu, alejhisselam. A što se tiče Urije, on će, ako Allah da, dobiti najljepšu nadoknadu za ono što je pretrpio na Sudnjem Danu.

Bet-šeba je, najvjerovatnije, bila posebno omiljena kod svoga muža (kitabije joj daju epitet kraljica, samo njoj među stotinu Davudovih, alejhisselam, žena), ali je, naravno, sigurno to da Davud, alejhisselam, nije zapostavio na nepravedan način nijednu od svojih ostalih žena radi nje. Nakon nekog vremena je svome mužu rodila sina Sulejmana. Još od najranijeg djetinjstva Davud, alejhisselam, je u Sulejmanu mogao vidjeti Allahov veliki bereket i posebnu pažnju, iste onakve kakve je i on kao dijete imao (naravno i kasnije čitavim životom). Tako je u svom srcu jasno osjećao da će ga upravo Sulejman naslijediti. Rastao je brzo i bio je izuzetno pobožan, čestit, mudar i oštrouman. Počeo je i pomagati Davudu, alejhisselam, u njegovim poslovima. Dešavalo se i to da je mladi Sulejman, alejhisselam, neke stvari, Allahovom voljom, znao bolje i od svoga oca kao što je bilo u slučaju kada su se dva čovjeka pred Davudom, alejhisselam, sporila oko usjeva jednog od njih što su ga opasle ovce drugoga od njih. Tada je, kako nam Kur'an kazuje (vidjeti ajete 21:78,79), Sulejmanu, alejhisselam, dato da bolje pronikne u taj slučaj i njegova presuda je bila pravednija i pronicljivija od Davudove, alejhisselam, presude pa je Davud, alejhisselam, presudio po odluci svoga sina (konkretnije o ovome, ako Allah da u tekstu koji govori o životu Sulejmana, alejhisselam).

Dženaza Davuda, alejhisselam
Davud, alejhisselam, je živjeo stotinu godina. U vezi sa dužinom njegova života, Ibn Kesir u svome ranije navođenom djelu bilježi jednu veoma interesantnu predaju zasnovanu na nekim hadisima po kojoj je Adem, alejhisselam, poklonio svome potomku Davudu, alejhisselam, četrdeset godina od svoga života. Prenosi se da je Allah iz Ademove, alejhisselam, kičme izveo njegovo potomstvo (duše svih ljudi) i pokazao mu ga. Adema, alejhisselam, su fascinirala svjetla njegovih potomaka prije svih ostalih Allahovih vjerovjesnika i poslanika, a potom i evlija, šehida i ostalih dobrih ljudi i mumina (vjernika), a jedno svijetlo je posebno uočio. Upitao je Gospodara svoga čije je to svijetlo i dobio odgovor da je to nur njegova potomka Davuda, alejhisselam, kome je suđeno da bude Allahov vjerovjesnik i poslanik. Adem, alejhisselam, je tada upitao koliko je određeno da Davud, alejhisselam, živi i dobio odgovor da je to šesdeset godina. Zamolio je Allaha da od njegovog života oduzme četrdeset godina života i doda ih Davudu, alejhisselam, tako da on napuni stotinu godina zemaljskog života. Allah, Gospodar svih svjetova je prihvatio tu dovu te tako i odredio pa je Adem, alejhisselam, živio ukupno devet stotina i šesdeset godina zemaljskoga života (ranije mu je bilo određeno hiljadu godina), a Davud, alejhisselam, umjesto šesdeset, živio je stotinu godina ovosvjetskog, dunjalučkog života. Ova predaja demantira tvrdnje kitabija da je Davud, alejhisselam, živio sedamdeset i sedam godina od kojih je četrdeset godina vladao nad Benu Isralom. Vjerujemo u istinitost hadisa te smatramo da je Davud, alejhisselam, živio stotinu godina od kojih je vladao nekih šesdeset i tri godine, a Allah najbolje zna.

Prenosi se da je Davud, alejhisselam, umro iznenada, bez toga da je bio bolestan ili na postelji. Žalost kod Benu Israila bila je velika i veliki broj ljudi se sakupio da klanja dženazu svome kralju, Allahovom miljeniku i poslaniku. Prenosi se da je samo pobožnjaka i isposnika Benu Israila bilo četrdeset hiljada, obučenih u ogrtače sa kukuljicama. Naravno da je tu bio veliki broj i svećenika Levita kao i ostalog svijeta, pripadnika svih plemena Benu Israila. Smatra se da do tada niko, nakon Musaâ, alejhisselam, i Haruna, alejhisselam, među Israilćanima nije tako žaljen.
Njegovo mubarek tijelo je okupano i zamotano u ćefine i ponešeno na dženazu. Tada je zasjalo Sunce i nastupila velika vrućina pa je Sulejman, alejhisselam, svojim pozivom okupio ptice (o ovoj i drugim mudžizama Sulejmana, alejhisselam, više će se, ako Allah da, kazati u tekstu o njemu) i naredio im da rašire krila iznad dženaze i tako naprave hlad Davudu, alejhisselam, i onima koji su došli da ga isprate. Ptice su se okupile u velikom broju i raširenih krila lebdile sve dok se dženaza nije završila.

Tim velikim čudom se simbolički izvršila smjena vlasti i Benu Israili su tada upoznali svoga novoga vladara i Allahovog vjerovjesnika Sulejmana, alejhisselam, koji je u obome naslijedio svoga oca, Davuda, alejhisselam. Kabur Davuda, alejhisselam, nalazi se u Kudsu (Jerusalemu), svetom gradu koji bijaše njegova prijestonica.

kicho
20-03-2009, 06:50 PM
Nakon što je Davud, alejhisselam, prenio Zavjetni kovčeg u Jerusalem i postavio sveti Šator na brežuljku pored temelja Bejtul-makdisa, što ga još u davna vremena bijaše izgradio Jakub, alejhisselam, počeo se baviti mišlju da ponovo izgradi sveti Allahov hram, Bejtul-makdis na istom mjestu i u njega pohraniti Zavjetni kovčeg Benu Israila. Međutim, njemu ne bijaše sudbina da on bude taj koji će obnoviti sveti Hram. Kako nam predaje kazuju, samo što je Davud, alejhisselam, započeo poslove oko gradnje, dobio je od Allaha Objavu da nije njegovo da taj Hram obnovi. Tada mu je nagoviješteno da će mu Gospodar njegov podariti sina, koji će ga naslijediti i u vlasti i u poslanstvu i da će njegov sin izgraditi Bejtul-makdis, sveti Allahov Hram u Jerusalemu. Tako je Davud, alejhisselam, samo raščistio sveto mjesto ostavivši Šator na njemu, a svo blago koje bijaše prikupio za gradnju Hrama pohranio je na posebno mjesto i zavještao svome budućem sinu za istu svrhu.
Nakon što je prošao kušnju vezanu za vjenčanje svoje prelijepe žene Bet-šebe (o ovome svemu vidjeti detaljnije u našem tekstu o Davudu, alejhisselam), ona mu je nakon nekog vremena rodila sina kojemu su dali ime Sulejman. Iako je Davud, alejhisselam, neobično voljeo svu svoju djecu što su mu je rađale njegove ostale žene i svima potrebnu pažnju poklanjao, njegovo, vjerovatno najmlađe, dijete, sin Sulejman posebno mu je bio prirastao srcu. Naime, on je kod Sulejmana, još od njegova rođenja, mogao uočiti poseban Allahov bereket i pažnju pod kojom je dijete raslo i razvijalo se. Što je više napredovao u svome razvoju mladi Sulejman je pokazivao izuzetnu mudrost i oštroumnost, i uz to je, naravno, bio izuzetno pobožan, čestit, dobrodušan i milostiv. Gledajući ga kako raste srce Davudovo, alejhisselam, je Allahu dragom zahvaljivalo na prelijepom daru, jer je u njemu prepoznao ispunjenje Allahova obećanja i znao je da će ga upravo Sulejman, između sve ostale njegove djece, naslijediti u zadaći Allahova poslanstva i vlasti nad Benu Israilom, Allahovim odabranim narodom:

Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao.
(Kur'an, 38:30)

Zbog toga se nije ni malo ustručavao da se posavjetuje sa svojim sinom oko raznih državničkih pitanja i da posluša njegovu sugestiju.

Poznat je sljedeći slučaj: jednog dana pred Davuda, alejhisselam, dođoše dva čovjeka koji su bili u sporu. Ovce tuženoga su noću ušle u njivu tužitelja i potpuno opasle usjev tako da od njega ništa nije ostalo. Davud, alejhisselam, je presudio da se tužitelju namiri šteta tako što će dobiti u vlasništvo ovce tuženoga koje su načinile štetu. Međutim Sulejman, alejhisselam, koji je bio prisutan ovom suđenju, imao je drugačije mišljenje: njegova presuda bila je da tuženi preda tužitelju svoje ovce da ih ovaj muze, a da se on obaveže da ponovo zasije isti usjev na njivu tužitelja. Tužitelj je trebao koristiti mlijeko i priplod ovaca sve vrijeme dok usjev na njivi ne poraste do onog nivoa kakav je bio u momentu kada je uništen, a tada su trebali jedan drugome vratiti ovce i njivu sa usjevom. Saslušavši mišljenje svoga mladoga sina, Davud, alejhisselam, je shvatio da ga je Allah uzvišeni nadahnuo da tako presudi, pa je, bez imalo sujete, prihvatio presudu svoga sina i tako je ovaj slučaj riješen:

... I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle, i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu, i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali...
(21:78,79)

Eto, tako je mladi Sulejman, alejhisselam, rastao uz svoga plemenitog oca, a pod Milošću, Pažnjom i Blagoslovom Gospodara svjetova svih, Allaha, Uzvišenog. Njegov otac je činio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da ga pripremi za preuzeće emaneta Allahovog poslanstva i vlasti nad Benu Israilom. Sulejman, alejhisselam, je, osim spomenutoga, i neke druge blagodati od svoga oca naslijedio: i njemu je bilo dato da može razumjeti ptičije glasove, a uz to također, najvjerovatnije (Allah zna najbolje), i glasove drugih životinja:

I Sulejman naslijedi Davuda i reče: "O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!"
(27:16)

Njegovo sazrijevanje je upotpunjeno za života njegova oca tako da je Davudovo, alejhisselam, preseljenje na Ahiret dočekao spreman da ga potpuno naslijedi. Prvo što je od svojih od Allaha dobivenih moći i blagodati pokazao svome narodu desilo se, prema Ibn Kesiru (vidjeti knjigu Ibn Kesira ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' na str. 527), prilikom dženaze (sahrane) njegova oca.

Na dženazi Allahova miljenika i poslanika, Davuda, alejhisselam, sakupio se enorman broj ljudi (prenosi se da je samo pobožnjaka i asketa Benu Israila bilo nešto oko četrdeset hiljada i da Benu Israil nisu, nakon Musaa i Haruna, alejhimesselam, nikoga više žalili od Davuda, alejhisselam), a kako je tog dana bila velika žega ubrzo im je postalo veoma vruće. Primijetivši to Sulejman, alejhisselam, pozvao je ptice i ubrzo su mu se odazvala nepregledna jata raznih ptičijih vrstâ i rasporedila na nebu iznad Kudsa (Jerusalema) da su se okupljeni ljudi nalazili u sjeni. Kako je bio ogroman broj ptica koje su se rasporedile sa svih strana, to je ljudima uskoro postalo sparno i zagušljivo. Kada su se požalili Sulejmanu, alejhisselam, on je naredio pticama da oslobode stranu sa koje dolazi vjetar što su one, na očigled svih prisutnih, i učinile.
Tako se desilo da su Benu Israili na dan ispraćaja svoga vladara i Allahova poslanika, Davuda, alejhisselam, odmah upoznali i svoga novog vladara i novog Allahovog poslanika, Sulejmana, sina Davudova, alejhisselam.


2. Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Benu Israila

Sulejman, alejhisselam, je bez ikakve sumnje jedna od najznačajnih i najinteresantnijih (a za neke i najzagonetnijih) ličnosti svekolike ljudske historije. Naime, malo je Allahovih stvorenja obdareno takvim blagodatima kao što je Svemogući obdario roba Svojega, Sulejmana, alejhisselam.
On je, prije svega ostalog, jedan od Allahovih poslanikâ, poslat, poput oca njegova, Benu Israilu. Zatim, on je imao emanet (obavezu) i odgovornost vlasti nad tim, kod Allaha odabranim, narodom. Razumio je, kao i otac njegov, Davud, alejhisselam, jezik pticâ, kao i mravâ, a uz njih, kako se prenosi u predajama koje se smatraju vjerodostojnim, i raznih drugih životinjâ i imao vlast nad njima. Bilo mu je dato veliko materijalno bogatstvo: gomile zlata, srebra i draguljâ, nepregledne ergele čistokrvnih prelijepih konjâ, imao je i izvore tekućeg bakra (Allahovom odredbom mu je tečni bakar iz zemlje izvirao pa ga je koristio onako kako je želio).
Međutim, ono što je specifično za njegovu ličnost jeste njegova vlast nad vjetrom i džinima.
Allah, svemogući Stvoritelj, darovao mu je posebnu mudžizu (od Boga dragog darovanu moć) da mu je bio potčinjen vjetar, tako da je vjetar puhao tamo gdje je to sin Davudov, alejhisselam, želio i snagom kojom je želio. Također je mogao snagom vjetra prebacivati sebe ili onoga koga je želio na udaljena rastojanja (Kur'an nam kazuje da je, leteći na vjetru, mogao u jednoj noći ili danu prevaliti rastojanje od mjesec dana kopnenog putovanja).
Osim ovoga, njemu je, Allahovom odredbom, bila potčinjena jedna skupina džinâ (da li su svi džini koji su u njegovo doba živjeli na Zemlji bili njemu potčinjeni, ili je to bila samo jedna skupina od njih, nije nam poznato, kao što nam nije poznato i to koliko je bila brojna ta potčinjena skupina) koji su radili ono što bi im on zapovijedio da čine. Džini su pred Sulejmanom, alejhisselam, gradili ono što bi im on zapovijedio da grade: hramove, spomenike, velike kotlove, velike rezervoare za vodu i razne druge građevine. Neki od njih su bili i gnjurci koji su ronili po njegovu naređenju i iz morskih dubinâ izvlačili razne dragocijenosti.
Jednom riječju, bili su mu potpuno potčinjeni i radili su sve ono što bi im on zapovijedio, a ako bi neki od njih samo pomislio da otkaže pokornost Allahovom poslaniku, Sulejmanu, alejhisselam, on bi odmah osjetio vrelinu džehennema i odmah napuštao takve misli:

A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo, po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.
(21:81,82)

A Sulejmanu (potčinismo) vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. "Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!" A malo je zahvalnih među robovima Mojim.
(34:12,13)

Upravo ove mudžize, Sulejmanove, alejhisselam, koje se tiču njegove vlasti nad vjetrom i džinima, raspaljuju maštu mnogih. Postoje predaje po kojima su ove moći simbolično bile vezane za Sulejmanov, alejhisselam, prsten pa su ga mnogi tražili po svijetu (jednom prilikom smo čuli da su najtraženiji predmeti u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije Zavjetni kovčeg Benu Israila, štap Musaâ, alejhisselam, i prsten Sulejmana, alejhisselam). Međutim, poenta je upravo u tome da su sve te moći Sulejmana, alejhisselam, ustvari Allahov dar, namijenjen upravo Sulejmanu, alejhisselam, i nikome drugome osim njega, tako da, u slučaju da su naprijed navedene predaje tačne, ako bi neko i pronašao Sulejmanov, alejhisselam, prsten, taj ne bi ni mogao, niti bi imao pravo na to, da posjeduje one moći koje je na Zemlji posjedovao Allahov miljenik i poslanik, Sulejman, alejhisselam.



Poznat je primjer Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kada je, uz Allahovu pomoć, uspio savladati jednog snažnog džina koji ga je ometao u namazu, i svezati ga za jedan od stubova svoje džamije u Medini. Namjera mu je bila da porobi tog džina, da ga svi vjernici vide i iz toga izvuku potrebne pouke. Međutim, sjetio se kur'anskog ajeta kojim je od zaborava sačuvana dova, Sulejmanova, alejhisselam:

"Gospodaru moj", rekao je, "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!"
(38:35)

pa je odustao od prvobitne namjere da u svojoj vlasti sačuva tog džina i oslobodio ga je, uspostavivši, ustvari, time jedan sunnet, obavezu za sve svoje sljedbenike (za cjelokupan Ummet), da niko, čak i ako bi to bilo moguće, i ne pokuša ostvariti vlast kakvu je imao Sulejman, alejhisselam.
Izuzetno velika opasnost leži u dubokim zabludama onih koji Sulejmanove, alejhisselam, moći nastoje dosegnuti primjenom magije (sihra). Takvi su potpuno skrenuli sa pravog puta, izloženi direktnom gubitku imana (vjere) i na ivici su Džehennema (Pakla), jer Sulejmana, alejhisselam, smatraju ''kraljem magije'' (kako se dá pročitati u nekim brošurama) i svoju strastvenu žudnju za moći iskazuju prakticiranjem sihra kako bi sebi potčinili džinski svijet. Oni su obmanuti lažima koje su neki šejtani širili o Sulejmanu, alejhisselam:

I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali!
(2:102,103)

kicho
22-03-2009, 02:03 PM
Boravak Benu Israila u Misiru i rođenje Musaovo i Harunovo, alejhimesselam

Israilćani, potomci Jakuba Israila, alejhisselam, su se u Misiru (Egiptu) naselili u vrijeme kada je Jakubov, alejhisselam, sin, Jusuf, alejhisselam, bio jedan od najbližih saradnika tadašnjeg vladara Misira. Povjerenje i ugled što ih je Allaha dragog miljenik, Jusuf, alejhisselam, uživao kako kod vladajućih struktura, tako, vjerovatno, i kod običnog stanovništva, učinili su da su i njegova porodica, i njegov narod, Benu Israil u to vrijeme naišli na srdačan prijem u Misiru. Dobili su lijepe predjele za život sa dosta obradive zemlje u kojima su živjeli u toleranciji i poštovanju sa svojim komšijama. Tako je bilo za vrijeme života Jusufa, alejhisselam, i tako je ostalo izvjesno vrijeme (vjerujemo nekoliko stotina godina, a samo dragi Allah istinu zna) nakon njegove smrti.

Međutim, nakon isteka tog perioda lijepog života i blagostanja položaj Benu Israila u Misiru radikalno se pogoršao. Oni su bili porobljeni i pali u bijedu i neimaštinu. Bili su prisiljeni naporno raditi za račun Egipćana i njihove države. Faraoni su ih posebno angažirali za potrebe gradnje raznih velikih građevina, tako da su oni bili prisiljeni da na ubitačnoj žegi, pod udarcima bičeva, mijese blato i slamu praveći cigle, da vuku ogromne, desetinama tona teške, kamene blokove i obavljaju ostale teške fizičke poslove, baš kako su i svi robovi u ta drevna vremena morali činiti.

Nije nam poznato koji je bio konkretan razlog što su Egipćani izmijenili svoj odnos prema Israilćanima. Postoje mišljenja da je Jusuf, alejhisselam, boravio u Misiru u vrijeme kada su tamo vladali Hiksi (Hiksi su bili narod semitskog porijekla i njih su Egipćani doživljavali kao okupatore), pa su oni bili ti koji su prihvatili Benu Israil i omogućili im lijep život; a kada su egipatski faraoni okončali vladavinu Hiksa, ujedno su porobili i Israilćane jer su ih smatrali saveznicima Hiksa. Mi se ne slažemo sa ovim mišljenjima i smatramo da je egipatski vladar bio taj koji je prihvatio Jusufa, alejhisselam, zbog toga što nam Kur'an Časni (molimo pogledati Kuran, 40:26-34) jasno kazuje kako je unutar vladajuće dinastije faraona u vrijeme Musaâ, alejhisselam, bilo prisutno sjećanje na Jusufa, alejhisselam, kao Allahovog poslanika, njima upućenog, i kako su neki pripadnici te dinastije bili vjernici, muslimani (o ovom pitanju će se, inša'Allah, kasnije nešto više kazati).

Prema tome, smatramo da Benu Israil nisu bili porobljeni zbog savezništva sa Hiksima, a zbog čega se to desilo nije nam poznato. Moguće je da je prosto bila u pitanju oholost i uobraženost faraona koji su željeli da dođu do velikog broja robova i jeftine radne snage; moguće da je bila u pitanju vjerska mržnja Egipćana mnogobožaca prema Benu Israilu koji su bili muslimani; moguće je i ono što stoji u Starom zavjetu da su se Egipćani pobojali da ih Israilćani brojčano ne nadjačaju i preuzmu vlast nad njima. Koji god da je bio razlog, to nam nije bitno, nama je ovom prilikom bitno samo istaći činjenicu da su Israilćani zapali u ropstvo i veoma težak položaj u Misiru.

Oni su, budući da su bili muslimani, taj svoj položaj pravilno shvatali kao kušnju od dragog Allaha, Gospodara njihova i nastojali su da je stoički podnose. Ali i pored toga, često se dešava da onima, što se nađu pod takvom kušnjom od dragog Allaha, izgleda da vrijeme sporije teče, pa su se i njima dani pretvorili u mjesece, mjeseci pretvorili u godine, a godine u stoljeća. Nije nam poznato koliko je vremena trajala ta kušnja, to samo Allah dragi zna, a pretpostavljamo da je proteklo nekoliko stotina godina.

Jedno je sigurno: oni među Beni Israilom koji su bili iskreni i istrajni u svojoj vjeri dobivali su pomoć i podršku od strane njihova Gospodara, pa su mogli sasvim dobro da podnose tu kušnju, znajući da tim putem stiču veće Allahovo zadovoljstvo i deredže kod Njega. Isto tako su znali i to da će, kako svaka kušnja ima svoj kraj, tako i njihova jednog dana prestati i oni biti izbavljeni i, za ono što su predeverali, biti nagrađeni. To izbavljenje im je bilo i konkretno nagoviješteno jer se prenosi kako im je u vlastitoj tradiciji još od Ibrahima, alejhisselam, bilo sačuvano predskazanje da će se u njegovu potomstvu, dakle među njima, roditi dječak koji će srušiti egipatskog vladara (ovakvu predaju bilježi i Ibn Kesir u svojim ''Kazivanjima o vjerovjesnicima'' na strani 316). To očekivanje obećanog izbavitelja predstavljalo im je kroz dugi niz godina kušnje ''svjetlo u tunelu'' i olakšavalo tmurnu svakodnevicu.

Po našem mišljenju ajet Kur'ana:

Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" Eto, Allahova pomoć je zaista blizu (2:214),

otkriva nam Allahovu mudrost da Njegova pomoć i olakšanje dolazi upravo onda kada kušnja nad njegovim iskrenim robovima dosegne vrhunac. Vjerujemo da se ova Mudrost iskazala i vezano za ovu temu o kojoj govorimo, jer je rođenju od Allaha dragog obećana im izbavitelja, prethodio vrhunac patnje Benu Israila u Misiru koji se konkretizirao u ubijanju njihove muške novorođenčadi.

Naime, Ibn Kesir nam u naprijed spomenutom djelu prenosi predaju od Taberija da je jedne noći Faraon usnio san u kojem je vidio vatru koja iz Jerusalema dolazi u Misir i spaljuje sve Egipćane, a pošteđuje Israilćane. Uplašen od tog sna, odmah je ujutro sazvao astrologe, svećenike i mâge da mu ga protumače. Oni su mu rekli da san znači da će se među porobljenim Israilćanima roditi dječak koji će biti uzrok propasti Egipta. Čuvši to Faraon je odmah naredio da se svako israilsko muško novorođenče odmah ubije, a žensko u životu ostavi.

Tako je ionako težak položaj Benu Israila dosegao svoj vrhunac. Pošto su tada došli u situaciju da im, nakon izvjesnog vremena, i sam fizički opstanak dođe u pitanje, moguće je da je to bio razlog (a Allah najbolje zna da li je tako) da to ujedno bude i početak njihova izbavljenja.

Prvo im je, nakon izvjesnog vremena, došlo olakšanje kušnje koju su trpjeli. Velikodostojnici Egipta su Faraonu iznijeli sasvim utemeljen prigovor na njegovu odluku, upozorivši ga da će, ako ostane na snazi njegov dekret o ubijanju muške novorođenčadi Benu Israila, njihova država relativno brzo ostati bez robovske radne snage. Faraon je prihvatio taj argument i donio novi dekret po kome je trebalo jedne godine ubijati israilsku mušku novorođenčad, a druge godine ih ostavljati u životu. Tim dekretom Faraon je, i ne znajući to, neutralisao svoj podli plan, potvrdivši vječnu mudrost da niti jedan zemaljski silnik i zulumćar ne može izmijeniti odredbu dragog Allaha, istinskog Gospodara svih svjetova. Naime, Allahovom odredbom se ''sigurne'' godine (kada su muška djeca pošteđivana) u jednoj iskrenoj vjerničkoj porodici Benu Israila iz redova plemena Levita rodio sin kome su dali ime Harun. Harunovo rođenje bio je, Allahovom voljom, početak procesa koji će dovesti do kraja patnju Benu Israila u Egiptu i omogućiti im povratak u postojbinu njihovih predaka, svetu zemlju Ken'an (današnja Palestina):

Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Musau i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeruju. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali. (28:3-6)

Ovi ajeti nam jasno govore da je volja dragog Allaha bila da Faraon i njegova svita, kao i ostali Egipćani koji su učestvovali u zločinu protiv Benu Israila, dožive baš ono čega su se od Israilćana plašili, da se rodi dječak koji će biti sevep (po Allahovoj odredbi konkretni uzrok nečega) njihove propasti. Čak štaviše, Allahova odredba je bila da se izbavitelj rodi u godini u kojoj je trebao biti ubijen, i da ga lično Faraon othrani u svojoj kući. Kao da je Allahova volja htjela da Faraon, oholi zločinac koji je mislio da ubijanjem nedužne djece može zaustaviti Odredbu istinskog Gospodara svih svjetova na Zemlji, bude ponižen tako što će on, lično, othraniti onoga čije je rođenje htio spriječiti; a koji će za njega i njegove sljedbenike propast značiti.

Nekoliko godina nakon Harunovog rođenja majka njegova je ponovo ostala u drugom stanju. Njezino strahovanje je započelo još od momenta kada je saznala da ponovo čeka dijete, jer je znala da njegovo rođenje pada u godinu u kojoj se muška djeca ubijaju. Ako bude žensko, onda je u redu, ali šta ako bude sin?; to je pitanje kod čitave porodice izazivalo veliku strepnju. Muž njezin i ona znali su da trudnoća mora biti sakrivena, pa je, što je više mogla, izbjegavala kontakte sa bilo kime. Njihova strahovanja su doživjela svoj vrhunac kada je rodila dječaka. Dojila ga je uz veoma veliku opreznost i u tajnosti, ali je znala da ne može tako dugo izdržati, jer je dijete bilo veoma živahno, a time i bučno, a u blizini je bilo veoma mnogo kako egipatskih ušiju, tako i ušiju njihovih obavještajaca.

Međutim, stvar je već odavno, Allahovom odredbom još od praiskona, bila riješena. Allah, Milostivi, Svemilosni iznad je svih spletki nevjernika, pa je ova čestita vjernica dobila nadahnuće od strane Gospodara svoga kako da postupi. Prema tom nadahnuću ona je svoga sina stavila u malu košaru od trske (koju je prethodno oblijepila smolom) i pustila ga u vode Nila. Svojoj kćerci je rekla da drži na oku košaricu i da je obalom prati da vidi gdje će dospjeti. Po Allahovoj naredbi vode Nila su milostivo donijele košaricu do mjesta gdje je Faraonova porodica običavala boraviti. Uskoro je stigla Faraonova žena sa svojim pratiljama, moguće u društvu Faraona lično i još nekih pripadnika dvorske svite. Primijetili su košaricu i kada je ona ugledala bebu u njezinom srcu se, Allahovom voljom, pojavila velika ljubav prema djetetu, da ga je odlučila prihvatiti u svoju porodicu. Uspjela je nagovoriti Faraona da na to pristane. Tako je zločinac doživio veliko poniženje, a da toga nije bio niti svjestan, jer je u svoj dom, na odgajanje, prihvatio upravo onoga radi čijeg ubistva je pobio toliko nevine djece Benu Israila. Niti on, niti bilo koji od njegovih ljudi nisu ništa predosjetili. Dragi Allah je zaštitio svoga miljenika od opasnosti i pružio mu najsigurnije utočište u tim za njega veoma opasnim vremenima. Takođe milostivi Gospodar nije zaboravio niti njegovu majku, koja je poslušno zanemarila svoju majčinsku ljubav i izvršila Allahovu uputu da sina pusti u vode Nila, pa joj je došla radost od njezina Gospodara u vidu povratka njezina čeda.

Naime, Allahova volja je bila da dijete nije htjelo prihvatiti grudi bilo koje žene koja bi ga pokušala podojiti. Kraljica je shvatila da mu je život zbog toga u opasnosti i počela je strahovati. U tom strahu je odmah, bez protivljenja ili pak sumnje, prihvatila prijedlog israilske djevojčice koja se nenadano tu našla, da im ona pronađe dojilju za bebu. Tako je dječakova sestra dovela kraljicu i njene pratilje u susret sa svojom majkom. Srce plemenite vjernice od trena kada sina svoga u rijeku ostavi, u njezinoj majčinskoj boli, kako Kur'an Časni kaže, ''ostade prazno'', tako da se, kada ga je ugledala u naručju Egipćanki, od silnih emocija umalo nije izdala i otkrila da mu je ona majka. Međutim, Allah dragi je učvrstio njezino srce u vjeri pa je ona zadržala kontrolu nad sobom, i on je ostao skriven. Naravno, dijete je odmah prihvatilo grudi ove žene, tako da je kraljica odlučila da nju angažuje za dojilju svoga usvojenog sina. Tako je Musa (u Starom zavjetu se govori da mu je ime dala Egipćanka koja ga je usvojila, što je logično jer mu roditelji nisu smjeli dati imena da ga ne bi otkrili, a samo Allah dragi istinu zna) bio povraćen svojoj majci i porodici na čuvanje i dojenje. Porodica njegova je imala koristi i u tome što ih je, radi toga, kraljica izdašno darivala i opskrbljivala sa svime što im je trebalo, a bili su i zaštićeni od zla Faraonovih ljudi. Njegova majka je Allahu dragom često zahvaljivala na ovoj velikoj blagodati jer je vidjela kako je njezin sin dobio lijepo i sigurno utočište, a uz to je imala priliku njegovati ga i gledati kako raste. Istina, morali su kriti da on pripada njihovoj porodici, ali im to nije isuviše teško padalo jer su znali da je to uvjet njegove sigurnosti:

I Mi nadahnusmo Musaovu majku: "Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti." I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faraonova reče: "On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti." A oni ništa ne predosjetiše. I srce Musaove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili. I ona reče sestri njegovoj: "Idi za njim!" I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili. A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa ona reče: "Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?" I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna. I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:7-14)

kicho
22-03-2009, 02:08 PM
Tako je Musa, alejhisselam, (Mojsije) rastao u Faraonovoj kući kao njihov usvojenik, okružen dvorskim blještavilom i ugodnostima koje je aristokratski život sobom nosio. Kraljevsku obitelj je smatrao svojom porodicom a svoju je majku poznavao samo kao majku po mlijeku, odnosno kao ženu koja ga je othranila i njegovala. Kraljica ga je istinski prihvatila kao svoje dijete i voljela ga svim svojim srcem. Moguće je, kako bilježi Ibn Kesir, da je ova Faraonova supruga bila Allahova miljenica (Asija) koja je spomenuta u Kur'anu Časnom (66:11), a punu istinu samo Allah dragi zna. Čak i u slučaju da nije riječ o Asiji možemo sasvim osnovano pretpostaviti (velika je stvar da je upravo njoj dragi Allah povjerio Svoga miljenika na čuvanje) da je riječ o čestitoj, milostivoj ženi visokih moralnih vrijednosti.

Međutim, njezin suprug daleko je bio od toga. Izgleda da su njegovo zlo i okrutnost bili sevep tome da je Musa, alejhisselam, morao živjeti dunjalučki dio svoga života pod kušnjom umanjene sposobnosti govora. Naime, Ibn Kesir bilježi predaju (Kazivanje o Vjerovjesnicima, strana 336) da je jednom prilikom, dok je Musa, alejhisselam, još bio dijete, Faraon posumnjao da je taj dječak ipak opasnost po njega, pa ga je odlučio pogubiti. Žena njegova se opet zauzela za dijete rekavši da je ono veoma glupo za svoje godine i da kao takvo nikome ne može biti opasnost. Faraon je odlučio da ispita njegovu pamet tako što je ispred njega postavio ukusni plod i komad žeravice, pažljivo posmatrajući za čime će od toga dvoga dijete posegnuti. Naravno, dijete je pošlo posegnuti za slatkim voćem, ali je jedan melek okrenuo ruku njegovu prema žeravici. Stavio je žeravicu u usta i žestoko opržio jezik. Pošto je svakome kristalno jasno da bi samo dijete sasvim umanjenih intelektualnih sposobnosti krenulo jesti žeravu umjesto slatkog ploda, zločinac se umirio i poštedio mu život, ubijeđen da je riječ o sasvim bezopasnom glupaku. Tako je Musa, alejhisselam, konačno bio sačuvan od opasnosti koja mu je prijetila od tog zločinca, ali je morao platiti cijenu da je kasnije, zbog posljedica ove ozljede jezika, otežano govorio.

Izrastao je, milošću dragog Allaha, u mladića veoma velike snage, znanja i mudrosti. To su bili darovi dragog Allaha, njegova Gospodara, Milostivog, kako je i navedeno u Kur'anu Časnom:

I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:14)

I ovom prilikom se potvrdila drevna mudrost da zla djela čovjeku zamagljuju i iskrivljuju spoznaju, pa zli Faraon uopće nije primijetio veliku mudrost, oštroumnost i znanje koji su darovani njegovom usvojeniku, već ga je i dalje držao glupim i bezopasnim.

Medjen
Nakon što je Musa, alejhisselam, svoje djetinjstvo i jedan dio svoje mladosti proveo u Misiru (Egiptu) živeći kao usvojenik kraljevske porodice došlo je vrijeme da napusti svoj dom. Sudbina njegova bila je, po Allahovoj odredbi, da naredni period života svojega provede kao pastir u Medjenu. Konkretan povod (sevep) tomu bilo je ubistvo jednog čovjeka.

Naime, jedne prilike je Musa, alejhisselam, ušao u neki egipatski grad, inkognito, bez ikakve pratnje i ceremonija koje su inače bile uobičajene za članove kraljevske porodice. Bio je i obučen kao sasvim običan čovjek pa niko nije mogao znati o kome je riječ. Kretao se među ulicama i sokacima tog egipatskog mjesta i u jednom trenutku primijetio kako se tuku dva čovjeka. Jedan od njih dvojice bijaše Israilćanin, a drugi bijaše Egipćanin. Primijetivši njegovo prisustvo Israilćanin ga je pozvao da mu pomogne. Musa, alejhisselam, se umiješao u tuču i šakom udario Egipćanina koji je odmah pao kao pokošen. U momentu je Musa, alejhisselam, shvatio da je Egipćanin mrtav i da on snosi teret njegova ubistva. Shvatio je da je učinio grijeh jer se umiješao u uličnu tuču, a da nije ni provjerio zašto su se oni tukli, i nije znao na čijoj je strani istina i pravda. Saznanje da je jedan čovjek ubijen njegovom rukom, i to u situaciji u kojoj nije bilo opravdano primijenjivati silu, duboko ga je zabolilo i on se iskreno pokajao dragom Allahu zbog tog brzopletog i nepromišljenog čina. Allah, Milostivi, Svemilosni, miljeniku Svome je oprostio tu pogrešku, ali je Musa, alejhisselam, ipak, narednu noć proveo u strahu i bojazni da se ne otkrije ubistvo. Sutradan je opet zatekao istog onog Israilćanina kako se ponovo tuče, ovaj put sa drugim čovjekom. Tako se još jednom uvjerio u svoju jučerašnju pogrešku, jer je bilo sasvim očevidno da je taj Israilćanin nasilnik i kavgadžija koji često upada u konfliktne situacije i okršaje. Ovog puta Musa, alejhisselam, je htio da ispravi svoju pogrešku i da sada postupi, ne prema nepravednoj logici koja traži da se uvijek bude na strani svoga sunarodnika, pa makar on bio u krivu, već po principu istine i pravde. Zbog toga je nasrnuo na Israilćanina. Nizak moral i pokvarena duša ovog nasilnika i nevaljalca iz redova Beni Israila se posebno pokazala i time što je on tom prilikom izdao svoga jučerašnjega spasioca vičući na sav glas da on hoće da ga ubije, baš kako je i jučer ubio onoga Egipćanina:

I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i usmrti. "Ovo je šejtanov posao!"; uzviknu, "on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!'' Gospodaru moj," reče onda, "ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!" I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. "Gospodaru moj," reče, "tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!" I Musa u gradu osvanu prestrašen, očekujući šta će biti, kad ga onaj isti od jučer pozva ponovo u pomoć. "Ti si, zbilja, u pravoj zabludi!"; reče mu Musa, i kad htjede ščepati zajedničkog im neprijatelja, reče mu onaj: "O Musa, zar ćeš ubiti i mene kao što si jučer ubio čovjeka? Ti hoćeš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš." (28:15-19)

Tako je svim prisutnima objelodanjeno da je Musa, alejhisselam, počinitelj jučerašnjeg ubistva. Ta informacija je došla do načelnika mjesta koji je odmah sazvao na sastanak ostale lokalne vlastodršce i tom prilikom su se dogovorili da ubiju Musaâ, alejhisselam. Međutim, dragi Allah je zaštitio Svoga plemenitog roba od zla pa je jedan čestit čovjek saznao za te namjere, i otrčao do Musaâ, alejhisselam, da ga na vrijeme upozori:

I jedan čovjek s kraja grada dotrča: "O Musa,"; reče, "glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik." I Musa iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. "Gospodaru moj," reče, "spasi me naroda koji ne vjeruje!" (28:20,21)

Kada je Musa, alejhisselam, pobjegao iz tog mjesta, znao je i to da mora izmaći u drugu zemlju i da se više ne smije vraćati u Misir.

Na ovom mjestu je interesantno uočiti da sva ova dešavanja u dotičnom egipatskom mjestu upućuju na to da Musa, alejhisselam, već tada nije više uživao privilegije člana kraljevske kuće. Naime, lokalni vlastodršci ne bi se nikada usudili da atakuju na život jednog člana kraljevske porodice pa makar on i ubio Egipćanina. Može se zamisliti samo to da bi oni u takvom slučaju izvijestili Faraona o tome šta se dogodilo, ali se nikako ne može zamisliti da bi se usudili kažnjavati nekoga od njegove porodice. Isto tako, inkognit ulazak Musaâ, alejhisselam, u to mjesto, kao i njegov strah od Egipćana zbog čega je odlučio da bježi iz zemlje, takođe nas upućuju na pretpostavku da se on, u to doba, već bio udaljio od Faraona i njegove porodice. Osim toga, izgleda da je Musa, alejhisselam, tada već znao istinu o sebi i svome porijeklu na što upućuje njegova prvobitna brzopleta odluka da pomogne ''svome'' protiv ''tuđinca''. Ovo su neke pretpostavke koje mogu biti logične, a samo dragi Allah zna kada je i kako Musa, alejhisselam, saznao istinu o sebi i svome porijeklu, i kada se i zašto odvojio i udaljio od Faraona i njegove porodice.

Nakon ove digresije vraćamo se našoj temi. Kada je uspio da izmakne od Egipćana, Musa, alejhisselam, je dobio od Gospodara svoga nadahnuće da krene prema Medjenu. Išao je danima kroz pustinjske predjele istočnog Misira, Sinaja i sjevero-zapadne Arabije, sam, ali pod pažnjom i milošću dragog Allaha, Gospodara svih svjetova, Koji mu je omogućio da, bez obzira na samoću i vjerovatnu slabu opremljenost, taj opasni put pređe sasvim bezbjedno. Nakon dugotrajnog i veoma iscrpljujućeg putovanja došao je do Medjena, odnosno, preciznije rečeno, došao je do ''medjenske vode'', kako je to mjesto u prevodu Kur'ana Časnoga imenovano. Pretpostavljamo da je riječ o oazi u kojoj je bilo dosta bunareva, iz kojih se voda crpala u korita odakle su se napajali ljudi i stoka.

Musa, alejhisselam, je krenuo ka vodi da se napije i onda primijetio jednu veoma čudnu situaciju. Mnogo pastira je napajalo svoju stoku, što je bilo sasvim normalno, ali ono što ga je začudilo bilo je ponašanje dvije mlade i lijepe djevojke koje su bile malo podalje od njih, i svoju stoku odbijale od vode. Zainteresovan, prišao im je i upitao ih o tome. Odgovorile su da one ne smiju sa svojom stokom prilaziti vodi sve dok ostali čobani ne odu, tako da svoju stoku mogu napojiti tek nakon što oni napoje svoju. Prenosi se da je bunar bivao zatvoren ogromnim kamenom, kojega bi čobani, svi zajedno, pomakli i tako mogli crpiti vodu. Nakon što bi završili, kamen bi vraćali na svoje mjesto, tako da djevojke nisu mogle crpiti vode za sebe i svoju stoku, već su se morale zadovoljiti vodom koja bi u koritima preostala iza čobana. Da li je zaista bilo ovako ili su im neotesani grubijani prosto zabranjivali pristup, Allah to najbolje zna. Uglavnom, njihova prava su im od ostalih pastira nepravedno i na najgrublji način bila uskraćena. Otac im je bio veoma star, a brata nisu imale, tako da u kući nije bilo snažna muškarca koji bi se mogao izboriti za oduzeta im prava.

Musa, alejhisselam, im je napojio stoku (Ibn Kesir prenosi kako je Omer ibn Hattab izjavio da je Musa, alejhisselam, sam pomjerio onaj kamen, što je inače mogla učiniti samo skupina ljudi; ili im je on lično napojio stoku, a ostali čobani mu se nisu smjeli suprostaviti jer je visoka i krupna ličnost Musaova, alejhisselam, odavala čovjeka velike fizičke i duhovne snage; kako je uistinu bilo Allah najbolje zna), i potom se, kada su one otišle, smjestio u hladovinu da se odmori. Glad ga je mučila a nije imao šta da jede, pa je uputio dovu svome Gospodaru, spreman da zahvalno prihvati svaku hranu koja bi mu bila pružena:

I kad se uputi prema Medjenu, on reče: "Gospodar moj će mi pokazati Pravi put!" A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. "Šta vi radite?", upita on. "Mi ne napajamo dok čobani ne odu", odgovoriše one, "a otac nam je veoma star." I on im je napoji, a onda ode u hladovinu i reče: "Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!" I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: "Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!" I kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: "Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!'' "O oče moj," reče jedna od njih, "uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana." "Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje", reče on, "ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, biće dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar." "Neka bude tako između mene i tebe!", reče Musa, "koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili." (28:22-28)

Musa, alejhisselam, je tako, Allahovom milošću, ponovo dobio dom. Prenosi se da je oženio mlađu sestru i da je, radeći u kući svoga punca i čuvajući njegovu stoku, ispunio duži rok, onaj od deset godina. Prenosi se takođe da je njegov punac bio Šuajb, alejhisselam, što je najvjerovatnije tačno ako se uzme u obzir sljedeći hadis (navodi ga hafiz Mehmed Karahodžić u svojoj knjizi ''Turi Sinâ - Sinajska gora'', izdatoj u Sarajevu 2004, na str. 27. bez navođenja zbirke u kojoj se isti bilježi niti ocjene vjerodostojnosti, a dragi Allah najbolje zna):

''Žene sa najispravnijom pronicljivošću su dvije, koje su svoju pronicljivost dokazale u pogledu Musaâ. Jedna od njih je faraonova žena, kada je rekla: 'On će biti radost i meni i tebi! Ne ubij ga!'; a druga je Šuajbova kćerka kada je rekla: 'Oče moj, uzmi ga u najam, a najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.' ''

Šuajb, alejhisselam, je bio Allahov poslanik stanovnicima Medjena puno prije Musaâ, alejhisselam, ali je, prema ovim izvorima, živio dosta dugo nakon propasti svoga naroda, pa je dočekao, istina u dubokoj starosti, ali još vitalan, da mu Musa, alejhisselam, postane zetom.

U svakom slučaju dragi Allah najbolje zna.

kicho
22-03-2009, 02:11 PM
Dolina Tuva
Nakon što je Musa, alejhisselam, u Medjenu proveo onoliko godina koliko je, još u praiskonu, Allahovom voljom određeno i zapisano na Lehvi-mahfuzu (Ploči pomno čuvanoj na kojoj su zapisane Allahove Odredbe o svim stvarima), došlo je vrijeme da on spozna istinu o sebi i sudbini svojoj, odnosno o zadaći koju je imao da obavi.

Sve je počelo njegovim odlaskom, zajedno sa svojom čeljadi, od punca svoga. Koji je konkretan razlog njegovog odlaska iz Medjena bio i kuda se bio zaputio nije nam poznato, a to i nije naročito bitno. Uglavnom, on i njegova porodica su bili na putu kada se jedne noći desilo da su zalutali. Pošto je shvatio da su se izgubili, Musa, alejhisselam, je, najvjerovatnije, odlučio da zastanu i da sačekaju zoru kako bi pronašli put po danu. U jednom trenutku Musa, alejhisselam, je u mrkloj noći uočio svjetlo jedne vatre koja je gorjela nedaleko od mjesta na kome su se nalazili. Odlučio je da ode do vatre u nadi da će od onih koji tamo konače dobiti informacije o putu, kao i zapaljenu granu kojom bi zapalio vatru u svome bivaku. Ženi i djeci je rekao da ostanu na tom mjestu gdje su bili dok se on ne vrati nazad. Krenuo je ka vatri, nesvjestan da time započinje jedan sasvim novi život za njega lično, i jedno od najznačajnih zbivanja u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije općenito. Kur'an Časni nas pomno informiše o tom veličanstvenom događaju:

A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: "Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati." A kad do nje dođe, neko ga zovnu:

"O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio! Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen. A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?"

"Ovo je moj štap", odgovori on, "kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe."

"Baci ga, o Musa!", reče On. I on ga baci, kad on zmija koja mili. "Uzmi je i ne boj se", reče On, "Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!"

"Gospodaru moj," reče Musa, "učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj, i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime, i učini drugom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te mnogo spominjali. Ti, uistinu, znaš za nas."

"Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa!"; reče On, "a ukazali smo ti milost Svoju još jednom, kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stječe: 'Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.' I Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod okom mojim. Kada je sestra tvoja otišla i rekla: 'Hoćete li da vam pokažem onu koja će se o njemu brinuti?'; Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog čovjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i iz raznih nevolja te spasili. I ti si ostao godinama medu stanovnicima Medjena, zatim si, o Musa, u pravo vrijeme došao; i Ja sam te za Sebe izabrao.

Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!"

"Gospodaru naš," rekoše oni, "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači."

"Ne bojte se!"; reče On, "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi! (20:9-47)

Odnosno, na drugom mjestu:

I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda. "Pričekajte!"; reče čeljadi svojoj, "vidio sam vatru, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenu glavnju, da se ogrijete."

A kad dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: "O Musa, Ja sam Allah, Gospodar svjetova! Baci štap svoj!" I kad vidje da se poput hitre zmije kreće, on uzmače i ne vrati se. "O Musa, priđi i ne boj se, sigurno ti se nikakvo zlo dogoditi neće! Uvuci svoju ruku u njedra svoja, pojaviće se bijela, a bez mahane, i priberi se tako od straha! To su dva dokaza od Gospodara tvoga faraonu i glavešinama njegovim; oni su, zaista, narod raskalašeni."

"Gospodaru moj," reče, "ja sam ubio jednog njihovog čovjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao pomoćnika da potvrduje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem.

"Pomoći ćemo te bratom tvojim", reče On, "i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići; s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaćete pobjednici." (28:29-35)

Osim u navedenim, ajetima, ovaj je veličanstveni događaj opisan i na drugim mjestima u Kur'anu, a mi smo se, ovom prilikom, zadržali na ovome. Iz sadržaja svih kur'anskih ajeta koji o ovome govore moglo bi se zaključiti da je ovo bila prva Objava koju je primio Musa, alejhisselam. Te večeri, u toj blagoslovljenoj dolini Tuva, Musa, alejhisselam, je, stojeći pored žbuna u kojem je gorjela vatra, a da ga nimalo nije sagorijevala (to je bilo Čudo koje je privuklo njegovu pažnju), po prvi put slušao uzvišeni govor dragog Allaha, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, i od Njega dobio emanet, čast i odgovornost Vjerovjesništva i Poslanstva, emanet koji je do kraja svoga, ovosvjetskoga, života vjerno čuvao, ostajući do kraja iskren i dosljedan u ispunjenju zadaće koja mu je tada data u obavezu. Tom prilikom, kako se jasno vidi iz naprijed navedenih ajeta, Vjerovjesništvo je, uz njega, dobio i njegov stariji brat Harun, alejhisselam, čime se objelodanila još jedna veličanstvena i plemenita mudrost dragog Allaha, svjetova svih Stvoritelja i Gospodara.

Naime, očevidno je da je govorna mahana, koja je bila kušnja Musaova, alejhisselam, i koja ga je pratila za svo vrijeme dunjalučkoga života, bila sevep (uzrok) da i Harun, alejhisselam, od dragog Allaha dobije emanet Vjerovjesništva kako bi on svojom rječitošću mogao pomoći mlađem bratu u njegovoj zadaći. Odavde se jasno vidi koliko čovjek griješi kada nestrpljivo, pa i bezobrazno, svome Gospodaru postavlja pitanje: ''Zašto baš meni kušnja, šta sam ja sagriješio!?'' Musa, alejhisselam, jedan od Allahu najdražih i najvoljenijih stvorenja, morao je prihvatiti govornu mahanu kao svoju sudbinu u ovosvjetskom životu, a ne znajući razlog toga dugo vremena, tačnije sve dok nije, bez toga da je i pitao, saznao dvije plemenite i prelijepe dragocijenosti koje su time neposredno bile uzrokovane: njegov život je bio spašen i njegov brat je dobio status Allahovog Vjerovjesnika. I ovo je jedan od mnogobrojnih slučajeva iz kojih čovjek treba da izvuče pouku da nikad ne treba da nestrpljivo sudi o Allahovim kušnjama jer ono što On, Jedan, Jedini odredi to je uvijek, bez izuzetka, dobro bez imalo zla, pravda bez imalo nepravde, savršenstvo bez imalo manjkavosti.

Nakon ove digresije vraćamo se opisu života Musaova, alejhisselam.



Musa, alejhisselam, i Faraon
Nakon što se povratio svojoj porodici i upoznao ih sa svim onim što mu se desilo, oni su, ujutro, nastavili putovanje, ali ne više kao izgubljeni putnici u noći, jer Musa, alejhisselam, nije više bio izgubljen, sada je, Allahovom milošću, tačno znao kuda da ide i u fizičkom smislu (uputio se ka Misiru), i u duhovnom smislu (uputio se ka izvršenju od dragog Allaha mu postavljene zadaće i čitav svoj daljnji život tomu posvetio). Stigao je u Misir i sastao se sa svojim bratom Harunom, alejhisselam, koji je, najvjerovatnije, već i sam bio dobio od dragog Allaha Objavu i tako saznao o zadaći koju su imali obaviti. Nakon što se smjestio sa svojom čeljadi u Misiru, među svojim narodom, Benu Israilom, trajno vezavši, Allahovom Voljom, svoju dunjalučku sudbinu sa njihovom, stiglo je vrijeme da njih dvojica odu do Faraona.

Izgleda da su osjećali izvjesnu dozu straha, jer je nasilje Faraona bilo općepoznato, ali im je Objava izbacila taj strah iz prsa i osnažila ih istinskim tevekulom (oslanjanjem na dragog Allaha):

Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti, idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!" "Gospodaru naš," rekoše oni, "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači." "Ne bojte se!"; reče On, "Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim. Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi! Nama se objavljuje da će, sigurno, stići kazna onoga koji ne povjeruje i glavu okrene.'" (20:42-48)

Stigli su na Faraonov dvor i po službenom protokolu prijavili se za susret sa njim. Naravno, po Allahovoj volji, koja je još davno odredila da se sastanu sa Faraonom i kažu mu ono što treba, nikako nisu mogli biti odbijeni, pa su se Musa i Harun, alejhimesselam, u zakazano vrijeme našli ispred Faraona i njegove svite u dvorskoj prijestolnoj dvorani.

Rekli su mu, kako je i navedeno u naprijed navedenim ajetima, da su oni poslati od Allaha, Boga, Jednog, i Jedinog, koji je Gospodar svih svjetova, pa tako i Misira. Rekli su mu i to da mu je od Boga naređeno da oslobodi od ropstva Israilćane i pusti ih da izađu iz Misira kako bi oni tako započeli put povratka u blagoslovljenu zemlju Ken'an, odnosno u Palestinu kako je mi danas zovemo.

I ovom prilikom se potvrdila drevna mudrost da riječi istine direktno pogađaju sujetu svakog tiranina i nasilnika, pa je Faraon ove riječi shvatio kao višestruku uvredu. Pun oholosti i inata prvo je Musau, alejhisselam, prigovorio na dobročinstvu koje mu je ranije bilo pruženo u njegovoj kući:

"Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?"; reče faraon, "i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?" "Ja sam onda ono uradio nehotice", reče, "a od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao, pa mi je Gospodar moj mudrost darovao i poslanikom me učinio. A dobročinstvo koje mi prebacuješ, da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?" (26:18-22)

Musa, alejhisselam, se nije ustručavao da pokuša Faraonu objasniti razloge davnoga ubistva i njegova bijega iz Misira, jer je, svakako, osjećao zahvalnost, ljubav i poštovanje prema Faraonovoj ženi koja ga je prihvatila i ljubavlju obasula kao dijete. Međutim, te riječi objašnjenja nisu dotakle Faraonovo srce, jer ih je on, kako mi mislimo, izrekao tek onako, usput. Pravi razlog njegove srdžbe bio je taj što mu je u lice rečeno da ima neko ko je iznad njega, ko je Gospodar njegov, Bog koga on treba da obožava; kao i to što mu je javno bilo izdato naređenje da ga izvrši. Naviknut da mu se svi klanjaju i slijepo, bez ijedne riječi neposluha, izvršavaju njegova naređenja, kao i da ga čak, neuzubillah, i bogom zovu; smatrao je najvećom drskošću da mu se kazuje kako ima neko iznad njega i da mu se izdaju naređenja. Zbog toga se suprostavio Musau i Harunu, alejhimesselam, i započeo verbalni duel sa njima. Tu rasprava je ovjekovječena kroz Kur'an Časni:

"A ko je Gospodar svjetova?"; upita faraon. "Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete", odgovori on. "Čujete li ?"; reče onima oko sebe faraon. "Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka", reče Musa. "Poslanik koji vam je poslan, uistinu, je lud", reče faraon. "Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate", reče Musa. A faraon reče: "Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!" "Zar i onda kad ti budem očigledan dokaz donio?"; upita on. "Pa daj ga, ako istinu govoriš!"; reče faraon. I Musa baci štap svoj, kad on, zmija prava, a onda izvadi ruku iz njedara, kad ona, onima koji su gledali, bijela. "Ovaj je zaista vješt čarobnjak", reče glavešinama oko sebe faraon, "hoće da vas čarolijom svojom iz zemlje vaše izvede. Pa šta savjetujete?" "Ostavi njega i brata njegova!", rekoše, "a u gradove pošalji da sakupljaju, sve čarobnjake vješte će ti dovesti." (26:23-37)

"Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?"; upita faraon. "Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo." "A šta je sa narodima davnašnjim?"; upita on. "O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja. On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu!"

Samo Mi dajemo da uz njenu pomoć u parovima niče bilje raznovrsno. Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju. Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.

I Mi smo faraonu sve dokaze Naše pokazali, ali je on ipak porekao i da povjeruje odbio. "Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o Musa?"; upitao je. "I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!" "Neka ročište bude za praznik", reče Musa, "i nek se narod izjutra sakupi." (20:49-59)

kicho
22-03-2009, 02:16 PM
Iz navedenih ajeta jasno se vidi još jedna mudrost drevna, u Kur'anu Časnome na više mjestâ ovjekovječena, koja kazuje da oni koji neće da vjeruju u Gospodara svoga, uvijek mu'džize kojima su svjedoci smatraju običnim čarobnjaštvom i opsjenom, odnosno sihrom, odbijajući da pouku prihvate i dragom Allahu se predaju i pokore. Tako je i Faraon, vidjevši kako se pred njegovim očima Musaov, alejhisselam, drveni štap bačen na pod u živu zmiju pretvara; odnosno kako mubarek ruka njegova bijela postaje svaki put kada je on iz njedara izvuče, odbio da u tome vidi veliko i istinsko Čudo Gospodara i Stvoritelja svoga i jasan znak Njegov. Naprotiv, sve je to ležerno prokomentarisao kao obično čarobnjaštvo. Otišao je i dalje od toga i poželio da Musau, alejhisselam, pokaže kako i kod njega ima ljudi koji su u stanju da štapove i konopce u zmije pretvaraju. Zbog toga je odlučio da sakupi sve poznate čarobnjake koji su u Misiru obitavali da oni javno pokažu isto što i Musa, alejhisselam, kako bi tako potpuno obezvrijedio njegovu poruku. Sa druge strane i Musau, alejhisselam, je odgovaralo da se to sve odvija u javnosti, pred što je moguće većim brojem ljudi, kako bi svi oni čuli poziv Gospodara njihova, pa je predložio vrijeme predstojećeg misirskog praznika kada se uobičajeno u prijestonici sakupljalo dosta Egipćana iz svih krajeva zemlje. Faraon je taj prijedlog prihvatio. Kako se tog prazničkog dana odvijao ovaj neobični dvoboj Kur'an Časni nam, na više mjesta, jasno kazuje:

I čarobnjaci se u određeno vrijeme i označenog dana sabraše, a narodu bi rečeno: "Hoćete li se iskupiti, da budemo uz čarobnjake, ako oni budu pobjednici!" A kad dođoše, čarobnjaci faraona upitaše: "Da li će nama, doista, pripasti nagrada ako mi budemo pobjednici?" "Hoće'', odgovori on, "bićete tada sigurno meni najbliži." Musa im reče: "Bacite ono što želite baciti!" I oni pobacaše konope svoje i štapove svoje i rekoše: "Tako nam dostojanstva faraonova, mi ćemo svakako pobijediti!" Zatim Musa baci svoj štap, koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli. Čarobnjaci se onda na tle baciše i rekoše: "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara Musaova i Harunova!" "Da povjerujete njemu prije dopuštenja moga!"; viknu faraon. "On je vaš učitelj, on vas je čarobnjaštvu naučio, a vi ćete zapamtiti; poodsijecaću vam ruke i noge vaše unakrst i sve ću vas porazapinjati!" "Ništa strašno!"; rekoše oni, "mi ćemo se Gospodaru svome vratiti. Mi se nadamo da će nam Gospodar naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici." (26:38-51)

I faraonu čarobnjaci dođoše. "Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?"; upitaše. "Da"; reče, "i bićete mi, zaista, bliski." "O Musa"; rekoše onda, "hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?" "Bacite vi"; reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše. I Mi naredismo Musau: "Baci štap svoj!"; i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi, a čarobnjaci se licem na tle baciše. "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova", povikaše, "Gospodara Musaova i Harunova!" "Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!"; viknu faraon. "Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi! Izodsijecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će vas sve razapeti!" A oni rekoše: "Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti! Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!" (7:113-126)


I faraon ode, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe. "Teško vama!"; reče im Musa. "Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!" I oni se, tiho šapćući, stadoše o svome poslu između sebe raspravljati. "Ova dvojica su čarobnjaci", rekoše jedni drugima, "hoće vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvesti i uništiti vjeru vašu prelijepu; zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Ko danas pobijedi, sigurno će postići šta želi!" "O Musa," rekoše oni, "hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?" "Bacite vi!"; reče on, i odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću, i Musa u sebi osjeti zebnju. "Ne boj se!"; rekosmo Mi, "ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti." I čarobnjaci se baciše licem na tle govoreći: "Mi vjerujemo u Musaova i Harunova Gospodara!" "Vi ste mu povjerovali", viknu faraon, "prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji." "Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!"; odgovoriše oni, "pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije." Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti; a one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili, njih sve čekaju visoki stepeni, edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u njima će oni vječno ostati, i to će biti nagrada za one koji se budu od grijeha očistili (20:60-76).

Vidimo kako je tog prazničnog dana, pred očima mnogih okupljenih stanovnika Egipta, istina nadjačala laž i prevaru. To je bio još jedan, kristalno jasan, Allahov Znak Faraonu, jer je upravo on bio taj koji je inicirao taj duel. Ono što su njegovi čarobnjaci učinili, u prvi mah je prestrašilo sve prisutne ljude (oči su im bile obmanute pa su, vjerovatno, vidjeli da se njihovi konopi i štapovi pretvaraju u zmije koje se hitro kreću, baš onako kako su čarobnjaci željeli da vide, a što se istinski nije dešavalo, a dragi Allah najbolje zna kako je bilo), pa i Musaâ, alejhisselam, koji je u jednom trenu osjetio zebnju. Međutim, čim je on, po naredbi Allahovoj koju je upravo tog momenta primio, svoj štap bacio, on se, kao i uvijek, u veliku zmiju istinski pretvorio i ona je progutala sve ono što su čarobnjaci bili bacili. Tako se očevidno pokazalo kako je Musa, alejhisselam, iz tog duela izašao kao pobjednik, što niko od prisutnih nije mogao osporiti. Međutim, čarobnjaci su vidjeli, Allahovom milošću, i više od toga. Naime, oni, koji su najbolje znali šta su vradžbine istinski, u svojoj biti, i kako se one pripremaju, bez imalo sumnje su se osvjedočili da ono što je uradio Musa, alejhisselam, uopće nije bila vradžbina, već nešto što se istinski, bez ikakve obmane, desilo. Tako su shvatili da je to Čudo (mu'džiza) koje je došlo od Boga, Allaha, Gospodara svih svjetova kao Njegovo jasno znamenje ljudima, pa su tog momenta javno posvjedočili tu istinu koju su spoznali prihvativši Vjeru (islam) kojoj je Musa, alejhisselam, pozivao.

Njihov postupak bio je dodatni šamar Faraonu, koji je doživio da javno bude poražen u duelu sa Musaom, alejhisselam, i, šta više, da njegovi ''borci'' u tom duelu pred svima kažu kako je njegov ''protivnik'' bio u pravu. Sve je to kod njega izazvalo veliki bijes koji se okomio na čarobnjake i učinio ih istinskim šehidima (poznata je izjava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da je najveći džihad reći istinu ravno u lice nepravednom vladaru), jer je on, gotovo bez i najmanje sumnje u to, svoju prijetnju i ostvario, pa su čarobnjaci, najvjerovatnije, bili mučeni i ubijeni od strane njegovih dželata, ali su na ahiret preselili sa osjećajem istinske sreće i slasti zbog svojega šehadeta. Zbog toga se može reći da je upravo Faraon bio najveća žrtva svoga vlastitoga bijesa, oholosti i inata, jer ga je to još više zaslijepilo, pa nije mogao da spozna ključnu poruku tog cjelokupnog događaja, a to je da su baš čarobnjaci, vješti majstori vradžbina, potvrdili da Musa, alejhisselam, nije čarobnjak i da on govori istinu koju treba slijediti.

Na isti način su bili zaslijepljeni i velikaši iz Faraonove svite. Svi su se oni, zajedno, zainatili istrajavajući u oholosti, negiranju Musaove i Harunove, alejhimesselam, poruke i odbijanju da puste Benu Israil iz Misira. Čak šta više, odlučili su da još više otežaju položaj Israilćana navođenjem Faraona da ponovo uvede monstruoznu, neko vrijeme prije toga napuštenu, praksu ubijanja muške novorođenčadi Benu Israila:

A glavešine naroda faraonova rekoše: "Zar ćeš ostaviti Musaâ i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?" On reče: "Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima." (7:127)

Tako je narod Benu Israila ponovo zapao u najtežu fazu njihove kušnje u Misiru, ali ovog puta, Allahovom milošću, po posljednji put. Kada su se oni požalili Musau, alejhisselam, na to, on im je preporučio strpljenje i ohrabrio ih skorom budućom pobjedom i izbavljenjem iz Misira:

Musa reče narodu svome: "Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, Zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali." "Zlostavljani smo", rekoše oni, "prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" A Musa reče: "Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati (7:128,129).


Allahovih devet Čuda opomene i pouke Egipćanima

Nekoliko narednih godina Musa i Harun, alejhimesselam, su, zajedno sa svojim narodom Benu Israila, proveli u Egiptu strpljivo podnoseći nanovo zaoštrenu kušnju, a za to im je snagu davala vječna mudrost Allahova koja kazuje da niko od Njegovih odanih robova neće osjetiti čak niti bol od uboda trna, a da mu On za to neće oprostiti grijehe i pripremiti adekvatnu ahiretsku nagradu i najljepšu nadoknadu.

Ova vremenska odgoda ujedno je bila poseban iskaz milosti Rahmana (Svemilosnog, Onoga koji milost daje svima, i vjernicima i nevjernicima) prema Faraonu i njegovu narodu, jer su oni u tom periodu primali opomene od dragog Allaha, periodično, sve jednu iza druge, ne bi li se opametili, pokajali i popravili, i tako spasili od propasti. Te Znakove su im konkretno donosili Musa i Harun, alejhimesselam, u vidu velikih Allahovih Čuda, svaki put ih opominjući na njihovu obavezu da se predaju i pokore dragom Allahu i da puste Israilćane po Njegovoj naredbi. Kur'an Časni nam navodi da je tih Znakova (Čuda) bilo devet:

Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: "Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen" (17:101).

Kada Musa reče čeljadi svojoj: "Vidio sam vatru, donijeću vam otuda vijest kakvu ili ću vam donijeti razgorjelu glavnju da biste se ogrijali", neko ga, kada joj se približi, zovnu: "Neka su blagoslovljeni oni koji se nalaze na mjestu na kojem je vatra i oni oko nje, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova! O Musa, Ja sam Allah, Silni i Mudri! Baci svoj štap!" Pa kad ga vidje da se, kao da je hitra zmija, kreće, on uzmače i ne vrati se. "O Musa, ne boj se! Poslanici se kod Mene ne trebaju ničega bojati; a onome koji grijeh počini, a onda zlo dobrim djelom zamijeni Ja ću, uistinu, oprostiti i samilostan biti. Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojaviće se bijela, ali neće biti bolesna, biće to jedno od devet čuda faraonu i narodu njegovu; oni su, doista, narod nevjernički (27:7-12).

Iz naprijed navedenih ajeta jasno je da su u ta Allahova Čuda spadale mu'džize pretvaranja štapa u zmiju i bijele ruke kad se izvuče iz njedara, koje su inače date Musau, alejhisselam, kao posebna Allahova milost i jasno znamenje njegova i Harunova, alejhisselam, poslanstva. Nije nam sasvim jasno da li su ovo dva od devet Allahovih Čuda ili se, zajedno, smatraju jednim od devet Čuda. Naše je mišljenje da su to dva od devet Čuda, a samo Allah dragi istinu o svemu zna. Što se ostalih Allahovih Čuda tiče, Kur'an spominje još šest u sljedećim ajetima:

I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili. I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: "Ovo smo zaslužili", a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala! I govorili su: "Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!" Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv, sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili. I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: "O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome, onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati." I pošto bismo ih nevolje oslobodili, do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, oni bi, odjednom, obećanje prekršili. Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili (7:130-136).

Kako se da zaključiti iz ovih ajeta jedno od tih Čuda su bile gladne, odnosno nerodne godine. Vjerovatno su Musa i Harun, alejhimesselam, upozoravali Faraona da će suša i uništenje usjeva dovesti Misir do gladi ako se ne pokori Allahovoj naredbi, ali je on odbio, pa se zaista i desilo da su usjevi u nekoliko narednih godina propali i Egipat u tim vremenima gladovao, dok su usjevi Israilćana davali dobar prinos kako bi poruka bila što jasnija. Isto tako vidimo da je bilo nastupilo vrijeme velikih poplava, čime su ih, prije nego su se desile, opominjali Musa i Harun, alejhimesselam. Zatim se dalje spominju najezde skakavaca, krpelja i žaba koji su se u izuzetno velikom, čak neizrecivo velikom, broju pojavili u čitavom Egiptu. Svuda ih je bilo, i vani i unutar kuća njihovih, i u odjeći njihovoj, i u posuđu njihovom, i u posteljama njihovim. Praktično su bili prekriveni tim životinjicama pa od njih nisu mogli normalno niti jesti niti piti (prenosi se da su im žabe i u usta uskakale kada bi ih otvorili da nešto pojedu i popiju), niti raditi bilo kakve poslove. Sve ih je to jako uznemiravalo i skoro do ludila dovodilo. Osim ovog nerviranja imali su i praktične štete jer su milijarde skakavaca uništavali njihove usjeve, a milijarde krpelja su sisale krv i njima i njihovoj stoci. Sve su ovo bili više nego jasni Znaci, pogotovo zbog toga što se ništa od ovoga nije dešavalo niti jednom od pripadnika Benu Israila.

kicho
22-03-2009, 02:17 PM
Posebno je upečatljivo bilo Čudo pretvaranja vode u krv. Naime, kako se prenosi, jedne prilike su Musa i Harun, alejhimesselam, otišli do Faraona, dok se on nalazio na obali Nila, zajedno sa svojom dvorskom svitom i slugama. Ponovo su ga pozvali da se pokori i preda Allahu, istinskom Gospodaru svega postojećeg, ali je on, kao i uvijek, odbio poziv. Tada je Musa, alejhisselam, po Objavi dragog Allaha, udario svojim štapom u vode Nila, koje su se, na užas čitavog Egipta, pretvorile u krv. Nije samo u koritu Nila krv tekla, već su se u krv pretvorile sve vode u Misiru. Iz svih izvora misirskih izvirala je krv, iz svih bunareva crpila se krv, čak se i sva voda natočena u posudama u krv pretvorila. To je bilo izuzetno veliko Čudo da je svakome, bez izuzetka, moglo biti sasvim jasno da je to od Boga istinskoga, Allaha Znak i opomena, ali su oni i dalje sve to riječima i postupcima svojim tvrdoglavo negirali, poricali i običnim čarobnjaštvom smatrali, iako su, u dubini srca svojih, znali da je sve to sušta istina:

I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: "Ovo je prava čarolija!" I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (27:13,14)

Dakle, jasno je da su u osnovi takvog ponašanja Faraona i glavešina Misira bili oholost i inat, kao i želja da po svaku cijenu zadrže robovsku radnu snagu. Prosto je nevjerovatna veličina njihovog prkosa i poricanja istine. Bili su svjedoci tako velikih i očevidnih Allahovih Čuda, ali su ih glatko negirali. Trpjeli su bolne, i duhovne i tjelesne, patnje, toliko bolne da su se svaki put obraćali Musau, alejhisselam, da on moli Gospodara svoga da ih te patnje oslobodi, davajući čvrsto obećanje da će nakon olakšanja pravim putem krenuti, ali uvijek su svoje obećanje iznevjerili čim bi vrijeme određeno za kušnju isteklo. Umjesto da je raslo njihovo zdravo i iskreno razmišljanje i preispitivanje samih sebe, samo su rasli njihov inat i prkos. Na kraju je Faraon svojom govorničkom vještinom potpuno zaveo cjelokupan egipatski narod pa su, svi zajedno, zapali u Allahovu srdžbu i kasnije bili, za primjer i kaznu, u Crvenom moru potopljeni, a uz sve to, na budućem svijetu ih čeka žestoka i užasna džehennemska vatra:

Još davno Mi smo poslali Musaâ sa znamenjima Našim faraonu i glavešinama njegovim, i on je rekao: "Ja sam, doista, Gospodara svjetova poslanik!" I pošto im je donio znamenja Naša, oni su ih, odjednom, počeli ismijavati. I Mi smo im dokaze pokazivali, sve jedan veći od drugog, i na muke smo ih stavljali ne bi li se dozvali. "O ti čarobnjače!"; govorili su oni, "zamoli Gospodara svoga, u naše ime, na temelju tebi datog obećanja, mi ćemo, sigurno, Pravim putem poći!" A čim bismo ih nevolje oslobodili, začas bi obavezu prekršili. I faraon obznani narodu svome: "O narode moj," reče on, "zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije govoriti? Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?" I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod griješni. A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim. (43:46-56)

I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: "Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!" "Gospodar moj dobro zna onoga koji donosi uputstvo od njega", reče Musa, "onoga koji će na kraju pobijediti, a nevjernici, doista neće uspjeti!" "O velikaši," reče faraon, "ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac!" A on i vojske njegove bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na Zemlji i mislili su da Nam neće biti vraćeni, pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici! A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru, a na Sudnjem danu niko im neće pomoći, i popratismo ih prokletstvom na ovome svijetu, a na onome svijetu biće od svakog dobra udaljeni. (28:36-42)

Dva primjera pouke
Osim naprijed navedenih Čuda, od Allaha dragog Misiru poslatih, posebnu su pouku predstavljali slučajevi dvojice ljudi koji su u to drevno doba živjeli u Misiru. Jedan od njih je bio po svome porijeklu Israilćanin poznat po imenu Karun, a drugi Egipćanin, čak šta više, rođak Faraonov (prenosi se da mu je bio amidžić).

Karun je, iako je bio pripadnik Benu Israila (i za njega se prenosi da je čak bio amidžić Musaov i Harunov, alejhimesselam, a samo dragi Allah zna da li je tako), sarađivao sa Egipćanima i bio u Faraonovoj službi, tako da je aktivno sudjelovao u nemilosrdnom tlačenju vlastitoga naroda. Bilo mu je dato ogromno materijalno bogatstvo koje je mamilo uzdahe iz prsa i usta svih onih Israilćana kod kojih vjera nije bila čvrsta baš onako kako bi trebalo. Zato su njegova ličnost i njegova sudbina bili kušnja, ali i velika pouka svim ljudima i Israilćanima i Egipćanima:

Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. "Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!"; govorili su mu ljudi iz naroda njegova, ''i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine." "Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim", govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. "Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!"; govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, "on je, uistinu, presretan." "Teško vama!"; govorili su učeni, "onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena." I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: "Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?" Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a oni koji se Allaha boje čeka sretan kraj. (28:76-83)

Iz navedenih ajeta vidi se da je Karun, zbog svoga nevjerstva, zuluma i oholosti, kažnjen na ovom svijetu tako što se jedne prilike na mjestu gdje se nalazio njegov dvorac, na užas svih očevidaca, otvorila zemlja, pa je njegov dvorac, zajedno sa njim i njegovim riznicama nestao u tom bezdanu kome se nije vidjelo kraja. I ovo je bilo još jedno veliko Čudo Allahovo, kojemu su bili svjedoci stanovnici Misira koji su živjeli u to vrijeme. Osim toga, ovaj slučaj je, s obzirom na to da je ovjekovječen Kur'anom Časnim, ujedno i velika pouka svim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana kakva je i kolika je kušnja materijalno bogatstvo i moć na ovom svijetu, i koliko su ljudi skloni iskvarenosti i oholosti kada ga posjeduju. Blago li se onome kome Allah dragi bogatstvo dadne na dunjaluku pa ga on troši na Njegovu putu, a teško li se takvome ako se on oholi, uzobijesti i smatra neovisnim o svome Gospodaru. Ova konstatacija jedna je od najvećih mudrosti koje su iznjedrile predaje (hadisi) koje se prenose od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Drugi primjer, veličanstven je po svojoj ljepoti. Riječ je o Faraonovom amidžiću, dakle jednom od plemića Misira, pripadniku vladarske kuće, koji je bio vjernik, musliman, ali je svoje vjerovanje krio od okoline. Pošto je boravio u dvoru i kretao se u Faraonovom društvu, bio je svjedok svih poziva i opomena koje su Musa i Harun, alejhimesselam, u ime dragog Allaha, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, upućivali Faraonu. On je bio prisutan jedne prilike kada su Musa i Harun, alejhisselam, opominjali Faraona, a kojom prilikom je taj zločinac čak zatražio od misirskih velikaša da ga podrže u ubistvu Musaâ i Haruna, alejhimesselam:

Mi smo poslali Musaâ sa znamenjima Našim i dokazom jasnim faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: "Čarobnjak i lažov!" A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: "Ubijajte opet mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!" Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna. "Pustite vi meni", reče faraon, "da ubijem Musaâ, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove. "Musa reče: "Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!" (40:23-27)

Odgovor dragog Allaha na dovu miljenika Svoga bila je intervencija ovog misirskog plemića, koji više nije mogao ostati po strani s obzirom da je uvidio da su sada životi Musaâ i Haruna, alejhimesselam, došli u opasnost. Odlučio je da se javno suprostavi Faraonu i velikašima Misira, stajući u zaštitu Musaâ i Haruna, alejhimesselam, i da, isto tako javno, pokuša opomenuti vlastiti narod i pozvati ih na pravi put:

A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: 'Gospodar moj je Allah!', onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?"

A faraon reče: "Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti."

A onda onaj vjernik reče: "O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih, a Allah nije nepravedan robovima Svojim. O narode moj, plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti. Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allah više neće poslije njega poslati poslanika!' Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja, one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju jos veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog."

"O Hamane," reče faraon, "sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac." I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu.

I onda onaj vjernik reče: "O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na Pravi put ukazati! O narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna. Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa (40:28-40).

Ali narod Egipta nije slušao ove riječi istine i pouke, već su se okrenuli njegovom zlom rođaku, Faraonu i njemu povjerovali. U tom smislu su istrajavali na svojoj mušričkoj vjeri i tradiciji, naslijeđenoj od njihovih predaka, a ovoga čestitog plemića su pozivali da se i on ''osvijesti'' i povrati ''svome'' narodu i ''svojoj'' tradiciji, tako da je konačno razilaženje njega od svoje rodbine i svoga naroda postalo neizbježno:

O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u vatru: pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta. Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome ni na ovome ni na onome svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti i da će mnogobošci stanovnici u ognju biti. Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi." I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutro i navečer u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: "Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!" (40:41-46)

Iz ovih ajeta je vidljivo da su Egipćani zamrzili ovoga vjernika, pa je on izgubio svoj plemićki status u njihovoj zajednici, čak su Faraon i njegova svita, pravili planove i da ga odstrane iz svoje sredine ili čak i ubiju, ali ga je dragi Allah sačuvao od njih i njihova zuluma i spletki. Koliko nam je poznato on je, kada je po Allahovoj Odredbi došlo vrijeme za to, zajedno sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, zauvijek napustio Misir i, najvjerovatnije, sve do kraja svoga dunjalučkoga života, bio jedan od njihovih odanih drugova i sljedbenika, a Allah najbolje zna.

kicho
22-03-2009, 02:19 PM
Izlazak

Nakon što se ispunio rok, određen od strane Allaha, Živog, Vječnog, u kojem su Egipćani dobivali opomene i šansu za spasenje, došlo je, konačno, vrijeme izlaska Benu Israila iz Misira i prestanka njihove dugotrajne kušnje i patnje koju su tamo podnosili. Nije nam poznato šta je to, konkretno, navelo Faraona i njegove glavešine, do tada tako tvrdoglave i uporne u inatu, da popuste i dozvole izlazak Benu Israila iz Egipta. Moguće da im je Allah dragi jednostavno u tom vremenu smekšao srce, ili su im dosadile stalne pritužbe i molbe njihova naroda da puste Israilćane ne bi li tako prestale tegobe koje su ih sustizale. Samo dragi Allah zna kako je uistinu bilo, i samo On, Sveznajući, zna da li ima i koliko ima istine u onome što je u starozavjetnoj Knjizi izlaska zapisano po ovom pitanju, a što smo se mi odlučili ovom prilikom spomenuti zbog značaja koji tom događaju pridaje tradicija Judaizma.

Naime, u Starom zavjetu (Izlazak, 11-13) zapisano je da je Bog (Allah, odnosno Jahve, kako je On tamo imenovan) poslao posljednju u nizu opomena i kazni Faraonu i njegovu narodu, kaznu koja je bila tako žestoka da je odmah skršila svaku njihovu želju za daljnjim inatom i odbijanjem izvršenja onoga što je od njih traženo. Riječ je o usmrćenju prvorođenog djeteta svake porodice u Egiptu. Musa, alejhisselam, je dobio Objavu u kojoj mu je rečeno da će određene noći umrijeti prvorođeno dijete u svakom domu egipatskom, od Faraonovog prvorođenog sina koji ga je na prijestolu trebao naslijediti, pa sve do prvorođenog sina najsiromašnije porodice njegova naroda. Tada je naređeno da svako domaćinstvo Benu Israila, do utvrđenog dana, pripremi po jedno muško, jednogodišnje jagnje ili kozle, bez mahane, koje mora zaklati kada nastupi suton tog dana i obavezno njegovom krvlju obilježiti dva dovratnika i nadvratnik njihovog doma. Morali su ga ispeći i te noći čitavo pojesti i to uz beskvasni hljeb i gorko zelje. Pri tome su morali biti i potpuno spremni za putovanje. Kada je nastupila ponoć melek Azrail (Knjiga izlaska kaže da je to bio Bog, lično, ali mi smo, bez sumnje, ubijeđeni da je to bio melek Azrail jer je, prema onome što nalazimo u Kur'anu i hadisima, njemu stavljeno u dužnost usmrćivanje ljudi kada dođe njihov edžel, a i zbog toga što smo se uvjerili da se u starozavjetnim tekstovima dešava da se melek zamijeni sa otjelovljenim Bogom, neuzubillah, Allahu se utječemo od ovoga, pa se bojimo da bi i ovdje mogao biti takav slučaj, a Allah istinu zna) se spustio u Misir i uzeo dušu prvorođenog djeteta u svakom domu čija ulazna vrata nisu bila krvlju obilježena. Te noći se strašan jauk boli razlegao čitavim Egiptom, jer nije bilo kuće u kojoj neko nije umro. Faraon je tada konačno, i sam skrhan bolom zbog smrti svoga sina, dao dozvolu Benu Israilu da napuste Egipat.

Evo, ovako govori Knjiga izlaska o tom događaju u Egiptu, a vjerska tradicija Judaizma, pomenutu noć slavi kao blagdan Pashe (Pesaha) što se može prevesti kao ''praznik prolaska, zaobilaženja''. Ovako su ga nazvali zato što je smrt te noći zaobilazila domove Benu Israila i, prolazeći mimo njih, harala egipatske domove.

Ponavljamo, s obzirom na to da Kur'an Časni uopće ne govori o pomoru prvorođene djece Misira, isto tako, niti u hadisima, barem koliko je nama trenutno poznato, nema podataka o tome, a imajući u vidu osvjedočenu činjenicu (molimo vidjeti Kur'an Časni, 5:13) da je ljudski intervencionizam u Bibliji zaklonio ili izmijenio istinite riječi Allahovih Knjiga Tevrata, Zebura i Indžila, mi zaista izražavamo veliku rezervu u istinitost ovakvog odvijanja događaja, a dragi Allah najbolje zna.

Ono što pouzdano znamo je to da su Musa i Harun, alejhimesselam, jedne prilike, vjerovatno u stanju ogorčenja zbog tolikog stepena oholosti, poricanja istine, i raznih drugih iskvarenosti Faraona i glavešina njegovih, uputili dragom Allahu dovu protiv njih:

I Musa reče: "Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!" "Uslišena je molba vaša!"; reče On, "a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!" (10:88,89)

Vidimo da je ova dova primljena, pa u tom smislu možemo osnovano pretpostaviti da je Faraonov pristanak da Israilćani mogu poći, ujedno bio i početak propasti njegove, velikaša njegovih, i cjelokupne vojske njegove. Ovo kažemo zbog toga što je odlazak Israilćana bio uzrok velike srdžbe Egipćana, koja se pojavila kratko nakon toga, i koja ih je navela da krenu u fatalnu potjeru za njima. Njihova srdžba i odluka o potjeri, dodatno su bile motivirane još jednom značajnom činjenicom, a to je da su Israilćani sa sobom ponijeli veliku količinu misirskog zlata.

Nije nam baš sasvim jasno kako se desilo da Benu Israil dođu u posjed tako velikog materijalnog bogatstva, a koje je ranije pripadalo Egipćanima. Knjiga izlaska kazuje da je Israilćanima putem Objave bilo naređeno da od svojih misirskih komšija u zajam zatraže zlatnike, zlatni nakit i razne druge dragocijenosti izrađene od zlata, a da je Bog omekšao srca Egipćana, pa su im oni dragovoljno te dragocijenosti dali u zajam. Moguće da se tako zaista i desilo da bi se ispunila Odredba Allahova da Faraon i vojska njegova kasnije krenu u potjeru za njima, kada su vidjeli da su im izmakli sa svim tim silnim bogatstvom, a Allah najbolje zna kako je bilo.

U svakom slučaju može se reći da su Benu Israil to veliko materijalno bogatstvo stekli sa Allahovim znanjem i dopuštenjem, na što upućuju sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:

I Mi ih (Egipćane) izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi (26:57-59).

Zemlja i sva njezina bogatstva vlasništvo su samo dragog Allaha i On to u naslijeđe daje od Svojih robova kojima On hoće, pa su tako, ma koji način sticanja konkretno bio u pitanju, Israilćani to zlato, bez ikakve sumnje, dobili na halal način.

Nakon što je Faraon dao dozvolu za odlazak, Musa i Harun, alejhimesselam, okupili su cjelokupan narod Benu Israila i krenuli u pravcu Ken'ana. Kolona je bila veoma dugačka i brojala je, kako se prenosi, oko šest stotina hiljada ljudi, ne računajući žene i djecu. Svi su, koliko nam je poznato, išli pješice ili na zaprežnim kolima (dakle, uglavnom nisu koristili jahalice) i vodili su sa sobom svoju, i krupnu i sitnu, stoku. Takođe su ponijeli i tijelo Jusufa, alejhisselam, jer im je u sjećanju bila duboko utisnuta njegova oporuka da mu tijelo ponesu u Ken'an kada dođe vrijeme da napuste Misir. Tu oporuku su držali u sjećanju i prenosili sa jedne generacije na drugu za svo vrijeme koje su proveli u Misiru (prenosi se da je proteklo oko četiri stotine i dvadeset šest godina, računato prema sunčevom kalendaru, od dolaska Benu Israila u Misir u vrijeme Jakuba i Jusufa, alejhimesselam, pa do njihovog izlaska otuda u vrijeme Musaâ i Haruna, alejhimesselam, a dragi Allah zna koliko su oni zaista tamo ostali), pa su je Musa i Harun, alejhimesselam i ispunili. Kolona je, najvjerovatnije, bila organizirana tako da su Benu Israil bili raspoređeni prema vlastitoj plemenskoj pripadnosti idući pod zastavama i obilježjima svoga plemena, a starješine svih dvanaest plemena su bili u stalnom kontaktu sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, koji su se nalazili na čelu kolone. Neizmjerna radost koju su osjećali zbog toga što su dočekali sjaj sunca slobode nakon višestoljetne olujne noći njihove patnje u Misiru, i njihova zahvalnost dragom Allahu, još su više bili pojačani Njegovim očevidnim Znamenjima koje su stalno imali pred očima, i danju i noću. Naime, prenosi se da su danju pred sobom vidjeli vertikalni oblak koji je, poput nekog stuba, dosezao od zemlje do neba, a noću bi se taj stub od oblaka pretvorio u stub od vatre, odnosno od svjetlosti. Ti Allahovi Znakovi su stajali ispred njih, i to uvijek u pravcu kojim su trebali ići, tako da su se uvijek prema njima mogli orijentisati na svome putovanju ka Svetoj zemlji. Nakon nekog vremena dosegli su obalu Crvenog mora.

Za to vrijeme iskvarenost Faraona, njegovih glavešina i većine Egipćana (Musau i Harunu, alejhimesselam, povjerovala je, nažalost, samo manjina od pripadnika misirskog naroda, a većina ih je, u strahu od Faraona i njegova zuluma, kako nam to jasno kazuje ajet časnoga Kur'ana 10:83, odbila da povjeruje i ostali su vjerni Faraonu i vlastitoj mnogobožačkoj tradiciji) prešla je granicu sa koje više nema povratka, tako da su oni, relativno brzo nakon odlaska Israilćana, u svojim srcima osjetili veliku srdžbu prema njima, srdžbu koja je dodatno bila pojačana činjenicom da je značajna količina njihovog zlata sada bila u rukama Benu Israila. Vjerovatno su i ranije ezijete i kušnje, od dragog Allaha kao pouke i opomene poslate, pogrešno pripisivali Musau, alejhisselam, i njegovu narodu. Sve je to uticalo na to da raspoloženje većine Egipćana bude takvo da su se oni željeli žestoko osvetiti Israilćanima, pa se veliki broj njih spremno odazvao pozivu na mobilizaciju koji su Faraonovi izaslanici prenosili po svakom misirskom naselju. Tako je Faraon sakupio sve što je mogao sakupiti od ljudi, vojne opreme i jahalica, te formirao veliku i veoma dobro naoružanu vojsku, koja je bila odlučna u želji da masakrira Benu Israil. Prenosi se da je ta vojska brojala oko milion i šest stotina hiljada boraca. Vojskom je komandovao lično Faraon, a u njezinim redovima su bili i svi njegovi velikaši. Gordi i oholi zbog svoje, očevidne, brojčane nadmoći nad Israilćanima, sa srcima ispunjenim žestokom srdžbom i bolesnom željom za brutalnim ubijanjem nemoćnih ljudi, jezdili su preko pustinje, vozeći se na dvokolicama i jašući na jahalicama, brzo smanjujući prednost u prostornoj udaljenosti koju su imali Israilćani, jer su oni išli pješice i bili usporeni silnom masom zaprežnih kola i stoke. Međutim, po Allahovoj odredbi, nisu ih mogli stići sve dotle dok oni ne dosegnu obalu Crvenog mora.

Dvije su se skupine ugledale za vrijeme izlaska sunca. Israilćani su bili na obali, ispred njih se prostiralo Crveno more, na desnom i lijevom boku bile su im visoke planine, a za leđima moćna i veoma brojna egipatska vojska, koja im se sve brže približavala. Izgledalo je da su u zamci u kojoj će svi stradati, pa su u srcima osjetili strah. Požalili su se Musau, alejhisselam, ali ih je on umirio odlučnim riječima, punim iskrene i duboke vjere u dragog Allaha i oslanjanja na Njega (tevekula):

I Mi objavismo Musau: "Kreni noću s robovima Mojim, ali bićete gonjeni." I faraon posla po gradovima sakupljače: "Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!" I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi. I oni ih, kad se sunce rađalo, sustigoše. Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" "Neće!"; reče on, "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." (26:52-62)

Tada je Musa, alejhisselam, dobio Objavu od dragog Allaha, Stvoritelja, plemenitog Gospodara svih svjetova, kojom mu je bilo naređeno da zagazi u plićak i udari svojim štapom po morskoj vodi. Musa, alejhisselam, je tada zagazio u plićak Crvenog mora i udario štapom svojim po njegovoj vodi. I tada se započeo dešavati veličanstveni događaj, jedno od najvećih Allahovih Čuda i pouka ljudima, Čudo koje je trajno zapisano u sjećanju ljudske civilizacije na Zemlji, sve do Sudnjeg Dana: Pred očima svih očevidaca vode Crvenog mora su se rastavile formiravši dvije vodene planine između kojih je ostao suhi prolaz po morskom dnu sve do suprotne obale. Krenuli su tim prolazom, vjerovatno, prvo žene i djeca, dok su odrasli muškarci hodili iza njih kako bi ih zaštitili od Egipćana. Međutim, ta zaštita nije bila potrebna, jer je dragi Allah sve već davno bio odredio pa Egipćani nikako nisu mogli ući u taj prolaz niti minutu ranije niti kasnije, u odnosu na ono što im je bilo određeno. Postoje predaje da su meleki zadržavali Faraona i njegovu vojsku, a postoje i predaje da je Allah postavio plameni zid, barijeru koja je razdvajala Egipćane od Musaâ, alejhisselam, i njegove lične pratnje, koji su, vjerovatno, još uvijek stajali na morskoj obali i čekali da svi pripadnici zajednice uđu u prolaz, prije nego što oni uđu. Egipćani su bili zadržani na obali dovoljno dugo da bi Israilćani, do posljednjeg čovjeka, mogli preći na drugu obalu, i za svo to vrijeme su, htjeli to ili ne, bili svjedoci još jednog velikog Allahovog Čuda, veličanstvenog Znamenja i jasne opomene. Međutim, umjesto da ih to navede na razmišljanje, oni su u svojim srcima, izgleda, još veću zlobu osjećali, tako da su, svi, od prvog do posljednjeg, odmah čim im se put otvorio hitro ujahali u prolaz, nastojeći da što prije sustignu i pobiju Israilćane.

Za to vrijeme Musa, alejhisselam, je izašao na drugu obalu i htio je, uvjerivši se da je i posljednji Israilćanin bezbjedno prešao na drugu obalu, ponovo udariti štapom po vodi kako bi se ona povratila u normalno stanje i tako postala neprelazna, spasonosna, prepreka između njih i Faraona, ali je u tom trenutku dobio Objavu:

Ostavi more nek miruje, oni su vojska koja će, zaista, potopljena biti (44:24).

Tada mu je postalo jasno da će to biti teška, ali i zaslužena kazna Egipćanima zbog njihovih mnogobrojnih grijeha. Musa, alejhisselam, je stajao na sinajskoj obali Crvenog mora sa štapom u ruci i čekao naredbu svoga Gospodara, a Faraon i njegova vojska, puni bijesa i zlobe, jurili su po suhom morskom dnu, između ogromnih vodenih planina koje su im se uzdizale sa lijeve i desne strane. Kada su svi Egipćani bili toliko daleko u prolazu da niti jedan od njih više nije mogao dosegnuti bilo koju od morskih obala, Musau, alejhisselam, je Objavom naređeno da ponovo udari štapom po morskoj vodi. Kada je on to uradio morske su se vode zatvorile nad Faraonom i njegovom vojskom, sve skupa ih potopivši, zajedno sa svim njihovim konjima i ostalim jahalicama. Ukočeni od užasa, Egipćani nisu ništa mogli učiniti da izbjegnu strašnu kaznu koju su morali pretrpjeti zbog svojih dugogodišnjih grijeha i zuluma, kao i tvrdoglavog odbijanja da se pokaju, povrate i predaju svome istinskome Gospodaru, dragom Allahu. Njihova strašna sudbina ostala je opomenom i poukom svim budućim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana:

I Mi objavismo Musau: "Udari štapom svojim po moru!"; i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i Mi onda tamo one druge (faraona i njegovu vojsku) približismo, a Musaâ i sve one koji bijahu s njim spasismo; i one druge potopismo. To je, zaista, pouka, a većina njih nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, silan i milostiv (26:63-68).

kicho
22-03-2009, 02:21 PM
Faraon se, istina, pokušao u zadnjem trenu pokajati, ali je to pokajanje došlo isuviše kasno:

I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe", ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama (10:90-92).

Vidimo, dakle, da Faraonovo pokajanje nije bilo primljeno i na taj način se, još jednom, obistinila Allahova Riječ, Zakon koji vrijedi za sve Njegove neposlušne robove:

A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: "Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog, a odričemo se onih koje smo Njemu ravnim smatrali!" Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, i tada bi nevjernici stradali (40:84,85).

Ranije navedeni ajet nam jasno kazuje još jednu interesantnu činjenicu da je Faraonovo mrtvo tijelo bilo spašeno, kako bi ostalo poučnim primjerom ljudima nakon njega. Ibn Kesir bilježi da su mnogi ljudi među Faraonovim savremenicima u Misiru smatrali čak i to da je on besmrtan, pa su čak i neki od Israilćana pomislili da je on, kao takav, preživio kataklizmu, ali ih je dragi Allah oslobodio tog sujevjerja jasno pokazavši mrtvo Faraonovo tijelo, koje je, vjerovatno, jedino izronilo na površinu mora, između svih ostalih koja su ostala u morskim dubinama, i plutalo, iako je borbeni oklop još bio na njemu. U svakom slučaju, sasvim je sigurno da su i život ovog tiranina, i njegova sudbina, i njegovo očuvano tijelo, jasna pouka i upozorenje svima nama kakav je kraj svih oholih tiranina i zulumćara koji nepravedno nasilje čine ljudima (trebamo se dobro zamisliti i zbog nasilja koje čovjek čini i biljkama i životinjama, dakle prema svim Allahovim stvorenjima), i koji odbijaju da slijede Zakone dragog Allaha, Svemoćnog, Pravednog, Strogog i Silnog, ali ujedno i Svemilosnog, Samilosnog.

Posebno je interesantna i činjenica da se propast Faraona i njegove vojske desila desetog dana mjeseca muharrema, po islamskom, lunarnom kalendaru (Dan hašure), o čemu nas informiše hadis koji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ibn Abbas, a bilježe Buhari i Muslim u svojim zbirkama, a u kome se kaže da su Jevreji u Medini postili Dan hašure zato što je toga dana uništena Faraonova vojska u dubinama Crvenog mora, pa je Muhammed, alejhisselam, oporučio cjelokupnom svome Ummetu da i mi postom obilježavamo ovaj dan.



Sinaj

Nakon što su Musa i Harun, alejhimesselam, zajedno sa čitavim svojim narodom, prešli Crveno more i stupili na tlo sinajskog poluotoka, nastavili su svoje putovanje, ali ne više prema Ken'anu na istoku, već su pošli obalom Sinaja prema jugu. Ovako su postupili prema Objavi, jer je dragi Allah, još u praiskonu, odredio da Njegov miljenik i sugovornik, Musa, alejhisselam, dođe na Sinajsku goru, pa su se prema njoj i uputili.

Putujući zajedno sa svojim narodom i svakodnevno posmatrajući njihovo ponašanje Musa, alejhisselam, je vremenom počeo uviđati i osjećati njihove mahane i slabosti, koje su se na različite načine izražavali u njihovoj vjeri, iskrenosti i moralu. Tako je, jedne prilike, na svoje zaprepaštenje, uvidio da neki među njima čak nemaju niti jasnu i čistu spoznaju o svome Stvoritelju i Gospodaru:

I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. "O Musa," rekoše, "napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!"; reče on. "Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?" (7:138-140)

Tada je na vidjelo izašlo da su srca nekih Israilćana još uvijek bila pod jakim uticajem idolopokloničke tradicije u čijem su okruženju egzistirali. Naime, koliko je nama poznato, većina naroda što življahu u ta drevna vremena bijahu mnogobošci i idolopoklonici pa je pripisivanje ''božanskog statusa'' raznim likovima iz njihovih mitova i mašte, njihovo izjednačavanje sa istinskim Bogom, Stvoriteljem i Gospodarom, kao i prikazivanje njihovih likova u formi idola, bila nadaleko rasprostranjena i uobičajena praksa. Takvoj ''modi vremena'' bila su sklona srca nekih među Benu Israilom pa su i oni željeli da to uvedu u svoju tradiciju kako bi imali ''vidljivog boga'' da mu ibadet čine. Čak i ako se desilo to da je tom prilikom od Musaâ, alejhisselam, traženo da izradi kip koji bi prikazao izgled Jahvea, odnosno Allaha, kojemu su željeli ibadet činiti, to je opet apsolutno neprihvatljivo sa stanovišta istinske Allahove Vjere i Njegovog vječnog Zakona, a Allah dragi zna kako je zaista bilo. Uglavnom, Musa, alejhisselam, je tada svojim odlučnim nastupom ovo zlo u korijenu suzbio i tako je ovaj incident sretno okončan bez ikakvih, barem koliko je nama poznato, ozbiljnijih posljedica.

Međutim, naredni incident, koji se desio neko vrijeme nakon prvog, desio se u mnogo dramatičnijim okolnostima. Ovaj drugi incident je pokazao da svi Israilćani nisu imali čvrstu i jaku vjeru u istinitost riječi Musaâ i Haruna, alejhimesselam. O ovome govore sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:

Sljedbenici Knjige traže od tebe (Muhammede) da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaâ su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Musau smo očitu vlast dali (4:153);

I kada ste (dragi Allah se obraća Israilćanima) uglas rekli: "O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!"; munja vas je ošinula, vidjeli ste. Zatim smo vas, poslije smrti vaše, oživili da biste zahvalni bili. (2:55,56).

Vidimo, dakle, da je ovoga puta bilo iskazano direktno nevjerovanje u Musaâ i Haruna, alejhimesselam, i njihovu misiju. U stvari, na neki način je, čak, iskazana nevjera i u dragog Allaha, jer su neki od Israilćana, na jedan krajnje drzak način, svoju odanost Musau, alejhisselam, i svoje vjerovanje u njegova Gospodara, uvjetovali time da svojim očima vide dragog Allaha. Veličina drskosti i krajnjeg bezobrazluka te skupine Israilćana, još više se očitovala u činjenici da je taj zahtjev došao od strane onih koji su se neko vrijeme prije toga lično, svojim ušima i očima, osvjedočili u tolika Čuda koja su bila poslata Faraonovom narodu, odnosno onih koji su svojim vlastitim nogama prošli suhim prolazom kroz Crveno more. Toliki stepen nezahvalnosti i pokvarenosti nije mogao proći nekažnjen, pa je izgrednike pogodila munja sa nebesa i sve ih pobila. Međutim, kako kazuje jedan znameniti hadisi-kudsi, Allahova milost je iznad Njegove srdžbe, pa je Onaj koji usmrćuje i oživljava oživio izgrednike, koje je netom ranije munja bila pobila.

Nakon što se situacija ponovo povratila u normalno stanje, nastavili su svoje putovanje, prema jugu, obalom Crvenog mora, sve dok nisu došli do planinskog masiva po kojem je imenovan čitav poluotok, Sinajske gore (Turi - Sini, na arapskom). U međuvremenu se, negdje tokom putovanja, koloni pridružio Musaov, alejhisselam, punac, sa čitavom svojom porodicom, pa je tako sva rodbina žene Musaove, alejhisselam, postala dio zajednice Benu Israila. Kada su došli do podnožja Sinajske gore Musa, alejhisselam, je podigao logor u jednoj dolini koja je bila dovoljno velika da su se svi u njoj mogli smjestiti. On je još ranije bio dobio Objavu od dragog Allaha da se mora sam popeti na Sinajsku goru, pa je povjerio svome bratu Harunu, alejhisselam, da ga, sve dok se ne vrati, zastupa među narodom u svojstvu njegova zamjenika:

Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!" (7:142)

Kada je došlo vrijeme polaska, u logor je došao melek Džibril da povede Musaâ, alejhisselam, do mjesta određenog za susret sa uzvišenim Allahom. Džibril nije bio vidljiv nikome od Israilćana osim Musau, alejhisselam, a vjerujemo i Harunu, alejhisselam. Međutim, ipak ga je osim njih dvojice, sa znanjem i dopuštenjem dragog Allaha, mogao vidjeti još jedan Israilćanin koji se zvao Samirija. Samirija nije nikome govorio šta je vidio i iskoristio je priliku da uzme nešto zemlje ispod Džibrilove stope, odnosno, vjerovatno, sa mjesta na kojem je ostao trag od Džibrilove stope, a Allah najbolje zna. Musa, alejhisselam, to nije primijetio i krenuo je, u društvu plemenitog i cijenjenog Džibrila, uz Sinajsku goru sve dok nije došao do mjesta koje je dragi Allah odredio za susret. Tada je začuo Glas čija se savršenost i ljepota našim ograničenim mjerilima nikako ne mogu iskazati, Glas dragog Allaha:

I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" "Ne možeš Me vidjeti"; reče, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!" "O Musa," reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" (7:143,144)

Ovi plemeniti ajeti, posebna su pouka svima nama. Još jednom je jasno potvrđeno kako je Musa, alejhisselam, na ovom svijetu bio iznimno odlikovan i počašćen slušanjem Allahovog Govora, tom posebnom i, na ovom svijetu veoma rijetkom blagodati, kojom, vjerujemo, nisu bili na dunjaluku obdareni čak niti svi Allahovi poslanici. Također vidimo i predivnu pouku da viđenje Allahovog lica, odnosno Njegov pogled, na ovom svijetu ne može niti masivna planina izdržati (rekli bismo niti bilo kakav materijalni oblik, a dragi Allah zna najbolje), a da se sa zemljom potpuno ne sravni.

Tada je, na blagoslovljenoj Sinajskoj gori, Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova, objavio Musau, alejhisselam, Tevrat, Knjigu putokaza, upute, milosti, pouke, zakona, i svakih drugih neizmjernih blagodati. Tada su Benu Israil dobili svoj Furkan (Furkan je jedno od imena časnoga Kur'ana, i ima značenje Knjige koja razdvaja istinu od laži i koja zbog toga predstavlja nepogriješivi putokaz na ovome svijetu - Tevrat, Zebur i Indžil su imali isto svojstvo za Benu Israil). O ovome veličanstvenome događaju časni Kur'an nam govori na više mjesta, a mi smo, ovom prilikom, odabrali sljedeće ajete:

"O Musa," reče On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. "Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!" ... (7:144,145).

Iz navedenih ajeta jasno je da je Tevrat originalno objavljen u vidu zapisa na kamenim pločama ''na kojima je bila napisana pouka i objašnjenje o svemu i svačemu''. Objavljivanje Tevrata kompletirano je u roku od četrdeset noći, koliko je Musa, alejhisselam, ostao na Sinajskoj gori.

Međutim, za to vrijeme u dolini se odvijala prava drama. Neko vrijeme nakon što je Musa, alejhisselam, otišao, u logoru Benu Israila započela je žestoka smutnja, kojoj je uzročnik bio Samirija. On je, na neki način (nije nam poznato kako se to konkretno desilo), uspio ubijediti neke Israilćane da mu dadnu egipatsko zlato, od kojeg je onda izlio statuû teleta. Prilikom izljevanja statue on je u zlato bacio onu zemlju, što ju je ranije uzeo ispod Džibrilove stope, tako da je zlatno tele, na neki način, postalo živo i počelo glasno mukati. Ovo je veoma interesantan momenat koji neki mufesiri Kur'ana objašnjavaju tako što kažu da melek Džibril, s Allahovim dopuštenjem, sobom nosi izvjesnu količinu životvorne energije (nazovimo je tako), koja se donekle zadržala u zemlji po kojoj je on hodio, a koju je uzeo Samirija. Zato je, vjerujemo samo u kratkom i ograničenom vremenu, tele oživjelo i glasom se javilo, kada je on bacio tu zemlju na njega, a Allah najbolje zna kako je uistinu bilo. Koliko god da je taj vremenski period u kome je zlatno tele bilo živo i glasno mukalo trajao, to je ipak bilo dovoljno dugo da su se Benu Israil mogli potpuno osvjedočiti tom začudnom događaju. Samirija je iskoristio njihovu veliku začuđenost i pozvao ih da zlatno tele počnu obožavati i klanjati mu se, glasno viknuvši:

"Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" (20:88 )

kicho
22-03-2009, 02:24 PM
Jedan broj pripadnika Benu Israila povjerovao je Samiriji i počeli su obožavati zlatno tele. Vidjevši ovo svetogrđe i idolopoklonstvo Harun, alejhisselam, se tom zlu energično suprostavio opominjući glasno zabludjele među Israilćanima:

"O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!" (20:90).

Međutim, ta zabludjela skupina Israilćana izgleda da uopće nije uvažavala autoritet Haruna, alejhisselam, tako da njegov poziv kod njih nije imao snagu zbog koje bi se odrekli onoga što su činili, pa su mu odgovorili:

"Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa." (20:91)

Harun, alejhisselam, naravno, nije mogao da toleriše takvo njihovo ponašanje pa ih je i dalje uporno i glasno upozoravao, sve dotle dok stvar nije došla do usijanja, odnosno do momenta kada je čak i njegov život došao u opasnost. Pošto je za svo to vrijeme jedna, vjerujemo znatno brojnija, skupina Israilćana, a dragi Allah najbolje zna, sačuvala čistotu svojih srca i, ostavši vjerna Harunu, alejhisselam, ostala u okrilju istinske Vjere, došlo se na sam rub oružanog sukoba.

Dvije, međosobno do krvi zavađene, skupine Israilćana stajale su jedna nasuprot druge, a Harun, alejhisselam, je bio u procjepu između njih. Fizički onemogućen da sam natjera zabludjelu skupinu Israilćana da odbace zlo u koje su upali, Harun, alejhisselam, ih je mogao zaustaviti samo tako da povede sebi odanu skupinu u boj protiv njih. Međutim, izgleda da su u njegovom sjećanju izuzetno jako bile utisnute riječi naredbe da čuva red i jedinstvo Benu Israila, koju mu je Musa, alejhisselam, izdao pri odlasku, pa se, vjerovatno, pobojao da bi pretjerano žustra reakcija mogla izazvati razdor i nered unutar zajednice. Odlučio je da sačeka povratak Musaov, alejhisselam. Tako su se Harun, alejhisselam, i odana skupina Benu Israila, distancirali od zla idolopoklonstva u koje su upali ostali, i od njih izdvojili, dok su zabludjeli prakticirali idolopokloničko klanjanje zlatnom teletu.

U međuvremenu na Sinajskoj gori Musau, alejhisselam, je upotpunjeno objavljivanje Tevrata, i on je od dragog Allaha dobio informaciju o onome što se dešavalo u dolini:

"A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa?" "Evo ide za mnom", odgovori on, "a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan." "Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli", reče On, "njega je zaveo Samirija." I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. "O narode moj," reče, "zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!" "Nismo prekršili dato ti obećanje od svoje volje", odgovoriše. "Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili." A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli: "Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti, niti im ikakvu korist pribaviti? A njima je Harun još prije govorio: "O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!" "Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa", odgovorili su oni.

"O Harune," povika Musa, "šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?" "O sine majke moje," reče Harun, "ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: 'Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.'"

"A šta si to ti htio, o Samirija?"; upita Musa. "Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli", odgovori on, "pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao." "E onda se gubi!"; reče Musa, "čitavog svog života ćeš govoriti: 'Neka me niko ne dotiče!', a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog 'boga' kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti. (20:83-97)

Iz navedenih ajeta jasno se vidi kako je Musa, alejhisselam, bolno i emotivno doživio ovu nevaljalštinu u koju je dio njegovog naroda zapao, i kako je on energično reagovao, kada se vratio. Kur'an Časni nam da drugom mjestu o istome događaju kazuje sljedeće:

I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem Pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: "Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni!" A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?"; i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. "O sine majke moje," reče Harun, "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili." "Gospodaru moj," zamoli Musa, "oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!" One koji su tele prihvatili stići će kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovome svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži. A onima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno, oprostiti i samilostan biti. (7:148-153)

Kao što se vidi iz ajeta, neki od Israilćana su i na ovom svijetu kažnjeni zbog svojega zločina, ali je isto tako, kao i uvijek, ostavljena mogućnost Allahovog oprosta iskrenim pokajnicima. Na drugom mjestu Kur'an Časni nam o ovome daje konkretno izviješće:

I kada je Musa rekao narodu svome: "O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv" (2:54).

Prema vanjskom smislu sadržaja naprijed navedenog ajeta jasno je da su obožavaoci teleta među Israilćanima pobijeni za kaznu zbog svoga zločina. Mi smo ubijeđeni, s obzirom na neupitnu i beskrajnu Allahovu milost, koja, zasigurno, prevazilazi Njegovu srdžbu (kako nam kazuje poznati hadis kudsi kojeg od Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, a bilježe Muslim, Buhari, Nesai i Ibn Madždže), a isto tako i s obzirom na Njegovu savršenu pravdu, da je smrtna kazna izvršena samo nad onim Israilćanima koji se, i nakon povratka Musaâ, alejhisselam, u logor, nisu istinski i iskreno pokajali zbog svoga grijeha. Prema tome, mišljenja smo da je dragi Allah primio pokajanje svih onih Israilćana koji su se iskreno i potpuno pokajali zbog obožavanja teleta, a smrću su kažnjeni samo oni koji to nisu htjeli učiniti, a dragi Allah najbolje zna nad kojima je od Israilćana izvršena smrtna kazna, odnosno kojima je od njih oprošteno s obzirom na sljedeće Allahove plemenite riječi:

Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili... (4:153).

Veoma je interesantno da neki mufesiri tumače naprijed navedeni ajet (2:54) tako da su kažnjeni Israilćani svojom smrću očistili svoje grijehe, i dobili status šehida, a punu istinu jedino dragi Allah zna.

Nakon što se Musa, alejhisselam, malo smirio, uzeo je bačene kamene ploče sa uklesanim Tevratom i odabrao sedamdeset ljudi koji su, zajedno sa njim, trebali u određeno vrijeme i na određenom mjestu stati pred dragog Allaha. Na putu ih je zatekao jak zemljotres:

I kad Musaâ srdžba minu, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje. I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče:

"Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se, vraćamo Tebi!"

"Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovijesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli.

Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovijesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:154-158)

Ovi nam ajeti donose još jednu, veoma značajnu i veoma interesantnu činjenicu da je Musa, alejhisselam, još tada, bio informisan od strane dragog Allaha o posljednjem Njegovom poslaniku, ''koji neće znati niti da čita, niti da piše'', i koji je zapisan u Allahovim Knjigama koje su njima dostavljene (tada samo Tevratu, a mnogo kasnije i u Indžilu). Tom prilikom su Musa i Harun, alejhimesselam, te, zajedno sa njima dvojicom, i čitav narod Benu Israila, spoznali svoju obavezu da tog obećanog Poslanika prihvate i slijede u vrijeme kada im on dođe, obavezu o čijem izvršenju ovisi ispunjenje njihova zavjeta data dragom Allahu, odnosno njihova deredža kod dragog Allaha i njihovo boravište u vječnosti budućeg svijeta. Tako se voljom dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, desilo da je Resulullah Muhammed, alejhisselam, ''Pečat vjerovijesnika'' (Hatemul-enbija), odnosno posljednji poslanik što je od dragog Allaha poslat čovječanstvu, postao predmetom svekolike čežnje i iščekivanja mnogih generacija potomaka Israilovih (Benu Israila), u veoma dugom vremenskom periodu što se mjeri hiljadama godina, u periodu u kojem su valjane generacije Benu Israila savjesno i veoma brižno čuvale predskazanje o obećanom poslaniku ''koji neće znati niti da čita, niti da piše''. Međutim, nakon nekog vremena, istovremeno sa uklanjanjem originalnoga Božijega govora u Tevratu, kao i mijenjanjem putem ubacivanja ljudskih shvatanja i odmišljanja, što ga učiniše neke slabovjerne i griješenju sklone generacije Israilćana, i ovo predskazanje se zamagli i izbrisa, odnosno izmijeni u učenje o obećanom Mesiji iz loze kralja Davida (Davuda, alejhisselam). Kada je Benu Israilu zaista i stigao Allahov miljenik i odabranik iz Davudove, alejhisselam, loze, Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, on ih je ponovo podsjećao na originalno predskazanje o Muhammedu, alejhisselam, i tako ih pozivao da se povrate izvornosti svoje Vjere. Pošto oni Mesiha Isaâ, alejhisselam, u srcima svojim ne prihvatiše kao Allahova poslanika i ne poslušaše riječi njegove, dragi i svemilosni Allah ih ponovo podsjeti ajetima časnoga Kur'ana, koje smo naprijed citirali (7:157,158) na, tada već drevno, predskazanje o obećanom ''poslaniku koji ne zna da čita i piše'', čije prihvatanje i slijeđenje im bi strogo naređeno.

Nakon ove digresije nastavićemo, inša'Allah, naše kazivanje o Musau i Harunu, alejimesselam.

Iz časnoga Kur'ana i ostalih relevantnih izvora jasno se vidi da je dragi Allah oprostio Benu Israilu obožavanje zlatnog teleta u podnožju Sinajske gore i tako su se, Allahovom beskrajnom milošću i Njegovom velikom ljubavlju prema Musau i Harunu, alejhimesselam, i odabranom narodu Benu Israila, ovi dramatični događaji okončali na najljepši način.

Nakon okončanja kušnje zemljotresom i utješne Objave Musau, alejhisselam, koja je umirila i obradovala njihova uplašena srca, Israilćani su se spremili za daljnje putovanje jer je već bilo došlo vrijeme da se pređe na istočnu stranu Sinaja i nastavi put prema istoku, u pravcu svete zemlje Ken'an, koja je od dragog Allaha obećana čestitim potomcima Ibrahima, alejhisselam.

kicho
22-03-2009, 02:26 PM
Zavjet

Preuzećem Tevrata na Sinaju za Benu Israil je nastupila jedna nova, i veoma značajna, stranica njihove historije. Oni su, još od vremena kada je dragi Allah posebnom milošću i velikim počastima darovao prijatelja svoga, Ibrahima, alejhisselam, a time i njegovo potomstvo, baštinili blagodat, čast, ali i odgovornost odabranoga naroda kojega je uzvišeni Allah uzdigao nad sve ostale narode. Njihov položaj je bio još i veći i odgovorniji s obzirom da su, ako ne na čitavoj Zemlji onda barem u širem regionu, oni bili jedini upućeni narod, jedini narod koji je njegovao i baštinio islam, od dragog Allaha jedinu objavljenu vjeru, odnosno istinsku i izvornu vjeru Ademovog, alejhisselam, potomstva.[1] Vijekovima, oni su islam izučavali i tumačili putem zapisa na pojedinačnim listovima, Suhufima koje su im ostavljali Allahovi vjerovjesnici i poslanici[2], kao i putem usmene predaje od njih. Međutim, sa veličanstvenim zbivanjima na Sinajskoj gori nastupila je nova etapa njihove povijesti, jer su tada, barem koliko je nama poznato, po prvi put od dragog Allaha dobili cjelovitu Knjigu, dakle cjelovitu i zaokruženu Uputu o svim stvarima kako za pojedinca, tako i za čitavu zajednicu u cjelini:

I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta... (7:145).

Osim što je Tevrat imao svojstvo Upute u svim stvarima, on je imao, i dublji, duhovni značaj koji je izvirao iz Allahovog bereketa, svete Allahove energije (nazovimo je tako) koja je bila u njemu pohranjena,[3] tako da su kamene ploče sa Tevratom bile za Benu Israil i svojevrstan simbol stalnog Allahovog prisustva među njima. U stvari, preciznije rečeno, simbol stalne Allahove pažnje, ljubavi i milosti prema Benu Israilu, kao i simbol Njegova prisustva među njima, zajedno sa kamenim pločama Tevrata, bio je i Zavjetni kovčeg u kojemu su se one čuvale i nosile.

Zavjetni kovčeg Benu Israila bio je napravljen od drveta i bio je optočen zlatom. U Starom zavjetu je zapisano da je Musa, alejhisselam, dao da se napravi taj kovčeg, a postoje i neke islamske predaje da je Kovčeg spušten iz Dženneta, zajedno sa Ademom, alejhisselam, i hazreti Havom, pa je bio baštinjen i brižno čuvan od strane Allahovih vjerovjesnika, poslanika i čestitih vjernika, sa generacije na generaciju, sve dok nije došao u ruke Musaâ i Haruna, alejhimesselam. Allah dragi najbolje zna kada je i kako Zavjetni kovčeg stigao na Zemlju, ali je sigurno to da je on bio jedna od najvećih svetinja Benu Israila. Tevrat je kasnije prepisan na papir i tako korišten u svakodnevnoj upotrebi, a original na kamenim pločama je trajno čuvan u Kovčegu. Nošenje i čuvanje Zavjetnog kovčega imalo je karakter svetog obreda čija je čast, emanet i odgovornost bila povjerena samo odabranim ljudima, svećenicima Benu Israila, koji su se opet imenovali isključivo iz jednog od dvanaest israilskih plemena, plemena Levita [4].

Svećenici Leviti su, dakle, na neki način bili malo uzdignuti nad ostalim plemenima i narodom Beni Israila, ali i sa većim obavezama i odgovornostima u pogledu vjerske ispravnosti, iskrenosti i morala, i imali su, barem po biblijskoj tradiciji, svoj poseban Zakonik, kojega su morali slijediti.[5] Musa, alejhisselam je za prvog poglavara svećenika imenovao Haruna, alejhisselam, tako da su on i njegovi potomci, kao svojevrsni prvaci Levita,[6] bili posvećeni isključivo Božijoj službi i provođenju obreda u Allahovom svetom Hramu.

Hram je bio poseban prostor u kojemu se, na posebnom mjestu čuvao Zavjetni kovčeg, i unutar kojega se činio ibadet dragom Allahu, upućivale Mu dove i prinosili kurbani u vidu žrtve paljenice.[7] U vrijeme Musaâ i Haruna, alejhimesselam, Allahov Hram je bio konkretiziran u obliku šatora, kojeg su oni zvali Šatorom sastanka. Šator bi bio postavljen tamo gdje bi Israilćani trenutno bili utaboreni, a kada bi krenuli dalje jednostavno bi ga razmontirali i nosili sa sobom. To je bilo jedino prihvatljivo rješenje za vrijeme njihovog putovanja iz Misira prema Ken'anu pod vodstvom Musaâ, alejhisselam, a i sa ulaskom u Svetu zemlju nastavili su ovakvu praksu i vijekovima kasnije, sve dok Sulejman, alejhisselam, nije izgradio Allahov Hram, odnosno mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu, otkada su se svi obredi vezani za instituciju Hrama uistinu i obavljali u kamenoj građevini Hrama.

Allahov Hram je, i u ranijoj formi pokretnog Šatora, i u kasnijoj formi kamene građevine imao svojstvo Allahovog Svetog mjesta (El mekan el muqaddes) koje u svome vremenu predstavlja duhovni centar svih muslimana, sljedbenika Allahove Vjere, prema kojem oni okreću svoja lica prilikom uobičajenih ibadeta i molitvi,[8] i kojega hodočaste.

Prijem Tevrata, osim onoga što je već navedeno, sobom je nosio još jednu veoma značajnu implikaciju na Israilćane i njihov duhovni život. Naime, spuštanje Tevrata na Sinaju vezuje se, i simbolički i praktično, za davanje zavjeta Benu Israila na iskrenu, potpunu i trajnu predanost dragom Allahu i na smjerno slijeđenje Njegova Zakona. Israilćani su više puta, u svojoj dugoj i burnoj historiji, davali zavjet dragom Allahu na vjernost i odatle su uobičajili sami sebe nazivati Odabranim narodom, narodom koji ima savez sa Bogom. Svakako, ova konstatacija nikako nije pogrešna kada su u pitanju njihove valjane generacije iskrenih muslimana, budući da one i jesu bile narod koji je Allah uzdigao i odabrao nad sve ostale narode što življahu u njihovo doba:

Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." (5:12)

Kur'an časni nam opisuje jedan konkretan slučaj davanja zavjeta Benu Israila dragom Allahu, kada se zbilo još jedno od veličanstvenih Znamenja dragog Allaha za pamćenje i pouku kojemu su Israilćani bili svjedoci:

... i kada smo od vas (dragi Allah se obraća Israilćanima) zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: "Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!" (2:63)

A kada smo iznad njih brdo podigli, činilo se kao oblak, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu, da biste bili pobožni!" (7:171)

... i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali (4:154)

Vidimo da su Israilćani, prilikom davanja tog konkretnog zavjeta, bili svjedoci kako se obližnja planina digla u vazduh i lebdila iznad njihovih glava, baš poput oblaka. To je bilo još jedno u nizu velikih Allahovih Čuda koje su Israilćani doživjeli. Nama, istina, sasvim pouzdano nije poznato da li se ovaj događaj zbio u vrijeme Musaâ i Haruna, alejhimesselam, ili je pak svjedok i učesnik toga bila neka kasnija generacija Israilćana, ali smo se bez obzira na to odlučili uvrstiti ovaj primjer u naše izlaganje o životu Musaâ i Haruna, alejhimesselam, zbog toga što ovdje dolazi na vidjelo jedna mahana i slabost Benu Israila, mahana koja je zadala mnoge glavobolje Musau i Harunu, alejhimesselam, prilikom putovanja prema Svetoj zemlji, i koja je, nažalost, kasnije generacije Israilćana (inače veoma iskvarene) dovela na sam rub propasti. O ovome ćemo, inša'Allah, nešto više kazati u okviru narednog podnaslova ovog našeg kazivanja.


Pustinja
U nastavku nekih od ajeta časnoga Kur'ana koje smo maločas citirali ističe se sklonost Israilćana ka neiskrenosti i iznevjeravanju datih obećanja i preuzetih obaveza. Kako bi čitaoci imali cjelovitu sliku Allahove kur'anske poruke mi ćemo, inša'Allah, ponovo navesti te ajete, zajedno sa njihovim nastavcima:

... i kada smo od vas zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: "Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!"; vi ste poslije toga odustali, i da nije bilo Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, uistinu biste stradali. (2:63,64)

Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravog puta je skrenuo." Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš (Muhammede) kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! Allah, uistinu, voli one koji čine dobro. (5:12,13)

... i iznad njih smo brdo digli, zbog zavjeta koji su dali, i Mi smo im rekli: "Na kapiju pognutih glava uđite!"; i još smo im rekli: "O subotu se ne ogriješite!"; i od njih smo čvrsto obećanje uzeli. Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: "Naša su srca okorjela", Allah im je, zbog nevjerovanja njihova, srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo (4:154,155)

Vidimo kako Allahove riječi u časnoga Kur'ana jednim veoma ozbiljnim tonom ističu grijehe Israilćana, a ista ozbiljnost se javlja i u drugim ajetima Kur'ana koji o ovome govore, od kojih ovom prilikom navodimo sljedeće:

I kada smo od vas vaš zavjet primili, i brdo iznad vas podigli: "Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!"; oni su odgovorili: "Čujemo, ali poslušati nećemo!"; srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom. Reci: "Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako ste uopće vjernici." Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! A Allah dobro zna nevjernike. I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! A Allah dobro vidi ono što oni rade. (2:93-96)

Mi smo od sinova Israilovih zavjet uzeli i poslanike im slali. Kad kod bi im koji poslanik donio ono što nije godilo dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali. Mislili su da neće biti na muke stavljeni, pa su bili i slijepi i gluhi, i onda kad je Allah primio pokajanje njihovo, mnogi od njih su opet bili i slijepi i gluhi; a Allah dobro vidi ono što oni rade. (5:70,71)

Vidimo kako nam časni Kur'an jasno otkriva sklonost ka griješenju mnogih između različitih generacija Israilćana, tu veliku, ozbiljnu, i po njih veoma opasnu, negativnu osobinu. Naravno, da se to ne odnosi na sve njih, jer su, isto tako, mnogi od njih bili i čestiti vjernici dragom Allahu iskreno predani i odani, te vjerovjesnicima i poslanicima Njegovim poslušni. Dragi Allah, uistinu, najbolje zna razlučiti one valjane i one nevaljale među njima, a nama se čini da bi se moglo generalno reći da su ranije generacije Israilćana, pored i kod njih postojećih izvjesnih slabosti, uglavnom bile čestite i pokorne Allahu, Gospodaru svih svjetova i Njegovim vjerovjesnicima i poslanicima. Međutim, njih su, nažalost, naslijedile pretežno iskvarene i griješne generacije, koje su u slučajevima kada su im Allahovi vjerovjesnici i poslanici dolazili sa onim što se nije sviđalo njihovim dušama, odbijali da ih prihvate, te su ih u laž ugonili, a neke čak i pobili. To je naročito došlo do izražaja u vrijeme Zekerijaâ i Jahjaâ, alejhimesselam, i Mesiha Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam, pa i u vrijeme života i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kada je Kur'anom časnim jasno rečeno da su Israilćani, osim čestitih i iskrenih vjernika među njima koji su, naravno, ostali u okrilju Allahove neizmjerne milosti, na sebe navukli Allahovu srdžbu zbog svojih stalnih i velikih grijeha:

... I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili. One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabijci, one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati (2:61,62);

I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je. I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili. I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, a oni čitaju ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se! A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu, pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela. (7:167-170).

kicho
22-03-2009, 02:28 PM
Prirodno, Israilćani tada definitivno izgubiše status i emanet Allahovog voljenog i odabranog naroda, koji trajno pređe na valjane i iskrene pripadnike Ummeta Resulullaha Muhammeda, alejhisselam.[9]

Što se tiče one generacije Benu Israila što bijaše savremenicima Musaâ i Haruna, alejhimesselam, oni spadaju, zahvaljujući neizmjernoj milosti dragog Allaha, u čestite i valjane generacije. Barem mi tako razumijevamo općepoznate, vjerodostojne, hadise u kojima Muhammed, alejhisselam, govori kako mu je na Mir'adžu bila pokazana prilično brojna skupina ljudi za koju je pomislio da predstavlja njegov Ummet, ali mu je bilo kazano da je to Musa, alejhisselam, sa svojim narodom.

Međutim, oni su ipak, zbog svoje slabosti, malodušnosti, prevrtljivosti, te nedovoljne iskrenosti i dosljednosti, zadali mnoge glavobolje Musau i Harunu, alejhimesselam, i konačno bili sevep dugogodišnjeg ostanka čitave zajednice u pustinji. Kur'an časni nas jasno informiše o nekim takvim slučajevima, koje ćemo, inša'Allah, takstativno navesti i pokušati opisati uz napomenu da nam nije poznato kada su se tačno, gdje i kojim redoslijedom oni odvijali, pa čak za neke od tih slučajeva ne znamo niti to da li su se uopće i desili za života Musaova, alejhisselam, ili kasnije za vrijeme njihova boravka u Ken'anu.

O jednom interesantnom slučaju njihove neodlučnosti i skanjivanja u poslušnosti dragom Allahu i Njegovom poslaniku Musau, alejhisselam, kazuju nam sljedeći plemeniti ajeti kur'anske sure ''Bekare'' (Krava):

A kada je Musa rekao narodu svome: "Allah vam naređuje da zakoljete kravu", oni upitaše: "Zbijaš li ti to s nama šalu?" "Ne dao mi Allah da budem neznalica!"; reče on. "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", rekoše, "da nam objasni kojih godina ona treba biti." "On kaže"; odgovori on, "da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa izvršite to što se od vas traži!" "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", rekoše, "da nam objasni kakve boje treba biti." "On poručuje", odgovori on, "da ta krava treba biti jarkorumene boje, da se svidi onima koji je vide." "Zamoli Gospodara svoga u naše ime", rekoše, "da nam objasni kakva još treba biti jer nama krave izgledaju slične, a mi ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći." "On poručuje", reče on, "da ta krava ne smije biti istrošena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez mahane i bez ikakva biljega." "E sad si je opisao kako treba!"; rekoše, pa je zaklaše, i jedva to učiniše. I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli Allah je dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili. Mi smo rekli: "Udarite ga jednim njezinim dijelom!"; i eto tako Allah vraća mrtve u život i pruža vam dokaze Svoje da biste shvatili. Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su, ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. A Allah motri na ono sto radite. (2:67-74)

Ovdje se jasno vidi kako je među Israilćanima bilo dosta onih koji nisu imali plemenito svojstvo istinskih vjernika da odmah izvršavaju ono što im dragi Allah i Njegov poslanik narede, bez pitanja i pogovora, samo uz riječi: ''Čujemo i pokoravamo se!''[10] Umjesto toga, oni se skanjuju i kao da jedva čekaju neki razlog da ne izvrše naređenje. Kada više nisu mogli izbjegavati izvršenje naredbe, zaklaše kravu i, kako nam to Kur'an jasno veli, ''jedva to učiniše''. Tek kada su zaklali kravu, postalo im je jasno da je ta naredba dragog Allaha bila vezana za slučaj ubistva jednog čovjeka što su neki od njih malo prije toga učinili i onda nastojali prikriti, jer kada su, po naredbi Allahovoj, komadom mesa zaklane krave udarili mrtvo tijelo ubijenog čovjeka, on je oživio, ustao, rekao ko ga je ubio i onda ponovo pao mrtav. To je bilo još jedno veliko Allahovo čudo kojemu su oni bili svjedoci i jasno su vidjeli primjer Allahovog oživljenja mrtvih ljudi, ali su, kako nam naprijed navedeni ajeti jasno kazuju, srca njihova ostala ''kao kamen tvrda ili još tvrđa''.

U Kur'anu su nam navedeni i primjeri odnosa nekih Israilćana prema poštivanju naredbe o suboti. Naime, poznato je da je u Šerijatu koji je za njih tada važio bila veoma stroga naredba o tome da dan subote mora biti posvećen isključivo za ibadet dragom Allahu, pa je tog dana najstrožije bio zabranjen svaki rad, odnosno svako izvršenje ma kakvih ovosvjetskih poslova i aktivnosti. Međutim, griješenju sklonim i dunjaluku pretjerano naklonjenim ljudskim srcima nije bilo lahko čitav dan ništa ne raditi, pa su neki među Israilćanima relativno često kršili ovu naredbu dragog Allaha. Kur'an časni nam spominje jedan zanimljiv primjer njihovog griješenja vezano za naredbu o suboti:

I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili. (7:163)

Veoma je interesantno uočiti kako ih je dragi Allah iskušavao sa ribama, ali isto tako upozoravao i davao pouku koju su znani među njima mogli uočiti i njome se okoristiti. Međutim, kada su neke druge prilike neki od Israilćana oholo i drsko kršili naredbu subote, kazna za njih i pouka za ostale bila je mnogo ozbiljnija. Naime, tada su svi prekršioci za kaznu bili pretvoreni u majmune:

I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!" (7:166)

Vama (O, Israilćani) je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im mi rekli: "Budite majmuni prezreni!" Savremenicima i pokoljenjima njihovim to smo učinili opomenom, a poukom onima koji se boje Allaha. (2:65,66)

Mada se ove riječi dragog Allaha mogu shvatiti i simbolički, mi smo, ipak, mišljenja da su oholi neposlušnici bili kažnjeni istinskom transformacijom u majmune. Na ovakav zaključak, po našem mišljenju, upućuje poruka plemenitih ajeta da je taj slučaj ostavljen i savremenicima i ostalim pokoljenjima kao opomena i pouka,[11] a dragi Allah najbolje zna.

Posebno dramatičan i, po svojim posljedicama, veoma upečatljiv i dalekosežan slučaj njihove prevrtljivosti desio se na samoj granici Svete zemlje. Naime, kada su se, nakon dugotrajnog i napornog putovanja, Benu Israil približili granicama Svete zemlje Musa, alejhisselam, je odlučio da pošalje nekoga u izviđanje, da ih obavijesti o tome kako je stanje u zemlji u koju su trebali ući. Među odabranim izviđačima dvojica mladića posebno su se isticala svojom snažnom i iskrenom vjerom, čestitošću, odanošću, plemenitošću, mudrošću i sposobnošću, a što su Musa i Harun, alejhimesselam, još odranije uočili. To su bili Jošua ibn Nun i Kalib ibn Jofna. izviđači su otišli u Svetu zemlju da izvrše svoj zadatak, a ostali članovi zajednice su se ulogorili i čekali njihov povratak. Oduševljenje i radost što im je plemenita zemlja i obećani život u izobilju bio ''na domak ruke'', u prvi mah su se, po povratku Jošue i Kaliba povećali kada su im oni opisali ljepote i blagodati što su ih tamo vidjeli i, pogotovo, kada su im pokazali neke od plodova Svete zemlje koje su sa sobom donijeli. Međutim, to je oduševljenje naglo splasnulo čim su ih Jošua i Kalib izvijestili da su paganska, mnogobožačka plemena i narodi koji tamo žive veoma snažni i brojni. Budući da je, najvjerovatnije, dragi Allah htio da tim mnogobožačkim stanovnicima Svete zemlje istjerivanje odatle od strane muslimana Israila bude kazna zbog njihovih nagomilanih zlodjela i grijeha, Benu Israilu je bila zapovijeđena borba protiv tih naroda:

A kada Musa reče narodu svome: "O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao; O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni" (5:20,21)

Ali, Israilćani su bili isuviše slabe vjere, plašljivi i malodušni, tako da im je snaga mnogobožaca unijela strah u kosti i oni nisu smjeli da se upuste u borbu:

Oni rekoše: "O Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući, dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući." (5:22)

U Starom zavjetu, ali i u utemeljenim islamskim predajama, kaže se da su tada osim, naravno, Musaâ i Haruna, alejhimesselam, od svih Israilćana jedino Jošua i Kalib bili čvrste vjere i dragom Allahu iskreno odani, te da su njih dvojica nastojali ubijediti ostale da budu pokorni naredbi dragog Allaha i Musaâ, alejhisselam:

Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete, sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" (5:23)

Međutim te riječi nisu imale uticaja na narod, tako da su Israilćani na tom mjestu ponovo učinili jedan izuzetno težak grijeh, a riječi koje su tada izgovorili predstavljale su svojevrstan vrhunac drskosti i bezobrazluka:

"O Musa," rekoše oni, "dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!" (5:24)

Prenosi se da su na ovako drske riječi Jošua i Kalib u revoltu i očajanju razderali svoju odjeću, a Musa i Harun, alejhimesselam, su pali na sedždu. Musa, alejhisselam, se, vjerovatno duboko u svom srcu pogođen ovakvom drskosti, obratio dragom Allahu:

"Gospodaru moj," reče Musa, "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima griješnim!" (5:25)

Mada bi se, na prvi pogled, iz ovog ajeta dalo uočiti da su tom prilikom samo Musa i Harun, alejhimesselam, ostali dragom Allahu iskreni i poslušni, nama izgleda sasvim logičnim da riječi Musaove, alejhisselam, da vlada samo sobom i bratom svojim, ne isključuju Jošuû i Kaliba,[12] a dragi Allah najbolje zna. Bilo kako bilo, nakon što se Musa, alejhisselam, dovom obrati dragom Allahu da On donese presudu u ovom slučaju, ponovo je, samo dragi Allah zna po koji put, došla do izražaja Njegova posebna milost prema vjernicima, muslimanima (izražena kroz Njegovo uzvišeno Ime ''Er Rahim – Samilosni''), milost koja ne prestaje čak niti onda kada oni čine velike grijehe, pa Israilćani nisu, koliko je nama poznato, bili niti prokleti, niti za džehennem određeni, već su samo morali pretrpjeti kaznu da na ovom svijetu ne uđu u Svetu zemlju, za četrdeset narednih godina:

"Četrdeset godina oni će zemljom lutati", reče On, "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!" (5:26)

kicho
22-03-2009, 02:29 PM
Prenosi se da je ovo u stvari bila kazna trajne zabrane ulaska u Svetu zemlju za sve punoljetne, za borbu dorasle, Israilćane koji su odbili džihad, jer su oni, svi osim Jošue i Kaliba, izumrli tokom tog četrdesetogodišnjeg izgnanstva u pustinji, tako da su u Svetu zemlju kasnije ušli samo njihove žene i njihova djeca.

Veoma je interesantno na ovom mjestu primijetiti da će to isto biti sudbina i Musaâ i Haruna, alejhimesselam, koji takođe nikada neće, na ovom svijetu, ući u Svetu zemlju, naravno iz sasvim drugih razloga. Odavde se izvlači pouka da Allahovi vjerovjesnici i poslanici moraju ostati uz svoj narod i pozivati ih na Allahov put, ma koliko oni griješni i nevaljali bili, sve dotle dok ih dragi Allah ne oslobodi te obaveze.[13] Ovo se takođe odnosi i na Allahove miljenike i odabranike, iskreno pobožne i čestite učenjake kojima je dato da naslijeđuju Allahove vjerovjesnike i poslanike, pa je tako bilo određeno da su Musa i Harun, alejhimesselam, kao i Jošua i Kalib morali podnositi kušnju izgnanstva u pustinji, iako lično nisu ni na koji način bili uzrokom te kazne. Naravno, da su oni takvu sudbinu sa zadovoljstvom i ljubavi prema dragom Allahu prihvatili bez imalo negodovanja ili pak ljutnje.

S obzirom da više nije dolazio u obzir ulazak u Svetu zemlju morali su se povući natrag u pustinju. Mi ne znamo pouzdano gdje su oni u geografskom smislu boravili, ali pretpostavljamo da su to bili pustinjski predjeli sjeverne Arabije, južno od rijeke Jordan. Na ovo nas upućuje činjenica da su oni, kasnije kada je istekao rok od četrdeset godina, u Svetu zemlju ušli upravo tako što su prešli Jordan u blizini grada Jerihona, a dragi Allah najbolje zna.

Budući da im je predstojao dugačak period boravka u pustinji, postavilo se ozbiljno pitanje vode, ali i hrane s obzirom da nije bilo obradive zemlje niti pašnjaka za stoku. Međutim, pravednost i milosrđe dragog Allaha i ovog puta su ih riješili briga:

U narodu Musaovu ima ljudi koji na Istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude. I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili. (7:159,160)

I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali: "Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!" A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli. (2:57)

... i kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i iz nje je dvanaest vrela provrelo, i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti znalo. "Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" (2:60)

Vidimo, dakle, kako se, sa dopuštenjem dragog Allaha, udarcem štapa Musaova, alejhisselam, po stijeni iz nje pojavilo dvanaest izvora pitke vode, dovoljno obilnih da je svaki izvor mogao potpuno podmiriti potrebe jednog od dvanaest plemena Benu Israila. Tako je svako pleme imalo izvor za sebe i nije bilo gužve niti nesuglasica.

Isto tako, kada jednog jutra Israilćani izađoše izvan svojih šatora dočekao ih je fascinantan prizor: svuda okolo zemljište je bilo prekriveno bijelim pahuljicama. Kada su pitali Musaâ, alejhisselam, o tome, on im je odgovorio da je to Allahova hrana koja im je poslata. Nazvana je imenom ''mana'', a imala je okus sličan medu. Od mane su pravili nešto poput hljeba. Prenosi se da se mana spuštala svakog dana i to u količini dovoljnoj za taj dan. Jedino bi se petkom ujutro spustila dupla količina mane za petak i subotu, s obzirom na propis da se subotom nisu smjele obavljati nikakve ovosvjetske aktivnosti, a sakupljanje hrane svakako u to spada. Dakle, manu su dobivali samo u količini dovoljnoj za jedan dan. Ako bi neko uzeo manje od uobičajene dnevne količine, to bi mu ipak bilo dovoljno, ali ako bi neko nastojao manu gomilati i stvarati zalihe, sve što bi sačuvao od prethodnog dana sutradan bi se odmah pokvarilo. Gore navedeni ajeti jasno kazuju da su oni od dragog Allaha osim mane za hranu dobivali i prepelice. One su doletale u logor i lebdile svuda okolo, tako da su ih Israilćani mogli sasvim lahko hvatati i peći za jelo. Manu su dobivali za svo vrijeme njihova izgnanstva u pustinji,[14] a jednu mjeru te nebeske hrane Musa, alejhisselam, je dao svome bratu Harunu, alejhisselam, da je pohrani u Zavjetni kovčeg kao svetinju za trajno sjećanje na Allahovu veliku blagodat hranjenja čitavog naroda u pustinji. Tako je i učinjeno.

Tako je započeo izgnanički život Benu Israila u pustinji, život koji je, iako u biti kazna, ipak bio praćen Allahovim blagodatima, od kojih osim vode iz stijene, mane i prepelica, te eventualnih ostalih blagodati koje su nam sada nepoznate, možemo još spomenuti i raspoređivanje oblaka iznad njihovih glava tako da su im davali hladovinu u vrijeme žestokih pustinjskih vrućina.



--------------------------------------------------------------------------------

[1] Od Ibrahima, alejhisselam, islam su naslijedili takođe i Arapi, odnosno potomci njegovog prvorođenog sina Ismaila, alejhisselam, ali su oni, nakon što su neko vrijeme smjerno slijedili islam, nažalost, zapali u mnogoboštvo i časni Allahov Hram, Kabu okitili idolima, tako da su, vjerujemo, u doba Musaâ i Haruna, alejhimesselam, jedini muslimani bili potomci Ishaka i Jakuba Israila, alejhimesselam, Benu Israil, a Allah dragi najbolje zna

[2] Mi smo danas sigurni u to da je Ibrahim, alejhisselam, dobio Suhufe od dragog Allaha (vidjeti Kur'an, 87:18,19), a, mada veoma osnovano pretpostavljamo da su i raniji poslanici dobivali i čuvali Objave putem zapisa na kamenu, glini, koži ili nekim pretačama papira, nije nam poznato da li su oni imali Suhufe, ili se Objava prenosila isključivo usmenim putem, a dragi Allah najbolje zna

[3] Ovaj Allahov bereket zasigurno je sadržan u Kur'anu i upravo iz tog bereketa izvire ''čudotvorna'' moć Kur'ana da čisti srca od grijeha i liječi duhovne i tjelesne bolesti. Nemamo razloga da ne vjerujemo da Allahov bereket na isti ili sličan način nisu imale i ostale Allahove Knjige Tevrat, Zebur i Indžil, a dragi Allah najbolje zna

[4] U Starom zavjetu se izričito ističe da su Leviti taj emanet i blagoslov dobili kao nagradu za to što su u najvećoj mjeri ostali vjerni dragom Allahu u vrijeme kada su neki od Israilćana obožavali zlatno tele na Sinaju i što su kasnije bili najrevnosniji u pokornosti Musau, alejhisselam, prilikom izvršenja kazne nad otpadnicima

[5] Levitski zakonik u današnjoj verziji Starog zavjeta je jedna od pet Knjiga Mojsijevih (Pentateuh, Petoknjižje)

[6] Musa i Harun, alejhimesselam, poticali su iz plemena Levita

[7] U ta vremena kurban se nije mogao koristiti za ishranu već bi se spaljivao na posebnom mjestu, žrtveniku, a unutar Hrama je, naravno, bio postavljen jedan takav žrtvenik

[8] Benu Israil su se, mi zaista u to vjerujemo, prilikom svakodnevnih molitvi dragom Allahu okretali prema Šatoru i kasnije prema Bejtul-Makdisu, a dragi Allah najbolje zna, a općepoznato je da je Ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, namaze obavljao licem okrenutim prema Mesdžidul-aksa, odnosno Bejtul-makdisu u Jerusalemu, sve dotle dok u Medini nije došla Objava sa naredbom o promjeni kible prema Kabi u Meki

[9] Neki ajeti časnoga Kur'ana jasno i nedvosmisleno ističu ovo uništavajuće poskliznuće Israilćana, a, sa druge strane ajet 3:110 jasno ističe da su iskreni pripadnici Ummeta Muhammeda, alejhisselam, ''narod najbolji od svih ostalih naroda''

[10] Tako nam je opisana poslušnost istinski predanih i pokornih vjernika u časnome Kur'anu

[11] Ako je pretvaranje u majmune samo simbolički izražaj čini nam se da to onda ne bi mogla biti opomena i pouka drugima, odnosno ne toliko jaka i upečatljiva opomena kao što je fizička transformacija

[12] Poznato je da je, Allahovom odredbom, Jošua ibn Nun bio Allahov miljenik kome je povjereno da bude nasljednik Musaâ, alejhisselam. Postoje mišljenja da je on bio čak i Allahov vjerovjesnik, što Kur'anom nije potvrđeno, ali ni negirano. Isto tako se prenosi da je i Kalib ibn Jofna bio dobar čovjek, evlija. Allah najbolje zna njihovu istinsku deredžu, ali je sasvim izvjesno da Jošua i Kalib ne bi bili toliko ugledni kod dragog Allaha da su bili u skupini onih koji su odbili naredbu o džihadu.

[13] Treba se sjetiti primjera Junusa, alejhisselam.

[14] U judeo-kršćanskim knjigama se ističe da su manu i prepelice dobivali i prije četrdesetogodišnjeg izgnanstva, odnosno za vrijeme putovanja iz Misira ka granici svete zemlje, što je veoma moguće s obzirom da su i tada putovali često kroz pustinjske predjele u kojima stoka nije mogla opstati i gdje nisu mogli obrađivati zemlju, a dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo.

kicho
22-03-2009, 02:41 PM
http://img207.imageshack.us/img207/624/mezarhzjahjaas.jpg
mezar h.z. Jahja a.s. koji se nalazi u umejadkoj dzamiji u Damasku


Ime Jahja je bilo čudno i nepoznato. Nijedan čovjek prije toga se nikada nije tako zvao. Zekerijja se začudi brzom odgovoru i stanju u kojem su se nalazili on i njegova supruga. ’’Gospodaru moj - reče on ’’kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?’’ ’’Eto tako’’! reče. ’’Gospodar tvoj je rekao: ’’To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’’ (Prevod značenja, Merjem, 8-9.)



I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: ’’Allah ti javlja radosnu vijest: rodiće ti se Jahja, koji će u Alahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik potomak onih dobrih.’’ (Prevod značenja, Alu Imran, 39.)

Doći ce Jahja koji će potvrditi dolazak Isa, alejhisselam. On će biti neženja, poslanik i jedan od dobrih Allahovih robova. I Zekerijjahu alejhisselam, se rodi sin Jahja kojem se u mladosti javi melek Džibril sa objavom:

’’O Jahja prihvati knjigu odlučno!’’ – a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio." (Prevod značenja, Merjem, 12.)

Još u djetinjstvu je Jahja pokazivao znakove zrelosti i mudrosti. U predajama se spominje kako su se djeca igrala, pa su mu roditelji jos kao petogodišnjaku govorili: ’’Idi igraj se sa djecom,’’ a on bi im odgovarao: ’’Nismo mi stvoreni za igru i zabavu.’

U hadisu se spominje da se Isa susreo sa Jahjom i rekao mu: -Čini za mene istigfar ti si bolji od mene. Jahja mu reče: -Ne, nego ti čini istigfar za mene, ti si bolji od mene. Isa reče:
-Ti si bolji, ja sam sebi nazvao selam, a tebi je Allah nazvao selam.

Mnoge predaje spominju da je Jahja, alejhisselam bio čist od grijeha. Samo tri mjeseca nakon rodjenja Jahja alejhisselam rodio se Isa alejhisselam.

Zašto je Jahja, a.s., ubijen?
Ibn Kesir navodi u knjizi “Kazivanje o Vjerovjesnicima” na strani 589 sljedeće o smrti Jahje alejhisselam;
U vezi sa Jahjaovim pogubljenjem navodi se više razloga. Jedan od njih je da je tadašnji vladar Damaska htio oženiti svoju blisku rodicu (mahrme) ili neku koju zakonski nije mogao oženiti, pa ga je Jahja, a.s., odvraćao od toga, zbog čega mu se ona zamjerila. Kada se između vladara i nje desilo što se desilo, od njega je zatražila Jahjaovu glavu. Obećavši joj da će joj ispuniti želju, poslao je nekog ko će ga ubiti i donijeti mu njegovu glavu i krv u posudi. Kada je to učinjeno, kaže se, da je ona istog momenta umrla.
Prema drugom mišljenju, vladareva žena se zaljubila u njega, pa je poručila da joj dođe. Kad je odbio da joj se pokori, a ona izgubila svaku nadu da će ga pridobiti, od vladara je zatražila da joj ga pokloni. On je to u prvi mah odbio, ali se poslije predomislio i poklonio joj ga. Tada je poslala po njega da se ubije i da joj donesu njegovu glavu i krv u posudi.
Tako se navodi i u hadisu kojeg bilježi Ishak ibn Bišr u svom djelu el-Mubtede. U njemu stoji: “Jakub el-Kufi nam je pričao da je čuo od Amra ibn Mejmuna, on od svoga oca, a on od Ibn Abbasa, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, one noći kada je bio na Mi’radžu, vidio Zekerijjaa na nebu, pa mu je nazvao selam i upitao ga: “O oče Jahjaov, ispričaj mi kako si ubijen i zašto su te Izraelćani ubili?”, pa mu je on odgovorio: “O Muhammede, reći ću ti da je Jahja bio najbolji od svih ljudi svoga vremena, najljepši i najblistavijeg lica.
Bio je onakav kako ga Uzvišeni opisuje: “i koji će prvak biti, i čedan.” On nije osjećao potrebu za ženama, ali ga je razvratna žena tadašnjeg izraelćanskog vladara poželjela. Poslala jej po njega da joj dođe, ali ga je Allah spasio grijeha, pa je odbio njen poziv. Na to se ona odlučila da ga ubije. Izraelćani su imali jedan praznik kojeg su svake godine slavili. Običaj je bio da vladar što tada obeća ne porekne i ne slaže.
Kada je vladar krenuo na proslavu sa njim je pošla i žena. Pošto ga ranije nije pratila na proslave, to mu se dopade, pa joj reče: “Zatraži nešto, šta god zatražiš, dat ću ti!” “Želim krv Jahjaa, sina Zekerijjaovog!”, rekla je. “Zatraži nešto drugo,” rekao joj je. “Samo to,” ponovila je. Tada joj je rekao: “Imaš ga, tvoj je.” Tada je poslala stražare po Jahjaa. Ja i on smo jedan od drugog bili u hramu i klanjali. Uhvatili su ga, zaklali i njegovu glavu i krv odnijeli joj u lavoru. Na to ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Kako si mogao to podnijeti?” “Nisam ni namaz prekinuo,” odgovorio je.
Kada mu je glava donesena i stavljena pred nju, te noći je Allah dao da vladar, njegova porodica i posluga propadnu u zemlju. Kad su osvanuli i vidjeli šta se desilo, Izraelćani su rekli: “Zekerijjaov bog se naljutio na Zekerijjaa, pa hajde da se i mi naljutimo na našeg vladara i ubijemo Zekerijjaa.” Tako su me počeli tražiti da me ubiju. Meni je o tome došao glas, pa sam pobjegao. Oni su me gonili na čelu sa Iblisom, koji im je pokazivao gdje sam. Kad sam vidio da im ne mogu umaći, bježeći od njih naišao sam na jedno drvo koje se ispriječilo preda mnom i pozvalo: “Ovamo, ovamo!” Ono se rastavilo, pa sam ušao u njega.
Ali, Iblis me sustigao i uhvatio za kraj odjeće. Drvo se sastavilo, ali je kraj moje odjeće ostao da viri. Kada su Izraelćani došli, Iblis im je rekao: “Zar niste vidjeli da je ušao u ovo drvo? Evo kraja njegove odjeće. Unutra je ušao svojom čarolijom!” Oni su na to rekli: “Zapalimo ovo drvo!” Iblis im je rekao: “Ne, nego ga prerežite pilom!” Tako smo i ja i drvo prerezani pilom.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je upitao: “Jesi li osjetio rezanje ili bol?”, a on je odgovorio: “Ja nisam, ali jeste drvo u kome je Allah dao da bude moja duša.”
Ova predaja je krajnje čudna i nevjerovatna. Ona se ne može u cjelosti pripisivati Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. U njoj u svakom slučaju ima stvari koje se ne mogu prihvatiti. U svakom slučaju ni u jednom hadisu o Isra’u i Mi’radžu se ne spominje Zekerijja, a.s., osim u ovom. Sve je jo ovom vjerodostojno preneseno u sahih-haidisima o Mi’radžu. Tamo stoji: “Pa sam prošao pored dvojice tetića, Jahjaa i Isaa.” Prema većini učenjaka, oni su bili tetići, kao što se i razumije iz ovog hadisa, jer je Jahjaova majka Ešja’ bila sestra Merjemina, a otac im je bio ‘Imran. P odrugom mišljenju, Zekerijjaova žena, Jahjaova majka Ešja’, bila je sestra ‘Imranove žene, Merjemine majke – Hane. U tom slučaju, Jahja je bio Merjemin tetić. Allah, opet, najbolje zna!
Oko Jahjaovog ubistva, postoji još jedno neslaganje; da li se ono desilo u Jerusalemskom hramu (el-Mesdžidu-l-Aksa) ili na nekom drugom mjestu. O tome postoje dva mišljenja. Es-Sewri prenosi od el-A’meša, da je Šemle ibn Atijje rekao: “Na stijeni u Jerusalimu je ubijeno sedamdeset poslanika, među kojima je i Jahja, sin Zekerijjaov, a.s.”
Ebu Ubejde el-Kasim ibn Selam kaže: “Abdullah ibn Salih nam je pričao da je čuo od el-Lejsa, a on od Jahjaa ibn Se’ida, da je Se’id ibn el-Musejjeb rekao: “Kada je Nabukodonosor stigao u Damask, još je iz Zekerijjaovog sina Jahjaa tekla krv. Pitao je o tome, pa su mu rekli; na što je on dao da se na tom mjestu pogubi sedemdeset hiljada ljudi, nakon čega je krv prestala teći. Ovaj sened je vjerodostojan do Se’ida ibn el-Musejjeba. Prema ovoj predaji, Jahja je ubijen u Damasku, a slučaj sa Nabukodonosorom se odigrao poslije Isaa. Tako kažu Ata’ i Hasan el-Basri. Allah, opet, najbolje zna.
Hafiz Ibn Asakir navodi od el-Welida ibn Muslima da je Zejd bin Vakid rekao: “Kada su hjteli podići džamiju u Damasku, ja sam vidio glavu Zekerijjaovog sina Jahjaa ispod temelja prednjeg zida, u dijelu iza mihraba sa istoćne strane. Koža i kosa su joj bile očuvane i ništa se nisu bile promijenile.” U drugoj predaji stoji: “kao da je tek ubijen.”
U vezi sa gradnjom džamije u Damasku, navodi se da je ona podignuta na mjestu drevnog stuba poznatog kao stub “es-Sekasiketu.” Allah, opet, najbolje zna.
Hafiz Ibn Asakir navodi od el-Welida ibn Muslima da je Zejd ibn Vakid rekao: “Kada su htjeli podići džamiju u Damasku, ja sam vidio glavu Zekerijjaovog sina Jahjaa ispod temelja prednjeg zida, u dijelu iza mihraba sa istočne strane. Koža i kosa su joj bile očuvane i ništa se nisu bile promijenile.” U drugoj predaji stoji: “kao da je tek ubijen.”
U vezi sa gradnjom džamije u Damasku, navodi se daje ona podignuta na mjestu drevnog stuba poznatog kao stub “es-Sekasiketu.” Allah, opet, najbolje zna.
Hafiz ibn Asakir u djelu el-Mustaksa fi fedail el-Aksa navodi od el-Abbasa ibn Subha, on od Merwana, a on od Se’ida ibn Abdulaziza, da je Kasim, Muawijin oslobođeni rob, rekao: “Valdar ovoga grada – tj. Damaska – j ebio Heddad ibn Heddar. Svoga sina bio je oženio kćerkom svoga brata Erijela, kraljicom od Sajde, u čijem je posjedu između ostalog, bio i Trg kraljeva u Damasku – a to je jedan otvoreni prostor. Deslo se da ju je tri puta puštao. Nakon trećeg puta htio je da je ponovo vrait, pa je zatražio mišljenje od Zekerijjaovog sina Jahjaa, koji mu je rekao: “Ne možeš je oženiti dok se ne uda za nekog drugog i nakon toga se ne razvede. Ona se zbog toga naljutila na njega, pa je, po nagovoru majke, od vladara zatražila Jahjaovu glavu. Vladar je to u počtku odbijao, ali je kasnije popustio i pristao. Tada je naredio da mu se donese Jahjaova glava, koji je, dok se kovao plan, klanjao u hramu Džebronu.

Kada je to urađeno, Jahjaova glava mu je počela govoriti: “Nije mu dozvoljeno da je oženi dok se ne uda za drugog!” Ona je tada uzela posudu i na glavi je odnijela do majke. Jahjaova glava je stalno isto ponavljala. Kada je ušla kod majke, propala je u zemlju do članaka, a onda do slabina. Na to joj je majka zapomgala, a sluškinje počele plakati i udarati se po licima. Zatim je propala u zelmju do ramena. Tada je majka naredila čuvaru da joj odsiječe glavu, kako bi se makar sa njenom glavom tješila. Kada je to čuvar uradio, zemlja je izbacila tijelo. Tako su se ponizili i osramotili. Jahjaova krv je bez prestanka tekla, sve dok nije došao Nabukonodosor i na tom mjestu ubio sedemdeste pet hiljada ljudi.”
Se’id bin Abdulaziz kaže: “To je bila krv svih poslanika. Ona je bez prestanka tekla sve dok Eremija, a.s., nije stao iznad nje i rekao joj: “O krvi, prestani teći Allahovom dozvolom. Ovako ćeš iscrpiti ove Izraelćane.” Tada je krv prestala teći, a mač sijeći. Mnogi stanovnici Damaska su pobjegli i sklonili se u Jerusalim. Međutim, Nabukodonosor ih je tamo sustigao i pobio toliko da se nisu mogli neprebrojati. Jedan dio je zarobio, a pa se, ostavivši ih tamo, vratio nazad.

Soleil
22-03-2009, 09:05 PM
Sastavljeno u jedno temu na zahtjev autora!

Blahhh
22-03-2009, 10:46 PM
http://img207.imageshack.us/img207/624/mezarhzjahjaas.jpg
mezar h.z. Jahja a.s. koji se nalazi u umejadkoj dzamiji u Damasku




jahja a.s. u krscanstvu je jovan ili ivan krstitelj...zanimljivo je da u spomenutoj dzamiji imamo pola muslimana koji prouce dovu za resula a.s. a pola krscana koji posjecuju mezar ivana/jovana, gotovo uvijek....

prava multikonfesionalna prigoda

Zikeron
17-02-2011, 02:34 AM
Pročitejte slijedeće knjige:
IMAN: Temelji-Suština-Negacija(Porodična biblioteka),od dr.Muhammeeda Nua'jma Jasina,i naravNo Fikus-sunne (Šerijastko pravo) od Sejida Sabika.te Kazivanje o vjerovjesnicima od Ibn Kesira,i razgovarajte sa učenima,TOPLO VAM REPORUČUJEM VAM!