PDA

Pogledajte punu verziju : Poučne priče radi ibreta



mostary
09-05-2012, 01:18 PM
Sine moj, ovo je ono na sto sam te upozoravao

Nisam klanjao ranije, mada su me svi savjetovali...moj otac, moja sestra... ali ja se nisam obzirao na to. Jednog dana zazvoni mi telefon, nazvao me brat mog najboljeg prijatelja koji mi placnim glasom rece "Ahmede, Allah ti olaksao, nasli smo Halida mrtvog u njegovom krevetu".... Vrisnuo sam: "Halida... pa juce sam bio s njim???" "Klanjacemo mu dzenazu u velikoj dzamiji..." spustio sam slusalicu ne mogavsi vise slusati ove zaprepascujuce stvari. Gusio sam se u placu i pitajuci se kako je mogao umrijeti ovako iznenadno i ovako mlad. Pa juce sam bio s njim, a danas mu spremaju dzenazu...

Otisao sam placuci do dzamije da po prvi put klanjam nekom dzenazu, a taj "neko" je bio moj najbolji prijatelj. Zelio sam ga da vidim posljednji put, pa sam prosao sve safove i ugledao sam ga zamotanog u neko bijelo platno. Lezao je ispred svih tih ljudi, ne pomjerajuci se. Taj prizor me je strahovito potresao da sam krikunuo od bola koji sam osjetio u dusi. Ljudi su se poceli okretati i gledati u mom pravcu, pa sam oborio glavu i lice pokrio rukama, pokusavajuci da zadrzim plac od kojeg sam se sav tresao.

Otac mi pridje, blago me prigrli i tiho sapnu na uho: "Sine moj, ovo je ono na sto sam te upozoravao, ali si uvijek glavu okretao i nisi zelio da me slusas. Sine moj, pocni klanjati, prije nego dodje vrijeme da tebi drugi klanjaju (dzenazu)". Ove rijeci su mi, u tom trenutku, odjeknule u usima kao pucanj iz pistolja. Poceo sam se jos vise tresti, dok su se drugi poceli spremati za dzenazu namaz. Dok smo klanjali ja sam gledao u Halida, razmisljajuci o tome sta bi on sada radio da se moze vratiti medju zive, da li bi nastavio zivot koji smo do sada zivjeli, a nije bilo grijeha a da ga nismo okusili. Ni u snu nisam mogao zamisliti da svemu tome mora doci kraj, a pogotovo ne ovako brzo.

Ponjeli smo Halida na mezarje, spustili ga u kabur i zagrnuli ga zemljom. Onaj bol koji sam do sada osjecao u meni je se visestruko povecao kada sam pomislio da u ovom trenutku Halidu dolaze meleci koji ce ga ispitivati o zivotu na ovom svijetu. "Da li ce im odgovoriti: 60 pjesama sam slusao svaki dan, 20 filmova sam sedmicno gledao, s tom i tom djevojkom blud ucinio, hiljade cigareta u zivotu popusio... za ovaj ternutak se nisam ni malo pripremio ni ti sam o tome ikad razmisljao?"

Nije bilo dove koju sam mogao prouciti da mu barem bude malo olaksano... nije bilo dobrog djela koje sam mogao uciniti za njega ... jednostavno, za njega je bilo kasno sve. Ostao sam dugo placuci nad njegovim mezarom, jer se nisam mogao pomjeriti. Svo vrijeme je moj otac bio nad menom i cekao da ustanem. Na posljetku sam ustao, okrenuo se i ostavio Halida u njegovom mezaru, dok je on, sa sigurnoscu, cuo topot mojih koraka dok sam odlazio i ostavljao ga samog sa njegovim djelima.

Almasa 80
09-05-2012, 01:28 PM
Odgovore na sva pitanja(kada budemo pitani) treba pripemati tokom cijelog zivota na ovom dunjaluku.Vremena nema,jer smrt nam je bliza nego 'kragna' za vratom.
Veoma poucna prica,hvala mostary :D

mostary
09-05-2012, 01:29 PM
Kčerka koja je od majke tražila dozvolu za blud

Prenosi se da je mlada djevojka od svoje majke zatražila dozvolu za činjenje bluda. Majka je bila šokirana njenim pitanjem, nije mogla da vjeruje da je to pita njena rođena kčerka. Pokušavala je savjetom da joj ukaže na pogubnost i veličinu grijeha, ali bez nekog rezultata. Kad je majka vidjela da joj kčerka slijedi šejtana i strasti, odluči da je testira pa joj reče: “Ako položiš jedan test do kraja, dajem ti dozvolu.“

Djevojka se složi a majka joj saopšti zadatak: “Ujutro treba da odeš do dvorca našeg halife, pa kad on izađe sa svojom pratnjom, ti padni pred njega kao da si pala u nesvjest.“ Djevojka se začudi i pristane da to uradi. Ujutro je otišla pred dvorac i čekala da halifa izađe, čim se pomolio, on prođe pored njega i pade na zemlju. Halifa odmah potrča, podignu je sa zemlje i posveti joj veliku pažnju. Kad je ona došla „sebi“, zahvali se halifi i ode nazad majki.

Kad se vratila kući, majka joj reče da je prvi dio testa uspješno obavila. Drugi dio zadatka je bio da sutra opet u isto vrijeme na istom mjestu pred halifom padne u nesvjest i da joj kaže reakcije. Kčerka se ustane rano i pred dvorac. Kad je halifa izašao, ona uradi isto, pade pred njim. Međutim, ovaj put joj halifa nije prišao, nego njegov jedan vezir, koji ju je podigao sa zemlje, obrisao prašinu a halifa je prošao nije se prema njoj ni okrenuo. Djevojka se zahvalila veziru i vratila majki da joj kaže šta se desilo.

Majka je zadala i treći zadatak koji je ustvari bio isti, a trebala je da opet odglumi i padne kad bude halifa prolazio. Djevojki nije bilo ništa jasno ali obečala je da če ispuniti test. Otišla je opet do dvorca i kad je halifa prolazio, ona je glumeči pala pred njega opet. Halifa je samo pogleda i prođe, ali ovaj put joj nije prišao ni vezir, nego jedan od stražara koji ju je podigao samo sa zemlje i sklonuo sa puta da ne smeta. Kčerka se vratila majci tužna i povrijeđena. Kčerki je bilo više dodijalo da stalno ponavlja isti zadatak pa upita majku kada je kraj, a majka joj reče da se strpi do sutra jer je sutra kraj zadatka.

Sutradan, kčerka je morala isto četvrti put da uradi, a to je da opet pored halife kad naiđe da padne glumeči u nesvijest. Kad je halifa naišao, ona je opet prolazeči pored njega pala na zemlju, međutim ovaj put joj niko iz halifine pratnje nije prišao da pomogne, samo su pred nje svi prošli. Djevojka se podigla i došla kući sva uplakana, kad je majka upitala zašto plače, ona je rekla: “Ovaj put mi niko nije prišao da pomogne, mogla sam umrijeti tamo, čak šta više, narod koji je bio okupljen, počeo je da mi psuje i da me neki udaraju nogama, jedva sam pobjegla...“

Njena mudra majka zagrli i reče: “Dijete moje, tako bude uvijek kad je u pitanju blud, na početku bude djevojka sa bogatim, uglednim, lijepim, ali s vremenom spadne na tako niske stepene da je neče niko, svi je psuju, govore joj pogrdne riječi i na kraju je udaraju kao životinju. Nego kčeri, reci mi, da li sad hočeš da učiniš blud?“

Kčerka je u suzama i jecajima odgovorila:“Ne, tako mi Allaha majko, nikada.“

Nadam se da če iz ove poučne priče i postupka ove mudre majke, naša omladina, a posebno djevojke uzeti veliku pouku. Da nas Allah sačuva tvog zla u uputi putem Istine, amin!

Papirni Pajac
09-05-2012, 02:36 PM
cudno, nema bas dobro misljenje o najboljem drugu, inace bi bilo bar malo optimizma

a u drugioj prici je malo nedoreceno zasto vezir nije pristupio da podigne djevojku kada se bacila prvi put pred halifu

Joger
09-05-2012, 03:17 PM
prva prica poprilicno vrijedja inteligenciju,dok za drugu i nemam prigovora,sta vise svidja mi se ...

Papirni Pajac
09-05-2012, 07:11 PM
jedna prica ili dio price iz zbirke pripovijetki Alije Nametka, zabiljezio je neke interesantne slike iz starih dana, i na tome mu svaka cast
mada kao osoba, zbog stvari koje je napisao u nekrologiju, i nije neki ljubimac

' Možda to nisam iz njihova društva čuo, ali sve mi um leti, da je to zbilja bilo njihovo kazivanje o Šeh-Juji.
Da, taj Šeh-Jujo. Za njega sam saznao prvog ramazana, u kojemu sam i ja nekoliko dana kao dijete dobrovoljno postio.
Obično bi se išlo u džamiju Tabačicu da se sluša iza ikindije učenje Kur'ana. Onda je to bilo u ljetu. Ispod samog džamijskog poda teče Radobolja
i osvježiuje hladovinom od posta umorne, gladne i žedne vjernike. Ali uoči samog Bajrama ide se u Šarića džamiju,
i kad se pokloni hatma hair-sahibiji Ibrahim-agi Šariću, svatko tko zna čitati u Kur'anu dograbi jedan svezak i sjedeći skrštenih nogu, njišući se cijelim gornjim tijelom,
poluglasno ili punim glasom recitira tekst Kur'ana, pa se čuje samo neko zujanje u džamiji, kao kad se roj pčela objesi o granu, i onda se pokloni hatma pred dušu Šeh-Juji.
On je pokopan u groblju koje je cesta odijelila od džamijskog groblja, u turbi od šest kamenih stupova jednostavnih kapitela, s elipsastom nezavršenom kupolom,
koju mu podiže u prvoj poli prošlog stoljeća hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović-Stočević. O njegovoj učenosti saznah kasnije iz knjiga,
ali ono što u djetinjstvu o njemu slušah, osta mi kao ugodna svojina duševnog života, plemenito saznanje o jednom velikom, umnom čovjeku, kojeg znani poštuju,
a i neuki, koji su makar kad što o njemu čuli, s dužnom se pažnjom obaziru na njegov skronni mauzolej plemenitih linija. Čak i djeca, kojoj se ne dâ učiti,
idu za četrdeset jutara pred Edrelez na njegov grob i prije izlaska sunca uče Jasin, da im se otvori vidik pred duhovnim očima.
I u njegovo vrijeme bilo je obijesne mladine, koja bi se grubo našalila čak i s ovakvim učenjakom, kojega je znanje i carski Stambul, izvor učenjaka, cijenio.
Pred džamijom je, po običaju, bilo uvijek nòsilâ, na kojimma se nose mrtva i od kuće do groblja, i teneširâ, na kojima se kupaju umrli.
Bilo je uvijek ljudi kojsi su zazirali od ovih rekvizita posljednjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopašne mladeži, koja je slobodno lijegala na tanešir,
koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti.
Bilo je i takvlih koji bi od obijesti legli na nosila, dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa nosili po džamijskom dvorištu.
Tako se jedna skupina ovakve mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala se i ondje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su iz daleka Šeh-Juju,
a onda nekom na um pade i predloži društvu, da se s njim našale. Pozvat će ga da klanja dženazu jednom od njih, koji će leći na nosila.
I zbilja jedan leže na nosila koja oni podigoše na mejtaš.

Drugi izađoše na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.
- Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovdje, - govorili su oni.
- Dobro, dobro, - veli im Šeh-Jujo. - A kakvu hoćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?
- Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Tko je vidio živom obavljati sprovodni obred?
- Ništa, ništa. Ja samo pitam.
- Naravno, mrtvom.
Stao je ispred svih na mejtaš na kojem su bila nosila, leđima okrenuta njima, a oni se za njim poredali, podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali.
On im se onda, po običaju, okrenuo samo napola licem i pitao ih:
- Kakva znate ovog čovjeka?
- Dobar, Allah rahmet ejle, - odgovorili su susprežući jedva smijeh.
- Da mu halalimo!
- Halal olsun!
Onda je Šeh-Jujo najavio da počinje obred sprovoda odraslog muškarca i nije se više okretao, dok nije obavio molitvu, a onda je pošao iz dvorišta.
Sad su svi oni prskali od smijeha, kako su hodžu prevarili, i čekali da im drug skoči s nosilâ. Počeli su ga zvati, ali se on nije ni odazivao ni micao.
Podigli su čohu s njega, a on je bio ukočen, mrtav. Tako su kazivali o Šeh-Juji, a sam Bog zna pravu istinu. Jesam li to čuo od njih, stare uleme, koja se okupljala kadikad u muftijinoj sobi,
ili od nekih drugih stranaca koji su vjerovali u Šeh-Jujinu vidovitost, ne bih se smio zakleti, ali ovo sam čuvávao više puta od ljudi koji su znali kakvog je nekad učenjaka imao Grad.'

Kung Fu Fanda
09-05-2012, 08:05 PM
Zlatna ribica koju poznamo je razvijena iz svog divljeg pretka šarana i to azijske vrste izuzetno prilagodljive na klimatske uvjete zbog kojih su nastali njegovi najrazlicitiji varijeteti.

Kroz stoljeca razlicitim metodama selekcije dobiveni su varijeteti zlatnih ribica.
Sve je pocelo u Kini, za vrijeme vladavine dinastije Chun ( 3-4 stoljece n.e.) kada je prvi put zabilježeno da je ribica dobila svoju zlatnu boju.
Prvi varijeteti zlatne ribice su karasi i komete, izgledom najslicniji divljem pretku,zbog cega se cesto nazivaju obicne zlatne, a 14. stoljecu nastala je prva pajcolanka.

Teško je reæi koliko tocno varijeteta zlatne ribice danas postoji buduci da stalno nastaju novi.

Zlatna ribica, suprotno uvriježenom mišljenju, zahtijeva izuzetno puno prostora i minimalna litraža po jednoj ribici ne bi smijela biti manja od 30l ako se radi o karasu ili kometi. Ako se radi o pajcolanki ili nekom drugom 'fancy' varijetetu litraža po ribici ne bi smijela biti manja od 20l.
Sve navedeno vrijedi za zlatne male do srednje velièine ( stare do 2-3 godine). Zlatne ribice starije od toga narasti ce i do 30cm, pa ce zahtijevati i od 50-70l po ribici.
Zlatne ribice cesto prežive i držane u neadekvatnim uvjetima, u minijaturnim litražama i kuglama. To dovodi do kržljanja ribice ( ona ostaje mala). Kugle i drugi neprirodni oblici akvarija su izuzetno opasni jer ribica ne može naci cvrstu tocku, osjeca se dezorijentirano što dovodi do sljepoce.

Držane u akvariju, zlatne ribice zahtijevaju izuzetnu filtraciju jer jako prljaju vodu i sa slabom filtracijom izlaže ih se infekcijama i trovanju. Takoðer vole vodu bogatu kisikom, pa je dobro dodati pumpicu u akvarij suprotno mišljenju da je ona nepotrebna.

Temperatura mora biti konstantna i ne preporucaju se vece oscilacije od 2 stupnja u odnosu dan-noc. Suprotno tome u jezercu ce tolerirati i velike oscilacije temperature i sigurno prezimiti ako su im pruženi uvjeti. 'Fancy' varijetete nije preporucljivo držati zimi u jezercu u oštrim podnebljima jer ne mogu preživjeti.

Nije dobro miješati karase i komete s 'fancy' zlatnima jer su razlicitog temperamenta i vole razliciti raspon temperature; obicne zlatne od 18-22°C, a 'fancy' 22-24°C.

Papirni Pajac
09-05-2012, 08:34 PM
http://img270.echo.cx/img270/9977/goldeneye9gz.gifby mister t :P na losem inglisu (:

mostary
10-05-2012, 10:25 AM
Ispovijest jednog nesretnika


Mir tebi, ja sam griješni rob, koji je davno nastanio grob.
Ne boj se, nije ovo tvoj dan, ovo je samo tvoj san.
Ovaj tren iskoristit ću, da ti ispričam svoju priču.
Preselio sam veoma mlad, ali pokajao se nisam nikad, osim u onom trenu, u onom vremenu, kada ljudske duše, dopru do guše...

Ali kaj se tada koliko hočes, oprosta tada dobiti nečes.
Bio sam veoma ohol, mnogo sam pio alkohol, odavao sam se bludu bio sam u zabludu.

Nije me bilo briga za čast, za boga sam uzeo strast, i sta sam dobio - propast!
Namaze nisam obavljao, Vjeru sam ostavljao.
Rekoh: ''Kad budem ostario', a o smrti nisam mario. Mislio sam da ću živjeti dugo, vjernicima sam se rug'o.
Mislio sam da su zaostali, i da su oni ti zalutali.
Loše društvo me zabavilo, koje me je sada zaboravilo.

Šejtana sam uzeo za druga, bio sam mu vjerni sluga.
Evo, pogledaj me sada, uživati neću više nikada.
Muke mučim nepodnošljive, za tvoj razum nepojmljive, i stalno sam u strahu, odkad sam u berzahu.
Brate, tebi jos nije kasno, živi život kao vjernik časno, pa će ti biti slasno.

mostary
10-05-2012, 10:37 AM
Mali Tahir

U prvoj klupi, sjedio je mali Tahir, kojeg su u razredu svi smatrali “ružnim pačetom”. Učiteljica Merjema ga je tokom cijele godine promatrala i ustanovila da je on svakim danom sve lošiji đak i da se sve manje druži s drugom djecom. Odjeća mu je bila prljava i neuredna, a njemu je konstantno nedostajalo kupanje. Znao je biti vrlo neugodan. Postao je problem cijelog razreda. Počeo je dobivati i lošije ocjene. U školi gdje je učiteljica Merjema radila, morala je pratiti i voditi evidenciju o uspjehu i vladanju svih đaka. Kada je konačno došlo vrijeme da pregleda zabilješke o Tahiru iz prethodnih razreda, jako se iznenadila. Tahirov učitelj iz prvog razreda je napisao o njemu sljedeće: “Tahir je divno dijete i uvijek nasmijan. Jako je uredan i ima lijepo vladanje. Ugodan je za okolinu.”

Učitelj iz Tahirovog drugog razreda je napisao: “Tahir je odličan učenik. Dobro se slaže sa kolegama u razredu. Katkada je tužan zbog majke koja je teško bolesna. Život u takvoj porodici je sigurno vrlo težak.” Na kraju trećeg razreda učitelj je napisao: “Teško mu je pala majčina smrt. Daje sve od sebe kako bi održao korak sa školom, ali njegovom ocu nije stalo. Ima osjetno slabije ocjene.”

Učitelj iz četvrtog razreda je napisao sljedeću zabilješku: “Tahir je utučen i ne pokazuje mnogo interesovanja za školu. Nema mnogo prijatelja i ponekad spava u razredu.” Učiteljica Merjema je sada shvatila šta se događa sa Tahirom i postidila se što je prošlo toliko vremena, a da nije spoznala svu istinu. Posebno joj je bilo teško kada su joj njeni đaci kupili bajramske poklone, umotane u svijetli papir, osim Tahira.

Njegov poklon je bio nespretno upakovan u grubi, sivi papir od papirnate vrećice. Učiteljica Merjema je odabrala da prvo otvori baš njegov poklon. Neka su se djeca stala smijati kada su vidjela bisernu narukvicu u kojoj je nedostajalo nekoliko bisera. Uz narukvicu bio i parfem, više od pola potrošen. Stišala je djecu i kazala Tahiru kako joj se sviđa narukvica i parfem kojeg je mirisala.

Toga dana izlazeći iz učionice zapazila je Tahira kako je čeka. Kada mu se primakla Tahir joj je kazao: “Gospođo Merjema, danas ste mirisali kao i moja majka.” Okrenuo se i otišao. Kada su toga dana djeca otišla svojim kućama, ostala je u učionici i plakala pun sat. Od toga dana njen odnos prema djeci i podučavanju se promijenio. Posebnu je pažnju posvetila Tahiru. Što je više s njim razgovarala, on je postajao življi i veseliji.

Što ga je više hrabrila to je on brže reagovao i postajao aktivniji. Do kraja godine, postao je jedan od najboljih učenika u razredu., Tahir joj je postao ‘ljubimac’. Godinu dana kasnije, našla je Tahirovu ceduljicu ispod vrata svoga kabineta na kojoj je stajalo da je ona najbolja učiteljica koju je Tahir ikada imao. Od ovog malog djecaka je izrastao jedan uspjesan covjek, koji je zavrsio magistraturu kasnije u zivotu.

Rekao je Allahov Poslanik Muhammed, saws,: ” "Najdrazi ljudi Allahu swt jesu oni koji najvise koriste ljudima, a najdraze djelo Allahu swt jeste radost koju uneses u srce muslimana."
*******************************

mostary
10-05-2012, 10:38 AM
Žena lijepog lica

Živješe u Meki žena koja je bila izrazito lijepa. Jednog dana dok je gledala svoje lice u ogledalu, zadivljena svojom ljepotom, reče svome mužu:
-Misliš li da ima neko ko bi mogao vidjeti moje lice, a da ga to ne zavede.
-Naravno da ima, -ponosno odgovori on.
-A ko je to - upita ona znatiželjno.
-Ubejd b. Umejr - odgovori on.
-Hoćeš li mi dozvoliti da ga probam zavesti - upitno će ona?
-Naravno da hoću - odgovori on.

Nakon toga ona ode, te se uljepša, namirisa, obuče najljepšu odjeću, a zatim ode kod iskrenog Allahova roba, Ubejda b. Umejra koji je bio u mesdžidu Kabe. Ušla je u mesdžid pretvarajući se da ga želi upitati neko pravno pitanje, pa kada ljudi napustiše Ubejda i on osta sam priđe mu kao da želi da ga nešto upita. Kada mu se dovoljno približila otkrila je svoje lice pred njime, koje je blještalo kao da je dio mjeseca.

Vidjevši šta je uradila, Ubejd obori pogled, pa joj reče:
-O Allahova robinjo, pokrij svoje lice.
-O Ubejde, ja sam zavedena tobom, moje srce izgara od ljubavi prema tebi, i ti znaš šta ja hoću od tebe, pa ispuni moju želju - reče ona.
-Upitaću te nešto - reče on, pa ako mi iskreno odgovoriš razmisliću o tvojoj ponudi.
-Tako mi Allaha sve što me upitaš iskreno ću ti odgovoriti - reče ona.

-Reci mi kada bi melek smrti došao da ti uzme dušu dali bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju?
-Ne, tako mi Allaha - odgovori ona!
-Iskreno si odgovorila - reče on.

-Reci mi, da si sada spuštena u kabur, i da si u iščekivanju kaburska patnje, da li bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju?
-Ne, tako mi Allaha - odgovori ona.
-Iskreno si odgovorila - reče.

-Reci mi, kada bude podjela knjiga na sudnjemu danu, a ti neznaš u koju ruku češ je dobiti - u ljevu ili u desnu, da li bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju.
-Ne, tako mi Allaha - odgovori ona.
-Iskreno si odgovorila - ponovo će on.

-Reci mi, kada budeš prelazila preko sirat ćuprije, i budeš u neizvijesnosti da li ćeš uspijeti ili ne, da li bi onda voljela da sam ti ispunio želju.
-Ne, tako mi Allaha - odgovori ona.
-Iskreno si odgovorila - ponovo će Ubejd.

-Reci mi, kada dođeš do vage na kojoj će se vagati dijela, i budeš u neizvijesnosti da li će prevagnuti tvoja dobra ili loša dijela, da li bi tada voljela da sam ti ispunio želju. -Ne, tako mi Allaha - odgovori ona.
-Iskreno si odgovorila - reče on.

-Reci mi, kada staneš pred Allahom polagati račune, da li bi voljela da kod sebe imaš to djelo koje sada tražiš.
-Ne, tako mi Allaha - odgovori ona.
-Iskreno si odgovorila - reče.

Zatim joj se obrati riječima: Boj se Allaha, o robinjo Svevišnjeg i Moćnog, Allah je Taj koji je prema tebi neizmijerno dobar, i koji te mnogim blagodatima obdari - zatim ustade i ode.

Ona, došavši kući, muž je upita: Šta si uradila sa Ubejdom?! Ona mu odgovori: Ti si propalica, i ja sam propalica, i svi smo mi propalice, samo je Ubejd onaj iskreni.

Nakon toga ova žena se iskreno pokajala, te se okrenula iskrenom obožavanju i robovanju Allahu dž.š. putem namaza, posta, skromnosti, a njen muž bi govorio: Šta mi uradi Ubejd?! Pokvari mi ženu; svaku noć mi je bila kao nevjesta, a sad mi je postala asketa.

(Revdatul-muhibbin, Imam Ibnul-Kajjim rhm.)

miskin
11-05-2012, 03:20 PM
Evo da i ja dam svoj doprinos, a evo i link sa stranice malo je tamo ljepse citati jer je text malo poduzi http://balkancentar.net/content.php?r=1631-Pokajanje-jednog-provokatora sigurno je vecina od vas cula za ovu grupu koja je hvala Allahu ugasena. Najvise sto me razocaralo u ovoj prici je slijedece "Imao sam grozno mišljenje o svima i dopisivao se sa pokrivenim ženama u želji da ih „zbarim“. Na žalost uspijevao sam kod mnogih."
**********************************
Salam alejk Nađa,

Ne znam kako da započnem ovu moju poruku jer znam kada si vidjela moje ime da si očekivala još jednu provokaciju i uznemiravanje sa moje strane ali obećajem ti da te više nikad neću uznemiravat niti ti nepravdu činit jer si promjenila moj život i dugujem ti dok sam živ.

Kada sam počeo da ti pišem prve poruke to je bilo u vrijeme kada sam te svim srcem mrzio i silno želio da te vidim poniženu slabu i bespomoćnu. Pitaš se zašto?

Bio sam član grupe „Barenje muslimanki surama iz Kurana“ i kao nekakav manijak maštao o tome da izazovemo nešto spektakularno poput spaljivanja Kurana, jer sam zaista mrzio svaku ženu muslimanku sa hidžabom i svakog muškarca sa bradom smatrajući da nas vaš način oblačenja i razmišljanja udaljava od ulaska u E.U. i da vi šaljete ružnu sliku o BiH kao o zemlji koja umjesto da napreduje vraća se u kameno doba. Imao sam grozno mišljenje o svima i dopisivao se sa pokrivenim ženama u želji da ih „zbarim“. Na žalost uspijevao sam kod mnogih.

Ti si napisala reagovanje na naš poziv da spalimo Kuran i to me jako naljutilo. Čitajući tvoje odvažne riječi i poziv da nas „zabijete u zemlju“ i sve ostalo što si napisala kao da imaš neku veliku hrabrost i moć, išlo mi je na živce i užasno sam želio da ti se krvi napijem. Nisam mogao dokučit ko si ti, odakle ti hrabrost da pišeš kao da si nedokučiva ... Užasno sam te mrzio i postao opsjednut tobom.

Znao sam ranije gdje živiš pa sam se trudio da se sretnemo i kovao plan kako da ti skinem niqab na ulici, kako da te oborim i otkrijem dijelove tvog tijela, imao sam velike planove.

Jedan dan sam čekao preko puta tvoje zgrade kao i mnogo puta ranije i kada sam te vidjeo da izlaziš krenuo sam prema tebi već smišljenog plana da te kao slučajno gurnem i oborim, ali kada sam došao na korak ispred tebe, spotakao sam se na stepenicu i pao a moj mobitel i ključevi su pali pred tvoje noge. Ljubazno si pokupila moje stvari i upitala me jesam li se povrijedio. Nemaš pojma koliko sam te mrzio dok sam gledao tvoje prekrasne plave oči sa sjajem koji mi je slao nekakvu poruku koju nisam mogao razumit. Mrzio sam te. Užasno sam te mrzio što si bila tako ljubazna. Nadam se da se toga ne sjećaš i da se nikad više nećemo sresti. Odvratio sam grubo da gledaš svoja posla, a ti si rekla da me Alah uputi i da mi olakša. Još više sam te mrzio. Otišla si u tvom smjeru, a ja u mom.

Pola sata poslije, dok sam smišljao novi plan, upalio sam TV i vidjeo tebe na njemu. Gostovala si na Hayatu sa još nekim ljudima. Pričala si o Alahu, Islamu, a ja te još više zamrzi i poče proklinjat Hayat koji ti je dao toliko prostora da “vaziš“ milonima ljudi. Mrzio sam i one druge učesnike što su te onako podržavali i zadivljeni tobom bili. Nisam mogao više da gledam emisiju, krenuo sam ugasit, ali ti poče pričat nešto u smislu kako kada bi se cijeli svijet udružio protiv tebe ništa ti ne može dok je Alah s tobom, kako te ne zanima da li te ljudi hvale i kude, jer to jednako prihvataš. Pričala si još u tom smislu ali meni je stalno odzvanjalo ono „kad bi se cijeli svijet udružio protiv mene dok je Alah sa mnom ništa mi ne mogu“. Sjetih se sebe kako sam krenuo da tebe gurnem a nešto je mene gurnulo pa umjesto da ti padneš pred moje noge padoh ja pred tvoje. Dugo sam o tome razmišljao.

Ipak jednako sam te mrzio. Mrzio sam onu tvoju odlučnost, hrabrost i elokvenstnost. Mrzio sam što se ponašaš kao da ti je cijeli svijet podčinjen i što si tako samouvjerena.

Čitao sam tvoje tekstove, nastavio te provocirat, a ti uvijek smireno odgovarat. Došao sam i danas sa namjerom da te provociram, ali pročitah ovaj tvoj tekst o čovjeku u džhenemu i vidjeh sebe kao tog čovjeka, kao da si mene gledala i o meni opisala. Uhvatio me je veliki strah Nađa.

Trebao bih da te sada još više mrzim jer si mi pokvarila prvomajske planove, ali danas te osjećam kao najvredniju osobu na svijetu, jer si mi otvorila oči i izvukla me iz tame. Otišao sam prvi put u džamiju i dugo ostao u njoj. Bilo mi je prelijepo Nađa. Najljepši osjećaj koji sam ikada u životu osjetio.

Ne znam ja o Islamu onoliko koliko ti, ali želim da učim. Ne znam da klanjam, ali želim da živim i spavam u džamiji. Kupio sam danas puno knjiga za novac koji sam planirao potrošit na alkohol, mezu i ostale harame. Hvala ti što si tako jaka. Hvala ti što nisi bila gruba prema meni. Hvala ti na ovom tekstu. Hvala ti što si mi pokazala put i oprosti mi ako ikako možeš.

Znam da nemam nikakvog prava da tražim tvoj oprost nakon svih poruka i ovoga što sam ti napisao ali ako ikako možeš oprosti mi. Nadam se i molim Alaha da si zaboravila moj lik, a ako me se sjetiš i na ulici me ponovo sretneš slobodno me pljuni bit će mi lakše. Slobodno me zgazi i u zemlju, zabij, jer ja to zaslužujem. Ne znam na koji način da ti se odužim, ali ću svakako smisliti neki. Molim te oprosti mi i pokušaj zaboravit sve ružne riječi koje sam ti u neznanju napisao.

Oprosti Nađa ovom griješniku koji se odista iskreno kaje za sve grijehe prema tebi i prema svima drugima. Naučit ću biti bolji čovjek. Potrudit ću se da budem poput tebe jer bolji uzor mi ne treba. Sve najbolje ti od srca želim.

Nađa: Danas sam ostala bez riječi nakon što sam pročitala poruku koja je došla sa nicka koji me već dugo vremena provocirao i zasipao groznim porukama pa navedenu poruku prenosim u cijelosti a ujedno i odgovaram javno jer je pošiljalac izbrisao profil.

Cijenjeni brate,

Veoma sam prijatno iznenađena tvojom porukom i jako mi je žao što si ukinuo svoj profil pa nisam u mogućnosti da ti odgovorim privatnom porukom ali te molim, ukoliko ne želiš da se javiš meni, da uspostaviš kontakt sa nekim od braće daijja ili braće koji se nalaze u mojim prijateljima pa makar i ne rekao ove pojedinosti oko tvoje teobe, jer potrebna ti je pomoć u ovim danima tvoje inša-Allah iskrene teobe kada te šejtan l.a neće ostaviti na miru.

Što se tiče moga halala, za to se nimalo ne brini, sve ti halalim i molim Uzvišenog Allaha da ti se smiluje i oprosti ti, te pomogne te da istraješ na Njegovom putu, amin.

Znaj da Allah prašta sve ono što je bilo prije teobe pa iskoristi tu blagodat za tvoj novi početak. Uči stalno dovu kojom ćeš tražit od Allaha da te zaštiti da ne skreneš nakon što te na Pravi put uputio i potrudi se da budeš od onih koji će postati Allahovi miljenici kojima je Allah dovoljan zaštinik, pomogač, opskrbitelj.

Obzirom da si se kretao u veoma lošem društvu, sigurno da ćeš od njih doživljavat velike spletke i provociranja, ali ne zaboravi da je vjerniku najpreče Allahovo zadovoljstvo a lažni prijatelji koji te na zlo navode nikakvu pažnju ne zaslužuju, jer na Sudnjem danu ni ti njima niti oni tebi neće moći nimalo pomoći.

Nastavi učiti o svojoj vjeri i čvrsto se drži Allahovog užeta praktikujući Kur'an i Sunet u svom svakodnevnom životu. Allah dž.š.,naš Gospodar, prašta grijehe i većim zalimima pa ko sam ja (obična griješnica) da tebi ne oprostim!? Zbog toga se nimalo nemoj ustručavat da zatražiš savjet ili pomoć od mene ili bilo koga od braće sa SEBILA ili meni bliske braće koja će ti rado pomoći, jer mi smo braća i sestre po najčvršćoj vezi. Znaj da je tvoje pokajanje samo Allahova milost prema tebi i da Nađa Dizdarević nema ništa s tim a drago mi je ako je Allah moj tekst učinio sebebom tvoje upute, jer tada je to Allahova milost prema meni. Elhamdulillah.

Molim Allaha da učvrsti korake tvoje na putu do Dženneta Firdewsa, amin!

-Garfield-
12-05-2012, 04:55 AM
Allah želi da vam olakša - a čovjek je stvoren kao nejako biće



Ja pronalazim ibret radije u nečemu što me okružuje i što je u mom vremenu i prostoru tako da je i ova priča dohvatljiva.


SUPERMEN

Supermen, prevodu "nadčovjek"
Izmišljeni lik počekom 1900 ih pojavljuje se u stripovima u Americi i utjelovljuje čovjeka sa nadljudskim sposobnostima. Supermen je prema stripu najjači, najbrži, čovjek on leti u svemir čuje i vidi ono što drugi ne vide i ne čuju, pogledom očima siječe metalne predmete itd...itd...
Supermen je kao pozitivan lik i bori se protiv najgorih negativaca, i kao svijet bi bio izgubljen bez supermena kao svijet zavisi od supermena :?....tako je zamišljen lik.
Supermen nadčovjek zaustavlja voz hvata rakete i baca ih u svemir bez problema, čuje poziv u pomoć od onih kojima je potrebna vidi nevolje drugih supermen je maltene svemoćan :?

1978 je snimljen prvi pravi film supermen sa vizuelnim efektima koji pojačavaju dojam o superčovjeku sa Christopher Reeve-om u glavnoj ulozi. Christopheru je ova uloga supermena donijela veliku slavu i popularnost ....povučeni skromni novinar Kent Clark se brzinom munje pretvori u supermena kada je neko u nevolji i zatraži pomoć od supermena jer mu "samo supermen može pomoći" ;)


Sudbina je bila da Christopher Reeve prilikom jahanja padne s konja na glavu i povrijedi se toliko da nije bio u stanju da hoda i radi s rukama čak nije ni glavu mogao držati uspravno nego su mu je morali vezati za naslonjač da ne bi padala.....ni disati nije mogao bez uređaja za disanje jer se pokidao taj splet živaca koji je sve to kontrolisao :sad:
Od "nadčovjeka" u sekundi se pretvorio u totalno totalno bespomoćno biće, Christopher je bio ovisan o tuđoj pomoći 24/h ovisan o pomoći običnih smrtnika za najobičniju stvar koje uradimo danas bez ikakvog razmišljanja uvijek je oko njega bilo nekoliko njegovatelja....

Supermen se nadao sve do svoje smrti da će ozdraviti čak je osnovao zakladu za istraživanje matičnih ćelija u svrhu pomoći invalidima kao on......jednom je bio neki prilog na tv.....gdje vježba u bazenu a oko njega 10-ak ljudi jedan ga drži za jednu nogu jedan za drugu nogu jedna za ruku jedan za leđa jedan nosi onaj aparat za disanje koji mu je prikopčan u grlo.....:sad:
Gledam taj prizor, i tu bespomoćnost, i nadu za oporavkom :? Umro je u 52 godini doslovno zakovan za postelju

Supermen nadčovjek-izmišljeni lik, u koga se pouzdavaju oni koji u njega vjeruju kada zapadnu u nevolju, sam zapadne u nevolju i bude ovisan o pomoći drugih......drugih koje taj supermen u stvari treba da spasi.



........a čovjek je stvoren kao nejako biće ;)

mostary
14-05-2012, 12:29 PM
Ashab koji je zadivio kralja

Bizantijski car je mnogo slušao o neustrašivosti ashaba, Allah bio s njima zadovoljan, o njihovoj strpljivosti i spremnosti da ginu na Allahovom putu, tako da mu je to sve zvučalo poput bajki. Abdullah b. Huzafe es-Sehmi bijaše zarobljen od strane Bizantinaca. Oni ga odvedoše svome vladaru i rekoše:''Evo jednog od drugova Muhammedovih, sallallahu alejhi ve sellem,.Željeli su da ga testiraju i uvjere se da li su te priče o ashabima istinite. Rekoše mu;''Ako se pokrstiš i prihvatiš krščanstvo,dat ćemo ti polovinu svoga carstva''. Abdullah na to odgovori: ''Kada bi mi dao svu svoju vlast i sve što posjeduju Arapi da za samo jedan tren (koliko bi se moglo okom trepnuti) napustim Muhammedovu vjeru,ja opet ne bi pristao''.

''Onda ću te ubiti'', reče mu car. ''Kako god hočeš'',odgovori mu Abdullah.Car naredi,pa Abdullaha razapeše na krst. Strijelcima pak naredi da gađaju strelicama blizu njega, kako bi ga zastrašili. Istovremeno mu je car nudio da primi krščanstvo,što je on nedvojbeno odbijao. Vidjevši da ništa više neće postići, car naredi da ga spuste sa krsta. Onda pozva sluge da mu donesu kazan u kojeg uliše ulje. Kazan zatim staviše na vatru,sve dok ulje ne poče ključati.

Car naredi da mu dovedu druga dva zarobljena muslimana, naredivši da jednog od njih ubace u kazan. Predhodno mu je ponudio da prihvati krščanstvo,sto on, naravno odbi. Abdullah poče da plače,a carevi vojnici rekoše vladaru:
'Eno ga plače''.Car pomisli kako se Abdullah uplašio,pa povika: "Vratite ga ovamo!''Car ga upita: ''Zašto plačeš?''

Abdullah mu odgovori: ''Pomislio sam: 'Eto sada ću biti bačen u ovaj kazan i tako se lahko rastati sa svojom dušom'. Zaželio sam u tome momentu da imam duša koliko dlaka na svom tijelu pa da svaka od njih bude bačena u ovaj vreli kazan na Allahovom putu''. Na te mu njegove riječi,car,potpuno se predavši,reče: ''Pristaješ li da me poljubiš u čelo,pa ću te osloboditi!?'' Abdullah dodade:''A hočeš li pustiti i sve ostale zarobljene muslimane?'' ''Hoću'',odgovori mu car.

On ga onda poljubi u čelo i sa zarobljenim muslimanima povrati se Omeru i ispriča mu svoj slučaj. Nakon te priče Omer reče: ''Dužnost svakog muslimana je da poljubi u čelo Abdullaha b.Huzafu.Ja prvi to činim''.Onda ustade i poljubi Abdullaha u čelo. (Ibn-Esir)

mostary
14-05-2012, 01:02 PM
Događaj koji se nalazi u arhivi Scotland Yarda


Ovo je istinita priča koja se desila jednoj našoj sestri u Londonu. Sestra je porijeklom iz jedne arapske države, bila je vjernica, pokrivena i pridržavala se propisa vjere. Jednog dana je posjetila svoju prijateljicu koja je živjela u drugom djelu Londona. Družeći se sa njom, ostala je kod nje na večeri a poslije večere vrijeme je tako brzo prošlo da nije ni primijetila da je već noć dobro odmakla. Njena prijateljica je insistirala da ostane kod nje na konaku, ali je ona htjela da se vrati kući. Iako je bila svjesna kakve sve opasnosti vrebaju ulicama Londona od narkomana i kriminalaca, ona je oslonivši se na Allaha, s.w.t. krenula. Najbrži način da stigne kući bila je podzemna (metro).

Kad je stigla u podzemnu stanicu, nije bilo nikoga osim jednog čovjeka srednjih godina koji je bio naslonjen na zid. Po izgledu je bio sumljiv. Kada ga je ugledala, osjetila je strah, ali je hrabro krenula prema djelu gdje će naići njen voz. Kad je krenula, on ju je počeo pratiti. Njen strah se još više povečao, očekivala je svakog trena napad. Tada je u sebi počela da uči ono što je znala iz Kur'ana napamet. Da, jak oslonac na Allaha i savlađivanje straha Allahovim govorom.

Ušla je u voz, a on je sjeo iz nje, osjećala je kako joj diše za vrat..i dalje je učila, počela se polako vračati smirenost. Kad je izašla iz voza, utrčala je u zgradu u kojoj je živjela. Hvala Allahu nije se desio nikakav napad. Sutra dan kad je gledala vijesti, bila je udarna vijest kako je sinoć oko ponoći u toj i toj podzemnoj stanici ubijena djevojka koja je u tom trenutku bila sama a ubica je uhvačen.

Bila je šokirana. Kako god skonta zločin se desio na istom mjestu u istom vozu u isto haman vrijeme kada je ona bila tu a niko drugi nije bio osim nje i onog čovjeka koji ju je pratio. SubhanAllah... Odmah je otišla u policijsku stanicu da provjeri. Kad je tamo stigla, objasnila je da je samo ona bila sinoć na tom mjestu gdje se desio zločin. Pitala je da li može vidjeti ubicu. Dozvolili su joj. Kad ga je vidjela, bio je to isti onaj čovjek koji ju je pratio. Sad joj tek ništa nije bilo jasno. Onda ih je zamolila da ga nešto upita. Nakon što im je garantovala da se ne boji, oni su joj dozvolili. Kad je ušla kod njega, upitala ga je:“Da li me se sjećaš?“

On odgovori:“Da, sjećam se, ti si djevojka od sinoć iz podzemne.“ Ona ga opet upita:“Napao si i ubio djevojku sinoć nakon što si mene pratio, nije mi jasno, ja sam bila sama na stanici, nikoga nije bilo, pratio si me, mislila sam da ćeš me napasti?“

On je pogleda čudnim pogledom i reče:“Da, tebe sam htio da napadnem i opljačkam, ali kad sam te počeo pratiti, sa tvoje desne i lijeve strane stajala su dva veoma krupna čovjeka u izrazito bijeloj odjeći koji su bili namrgođeni i imao sam osjećaj ako te napadenm da će me ta dva čovjeka raskomadati...nisam smio, osjećao sam strah.“

mostary
15-05-2012, 08:40 AM
Da li smo zahvalni Allahu dz.s., za vid?

Slijepi djecak je sjedio na stepenicama jedne zgrade sa sesirom medju nogama i drzao komad papira sa natpisom:

"Slijep sam molim vas pomozite"

U sesiru je bilo svega nekoliko novcica.

Tada je naisao jedan covjek, izvadio nekoliko novcica iz dzepa i spustio u djecakov sesir. Onda je uzeo natpis od djecaka, okrenuo ga i napisao nesto. Vratio je natpis djecaku i okrenuo ga tako da svako vidi nove rijeci.
Uskoro se sesir poceo puniti novcem, jer je puno vise ljudi davalo novac djecaku. Istog podpodneva covjek koji je promjenio natpis je dosao provjeriti kako stvari idu. Djecak ga je prepoznao po njegovom hodu i upitao ga: "Jeste li vi promjenili moj natpis jutros? Sta ste napisali?"
Covjek mu odgovori: "Napisao sam samo istinu. Rekao sam isto sto si ti rekao samo na drugi nacin."
Ono sto je napis'o bilo je: "Danas je lijep dan, a ja ga ne mogu vidjeti"

*Mislite li da su prvi i drugi znak govorili isto?

Naravno, oba znaka su ljudima govorila da je djecak slijep. Ali prvi znak je samo iznio cinjenicu da je djecak slijep, dok je drugi znak govorio da su ljudi sretni jer oni nisu slijepi. Pa trebamo li se onda iznenaditi sto je drugi znak bio ucinkovitiji? Isto bi mogli kazati kad hocemo reci pozitivno
"Dzamija je bila do pola puna!; a kad hocemo reci negativno rekli bi: "Dzamija je do pola bila prazna!" Ovo je slicno, a nije ni nalik.

"On je taj koji vam je podario cula (usi) vida(oci) i pamet; a kako malo vi zahvaljujete!" (sura El-Muminun; 78)

mostary
15-05-2012, 08:45 AM
Istinita i dirljiva priča



Noć se primicala sporim koracima i nadvijala nad kućom Ebu Muhammedove hudovice koja je poživljavala svoj prvi dan nakon što je njen mladi suprug zauvijek otišao svome Gospodaru. Njen dom su obilazili i muškarci i žene, mladi i stari izražavajući svoju sućut i savjetujući: „Strpi se o Ummu Muhammed i izdrži. Allah će ti u trogodišnjem Muhammedu podariti hajirli sina koji će u dobru naslijediti svoga babu.“ Tako je Allah odredio da Muhammed postane jetim izgubivši babu ali je Allahova milost ipak obasula ovog dječaka pa ga je majčino srce obgrlilo i podarilo mu neizmjernu ljubav nadomještajući tako gubitak oca.

Godine su prolazile a mališa je porastao te krenuo u osnovnu školu. Kada je pred kraj šestog razreda nagrađen za svoj uspjeh u školi majka mu je priredila malu i prigodnu zabavu kod kuće. Kada se noć spustila na njihov dom a ljudi razišli majka mu je kazala da je njemu poznato da njihovo materijalno stanje nije baš zavidno ali da je ona odlučila da započne s krojenjem i šivenjem te prodajom odjeće a sve s ciljem kako bi njega odškolovala dok fakultet ne završi jer mu škola ide od ruke.

Muhammed je zaplakao i svoju majku zagrlio te dječačkom iskrenošću prozborio: „Mama, ako uđem u Džennet, inšaAllah, kazat ću babi kako je tvoja dobrota i velikodušnost prema meni bila velika.“ Majki su suze potekle ali je osmjeh nadjačao pa se nasmješila svome sinu.

Godine su prolazile a Muhammed je krenuo na fakultet. Majka je i dalje šila i prodavala odjeću. Jednog dana se Muhammed vratio kući a prizor koji je vidio rasplakao ga je. Vidio je majku, kojoj je prolazak vremena ostavio tragove na licu, kako spava nad krojačkim stolom. Odjeća je još uvijek bila u njenoj ruci. Koliko li se samo premorila zbog Muhammeda. Koliko je samo neprospavanih noći zbog Muhammeda.

Tu noć Muhammed nije mogao da zaspe a sutradan nije otišao na fakultet. Odlučio je da napusti fakultet i nađe neki posao kako bi olakšao svojoj majci. Saznavši za odluku majka se naljutila i kazala: „Moja je želja da ti završiš fakultet a obećavam ti da ću prestati da krojim odjeću čim se ti zaposliš nakon fakulteta.“ I tako se i desilo.

Muhmmed je diplomirao i našao veoma dobar posao kojim je obradovao svoju majku. Muhammed je provodio svoj prvi mjesec na poslu a majka je pribor za krojenje i šivenje odjeće već pripremila kako bi ga poklonila svojoj komšinici koja je bila u potrebi za njim.
Muhammed je brojao dane do svoje prve plate i razmišljao kako da svoju majku obraduje. Da li da negdje otputuje s njom ili pak da joj kupi neki skupocjeni zlatni nakit.

Njegovo razmišljanje prekinuo je majčin ulazak u sobu čije je lice bilo jako blijedo. Kazala mu je: „O sine moj, osjećam neku malaksavost kojoj ne znam razlog.“ Muhammed je požurio da joj pomogne ali je majka pala u nesvijest. Zaboravio je samog sebe i svoj posao.

Majka je ostala u bolnici a s njom i Muhammedovo srce koje nije željelo da napusti svoju majku. Narednog dana je izašao s posla u deset sati ujutro žureći ka bolnici u želji da vidi lice svoje majke i s nadom da je ozdravila. Ispred vrata odjela na kojem je bila njegova majka dočekao ga je jedan tehničar i kazao mu da bude strpljiv i da se drži. Muhammed je pao u nesvijest! Izgubio je svoju najdražu! Allahova odredba je tako nalagala. Majka se pridružila babi nakon mnogo vremena a Muhammed je ponovo postao jetim ali ovaj put i bez oca ali i bez majke.

Prvi radni mjesec je prošao, platu je dobio ali u njoj nije uživao. Kakvu vrijednost ima imetak bez majke? Ovako je razmišljao sve dok nije krenuo putem velikog dobročinstva. Sebe je obavezao da će svojoj maci uzvratiti na dobročinstvo pa makar ona bila pod zemljom. Odlučio je da četvrtinu svoje plate svakog mjeseca izdvaja i da taj imetak daje u trajnu sadaku za svoju majku. I tako je i bilo.

Na ime svoje majke načinio je desetine javnih česmi i kupio mnogo rashladnih uređaja za vodu. Mnogo hajra i dobročinstva je učinio i nikad u tome nije prestao pa čak i nakon što se oženio, ostario i djecu porodio. I dalje je četvrtina njegove plate bila namjenjena kao trajna sadaka za njegovu majku.

Najviše je te pare ulagao u rashladne uređaje za vodu pored mesdžida.Jednog dana je zapazio da jedan radnik postavlja novi rashladni uređaj za vodu kod vrata mesdžida u kojem on obavlja namaz. Muhammed se sam sebi začudio pomislivši kako je moguće da je zaboravio na ovaj mesdžid i kako je moguće da ga je neki dobročinitelj pretekao u ovom djelu. Ipak, radovao se za tog dobročinitelja a bijaše tužan zbog samog sebe jer ga je to dobro djelo mimoišlo.

Sutradan mu se imam mesdžida zahvalio za novi rashladni uređaj koji je kupio. Začuđen, Muhammed mu je rekao da on nije taj koji je kupio rashladni uređaj za vodu u ovom mesdžidu. Imam mu je kazao: „Naprotiv, ti si kupio taj uređaj. Tvoj sin Abdullah (mladić srednjoškolac) mi je dao potrebnu svotu novca i kazao: 'Ovo je novac koji želim da uvakufim kao trajnu sadaku za svoga oca. Kupi od nje rashladni uređaj za vodu.'

Muhammed se vratio kući sretan zbog djela koje je napravio njegov sin Abdullah te ga upitao kako je došao do novca? Ostao je zaprepašten kada je saznao da je njegov sin u zanjih pet godina prikupljao rijal po rijal dok nije sakupio dovoljno da kupi jedan rashladni uređaj. Sin mu je kazao: „Vidio sam, oče moj, da ti tako činiš prema svojoj majci od kad ja znam za sebe, pa sam htio isto to da učinim za svoga oca.“

Tada je Muhammed zaplakao a zaplako je i njegov sin Abdullah a da su te suze mogle da progovore zasigurno bi kazale: Zaista se bereket dobročinstva prema roditeljima vidi još na dunjaluku prije ahireta!

O sinovi i kćeri, činite dobročinstvo svojim roditeljima, pa čak i ako nisu živi jer će onda i vaša djeca činiti dobročinstvo vama.

„Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: "Gospodaru moj, dozvoli Mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi.“ (El-Ahkaf, 15)

Da li znaš o čemu govori ajet koji dolazi odmah poslije ovog?

„Eto, od takvih ćemo Mi dobra djela koja su radili primiti, a preko ružnih postupaka njihovih preći; od stanovnika Dženneta će oni biti, istinito obećanje koje im je dano ćemo ispuniti.“ (El-Ahkaf, 16)

Napisao: Dr. Abdulmuhsin Mutajri

Papirni Pajac
15-05-2012, 10:34 AM
iako ima viska sLLova h :P, nazire se naravoučenije:
bambinosi najviše usvajaju posmatranjem, a ne pričom

(poslije kada vidim batine pitam se :mrgreen: jesu li roditelji svjesni svega toga)

mostary
16-05-2012, 07:48 AM
Mala Vahida se vratila svome Gospodaru

Borba od rodjenja do preseljenja - preselila u srijedu 14.12.2011 god. - tekst je napisala njena majka

Esselamu alejkum cijenjena braco i postovane moje sestre! Osoba koja pise ovo pismo je majka jedne dzenetske pticice koja je preselila na bolji svijet.

Moja cerka se zvala Vahida i rodjena je 18.12.2000 godine u Zenici. SubhanAllah, kako sam se radovala njezinom dolasku na ovaj svijet, rekla sam svom muzu i sama sebi da nas je Allah pocastio sa tri cerke - nas put i karta ka DZennetu, insaAllah. Ali, moja sreca nije dugo trajala...Allahov kadr je takav da se moja cerka Vahida rodila bolesna. Moja Vahida je od 17 dana po rodjenju pocela da se bori za svoj zivot. Imala je cisticnu fibrozu [cf], tesku i neizlijecivu bolest. Njezini organi pocevsi od pluca, jetre, gusterace, bubrega - svi organi su joj bili zahvaceni teskom i opakom bolesti. Za lijecenje teske i opake bolesti je trebalo mnogo mnogo novca, a naravno mi to nismo imali pa ste nam Vi, cijenjena braco i postovane sestre, pomagali koliko ste mogli. I pored sve vase pomoci tesko je bilo da se borimo za lijekove i lijecenje u Bosni.

Njezino lijecenje u Bosni je bilo uzasno tesko, to smo samo mi roditelji znali i nasa Vahida. Zamislite naseg lijecenje i humanosti ljekara da su nam dva puta u toku Vahidinog zivota u Bosni govorili: "Idite kuci, veceras vasa Vahida umire". Nasoj Vahidi smo spremali dzenazu dva puta, ali nisu ljekari ti koji odlucuju o odlasku duse Gospodaru, vec Allah, svt. U Bosni je ta borba tako trajala deset godina - deset godina se boris i trazis da se pomogne i postalo je vise neizdrzivo.

Nakon deset godina Allahovom voljom dolazimo u Svedsku preko jednog brata, da nam ga Allah sacuva i podari mu ono sto najvise zeli, amin. Allah je taj koji je odlucio da u kratkom vremenu dobijemo boravisnu dozvolu u Svedskoj i da dobijemo stan blizu bolnice. Allah je sve dao da je islo tako, da kazem glatko, ali smo se bojali Allahovog iskusenja, jer mi nismo naucili da nam u zivotu ide sve lahko.

Bas kada je Vahida dobila sve sto treba i odgovarajucu njegu, kada smo svoj status sredili, Allah nas iskusao da vidi koliko smo mi zahvalni GOSPODARU SVJETOVA. Da u godini u kojoj smo u Svedskoj dobili sve sto smo trazili, ali to iskusenje je doslo.. nasa najmilija cerka je preselila GOSPODARU SVJETOVA.

Njena je dusa otisla mirno i nasmijana ko dzennetska ptica. Tako mi Allaha Velikog, u tim momentima Allah nam je podario smiraj jer smo osjetili takav miris nase cerke da ga nemozemo opisati. Taj miris se sirio cijelom salom, gdje je nasa pticica preselila. SubhanAllah, ko god je prosao mogao je osjetiti taj miris. U tim momentima smo mogli samo da zahvaljujemo Allahu na blagodati koju smo imali 11 godina.

Imam jos da vam pisem, ali sad ne mogu... insaAllah jedan dan cu da vam opisem svoju milu Vahidu i njen karakter, njenu njeznost i njenu skrusenost - zato su je svi voljeli, i ostavila je kod svakog, koga je srela, neki trag svoje njeznosti.

DZenaza nase Vahide ce se obaviti je u Bosni, pa ako neko zeli doci na dzenazu nek se javi na broj:

Veliki selami od Vahidinih roditelja i sestara!
....................................

Kako je doslo do ovog teksta

Draga braco i postovane sestre, mi smo, preko NUM stranice, za malu Vahidu prikupljali pomoc u nekoliko navrata dok je zivjela u BiH. Prije otprilke godinu dana smo culi da je mala Vahida, sa svojom porodicom, dosla u Svedsku i da ce ovdje pokusati da nastavi svoje ljecenje. Zatim smo culi da su dobili i boravisnu dozvolu pa se insan ponadao da je ovoj porodici napokon doslo olaksanje, kad... U prosli utorak navece otvaram svoj mail, kada vidim poruku od jednog brata iz Stokholma u kojoj pise da je mala Vahida u bolnici i da lezi u komi, situacija je kriticna i brat apeluje da se upucuje dova Uzvisenom Allahu za malu curicu.

Rano u jutro mi jedan drugi brat salje SMS i kaze da se ocekuje svakog trenutka da mala Vahida preseli...oko 11.30 dolazi mi poruka od brata: INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADZIUN...

SubhanAllah, preseli Vahida - pomislih. Posto imam curicu, priblizno staru kao mala Vahida, pomislih kako je tesko Vahidinim roditeljima zbog njenog odlaska, jer jedna od najtezih, dunjaluckih stvari koje se covjeku mogu desiti je gubitak djeteta (medjutim mozete vidjeti iz majcinog teksta kako vjernicka dusa razmislja: zahvaljivaju se Uzvisenom Allahu, Onome Koji im je dao Vahidu iz nicega, na blagodati koju su imali kod sebe jedanaest godina).

Vec prvi dan sam razmisljao da napisem na stranici o maloj Vahidi i njenom preseljenju, ali bi to ispalo sturo i kratko, pa mi se rodila ideja da zamolim Vahidinu majku da ona nesto napise, ali me je bilo sramota, jer pomislih: dijete im tek preselilo, a da ja ovako nesto predlazem. Medjutim neki dan sam zamolio jednu sestru da kontaktira Vahidinu majku i da je upita da sta napise, kad danas dodje gornji tekst.

Molim Uzvisenog Allaha, Koji daje zivot i Koji daje smrt, da uvede malu Vahidu u Dzennet, da vise nikada ne osjeti tegobu i bol, kao sto je to osjecala kroz cijeli svoj kratki zivot, da njenim roditeljima i sestricama podari sabura i da ih sve sakupi u dzennetskim bascama!

mostary
16-05-2012, 08:00 AM
Pismo male bebe

Piše: Senija Braković

- Majko ti si me nosila nepunih devet mjeseci. Trpila moje nestašluke još u svojoj utrobi. Bila si strpljiva, radovala se kada čuješ da ti zakucam jer si tada bila sigurna da sam živa. Redovno si odlazila na pregled kod one fine doktorice koja ti je uvijek rado pokazivala mene na nekoj mašini koja je mene škakiljala ali uvijek sam se strpila da bi tebi ispunila želju da me vidiš. Voljela sam onaj osjećaj kada se raduješ svakom mom pokretu i svakom novom pregledu da me opet gledaš.

Meni je jako lijepo bilo dok sam rasla u tebi. Znam, svima oko tebe je bilo čudno. Moja sestra koju si rodila prije sedamnaest godina sigurno još uvijek ne može da vjeruje da ću joj ja sada osvježiti život. Primjetila sam, majko koliko ona voli male bebe. Znam, majko, da me voli. Osjetim to. A brat, on je osjećajno biće, ni on neće dati da mi iko ikakvo zlo učini. Ne bi dao ni na seku. Oni se, majko, prepiru iz ljubavi. Nemoj im zamjeriti. Ja pokušavam svaki dan da ti kažem koliko mi je lijepo i koliko volim kada si sretna. Svaki tvoj osmijeh iz srca podari mi neku snagu i ljepotu. Da samo znaš, majko, kako ti lijepo stoji osmijeh nikada ga ne bi skidala. Za mene mako nemoj da brineš.

Mene čuvaju meleki Božiji. Videjt ćeš majko, ja ću se smijati njima. Oni će me zabavljati, jer dugo neću vidjeti tvoj osmijeh i onaj čudni sjaj u očima, ali ću osjetiti tvoju blizinu. Majko, ti si biće koje je Bog počastio da me rodi i odgaja. Znam da ćeš to ti najbolje učiniti. Već si se dokazala. Ja sam ti samo podsjetnik, da ne zaboraviš kako je to raditi. Brat i sestra su već veliki i s njima su neke velike brige, a ja sam sada mala i samnom nećeš imati puno problema. Slušat ću te sve dok me ne natjeraju da hodam. A onda... onda ću im dokazati šta su sebi natovarili na grbu.

Ne brini majko, Bog je tebi sabur podario, već si ga imala od samog mog začeća pa si izdržala evo do danas. Ja se sada namještam, pokušavam da izađem. Ali ova mi se kućica tako sviđa, da ne bih još izlazila. Ali kada dobijem naređenje morat ću. znam da će mi se svi veseliti. znam da će moj babo procvjetati. unijet ću radost u vaše živote. Samo majko, nemoj da brineš. Onda ni ja se ne osjećam lijepo. Odmah mi se neka struja pojavi koja me bocka i smeta mi. Zato, molim te, budi smirena i dovi Allahu dž.š. On je mene stvorio i On će me čuvati. Majko, još jedno ti samo želim reći, ti si biće kojem se nikada zahvaliti neću moći. majko, poselami moga babu i reci mu da te čuva jer sam ti ja veliki slatki teret.. Majko, VOLIM TE....

mostary
17-05-2012, 07:09 AM
Čovjek koji je tukao svoju majku

Šejh Abas koji radi u gasulhani u Džiddi već 21 godinu, i dobrovoljno kupa mrtvace (znači bez ikakve novčane naknade), ispričao je sljedeći događaj koji se desio lično njemu. Šejh Abas priča: “Nazvali su me u moj ured rekavši mi da je u toj i toj ulici i kući umro čovjek, pa ako mogu da dođem do kuće i obavi m šta treba. Kad sam došao pred kuću, vidio sam da se radi o bogatoj porodici. Ušao sam u kuću i ostao bez teksta. Sve je bilo u staklu, mramoru, dosta toga je bilo pozlačeno. Čovjek je bio milioner. Kada sam ušao u sobu u kojoj je on na krevetu ležao mrtav, nisam mogao da se snađem jer je sva bila u ogledalima. Dok sam hodao na podu sam gledao svoje tabane i lice, sve je bilo u ogledalima. Na sredini sobe je bio veliki krevet prekriven svilom. Na krevetu je ležao on a oko njega tri sluškinje različitih nacionalnosti.

Prišao sam krevetu i otkrio bijeli čaršaf kojim je bilo prekriveno njegovo tijelo i lice. Umro je prije jednog sata. Kada sam otkrio njegovo lice, JEDAN MRAV JE IZAŠAO IZ NJEGOVOG NOSA. ONDA SU POČELI MRAVI, NJIH MNOGO, JEDAN ZA DRUGIM DA ULAZE U USTA A IZLAZE NA UHO, IŠLI SU PREKO LICA A ZATIM SU ULAZILI NA UHO A IZLAZILI NA USTA i NOS.

Iznenadio sam se. Ovakvo stanje mejjita nisam našao u knjigama fikha niti u knjigama koje govore o načinu pripremanja mrtvaca za dženazu. Nazvao sam jednog šejha, objasnio mu slučaj i pitao kako da postupim. Šejh mi je iznenađen i pogođen samo kratko rekao:“Šejh Abas, uradi kako misliš da je najbolje, ja ne znam.“

Pozvao sam njegove sinove da mi pomognu oko kupanja, međutim oni su odbili, samo je jedan njegov unuk pristao da mi pomogne. Onako u čaršafu smo ga uzeli i stavili u kadu koju smo prije toga napunili vodom. Nekoliko sam ga puta potopio kompletnog kako bi mravi izašli iz njegovog tijela. I stvarno je tako i bilo, kada bi ga god potopi, mravi su izlazili iz ušiju, nosa i usta. Tako sam radio dok mu se tijelo nije očistilo od mrava, pokupio sam ih rukom sa površine vode i izbacio vani.

Nikad u svom životu ovo nisam vidio, okupao sam na stotine tijela, ali ovako nešo nisam vidio, da nakon samo sat vremena od smrti iz tijela izlaze životinje. Četiri noći nisam mogao da zaspem, stalno mi je bila njegova slika pred očima. Bilo kako bilo, njegovi sinovi nisu bili raspoloženi za razgovor. Sjeo sam u auto sa ovim unukom koji mi je pomogao oko kupanja i tada sam mu rekao:“Ovo što smo ja i ti vidjeli oko mrava, nećemo nikome da govorimo, međutim, ja već 21 godinu kupam mrtvace, ovo nikad nisam vidio, kakv je bio tvoj dedo?“

Unuk obori glavu i reče: “Vidi šejh, ja znam da ću biti pitan pred Allahom, ali ja znam sigurno da je moj dedo udarao i tukao svoju majku, UDARAO JU JE TOLIKO DA BI SE ONA SVE DERALA, ONAKO SE NI ŽIVOTINJA NE UDARA. Sjećam se jednom da ju je tako izudarao, da njegova djeca koji su tada bili već odrasli, uzeli svoju nanu o odveli je u policiju da ga prijave zajedno sa njom. Kad su tamo došli, ona je izjavila da njeni unuci ne govore istinu i da nju njen sin ne udara.

Eh, ja Rabbi, to je srce majke, bilo ju je stid i sramota da se čuje kako je njen sin nasilnik, trpjela je bol i udarce ...a njegova kazna je počela prije njegove dženaze i spuštanja u kabur. Šejh kao i drugi učenjaci su zaključili da sve što mu se desilo nakon smrti je zbog nepokornosti prema majki.

mostary
17-05-2012, 01:33 PM
STRANAC

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.
Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici.
U mom dječjem umu on je imao posebno mjesto.
Rodiitelji su me odgajali komplementarno: mama me je učiila da razliikujem dobro od zla, a tata me učiio da budem poslušan.
Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijima i komedijama.
Kad sam želio da saznam nešto o politici, povijesti ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost!
Moju porodicu je odveo na prvi veliki nogometni meč.
Nasmijavao me i rastuživao.
Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.
Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo što ima da nam kaže.

Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.
Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama,, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da iih pratii..
Proste priče, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca
Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac poticao da ga redovno pijemo.
On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.
Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvaćanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče.
Iz dana u dan stranac je proturječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ušutkavali.
I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.

Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice.
Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka.
Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.

Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu.
Zovemo je kompjuter.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.

mostary
18-05-2012, 08:01 AM
Mala molba za tebe, operi ruke svoje majke


Diplomirao je visokom ocjenom, bio je zadovoljan postignutim uspjehom i bio je siguran da ga čeka lijepa karijera. Jedna od najvećih firmi u njegovoj državi je raspisala konkurs za popunu određenih mjesta. Odmah je priložio potrebnu dokumentaciju te prošao prvi intervju. Završni intervju od kojeg zavisi da li će biti primljen, je razgovor sa generalnim direktorom te firme. Dok je sjedio ispred direktora i pregledao njegove dokumente, podigao je pogled prema njemu te počeo sa pitanjima.

Direktor:“Da li si tokom studiranja imao neku stipendiju?“

Mladić:“Ne, nikakvu.“

Direktor:“Da li je otac plačao tvoje studiranje?“

Mladić:“Ne, otac mi je umro kad sam ja imao jednu godinu, moja majka me je školovala čitavo vrijeme.“

Direktor: “A gdje je zaposlena tvoja majka, gdje radi?“

Mladić: “Ona ustvari nije zaposlena u nekoj firmi, ona kod kuće pere i pegla odjeću od drugih ljudi.“

Onda je direktor zatražio da mu on pokaže svoje ruke. Kad ih je pokazao bile su to dvije bijele i nježne ruke. Direktor ga onda upita: “A da li si ikada pomogao svojoj majki u pranji odjeće?“

Mladić:“Ne, nisam, ona mi nije dozvoljavala, stalno je govorila da učim i ponavljam.“

Direktor:“Dobro, vidi, imam za tebe jednu malu molbu, zamolio bih te da odeš kući i da opereš majčine ruke.“

Mladić je bio na početku zbunjen ali kad je u pitanju posao, onda nema zbunjenosti i šale. Otišao je kući objasnio majki zahtjev direktora te je zamolio da joj opere ruke. Kad je majka čula za posao, bila je radosna, ali je u isto vrijeme se osječala čudno zbog tog zahtjeva, ipak je pristala na to da joj sin opere ruke.

Nasuo je vode u posudu i počeo da joj pere ruke. Dok ih je prao počeo je da plače. Tek sada prvi put u životu je vidio u kakvom su stanju ruke njegove majke. Bile si ispucane, koža je bila gruba i hrapava, na njima su bili stari žuljevi, ruke su bile nabrekle i otečene...plakao je kao dijete.

Tek sada, prvi put dosad, mladić je shvatio da su te dvije ruke njega odhranile i odškolovale, da sve što ima u životu, ima od te dvije ruke...Kad je završio sa pranjem, poljubio ju je u čelo a zatim je oprao ručno svu odjeću i ispeglao. Tu noć su sjedili dugo i razgovarali.

Sutradan, kad je suznih očiju došao kod direktora i kad mu je rekao šta se desilo te da je on ostatak odjeće sam oprao, direktor ga upita, šta je naučio iz svega toga, a on odgovori: “Naučio sam sljedeće:

1) Shvatio sam stvarno značenje riječi „zahvalnost“

2) Da nije bilo moje majke, danas ja ne bi bio ovo što jesam

3) Shvatio sam koliko je neke poslove teško raditi

4) Shvatio sam važnost porodice.

Direktor se nasmija i reče: “Ovakvog sam radnika tražio, koji će znati cijeniti svoj rad i trud, te pomagati drugima.“

mostary
18-05-2012, 01:27 PM
VAHID TIRIĆ CRTA NOGAMA


Željno sam očekivala učešće u jučerašnjoj (30.01.2012.) emisiji na NTV Hayat kako bih upoznala najuspješnije heroje Bosne i Hercegovine, kako su mi to najavile voditeljice emisije Amra i Nadira.


Zaista, iskustvo je bilo prelijepo, jer svaka priča sa sobom nosi veliku, zajedničku poruku a to je da Allah određuje samo ono što je hajr za nas i da nas još na dunjaluku obilno nagrađuje za sabur. Poseban dojam na mene je ostavila priča o našem bratu Vahidu iz Travnika koji je najljepši primjer za sve one koji zapadaju u teške depresije bez ikakakvog opravdanog razloga.

Vahid je bio omiljeni sin svoje majke koja ga je brižljivo čuvala po podrumima i skloništima tokom cijele agresije na BiH bojeći se za njegov život. Nije mu dozvoljavala da izađe napolje da se igra sa drugom djecom jer je mislila da će njen voljeni sin na taj način izbjeći Allahovu odredbu.


Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i prestanka ratnih dejstava, tada 12/13-godišni dječak se zadesio ispod jednog trafoa sa svojim vršnjacima kada je eksplodirala eksplozivna naprava usljed čega je Vahid teško povrijeđen i tom prilikom ostaje bez obadvije ruke.


Možemo samo predpostavit kako se osjećao dječak koji je maštao da postane sportista i koji je kao i svi njegovi vršnjaci imao velike snove a posebno kada se uzme u obzir da je bilo upravo prestalo ratno stanje i put do ostvarenja njegovih snova je bio otvoren ali sve se raspršilo samo u jednom trenutku.


No, Vahid nije očajavao. Nakon dugotrajnog liječenja u BiH i vani, vratio se u Travnik i, kako sam opisuje, kada mu je bilo najteže i kada je počela ona kriza, svoju dušu je posvetio ibadetu jer se nalazio u mubarek mjesecu Ramazanu. Naš brat misli da je taj Ramazan bio presudan u Njegovom životu... Nije očajavao niti gubio vrijeme. Nije žalio nad sudbinom koju mu je Allah odredio i sam prepoznaje da je bio niko i ništa do tog iskušenja a onda je postao veliki umjetnik poznat u čitavom svijetu i član raznih svjetskih udruženja umjetnika. Crta nogama i služi se njima puno bolje nego mnogi rukama. Imao je jako puno izložbi ali na žalost svuda u svijetu je više zapažen njegov talenat za razliku od domovine. Ponosim se njime i njegovom snagom.


Ono što me fasciniralo u njegovom izlaganju, to je da se ne osjeti ni trenutak žaljenja na iskušenje koje ga je zadesilo. Molim dragog Allaha da ga učvrsti, da mu pomogne i da ga učini svijetlim primjerom današnjim generacijama depresivnih madića i djevojaka koji ne znaju šta će od viška slobodnog vremena i koji se ne odvajaju od antidepresiva.


U emisji su učestovale i dvije od četiri sestre koje su jetimi Srebrenice i čija majka zaslužuje najveće diplome časti za tako lijepo vaspitane i veoma uspješne kćerke koje je sama odgajala i izvela na Pravi put uprkos svim iskušenjima koja su ih na tom putu sputavala. One su još jedan svijetli primjer za sve one koji pored svih ovodunjalučkih blagodati koje posjeduju, djecu vode pedagozima jer ne znaju metod kojim bi izazvali poštovanje i poslušnost svoje djece, a pored toga ganjaju karijere i poziciju u društvu. Njihova majka je sa 28 godina ostala udovica i svaku minutu svog vremena posvetila je odgoju četiri kćerke. Molim Allaha da ih zajedno sastavi u džennetu a ON svoja obećanja ispunjava.


U hadisu se prenosi da je rekao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: “Ko lijepo odgoji dvije kćerke do njihove punoljetnosti i udaje, ja i on ćemo na Sudnjem danu biti ovako blizu (pa je pokazao dva ispružena prsta)“ U drugoj predaji se spominju tri kćerke pa je neko upitao „A dvije?“ na šta je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem odgovrio „I dvije“.


Ništa manje značajna nije ni priča dvije sestre blizanke iz Doma za socijalno-zdravstveno zbrinjavanje u Nahorevu a koje su vlasnice preko stotinu medalja iz različitih sportova i koje uvijek u svemu osvajaju prva mjesta. Molim Allaha da ih uputi na pravi put a da zaposlenicima, poput šefice službe socijalnog zbinjavanja Mirsade Pašukanović, oteža vagu dobrih dijela, amin.


Svima nama neka ove priče budu podsticaj da budemo još zahvalniji našem Gospodaru i još bogobojaznijim, a iskušenja kojima nas iskuše da prihvatimo sa ubjeđenjem da nam ona sa sobom nose neki veliki hajr i da su nam ona karta do Dženneta ako se ispravno prema njima postavimo.

Nađa Dizdarević

mostary
21-05-2012, 10:13 AM
Osam laži moje majke

Moja mati nije uvijek govorila istinu.... slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima! Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici... siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a nekamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo riže u kući... Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ''Jedi, sine, ja nisam gladna.''

Ovo je bila njena prva laž.

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, hvala Allahu, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obje ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši: ''Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.''

Ovo je bila njena druga laž.

Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjevnim predmetima i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je: ''Majkoooo, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!'' Ona se nasmijala i rekla: ''Sine moj, ja nisam umorna.''

Ovo je bila njena treća laž.

Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu, doveći za moj uspjeh. Kada su ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočekla u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se i pogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ''Majko, pij'', a ona reče: ''Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.''

Ovo je bila njena četvrta laž.

Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često smo gladovali. Pored naše kuće živio je moj amidža, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ''Ja nemam potrebe za ljubavlju.''

Ovo je bila njena peta laž.

Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ''Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.''

Ovo je bila njena šesta laž.

Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Njemačka firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom sretnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ''Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.''

Ovo je bila njena sedma laž.

Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao hizmetiti. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao.... Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši: ''Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.''

Ovo je bila njena osma laž.


Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila.

Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:

Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom.

Svakome ko je izgubio svoju voljenu majku, poručujem:

Uvijek se prisjeti koliko se samo umarala radi tebe. Moli Allaha da joj oprosti i da joj se smiluje.

mostary
21-05-2012, 11:21 AM
VOZIŠ LI TI PREBRZO

Pogledao je na svoj brzinometar: sedamdeset i pet na sat u zoni u kojoj je ograničenje pedeset. Već četvrti put da ga policija zaustavlja u nekoliko mjeseci. Kako baš svaki put kad prekorači brzinu bude odmah zaustavljen? Usporio je i lagahno zaustavio auto, ne baš na zgodnome mjestu. Uostalom, neka saobraćajna policija koja ga je zaustavila brine o gužvi koja bi mogla nastati.Policajac je lagahno prilazio s velikim notesom u ruci. Čovječe, pa to je komšija; iz iste mahale. Još više se uvukao u svoj mantil. To je gore nego kazna koju će morati platiti. Policajac je uhvatio čovjeka iz vlastite ulice. Čovjeka koji je bio malo nestrpljiv dočepati se kuće nakon dugoga i napornoga dana na poslu. Čovjeka s kojim je sutra trebao ići na utakmicu. Iskočio je iz auta i prišao policajcu, čovjeku koga je viđao skoro svaki dan ali kojega nikada, do sada, nije vidio u uniformi.

“Đe’s ba! Malo sam zijan što te ovako sretoh…”
“Šta ima?”, odgovori policajac ali bez smješka.
“Izgleda da si me ufatio dok sam žurio kući ženi i djeci…”
“Ja, izgleda.” Policajac je djelovao nesiguran, dobro je.
“Znaš šta, malo sam se prâvo naradio ovih dana u kancelariji. Eto, malo sam i prekršio koje pravilo, samo jednom.”
Šutnuo je nožnim prstima kamenčić na asfaltu: “Žena mi reče nešto o roštilju večeras… Kontaš?”
“Kontam, kontam. Ali kontam i da si uvažen u našoj mahali.” O-o. Ne sluti na dobro. Vrijeme za promjenu taktike.
“Pri kol’ko si me ufatio?”
“Sedamdeset. Možeš li se, molim te, vratiti u auto?”
“Čekaj ba, pogledao sam na brzinometar čim te vidjeh. Jedva da sam išao šezdeset i pet”, činilo se da je laž sve uvjerljivija kako se stjecalo iskustvo kroz kazne.
“Molim te, vrati se u auto.” Isfrustriran, zavali se u sjedište, zalupi vratima i zabulji se u šoferšajbu. Nije žurio otvoriti prozor na vratima. Minute su prolazile. Policajac je nešto švrljao po papiru. Kako to da nije zatražio vozačku? Kako bilo, proći će sedmice prije nego što ga ponovno pozdravi kada se sretnu na ulici. Kuckanje po prozoru uzrokovalo je da okrene glavu na lijevo. Policajac stajaše s papirom u ruci. Spustio je prozor tek toliko da se papir može provući.
“Fala”, nije mogao skriti ironiju u svome glasu. Policajac se mirno vratio u svoje auto. Gledao ga je u retrovizoru kako odlazi. Odmotao je papir koji dobi. Kolika li je kazna?

Ček’, ček’. Šta je ovo? Zezancija? Kazna sigurno nije. Počeo je čitati: “Dragi moj prijatelju, kćerka mi je imala šest godina kada je poginula. Pretpostavljaš – vozač je vozio preko dozvoljene brzine. Tri mjeseca u zatvoru i onda sloboda. Bio je slobodan otići svojoj kući i zagrliti svoje kćeri; sve tri. Ja sam imao samo jednu, i morat ću čekati odlazak na Ahiret (drugi svijet) da bih je, ako Bog da, ponovno zagrlio. Hiljadu sam puta pokušao oprostiti tome čovjeku. Svaki put mislim da sam konačno uspjeo to postići. Možda i jesam, ne znam, ali moram to ponovno učiniti jer nisam siguran. Kako bih i bio?! Moli dragoga Allaha za mene. I, molim te, pazi - moj sin je sve što mi je ostalo.”
Okrenuo se na vrijeme da vidi kako policajčev auto odlazi. Gledao je za njim sve dok se ne izgubi iz vida. Ostao je u šoku. *************************************

mostary
22-05-2012, 10:21 AM
Ti još uvijek imaš izbor

Ovaj insan je život na ovome svijetu provodio u konzumaciji svih ovodunjalučkih prividnih ljepota ne vodeći računa o tome šta je haram a šta halal. Kada su ga dobronamjernici opominjali i savjetovali da se pobrine za svoj ahiret, on se smijao i izigravao sa njima tvrdeći da se sa onoga svijeta još niko nije vratio a da od ovoga hoće da uzme maksimum. I uzimamo je maksimum bez ikakvih ograničenja.


Vrijeme je provodio u udovoljavanju strastima. Nije mu bilo važno šta je halal, a šta haram, i nije se nimalo brinuo od spolnih bolesti koje su ga zaobilazile dok je noći prvodio u udvoljavanju životinjskoj pohoti sa raznoraznim sličnim sebi. Nije osjećao kajanje nakon kratkotrajnog užitka.

Nije vodio računa o tome da li mu je halal zarada i hrana kojom se hrani i svoju porodicu izdržava. Kamata mu je bila veoma draga, jer je bila IN u njegovom vaktu pa je kuća u kojoj je živio, automobil koji je vozio, odjeća koju je oblačio i hrana koju je jeo i pio, na kredite odplaćivana, a keš u njegovom džepu se veoma rijetko nalazio tako da nikada nije imao „sitnih“ da udijeli sadaku i pomogne gladne, siromašne, gole i bose....


Nije imao vremena za svoje roditelje koje je „starima“ nazivao i odlazak kod njih mu je predstavljao poteškoće i gubljenje vremena jer „oni u svom kamenom dobu su živjeli“, a on u „modernom„...


Svojoj djeci je obezbjedio sve ono što će ih približiti Evropi i Americi, obezjedio im je tehnologiju kojom će se istrenirat kako da budu što prihvatljiviji u društvu, a časove plesa, klavira i sexualnog odgoja je posebno plaćao kako bi njegova porodica bila „iznad“ onih koje je on smatrao „zaostalim“.


Izrugivao se i najpogrdnijim imenima nazivao vjernike i vjernice koji su svoj život posvetili pokornosti Allahu i koji su naučili suštinu života na ovome svijetu. Trudio se da im život zagorčava kako bi se dodvorio onima koji su „daljih pogleda“...


Došao mu je melek smrti dok je bezbrižno uživao opijen strastima i porocima... Došao mu je kada ga je najmanje očekivao. Nije uspio da ga potplati niti da ga udobrovolji. Čupao mu je dušu kidajući svaki damar njegovog tijela kao da čupa ožeg iz vune. Pokajanje je izgovarao, ali nije bilo koristi jer duša je hroptala u plućima i nikako nije izlazila a pokajanje je bilo uzaludno. Nije bilo koristi od prijatelja i familije, niko mu nije mogao pomoći, niko tu dušu nije mogao ni vratiti niti pogurati da olakša njen izlazak. Iščupao ju je melek smrti čupajući sa njom damare svakog dijela tijela. Smjestio ju je na kostrijetne, bodljikave ćefine a ona njegova duša je toliko smdila da su se meleci pitali čija je to duša tako prljava i smrdljiva. Obavijestio ih je melek koji je nosi na onim bodljikavim ćefinima da je to duša tog i tog poznatog po tom i tom haramu kojeg je najčešće radio. Zbog njenog smrada i odvratnosti, nije joj dozvolilo dunjalučko nebo da prođe kroz njega.


Zatim je ta duša obaviještena o mjestu u džehenemu i vraćena u kaburski azab u kome se kabur toliko stijesnio da su kosti jedna pored druge prolazili a ružni, strašni čovjek koji je bio njegovo ružno djelo ga udarao maljem i mrskao njegovu lobanju i kosti. Vidjeo je svoje mjesto koje ga čeka u džehenemu i molio dragog boga da odgodi dolazak Sudnjega dana kako nikada nebi ušao u tu svoju kuću koja ga čeka u džehenemu prema njegovim djelima po pravdi pripremljena.


Smješten je u džehenemsku vatru prema onome kako je radio i šta je zaslužio i tamo je vidjeo neke kojima je vatra do čalanaka, nekima je bila do koljena, nekima do pojasa, nekima do vrata itd... Uhvatili su ga jaki meleci koji su ga oborene glave prema dole dovukli do ivice džehenema, a zatim je bačen na dno džehenemske vatre u koju je padao 70 godina. Njegovo tijelo je naraslo toliko da je njegov zub bio kao brdo Uhud, a debljina njegove kože postade tri dana putovanja. Odmah je shvatio da je toliko narastao samo zbog toga da bi se njegova bol i patnja povećali. Njegova postelja postade vatra, njegova hrana postade drvo Zekum a piće ključala voda od koje mu svo meso do kosti pospada kada je se napije. Ponekad je pio tekućinu koja je izlazila iz tijela ostalih džehenemlija poput kapljevine od gnjoja, sukrvice.


Ponekad bi se hranio suhim trnjem koje mu je kidalo tijelo... Bilo je dana kada bi poželio da ga izvedu iz te žestine džehenemske vatre koja je za 70 puta veća od ovodunjalučke, ali bi ga tada uvodili u dio džehenema koji je bio toliko hladan da bi čuo pucanje vlastitih kostiju od hladnoće, nije mogao izdržati pa bi odmah tražio da ga vrate nazad u vatru a u vatri džehenemskoj ga čekaku Zebanije koje mu otkidaju meso svojim strašnim zubima. Tamo ga po pravdi kažnjavaju meleci zaduženi za kaznu onima koji nikada nisu zatražili Allahovu milost na dunjaluku pa su zaslužili Njegovu kaznu na ahiretu... Oni im čupaju kukama meso sa lica zbog onih koje su ogovarali, zbog onih o kojima su širili lažne glasine. Tamo su i oni koji su obješeni za grudi i koje zmije ujedaju. Njegovo društvo je u azabu u kome niko nikome ne može pomoći, a jedni druge će ipak optuživati i međusobno se raspravljati.


On je postao nesretnik i uzalud je priželjkivao smrt znajući da je dzehenem vječnost i da se njegova koža nakon što izgori i ugljeniše se, ponovo obnovi i patnja se nastavlja do beskonačnosti. Shvatio je da bio veliki zalim sam prema sebi kada je dozvolio da samo kratko na dunjaluku uživa i da onim što je bilo tako prolazno, obezbjedi sebi najteže mjesto u džehenemu koji je vječan... On je zauvijek nesretan i za njega spasa nema. Nema mu pomoći od onih na koje je svoj život i mladost potrošio. Nema nikakve koristi od onih koje je zadovoljavao srdeći svoga Gospodara koji je svaki dan i svaku noć čekao njegovu teobu i povratak iz tame na svjetlost.
Za njega je kasno i on je upisan među one koji su zauvijek nesretni. On je muđu onima koji su prodali vječnost za prolaznost ali ti moj brate i voljena sestro još uvijek imaš izbora. Gospodar tvoj te čeka i raduje se tvojoj teobi.Vrati mu se i pokaj prije nego bude kasno. Tvoja loša djela biće zamijenja u dobra, a sve ono što si radio/radila bit će zauvijek izbrisano. Milostivi ti svoj rahmet nudi pa uzmi ga bez odlaganja jer možda će već naredni trenutak biti kasno.


Odkada je stvoren Džehenem Mikail (melek čuvar džehemema) se nikada nije nasmijao. Odkada je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem vidjeo džehenem prilikom Isre i Miradža nikada se nije nasmijao (samo bi se smješkao). Mnogi ispravni predhodnici bi padali u nesvjest a neki od njih bi umirali nakon što bi vidjeli ovodunjalučku vatru prisjećajući se džehenemske vatre. Neki ashabi su sebi dali u obavezu da svaki dan, odmah nakon sabaha idu kod kovača da posmatraju vatrene plamenove i plaču nadajući se da će ih to spasiti od ahiretske vatre.


Neki bi kada pomisle na grijeh, približavali svoje ruke i prste plamenu svijeće i sami sebi pržili kožu uvjeravajući se da ne mogu ni dio ovodunjalučke vatre podnijeti, a mi danas bezbijedno u smijehu i zanosu sjedimo pored kamina pred otvorenim plamenom opisujuči to kao najljepše trenutke opuštanja. Subhnallah, gdje smo mi odnosu na one koji su bili obradovani džennetom? Odakle nam tolika samouvjerenost, tolika hrabrost???


Allah je stvorio vatru kao milost da bi nas njome podsjećao na džehenem koji je pripremljen samo za nesretnike i samo za one koji ne budu htjeli ući u džennet jer pravi put se jasno razlikuje od zablude ali opet mnogi imaju hrabrosti da uzmu vatru pa njome potpale cigaretu, uzmu vatru pa na njoj uz alkohol okrenu neku životinju, potpale vatru pa pored nje počine zinaluk, potpale vatru pa na njoj skuhaju ukradenu hranu ili onu koja je ne neki drugi haram način sakupljena. Potpale haram vatru od haram drva zarađenu i na nju haram hranu stave, i sa haram osobama u njoj uživaju... Toliko hrabrosti imamo mi današnji insani i šejtan nam neda da vidimo tu vatru kao milost i podsjećanje (odvraćanje) od džehenemske vatre koja je 70 puta žešća.


Brate moj i voljena sestro, pisanje ovog teksta kao i čitanje ovog teksta je također Allahova milost za tebe, jer ti je Milostvi dostavio izbor pa molim te u ime Milostivog izaberi spas, izaberi džennetske bašče kroz koje će rijeke teći i u kojima ćeš zauvijek u nezamislivim blagodatima boraviti. Izaberi zlatne dvorce samo za tebe pripremljene. Nemoj da budeš nesretnik kome će biti pokazano izbgubljeno mjesto u džennetu a koje si zbog kratkotrajnog uživanja zamijenio vječnom džehenemskom vatrom.


Molim te, dok još nije kasno, izaberi Allahovu milost. Podigni Mu te svoje dvije grješne ruke i prozbri:


“Gospodaru Moj, Ti praštaš i voliš opraštanje pa oprosti meni sve moje grijehe i približi me Sebi. Pomozi mi Milostivi da idem putem kojim ću stići do tvoga Arša bez polaganja računa.“


AMIN!


Nađa Dizdarević

mostary
23-05-2012, 07:28 AM
Sve je pocelo sa staricom

Bilo je 14.30 poslijepodne, kraj radnog vremena. Usao sam u auto i krenuo kuci. U voznji sam se sjetio zenine podugacke liste stvari koje trebam kupiti i to sam morao odraditi kako bi imao mir u kuci.U povratku kuci prolazim pored trznog centra u kojem uvijek obavljam kupovinu. Izasavsi iz auta ugledam staricu ispruzene ruke koja moli da joj se udijeli milostinja. Zastao sam. Nisam bio siguran da li da joj udijelim jedan euro ili ne? Na kraju sam ipak posegnuo za jednim eurom i rado ga dao starici rekavsi joj:
“Evo nano, ovo je za tebe!”
Odjednom sam poceo osjecati radost u svom tijelu. Izgledalo je kao da mi svaki dio tijela, ucesnik u ovoj dobroj radnji, cestita na ovako velikom poduhvatu. Osjetio sam kao da sam ucinio nesto ogromno. Bio sam ponosan na sebe! Usao sam u auto i krenuo kuci. U voznji sam razmisljao o djelu koje sam ucinio i na kraju rekao sam sebi:
“Subhanallah! Zar jedan jedini euro moze covjeka toliko da izmijeni?”
Ovaj dan je prosao, a ja sam se osjecao poput najsretnijeg i najveselijeg covjeka na Zemlji. Sljedeci dan, u povratku s posla, ponovo sam svratio u trzni centar u nadi da cu sresti onu staricu. Gledao sam lijevo i desno, trazeci staricu na mjestu ispred ulaza na kojem je dan prije sjedila. I zaista, ona je bila tu. Prisao sam joj i upitao je:
“Nano, kako si?”
Odgovorila je: “Dobro, elhamdulillah.”
Zbunjeno sam se povuko korak nazad. Subhanallah! Kako se zahvaljuje Allahu, a prezivljava tako tesko stanje?! Ona je siromasna, stara i bolesna... U tom momentu u mojim mislima je naviralo more pitanja: Jedna stara i siromasna zena ne zaboravlja Allaha s.v.t. i zahvljuje Mu se. Subhanallah! Koliko samo ima ljudi kojima je Allah dao da im se otvori bezbroj puteva opskrbe, medjutim, kada ih upitas o njihovom stanju, oni kazu: “Lose nam je!” Odvratna rijec u kojoj nema velicanja Allaha niti zahvale Njemu s.v.t. za ono sto im je On podario. Nisu svjesni omjera te rijeci. Pa ti sa tim pokazujes da nisi zadovoljan Allahovom opskrbom i Njegovim kaderom. Zaista je takvo ponasanje jako opasno! Nastavio sam dalje pitati staricu:
“A ko ste Vi? Gdje Vam je muz? Gdje su Vasa djeca?“
Odgovorila mi je : „Ja sam nana i imam sedmero unucadi. Otac im je umro prije cetiri godine. Nisu vise mogli zivjeti u ocevom stanu, jer nisu bili u stanju da plate stanarinu. Kcerka je bila primorana da sa djecom doseli u moj mali stan. Medjutim, nakon godinu ipo, moja kcerka, majka sedmero djece se tesko razboljela i takodjer preselila. Djeci nije preostao vise niko osim Allaha, pa mene. Sedmero djece! Najstariji se zove Muhammed i jos uvijek ide u skolu. Vise puta mi je predlagao da prekine skolovanje i da ide raditi kako bi mogao opskrbiti bracu i sestre. Nisam mu to dozvolila. Obecala sam mu da cu se ja brinuti o njima. Zbog toga ja sjedim ovdje svaki dan i cekam Allahovu milost u nadi da cu toj siromasnoj djeci moci donijeti nesto za veceru. Hvala Allahu na svemu!”
Njena prica me toliko pogodila, te sam odlucio da ne izadjem iz prodavnice prije nego sto kupimsve potrebno za nju i djecu. Uzeo sam kolica i gurao ih kroz prodavnicu stavljajuci u njih sve sto sam smatrao potrebnim, a zatim sam izasao i zaustavio prepuna kolica pred staricom rekavsi joj:
“Evo, ovo je sve za Vas i Vasu djecu.”
Gledala me zbunjeno, vjerovatno misleci: “Jesi li ti siguran u to? Zar je to sve za mene?”
Zovnuo sam joj taxi i utrpao stvari. Zatim sam usao u auto i pratio taxi u zelji da se uvjerim u istinitost njene price. Kada smo stigli ugledao sam prizor koji covjeku moze samo suze na oci natjerati. Vidio sam djecu u tako sazaljivom stanju... Malu djecu u odrpanoj odjeci koja je jedva njihva stidna mjesta prekrivala. Kada su ugledali nanu, radosno su skocili i zagrlili je. Starica je takodjer radosno priglila malisane. Dosao sam sebi tek kada sam osjetio kako mi se suze na hlace spustaju. Osjecao sam neku neopisivu radost... Krenuo sam kuci dugo razmisljajuci o onome sto sam dozivio. Nekoliko dana nakon toga, sa par prijatelja sam oformio jednu manju humanitarnu organizaciju koja se trebala brinuti o siromasnim muslimanima u nasem gradu. Pojedinoj braci iz drugih gradova se dopala nasa ideja, pa su i oni u njihovim mjestima oformili slicne organizcije. Nakon izvjesnog vremena udruzili smo sve te organizacije u jednu. Allah nam je spustio Njegovu milost i pomoc. Molim Allaha da ukabuli nasa djela. Amin! Humanitarna organizacija koju je ovaj brat oformio izrasla je u jednu od najvecih humanitarnih organizacija Svijeta. A sve je pocelo sa ovom staricom... Allahov Poslanik s.a.v.s. kaze: “Zastitite se od vatre dzehennemske, pa makar sa pola hurme.”

mostary
24-05-2012, 08:42 AM
Počeo je izlaziti sa ženom koja nije njegova supruga

U toku dvadeset godina bračnog života, supruga mi je često govorila: ’’Kada ćeš izaći sa svojom majkom?’’ Iako sam znao da moja majka već devetnaest godina živi sama, otkad je preselio moj otac, dunjalučke obaveze, troje djece, učinili su da je rijetko posjećujem. Jedne noći nazvao sam je telefonom i rekao: ''Da li želiš da izađeš sa mnom na večeru?'' Iznenađena što je zovem noću, upitala je: ''Da li je sve u redu, sine moj?''
Odgovorio sam da je sve u redu, ali da želim sa njom provesti neko vrijeme.
‘’Mi sami!?’’, začuđeno je upitala. Kada sam joj potvrdno odgovorio, nakratko se zamislila i rekla: ''Voljela bih to, mnogo.''
U četvrtak, nakon završetka radnog vremena, otišao sam po majku, pomalo uznemiren, jer je to bilo prvi put da izlazim sa svojom majkom. Kada sam stigao, zatekao sam je kako, nestrpljiva i odjevena u lijepu haljinu koju joj je babo kupio pred samu smrt, čeka pred ulaznim vratima.
Ugledavši me, osmjehnula se i rekla: ''Svima sam razglasila da ću danas izaći sa svojim sinom, svi su se obradovali i nestrpljivo očekuju su šta ću im ispričati kada se vratim.
Uzeo sam svoju majku pod ruku i otišli smo u sasvim običan restoran u kojem je vladala mirna atmosfera, tako da smo mogli u miru razgovarati.
Kada smo sjeli, počeo sam joj čitati jela sa jelovnika budući da nije mogla sama da pročita jer su slova bila mala. Dok sam čitao, blago se osmjehnuvši, prekinula me i rekla:''Tako sam i ja tebi čitala, sinko, kada si bio mali.''
Tokom jela prisjećali smo se mog djetinjstva i lijepih događaja iz tog vakta. To su bile obične priče, ali su bile ispunjene ljepotom i emocijama tako da nam je vrijeme brzo prošlo a da nismo ni primijetili da je već ponoć.
U povratku kući, izrazila je želju da ponovimo izlazak, ali o njenom trošku i prihvatio sam poziv, poljubio joj ruku i otpratio do stana.
Nedugo nakon toga, zadesila nas je velika nesreća, moja je majka dobila srčani udar i u vrlo kratkom vremenu preselila je na ahiret. Prošlo je samo nekoliko dana od njene smrti, a meni je stiglo pismo iz restorana u kojem sam bio sa svojom majkom, sa napomenom koja je bila napisana rukom moje majke: ''Znala sam da sljedeći put nećemo biti zajedno, stoga sam unaprijed uplatila večeru za dvoje, za tebe i tvoju suprugu.
Volim te, sinko moj, ne znaš koliko je meni značio onaj naš izlazak.’’

U tom trenutku shvatio sam značenje i počeo cijeniti riječi "ljubav" i "volim te" i spoznao da i suprotna strana doživljava osjećaj te riječi, a posebno majka.
Daruj svojim roditeljima vrijeme u kojem imaju pravo kod tebe, a to pravo je Allahovo pravo i pravo roditelja i to se ne smije odgađati.


Nakon čitanja ove poučne priče prisjetio sam se događaja kada je jedan čovjek došao do Abdullaha ibn Omera i upitao ga: ’’Moja majka je u godinama i ne može se kretati, pa tako da je moram nositi čak i da nuždu obavi, pa jesam li joj se odužio?’’, na što mu je Ibn Omer odgovorio: ’’Nisi ni za jedan uzdisaj kada te je rađala, ti njoj sad hizmetiš i čekaš da umre, a ona je patila kada si bio mali i radovala se tvom životu.''
Na kraju, želja mi je da ova priča bude prekretnica svima nama i da popravimo odnose prema svojim roditeljima.

Kaže Allah Uzvišeni u 23. ajetu sure El-Isra:

''Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: 'Uh!' - i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.''

mostary
25-05-2012, 01:03 PM
Ne zovi me na grijeh

Bijaše nekad neki mladić koji je prodavao odjeću i, radeći taj posao, obilazio domaćinstva. Bio je, uz to, veoma lijep. Jednog dana ugledala ga je neka žena i pozvala da uđe u njenu kuću. Kada je ušao, kazala mu je: "Ja te nisam pozvala da bih nešto od tebe kupila, nego sam te pozvala zato sto mi se sviđaš, a sada u kući .... ...nema nikoga." Nakon što ga je pozvala da s njom ode u postelju, on ju je podsjetio na to da postoji Allah i pokusao ju je zastrasiti Njegovom bolnom kaznom, ali, bez uspjeha. Ona nije odustajala. Staviše, bila je sve nasrtljivija. Kada je vidjela da se on susteže od harama, rekla mu je: "Ako ne budeš uradio ono što ti naređujem, ja ću zapomagati pred ljudima i reči im: "Ušao je u moju kuću da me obečasti! Ljudi će u to povjerovati jer si ti već u mojoj kući." Kada je shvatio da je ona ustrajna u namjeri da učini grijeh, rekao joj je: "Hoceš li mi dozvoliti da uđem u zahod?" Ona se obradovala i pomislila da je on pristao na njen ultimatum. Dok je ulazio u zahod, njegovo tijelo se treslo od straha da ne bi pao u grijeh. Govorio je sam sebi: "Gospodaru moj, šta da radim? Uputi me, o Ti koji upučujes smetene!" Iznenada mu sinu ideja: "Znam dobro da će jedan od onih koje će Allah staviti u svoj hlad, na Dan kada drugog hlada osim Njegovog neće biti,čovjek koga je pozvala ugledna i lijepa žena da s njom učini blud, a on joj je odgovorio: "Ja se bojim Allaha! Ja znam da ko ostavi nešto u ime Allaha, Allah će mu u zamjenu dati ono sto je bolje od toga. Mnoge strasti uzrokuju kajanje do kraja života: " Šta ću dobiti od ovoga grijeha osim to da će Allah iz moga srca srca podići svjetlo imana i njegovu slast? Necu učiniti nikada haram, ali šta da uradim? Da li da se bacim sa ovog prozora? Ne, ne mogu to učiniti! On je zatvoren i teško ga je otvoriti...Onda ću namazat svoje tijelo ovim izmetom i prljavštinom, valjda će me kada me vidi u takvom stanju, ostaviti na miru. Odlučio je, uistinu, da to uradi. Potom je zaplakao i rekao: "Gospodaru moj i Stvoritelju moj! Strah od tebe naveo me je da uradim ovo djelo. Zamjeni mi ga nečim sto je bolje od toga!" Izašao je takav iz zahoda, a ona, kada ga je vidjela, povikala je: "Izlazi napolje, o ludače!" Uzeo je svoje stvari i krenuo prestrašen, isčekajući reakcije - sta će ljudi kazati o njemu...Ljudi mu se, na putu kojim je prošao, smijali,sve dok nije stigao kući. Tu je, sretan sto se spasio, odahnuo, a onda skinuo odjeću, usao u kupatilo i okupao se. Međutim šta se dešava? Hoće li Allah ostaviti Svoga roba i stićeneka tek tako, nezastićenog? Ne, nikako! Kada je izašao iz kupatila, Allah dž.š., mu je, zauzvrat, dao nesto veličanstveno. Dao mu je nešto što je ostalo u njegovom tijelu cijelog zivota, a i poslije. Allah mu je dao miris koji je poput miska izlazio iz njegovog tijela. Ljudi su osječali taj miris na nekoliko metara udaljenosti pa je zbog toga prozvan Mirisavi Miski. Taj je miris stvarno izlazio iz njegovog tijela. Allah mu je dao to u zamjenu za neugodni miris nedžaseta (nečistoće) koji je, za nekoliko trenutaka, nestao zauvijek. Kada je umro i kada su ga stavili u kabur, nad kaburom su napisali: " Ovo je kabur Mirisavog Miskija". Taj kabur se nalazi u Siriji. Tako je to, o čovječe, muslimanu! Allah dž.š. ne ostavlja svog doborg roba nezašticenog, nego ga brani: "Allah zasita štiti vjernike; Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika." (El-Hadždž, 38)

mostary
29-05-2012, 11:07 AM
DOGAĐAJ KOJI ME JE ZADIVIO

Danas na hutbi nam je imam ispricao jako poucnu pricu, koju je jedan daija u arapskom svijetu cuo od jednog doktora. Pa da podjelim s vama pricu o ovom nesvakidasnjem dogadjaju.

Prica doktor: "Trebao sam da izvrsim operaciju nad 2,5-godisnjem djecaku, i prilikom operacije, zovnu me medicinska sestrica, koja je prisustvovala operaciji i rece mi da je malom djecaku prestalo kucati srce. Odmah sam... otpoceo s masiranjem djecakovog grudnog kosa, a i doneseni su potrebni aparati koji se koriste u ovakvim slucajevima. Poslije 45 minuta borbe, djecak je ponovo poceo disati, dobio je puls i vidjeli smo da mu je srce ponovo pocelo kucati. Kada je operacija zavrsena, morao sam otici njegovoj majci i ispricati kako je operacija prosla. Bio sam zabrinut kako ce majka reagovati kada joj kazem za ovo u vezi prestanka rada srca, ali kada sam joj saopstio ovu vijest, ona je samo rekla:

"Elhamdulillah".

Jako me iznenadio njezin odgovor. Poslije dan-dva, djecaku se pojavilo jako unutrasnje krvarenje, pa smo morali ponovo izvrsiti operaciju da zaustavimo to krvarenje, medjutim i poslije ove operacije djecakova majka je rekla: "Hvala Allahu na svakom stanju!" Djecak je i dalje ostao lezati u bolnici, ali su se ponovo javile nove komplikacije, odnosno djacaku je se pojavila velika rana na glavi, iz koje je tekao gnoj i druge tekucine, a i njegov mozak je bio u opasnosti. Specijalisti za ovu vrstu bolesti su obavili operaciju nad djecakom, ocistili mu ranu na glavi i uklonili gnoj, ali je djecak poslije toga zadobio zatrovanje krvi i veliku temperaturu, koja je ponekad znala prelaziti i preko 41 stepen. Otisao sam majci i rekao joj da se bojim da ovoga puta djecak nece prezivjeti, jer se situacija jako zakomplikovala. Na njoj sam vidio veliku tugu, ali je samo rekla:

"Allah, dz.s. je u stanju da mu spasi zivot, ako to za mog sina bude bolje."

SubhanAllah, ostao sam zaprepascen kada sam vidio sa kakvom smirenoscu ova zena podnosi ovo veliko iskusenje na koje je stavljena. Bas u to vrijeme je dosla jedna druga zena, u panici, u bolnicu sa svojim djetetom koje je imalo temperaturu. Njeno dijete jeste bilo bolesno i imalo je temperaturu, ali mnogo manju nego sto je imao ovaj djecak iz nase price, odnosno djecak koji je zadobio zatrovanje krvi. Medjutim ova druga zena je digla paniku i pocela galamiti na bolnicko osoblje da se pomogne njenom djetetu, jer se bojala da ce joj dijete umrjeti. Nisam se mogao strpjeti, pa sam ovoj zeni rekao da se smiri, da se boji Allaha i da pogleda majku djecaka, koji ima zatrovanje krvi i koji ima preko 41 stepen visoku temperaturu, ali da ne dize toliku paniku kao ona. Ova zena je pogledala u djecakovu majku, koja je, malo dalje, mirno mirno na jednoj stolici, pa mi se ova zena okrenu i rece: "Pa zar ne vidis da ova zena nije normalna, sin joj na samrti, a ona onako mirno sjedi". U tom trenutku mi na um pade hadis od poslanika, saws, u kojem poslanik kaze da ce doci vrijeme kada ce vjernici biti usamljeni, pojedinci (guraba - stranci) i da ce ih ljudi smatrati cudacima. Upravo takav jedan primjer sam gledao pred svojim ocima. Allahovom voljom ovaj mali djecak je poslije izvjesnog vremena skroz ozdravio, i bilo je vrijeme da ga pustimo kuci. Dosao je otac od malog djecaka da ga uzme, a sa sobom je imao jos jednog, mladjeg sina, pa sam rekao:

"MashaAllah, Allah vam je dao bereket u djeci" - aludirajuci na to da imaju vise djece, pa mi je djecakov otac rekao da 17 godina nisu mogli imati djecu, pa im je uzviseni Allah prvo podario 2,5-godisnjeg djecaka koji je operisan, a zatim i drugog, mladjeg sina.

Kada sam to cuo, nisam mogao izdrzati nego sam poceo plakati. Djecakov otac me zacudjeno pogleda, pa mu ja isprica kako je ostavila velik utisak na mene njegova zena kroz ovu djecakovu bolest, a sad kada sam cuo da je tek poslije 17 godina braka dobila ovog djecaka i da je se ipak onako mirno drzala, to me jos vise fasciniralo i djelovalo na mene. Na to mi djecakov otac rece:

"Moja zena, od kako smo u braku, pored dnevnih obaveznih namaza, jedan jedini put nije preskocila a da ne klanja nocni namaz, kasno u duboku noc, osim u onom periodu kada je zenama zabranjeno da klanjuju (mjesecni ciklus). Svaki put kada izlazim iz kuce ona me isprati sa dovom, a tako isto kada god dodjem kuci docekuje me s dovom. Ona je toliko dobra prema meni i djeci, i toliko je ponizna pred Allahom, svt, da joj ja, iz respekta, ne mogu da gledam u oci kada s njom pricam, vec obaram pogled pred njom." I na kraju kaze doktor: "Ja sam ubjedjen da nas uzviseni Allah cuva zbog ovakvih ljudi i da od njih prima dove." ***********************************

Molim Allaha, svt, da svi izvucemo pouku iz ovog teksta i da nas Uzviseni Allah ucini od Njegovih iskrenih i postojanih vjernika. Amin!

mostary
29-05-2012, 11:09 AM
Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi


Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj supruzi sam rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj saopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se sapliće. Osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Sakupljam snagu i uspijevam izgovoriti: „Želim da se razvedemo“...

Pređoše te teške riječi preko moga jezika i raniše ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njenim izmorenim očima je veća od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: „A zašto?"

Njeno pitanje sam zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo riječi. Njih je zamijenio njen plač. Iz ruke joj ispade kašika, a ona poluglasno reče: „Pa ti nisi čovjek!“ Cijelu noć je plakala i vjerovatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu!? Tačno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi.

Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, auto i 30 posto dionica koje posjedujem u jednoj velikoj kompaniji. Samo ih je pogledala i pocijepala. U braku smo već deset godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno cijepanje papira sam prihvatio kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim Dženu, i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen plač je za mene bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam sedmicama planirao, počinje se ostvarivati.

Navečer sam se kući vratio kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam očekivao niti želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav dan sam proveo sa Dženom i umorio sam se. U ponoć se budim i vidim da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovo zaspao.

Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bi još trebalo da provedemo zajedno. Tražila je da u tom periodu, pred drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet.

Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro u našem bračnom životu. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe.
Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.

O tim čudnim uvjetima sam obavijestio Dženu, a ona je podrugljivo primijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka. Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj se probudiše. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka sa ovom ženom je izašao na površinu.

Naš sin je vidio kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo vikati: „Babo nosi mamu!“ Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Šta bi moj sin rekao da zna šta ja činim njegovoj mami!? Ne zna on koliku joj bol nanosim. Pronio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. A ona je zatvorila oči i prošaputala: „Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu“. Klimnuo sam glavom, potvdivši da neću.

Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobuskoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u autu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti.

Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena kosa se promijenila. Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i da li joj činim nepravdu!?

Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jaki osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset naljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva žena je pravo blago. Svaki naredni dan je jačao ta osjećanja prema njoj. Dženi o tome nisam ništa govorio. Iz dana u dan moja supruga je bila sve lakša. Nije je bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i nešeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.

Jednog dana sam posmatrao kako traži odjeću da se obuče. Sva odjeća joj je bila velika. Tada sam znao da mi je lahko nositi zato što je izmršavila. Jednog dana, dok sam pored nje sjedio, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: „Babo, vrijeme je da nosiš mamu!“

Njemu je bilo drago gledati kako je nosim i to je postalo sastavni dio njegovog svakodnevnog života. Taj trenutak je isčekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata... Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi puta u naručje uzeo. Taj lijepi osjećaj je narušavalo samo to što je ona sada mnogo slabija.

Kada sam je u naručje uzeo posljednje jutro, nisam mogao ni jednog koraka krenuti naprijed. Naš sin je već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može desiti. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: „Sve do sada nisam znao koliko si dobra i šta mi značiš!“

Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u auto i otišao do Džene. Pred njenom kućom sam istrčao iz auta ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja pred njenom kućom, da se ne bih predomislio i ponovo promijenio svoju odluku. Džena me čekala pred svojim vratima sa osmijehom na licu. Rekao sam: „Džena, žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!“ Moje riječi su je izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: „Jesi li ti normalan!?“ Ponovo sam se izvinuo a ona me ošamari i zalupi kućna vrata.

Monotoniju u moj brak su donijele sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su nam samo poneka lijepa riječ i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se od Džene, donio sam čvrstu odluku da ću od sada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi.

Svratio sam u cvjećaru da kupim supruzi najljepši buket cvijeća. Trgovkinja me upita: „Šta ćemo napisati na podsjetnici?“ Sav sretan sam rekao: „Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi“. Požurio sam kući da je obradujem, a moje lice je krasio osmijeh, koji nisam mogao skinuti sa lica. Ušao sam u njenu sobu, ali... Moja draga supruga je ležala nepomično. Napustila je ovaj svijet.

Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me kao grom iz vedra neba. Zato je ona onako naglo oslabila. Poštedila me brige i tuge, a ja sam je povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kada joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti.

Znala je ona da na ovom svijetu neće dugo ostati, pa je željela da poštedi našeg sina trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu. Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu garant sreće u braku. Sitnice život čine i ljude usrećuju.
Nađite vremena za svog životnog saputnika.

Nadam se da će neko uzeti pouku iz onoga što se meni desilo i da će ova moja ispovijest spasiti neki brak i neku porodicu.

mostary
30-05-2012, 07:51 AM
Da sam bogdo...

Doći će vakat kada će se čovjek kajati za ono što je uradio, a i za ono što je mogao uraditi, a nije. No, tada mu kajanje njegovo, plakanje i žaljenje neće koristiti. Reći će čovjek: ''Gospodaru, vrati me na dunjaluk da činim dobra djela i da budem dobar!“ Međutim, nema povratka. To je odredba našeg Gospodara koji je stvorio kosmos, nebesa, planete, Zemlju, a i tebe, mali čovječe. Ti si samo atom u kosmosu koji te okružuje, neznatan, sićušan, a opet griješiš Onome koji te stvorio. Zaboravio si da si bio niko i ništa, nisi bio vrijedan spomena, a opet se tako ponašaš.

''Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan?“ (Ed-Dehr, 1)
Ali, čovjek je takav, zaboravlja blagodati, dobročinstva... Zaboravio je, čak, i da je obećao Gospodaru svome i da Mu je priznao da je On njegov Gospodar. Da, zaista! Potvrđuje nam to Allah Uzvišeni u Svojoj plemenitoj knjizi Kur'anu:
''I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: 'Zar Ja nisam Gospodar vaš?' – oni su odgovarali: 'Jesi, mi svjedočimo' – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: 'Mi o ovome ništa nismo znali."' (El-E'araf, 172)
Stoga, na Sudnjem danu neće čovjek imati opravdanja.

Eh, da sam bogdo znao da će ovaj život ovako završiti i da će se ovako okončati, radio bih samo dobro, čuvao bih se svega što upućuje na loše... reći će čovjek. Ali, tada je kasno za kajanje...

Da sam bogdo vjerovao samo u Allaha kao Gospodara svih svjetova i da sam Mu se pokoravao u onome što mi je naredio, jer je to u moju korist... No, bio sam zauzet: firma, posao, porodica, kad ću... Kamo sreće da sam bio razumniji!
Da sam bogdo poslušao poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kada je u svojim hadisima upućivao na dobro, a zabranjivao zlo... Ali, meni su tada bili preči M. Jackson, B. Spears, Ronaldo, slušao sam šta oni kažu. Kamo sreće da nisam!
Da sam bogdo proveo svoje slobodno vrijeme, kojeg sam imao napretek, u dobru i pomažući drugima, a ne u beskorisnim pričama, ogovaranju ljudi, prenošenju tuđih riječi... O moj Gospodaru...

Da sam bogdo otvarao Knjigu koja je objavljena da nam bude uputa i milost, pa da dobijem i te blagodati, te da budem upućen... Imao sam vremena, znam, imao sam kad, ali su me razni časopisi i surfanje po internetu odvratili, te sam to čitao. Mislio sam da trebam biti u trendu... Kamo sreće da nisam!

Da sam bogdo mislio o tome koga ću uzeti za prisnog prijatelja, da mi pomaže da stignem do pravog cilja, no, izabrao sam baš onoga koji me skretao sa Pravog puta, a govorio je da mi je istinski prijatelj i pomagač. Takvim sam ga smatrao, ali vidi gdje me dovede, na rub provalije... Eh, da bogdo nisam!

Da sam se bogdo sjetio svoga Gospodara u samoći, u tmini noći, pa da koja suza kapne niz ovo kruto lice, da mi bude od koristi danas... Ali, nisam imao kad, u to doba su bili filmovi i reprize fudbalskih utakmica, želio sam da budem dio modernog svijeta... Uzaludno sam se trudio.

Da sam bogdo danas od onih čija su lica bijela, vesela i radosna zbog djela koja su radili, da sam od onih kojima je knjiga njihovih djela data u desnu ruku, pa se sad hvale i ponose time. Ali, meni je knjiga data u lijevu ruku, uzaludno je bilo ono što sam radio na dunjaluku, tek sada vidim pravu sliku oko sebe, a mogao sam je i ranije vidjeti i spoznati, da sam Kur'an otvorio i u njega malo zavirio. Teško se meni danas! Ako mi se moj Gospodar ne smiluje i ne oprosti mi grijehe, nastradat ću kao niko do sada.

O moj Gospodaru, o moj Gospodaru... oprosti mi! Pa, što mi je to trebalo!? Kako nisam razmišljao, a Allah, moj Gospodar, mi je podario razum... Kako sam nezahvalan bio.

Da sam bogdo, da sam bogdo... ali sad je kasno... nema koristi.

Trebao sam o tome razmišljati na vrijeme.

Kamo sreće da jesam, ali nisam.

mostary
31-05-2012, 07:36 AM
Budućnost satkana od zlata


Da li voliš blještavilo? Sviđa li ti se originalnost? Tragaš li za ljepotom? Da li si od onih koji sanjare da sakupljaju skupocijene, vrijedne i atraktivne stvari a da pri tome uživaju? Svi mi, bez sumnje, volimo zlato, dragulje, smaragde, dijamante, rubine, bisere i merdžane te sve ostale vrijedne stvari koje su privlačne ljudima diljem svijeta i voljene od strane ljudi svih nacija i zemalja.
No, ovo opipljivo blještavilo nije dostupno baš svakome. Zlatne krune ukašene draguljima posjeduju samo rijetki. Međutim, postoje neopipljive zlatne krune. One su daleko skupocijenije i blještavije od prvih. Ja želim, zajedno s tobom satkati jednu ovakvu krunu. Koji su to dragulji kojima ćemo ukrasiti krunu naše zlatne budućnosti?

Prvi dragulj:

Budi čvrsto uvjeren da te Stvoritelj nije stvorio kako bi te unesrećio, već te je stvorio kako bi te usrećio, pa se stoga okreni ka svojoj budućnosti, naoružan čvrstim imanom i čistim vjerovanjem. Pohrli ka Najplemenitijem koji će ti mnogostruko dobro dati u skladu sa tvojom iskrenom namjerom i velikom ambicijom, uz činjenje onoga čime je On zadovoljan, u javnosti i tajnosti. Nastoj da činiš dobro a kloni se zla, bit ćeš najsretniji čovjek.

Drugi dragulj:

Optimizam bez granica oružje je velikih i mudrih vođa, vjerovjesnika, bogatih i učenih. Slast optimizma ne može se mjeriti ni sa čim, niti postoji nektar slađi od nektara nade. Stoga se momentalno riješi negativnih misli jer uz svaku teškoću ide olakšica. Ma koliko tunel bio dug, svjetlost se na kraju pojaviti mora. Ako očaj uđe na tvoja vrata, ti odmah izađi kroz prozor i osloni se na Vladara, a On ti je dovoljan. Ne gubi vrijeme na žalbe i pritužbe. Znaj da je za tebe i tvoju vjeru mnogostruko bolje da užegneš jednu malu svijeću nego da proklinješ tamu.

Treći dragulj:

Ti si ogromno skladište kapaciteta, kreativnosti, talenata i energije, pa stoga požuri u otkrivanju samog sebe i na svjetlo dana iznesi te bisere koje posjeduješ. Allah te odabrao za najuzvišeniju misiju u historiji. Ti si Njegov halifa na Zemlji, nasljednik si časnog vjerovjesništva i tvoja je zadaća da vodiš i usrećiš ljude. Ti si najodabranije od svih Allahovih stvorenja, u tebe je udahnuo od Svoga Ruha i poslao ti najuzvišeniji šerijat i najpotpuniju Knjigu preko posljednjeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zato kreni, a od sebe odagnaj sve negativnosti i lijenost. Otkrij blago koje se nalazi u tvojoj unutrašnjosti i ne dozvoli da prilika prođe pored tebe.

Četvrti dragulj:

Veliki snovi i inspirativne ambicije pogonsko su gorivo uspješnih i istaknutih, velikana historije, odlučnih, simbola zajednice i općenito uspješnih ljudi u svim poljima života. Uvijek imaj san i budi ambiciozan a sebi iznad glave ne postavljaj imaginarni krov. Sve je na dohvat tvoje ruke pa makar nakon određenog vremena, ali uz uslov da vjeruješ u svoje mogućnosti. Budi vizionar sa jasnim ciljevima, prostorno i vremenski definisanim.

Peti dragulj:

Suptilno i blago načini svoju sopstvenu strategiju i definiši svoje smjernice u akademskom uspinjanju, trgovini, životu općenito. Pomno isplaniraj svoje buduće korake a po mogućnosti ih zapiši na list papira. Zatim sagledaj sve mogućnosti vezane za ono čemu si se okrenuo i razmotri šta si u stanju da zaista uradiš. Ova strategija planiranja je od izuzetnog značaja kada su pitanju bitne stvari u tvome životu.

Šesti dragulj:

Ne prilazi s kurtoazijom svome životu i onome što je direktno vezano za tebe. Budi odlučan i jasan i nadasve nepokoljebljiv u odlukama. Naime, istraživanja su zabilježila da više od pedeset posto srednjoškolaca sebi ne bira usmjerenje u obrazovanju nego to za njih čine roditelji ili se učenici pak povode za svojim prijateljima slijepo ih slijedeći u odabiru. Ovo je veoma opasno jer će se poput bumeranga vratiti tebi i plodove krivog odabira kušat ćes isključivo ti i niko osim tebe se neće kajati zbog pogrešnog izbora. Dakle, budi neovisan od drugih na ovom polju i nakon što prostudiraš šta je najbolje za tebe okreni se Onome koji tajne zna i klanjaj istiharu.

Sedmi dragulj:

Nakon što otkriješ samog sebe i isplaniraš svoju budućnost započi sa sprovedbom zacrtanog plana kako bi stigao do željenog cilja. Budi ozbiljan i uporan što više možeš. Objavi rat izazovima, poteškoćama i iznenađenjima. Ponesi zastavu života odlučno i samouvjereno i znaj da uspjeh u životu ne postižu samo pametni nego strpljivi i uporni. Nikada se ne predaji bez obzira na kako teške prepreke nailazio.

Osmi dragulj:

Čini što više dobrih djela i budi što pokorniji Allahu jer je to ključ svakog uspjeha. Dobra djela su osnova svakog izvanrednog uspjeha kojeg postigneš. Gospodar daje izobije i bogatstvo dobročiniteljima. Onima koji klanjaju noćni namaz daje snagu. Možda jedan poljubac u čelo jetima ili udjeljena sadaka od strane onoga koji nema mnogo ili pomoć onome kome su sva vrata zatvorena može učiniti da se onome koji učini ova djela otvore vrata nepresušnog dobra i to zbog dove, koja se uspela do Arša, onoga kome je dobro učinjeno.

Deveti dragulj:

Nastoj da budeš što bliže onima koji su uspješni i istaknuti, optimistični i radini. Okoristi se od njih što više možeš. Odgoj na osnovu primjera je najbolji odgoj i daje najbolje rezultate. S druge strane, bježi od neuspješnih i neodgovornih, površnih i pesimističnih. Za njih je svako breme poput planete teško jer su bez cilja i usmjerenja pa zato od njih bježi kao što ovca bježi od vuka. Ne približavaj im se osim s ciljem da ih posavjetuješ i pokušaš popraviti ali pripazi se njihovog lošeg uticaja na tebe i tvoj život i ne dozvoli da oni ikako utiču na tebe a ti svakako pokušaj da utičeš na njih.

Deseti dragulj:

Organizuj svoj život primjerno i naočito jer samo uspješna organizacija vremena, imetka, prioriteta, odnosa i odluka može uroditi plodom. Poredaj prioritete u životu i dadni svemu njegovo pravo. A duša, porodica, zajednica, posao, tijelo imaju prava kod tebe. Znaj dobro da nećeš biti u stanju da uspiješ u usmjeravanju bilo koga, bez obzira koliko blizak on tebi bio ako nisi u stanju da organizuješ svoj život razumno i mudro. Dakle, budi sam svoj organizator i to na način da koristiš sebi i svome životu a zatim i onima koji su oko tebe a samo tako ćeš biti koristan i zajednici posebno kao i ummetu općenito.

Za kraj, uputstvo kako sklopiti krunu zlatne budućnosti:

„Reci: 'Trudite se (radite)! Allah će vaš trud (rad) vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.“ (Et-Tevbe, 105)

mostary
31-05-2012, 07:38 AM
Neko sličan Jusufu...

Spomenuo je imam Ibnul-Kajjim u knjizi „Revdatul-muhibbin“ kazivanje koje se desilo u vrijeme hilafeta Omera ibn El-Hattaba, Allah bio zadovoljan njime. Radi se o pobožnom mladiću kojeg je Omer posmatrao i bio zadivljen njegovom bogobojaznošću. Radovao se njegovoj pobožnosti i pitao za njega kada je bio odsutan.

Jedanput ga ugleda lijepa i mlada žena, pa joj se na prvi pogled jako dopade. Poželjela je da ga ima, te poče tražiti put do njega. Jedna starica lukavo joj ponudi da ga namami na prijevaru. Prepredeno je došla do ovoga mladića i vješto ga obmanula riječima: „Ja sam ti stara i nemoćna. Imam jednu ovcu, ali je nisam u stanju pomusti. Kada bi mi pomogao u tome imao bi nagradu kod Allaha.“

Mladić, željan da učini dobro djelo, pristade na to i pođe za staricom. Kada je ušao kod nje ovce nije bilo. Starica reče: „Sada ću ti je dovesti.“ Ali u sobi se, umjesto ovce, pojavi ona prelijepa djevojka, koja ga je od ranije željela imati. Pokušala je zavesti mladića i prići mu. Spopala ga je navraćati na blud, ali on se suzdrža i odbi njenu spletku, odmaknuvši se od nje u jedan kutak, spominjući Allaha Uzvišenoga.

Nastavila je sa pokušajima da ga privuče sebi, kako bi sa njom počinio preljub, ali svi njeni napori bili su bezuspješni. Kada je izgubila svaku nadu da će pristati, poče da se dere i zapomaže: „Upomoć! Napao me! Hoće da me napastvuje!“ Utom uletiše ljudi i isprebijaše nedužnog mladića.

Sljedećeg dana Omer ga nije ugledao, pa priupita za njega. Dovedoše ga čvrsto vezanog, na što halifa reče: „Allahu moj, nemoj me razočarati u pogledu njega.“, a zatim se obrati mladiću: „Reci mi istinu. Šta se desilo?“ Kada mu ispriča šta je bilo, posla Omer po komšije od djevojke i pozva da mu dovedu stare žene koje su živjele u blizini.

Mladić među njima prepozna onu staricu, pa joj Omer, podigavši svoj bič, zaprijeti: „Istinu kazuj!“, te mu ona prestrašena priznade sve što se desilo, na što Omer reče: „Hvala Allahu koji je dao da među nama bude neko sličan Jusufu.“

mostary
31-05-2012, 08:09 AM
Ima jedan Bošnjak...
Ima jedan Bošnjak povazdan klanja.
Ima jedan klanja samo sabah i akšam. Ide on i na džumu.
Ima jedan, tako kažu, klanja kad se sjeti.
Ima jedan klanja samo teraviju.
Ima jedan klanja samo od Bajrama do Bajrama.
Ima jedan plaho se naljuti kad mu neko rekne da nije dobar musliman, pa on tome odbrusi ovako: «Ti ceš meni reci da ja nisam musliman. Otkako znam za sebe, ja svaki dan sve tri vakta klanjam.
Ima jedan ide u džamiju i klanja samo pred izbore.
Ima jedan nikada nije u džamiju unišo, ni pred izbore ni poslije izbora.
Ima jedan ne klanja i ne ide u džamiju, a, kaže volio bi i da klanja i da ide u džamiju.
Ima jedan povazdan Allaha spominje, stalno vice: subhanallah, elhamdulillah i halali, brate.
Ima jedan pa kaže da ce u 70-oj godini doc tobe-kad sve išcejfi. Ne zna, hud, da sutra more umrijeti.
Ima jedan pa se naljuti kad mu neko kaže da je novokompovani musliman.
Ima jedan imenjak-samo po imenu musliman.
Ima jedan Bošnjo pa stalno prica sve najgore o hodžama i hadžijama. Kod hodža i hadžija vidi trun nevaljaštinje, a kod sebe i kod drugih ne vidi brdo poganluka.
Ima jedan ne klanja, u džamiju ne ide, ne posti, a za Bajram uvijek kurban kolje.
Ima jedan kaže da je musliman u duši.
Ima jedan svake godine cijeli ramazan posti i klanja, a ha prode ramazan, on prestane klanjat i pocne pit.
Ima jedan pa mu smeta selam, jer je to arapska rijec, a ne smeta mu arapska nafta u autu.
Ima jedan prema islamu se odnosi kao Srbi prema Dejtonu: prima ono što njemu godi, a ne prima ono što mu nije po volji.
Ima jedan Bošnjo stalno ide u džamiju, a sa svima se svada, sa bracom i sa komšijama vazdan se po sudovima ganja.
Ima jedan stalno i svakom vazi i dersi, bi reko insan – muftija, a on i ne klanja.
Ima jedan pa samo gleda šta hodže rade.
Ima jedan pa veli da nece u džamiju kad vidi ko sve ide.
Ima jedan dolazi u džamiju samo da ga ko vidi, a jedan drugi dolazi da vidi ko ide a ko ne ide u džamiju.
Ima jedan kaže, da ima sedemdeset glava i vratova, sve bi glave i vratove za din dao. A opet ima jedan koji veli da bi poginuo za svoju vjeru, ali kad ga vikneš da ide u džamiju, on kaže: «E taj film neceš gledati.»
Ima jedan vjeruje u Boga, ali ne vjeruje da ima Džennet i Džehennem.
Ima jedan skoro došo tobe, pa da mu je sad da svi ljudi budu ko on.
Ima jedan pa mu cisto krivo kad neko dode tobe. Malo malo pa on tom nabije na nos kako je doskora i pio i svašta radio.
Ima jedan više vremena bude u kafani nego u rodenoj kuci.
Ima jedan, ime mu lijepo, muslimansko, a psuje, neuzubillahi, Boga i džamiju.
Ima jedan pa ga stid što je musliman.
Ima jedan pa kaže sve bi u životu bio, samo ne bi bio hodža ili predsjednik svojima.
A mogli bi još dodati sljedece: Ima jedan pa samo gleda kako klanja ovaj ili onaj i pita se kakav mu je to namaz, a ne pita se hoce li mu Allah njegov namaz ukabuliti.
Ima jedan pa gleda hoce li Haso ili Huso dat na srgiju, pa ako oni dadnu i on ce.
Ima jedan pa se naljuti samo zbog jedne rijeci pa je spreman ako treba i citav život sa bratom ne pricati i nikada se ne pomiriti.

I ovako bi mogli unedogled, jer doista nas Bošnjaka ima ovakvih.
Šta uciniti ako se covjek nade u jednom od ovih primjera, da li da se naljutimo ili da razmislimo i zapitamo se zašto je moje stanje takvo te da pokušamo da svoje stanje izmjenimo na bolje.
Zašto bih bio od onih koji klanjaju samo dva ili tri namaza dnevno ili zašto bih bio od onih koji klanjaju samo onda kad se sjete ili od onih koji klanjaju samo kad su u džamiji, a kod kuce ne? Zašto bih bio od onih koji kod drugih vide i trun u oku a kod sebe ne vidi citav panj?

Moramo se mijenjati, moramo svoje stanje popravljati, moramo ojacati naš iman, i moramo na kraju svega biti kriticni prvo prema samima pa tek onda prema drugima, jer sve dok ne pocistimo vlastitu avliju nemamo pravo da se ljutimo na smece u košijinoj avliji.

Allah Uzvišeni kaže: «Allah nece izmjeniti stanje jednog naroda, sve dok se taj narod sam ne izmjeni».
Molim Allaha da nam pomogne i da izmjenimo naše stanje ka boljem, molim Allaha da popravi stanje naše omladine, naše djece, majki i sestara i da se u Kur'anu nalazimo samo po dobrim osobinama koje Allah spominje.
..Amiin!..

Fahrudin Sinanović

mostary
01-06-2012, 08:20 AM
Mačka


Kao sto naslučujete glavna junakinja ove moje priče je jedna mačka, ali ne na dvije noge, jer danas mnogi za žene upotrijebe ovaj termin. Da, i ova moja mačka za kojom danas evo plačem hoda jadna na dvije noge, jer na druge dvije ne može jer je ostala invalid u njih od udara automobila. Jadna moja fina maco, Allah te učinio iskušenjem za sve prolaznike koji će te vidjeti. Zaista se srce danas promijenilo, smekšalo. A kako i ne bi od prizora koji sam vidio. I kamen bi plakao da vidi ovu jadnu macu kako se bori za ostatak života. Vuče zadnje noge, kičma oduzeta bez snage u njoj od udara auta. I valja durati dalje i živjeti, ne može se silom umrijeti dok ne dođe vakat. Valja pojesti nafaku propisanu i određenu.


A kako dalje!? Kako juriti miševe i naći nafaku, kako preživjeti bez invalidnine, a stopostotni invalid. Allahu ekber! Maco moja jadna kako si ti meni veliko iskušenje. Zar može insan toliko biti slijep kod očiju pa da je ne vidi? Allahu ekber! Zar može stopostotni invalid umrijeti od gladi među hiljadama zdravih ljudi? Svašta je u ovom svijetu kamenja moguće. Kamenja od srca. Ili srca od kamenja, kako hoćes. Svejedno je.


Sjetih se žene kojoj je Allah oprostio težak grijeh zato sto je napojila žednog psa, i sjetih se žene koja će u džehennem biti zatvorena zbog mačke koju je zatvorila na dajući joj priliku da preživi, uskrativsi joj hranu i piće. Prema tome kod ove mace se može dobrih sevapa zaraditi. Allahu koji ćeš za trun dobra nagraditi i koji umnogostručujes dobra djela zamolio bih te skrušeno i ponizno kao tvoj najgrešniji rob pod nebeskim svodom da mi za ovaj trun oprostiš grijehe i umnogostručis trun dobra koji sam učinio prema ovome Tvome jadnom iskušanom stvorenju. Ja Rabb ja Rabb ja Rabb! Smiluj se i daj izlaz i pomoć svakom invalidu! A ja sam invalid u srce, tu je moja bolest pa me izliječi!


I vidjeh u ovoj maci sebe, i šta da me Allah tako iskuša a još da me prolaznici ne primječuju, i vidjeh u njoj mnoge invalide koji su zaboravljeni, i vidjeh u njoj sve ranjenike i sve beskučnike koji trebaju samo malo naše topline,koji trebaju Srce! I vidjeh u ovoj maloj maci sve blagodati koje mi Allah kao zdravom insanu dade. I vidjeh u ovoj maci sav jad samoće i prepuštenosti ljudskoj milosti. I vidjeh u ovome primjeru mali djelić Allahove mudrosti koji mi pokaza. Allah daje bolest i belaje u kojima se pokazuju ljudi i neljudi, humanisti i sebičnjaci.


A najteži je ispit ispit ljudskosti.

cool.mama
01-06-2012, 09:17 PM
Haj' sakupljaj ptičije perje!

Naletio jedan čovjek na svog prijatelja, pa mu reče ružne riječi. Nakon nekog vremena se vrati kući i smiri se i pokaja za ono šta reće čovjeku i ode svom prijatelju da traži halala i ovaj mu halali. Ali opet njegova duša se nije smirila zbog toga što je rekao, pa ode do šejha i ispriča mu šta se desilo i tražio je od njega pomoć da se smiri. Pa mu šejh reče da donese ptičijeg perja i da podijeli ispred svake kuće. Čovjeku je trebalo sahat vremena da to završi. Kada se vrati ode opet kod šejha i reče mu ovaj put da ide da sakupi svo perje. Kada se ovaj vratio vidio je da nema perja osim mali broj kojih je vjetar nosio, pa mu šejh reče: " Svaku riječ koju koju izgovoriš je kao pero - lahko je izgovoriti, a teško vratiti poslije. "
Pazi ono što pričaš i razmišljaj 2 puta prije nego izgovoriš jednu riječ. Zaista ljudi mogu tebi halaliti, ali trag tvoje riječi neće se izbrisati sa njihovog srca.

Almasa 80
02-06-2012, 04:55 PM
Haj' sakupljaj ptičije perje!

Naletio jedan čovjek na svog prijatelja, pa mu reče ružne riječi. Nakon nekog vremena se vrati kući i smiri se i pokaja za ono šta reće čovjeku i ode svom prijatelju da traži halala i ovaj mu halali. Ali opet njegova duša se nije smirila zbog toga što je rekao, pa ode do šejha i ispriča mu šta se desilo i tražio je od njega pomoć da se smiri. Pa mu šejh reče da donese ptičijeg perja i da podijeli ispred svake kuće. Čovjeku je trebalo sahat vremena da to završi. Kada se vrati ode opet kod šejha i reče mu ovaj put da ide da sakupi svo perje. Kada se ovaj vratio vidio je da nema perja osim mali broj kojih je vjetar nosio, pa mu šejh reče: " Svaku riječ koju koju izgovoriš je kao pero - lahko je izgovoriti, a teško vratiti poslije. "
Pazi ono što pričaš i razmišljaj 2 puta prije nego izgovoriš jednu riječ. Zaista ljudi mogu tebi halaliti, ali trag tvoje riječi neće se izbrisati sa njihovog srca.

Nema govora,poucno ali je veoma tesko tako nesto ispostovati.


Pazi ono što pričaš i razmišljaj 2 puta prije nego izgovoriš jednu riječ. Zaista ljudi mogu tebi halaliti, ali trag tvoje riječi neće se izbrisati sa njihovog srca
Mislim da je ne brisanje uvrijedljivih rijeci iz duse oznaka za sitne duse,a izbacivanje veliko rastercenje.

mostary
04-06-2012, 11:30 AM
Majka

Piše: Amela Omerović-Ćeman

Nježno srce, blagost, toplina pogleda i sigurnost zagrljaja, duša veća od hiljadu drugih duša i ispunjena neizmjernom milosti od koje je samo Allahova milost veća, srce koje voli i kada nije voljeno, koje ti na zlo ne uzvraća zlom, već ti oprašta i uzvraća dobrim i dovom, veseli se kad se ti veseliš, a tuguje kad ti tuguješ... koliko je puta tugovalo kako bi ti bila sretna, koliko je puta plakalo da bi se ti smijala. Podnosi teškoće da bi tebi bilo dobro, žrtvuje se za tebe, a ne traži ništa zauzvrat. Da li znaš čije je to srce? Da li znaš, draga sestro, ko te voli više nego sav svoj imetak, više nego cijeli dunjaluk i njegova bogatstva, pa čak više i od samog sebe?

To je ona, majka.

To je majka kojoj je vijest o tome da te nosi u svom stomaku najljepša vijest na dunjaluku, raduje se i osjeća najsretnijom osobom na svijetu. Nosi te u svom stomaku devet mjeseci, radujući se pri svakom tvom pokretu koji osjeti u svojoj utrobi i bez obzira što joj ti tvoji pokreti ponekad znaju zadati bol. Nježno miluje mjesto gdje je udariš želeći da te dotakne i mašta o tom sićušnom stvorenju koje će jednog dana moći da uzme u zagrljaj. Kako mjeseci prolaze ti rasteš i sretna je zbog toga iako joj teret postaje sve teži, sa teškoćom ustaje i kreće se, noći provodi u nespavanju, a i kada zaspi probudi je nagli udarac, a ona se nasmiješi jer zna da je to njena beba koju s nestrpljenjem očekuje. Kada dođe vrijeme poroda, u bolovima i mukama te rađa, smrti u oči ona tad gleda, ali sabura, brinući se da ti se nešto ne dogodi, a kada začuje tvoj plač, pogleda te i privije na svoje grudi. Osjećajući tvoj miris i tvoje udisaje, zaboravi na svaku bol i tegobu.

Ona je majka, u njenim prsima je hrana za tebe, njene ruke su tvoja nosiljka, a njeno krilo tvoja postelja. Hrani te i bdije nad tobom noćima. Dok drugi spavaju ona je budna da bi tvoj plač umirila i ušuškala te. Kada počneš da hodaš nesigurnim koracima, ona je tu uvijek iza tebe, brinući se da se ne povrijediš. Kada te pogleda, za nju je to najljepši prizor, a tvoj glas joj je draži od poja slavuja. Osjećaš sigurnost kada si u njenom zagrljaju, a njen topli pogled ti ulijeva smiraj.

Sve to je ona, majka, i još više, pa zar da joj budeš neposlušna.

Kaže Uzvišeni Allah: "I Allaha obožavajte i nikoga njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite!" (En-Nisa, 36);

"Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro, majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: 'Gospodaru moj, dozvoli mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojim ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi'" (El-Ahkaf, 15).

Bilježe Ahmed, En-Nesai i Ibn Madže od Muavije ibn Džaheme es-Sulemija, radijallahu anhu, da je rekao: "Došao sam kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: 'Allahov Poslaniče, želio sam u džihad s tobom, žudeći za Allahovim licem i onim svijetom.' Rekao je: 'Teško tebi, da li ti je majka živa?' Rekao sam: 'Da.' Rekao je: 'Vrati se pa joj čini dobročinstvo.' Zatim sam mu prišao sa druge strane i rekao mu: 'Allahov Poslaniče, želio sam u džihad s tobom, žudeći za Allahovim licem i onim svijetom.' Rekao je: 'Teško tebi, da li ti je majka živa?' Rekao sam: 'Da.' Rekao je: 'Vrati se pa joj čini dobročinstvo.' Onda sam mu prišao sprijeda i rekao mu: 'Allahov Poslaniče, želio sam u džihad s tobom, žudeći za Allahovim licem i onim svijetom.' Rekao je: 'Teško tebi, da li ti je majka živa?' Rekao sam: 'Da.' Rekao je: 'Teško tebi, drži se njenih nogu naći ćeš Džennet.' Tako mi Gospodara Kabe, ona je Džennet: 'Drži se njenih nogu naći ćeš Džennet.'"

Prenosi se od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: "Došao je čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: 'Došao sam ti jer želim u džihad s tobom, žudeći za Allahovim licem i onim svijetom, a moji roditelji su ostali plačući.' Rekao mu je: 'Vrati im se i nasmij ih kako si ih i rasplakao.'" (Bilježi Ibn Madže, a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani)

Ona je majka, o ti koja želiš uspjeti, pod njenim nogama ti je Džennet.

Ona je ona zbog koje, ako joj činiš dobročinstvo, brišu ti se veliki grijesi, kao što kaže imam Ahmed: "Dobročinstvo prema majci briše velike grijehe."

Neposlušnost prema majci spada u velike grijehe, a to nam potvrđuje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada kaže: "Veliki grijesi su: nevjerovanje, neposlušnost roditeljima, ubistvo i lažno zaklinjanje." (Hadis bilježi Buhari od Abdullaha ibn Amra ibn El-'Asa, hadis br. 6675)

Prenosi se da je Zejnul-Abidin bio izuzetno nježan i pažljiv prema svojoj majci. Nikad nije jeo sa svojom majkom, pa su ga pitali o tome, na šta je odgovorio: "Bojim se da ne uzmem nešto što su oči moje majke već vidjele i što je ona htjela uzeti, pa da ispadnem nepažljiv prema njoj."

Dobročinstvo prema majci približava nas Uzvišenom Allahu i ono može biti razlogom našeg ulaska u Džennet. Dokaz za ovo je hadis koji prenosi Aiša, radijallahu anha, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ušao sam u Džennet i čuo nekoga da uči. Pitao sam: 'Ko je taj?' Odgovorili su mi: 'Haris b. En-Nu'man. On je bio među ljudima najposlušniji svojoj majci.'" (Imam Ahmed, Abdurrezzak u El-Musanefu, El-Begavi u svojoj knjizi ‘’Tumačenje sunneta’’, El-Hakim i potvrdio Zehebi)

Ona je tvoj Džennet, o ti koja žudiš za njim!

Kada nam neko uradi neko dobro, spominjemo ga po tome i zahvalni smo mu, a gdje je naša zahvalnost majci koja je čitav svoj život žrtvovala i posvetila ga tome da nama bude dobro… majka kojoj je najveću radost pričinjavalo da nas vidi sretnima.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, vidio je čovjeka iz Jemena kako tavafi oko Kabe noseći svoju majku na leđima. Čovjek mu je rekao da ju je nosio duže nego što je ona njega i upitao da li joj se time odužio, a Ibn Omer, radijallahu anhuma, mu reče: "Ne, tako mi Allaha, ni koliko jedan uzdisaj."

Cijenjena sestro, iskoristi priliku dok još možeš. Potrudi se da svojoj majci uvijek činiš dobro. Kada od tebe zatraži nešto, požuri da je poslušaš sa osmijehom na licu, pokazujući joj da cijeniš ono što je ona uradila za tebe, a ne upućuj joj namršten pogled, negodujući, jer taj pogled majku pogađa u srce poput otrovne strijele i nanosi joj bol. A zar tvoja majka to zaslužuje, ona koja se toliko žrtvovala za tebe.

Ne žali se svojim prijateljicama na svoju majku, koliko god ti bile dobre te prijateljice, i zapamti da ti je majka najbolja i najiskrenija prijateljica, ona je ta koja će ti uvijek željeti samo dobro. Razmisli koliko imaš prijateljica koje bi ti oprostile kad pogriješiš prema njima, a prema majci griješiš svaki dan i ona ti uvijek oprašta, čak i kad joj ne tražiš oproštaj.

Obraduj svoju majku poklonom kada se ne nada, kupi joj cvijet i reci da je voliš. Zagrli svoju majku, ne mora ona uvijek biti ta koja prva tebe zagrli, i znaj, draga moja sestro, da će doći dan kad ćeš htjeti da je zagrliš a nećeš moći, kada ćeš čeznuti za njenim toplim pogledom i blagim osmijehom, a neće je biti u tvojoj blizini da ti ih pruži.

Da, sestro moja, i tvoja majka će jednog dana otići, a tebi će ostati žaljenje što joj nisi više dobročinstvo činila. Ali ne gubi nadu, već nastavi sa dobročinstvom prema njoj i nakon njene smrti. Udijeli sadaku za svoju majku. Budi njena dobra ostavština na dunjaluku i moli Allaha za nju kad god si u mogućnosti.

Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: "Kada umre sin Ademov prestaju njegova djela izuzev u tri slučaja: trajna sadaka, korisno znanje i dobro dijete koje dovi za njega."

Kaže Uzvišeni Allah, subhanehu ve te'ala: "Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni 'uf' – i ne podvikni na njih i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: 'Gospodaru moj, smiluj im se, kao što su oni mene kad sam bio dijete njegovali!'" (El-Isra', 23 – 24)

Posvećeno mojoj plemenitoj majci, rahmetullahi alejha.

mostary
05-06-2012, 09:28 AM
O t p a d n i k

- Šta hoćete da kažete time?
- Ne bih da ponavljam, vaša ćerka je otpadnik.
- Da li će to ugroziti moju porodicu?
- Ako se ne vrati sve na svoje mjesto, naravno da hoće.
- Onda je ubijte. Bolje nju nego cjelu porodicu. Ionako je, kako kažete, otpadnik.
- Zašto ja da prljam ruke. Ubijte je vi sami. I sahranite javno, što prije.
- Ali, kako ću prenijeti njenoj majci.
- Pa zar nije ona već za vas umrla kad je uradila ono što je uradila.
- A da je proteramo iz zemlje.
- Budite sretni što je ja lično nisam ščepao, i požurite. Imamo mi još prečih slučajeva. Bolje je da vi to sredite. Tako ćete znati kako da vaspitavate svoju djecu.
- U redu. Onda idem, ...., zbogom
- Druže, ne zbogom, zaboravite na taj pozdrav. To možete reći ćerki, .... hahaha
Ispred porodičnog kamina sjedela su djeca. Majka je osjetila da se nešto zbiva, kao i uvjek. Ja sam sjedela iza njih, baš kao otpadnik, čekajući da otac dodje. Znala sam gdje je otišao. I znala sam šta me čeka. Ako pobegnem, ubiće me udbaši na najsuroviji način. Ako ostanem da me moji ubiju, ubiće me laganije, ali ću više patiti da me majka gleda kako odlazim na ahiret. Majka me pogleda, bila je ljuta i u isto vrijeme setna. Titova slika na zidu, čas je gledala u nju, čas u mene. Mislim da je tad htjela da je razbije, da je mogla. Mene nije, niti mogla niti htjela. Odjednom ustade. Za trenutak mi se učinilo da je otac došao. Ali ne, nešto je drugo imala na umu. Bez rječi, uzela me za ruku i povukla. Išla sam za njom, sve do gostinjske sobe. Zaključala je. I opet bez riječi, otvorila stari sanduk za stvari. Izbraznila ga je, i povukla me u njega. I ja sam bez rječi, prihvatila šta je uradila. Zatvorila ga je, ali ne do kraja. Sanduk je bio dovoljan da stanem u njega pa još i da se pomalo pomjeram. Bila sam zbunjena ali u isto vrjeme sretna što mi je Allah dao pomoć preko moje majke. Elhamdulillah. Teško sam disala, ali tako je moralo. U sanduku sam provela cjelu noć i molila Allaha da me tim očisti od grjeha. Iako sam se tad nadala da ih imam malo, s obzirom da sam primila islam skoro, pa su me u džemmatu zvali novorodjenče. Majke nije bilo sve do jutra. Tad je lagano otvorila sanduk, i opet bez riječi, povukla me za ruku. Taj stisak nikada neću zaboraviti. Bio je to jak stisak, znak da mi želi pomoći i da me ne da udbašima u naručje. Pomislila sam gde me to vodi, šta će biti sa mnom. U njenoj i očevoj sobi, sedela sam na krevetu dok sam je čekala da dodje. Ušla je hitro ali i odmjereno. Dala mi je svoju garderobu, svoju šminku. Morala sam je obući. Takđer mi je dala svoj pasoš i stavila ga u torbu zajedno sa malo para. Nakon toga mi je donela doručak. Bio je obilan. Ja sam jela, iako ne tako gladna. Jela sam kako bi ona bila sretna što toliko jedem hranu koju mi je spremila. Na kraju je došao trenutak, moramo se pozdraviti. Zašto joj tad nisam ništa rekla, kao da sam i ja ostala nema u cjeloj situaciji. Žalim što joj nisam rekla koliko je volim i koliko sam sretna kao muslimanka. Samo me je zagrlila, a suze je gutala. Otvorila je vrata, svi su spavali u kući. Samo je otac izašao ranije. Ispratila me je do vrata. Samo je rekla: Javi se! Samo sam klimnula glavom. Od tad je više nikad nisam videla. Znam da su me sahranili u porodičnom groblju. U tom grobu je verovatno samo moja odeća. Pisale smo jedna drugoj, to je bio naš jedini kontakt. Koliko sam samo puta želela da odem da je vidim. Ali nisam uspjela. Bar smo pisale jedna drugoj. Mislim da je i ona verovala u Jednoga Boga. Moj otac je bio uvjeren da sam to ja u grobu. Umro je, a nije saznao gde sam i kako sam. Nije shvatio koliko sam sretna u islamu i kako sam okružena divnim ljudima koji se boje Boga. On je živio samo za svoju ideologiju od koje mu ništa nije preostalo. Majka je umrla nekoliko mjeseci nakon njega. Svi su mislili da je to zbog ljubavi. Iz njenih pisama, shvatila sam da je to zbog nečeg drugog.
Tekst poslala sestra E. iz Srbije

mostary
06-06-2012, 11:42 AM
OVO JE NAŠA VJERA!

Vijest o ovome poslala je jedna medicinska sestra iz Amerike pod naslovom „Dobročinstvo prema roditeljima me je povuklo da primim islam“.

Kaže: „Prvi put čula sam o islamu dok sam pratila neki televizijski program. Smijala sam se podacima koje sam slušala. Nakon toga prošlo je godinu dana otkako sam prvi put čula za islam do moga sljedećeg susreta sa njim.

Međutim, gdje?! U bolnici, u kojoj sam radila. Došla su dva bračna druga i u njihovoj pratnji starica, teško bolesna. Bila je to majka, njen sin i snaha. Snaha bi sjedila pored majke i stalno gledala u nju. Ja, dok bih obavljala svoju dužnost posmatrala bih ovu djevojku. Gledala bih je kako stalno plače, briše svoje suze, pa plače, briše suze i tako neprestano. Jednom sam je upitala za razlog tog njenog silnog plača, pa me je obavijestila da je zajedno sa svojim suprugom došla iz druge države da potraže za njegovu majku lijeka.

Dok je pričala sa mnom plakala je i molila za ozdravljenje stare majke. Mnogo sam se začudila njenom slučaju. Dolazi iz druge države sa svojim mužem kako bi pronašli lijeka za njegovu majku?!“ Ova Amerikanka kaže: „Tada sam se sjetila svoje majke. Gdje je moja majka?! Nisam je vidjela već četiri mjeseca! I još uvijek ne razmišljam o svojoj posjeti njoj! Ovo je moja majka. Šta bi bilo da je to majka moga supruga?! Zadivio me je postupak ovih bračnih drugova, jer je starica bila u teškom stanju, bila je bliže smrti nego životu. Ali, više me je zadivio postupak snahe! Šta je nju briga za majkom njenog čovjeka?! Zar da sebe slama zbog starice, a bila je prelijepa djevojka?! Zbog čega sve ovo?!

Zamišljala sam sebe na mjestu ove starice, kako bih samo voljela i kako bih bila presretna da mene moja djeca ovako paze! Mnogo sam zavidjela ovoj starici na ljubavi njene djece! Bračni drugovi su sjedili uz staricu svo vrijeme. Nisu je napuštali. Dolazili su pozivi izvana, vjerovatno ostala djeca ove majke raspituju se za njeno stanje.

Jednog dana ušla sam u salu za čekanje u kojoj se nalazila i ova mlada djevojka, snaha bolesne majke, pa sam iskoristila priliku da je upitam o onome što sam htjela. Pričala mi je o pravima roditelja u islamu. Zadivio me položaj koji islam pridaje roditeljima, način ophođenja s njima na koji islam podstiče!

Nakon nekoliko dana starica je umrla. Njen sin i snaha mnogo su plakali, kao da su ostali siročad iza svoje majke. Mnogo sam razmišljala o postupku ovo dvoje mladih i onome što sam saznala o pravima roditelja u islamu.

Poslala sam zahtjev jednom od islamskih centara tražeći od njih literaturu o pravima roditelja. Nakon čitanja ove literature osjetila sam nešto u svojim prsima kao nikada do tada. Zamišljala sam sebe kao majku! Zamišljala sam svoju djecu kako me vole, raspituju se i brinu za moje stanje sve do kraja moga života! Ovaj lijepi osjećaj podstaknuo me je da iskažem svoju pripadnost islamu!

Ovaj lijepi osjećaj ponukao me je da izgovorim „LA ILAHE ILLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH“ a od islama sam poznavala samo dobročinstvo prema roditeljima! Hvala Allahu, udala sam se za čovjeka koji je, takođe, primio islam. Rodila sam mu djecu, Allaha molim za njihovu uputu.

Ja sam danas Ummu Abdul-Melik! Ja sam danas Ummu Abdul-Melik!

Molite Allaha za mene i moju djecu, za našu postojanost u vjeri

mostary
07-06-2012, 07:19 AM
Sultan Sulejman i starica

Sultan Sulejman, jedan od najmoćnijih Osmanlijskih sultana , želio je da sagradi najveću i najljepšu džamiju, kakvu niko nikada do tada nije sagradio, kako to i dolikuje njegovoj slavi i njegovom imenu. Što je naumio, to je i učinio.

Izabrao je najljepše mjesto u cijelom Carigradu i, počeo graditi veliku džamuju sa četiri minareta. Nazvana je njegovim imenom, Sulejmanija džamija..

Priča se kako je sultan Sulejman našao najbolje graditelje i sve ih uredno plaćao, čak i više nego što su tražili, kako bi imao što više sevaba od ovoga hairli djela. Često je i sam učestvovao u gradnji džamije. Danima je nadgledao majstore kako rade, a znao je i sam nositi teško kamenje koje je ugrađivano u zidove džamije. Taman kada je džamija bila gotova i, kada će četiri mujezina sa četiri minareta proučiti prvi sabahski ezan i oglasiti poziv na sabah-namaz, sanja on te noći kako od svoga hajrata ima samo polovicu sevaba. Trgne se sultan, začuđen i pomalo ljut, i tako dočeka zoru i prvi ezan. Čim se malo razdani, naredi on da se sazovu njegovi veziri i najučeniji ljudi kako bi se s njima posavjetovao. Kada sultan ispriča svoj san, oni mu rekoše da u gradnji džamije, zasigurno ima još neko udjela. Sultan posla svoje glasnike da se raspitaju je li ko mimo njegova znanja nešto plaćao ili darivao za gradnju džamije. Tek nakon nekoliko dana, dovedoše pred sultana jednu skromnu staricu. Objasniše mu da ona živi sama u jednoj trošnoj kućici, i da se prehranjuje tako što svaki dan prosi po carigradskim ulicama.

- Pa zašto ste mi, onda, doveli ovu staricu? - upita sultan.

- Čestiti padišahu, ona kaže da je jednoga dana, kada je vidjela da se pravi nova džamija, kupila dvije-tri kile kreča i ubacila ih u carsku krečanu, eto, zato smo je doveli - rekoše njegovi stražari.

- A, od čega živiš, čestita starice? - blago je upita sultan.

- Od Allahove milosti, i milostinje dobrih ljudi - majčinskim glasom reče starica.

- A koliko si ubacila kreča u carsku krečanu? - ponovo će sultan.

- Eh kad bi ja to znala, plemeniti gospodaru. Bila su tri grumena, a svaki je mog'o biti veći od dvije ljudske šake kad se ovako sastave.

Sultan ustade, prošeta malo po svojoj carskoj odaji, pa strogim glasom naredi svojim stražarima da mu odmah donesu tri kese zlata. Kada se sluge vratiše, sultan priđe starici, pruži joj tri kese dukata i tiho reče:

- Uzmi ovo, od mene na dar. Od danas više nemaš potrebu da prosiš.

Starica podiže oči, blago ga pomilova svojim pogledom i, tiho reče:

- Plemeniti padišahu, neka ti Allah podari svako dobro i još više blaga, ali nema bogastva na ovome svijetu za koje bi ja prodala svoj hajrat. Zar ti ne znaš da Allah nagrađuje prema nijjetu i uloženom trudu. Insan treba da se trudi onoliko koliko je to u njegovoj moći. Ja sam dala koliko sam mogla i imala , a i ti si. Zato nas je Allah nagradio isto.

Sultan obori glavu i duboko uzdahnu. Toga dana, dugo je stajao sam pored prozora zagledan u prelijepu džamiju. Na mjestu gdje je bila starica, i dalje su stajale su kese dukata.

mostary
08-06-2012, 08:21 AM
Kada grijesi pritisnu dusu

Vracao sam se s dugog putovanja, Allah je odredio da u avionu sjedim u blizini grupe podrugljivih mladica koji su se glasno smijali. Vriska i galama su se povecale. Oblak duhanskog dima je ispunjavao prostor. Allahova mudrost je htjela da avion bude pun tako da nisam mogao promeniti sjediste. Pokusao sam se izvuci iz skripca snom, ali je to bilo nemoguce. Kada mi je dosadilo,izvadio sam Mushaf i tiho poceo uciti. Nakon nekoliko trenutaka neki od mladica se smirise. Jedanpoce citati novine,a ostali zaspase. Iznenadilo me je sto je jedan rekao povisenim glasom,i ako je sjedio pored mene: "Dosta,dosta!"

Pomislio sam da mu je ucenje zasmetalo. Nastavio sam tiho uciti, jedva sam se cuo. Vidio sam kako stavlja ruke na glavu i gundja. Puno se pomjerao, a zatim podigao glavu i rekao mi: "Molim te dosta je, prekini, ne mogu izdrzati."

Ustao je i jedno vrijeme ga nije bilo. Vratio se nazvao mi Selam i izvinuo se. Sutio sam ne znajuci sta se dogadja. Ali,nakon nekoliko trenutaka sutnje okrenuo se prema meni suznih ociju. Tihim glasom mi se obratio: "Tri ili mozda vise od tri godine kako nisam celo spustio na zemlju,niti proucio ista od Kur ana. Citav ovaj mjesec sam proveo u putovanjima, nisam ostavio ni jedan grijeh koji nisam pocinio. Kada sam te cuo kako ucis, sve mi se smrklo. Prsa su mi se stegla, osjetio sam gusenje...Imao sam osjecaj da me svakim proucenim ajetom osine munja.

Rekoh sebi: "Do kada ces zivjeti u nemarnosti, do kada ces ici ovim putem? Sta slijedi nakon igre i zabave?" Zatim sam otisao do kupatila. Znas li zasto? Osjetio sam snaznu potrebu zaplakati. Jedino sam se tu sklonio od pogleda."

Puno sam mu govorio o pokajanu i povratku Uzvisenom Allahu...Posto se avion spustio na aerodrom zaustavio me je kao da se zelio udaljiti od prijatelja. Ozbiljnog izraza lica me je zapitao: "Mislis li da ce Allah meni oprostiti grjehe?"

-Ako budes iskren u pokajanju i odlucaan u ostavljanju grijeha znaj da Allah sve grijehe oprasta.

-Ali, ja sam uradio i velike grijehe, veoma velike.

-Zar nisi cuo Allahove rijeci: "Reci O robovi Moji koji ste se prema sebi ogrijesili, ne gubite nadu u Allahovu milsot. Allah ce sigurno, sve grijehe oprostiti On, doista mnogo prasta i On je mislotiv." Na licu sam mu primjetio osmijeh stece i suzne oci. Ostavio me i otisao.

Slavljen neka je Allah. Koliko god covjek cinio zla i nereda u njegovom srcu ipak ostaje sjeme dobra. Kada dopremo do njega i zalijemo ga ono proklija, a zatim uz Allahovu pomoc, procvjeta, a kasnije i dadne plodove.

mostary
11-06-2012, 08:30 AM
Budi zadovoljan s Božijom odredbom

Slusam, prije izvjesnog vremena, jedan radio program, tj. emisiju u kojoj se javljaju zene koje su izgubile djecu, odnosno tim zenama su djeca umrla dok su bila jako mala, do 2-3 godine starosti od raznih bolesti. Govore o onome sto su prozivile od tada i osjecajima koje covjek dobije u takvim teskim situacijama. Pade mi na um ono sto se desilo meni, odnsono mojoj porodici prije nekoliko godina. Naime, supruga mi je bila trudna i ja sam se jako, jako obradovao toj trudnoci, medjutim Allah, svt, je dao da je supruga dobila spontani pobacaj. SubhanAllah, kako mi je to tesko palo, a naravno supruzi je bilo jos mnogo teze. Sjecam se da sam sa svojim curicama, nekoliko dana poslije tog dogadjaja, otisao u jedan veliki shop centar radi kupovine. Prolaze zene u poodmakloj trudnoci, zatim vidim parove sa novorodjencadima, pa mi dodje misao: "Kako su oni mogli dobiti djecu ili su na putu da uskoro dobiju, a nama se desi ovo?" Razmisljam ovo nekako razocarano i malo ljutito na Allaha, svt, sto je odredio da ovako bude... SubhanAllah, kako je insan nezahvalno stvorenje.

Poslije nekoliko trenutaka, dodjoh sebi i ljutito rece sam u sebi: "Sram te bilo, kako tako nesto mozes pomisliti? Pogledaj svoje dvije curice, koje skakucu oko tebe, Allah, svt, ti ih podario zdrave, zar si zaboravio na njih? Koliko je parova sto ne mogu dobiti ni jedno dijete? Zar se ljutis na odredbu Uzvisenog Allaha, sta bi tek pomislio o Allahu da ti nije podario ni jedno dijete?"

Zaista, koliko je insan nezahvalan Svome Gospodaru? Sa koliko blagodati nas je opskrbio jos od naseg zaceca od kapi sjemena u majcinom stomaku, pa do danas, ali kada Uzviseni posalje nesto sa cime nas iskusava, covjek ovako nezahvalno postupi.

Zaista je dunjaluk kuca iskusenja (sjetimo se da je Adem, a.s., istjeran iz Denneta na Zemlju kao za kaznu) i Allahovo je pravo da iskusava Svoje robove. Allah,dz.s., je neizmjerno milostiv prema Svojim pokornim robovima, i zasigurno je da ni jednom od njih ne zeli zlo niti ce ga zaboraviti u teskim iskusenjima, ali ta iskusenja su mnogostruko dobra za vjernike. Mnogo puta ta iskusenja vrate covjeka na pravi put ili ucine da covjek ostavi mnoge grijehe u kojima se gusio do tada.

Kao sto znamo, vjernik nikada nije na gubitku, ako mu je dobro on se zahvaljuje Allahu na tome i Allah mu pise dobra djela za to, a ako je insan na iskusenju i strpi se na tome, onda i u ovoj situcaiji mu se pisu dobra djela i brisu pogreske. Allah, svt, kroz iskusenja cisti covjeka od grijeha, ali istovremeno provjerava njegovu vjeru, jer lahko je vjerovati i biti dobar musliman kada je sve dobro i kada ti sve ide od ruke.

Tek kada dodje iskusenje, onda se vidi koliko je covjek iskren i jak u svojoj vjeri i koliko je zadovoljan s Allahom kao svojim Gospodarom i koliko je zadovoljan s Njegovim odredbama. Ko se ljuti na Allahove odredbe onda se i Uzviseni Allah ljuti na takvog, a ko sa saburom i sa zahvalnoscu prima iskusenja od Allaha, onda Allah, svt, takvom podize stepene i povecava nagradu.

Imajmo na umu i to da je duplo olaksanje sa nevoljom (iskusenjem) samo ako se covjek strpi i bude se uzadao u svoga Stvoritelja. Kaze Poslanik, saws,: "Kada bi dosla nevolja i usla u kamen, doslo bi olaksanje i istjeralo bi je iz tog kamena, kad-tad.". Tako i u mom slucaju, poslije ovog iskusenja, Allah, svt, iz svoje neizmjerne milosti podari da zena ponovo zatrudni i iz toga nam se rodi sin, elhamdulillah.

mostary
12-06-2012, 09:46 AM
Ashab koji je trazio da bičuje Poslanika, s.a.w.s.

Priča o jednoj ljubavi

Putujući mislima kroz časnu prošlost muslimansku i davna vremena,većeras odoh veoma daleko,u vrijeme i godinu u kojoj na Zemlji jos bijaše živ Allahov Poslanik, Muhammed sallallahu alejhi ve sellem. Srce junačko ispunjeno ljubavlju prema Allahu i svim muminima vremena bije svoje posljednje otkucaje.

Oči najljepše, koje su isplakale najvrednije suze koje poznaje historija, pokrivene teškim kapcima od temperature i groznice koja je ophrvala najboljeg roba Allahova, oči svijetle nurom ispunjene, jer nisu gledale u ono sto je Allah zabranio, posljednji put obilaze drage osobe. Srca drugova su napeta i samo sto ne iskoče iz grudi, napojenih sa izvora istine sto odlazi najbolji prijatelj. Gotovo nikad nisu ni pomislili da će ih napustiti njihov učitelj.

Pomišljali su na ostanak bez oca i majke, ali ostati bez uzora i najveće ljubavi srca plemenitih, na to nisu ni u jednom trenu pomislili. Ali, ovi teški i umorni dani sa sobom su donijeli i te misli, srcu nemile i gotovo neprihvatljive. U tim vrelim ljtnjim danima Mekom je vladala neobična tišina, zamor se nije čuo, a i trgovci su se slabo primječivali, kao da je sve slutilo najveće iskušenje.

Ashabi su u džamiji i čekaju svoga največeg prijatelja, učitelja, uzora, druga, brata, imama i vođu. Znali su da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem bolestan, ali su priželjkivali ozdravljenje. Između svoja dva prijatelja, tresući se, u džamiju je ušao posljednji Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. Bolestan, ali zaljubljenik džamije, od namaza i posjete Allahove kuće, ne odustaje.

Nakon što je pribrao snage Resulullah je ustao i obratio im se: "O ljudi, znam da ste zabrinuti zbog onoga što će doći kada vas napustim i odem svome Gospodaru. Da li je ijedan Božiji poslanik ostao vječno sa svojim sljedbenicima? Nije. Da je ijedan ostao, ostao bih i ja s vama. Ali, ja sam samo običan čovjek, smrtnik kao i svi ljudi. Svi mi imamo svoj kraj. Samo Allah je vječan. On određuje početak i kraj našeg života. Sve je u Njegovoj vlasti. Sve što se događa biva Njegovom voljom. On je utok svemu."

Možete pretpostaviti sta se desilo poslije ovih riječi. Srca su ispunjena tugom i brigom, tugom zbog nagovještaja odlaska sa dunjaluka najboljeg čovjeka historije, brigom za vlastiti iman, jer nema više onoga koji je savjete dijelio najbolje, koji je na pravi put pozivao i od zla na najljepsi način odvračao, nema čuvara zajednice i pojedinaca. Kako ostati na pravom putu kada te napusta ovakav savjetnik?!

Nastupio je plač. Jecaji, ne obićni jecaji. Jecaji za najvoljenijim, jecaji od kojih se tresu tijela, oči crvene kao krv, noge klonu a srca u brigu sve dublje i dublje tonu. Pitamo se kad su jecaji stali, i kako su uopce mogli stati.

Rijeci iz mubarek usta se ponovo otisnuše: "Moja zadnja poruka vama jeste da čvrsto vjerujete u jednog Boga i da radite dobra djela. Slijedite put Kur'ana, put koji vam je Bog odredio. Ako to ne budete činili pašćete u Allahovu nemilost i bićete poraženi. 'Tako mi vremena! Čovjek, uistinu, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i rade dobra djela, i jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljivost.'.

Braćo, vrijeme moga povratka mome Gospodaru je blizu. On najbolje zna čas smrti moje. Ja želim da čiste duše odem pred Allaha dž.š.. Ako sam nekoga uvrijedio, ako sam nekome ostao dužan ili ako sam nekoga udario neka to kaže sad, neka uzme svoje pravo od mene i neka naplati svoj račun! Nikada se nisam svetio ili prema nekome mržnju pokazivao. Nikada nisam želio nekoga oštetiti ili mu nešto nažao učiniti. Ali, ako se to ipak desilo slobodno recite! Tražite naknadu i nemojte dozvoliti da sa vašim dugom ili pravom odem pred Allaha dž.š.!''

Džamijom se razlijegala mukla tišina. Čuli su se tek blagi jecaji ashaba koji su zalud pokušavali suzbiti plač. U istom trenu osjećali su neizmjernu tugu zbog stanja Resulullahovog, ali i divljenje i ponos zbog ovako snažnih i plemenitih riječi. Znali su oni da imaju nemjerljivu privilegiju druženja, slijeđenja i gledanja u lice ovog odabranog čovjeka čija svaka izgovorena riječ je u njihovim dušama dodatno jačala i razvijala ljubav ka njemu i njegovom Gospodaru Uzvišenom.

Niko nije ni slutio da bi se na ovaj njegov upit neko mogao javiti. Ko bi se, zapravo, usudio da dodatno pristaje na muku ionako iscrpljenom Resulullahu? No, nije bilo tako. Čovjek po imenu Ukaš ustade i reče:''Allahov poslaniče, ostao si mi dužan tri dirhema.''

Prisutni nisu mogli vjerovati svojim ušima i očima. S prezirom su gledali Ukaša ali iz poštovanja prema Muhammedu s.a.v.s. ne rekoše ništa. Resulullah se, na te riječi, blago nasmija i uzvrati na Ukaševu primjedbu:''Vjerujem ti Ukaše, ali me podsjeti kad se to desilo!''.

''Jednog dana ti je prišao siromah tražeći pomoć a ti kod sebe nisi imao novca te si od mene posudio tri dirhema. Još mi ih nisi vratio'', pojasni Ukaš. Poslanik s.a.v.s. naredi Aliji da donese tri dirhema i dadne ih ovom čovjeku pa je tako i učinjeno. Ashabi nisu mogli vjerovati onome što gledaju. Pitali su se odakle hrabrost i smjelost Ukašu da maltretira ovako bolesnog i iscrpljenog Resulullaha.

No, poslanik s.a.v.s. ponovo upita je li još nekome nešto dužan i je li nekoga na bilo koji način nekada oštetio. Opet se projavi Ukaš: ''Allahov poslaniče, kada smo jednom jahali na devama pored Taifa nehotice si me udario bičem po prsima i to me jako zaboljelo. Želim odštetu za taj udarac!''

Među ashabima nastade prava pometnja. Sve glasnije su osuđivali Ukaša a Omer r.a. se jedva suzdržavao da ne skoči i ne ščepa ovog ashaba. Međutim, Poslanik s.a.v.s. ostade miran te opet naredi Aliji da donese bič.

''Zar ćeš udariti Allahovog poslanika?'', ''Udari mene stotinu puta za taj Poslanikov jedan udarac!'', ''Dajem ti stotinu deva da halališ Poslaniku!'',''Kako te nije stid Ukašu, šta to činiš?'' dovikivali su prisutni, ali se on nije obazirao na dobacivanja nego ostade doslijedan sebi i svojoj želji. Kada Alija donese bič Ukaš svojim novim zahtjevom zaledi srca svih prisutnih od kojih neki htjedoše da ga ubiju. Tražio je slijedeće: ''O Allahov poslaniče, kada si ti mene udario moja prsa bila su gola pa otkrij i ti svoja pa da pošteno naplatim svoj hak!''.

Muhammed s.a.v.s. je bez pogovora poslušao i otkrio svoja prsa. Ashabi su u čudu gledali ne vjerujući da se sve to uistinu događa. Kada su svi očekivali udarac Ukaš se baci na Resulullahova prsa i poče ih ljubiti kroz plač govoreći: ''O Allahov miljeniče, dugo čekam priliku da poljubim tvoja mubarek prsa. Tako mi Allaha, spreman sam i umrijeti za tebe ako treba!''

Ahhhhhh! Svi su plakali. Jecaji se prolomiše, srca se rascjepise, potoci suza potekose. Ljubav istinska otkrila se pred ljudima, ljubav Ukaša prema Resulullahu a.s. Šta je sve bio spreman da izrezira ovaj ashab, da bi ostvario svoju najveću dunjalučku zelju. Poljubiti mubarek prsa Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Ovo je priča o toj ljubavi. A nama ne preostaje nista drugo do li da poljubimo ove časne hadise zapisane u knjizi, da ljubimo njegov sunnet i da ga čuvamo u svojoj praksi.

Bili su to posljednji dani života najodabranijeg Allahovog stvorenja, Muhammeda s.a.v.s. koji je koristio svaku moguću priliku, pa i smrtnu bolest, da nam poruči da su mir, pravda i poštenje neprikosnoveni ideali kojima moramo težiti. Poučio nas je da se svačije pravo mora poštovati, makar to nama i ne bilo po volji. Svojom veličinom pokazao nam je najveću moguću skromnost i poniznost.

Zapravo, cjelokupan njegov život je jedna neiscrpna česma sa koje su se generacije i generacije nakon njega napajale i tako oplemenjivale svoje živote. Budimo i mi poput njih i napojimo svoje žedne duše!

Miralem Mehić

mostary
13-06-2012, 03:13 PM
SINANOVA SIJENA

Negdje u daljini začuo se ezan. Sinanova žena se trže te ustade da se abdesti i da klanja sabah. Uzevši abdest vrati se do Sinana te ga poče dozivati kako bi i on usto da klanja. Saću, saću, uzvikivao je Sinan. Nezira hanuma je klanjala svoj sabah mirno i skrušeno. Poslije namaza opet je dovikivala Sinanu da ustane, a ovaj je ponavljao, čekaj još malo, saću, saću, sve dok Nezira hanuma nije odustala i ostavila ga da spava.
To jutro je ustao malo kasnije nego obično, i bio je ljut na samog sebe, jer taj dan ga je čekalo kupljenje sijena koje se mora što prije obaviti. Doručkovao je sa svojom porodicom, popio kahvu i zatim se zaputio u svoju njivu na kojoj je već osušeno i mirišljavo sijeno ležalo na ledini.
- Hajte djeco, požurite da što prije pokupimo sijeno, jer se bojim da neće kiša udarit’-dovikivao je Sinan svojim sinovima i kćerima.
Njiva je bila velika i Sinan se ponosio njenom veličinom. Počeli su sa kupljenjem sijena. Iako ih je bilo mnogo izgledalo im je kao da njivi nema kraja. Međutim uporno i marljivo su prikupljali sasušene vlati trave iz kojih se dizao ugodan miris. Sinan pogleda prema nebu i lice mu se namršti. Opazio je na obzorju gomilu crnih oblaka koji su se približavali njegovom selu i njegovoj njivi na kojoj je ležalo još nepokupljeno sijeno. Da li ću uspjeti da pokupim sijeno prije džume i prije nego li kiša udari.
-Požurite djeco, evo kiša samo što nije udarila- dovikivao je Sinan.
Oblaci su se gomilali iznad njihovih glava bivajući sve tamniji i strašniji, pogleda na sat, već je bilo vrijeme da krene kući i da se pripremi za džumu namaz. Šta da se radi? Ako ostane još sat vremena na njivi uspjeće da pokupi svo sijeno i da ga sadjene, a ako ode na džumu ostaće mu nepokupljeno sijeno, koje će pokisnuti i istruhnuti pa neće imati nikakve fajde od njega. U daljini se prolomi prasak groma koji propara ovo zatišje pred kišu. Sinan se dvoumio, šta da učini ili da ide ili da ostane. Problem je bio što niko nije znao da sadjene sijena osim on.
Neka ostaviću ovu džumu, jer preče mi je sijeno da pokupim.
Jednom kad bi Sinan donio odluku nije htio da se vraća od nje. Bio je veoma tvrdoglav. Nezira ga pogleda te upita:
-Zar nećeš ići na džumu?
-Ne odgovori Sinan, moramo sijeno pokupiti.
Znajući njegovu narav Nezira zašutje.
Tama je obavijala zemlju. Oblaci su puni kiše visili iznad njihovih glava požurujući ih. Putem prođe hadžija Sulejman te ugledavši Sinana na njivi nazva mu selam i upita ga hoće li ići na džumu. A Sinan mu reče da ne može, jer još sijeno nije pokupio. Kako ti hoćeš, odgovori mu hadži Sulejman, samo daj Bože da to na dobro izađe.
Dok je bio na sijenu zabacujući posljednje naviljke na njega, krupne kapi kiše počeše da padaju. Sinan se osmjehnu, jer je uspio sadjenuti sijeno na vrijeme. Sišavši sa sijena, kiša se pojača. Gromovi su treštali i prolamali se kroz vazduh. Pokupili su vile, grablje, naviljke i krenuli kući.
Ovaj ljetnji pljusak nije trajao dugo, ali je bio obilan i pratilo ga je sijevanje munja i prasak gromova gdje bi kod svakog praska Nezira izgovarala subhanallah, la ilahe illellah i druge zikrove.
Nekako baš kad je i kiša stala, džuma se završila ljudi su se razilazili iz džamije hodajući po bijelom ispranom makadamskom putu po kojem se potočići tekli. Dok je hadži Sulejman prolazio pokraj Sinanove njive ugleda još iz daljine kako se iz pravca njegove njive diže gusti dim. Kada se primače vidje kako Sinanova sijena dogorijevaju. Grom ih je pogodio pa su se zapalila, a pošto su bila suha izgorila su u veoma kratkom roku. Hadžija je gledao u taj prizor uzvikujući - La havle ve la kuvvete illa billah, la havle ve la kuvvete illa billah. Došavši do Sinanove kuće povika:
-Domaćine, o domaćine.
Sinan izađe pred njega te upita:-Kojim dobrom, moj hadžija.
-Nije dobro, odvrati mu, eno tamo u tvojoj njivi grom je pogodio u sijena i sva su izgorela.
-Ma šta kažeš, uzviknu Sinan razrogačivši oči. Sijena mi izgorela!?
-Jest, Bogami, samo je jedno ostalo.
Začuvši njihov razgovor Nezira je istrčala iz kuće uzvikujući:
-Znala sam ja to, znala.
Sinan uze svoje opanke, pritegnu ih i potrča niz put. Došavši do njive ugleda kako se iz nje diže slabašan dim. Sijena su izgorela u to nije bilo nikakve sumnje. Nešto ga probode kod srca. Bilo mu je veoma žao šo se to desilo. Sjede na vlažnu zemlju i zagnjuri lice u šake. Tako je to kada dunjaluk bude preči čovjeku od Allaha, da sam Bog do poslušo’ savjet svoje žene i hadži Sulejmana- govorio je sebi Sinan. Vidio je da mu ne vrijedi žaliti za onim što ga je snašlo. A ko zna možda je u tome i hajr. Dobro je da se samo na tome razminulo. Od toga dana kada se Allahova kazna spustila na Sinana nikada nije ni pomislio da izostavi ni jednog namaza, jer znao je dobro da Allah nekad kažnjava za grijehe još na ovom svijetu, a nekad odgodi kaznu za onaj svijet.

mostary
14-06-2012, 07:33 PM
Zapadna tinejdžerka - Zašto nosim hidžab?

Lično razmišljanje o tome zašto tinejdžerka koja živi na Zapadu odbija “čuda” mode i želi oblačiti hidžab.

Ja se vjerovatno ne uklapam u potencijalne buntovnike. Nemam vidljivih tetovaža ni pirsinga. Nemam kožnu jaknu. Ustvari, kad me sretnu, većina ljudi prvo pomisli nešto o “potlačenoj ženi”. Hrabri pojedinci koji skupe hrabrost da me pitaju nešto o mom oblačenju obično postavljaju pitanja poput: “Jesu li te roditelji natjerali da to obučeš”? ili “Zar ne misliš da to nije fer”? Nedavno je nekoliko djevojaka u Montrealu izbačeno iz škole zbog odjeće kakvu i ja nosim. Izgleda čudno da mali komadić odjeće može izazvati takve kontraverze. Možda je to strah da krijem Uzi ispod
toga!
Naravno, problem je veći od običnog komada odjeće. Ja sam muslimanka koja je, poput miliona drugih muslimanki širom planete, odabrala da nosi hidžab. A koncept hidžaba, nasuprot popularnom mišljenju, zapravo je jedan od osnovnih aspekata ravnopravnosti žene. Kad se pokrijem, ljudima skoro onemogućavam da da me prosuđuju na osnovu izgleda. Ne mogu biti kategorizirana na osnovu moje atraktivnosti ili njenog nedostatka. Uporedite ovo sa životom u današnjem društvu: mi jedni
druge konstantno ocjenjujemo na osnovu odjeće, nakita, kose i šminke.
Kakva dubina može postojati u ovakvom svijetu?

Da, ja imam tijelo, fizičku manifestaciju na ovoj planeti. Ali to je omotač za inteligentni um i snažan duh. Ono ne služi za izlaganje pogledima niti za reklame koje prodaju sve, od piva do automobila.

Zbog površnosti svijeta u kojem živimo, vanjski izgled je sve,dok su vrijednosti pojedinca za većinu ništa. To da je žena slobodna u današnjem društvu običan je mit. Kakva je to sloboda kad žena ne može prošetati ulicom, a da svaki djelić njenog fizičkog bića ne bude “provjeren”. Kad obučem hidžab osjećam se sigurno što se toga tiče. Mogu biti sigurna da niko neće gledati u mene i praviti primjedbe o mom karakteru na osnovu dužine moje suknje. Postoji barijera između mene i onih koji bi željeli manipulirati sa mnom. Ja sam na prvom mjestu ljudsko biće.

Jedna od najtužnijih pojava našeg vremena je mit ljepote i ženskog poimanja sebe.Čitajući popularne tinejdžerske magazine možete za trenutak saznati koje je tijelo “in” a koje “out”.

A ako imate “pogrešno” tijelo vi ćete ga promijeniti, zar ne? Naravno, nema šanse da imate nekoliko kilograma viška, a da još uvijek budete lijepi. Pogledajte bilo koju reklamu. Da li se za prodaju proizvoda koristi žena? Koliko ima godina? Da li je privlačna? Kako je obučena?

Najčešće ta žena neće biti starija od ranih dvadesetih, bit će visoka, zgodna, natprosječno privlačna i oskudno obučena. Zašto
dopuštamo da tako manipuliraju nama?

Željela to moderna žena povjerovati ili ne, ona je natjerana u blato. Natjerana je da prodaje sebe, da se kompromitira. Zbog toga imamo trinaestogodišnje djevojčice koje guraju prste u grlo kako bi povraćale i adolescente koji se vješaju zbog prekomjerne težine.

Kad me ljudi pitaju osjećam li se potlačeno, iskreno odgovaram sa - ne.
Ovu odluku sam donijela svojom slobodnom voljom. Preuzimam kontrolu nad načinom na koji me ljudi gledaju. Uživam u činjenici da ne dopuštam nikome da gleda bilo koji dio mene i da sam oslobođena jurenja za trendovima modne industrije i drugih koji eksploatišu žene. Moje tijelo je moja stvar. Niko mi ne može govoriti kako bih trebala izgledati i jesam li ili nisam lijepa. Znam da imam važnijih stvari od toga. Također, slobodno mogu reći ne, kad me ljudi pitaju osjećam li da je moja seksualnost sputana. Ja sam preuzela kontrolu nad svojom seksualnošću. Zahvalna sam što nikad neću morati da patim pokušavajući da dobijem ili izgubim kilograme ili da nađem odgovarajuću boju karmina koja će se slagati s mojom kožom.

Ja sam odabrala svoje prioritete, a oni nisu među navedenim. Zato, kad me sljedeći put vidite ne gledajte me sažaljivo. Ja nisam pod pritiskom niti sam žena iz barbarskih arapskih pustinja koja obožava muškarca. Ja sam oslobođena!

Autor: Sultana Yusuf Ali (sedamnaestogodišnja srednjoškolka)
Objavljeno u: Toronto Star Young People’s Press

mostary
18-06-2012, 08:15 PM
Zbog majke na sudu?!


Ovo je najčudniji slučaj zabilježen na sudovima Saudijske Arabije. Glavni lik ove nadasve dirljive i veoma poučne priče, je starac Hizan el-Fuhejdi iz područja Qasim u KSA. Oronuli starac, bijele brade, plakao je kao dijete u šerijatskoj sudnici. Zbog čega? Odlukom sudije, starac Hizan je izgubio pravo da se brine o svojoj majci koja je imala 98 godina, a sud je odredio da se o njoj ubuduće brine njen mlađi sin...

Hizan je njen najstariji sin, nije se nikada ženio i živio je sam sa majkom o kojoj se na najbolji način brinuo. Kad je več postao starac, njegov mlađi brat je došao iz drugog grada kako bi odveo majku sebi da živi sa njim i njegovom porodicom, jer je Hizan postao star i nije u stanju da se brine o njoj.

Međutim, starac Hizan je po svaku cijenu odbio da on uzme majku i odvede je sa sobom. Došlo je do te mjere, da je slučaj završio na sudu, jer se nisu mogli dogovoriti kod koga majka da bude. Sudija je bio zbunjen, jer slučaj nije jednostavan, teško je reči nekome da nema pravo da se brine o svojoj majci a on to želi. Bilo je nekoliko rasprava, ali bez uspjeha. Na kraju je sudija tražio da dođe stara majka pa da nju pitaju. Kad su se pomolili u sudnici, obadvojica su je nosili u rukama. Bila je to veoma stare žena, skvrčena, bila je teška svega 30 kg.

Sudija ju je upitao, koga želi da se o njoj brine. A on je rekla: “Hizan je jedno moje oko a njegov brat moje drugo.“ Sudija je ipak nakon svega odlučio da majka živi sa mlađim bratom i njegovom porodicom jer su u boljem stanju i majki če da bude bolje. Kad je Hizan čuo presudu sudije, počeo je da plače poput djeteta, suze su mu topile njegovu bradu.

Da, to su najvrijednije suze, plače jer ne može da se brine o majci nakon što je postao starac!!! Kako je samo ova majka sretna, pa ima djecu koja se takmiče i po sudovima „ganjaju“ ko če da se brine o njoj. Da nam je Bogdo znati, kako ih je ova starica odgojila. O ti, koji si nepokoran svojoj majci, plači, plači nad ovim svijetlim primjerom, stidi se svojih godina, položaja i diploma. Danas su starački domovi pretrpani, prije na nekoliko godina sinovi i kčeri planiraju i rezervišu mjesta, kako im babo i majka ne bi smetali kad se ožene i udaju..subhanAllah!!!

Nikad ne mogu da izbacim iz glave vijest, kad je prije dvije godine u jednom staračkom domu u Bosni, umro starac i kad upravitelj doma veli:“Nemamo kome da javimo, sinovi i kčeri su otišli za Ameriku, a nikakve adrese niti broja telefona nisu ostavili.“

Rekao je Muhammed, salallahu alejhi ve sellem: “Ponižen i jadan bio!“ (tri puta je rekao). Ashab upita: “A ko Allahov poslaniče? “Onaj koji doživi starost svojih roditelja ili jednog od njih, a on zbog njih ne uđe u Džennet.“

Saudin Cokoja

mostary
21-06-2012, 03:53 PM
Priča o faraonovoj frizerki



Među primjerima o strpljivosti na pokornosti Allahu i na Njegovom putu jeste priča o ženi koja je češljala Faraonovu kćerku. Mi bismo rekli Priča o frizerki faraonove kćerke. Jednom prilikom, dok je češljala Faraonovu kćerku, ispao joj je češalj. Pa je ova frizerka podigla češalj i rekla: „Bismillah“ (u ime Allaha). Ona je skrivala svoju vjeru, pa je ovim riječima odala tu svoju tajnu, našta joj Faraonova kćerka reče:

„Moj otac je bog!“

Frizerkin odgovor je bio suprotan ovoj njenoj tvrdnji: „Moj, tvoj i tvog oca gospodar i bog je Allah!“

Faraonova kćerka začuđeno upita: „Zar imaš drugog boga pored mog oca?!“

Frizerka ponovi: „Moj, tvoj i tvog oca gospodar i bog je Allah!“

„Obavijestit ću o tome oca“

– zaprijeti joj Faraonova kćerka.

I stvarno obavijesti Faraona. Faraon je pozva i upita:

„Imaš li drugog boga osim mene?“

„Tvoj i moj gospodar je Allah“ – odgovori frizerka.

Tada Faraon upita svoju svitu:

„Ima li djece?“

Rekoše mu:

„Ima četvero djece, od njih je jedno dojenče.“

Reče im:

„Dovedite ih, i donesite bakreni kazan i zapalite vatru, neka se bakar zacrveni.“

Možeš li zamisliti šta se dalje dogodilo? Stavi sebe na mjesto ove frizerke.

Dovedoše Faraonu najstarijeg njenog sina, pa joj se obrati Faraon:

„Imaš li drugog boga osim mene?!“

Frizerka odgovori: „Moj i tvoj gospodar je Allah!“

Tada uzeše njenog sina i baciše ga u vatru pred njenim očima. Dijete je vrištalo sve dok ne posta ugljen, te nestade u vatri. Tako isto postupiše i sa drugim i trećim djetetom, a njen odgovor bi isti kao i prije: „Moj i tvoj gospodar je Allah“, pa ih zadesi ono što je snašlo njihovog brata, i to sve pred njenim očima. Došao je red na najmlađe dijete. Tada nježno majčino srce nije moglo više izdržati, htjede se pokolebati, ali dojenče progovori:

„Strpi se majko, ti si na Istini!“

Pa, tako, i dojenče i majka zajedno bijahu u vatru bačeni.

Dragi čitaoče, obriši svoje suze, jer je Allahov Poslanik, dok je pričao o Israu i Mi’radžu, rekao:

„Dok sam bio na Mi’radžu, osjetio sam takav lijep miris, kojeg nisam do tada pomirisao. Rekoh: ’Džibrile, od čega je ovaj miris?’ Džibril reče: ’To je miris žene koja je češljala Faraonovu kćerku i njeno četvoro djece.’“ (Ibn Madža i imam Ahmed)

Moje oko je zasuzilo dva puta – prvo zbog tuge, a kasnije zbog radosti. Je li i kod tebe tako, dragi čitaoče?

"Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni." (Ez-Zumer, 10)

Iistina, najuzvišeniji stepen strpljivosti jeste da se strpiš na Allahovom putu – na putu vjere.

Završavam drugi dio. Uvjeren sam da se stijena još malo pomjerila, a ostao je jedan mali, a ujedno i posljednji dio. Nakon toga, uz Allahovu pomoć, shvatit ćeš značenje strpljivosti i neće nam preostati ništa drugo do njene primjene u praksi.

mostary
21-06-2012, 04:00 PM
Priča jednog dede

Jedan ljetni i sunčani dan, dok je sve tražilo hladovinu i osvježenje, ja sam se uputio na djedovu vikendicu. Ponajviše da sebi uzmem malo oduška i odmorim tjelo i dušu od svakodnevnog života i posla. Vikendica je opkoljena šumom i na lijepom mjestu, ali nije posve bila završena pa je bilo pred nama da je radimo polako.


Kako sam se približavao vikendici, začuo sam neke zvukove kopanja, tačnije bušenja zidova. Prepadoh se, da nije provalnik možda koji pokušava na taj način da opljačka vikendicu. Ali opet kroz glavu mi prolaze ideje, da je vikendica puna starog namještaja i da se nema šta ukrasti.


Priđem polako, pogledam krišom iza ćoška kuće i ugledam jednog starijeg čovjeka kako ručno izbija komad zida a kraj njega nekoliko cjevi. Sjetih se da je radnik došao da nam napravi odvod, ali nisam očekivao ovako starog čovjeka da to radi. Nazvah mu selam i on mi uzvrati, pa se rukova samnom i predstavi se kao Ramo. Kada smo malo popričali, objasnio mi je kako ga je moj djed zvao da mu to napravi jer se dugo znaju i da moj djed ima povjerenja u njega.


Počastim ga ledenom izvorskom vodom i ponudih mu da odmori malo, jer ipak velike su vrućine a to posebice smeta starijim ljudima. Počeo sam da ga ispitivam, da vidim da li ga znam možda lično i odakle je. Tad je počeo priču, o tome kako je on zaista dospio na ovo mjesto, na mjesto gdje kuća nema na vidiku kilometar a gdje rijetko tko prolazi. Pa mi krene da priča:

-Eh moj sinko, čudan je taj put na kojeg me Allah dz.š poslao. Prije godinu i mjesec dana dok sam radio ovaj posao negdje u predgrađu, zazvonio mi je mobitel, nazvao me sin iz Amerike i pitao me bi li sa njim išao na hadž a on mi je bio voljan sve platiti. Odmah sam pristao bez okolijevanja, i ako sam davno prestao putovati na hadž zbog bolesti koju sam imao prije.


Sve sam pripremio i dobio sam odobrenje da idem, pa smo to i učinili. Otišao sam avionom i nije mi bilo naporno, možda i jeste ali ja od uzbuđenja nisam mogao teškoću osjećati.


Kad smo završili sa hadžom i letjeli prema Sarajevu nazad, moj sin je počeo me nagovarati da idem sa njim u Ameriku na mjesec-dva dana. Kako mi je voljan izganjati sve jer ima još dosta odmora a i ne sikira se jer je firma njegova u dobrim rukama.

Razmišljao sam, kod kuće sam potpuno sam, nekad me posjeti kćer iz Austrije a druga iz Australije ne može ni putovati od starosti i bolesti. U međuvremenu sin je otišao do kuće moje a ja sam ostao u Sarajevu u jednom hotelu dok on ne uzme moje papire i zamoli komšije da pripaze na kuću. Nisam dugo čekao na vizu i odmah smo se uputili u New York. Veliki grad, bio sam davno još jednom njemu u posjeti, ali danas je sve drugačije. Zgrade su sve veće i veće a masa ljudi uvjek negdje žuri.


Moj jedini izlazak bio je u džamiju i nekad naveče na večeru, na koje me je moj dragi sin vodio.


Upoznao sam i njegovu unučad a svoju praunučad i hvala Bogu svi su muslimani. Često su se šalili kako će mi naći suprugu amerikanku, ali muslimanku da se oženim i ostanem tamo.


I ako je star čovjek i vakat mu za penziju sin mi marljivo radi, vodi svoju firmu i ide na poslovne sastanke. Pa da me ne ostavlja sa svojom ženom koja slabo govori naš, poveo je i mene na sastanke u četiri Američka grada: Las Vegas, Atlanta, Florida i Čikago.

Sve je to uptpunilo moje vrijeme u Americi pa sam trebao nazad. Nisam ni znao da mi sin priprema još iznenađenja, pa me je obavjestio kako je uspio da dogovori sa Ambasadom Bosanskom i Australijskom da idem u Australiju kod kćeri koje nisam vidio 4 godine.


Suze mi krenuše na oči, iz dragosti sam ga poljubio u glavu kao nikad u životu. Na žalost nije mogao samnom jer ima previše zaostalog posla, pa sam sjeo na avion i odputovao u Australiju. Dok sam putovao, dovio sam i molio Allaha dz.š da mi kćerki podari zdravlje i da sinu i ako je uspio u životu, poveća uspijeh.


Tamo me je na aerodromu čekalo troje unučadi sa svojim ženama i muževima i jedno praunuče, a malo mi je falilo da se iznesvjestim kad sam ugledao kćerku nekako vedru i nasmijanu i ako je bolesna.


Zajedno smo klanjali namaz i onda mi je rekla da se njeno zdravstveno stanje popravlja i zbog toga se puno bolje osjeća.


Pa zar ima lijepše stvari hvala Allahu dz.š nego kad čuješ da ti najstarija kćer se oporavlja od teške bolesti. Ostao sam tamo 9 dugih mjeseci i nisam imao problema sa vizom jer nisam dolazio raditi ili što drugo nego penzionisati, sve mi je bilo blizu od mesdžida do bolnice i ako mi bolnica hvala Alahu nije zatrebala.


Puno je našeg svijeta tamo, vjerovao ili ne sreo sam i poznanika iz škole pa me je vodio na mjesta gdje se okupljaju stari bošnjaci i pričaju o raznim temama i problemu bošnjaka u svijetu. Redovno sam išao i stekao mnoga poznanstva i kod tih ljudi uvidjeo jednu veliku čežnju za svojom zemljom.


Pa tako i meni je vrijeme prolazilo sve sporije, grad je velik i opet slični načini života kao i u Americi, sve je uredu ali majka zove, majka Bosna.


Kad bih pred strancima rekao da me majka zove, oni bi čudno me pogledali i pitali jeli mi i mati živa!? Da živa je već stoljećima i ostaće živa do Sudnjeg dana, jer ima hrabre sinove, odgovorio bih. Tad njima još više se pojavi zbunjenost pa promjene temu. Odlučio da neću vizu produžavati, već idem kući pravo. Pošto ne znam puno od aerodroma i snalaženja među njima, mene su smjestili u avion koji ide za Austriju.


Čitavo vrijeme mislim, sletiću u svoju Bosnu pa ću među svoj svjet i način života. Avion slijeće u Wien a ja isprepadan i iznenađen izlazim, odmah mi je prošlo kroz glavu da tu imam kćer i da ću je nekako zvati. Dok sam izlazio na vrata, čekala me je ta mi najmlađa kćerka sva u suzama.


Kako da je odbijem, odlučim ostati još mjesec dana i onda su me unučad vratila nazad u Bosnu. Dolazim pred kuću i jednostavno, ne mogu da je prepoznam. Na njoj nova fasada, novi prozori a kad sam ušao i ugledao novi namještaj.. srce kad mi je igralo kao nikad, jer spavao sam do tada na dotrajalom namještaju i spremao ruèak na staroj kuhinji.


Na stolu je bila poruka "Dragi tata, ovo što smo učinili za tebe nije ni zrno u pustinji nasprem onog što si učinio za nas".. Zaplakao sam kao malo djete, plakao sam da je komšija doletio u strahu da mi nije nešto se desilo. Ali kad je pročitao poruku i on je uhvatio plakati.


Čitavu noć sam ostao u dovi u molitvi i zahvaljivanju Allahu dz.s jer mi je dao tako plamenitu djecu. Zaspao sam pred jutro ali me je ubrzo probudio telefon, to je bio tvoj djed. Zamolio me je da dođem mu odraditi ovo i evo ja sam došao.

Ja slušajući priču ovog starca koji mi je detaljno sve opisao, duboko sam se zamislio i pitao ga koliko ima godina a on mi odgovori:

-Eh moj brate, čovjek je star onoliko koliko se osjeća da jeste. Meni je sinko 92 godine, prošao sam u zadnje vrijeme toliko gradova i gradova, klanjao na toliko mjesta, ali nisam ni u jednom trenutku mislio na godine. Sad skupljam da svojim parama idem kod njih opet ali ovaj put kraće puno, ako mi moj Gospodar podari zdravlja. Ja se čudim omladini koja može da ide na hadž i koja može da putuje i ući a to neće. Gledam ljude, štede novac do kraja života, pa za koga ga štede a ništa vidjeli nisu?


Mene ovakog još zanimaju kulture i gdje god odem ja pokazivam svoju, onakvu u kakvoj sam odgojen. Čuvam svoju vjeru vec 70 godina sam u njoj i uvjek je prikazivam stranicma onakvu kakva jeste, a to je da je istina. Najviše kršćani su me pitali, kako toliko živim i odakle mi snaga.


Ja često kažem da je razlog namaz i pokornost Allahu dž.š, zahvaljujući Ku'ranu moj vid i moj sluh me služe dobro a snaga još bolje.


Zamisli ti brate, evo stojim ovdje u sred šume gdje ni moja djeca ne znaju doći, eh na kojem sam putu bio. Do juče gledao užurbani život i pohlepu među zapadnjacima a danas u ovoj tišini i lijepoti.. Nikad ne znaš šta ti je Gospodar tvoj pripremio a ja sam mu vječno zahvalan.

mostary
28-06-2012, 02:37 PM
Esad i Kija i njihova džennetska ptičica


Internet je najčešće oružje prokletog šejtana za odvraćanje mu'mina od pokornosti Allahu kroz gubljenje vremena i prelazak preko Allahovih granica ali u isto vrijeme, ukoliko se na ispravan način odnosimo prema njemu, to može da bude velika blagodat i olakšan put u širenju i potpomaganju Allahove vjere te širenju ljubavi u ime Allaha Uzvišenog uprkos daljini koja nas razdvaja.

Ovim tekstom ću inš'Allah opisati tužnu priču sa sretnim završetkom koja je nastala upravo putem internet komunikacije. Naš brat i sestra po najčvršćoj vezi zaslužuju da njihova hrabrost i istinski oslonac u Allaha bude zabilježen i prenesen za pouku drugima.


Nakon priče o našoj sestri Almi, njenom saburu tokom trudnoće koja je naslućivala tužan završetak te njenog primjerenog prihvatanja Allahove dž.š odredbe, javila mi se naša sestra Kija Kantarević koja je kazala kako je i ona u fazi rizične trudnoće i kako joj doktori uporno predlažu abortus zbog njenog lošeg zdravstvenig stanja i činjenice da beba zaostaje u razvoju te je vrlo vjerovatno da neće živjeti.


Napisala je sestra u prvoj poruci:

“Selam alejkum sestro Nađija. Evo sad sam pročitala priču o sestri Almi, i ja sam isto u 5. mjesecu trudnoće i idem na pregled 13. februara. Meni su isto rekli da ima mogućonsti da sa bebom nesto nije uredu, ali ja se od prvog dana uzdam u Allaha i Njegovu milost, ali prolazim kroz jako težak period gdje sam psihički jako skraha i ovo što sam sada pročitala tako mi Allaha došlo mi je kao jedno veliko olakšenje, jer sam se pitala 'šta ako kažu da nešto nije uredu, šta da radim', ali ovaj tekst mi je odgovorio na mnoga pitanja.

Taako mi Allaha, kad osjećam bebu kako se mrda u mome stomaku, obuzme me neka čudna sreća a ujedno i briga šta će biti..... Sestro zamolila bih te u ime Allaha da doviš za mene pa inšhAllah javit ću ti za rezultate poslije februara 13. inšAllah.

Dat će Allah da sve bude u redu.

Molim Allaha da ni jedna sestra ne prolazi kroz ovako iskušenje kroz koje ja prolazim.

Amin!“

Odmah sam joj odgovorila pozivajući je na sabur i čvrst oslonac u Allaha. Nastavile smo da se dopisujemo iznoseći osjećanja i najdublje emocije povezujući naša srca neraskidivom vezom ljubavi u ime Allaha.

Svaka njena kontrola je bila popraćena mojim dovama i suzama i nestrpljivo sam čekala njenu poruku a ona bi mi pisala odmah po saznanju svake nove informacije. Bila je svakim danom sve jača a njene poruke su sve više odavale snagu i čvrst oslonac u Allaha koji je iz dana u dan rastao.

Mislim da je za našu sestru mjesec februar bio blagoslovljen dar od Gospodara svih svjetova jer joj je u tom mjesecu podario najljepši poklon a to je istinski sabur sa zadovoljstvom svakom Allahovom odredbom.

18. februara mi je napisala sljedeću poruku koja mi se duboko urezala u pamćenje:

"Seko moja draga! Evo sad sam donijela odluku! Ja cu ovo zadrzati djete inshAllah! Seko, Allah je Taj koji odredzuje! Seko draga, ja moram biti jaka. Ne smijem pasti na ovom iskusenju, sejtan, lanetulahi alejh, sapce svasta 'kako ces poslije ako se djete rodi nepokreto, bolesno, sta ce narod reci, kako cu izdrzati, kako ovo, ono', ali ja sam muminka INSHALLAH, izdrzacu u ime Allaha. Allah je milostiv! Ovaj zivot je prolazan i ako se moradnem brinuti o djetetu koje ima posebne potrebe nece biti dugo, prolazno je, ahiret je vjecan.

Seko moja draga, halali sto ti ovako pisem, ali ja nemam druge podrske osim Allaha, tebe, moga muza. Zivim u Americi i znas kako je ovamo; nemam puno sestra sa kojim bih se druzila, ali ovako kad tebi napisem poruku bude mi lakse inshAllah. cim dodzem u bosnu zelim se upoznati i vidjeti sa tobom. Ja zelim biti ona muminka sa kojom ce Allah biti ponosan, a i moj muz i moja djeca, koji ce se ponositi na Sudnjem danu sa svojom majkom i stati uz mene uzvisene glave i ponosno, a ne ona majka kojoj ce se djeca vjesati od vrat.

Seko draga moja, volim te u ime Allaha i napisi mi kadkad nesto lijepo jer me to jaca i daje mi snage da budem jaca.

Allah te nagradio seko ZA TVOJ TRUD I VRIJEME KOJE MI POSVECUJES.

AMIN."

Trudila sam se da joj pomognem, da je ohrabrim u ime Allaha da vidi da nije sama u svom iskušenju već da smo mi muslimani zaista kao jedno tijelo i jedna građevina riječima i djelima. Svim srcem sam je zavoljela u ime Allaha kao da se poznajemo čitav život. Počela sam da predosjećam sadržaje poruka koje će doći, da je sanjam i osjećam njenu uznemirenost i spokoj....

Dok je strahovala zbog činjenice da prima inzuline i da ima Dijabetes te su doktori bili uporni u nagovaranju da prekine trudnoću, napisala sam joj sljedeću poruku:

"Selam alejkum voljena moja sestro, veoma me raduje da si mi tako jaka mila. Ja sam malo ispitivala o toj bolesti i mogu jedino da ti kažem da niko ne zna sem Allaha dok se to dijete ne rodi kolika će biti deformacija, postoje blaži oblici deformacije, koji se odmah nakon rođenja rješavaju operacijom i uz manje fizikalne vježbe, sve se dobro završi, drugima bude samo mala izbočina koja se lako ukloni...

Mila moja, bez obzira kako bilo, ako se to dijete rodi sa deformacijama koje će biti vidljive dobro je da tako jaka muslimanska porodica bude primjer sabura drugima a takva djeca da budu pouka onima koji su Allahu nazahvalni. Allah će dat ono što je hajr, On daje život i smrt pa ako ne bude hajr za vas da ta beba živi, onda će joj On Milositivi oduzet život a ne mi... Habibeti moja, izdrži, Allah te pomogao i nimalo ne sumnjaj da će On dat ono što je najveći hajr za tebe i tvoju porodicu. Neće te Milostivi opteretit preko tvojih mogućnosti jer On nije zalim. Tvoje zdravlje insa-Allah neće biti ugroženo, a ako bude život u pitanju, tada ni doktori, a ni ti nećeš dozvolit nasilje sama prema sebi, a što je najvažnije nećeš se pitat čitavog života da li si ispravno postupila. Allah će te pomoć voljena. Uživaj u svakom novom danu svoje trudnoće i vjeruj da imaš veliku nagradu zbog toga, Allah će te nagradit velikim blagodatima, jer te On iskušao velikim iskušenjem, alhmadulillah.

Ne daje On takva iskušenja bilo kome...."

Elhamdulillah, odgovorila mi je još ljepšom, njena snaga je bila još veća a oslonac u Allaha zaista za primjer drugima. Moje brige su prestale jer sam vidjela da je naša sestra i njen muž dovljno hrabri da izdrže i puno veća iskušenja i da će ovaj ispit zaista položiti sa najboljom ocjenom i to sam joj i rekla. Naša voljena sestra me nastavila obavještavat o svakoj novosti koja se dešavala i svemu onome što su joj doktori prognozirali kao i onome što joj se u srcu nakupjalo. Postale smo jedna drugoj obavezne u dovama i mislima.

13. juna mi je posla poruku koju sam toliko puta oplakala pa i sada ne mogu da zadržim suze dok je kopiram u ovom tekstu:

"Selam alejlum seko moja, samo da ti javim da je fala Allahu sve gotovo... juce sam se porodila, moja fatiima je voljom Allaha preselila svome Gospodaru, hvala Allahu, seko pa me pocastio da barem jednom poljubim svoju fatimu. Preselila je u mojim rukama. Seko moja, hvala ti na podrsci koju si mi pruzila, ne mogu ti opisati kako mi je drago sto je nisam ocistila.
Vrijedilo je ovo 9 mjeseci sto sam je nosila makar sam je seko vidjela pomirisala i poljubila. Muz je bio uz mene, bio je hrabar, mada je i on ispustio koju suzu, ali hvala Allahu seko na iskusenju. Seko toliko od mene za sada, volim te u ime Allaha.

Selam alejkum

Sestra Kija"

Subhanallah, koliko sam ponosna na hrabrost moje sestre i mog brata u Islamu. Elhamdulillah kada imamo ovakvih mu'mina u današnjem vremenu fitni i iskušenja. Elhamdulillah kada postoje mu'mini koji ne traže opravdanje za činjenje grijeha već su uzali za oslonac Onoga čiji je oslonac najčvrći i koji nas nikada neće razočarat.

Naš brat i sestra su zaslužili da imaju garanciju u Džennetu koja se zove Fatima i koja se odmara ispod Arša kao džennetska ptičica ponosna na svoje roditelje, na majku koja ju je sačuvala i osaburila do trenutka kada je pomirisala i poljubila njeno nježno lice te pustila da odleprša Njenom Gospodaru u hladovinu ispod Arša, da se zalaže za svoje roditelje pred Uzvišenim Gospodarom.

Prenosi se od Alije r.a., da je Allahov poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: Zaista će se nedonošče zalagati kod Gospodara (tj.biti nezadovoljno i prepirati se) kada On bude uveo njegove roditelje u vatru. Tada će biti rečeno:-Nedonošče koje se srdiš (tj.rasrdilo i prepireš) na Gospodara, uvedi u Džennet svoje roditelje! Ono će vući njih dvoje svojom pupčanicom,sve dok oboje ne uvede u Džennet. (HADIS KUDSIJ)

U drugom Hadis Kudsij se nalazi radosna vijest za našeg brata i sestru kao i sve one koji su izgubili dijete i bili zahvalni Gospodaru na iskušenju koje ih je zadesilo a naš brat i sestra jesu zahvalni i strpljivi, elhamdulillah:

Prenosi se od Ebu Musaa el-Eš'arija, r.a da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada umre dijete roba, Allah upita Svoje meleke: Uzeli ste život djetetu Moga roba? Oni će odgovoriti: Da. On će upitati: Uzeli ste pllod srca njegovog? Oni če odgovoriti: Da. On će ponovo upitati: Šta je rekao Moj rob? Oni će odgovoriti: Hvalio Te i govorio: Svi smo Allahovi i Allahu se vraćamo! Tada će Allah reći: Podignite kuću Mome robu u Džennetu i nazzovit je kućom zahvale!“

MOLIM ALLAHA DA OBRADUJE KUĆOM ZAHVALE NAŠEG BRATA ESADA I SESTRU KIJU KANTAREVIĆ, AMIN!

Nađa Dizdarević

Ebu Hamza
11-07-2012, 09:16 PM
esselamu alejkum...

Almasa 80
13-07-2012, 06:19 AM
Zamislite scenu: crna auta se zaustavljaju; agenti tajne sluzbe izlaze; satjeruju sedmoclanu porodicu u jednu odaju; zakljucavaju ih uz prijetnju da ne smiju izlaziti dok se nesto veliko ne zavrsi. Niko od njih sedmoro ne zna o cemu se radi, naravno. Mjesto odvijanja ove scene je u Blagaju, ispred tekije, a vrijeme odrzavanja unazad pedeset godina.... Epilog radnje, Marsal Tito dolazi u posjetu ljetnjikovcu u izgradnji (fali mu jos samo krov, pa da se "crveni" mogu tu odmarati kada ljeti upekne zega u Hercegovin) i umjesto da odobri sav taj napor hercegovackih komunista, on sve radove obustvalja. Izdaje cak i naredbu da se hotel rusi. Pitate se, ko je izvrsio preokret u vrlo dobro organiziranoj tajnoj Titovoj posjeti Blagaju. Ucinila je to jedna zena.

Rusite hotel a tekiju popravite Obicna Hercegovka, da obicnija ne moze biti. Zvala se Habiba Elezovic iz Dubrava, udata za Huseinom Drljevic u Blagaju. Osim sto je bila majka petoro djece, bila je i dervis, cuvar dina i topraka. Tako je dervis Habiba hanuma razvalila zamandaljenu bravu na vratima i istrcala napolje. Uprkos udbaskoj prijetnji da se ne pojavljuju. Ugledala je Tita, a i on je nju primjetio pa je razmijenio sa njom rijec-dvije. Nije gubila vrijeme, jer ne vidja se s Titom svaki dan, odmah mu je ispricala sta je mori. Tito ju je upitao: "Kako ja tebi mogu pomoci?" Habiba hanuma mu je odgovorila: "Vidis onu koscevu sto je probila krov i sprat tekije, pa tekija samo sto se ne srusi. Ako mores da je popravis...Isla sam i moljakala po Mostaru, niko nece da nam pomogne. Nije to zbog nas, nama ne treba, nego zbog tekije. Nje mi je najvise zao. Ja da imam, ja bih je sama popravila, ali nemam. I znas sta jos, druze Tito, ovom hotelu nije nikakvo mjesto ovdje uz tekiju. Morate ga rusiti. Gdje ce hotel uz tekiju!" Tito je obecao da ce se hotel srusiti i tekija popraviti, ali kako je on otisao nazad u Beograd, Dzemal Bijedic, Cedo Kapor, Djuro Pucar i jos neki koji su tada bili tu i primili k znanju da se izvrsi Titova naredba, pravili su se da nisu dobro razumjeli. "Sjecam se dobro kao djete da smo vidjali radnike, evo tu uz zidine tekije i da su oni nastavili raditi poslije te posjete. Moja majka rahmetli nije odustajala od svog nauma- da se hotel srusi i tekija popravi. Otisla je u Beograd kod nekih poznanika i tri dana trazila nacin da dopre do Tita. Treci dan je uspijela i rekla mu je da ga niko nije poslusao, nego da oni i dalje grade hotel, samo sto nisu krov zavrsili, a ni tekiju niko nije poceo da popravlja. Ja ne znam sta je prije doslo u Mostar, ili moja majka koja se dovezla helikopterom iz Beograda ili depesa da se mora uraditi onako kako je naredjeno. Stvarno, hotel se ubrzo nakon tog dogadjaja porusio i gradiliste ocistilo, tekija je popravljena onako kako je majka htijela, a nas, koji smo zivjeli u njoj, lokalni politicari su istjerali na ulicu. Nije nam bilo zao. Mi smo se snasli. Samo nam je bilo vazno da se tekija sacuva," prepricao nam je ovaj nepoznati detalj iz nase istorije, Alija Drljevic, covjek koji se posljednji rodio zadnje ratne godine, '45. bas tu, u blagajskoj tekiji. "Ovo je najljepse mjesto za odmor. Najvise volim doci ovdje i popiti kahvu. Odem odavde preporodjen. Jedino sto me boli, jeste ono (pogledom nam tuzno pokazuje na bazar). Svugdje sam po svijetu isao u obilazak svetih mijesta i bogomolja, ali nigdje nisam sreo da se i u jednoj od njih prodavaju suveniri. Ovom trgovinom se kvari ugled tekije. Zar se nije moglo negdje pred ulazom napraviti neki kiosk, a ovo ovdje osloboditi od dunjaluka. Nije to za to. Sjecam se ja da mi ponekad nismo mogli spavati od nekih cudnih zvukova, koji su nam dolazili iz gornjih odaja. Nama se cinimo da neko sve baca lopatom pijeska, i mi izadjemo gore, a ono sve mirno. To nam se desavalo kad bi zaboravili pripremiti vodu za abdest i perskir u turbetu. Ljudi ne vjeruju da se na ovom mjestu desavaju neke stvari, ali ja cvrsto vjerujem u to, jer sam se rodio tu, zivio sam tu, bio prisutan kada je nesto tako bilo. Isto kao sto ljudi ne vjeruju da je turbe Sari Saltuka prazno. Ljudi su mu podigli mekam iz postovanja. Njega je svako vidio u haljinama i na konju kako prolazi kroz Blagaj i odlazi do tekije. Tada je jos bila neka koliba, a kasnije se napravila tekija. Te iste haljine i konja, ljudi su nasli na obali Bune ispred tekije, a tijelo Sari Saltuka nikad niko nije nasao. Bila su to drugacija vremena. Moj otac je ovdje u blizini imao mlinicu i bilo mu je zao da tekija propada jer je tada nije niko odrzavao pa je preuzeo tu brigu na sebe. Mi smo od 1925. cuvali i odrzavali tekiju. Sve dok nas nisu izbacili lokalni politicari," prisjeca se Alija tih lijepih uspomena koje nosi njegova porodica. Pokazuje nam na onu sablju i buzdovan koji vise na prednjem zidu tekije i govori nam da je ono samo losa kopija. Original je nestao poslije njihovog istjerivanja iz tekije, bas kao i derviseva coha, te jos neke autenticne tekijske stvari. Blago koje moramo cuvati Ispricao nam je da se od tog prvog susreta sa Titom (a bilo ih je kasnije oko 30-tak) sjeca jos i da je Tito imao nekog psa, koji je svugdje isao sa njim. Kad je Tito krenuo uz stepenice da obidje i vidi tekiju, ugledao je turbe i vrata na turbetu otvorena. Naredio je psu da se vrati. "Ko je god dosao iskazivo je duzno postovanje prema ovom mjestu. Tekiju su obilazili mnogi politicari, vjernici iz svih krajeva Jugoslavije. Godisnje je znalo dolaziti oko 400 autobusa iz Makedonije, Kosova, Sandzaka samo da bi zijaretili tekiju. Tu se zikr uvijek odrzava. U tekiju su tada samo mogli ulaziti muslimani, pod abdestom, a nevjernicima je bilo omuguceno da gledaju tekiju sa one tamo terase (prstom nam je pokazo putic preko puta tekije i prosirenje koje podsjeca na tu terasu). Tekija kao tekija zna se sta joj je namjena. Uvijek je sluzila svojoj svrsi. Moja moja rahmetli majka je sakrivala ranjenike u drugom svjetskom ratu. Znalo ih je biti po desetoro gore na tavanu. Posebno ih je bilo mnogo kad je bila Sutjeska. Tekija ih je spasavala od neprijatelja. Nijemci su '56-'57 snimali film o jednoj doktorici koja je prelazila iz Njemacke vojske u partizane. Muslimanska porodica ju je pomogala i bas zbog istine koja je prikazan u filmu "Posljednji most" (Die Letzte Bruecke), te islamskog ambijenta Blagaja i Pocitelja, taj film nije nikada emitiran na danasnjoj televiziji. Marija Schell, tada njemacka najpoznatija glumica, zivila je sa mojom majkom. Nije htjela ni u jedan mostarski hotel." Usput smo otkrili da je Alija otkupio ovaj film od njemacke filmske kompanije i da se on ipak prikazao na federalnoj televiziji. Da je Alija na svoju majku koja je uvijek bila u hizmetu ljudima, dokazuje njegovo dijelo i zalaganje za zajednicu. Punih 30 godina i zivio i radio u inostranstvu gdje je pored radnih sposobnosti koje su mu omogavale solidne prihode za zivot, iskazao i ljubav prema domovini. 5 godina je bio dopisnik beogradske Borbe i zagrebackog Vijesnika. Za to vrijeme je vodio i uredjivao TV- emisiju Jugoslavijo, dobar dan. Inicirao je ideju dopunske skole za jugoslovensku djecu ciji su roditelji bili na privremenom radu u Njemackoj. Tadasnje vlasti u zemlji su mu se smijale na taj prijedlog ali on nije odustajao i zahvaljujuci njemu, mnoga djeca nisu zaboravila maternji jezik. Kada su svi odlazili iz zemlje, Alija se vratio i nesebicno pomagao Armiji BiH. Bas kao i majka koja je pomagala borcima u onom ratu. Zahvaljujuci dervisi Habibi, tekija u Blagaju je sacuvana i ocuvana, a da je to nase blago koje i mi moramo dostojanstveno cuvati, pokazuje podatak da se mnogi obogate dolazeci u nju. Neko novim poznanstvom, neko novim zivotnim putem, neko cak i zlatom bas kao i jedan djecak koji ga je pronasao u donjoj tekijskoj nepopodjenoj odaji. Razgovor sa Alijom Drljevic u dvoristu njegove rodne kuce, Blagajske tekije. - Izvor sejfullah.com -

Papirni Pajac
13-07-2012, 08:39 AM
'..a ovo ovdje osloboditi od dunjaluka.'

kako dobar opis mjesta, duha mjesta..
mada nemaju sva mjesta taj duh
rijetkost su

zbog ove gore recenice bi vrijedilo procitati cijeli podforum,
a ona onako slucajno zabodena u pricu o buni, titu & tekiji
najs,

Almasa 80
13-07-2012, 10:41 AM
'..a ovo ovdje osloboditi od dunjaluka.'

kako dobar opis mjesta, duha mjesta..
mada nemaju sva mjesta taj duh
rijetkost su

zbog ove gore recenice bi vrijedilo procitati cijeli podforum,
a ona onako slucajno zabodena u pricu o buni, titu & tekiji
najs,
Tesko se saziviti sa tim ambijentom bas zbog zatrpavanja istog nepotrebnim stvarima.
Ne znam hocu li li biti slikovita sa objasnjenjem ali ovodunjalucke stvari vade i ono malo duse sto je ostalo na tim 'duhovnim mjestima'
Moja nena,rahmet joj dusi,bila je cistunica...ali nikada nije dala da se drveni pod 'dobro izriba'...tako mu samo unistavas koru i sve ono sto si je sa mukom pribavio za opstanak.Danas je lahko i podove odrzavati jer postoji hiljadu i jedna zastita...ali time pod gubi svoju originalnost,specifican i rijedak miris.

Papirni Pajac
13-07-2012, 12:05 PM
cini se da nije toliko stvar u zatrpavanju, mada razumijem ca pokusavas reci
stvar je u pokusaju da se stvori mjesto u kojem je potpuno eliminisan vanjski svijet ..ko zeli moze to da čita i kao ''dunjaluk''

to su rijetki sretnici postigli ne samo sa novim podom..vec jos i u betonu..
wabi-sabi :D nesavrsenost je ustvari savrsenstvo

Almasa 80
13-07-2012, 12:14 PM
cini se da nije toliko stvar u zatrpavanju, mada razumijem ca pokusavas reci
stvar je u pokusaju da se stvori mjesto u kojem je potpuno eliminisan vanjski svijet ..ko zeli moze to da čita i kao ''dunjaluk''

to su rijetki sretnici postigli ne samo sa novim podom..vec jos i u betonu..
wabi-sabi :D nesavrsenost je ustvari savrsenstvo
u nepretjerivanju je savrsenstvo...ponekad i jeduci med se stresemo.:D

Papirni Pajac
13-07-2012, 12:17 PM
:D ja bih bila los kocijas

Almasa 80
13-07-2012, 12:20 PM
:D ja bih bila los kocijas
A na mjestu suvozaca?:D

Papirni Pajac
13-07-2012, 04:50 PM
(sori za lupanje po temi)

Almasa 80
17-07-2012, 05:39 AM
...imaju odijelo kakvo ste sami sasili.


http://img59.imageshack.us/img59/9521/indexyyc.jpg

Jeste li znali da on posjećuje svoju suprugu u staračkom domu svakog jutra i nahrani je. Zbog Alzheimerove bolesti, ona nije u stanju prepoznati svog supruga već 5 godina. Upitan je: "Zašto dolazite kad vas ona ne prepoznaje?" A on se nasmiješio i rekao: "Ona ne zna ko sam ja, ali ja znam ko je ona!"
Kraj price.

"Kada čovjek uči dovu za svog odsutnog brata, melek govori: 'Neka je i tebi isto što i njemu tražiš'."

sajlent
18-07-2012, 02:06 PM
http://youtu.be/5P1SV7sG8Qg

mostary
27-07-2012, 10:30 AM
Volim da nosim hidzab!

Za emancipovane zapadnjake, hidzab ili veo, je prepreka za zenstvenost. To za njih simpbolizira krah zenskog duha i simbol ropstva koji zenu transformira u pasivni dio, kojoj je jedino dozvoljeno van kuce da kupi muzu rucak.

Za Englezice, hidzab predstavlja zivu smrt. Ovo bi takodje mogao biti osjecaj francuskih zvanicnika koji su odlucili da baniraju hidzab u skolama, vjerujuci da nijedna mlada djevojka ne bi trebala nositi simbol represije na svojoj glavi.

Jos za mnoge, ukljucujuci i mene, veo nije nikakav instrument tlacenja, nego znak slobode. Licno, nikada se nisam osjecala ovako slobodno dok ga nisam pocela nositi.

Ali prije nego i zakljucite da sam ja zrtva propagande vjere koja mi je isprala mozak, ja cu vam naznaciti da sam ja katolkinja a ne muslimanka! Nisam sa misterioznog Istoka, nego tridesetdvogodisnja zena iz dosadnog Kenta. U moj zivot se ubraja da sam egzoticna plesacica i veliki model. Imala sam tri veze sa muslimanimskim muskarcima, no niti jedan nije od mene zahtijevao da nosim hidzab; cinjenicki, nasli su da je moje ponasanje malo nezgodno. Nema nikoga iz moje proslosti da je uticao na mene da nosim veo. Jednostavno to radim jer ja to volim.


Uzivam u privatnosti, u barijeri koju kreira hidzab izmedju mene i zla, pomamnog svijeta, posebno u Londonu. Pronalazim veliki mir iza vela: ne osjecam se zaokupljenom prolaznicima; guzvom, bukom dok masa izgleda manje mocnom. Mogu se vratiti svome licnom sigurnom svijetu cak i dok hodam, u prakticnom nivou, osjecam se kompletno bezbjednom od nepozeljnih ispada.

Hidzab je takodjer finansijski bezbjedonosni sistem. Kao vecina pjesaka u Londonu, ne mogu priustiti sebi da svakom beskucniku dam sitnisa kad ga vidim, ali se osjecam krivom kad ih ugledam. U svome hidzabu, svoju brigu mogu sakriti. Takodjer se osjecam sigurnom od dzeparosa. Gledaju na mene i sigurno misle ‘ilegalni emigrant, ne vrijedi truda’, zakljucujuci da moja velika tasna sadrzi samo nepotrepstine, jeftino povrce za mojih sesnaestero djece.

U mome hidzabu kupovina je takodjer jeftinija. Mala zajednica muslimanskih trgovaca operira u oblasti. Kod njih se obrce pomisao ‘jedna nasa’ pa cijene budu veoma nize nego sto bi to bile za zapadnjake. Ako zelim da nesto kupim, obavezno se ‘hidzabiram’.

Najvelicanstveniji efekat nosenja hidzaba je da automatski postajes clan muslimanske zajednice i postupa se sa tobom u skladu svih privilegija digniteta zene muslimanke. Kad udjem u muslimansku prodavnicu, muskarac ce mi blagonaklono reci ‘ Selam alejkum! Kako vam, damo, mogu pomoci?’ U autobusu, muskarci muslimani iz Afrike, bliskog i dalekog Istoka ce se pomjeriti u stranu i reci,’ Poslije tebe, sestro!’.

Kancelarije, barovi i klubovi Londona su puni engleskih djevojaka u kratkim suknjicama i visokim sandalama, od kojih mnoge traze ljubav. Zene koje nose hidzab, ruzno okarakterisane od zapadnjaka, stvarno osjecaju sazaljenje prema ovim zapadnjackim zenama, koje se moraju ranjavati sa visokim sandalama, stetnim po kozu sminkama i teskim dijetama sve u cilju da bi nasle muskarca.

Jedna moja prijateljica Iranka, je uspjesna poslovna zena. Ona svaki dan ide vani uglacana, nalakiranih noktiju, ostrih kostima i perfektne sminke. ‘ Dok sam bila u Iranu, bilo je mnogo lakse.’ Kaze ona. ‘ Ustajala bi u devet, nabacila bi na sebe crnu veliku haljinu i uskakala u auto. Sada, moram da potrosim dva ili tri sata da bih se sredila, svako jutro.’

Mnogo puta hidzab je smatran kao stvar fundamentalista. Ali i u krscanskoj tradiciji, Sveti Pavle je naredio zenama da pokriju svoje glave, sve do sezdesetih, ni jedna zena se nije mogla naci u Crkvi Engleske bez sesira i rukavica. Mnoge Englezice su oblacile vani sesire. Indijke i Sikhkinje su i dalje trazene da pokrivaju svoje glave zbog njihova digniteta ili ponosa a ortodoksne Jevrejke su tradicionalno oblacile salove oko njihove kose da bi se sklonule od muskaraca koji nisu njihovih muzevi. Ipak, izmedju svih ovih kulturnih grupa, jedino su muslimanke izgleda opisane kao one koje su slabe, potlacene a na racun njihovih pokrivaca.

Dvije nepozeljne zene su, muslimanka koja nosi hidzab i militantna feministkinja. Kada su zene u sedamdesetim pocele da se sisaju na kratko, nosile komfortnu obucu, one su odbijale ideju patnje u ime mode i odbijale da ucestvuju u frantickim ritualima da bi privukle gladne, nezadovoljne muskarce. Tako shodno tome i zena u hidzabu moze zadrzati svoj identitet a bez da bude rob nikada zadovoljenoj zapdnoj zelji za ljepotom.

Posebno tuzan artikal je izasao u popularnom zenskom magazinu prosle sedmice, nazvan: "Kako da manje mrzis svoje tijelo." Ja sam to pokazala mojoj prijateljici, Arapki, koja se zove Melika. Uhvatila se za glavu i rekla: "U mojoj kulturi, muskarci su tako zahvalni kada se ozene zenom koju vide svojom velicanstvenom princezom pa kakva god izgleda i velicine ona bila."

Sa hidzabom, muslimanke znaju svoju moc i vrijednost. Jedan mi je musliman rekao:"Moja zena je kao lijepi dijamant. Biste li napustili lijepi dijamant da dobijete drugi isparan i ukraden sa ulice? Ne, zamotat cete ga u velvet. E ako bas hidzab cuva moju zenu, koja mi vise vrijedi nego bilo koji nakit.’’

Naravno, ako bi bilo ko pokusao da skine moj veo ili da me natjera da ga obucem, ja bih se pobunila nasilnicki. Imam privilegije da zivim u zemlji u kojoj mogu nositi sta zelim. Nisu sve zene tako sretne. Licno, pronasla sam u hidzabu andjela cuvara.

Moja mati, kako god, tvrdi da ga nosim jer se ne volim cesljati.

Stella White
The Daily Telegraph

mostary
06-08-2012, 12:45 PM
Ne zovi me na grijeh

Bijase nekad neki mladic koji je prodavao odjecu i, radeci taj posao, obilazio domacinstva. Bio je, uz to, veoma lijep. Jednog dana ugledala ga je neka zena i pozvala da udje u njenu kucu. Kada je usao, kazala mu je: "Ja te nisam pozvala da bih nesto od tebe kupila, nego sam te pozvala zato sto mi se svidjas, a sada u kuci nema nikoga." Nakon sto ga je pozvala da s njom ode u postelju, on ju je podsjetio na to da postoji Allah i pokusao ju je zastrasiti Njegovom bolnom kaznom, ali, bez uspjeha. Ona nije odustajala. Stavise, bila je sve nasrtljivija. Kada je vidjela da se on susteze od harama, rekla mu je: "Ako ne budes uradio ono sto ti naredjujem, ja cu zapomagati pred ljudima i reci im: "Usao je u moju kucu da me obecasti! Ljudi ce u to povjerovati jer si ti vec u mojoj kuci."

Kada je shvatio da je ona ustrajna u namjeri da ucini grijeh, rekao joj je: "Hoces li mi dozvoliti da udjem u zahod?" Ona se obradobvala i pomislila da je on pristao na njen ultimatum. Dok je ulazio u zahod, njegovo tijelo se treslo od straha da ne bi pao u grijeh. Govorio je sam sebi: "Gospodaru moj, sta da radim? Uputi me, o Ti koji upucujes smetene!"

Iznenada mu sinu ideja: "Znam dobro da ce jedan od onih koje ce Allah staviti u svoj hlad, na Dan kada drugog hlada osim Njegovog nece biti,covjek koga je pozvala ugledna i lijepa zena da s njom ucini blud, a on joj je odgovorio: "Ja se bojim Allaha! Ja znam da ko ostavi nesto u ime Allaha, Allah ce mu u zamjenu dati ono sto je bolje od toga. Mnoge strasti uzrokuju kajanje do kraja zivota: " Sta cu dobiti od ovoga grijeha osim to da ce Allah iz moga srca srca podici svjetlo imana i njegovu slast? Necu uciniti nikada haram, ali sta da uradim?

Da li da se bacim sa ovog prozora? Ne, ne mogu to uciniti! On je zatvoren i tesko ga je otvoriti...Onda cu namazat svoje tijelo ovim izmetom i prljavstinom, valjda ce me kada me vidi u takvom stanju, ostaviti na miru. Odlucio je, uistinu, da to uradi. Potom je zaplakao i rekao: "Gospodaru moj i Stvoritelju moj! Strah od tebe naveo me je da uradim ovo djelo. Zamjeni mi ga necim sto je bolje od toga!"

Izasao je takav iz zahoda, a ona, kada ga je vidjela, povikala je: "Izlazi napolje, o ludace!" Uzeo je svoje stvari i krenuo prestrasen, iscekajuci reakcije - sta ce ljudi kazati o njemu...Ljudi mu se, na putu kojim je prosao, smijali, sve dok nije stigao kuci. Tu je, sretan sto se spasio, odahnuo, a onda skinuo odjecu, usao u kupatilo i okupao se. Medjutim sta se desava?

Hoce li Allah ostaviti Svoga roba i sticenika tek tako, nezasticenog? Ne, nikako! Kada je izasao iz kupatila, Allah dz.s., mu je, zauzvrat, dao nesto velicanstveno. Dao mu je nesto sto je ostalo u njegovom tijelu cijelog zivota, a i poslije. Allah mu je dao miris koji je poput miska izlazio iz njegovh tijela. Ljudi su osjecali taj miris na nekoliko metara udaljenosti pa je zbog toga prozvan Mirisavi Miski.

Taj je miris stvarno izlazio iz njegovog tijela. Allah mu je dao to u zamjenu za neugodni miris nedzaseta koji je, za nekoliko trenutaka, nestao zauvijek. Kada je umro i kada su ga stavili u kabur, nad kaburom su napisali: " Ovo je kabur Mirisavog Miskija". Taj kabur se nalazi u Siriji.

Tako je to, o covjece, muslimanu! Allah dz.s. ne ostavlja svog dobrog roba nezasticenog, nego ga brani: "Allah zaista stiti vjernike; Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika." (El-Hadzdz, 38)

Sa arapskog preveo: Hfz. Mustafa ef. Efendic (casopis: "Novi Horizonti")

mostary
06-08-2012, 12:49 PM
Ovaj grijeh mi razara dusu

Jedan od šejhova iz Rijada je pričao: "Otišao sam radi potrebe u jednu arapsku državu, i nakon što sam brzo završio svoju potrebu (ostao sam samo jedan dan) vratio sam se na aerodrom pripremajući se za povratak. Bio sam mnogo umoran od ovog putovanja. Kada sam došao na aerodrom, okretao sam se desno i lijevo, ne bi li vidio mesdžid u kojem bi klanjao nastupajući namaz. Pronašao sam ga i otišao do njega.

Spustio sam se u mesdžidu i odmah od umora zaspao. Međutim, ubrzo pred samo nastupanje podne namaza, probudio me je glas mladića u mesdžidu. Klanjao je i plakao u namazu. Umor me ponovo svladao i ja sam zaspao. Nakon kratkog vremena, mladić mi je prišao, probudio me za namaz i upitao: „Možeš li spavati?“ Rekao sam: „Da“, a mladić mi je uzvratio: „Ja ne mogu ni da spavam, a niti da jedem!“ Rekao sam mu: „Hajde da klanjamo, a Svevišnji Allah će dati ono što je već odredio.“

Prišao sam mu nakon namaza i upitao ga: „Šta je s tobom?“ Odgovorio mi je: „Ja sam iz bogate porodice. Sve što bih poželio od imetka, skopocjene odjeće, luksuznih auta, imao bih. To mi je bila svakodnevnica. Takav život mi je bio dosadan i monoton, pa sam odlučio da otputujem u druge zemlje. Razmišljao sam gdje bih to mogao otići a da me niko ne prepozna, pa sam eto došao u ovu zemlju na čijem se sada aerodromu ja i ti nalazimo.

Nisam namjeravao činiti nemoral i razvrat u ovom mjestu, već, malo se zabavljati i odmarati.“ Međutim, mladić je upao u loše društvo koje ga se nije okanilo sve dok ga nisu naveli da počini nemoral s jednom od razvratnih djevojaka. Prvi put je počinio blud! Rekao je: „Kamo sreće da su mi uzeli sav novac?! Odveli su me u nemoral! Srušili su moju vjeru!“

Rekao sam mu: „Proučit ću ti kur'anski ajet pa ga poslušaj.“ Proučio sam mu Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi koje u prijevodu imaju značenje: „ Reci Mojim robovima koji su se prema sebi ogriješili: 'Ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. '“ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 53.)

Mladić, pokajnik, je uzvratio: „Allah će svima oprostiti osim meni! Zar me ne čuješ?! Počinio sam blud!“ Zatim me je upitao: „Jesi li ti ikada počinio blud?“ Odgovorio sam: „Ne, tako mi Allaha!“ Mladić je rekao: „Ti onda ne možeš da shvatiš težinu grijeha kojeg sam ja počinio!“

Najavili su let kojim bismo se trebali vratiti za Rijad. Uzeo sam od mladića njegovu adresu, poselamio se s njim i otišao. Bio sam ubjeđen da će ga njegov grijeh „peći“ dan ili dva i da će ga nakon toga zaboraviti. Međutim, nekoliko dana nakon našeg povratka u Rijad, on me je nazvao. Dogovorili smo da se nađemo. Zaplakao je čim me je opazio. Kada sam mu prišao, rekao mi je: „Tako mi Allaha!

Otkako smo se rastali, nisam spavao osim malo!Šta da kažem Allahu na Dan kada me upita i kaže mi: 'Robe Moj, počinio si blud!' Reći ću: 'Da, počinio sam blud i ovim svojim dvjema nogama išao sam do mjesta bluda.'“

Rekao sam mu: „Smiri se, Allah je milostiv, oprostit će ti tvoj grijeh, inšaAllah.“ Na to mi je mladić uzvratio: „Ovime nisam namjeravao da te posjetim, već da se oprostim s tobom. Možda te sretnem u Džennetu, ako nam se Allah smiluje!“ Upitao sam ga: „Gdje namjeravaš da ideš?“ Rekao je: „Idem do kadije. Priznat ću mu svoj grijeh kako bi se Allahov propis izvršio nada mnom!“

Rekao sam mu: „Jesi li ti lud?! Zar si zaboravio da si oženjen?! Zar ne znaš da je propis za blud oženjenog da se kamenuje do smrti?!“ Rekao je: „To je mnogo lakše po mene, nego da ostanem bludnik i da kao bludnik sretnem svoga Gospodara, neočišćen Njegovim propisom!“

Rekao sam: „Boj se Allaha! Sakrij svoju sramotu! Ne sramoti svoju porodicu!“ Rekao mi je: „Niko od njih me neće moći spasiti Vatre, a ja želim da se spasim Allahove, subhanehu ve te'ala, kazne.“ Nisam znao šta da učinim. Uzeo sam ga za ruku i rekao mu: ”Poslušaj me u jednom.“ Rekao mi je: „Traži šta god hoćeš od mene samo me ne odvraćaj od kadije!“ Rekao sam mu: „Hajde da nazovemo jednog od velikih i poznatih učenjaka, pa ako on kaže da ideš do kadije, ja ću te odvesti do kadije, ali ako kaže da ne ideš, onda ti ne preostaje ništadrugo do da ga poslušaš.“ Pristao je.

Nazvali smo jednog od velikih učenjaka i on je rekao da mladić ne ide do kadije. Međutim, mladić je očekivao drugi odgovor, pa je zbog toga, poslije, mnogo zvao i kontaktirao ovog šejha pokušavajući dobiti od njega drugi odgovor. Govorio mu je: „Šejhu, boj se Allaha! Ja ću se na Sudnjem danu objesiti o tvoj vrat i reći: 'Gospodaru moj, doista, ja sam htio da priznam svoj grijeh kako bi se nada mnom sproveo Tvoj propis ali me je ovaj šejh odvratio od toga!“

Ubrzo je nastupao hadždž pa sam mu predložio da zajedno idemo na hadž. Odbio je i rekao da bi želio sam obaviti hadž. Kada su se hadždžski obredi završili i kada smo se vratili u Rijad, sreo sam ga irazmjenio s njim utiske s hadždža. Rekao mi je da je išao sam na hadždž. Sve hadždžske obrede od Mine, Muzdelife, Arefata, mjesta gdje se bacaju kamenčići obilazio je pješice, na svojim nogama,nadajući se da ga Svevišnji Allah pogleda tako uprašenog i smiluje mu se.

U toku hadždžskih obreda ponekad bi govorio: „Bojim se da Allah, subhanehu ve te'ala, zbog moga grijeha ne oprosti ovim ljudima oko mene.“, a zatim bi govorio: „Ili možda mi Allah zbog ovih ljudi oprosti!“

Moja veza se s njim dobro učvrstila. Posjećivali smo se. Poslije hadždža, mladić je naučio napamet cijeli Kur'an. Jedan dan je postio a drugi iftario. Sreo sam jednog od šejhova i ispričao mu mladićev slučaj: njegovo kajanje za počinjeni grijeh, njegov post, noćni namaz, hifz Kur'ana. Šejh mi je rekao: „Možda, upravo taj njegov grijeh bude razlog njegovog ulaska u Džennet.

Možda sljedeći ajeti govore i o njegovom slučaju: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.“(Prijevod značenja El-Furkan, 68-70.)

Kada sam čuo ove ajete, začudio sam se samom sebi. Kako ih se nisam odmah sjetio. Požurio sam
do mladićeve kuće - ili dvorca njegovog babe - kako bih ga obradovao ovim Kur'anskim ajetima. Rekli su mi da je u mesdžidu. Zatekao sam ga u mesdžidu kako uči Kur'an. Rekao sam mu: „Imam za tebe dobru vijest!“ „Koju?“, upitao je, a ja sam počeo da mu učim Kur'anske ajete. Kada sam došao do riječi: „i koji ne bludniče“, zgrčio se kao da sam ga nožem u srce ranio. Kada sam završio s učenjem Kur'anskih ajeta, zagrlio me, poljubio u glavu i rekao mi: „Tako mi Allaha, naučio sam napamet Kur'an, ali kao da prvi put čujem ove ajete.“

Muezzin je proučio ezan za jaciju namaz. Čekali smo imama i ikamet da klanjamo namaz. Međutim, imam nije došao, pa je prijatelj, pokajnik Ahmed, pristupio imamovom mjestu i predvodio nas u namazu. Na prvom rekatu, nakon proučene Fatihe, počeo je da uči kur'anske ajete: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju ...“ Ali kada je stigao do riječi: „Ali onima koji se pokaju“, zaplakao je i nije mogao da ih prouči, pa je otišao na ruku.

Ponovo na drugom rekatu, nakon Fatihe, učio je iste ajete iz želje da ih u potpunosti prouči, međutim, kada je stigao do riječi: „Ali onima koji se pokaju“, ponovo je zaplakao, stao i nije mogao da ih prouči. Zatim je otišao na ruku i završio namaz plačući. Tako je potrajalo njegovo stanje sve do jednog dana, sve do petka nakon jacije namaza. Nazvao me je neki čovjek. Predstavio se kao otac mog prijatelja Ahmeda. Tražio je od mene da hitno dođem do njih. Pohitao sam žurno. Brinuo sam se za Ahmeda.

Kada sam došao do njihove vile, babo me je već čekao pred vratima. Upitao sam ga: „Šta se desilo?“ Rekao mi je: „Tvoj prijatelj Ahmed, traži halala od tebe i nada se susretu s tobom u Džennetu. Poslije akšam namaza otišao je do svoga Gospodara!“ Babo je briznuo u plač. Polahko sam ga smirio. Uveo me je u sobu gdje je Ahmed ležao. Bio je prekriven platnom. Otkrio sam mu lice a iz njega je zračilo svjetlo. Sjajilo je više nego kada je bio živ. Na licu mu se vidio osmijeh, sreća i zadovoljstvo.

Ahmedov babo me je upitao: „Šta se desilo s mojim sinom? Otkako se vratio s putovanja nije više onaj. Promijenio se. Njegova žena, snaha je pričala da noću nije mogao da spava. Ako bi i zaspao to bi bilo na tren. Budio bi se i prevrtao.“ Obavjestio sam ga šta se desilo njegovom sinu na putovanju, a zatim, upitao sam ga o Ahmedovoj smrti: „Kako je preselio?“

Babo je pričao: „Kao što znaš, moj sin Ahmed, jedan dan je postio a jedan iftario. Danas je postio. Ostao je u mesdžidu poslije ikindije u želji da provede i potrefi trenutak u kojem se dova petkom prima. Kada se približilo vrijeme iftara, zvao sam ga da dođe kući i iftari, ali mi je on odgovorio: 'Oče moj, osjećam nekakvu sreću i zadovoljstvo.

Imam nekakav lijep osjećaj pa me ostavi sada ovdje.' 'Dobro, kako ti želiš', rekao sam i donio mu iftar u mesdžid. Prišao sam mu nakon namaza i rekao da ide kući da večera kako treba, a on mi je odgovorio da u mesdžidu osjeća veliki rahatluk i da će nam se pridružiti poslije jacije namaza. Rekao sam mu: 'Dobro, neka bude kako ti želiš.'

Međutim, kada sam došao kući, osjetio sam nekakvu zebnju u srcu, pa sam poslao mlađeg sina do mesdžida da vidi gdje je Ahmed. Mlađi sin je otišao i brzo se vratio govoreći kroz plač: 'Baba, baba, brato Ahmed ne odgovara na moje riječi.' Požurio sam do mesdžida i našao svoga Ahmeda u uglu gdje bi se obično osamljivao. Duša je napuštala njegovo tijelo. Naslonuo sam ga na sebe. Glavu sam mu stavio u svoje krilo. Spominjao je tvoje ime i oporučio da te poselamimo i tražimo halala od tebe. Zatim mi se nasmiješio.

Tako mi Allaha, nakon što se vratio s putovanja, nisam ga mogao vidjeti da se smiješi kao tada. U svojim zadnjim trenucima proučio je kur'anske ajete: 'I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.' Kada je završio s ovim ajetom, duša je napustila njegovo tijelo.“

Casopis "El-Asr"

mostary
09-08-2012, 11:52 AM
Otišla si ti od Gospodara, ali nije On od tebe


Jest, jest mila važna si ti njima dok tvojim tijelom naslađuju svoje pohotne oči, a šta misliš, bil’ bona tebe koji od njih ženio i kući vodio?
Ne budi smješna mrvice mala!

I onda se nađeš na dnu. Pa se povremeno čupaš, vraćaš sebi osmijeh na lice. Ono pustiš muziku i briga te. Plešeš po sobi i smiješ se, i onda to prođe. I opet nastupi praznina.
Pa se našminkaš, obuješ nove štikle i ti kao ono sva važna kreneš, pogledi njihovi te jedu, a tebi sve kao lijepo, osjetiš se nekom važna.
A kada prođe opet praznina.

Takvi su ti muškarci, dupli moralisti!!!!
Znaš-jedan obraz za društvo, drugi za tebe.
Hoće on takvu poput tebe, al za nešto mala…. i nizašta drugo.
Ljubav. Heh. Zaboravi!!! Pa neće on svoju ljubav prljati s tobom.
On to čuva za finu, čednu i poštenu.

A ti opet, trudi se da mu budeš važna. Uzalud bona uzalud!
Hoće on da se ženi, al tobom neće. Mrvo gdje ti je pokornost?!
Nepokorna si sebi i Gospodaru. Gaziš i to malo ponosa što ti je ostalo. I nadaš se.
Ali dokle, promjeni se!
PROBUDI SE! OSVJESTI SE!

Otišla si ti od Gospodara, ali nije On od tebe. I možda su ti uzeli sve. Čednost, ponos, ali nisu ti uzeli ruke, podigni ih pokaj se.
Nađi bona malo mira duši svojoj.
A muškarci, DOĆI ĆE ONAJ PRAVI.
Ionako dupli moralisti ti ne trebaju. Licemjeri. Bljak.

Otišla si ti od Gospodara, ali nije On od tebe. Nije kasno. Nikada.
Na koncu, svi griješimo a Allah voli one koji se kaju.
Mrvo! Ja govorim tebi.
Svi mi vučemo različite terete, i uvijek nam je lakše drugim govoriti nego samima sebi.
Mrvo! Svi smo mi mrve, ali ne želimo priznati. Gdje nam je pokornost, gdje nam je pogled pun nura? Zagubio se negdje aaaa?
Nađi ga bona, dok nije prekasno.

Edina Nuhanović

mostary
13-08-2012, 01:54 PM
Kraljice islama, tvoj izgled je tvoja da'va!

Piše: Amra M.

Ti znaš da si vrijedna, da je svaki milimetar tvoga tijela neprocjenjiv. Zbog toga ljubomorno čuvaš svoju ljepotu od svih koji je nisu dostojni. Ti ne dozvoljavaš da se ukaže ni najmanji dio tvoje ruke, noge ili vrata, poduzela si sve korake da se zaštitiš i da hidžab izgleda kako treba. Znaš da si biser brižljivo čuvan u školjci i znaš da treba školjku brižljivo čuvati, ne oskravivši je, jer ako oskrnaviš školjku, biser će se ukazati, a samim tim i izgubiti svoju vrijednost. Ti ne udovoljavaš ljudima prilagodivši i moderniziravši svoj izgled, znaš da ne ovisiš od onih koji ne mogu pomoći ni sebi ni drugima, znaš da je tvoj život i tvoja smrt u rukama Allaha Uzvišenog i samo Njemu udovoljavaš.

Ti si daleko iznad zablude opravdavanja nešerijatskog hidžaba hadisom ,, Allah je lijep i voli ljepotu''. Ti si iznad definicije ljepote po zapadnim aršinima. Davno si ''pročitala'' modu i modne dizajnere u rozim košuljicama koji bi htjeli ženu predstaviti kao pokretnu vješalicu za odjeću. Prozrela si i prezrela njihove definicije savršene ljepote , i svako ko odgovara šablonu valja, a onaj ko se ne uklapa u ''savršene'' proporcije i najnoviji modni hit neka se muči sa kompleksima. Ti poštuješ samo jednu definiciju, onu istinsku, u koju nema sumnje i koja ne pravi razliku i komplekse. Allah Uzvišeni u Kur'anu kaže: ,,Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.'' (Prijevod značenja Et-tin, 4.)
To je sve. Poslije ove istine sve drugo je laž. Nema više boja i modela, veličina i savršenih proporcija, lažnog tena, steznika i raznih umetaka ... Ti si slobodna, elhamduillah.

Ljudi te ne interesuju, ti znaš da si lijepa i vrijedna, i ne treba ti potvrda i pohvala. Ničija. Ni muška, ni ženska. Nije ti potrebno da izlažeš svoju fotografiju gdje god imaš priliku, kako bi svi vidjeli tvoje misteriozne oči, ili kako ti lijepo stoji nova mahrama. Nisu ti potrebni ničiji lajkovi i komentari.

Ti znaš da je čupanje obrva haram, da itekako ima veze ako ti odjeća ocrtava tijelo na bilo kojem dijelu, ili ako ti je suknja malo providna kod članaka. Svjesna si da je tvoj izgled tvoja da'va i ne želiš širiti zabludu. Ne želiš doći na Sudnji dan, a da te dočekaju žene koje nikad nisi vidjela i poznavala, ali koje su tebe vidjele i povele se za tobom i tvojim ''stilom'', koje će tebe optuživati za svoj grijeh, jer one nisu znale, a ti jesi, ti si redovno posjećivala vjerska predavanja, ti si imala diplome medresa i fakulteta islamskih nauka.

Budi dostojanstvena, kao kraljica. Jesi li nekad posmatrala ponašanje kraljica, princeza i dama iz visokog društva? Njihov hod, govor, način sjedenja? Sve je dostojanstveno, elegantno, sa mjerom, bez naglih pokreta. Ti si kraljica, kraljica islama. Ti hodaš dostojanstveno, pričaš tiho, obaraš svoj pogled, ne zbog toga što si jadna i podređena, već naprotiv, zbog toga što si daleko iznad ovudunjalučkog blata. Ti si daleko iznad besposlenih provokatora i provokatorki na ulici i u sredstvima javnog prijevoza. Oni ne zavređuju tvoj bistri pogled, riječ, a kamoli suzu. Nisi dužna i nemaš potrebu da se pravdaš i objašnjavaš. Zapamti, kada bi se kraljica raspravljala i objašnjavala sa svakim prolaznikom, više ne bi bila kraljica.

Ti znaš svoju vrijednost, ti si biser i ne dozvoli da te povuku sa sobom u ovodunjalučko blato:

mostary
21-08-2012, 07:46 AM
Grijeh koji ju je upropastio

Merjem je bila veoma lijepa djevojka, imala je blago nasmijano lice. Imala je dosta prijateljica u srednjoj školi sa kojima se družila i provodila vrijeme.

Bila je poznata po svojim šalama, slovila je kao djevojka koja je znala za šalu. Međutim imala je veoma lošu i pokvarenu naviku koju ćemo spomenuti nešto kasnije.

Život je provodila u grijesima i zabavi, znala je satima da priča na mobitel sa momcima, a poziv na namaz je ignorisala. Bila je treći razred srednje škole, maštala je samo da postane poznata pjevačica kojoj će se diviti milioni fanova, ali ta joj se želja nije ostvarila. Završila je srednju školu i upisala prvu godinu fakulteta. Na fakultetu je stekla dosta prijatelja, međutim kako je vrijeme odmicalo, svakim danom ih je bilo sve manje i manje.

Razlog je bio taj, što je među njima svojom pričom stvarala mržnju, svađu i neprijateljstvo. Njeno glavno zanimanje je bilo ogovaranje (gibet) i prenošenje riječi (nemimet). Jednom je upropastila brak momku koji je bio zaručen sa njenom prijateljicom a koju je trebao ženiti. Ona je svojim lažima i potvorama, razorila tu vezu. Drugi slučaj se desio kada je zbog njene priče i njenih laži, njena prijateljica istjerana sa ispita iz kojeg je kasnije pala. Lažno ju je optužila da je varala samo iz jednog razloga, htjela joj se osvetiti zato što se ta studentica pokrila.

Završila je Merjem prvu godinu fakulteta. Na drugoj godini, ušla je u zabranjenu vezu sa momkom sa kojim je radila sve ono što je zabranjeno, ali je nije bilo briga, nije se osvrćala na grijeh. Jedne noći dok se vračala od momka, udarilo ju je iznenada auto. Bila je teško povrijeđena pa su je prebacili pod hitno u bolnicu. Njena porodica je čula za nesreću tek drugi dan. Kad su je posjetili, ležala je nepomično, nije se mogla micati niti govoriti.

Njena majka je blago prišla i počela joj učiti neke kur'anske ajete sa nijjetom izliječenja. Dok joj je učila, njeno tijelo se počelo tresti. Toliko se treslo da je se i krevet tresao. Majka se prepala pa je prestala učiti. Takvo njeno stanje je trajalo sedmicu dana. Nakon sedam dana, došao je zadnji čas. Melek smrti je bio pored njene glave. Svi su se okupili oko nje: roditelji, doktori, medicinske sestre, svi...ali povratka nije bilo. Željela je tada da iz sveg glasa zamoli da se ponovo vrati na Dunjaluk kako bi mogla raditi dobra djela, kako bi namaz obavljala, kako bi hidžab nosila, ali nema nazad, jedna je šansa a pravila igre su jasna, ili gubitnik ili dobitnik! Merjem je umrla, što bi mi rekli: “Otišla je mlada!“

Njena prijateljica je kasnije pričala šta joj je prenijela žena koja je kupala Merjem pred dženazu. Kaže: “Rekla mi je da joj je lice bilo poptuno crno, nije imalo uopšte normalnu ljudsku boju, bilo je crno. Međutim, ono što me je rasplakalo, jeste prizor kad joj je iz usta počeo da izlazi izmet (neuzubillah). Da, ljudski izmet joj je izlazio iz usta dok su je kupali. La havle vela kuvvete illa billah!“

Iako su joj očistili usta, nevjerovatan smrad je izlazio i dalje iz usta. Molili smo Allaha da joj oprosti i da joj se smiluje. Dalje njena prijateljica priča: “Pitala me je ova žena koja ju je kupala, da li je ona imala neki određeni grijeh kojeg je stalno činila?“ Odgovorila sam da je bila poznata po tome što je djevojke druge stalno ogovarala, potvarala i što je među njima laži širila sa ciljem smutnje i mržnje.

Saudin Cokoja

mostary
22-08-2012, 01:00 PM
Zaprosila ga džennetska hurija


Njegov slučaj prenio nam je šejh Muhamed Hasan na jednoj od svojih hutbi riječima: ”Ovog Ramazana čuo sam nevjerovatnu priču. Riječ je o jednom našem mladiću (iz Egipta) i našem sinu. Bio je izuzetno bogobojazan i pokoran svojoj majki. U svojoj najljepšoj mladosti, iznenada se razbolio i pa na smrtnu postelju. Nije imao ni trideset godina...

Porodica i rodbina bili su u šoku a posebno njegova majka koja je gledala kako joj sin umire. Znala je da njegovom smrću, gubi jedinog i pravog prijatelja, onog prijatelja kojeg je ona rodila, ali od Allahovog određenja se ne može pobjeći.

Svjedoci tvrde, dok je ležao na krevetu i dok se pripremao da napusti ovaj svijet, čule su se čudne riječi koje je izgovarao u tim zadnjim trenutcima svog života. Gledao je u jednu tačku ispred sebe i obračao se nekome riječima: ”Ne, moram prvo majku pitati, ne, moram nju prvo da pitam!”

Otišli su do njegove majke koja je bila u drugoj sobi jer nije mogla da gleda kako joj sin umire. Željela je da bude sama. Obavijestili su je da joj sin govori čudne riječi pa možda ona zna šta hoče, jer je nju spominjao. Kad je ušla kod njega, ležao je na krevetu, uplakanog lica mu je prišla. Na njegovom čelu su izbijali “grašci” znoja. Kapljice znoja na njegovom čelu su bile poput bisera, a jedan od znakova lijepog završetka na Dunjaluku jeste i taj da se kod osobe koaj umire orosi čelo od znoja.

Kad mu je se majka približila, čula je kako ponavlja iste riječi: ”Ne, moram prvo da pitam majku!” Kad je čula ove riječi, rekla mu je tri puta: ”Sine, ja sam, tvoja majka.” Čim je čuo glas svoje majke, progovorio je: ”Majko, vidim ispred sebe prelijepu djevojku, nikad u životu nisam ljepše vidio. Vidim je, došla je i hoće da me zaprosi, hoće da se uda za mene, a ja joj govorim da ne mogu pristati dok majku ne upitam.” A majka mu reče: ”Imaš moju dozvolu sine, to je tvoja hurija iz Dženneta!”

Allahu ekber, koji stepen, da ti se Gospodar smiluje i pošalje ti ahiretsku ženu na Dunjaluk da te zaprosi, a ti još živ. Nemojmo se ovome čuditi, jer čovjek prilikom umiranja može svašta da vidi uz Allahovu dozvolu, pa između ostalog vidi Meleka Smrti i vidi ostale meleke koji su sa njim došli, da li su to meleci azaba ili meleci milosti, to je do osobe kako je zaslužila i živjela.

Rekao je Uzvišeni Gospodar: "Doista onima koji govore: 'Gospodar naš je Allah', pa poslije budu ustrajni, silaze meleki: 'Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu, koji vam je obećan.” (Fusilet, 30)

I rekao je Poslanik, s.a.w.s.: ”Jadan je onaj! Jadan je onaj! Jadan je onaj! “ko Allahov Poslaniče!?” – upitaše ashabi. Pa je Poslanik, s.a.w.s. rekao:”Onaj ko doživi starost jednog ili oba roditelja pa i pored toga ne uđe u Džennet.” (Sahihu-l-Muslim i Sunen od Tirmizija)

Saudin Cokoja

mostary
28-08-2012, 07:49 AM
Pismo sestri koja žudi za hidžabom

Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim! Bismillahir-Rahmanir-Rahim! Es-selamu alejkum, poštovana sestro! Ovo pismo upućujem tebi koja žudiš za hidžabom. Dok nisam bila pokrivena, tekstovi na tu temu mnogo su mi pomagali, a danas kada ja svoju najdragocjeniju krunu nosim već dvije godine, elhamdulillah, mislim da mogu i ja ponešto napisati o tome. Veći bih naglasak stavila na onu duhovnu stranu nego na sva objašnjenja kako i zašto sam se pokrila, sva ta priča može se sažeti u tri riječi: "Allah me uputio". Uzvišeni me počastio nečim najljepšim na dunjaluku, a još više sam se osjećala počastvovanom jer sam bila od rijetkih tada, a sada, elhamdulillah, broj "odabranih"se povećao. On je još uvijek neznatan, ali, elhamdulillah, on se povećao, i to je veliki napredak. Kao što rekoh, želim da se dotaknem više duhovne strane, to jest onog što sam nosila u sebi prije hidžaba i iščezavanju toga kada sam, uz Allahovu pomoć, donijela konačnu odluku.

Znaš onaj osjećaj kada imaš sve, ali opet nešto nedostaje, tragaš za tim nečim, ali nikako ne možeš da ga dostigneš. Eto, tako je meni bilo još od puberteta. Nisam radila mnoštvo stvari koje moje vršnjakinje jesu, elhamdulillah, ali njima nisam mogla objasniti zašto je to ne radim. Kako da nekome objasnim da sam bogobojazna ako na meni nema vidljive bogobojaznosti (hidžaba)! Proživljavala sam mnoge stvari i uvijek ostajala nedorečena, nikad potpuno prihvaćena, ni u džahilskim ni u mu'minskim krugovima. Zašto? Iz jednog prostog razloga jer u tom pogledu srednji put ne postoji. Čovjek mora da se odluči kuda hoće da hodi, bojala sam se da me ipak šejtan ne pobijedi pa da ne odem na onu stranu lošeg. Elhamdulillah, Allah Uzvišeni mi je pomagao i sa svojih 17 godina (kasnije nego što je potrebno, ali elhamdulillah) stavila sam svoju krunu, pomalo u strahu, pomalo zbunjena, ali sam je ipak stavila.

Danas nakon dvije godine mogu sa sigurnošću reći da nisam nikad ni na tren pomislila zašto sam to uradila, a mnogi su mi govorili da ću se pokajati... I jesam – sada se kajem i žalim za svakim danom provedenim bez hidžaba. Kada osjetiš slast čokolade, ne možeš je nikad ostaviti, a tako je i sa hidžabom, jer hidžab, kako ga mnogi tumače nije teret. Sestro, to je ljepota... Našla sam konačno svoje društvo koje me prihvata, tu sam "domaća". Konačno negdje u potpunosti i ja pripadam, našla sam ono davno traženo.

Sestro mila, mogla bih još mnogo da pišem, ali bojim se da ti ne dojadim, ali znaj da sam ti napisala ovo pismo jer ti želim dobro i na onom i na ovom svijetu, a budi sigurna da ti ne želim zlo, kao što ti žele dunjalučari.
Mila sestro, Allah ti dao svako dobro i, inšallah, uputio te...

Es-selamu alejkum!

E.M.

mostary
04-09-2012, 08:30 AM
Allah će te opskrbiti kad se najmanje nadaš!


Šejh Muhamed Hasan ispričao je događaj kojem je lično bio svjedok kod Ka'be u Mekki. Šejh priča: “Dok sam išao laganim koracima prema Bejtullahu, pažnju mi je privukao čovjek koji je podignutim rukama upučivao dovu Allahu, s.w.t. Po odjeći sam zaključio da je iz Jemena. Toliko je bio podigao ruke da je se bjelina vidjela ispod pazuha. Ne pamtim da sam vidio nekoga da dovi tolikom snakom i jačinom. Glava mu je bila podignuta prema nebu, ruke visoko uzdignute a usne i duša su upučivale dovu Allahu, dž.š. Plakao je tako da su ga čuli oni koji su bili u njegovoj blizini. Kad sam ga vidio u takvom stanju, srce mi se cijepalo. Krenuo sam da mu priđem i da vidim da li mu treba neka pomoč, ali sam se u zadnjem trenutku predomislio i vratio se. Nism htio da ga uznemirujem i prekidam u dovi. Klanjao sam iza njega dva rekata, a zatim sjeo sa njegove desne strane i posmatrao ga, divio sam se njegovom odnosu prema dovi.

Dovio je dugo, dugo vremena. Dok sam ga gledao, pored mene je prošao jedan od naše braće iz Mekke. Našao se u istom stanju u kojem sam se našao i ja. Dok je išao prema Ka'bi, okrenuo se prem tom čovjek i stao, gledao je u njega začuđeno. Ali ovaj naš brat mu je prišao i nazvao selam, međutim čovjek iz Jemena toliko je bio zaokupljen dovom da mu nije odgovorio na selam, nego je nastavio doviti istom mjerom.

Onda je ovaj naš brat Saudijac iz svog džepa izvadio određenu svotu novca i polahko stavio u džep ovog čovjeka koji je dovio a zatim se udaljio. Nakon nekog vremena, čovjek je prestao doviti i pogledao je u džep, vidio je novac, nasmijao se blago i nastavio doviti uz plač. Kad je završio sa dovom, nisam mogao izdržati, otišao sam do njega, selamio se, poljubio ga u čelo i upitao: “Izvini brate, ali moram da pitam, šta je uzrok tolike dove i takvog stanja?“

Čovjek se nasmija pa reče: “Tako mi Allaha, došao sam ovdje a moje stanje ne zna niko osim Allaha, s.w.t. Wallahi, nikad nisam niti jednog insana pitao za pomoć, nikada, nego sam se uvijek oslanjao na Allaha, s.w.t i samo sam od Njega tražio, samo od Njega! Došao sam u Njegovu Kuću da Ga pitam za pomoć i izlaz iz mog stanja, pa sa Mu se tako i obratio sa nadom da me moj Gospodar neće ostaviti na cjedilu. Sinko moj, tako mi Allaha, prije nekoliko moj Gospodar mi se odazvao i moja dova (želja) se ostvarila, tako mi Allaha, podario mi je tri puta više nego što sam tražio u dovi.“

Tek tada sam shvatio da je ovaj čovjek iz Jemena imao velkih novčanih problema (možda dugovi i sl.) pa je molio Allaha da ga izbavi iz teškog stanja. Allah zna koliko je bilo novca kojeg mu je dao onaj Saudijac a njega je u tom trenutku poslao sam Allah, dž.š. kako bi dova ovog čovjeka bila uslišana.

Gospodar nam jasno poručuje: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu“. (El-Bekare, 186)

I rekao je Allahov Poslanik, s.a.w.s: "Zaista je vaš Gospodar, tebareke ve te 'ala, "stidljiv" i plemenit. Stidi se Svoga roba kada podigne svoje ruke prema Njemu da mu ih vrati prazne." (Edu Davud, Ibn Madže, šejh Albani je rekao da je hadis hasen).

Saudin Cokoja

mostary
12-09-2012, 08:07 AM
O mahrami


Dugo sam tražila prave riječi. Možda čak i predugo, mila moja. Dok mi vjetar po licu prosipa mirise moje najdraže jeseni, želim da ti pišem o novim danima što još uvijek sjede i čekaju; čekaju dopust Gospodara svoga da dođu i u tvoje srce unesu radost. Hoću da ti pišem o vjetru koji više nije samo vjetar, o suncu koje više nije samo sunce, da ti pišem da u svemu i svim počneš da hvališ Gospodara Arša Uzvišenog, Živog, Onoga koga ne obuzima drijemež.

Mila moja! To su moje najdraže riječi. Njih su dvije na bijelim krilima meni u život donijele spokoj, kakav nisam ni sanjala da postoji, ljubav drugačiju od svih drugih ljubavi, i nadu da će sve moje biti u ime Allaha. Hoću da ti pišem o hidžabu, najiskrenijoj suzi oka moga, suzi što je sve moje snove okupala istinom, i željom da se primaknem svim dobrim robovima.

Čudno je kako malo pomalo, Božijom voljom, platno čovjekovog života počinje da se mijenja. Boje svakim danom postaju svjetlije, kistovi mekši, spretniji i svakog se trenutka spremaju da sa razumijevanjem prihvate ono što oči godinama gledaju, a nikada nisu uspjele vidjeti. I svaki puta, svakim svojim slovom zadrhtim od želje da ti prenesem najljepša osjećanja koja je u meni probudila moja mahrama.

Da znaš, dugo sam se spremala da njom ukrasim svoje postojanje, djelovanje, razmišljanje. Možda isto kao i ti sada. Dugo sam ispitivala samu sebe da li sam spremna, da li se mogu udaljiti od svega dunjalučkog što je u svakom smislu loše za muslimanku, i da znaš, među hiljadama njih, jedino bitno pitanje je „da li je iskren nijet?“, jer, ako je on ispravan, sve ostalo izblijedi neopisivom brzinom. Allah da olakšanje, i sve čega se odrekneš u Njegovo ime, On zamijeni boljim, višestruko ljepšim. U to sam se sama ubijedila.

Godinama, ja sam mahramu sanjala, crtala, zamišljala, dozivala sam je najdražim imenima. Svaki puta kada bih vidjela pokrivenu djevojku na ulici, zadrhtala bih od želje. Možda isto kao i ti sada. Da bar postoje tako prelijepe riječi pa da ti pokušam objasniti čast , ljubav, spokoj, smirenost i sve predivno što mi je hidžab donio u život. Zato, sljedeći puta, kada ti oko zarosi a duša poželi, nemoj da pobjegneš. Allah zaista ljudska srca okreće kako On želi, a ako je tvoje srce zadrhtalo pred oprostom, kreni za njim.

„Kada te pozove glas vjere sa brda nade u dolinu zadovoljstva da te obraduje, znaj da si najsretnija žena na svijetu.“


Dr. Aid El-Karni

Maida Halilović

Almasa 80
12-09-2012, 10:55 AM
@mostary,halali ali ja moram ostaviti svoj komentar.Meni ovo lici na reklamu i u mojoj glavi stvra sliku 'manekenke' koja je spremna da na dati mig istrci na manekensku pistu.Mislim,cemu toliko pisanje,cemu toliko isticanje sebe...nije jedina koja ga nosi a hvala Allahu nece biti ni posljednja.

http://img29.imageshack.us/img29/7246/2zhqdzp.jpg

ekosistem
22-09-2012, 09:01 AM
Mudrost je svaku stvar postaviti na odgovarajuće mjesto. Mudrost je kazati šta, kako, kome i kad treba. Lahko je govoriti kad se ima šta reći, ali je problem imati šta reći kad treba govoriti. Po hadisu vjera je savjet, a savjet daje Allah dz.s., poslanik a.s., učeni ljudi i svako ko savjet ima za dati, međutim, kad neko nešto nema ne može ga ni dati. Mudri Lukman jeste imao tamne zadebljale usne,
ali su između njih izlazile sve same mudrosti. Evo nekoliko od njih koje je svakodnevno govorio svome sinu:


Sinčiću moj, čuvaj se duga, jer dug je poniženje danju, a nesnošljiva briga i mora noću.
Sinčiću moj, nekad su ljudi bili licemjerni u onome što su radili, a danas su licemjerni u onome što ne rade!
Čuvaj se traženja, jer to odnosi stid sa obraza.
Laže, sine, onaj ko tvrdi da se zlo zlim otklanja. Ako istinu govori, onda neka naloži vatru pored vatre, pa da vidimo hoće li jedna drugu ugasiti. Sine, dobro uništava zlo kao što voda vatru gasi!
Sine, nipošto ne odgađaj teobu, jer smrt dolazi iznenada.
Sine, kad si u namazu čuvaj srce, kad jedeš čuvaj stomak, kad si u tuđoj kući čuvaj pogled, a kad si u društvu čuvaj jezik!
Čuvaj se zavisti, jer zavist kvari vjeru, slabi dušu i vodi u kajanje.
Sine, početak srdžbe je ludilo, a kraj gorko kajanje.
Sine, ljubaznost je vrhunac mudrosti.
Čuvaj se loša druga, jer on je kao sablja, lijepo izgleda, a trag mu je odveć bolan.
Sine, ne stiči znanje da se šepuriš pred ulemom i kupiš pojene od džahila. Kad vidiš da ljudi spominju Allaha sjedi s njima, ako si alim koristiće ti znanje, a ako si džahil naučićeš nešto, ako ništa možda će ih Allah obasuti rahmetom, pa će i tebe zahvatiti.
Sine, ne čini širk Allahu, jer to je najveći zulum.
Nastoj da ti hranu jedu isključivo čestiti i uvjek o svemu konsultuj ulemu.
Sine, ne raspravljaj sa mudrima, ne polemiši sa džahilima, ne podržavaj zalime i ne druži se sa sumnjivima.
Sine, često sam se kajao za ono što sam rekao, a nikad što sam šutio.
Ako želiš nekog za prijatelja prvo ga naljuti, pa ako bude pravedan u srdžbi – dobar je, u protivnom bježi od njega.
Sine, ako znaš čuvati tajnu, izbor je u tvojoj ruci.
Sine, ne budi sladak, jer će te pojesti, a ni gorak, jer će te ispljuvati!
Sine, svako ima svoga psa, a ti ne dozvoli da budeš nečiji pas!
Sine, čestita žena je kao kruna na carevoj glavi, a ters žena kao ogroman teret na leđima iznemoglog starca.

mostary
27-09-2012, 09:32 AM
Pozovi svoga Boga, neka mi pošalje Meleka smrti!!!


Djevojka muslimanka, redovno učila o svojoj vjeri kad je bila u školi. Roditelji su je usmjeravali na Pravi put, međutim u „najluđim“ godinama, kao da se odrekla svega onoga što se zove „dobro i plemenito“. Društvo koje je odabrala bilo je loše, posmatrajući ih sa strane, dobiješ osjećaj da te osobe grijehe čine konstantno 24 sata. Bila je sa njima, ne postoji možda grijeh a da ga nije probala i “uživala“ u njemu...

Savjete nije ničije slušala, posebno one koji su se odnosili na pokajanje i ostavljanje grijeha. Kao da je neki inat tjerala, kao da je htjela neku svoju silu da pokaže.Oholost se nazirala u njenom hodu, ponašanju, govoru. Roditelje koji su u nju toliko uložili truda, smatrala je običnim strancima, s njima je razgovarala samo zbog neke potrebe, novca recimo.

Međutim, morao je doći i taj dan. Kad je svratila i dvorište džamije da se napije vode, iz nje je izašao njen šejh koji ju je podučavao vjeri kad je bila djevojčica. tajala je pored odvrnute česme i gledala u njega. Šejh joj je prišao polako i nazvao selam. Odgovrila je pognute glave. Nije se moglo zaključiti, da li u tom trenutku osjeća neki stid ili možda ljutnju. Poznavajući je kakva je prije bila, upitao ju je: “Zašto?“

Ona da je svjesna Allahovih blagodati koje koristi, nikada joj ne bi na um palo da namaz ostavi, da grijeh učini. Ali izgleda da nije svjesna ili joj njena oholost koju je šejtan tako lijepo predstavio, jednostavno neda da krene napred, stalno ide nazad i vuče je prema dolje...u vatru džehennemsku. Ona ga je nijemo gledala, a on je nastavio: “Znaš li kčeri da Allah sve vidi, sve čuje, sve zna, znaš li da ti je smrt bliža nego žila kucavica? Kako ćeš pred Allaha sa takvim djelima, još si mlada....“

Nije šejh ni završio svoju misao, kao grom iz vedra neba, sjevnula je rečenica iz njenih usta od koje bi se Zemlja zatresla. Pogledala ga je luđačkim pogledom i rekla: “Slušaj, ako istinu govoriš, pozovi svoga Boga neka mi pošalje Meleka smrti!!!“

Tako mi Allaha, izustila je zadnju riječ i gledajućui u svog šejha, pala je na zemlju kao pokošena. Njene riječi pune mržnje i oholosti, došle su istog trenutka kod Uzvišenog Gospodara. Pala je mrtva, svoju dušu je ispustila izazivajući Gospodara Nebesa i Zemlje. Jadnica, da izazove Onoga koji je rekao: “...čitava Zemlja će na Sudnjem danu u vlasti Njegovoj biti a nebesa će u moći Njegovoj smotana ostati." (Az-Zumer, 67)

„Reci:“Melek smrti, koji vam je zato određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.“ (As-Sedžda, 11)

Zato razmislite koga izazivate svojim ponašanjem i svojim ne(djelima)!!

Saudin Cokoja

mostary
28-09-2012, 08:09 AM
Zašto žene placu?


Mali dječak je pitao svoju majku:

«Zašto plačeš?»

«Zato što to moram..», odgovorila je majka.

«Ali, ne razumijem…», rekao je dječak.

Majka ga je zatim zagrlila i rekla: »Nikad i nećes razumjeti…»

Dječak je poslije upitao svoga oca: «Zašto mama nekad plače bez razloga?»

«Pa sve žene plaču bez razloga..», nehajno odgovori njegov otac. Ali, dječak se još uvijek pitao zašto žene plaču ,pa se uputio do jednog starog mudrog šejha… »On sigurno zna odgovor.», pomislio je.. »O, učitelju, zašto žene zaplaču tako lahko?»

Šejh mu je odgovorio:
«Kad je Allah swt stvarao ženu, On je učinio da ona bude veoma posebna. Učinio je njena ramena dovoljno snažnim da mogu iznijeti svu tegobu svijeta, ali istovremeno i tako nježnim da mogu pružiti utočište. Dao joj je snagu toliku pa ona moze izdržati teškoću porođaja i bol koji joj i poslije zadaju njena djeca. Dao joj je i snagu pa ona nastavlja da ide dalje i kad svi odustanu i ona se brine o svojoj porodici i kroz bolesti i teškoće, bez da se na to žali.

Dao joj je i osjećajnost toliko veliku, pa ona voli svoju djecu pod svim uslovima, pa i kad je oni žestoko nečim povrijede. Podario joj je i snagu da izdrži pomažući svog supruga i pored grešaka koje on ćini i svorio je nju od njegovog rebra, jer ona je ta koja štiti njegovo srce. Dao joj je i mudrost, pa ona zna da dobar muž nikad nece namjerno povrijediti svoju ženu, već da je to nekad samo ispit njene odluke da ostane s njim bez kajanja. I, na kraju, dao joj je i suze. To je samo njeno, posebno samo za nju da to korist kad joj zatreba. Ona za to ne treba razlog i ne treba to nikome da objašnjava. To je nešto njeno.»

«Vidiš sinko, ljepota žene nije u njenoj odjeći koju nosi, nije u izgledu njenog lica ili u načinu na koji česlja kosu. Ljepota žene je u njenim oćima, jer to su vrata njenog srca, mjesta gdje ljubav stanuje.»

Mali dječak je otišao i više nikoga nije to upitao…

(Akos.ba/muslimanka.net)

mostary
01-10-2012, 07:44 AM
Hadisi o susretu sa Gospodarom


U sahih-hadisu navodi se da će Allah Uzvišeni kazati Svome robu na Sudnjem danu: "Zar ti nisam dao suprugu? Zar ti nisam dao čast? Zar tebi nisam podvrgao i konje i deve, i pustio te da vladaš i upravljaš drugima?!" On će reći: "Da." A Allah Uzvišeni ce kazati: "Jesi li mislio da ćes se sa Mnom sresti?" On će kazati: "Ne." A Allah će mu na to reći: "Danas ću te zaboraviti kao sto si ti Mene zaboravio." (preneseno iz Ibn Kesirovog tefsira)


"Svako ce od ljudi sresti svoga Gospodara na Sudnjem danu, pa ce Allah, dž.š., reči insanu: "Robe, zar te nisam učinio onim koji čuje i vidi, i zar ti nisam dao djecu i imetak, pa šta si pripremio?" Pa će čovjek pogledati oko sebe, i kad pogleda ispred sebe ugledat će samo vatru. Uzvišeni Allah će reći: "Robe moj, ko je taj koji te je učinio neovisnim od Mene, i podstakao te i uputio na nekog drugog mimo Mene? Ja se tebi približavam, a ti od Mene bježiš. Robe, dao sam ti dunjaluk, a on te je zaveo i obmanio i udaljio te od Mene i dao si mu prednost nada Mnom i omalovažio si Moju milost. Zar tako rade oni kojima se čini dobro? Ko je taj koji te pokriva, čuva i štiti? Robe, radio si to i to, tada i tada, a zar nisi znao da Te je gledam? Zar si Me učinio najmanje vaznim od onih koji te gladaju? Zar se ne bojiš Moje kazne, zar se nisi stidio mojih meleka, zar se ne bojiš strašne kazne koja te čeka? Pa ce Uzvišeni Allah nastaviti da ga kori, i ovaj čovjek će početi da se topi od stida i od straha, pa ce reči: "Gospodaru moj, zaista je vatra lakša od stida od Tebe!" Pa će mu Allah , swt, reci: "Uđi u vatru." Čovjek će krenuti prema njoj, ali će se okretati i reći će: "Gospodaru, ja nisam činio grijehe zbog toga sto sam omalovažavao Tvoje pravo i nisam mislio ništa drugo osim da Ti moj grijeh ne šteti i da ćes mi oprostiti kao sto si Mi pokrio sramote. Mislio sam da je Tvoja milost neizmjerna i da ono sto ja radim ne utiče na tvoju dobrotu." Pa će reći Allah, dž.š.: " Istinu si rekao, ne gubi nikad nadu u Moju milost. Tako Mi Moje veličine, Ja ti danas opraštam - o meleki, uvedite ga u Džennet." (sa predavanja "Dan kada ce Zemlja vijesti svoje kazivati)

"Nema insana a da nece razgovarati, na Sudnjem danu, direktno sa Allahom dz.s., bez posrednika i prevodioca, i gdje god da se covjek tada okrene, nece vidjeti nista drugo osim svojih djela, ako se okrene desno ili lijevo ili nazad, vidjece samo ono sto je uradio. Kada pogleda ispred sebe vidjece vatru! Zato se cuvajte vatre, pa makar sa polovinim hurme (tj. udjelite sadaku), a ko ne nadje ni to, onda sa lijepom rijecju." (hadis biljeze Buharija i Muslim)


'Niko se nece pomaknuti s mjesta obracuna, dok ga Allah ne upita za: zivot u sta ga je proveo, za znanje, je li po njemu radio, za imetak - odakle ga je zaradio i u sta ga je potrosio, i za tijelo - u sta ga je koristio." (Tirmizi, Nesai-sahih)


n-um.com

mostary
01-10-2012, 07:53 AM
Plač mladića na početnom tekbiru

Priredio: Haris Hećimović


Imam jedne džamije ispričao je događaj koji se desio u njegovoj džamiji: Sjedio sam u džamiji između ezana i ikameta učeći Allahovu, tebareke ve te’ala knjigu, kada se iza mene, kod ulaznih vrata, začula nekakva buka koja je zbunila sve prisutne, pa smo se okrenuli da vidimo o čemu se radi. Vidio sam mladića koji je stajao kod vrata, a zatim velikom brzinom pao na sedždu pred vratima džamije, preko obuće koja je tamo stajala. Pomislio sam da je to neki bolesni mladić koji je zalutao u džamiju. Međutim, moje čuđenje je raslo sa svakim njegovim pokretom! Mladić se podigao sa sedžde, laganim koracima ušao u džamiju, stao na jedno mjesto, a zatim, sa potpunom skrušenošću i bogobojaznošću donio početni tekbir te klanjao dva rekata. Po završetku dva rekata, mladić je uzeo mushaf i počeo da uči Kur’an sve do ikameta. Ustali smo, klanjali namaz, a zatim sam požurio prema onom mladiću da vidim o čemu se radi. Kada sam mu se približio, vidio sam njegovo lice obliveno suzama. Poselamio sam ga i dalje ne znajući da li je mladić pri zdravoj pameti ili nije. Nakon njegovog odgovora, upitao sam ga za zdravlje i stanje, a on je učtivo odgovorio na moja pitanja.

Zatim sam rekao: “Brate moj, vidio sam te ispred džamijskih vrata kako si pao na sedždu preko obuće ljudi, je li se nešto desilo pa si to uradio? Šta je razlog takvog postupka?”

Mladić je rekao: “Da, vallahi, dosta toga se desilo!”

Upitao sam: “Šta se desilo?”

Kazao je: ‘’Čuo sam hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko bude klanjao Allahu četrdeset dana u džematu, prispjevši na početni tekbir, bit će mu upisano da je čist (spasen) od dvije stvari: čist (spasen) je od Vatre i čist (spasen) je od nifaka (licemjerstva).” (Tirmizi, poglavlje “O posebnosti početnog tekbira”, br. 241.; šejh Albani kaže da je hadis hasen)
Zatim, mladić nastavi: “A, ovaj današnji dan je meni 39. dan otkad nisam propustio početni tekbir u džematu! Ali danas me uhvatio neki nemar, te sam zaspao. Probudio sam se a u džamijama je ezan već bio proučen. Skočio sam poput ludog čovjeka i počeo brzo da abdestim, zatim sam ušao u auto i počeo da vozim ka džamiji plačući i moleći Allaha da mi ne uskrati taj veliki hajr koji je obećao onima koji četrdeset dana budu klanjali u džematu stižući na početni tekbir! Stigao sam ispred mesdžida i nisam čuo nikakve glasove. Kroz glavu mi je prolazilo to da ću ljude zateći na ruku’u, na sedždi, ili na bilo kojem drugom namaskom pokretu.

Došao sam do vrata, a srce kao da mi je doprlo do grla od žurbe, umora i velikog uzbuđenja! Međutim, vidio sam ljude koji sjede učeći Kur’an iščekujući ikamet. U tom trenutku niko nije bio sretniji od mene. Nisam se više kontrolirao, nego sam samo pao Allahu, azze ve dželle, na sedždu, baš tamo kod obuće, iz ogromne zahvalnosti što nisam zakasnio na početni tekbir.”

Potom mladić reče: “I ti se pitaš zašto plačem? Pitaš se zašto suze na mome licu? Ja uživam u svakom početnom tekbiru! Imam neopisivo prelijep osjećaj u tom trenutku dizanja ruku i izgovaranja ‘Allahu ekber’”!

Ovaj mladić je ubijeđen u iskrenost riječi Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem! Ovaj mladić zna da u njegovom govoru nema trunke laži! On je ubijeđen da, ako ispuni ono što je rekao Poslanik, da će biti čist od nifaka i sačuvan od Vatre!

Dragi moj brate i sestro, osjećaš li ti isto što i ovaj mladić? Uživaš li ti u početnom tekbiru namaza u džematu? Jesi li od onih koji klanjaju u džematu? Klanjaš li uopće redovno i na vrijeme? Da li si ti ovako ubijeđen u ono što su ti kazali Allah i Njegov Poslanik?
Ovo su pitanja na koja ja ne želim tvoj odgovor! Na ova pitanja odgovori sam sebi!

mostary
02-10-2012, 09:38 AM
Ne sudite drugima po izgledu


17 . 10 . 1994 Dan kad sam se rodila, kad sam došla na ovaj dunjaluk. Kako samo vrijeme brzo leti, Ya Allah! Kao da je bilo juče, kad sam se učila da hodam i pričam. A danas već sam zaboravila hodati. Prošlo je već 9 godina bez hodanja, trčanja. Ali jedno mi je samo u mislima: ”Olakšavajte, ne otežavajte. Razveseljavajte, ne rastužujte.” ~Muhammed sallallahu alejhi we sellem~ . Samo dragi Allah zna šta sam sve preživjela. Kako je to kada niste ni svjesni da više nećete hodati, da sve što ste željeli, maštali pada u vodu, nestaje odlazi. Kada ste još dijete i ne shvatate neke stvari, sve što vam je na umu je igra, ali i to nije moguće. Borila sam se nisam ni sama znala kako i zašto. Trpila, vukla i na kraju opet izgubila. Uvjek želila imati prijatelje, ali drugi samo žele one popularne, zdrave, koji nemaju manu. Ja sam imala manu, nisam mogla hodati, trčati, i to drugi nisu htjeli da prihvate, bolno je kada te mnogi odbacuju, ružno gledaju. Pa jednostavno sjedeš u neki ćošak i plačeš, jedino ti to preostaje. Tužno posmatraš kako se drugi igraju, a ti ne smiiješ se pomaknuti iz ćoška, ako se pridružiš toj igri, slijede udarci i ružne riječi. I tako trpiš, pa dokle stigneš.

Svoj život sam bila pretvorila u crnu kutiju, punu tuge, suza bez svjetla, bez šarenih boja. Uvjek voljela da sam sama, jer tada me drugi neće vrijeđati. Bojala se izaći vani, u veliku gomilu ljudi jer odmah će tada ljudi početi govoriti, jadna majko vidi te je ili jadnica-huda ne može hodati, pogađale su me te riječi ja nisam tražila sažaljenje, već samo malo razumijevanja, ljubavi, ruku prijateljstva. Tada nisam pomišljala na Allaha, ni na to šta On kaže za mene i moje postupke.

Sve do prije 4 godine, kada sam vidjela da nema nikog prečeg od Allaha, i da je sve od Njega. Da život ne smijem pretvarati u crnu kutiju, već kutiju punu šarenila. Da trebam biti strpljiva. Ako me zadesi tuga ili žalost da znam da mi se time brišu grijesi. I ovaj moj hendikep (bolest) imat ću za to nagradu kod Allaha. Počela sam tada gledati drugačijim očima, drugačije misliti, više se’ smijati. Dobro dođu opet oni ljudi koji hoće da ti malo život zagorčaju, da te bace u tugu, ponekad uspiju ali onda se sjetim i sama sebi kažem ne može ti niko ništa – Allah je uz tebe. Osmijeh na lice, osmijeh je sunnet.

Prije sam stalno govorila teško mi je, ne mogu sve ovo izdržati, ali Allah dž.š. kaže:” Zaista, s’ mukom je i slast!”(Inširah,6.) Danas sam hvala Allahu bolje, sve s’ lakoćom podnosim uz Allahovu pomoć. Allahu zahvaljujem na svemu pa čak i na ovoj bolesti, jer tako me je zaštitio od grijeha. Prihvatila sam to da će moj život biti drugačiiji od ostalih, ali neka, bolji je ovakav život nego dan za danom činiti grijehe.

Sve je u Allahovim rukama, kad On kaže: “Budi, ono bude. “Možda i meni Allah vrati moj hod, pa ponovo mognem trčati. Hvala Mu podario mi je iskrene seke u ime Allaha, one mi ne dozvoljavaju da padnem u tugu niti da činim nešto čime ću rasrditi Gospodara. Inša’Allah još samo da mi Allah podari mog voljenog, koji će me voljeti u Ime Njegovo. Ali hajir, moj voljeni je na putu prema meni.

I na kraju hvala Ti Allahu na svemu, dižem bijele ruke svoje činim dovu. Allahu primi me u okrilje svoje! Uputi me na pravi put! Sada je moj život jednim dijelom popunjen. Allahu moja jedina stanica je sada Džennet .

- Nemojte ljudi suditi drugima samo po izgledu, upoznajte tu osobu. Ne istražujte tuđe mahane, prvo pogledajte svoje. Ostavite Allahu sud, jer On je sudac pravedni. Ja samo tražim lijepu riječ, malo razumijevanja i ljubav u ime Allaha, pa samo takvi će moći ući u moje srce. Nikoga ne mogu mrziti, ma čak ni one koji su pljuvali po meni. Jer svi smo Allahovi svi ćemo se Njemu vratiti. I na Sudnjem Danu odgovarati za svoje postupke .

Pisala Emina Mujanović

mostary
03-10-2012, 07:56 AM
Pismo majke sinu


Sine moj! Ovo je pismo od tvoje sirote majke. Stid me je što pišem, nakon nesigurnosti i dugog čekanja uzela sam pero nekoliko puta, ali su mi suze smetale. Nekoliko su mi puta prestale suze, ali mi srce nije dopustilo. O, sine moj! Nakon dugo vremena vidim da si porastao, postao zreo i lijepo usklađuješ stvari. Imam jedno pravo, da barem pročitaš ovo pismo, a kasnije, ako želiš, pocijepaj ga kao što si učinio s mojim srcem.

O, sine moj! Prije 25 godina za mene je bio jedan veoma radostan dan kad mi je doktorica rekla da sam u drugom stanju. Majke dobro znaju značaj ovih riječi, to je mješavina sreće i radosti s početkom uznemiravanja i mnogih promjena u organizmu. Poslije ovoga, držala sam te 9 mjeseci u svom stomaku, ustajala sam s teškoćom, spavala sam s teškoćom, hranila sam se i disala s teškoćom i pored toga, ništa mi nije umanjivalo ljubav prema tebi. Naprotiv, iz dana u dan ona se sve više povećavala i jedva sam čekala da te vidim.

Nosila sam te, sine moj, uz poteškoću za poteškoćom, bol za bolom, radovala sam se tvojim pokretima (u stomaku), radovala sam se povećanju tvoje tjelesne tježine koja za mene nije bila teška. To su bile duge muke, a kasnije dolazi ona noć kad nisam ni oka sklopila. Imala sam toliko veliki bol da to nijedno pero ne može zapisati, a niti jezik opisati.

Nekoliko puta sam se suočila oči u oči sa smrću, a onda si se pojavio ti, tvoj plač se miješao s mojom radošću i odstranio bol i rane.

Sine moj! Godine su prolazile, a ja sam te držala u naručju, kupala sam te svojim rukama, spavao si u mom naručju, dojila sam te svojim mlijekom, ostajala sam bez sna samo da bi ti spavao, umorno sam te po cijeli dan držala, samo da bi ti bio radostan, da bih radosno gledala tvoj osmijeh, nestrpljivo sam čekala da ti od mene nešto zatražiš, pa da ti to svim srcem dam, a to je za mene bio vrhunac zadovoljstva. Prolazili su dani i noći, a ja sam nastavila u ovom stanju, sretna dojilja, vrijedna služavka i gladna, sve dok nisi porastao i postao momak. Na tebi se pokazaše prvi znaci zrelosti, a ja sam tražila na sve strane da tebi nađem lijepu nevjestu.

Dođe svadbeni dan, a meni se odvojilo srce, potekle su mi suze radosti za tvoj novi život, kao i za rastanak s tobom. Prošli su teški dani i vidim da nisi više onaj koga poznajem, negirao si me i zaboravio moje pravo. Prolaze dani, a ja te ne viđam, ne čujem tvoj glas. Zamrzio si osobu koja se prema tebi lijepo ponašala.

O, sine moj! Tražim samo malo. Imaj me u vidu, barem u ravni sa svojim drugovima, stavi i mene na listu svojih mjesečnih obaveza, da bih te samo malo vidjela.

Sine moj! Oslabila sam, umorile su me patnje, a i bolest me je snašla, s teškoćom ustajem, krećem se s teškoćom i opet moje srce sije ljubav prema tebi.

Ako te neko jednog dana bude poštovao, bio bi mu zahvalan čitavog života, a tvoja majka toliko ti je dobra učinila, a ti se ne osvrćeš na nju, ponašala se lijepo prema tebi, a ti je ne nagrađuješ. Bila je godinama tvoja služavka, a ti zaboravio sve, dokle je stigla tvoja velikoumnost!

Sine moj! Kad god čujem nešto lijepo o tebi radujem se i ja, jer si moj rod, ali čudim se kakav sam grijeh učinila što me ne posjećuješ i ne želiš da me očima vidiš. Da li sam ti ikada uskratila pravo prema meni?! Stavi me u najmanju ruku u položaj jedne obične služavke i daj joj njenu zaslugu. Pokaži malo blagosti prema meni, daj mi moju nagradu i ponašaj se lijepo prema meni, jer Allah voli one koji se dobro ponašaju.

O, sine moj! Želim da te vidim, ne želim ništa više od toga. Dopusti da vidim oblik lica tvog!
O, sine moj! Srce mi plače, a suze same teku. Ti nastavljaš svoj život, a ljudi pričaju o tvom dobrom moralu i uvažavanju prema njima.

O, sine moj! Zar nije došlo vrijeme da se tvoje srce smiluje jednoj starici koja je prepatila i koju želja za tobom ubi od čekanja. Razorio si njena osjećanja, razljutio si njeno srce u toj mjeri da su joj se i suze osušile na očima.

Ne žalim se i ne molim se protiv tebe, ne pokazujem svoju ljutnju. Ukoliko moja dova prijeđe oblake i stigne do vrata neba, stići će te moja kletva, a nad tobom i tvojom porodicom slit će se nesreća.

Ne, neću to učiniti, ti i dalje ostaješ duša moja, sreća i proljeće mog života. Uvjeri se, sine moj. Kosa počinje da ti bijeli, proći će godine i ti ćeš ostarjeti, a nagrada je prema radu. Napisat ćeš pismo sinu svom sa suzama u očima, kao što ja tebi pišem. I znaj da kod Allaha sakupljaju se žalbe.

O, sine moj! Boj se Allaha zbog svoje majke, zaustavi joj suze, obraduj je u njenoj nesreći, a zatim, ako želiš, pocijepaj njeno pismo. I znaj, ko čini dobro, sebi ga čini, a ko se loše ponaša, sebi štetu nanosi.

mostary
04-10-2012, 12:51 PM
Vrijeđanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem


Nikada boljeg stvorenja ova Zemlja neće vidjeti, niti ga je ikad vidjela

Kao da ga sad gledam.... zamišljam ga... nasmijanog, blagog, ponosnog, hrabrog, stasitog, stidnog, iskrenog, Allahovog miljenika, Njegovo najbolje stvorenje... Da, to je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najodabraniji od svih nas.... Pomislim kako bi on reagirao na sve ovo što se danas dešava, na sve ove uvrede na račun njega, nas i naše vjere...

Razmišljam... da li bi odsaburao i oprostio ili bi digao sve ashabe, jer vrijeđanje Poslanika zahtijeva kaznu, i to najtežu. Pokušavam da vjerujem da bi u ovom našem vremenu i okolini ipak prešao preko njihovih uvreda i pronašao način da te iste neznalice posavjetuje i da im ukaže na pogrešnost njihovog čina... isto onako kao što je u Mekki i Medini savjetovao i ustrajan bio u pozivanju mnogih ljudi u Allahovu vjeru dok su ga oni istovremeno tjerali, udarali, kamenovali, pljuvali, govorili da je lud, da je čarobnjak, da je pjesnik..., a on bi nakon svih tih uvreda dovio Allahu da ih uputi i da im oprosti, govoreći: “Allahu moj, oprosti im, oni su narod koji ne zna“.

E, to je veličina od čovjeka, to je naš uzor, naš voljeni, to je naš miljenik i predvodnik, to je onaj sa kojim se oni i dan-danas ismijavaju, crtaju njegove karikature, rugaju se njegovim plemenitim postupcima i njegovom djelu. Pa šta reći na te njihove uvrede? Komentara može biti mnogo, ali zadovoljit ćemo se samo time da svima onima koji vrijeđaju našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postavimo sljedećih nekoliko pitanja:

Zašto nam vrijeđate ono što najviše volimo poslije našeg Stvoritelja?

Da li ste vi to zavidni što mi njega imamo i što nam je uzor i što danas ima toliko njegovih sljedbenika, a vi ga ne nalazite u svojim životima i svojim religijama?

Da li ste ljubomorni na našu ljubav prema njemu plemenitom, dok iz vaših srca izbija mržnja i zavist prema ''vašim'' uzorima?

Ili vam je ipak jako važan u životu, dok se toliko njime bavite i pokušavate na sve načine da ga omalovažite? Pa ako ste zavidni zbog njegovog uspjeha, ko vam to zabranjuje da ga slijedite i postanete jedni od njegovih uspješnih sljedbenika?
A ako ste ljubomorni na ovu uzajamnu ljubav Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih sljedbenika, pa ko vam zabranjuje da i vi volite, to vam je bolje nego da mrzite.

A ako vam je važan u životu toliko da svako malo o njemu nešto pišete, crtate njegove karikature, pa sad i filmove snimate, onda ga upoznajte onako kako treba, gledajući kroz prizmu istine, nepristrasnosti i realnosti... Pogledajte u njegovu biografiju pa ćete vidjeti ko je u stvarnosti bio on: kako je opisan, kakvi su bili njegovi postupci, kakav je bio njegov govor, koliko je samo ljudima dobro želio i trudio se da dostavi istinu od Stvoritelja. I koji je bio njegov krajnji cilj?

Hmm... naizgled nevjerovatan cilj... Njegova želja bila je da svi ljudi povjeruju u njegovo poslanstvo i da padnu Allahu na sedždu, jer bi to značilo spas od vječne vatre Džehennema i utočište u prelijepom Džennetu za sve njih...

Da, dragi moji, to je bila njegova misija, to su bile njegove težnje, njegova nastojanja... da poduči ljudski rod kako da ispravno obožava Stvoritelja kako bi ih On Svojom milošću uveo u vječna uživanja... Znali su to dobro skoro svi nevjernici u njegovo vrijeme, ali nisu htjeli da ga prihvate njegov poziv i tako su vječni ahiret prodali za kratki i prolazni dunjaluk.

Zato, svi vi koji i dalje želite i nastojite da vrijeđate našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a samim tim i našu vjeru islam, onda se prije toga barem udostojite da saznate nešto više o njemu i sagledajte stvari realno i nepristrasno onakvim kakve jesu... Sigurni smo da onim iskrenim i dobronamjernim među vama nakon toga neće pasti na pamet da negativno misle, a kamoli da pišu o Muhammedu, Allahovom robu, Njegovom poslaniku, prvaku među ljudima, neka je na njega Allahov mir i blagoslov.

A dobro znajte da mi volimo Isaa (Isusa), alejhis-selam, kao i Musaa (Mojsija), alejhis-selam, jer to su također Allahovi Poslanici, spomenuti u Kur'anu, i ne pada nam na pamet da ih vrijeđamo, štaviše, sutra bismo ''ustali'' u njihovu odbranu kada bi ih neko vrijeđao i napadao, jer mi ne pravimo razliku među poslanicima. Pa zašto onda vi ovako postupate? Ovo pitanje sami sebi postavite!

Pozivamo sve muslimane svijeta da ne nasjedaju na ove provokacije nevjernika, jer našim ishitrenim i emotivnim postupcima nekad učinimo veće zlo, a to je upravo ono što neprijatelji islama i žele. Nečasni film ''Nevinost muslimana'' nikad ne bi doživio toliku popularnost i gledanost da se mnogi muslimani svijeta nisu digli i reagirali nasiljem po mnogim državama uz proteste i demonstracije u kojima je padalo i mrtvih glava, naravno muslimanskih, iako je mnoga ulema govorila suprotno, a to je da na nasilje ne treba odgovoriti nasiljem.

Pa ako već treba reagirati na ove uvrede, onda bismo to trebali uraditi na adekvatan način sa discipliniranim emocijama i postupiti u skladu sa Kur'anom i sunnetom kako i priliči nama muslimanima.

Ne, mi se nećemo svetiti, niti istom mjerom uzvraćati, naprotiv, mi ćemo postupiti baš onako kako bi naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio da postupimo u ovoj situaciji, a to je da odsaburamo na vašim uvredama i provokacijama, zatim da vam uputimo savjet da se ''prođete ćorava posla'' i potom da vas pozovemo da proučite našu vjeru, život našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zatim da dovimo Allahu da vas uputi na Pravi put istine ako ste oni od iskrenih koji za Istinom tragaju. U nekim boljim vremenima, shodno snazi ovog ummeta, reakcija na ovakve uvrede bila bi daleko ''snažnija'' i konkretnija.

Neka je milost na sve one iskrene koji slijede Istinu i molimo Allaha za sve one koji još lutaju u tminama da im otvori srce prema Istini i Njegovoj svjetlosti.

Redakcija web

UserX
09-10-2012, 10:35 AM
Bez truda tanka nafaka

Jednog dana sin izrazi želju da malo prohoda po svijetu i da proba ima li bolje nafake od babine. Putujući od mjesta do mjesta zadrži se u jednom gdje mu se život svidio. Kada je potrošio svu gotovinu, uvidi da ga niko ne prima i odluči da se vrati kući. U putu ga uhvati noć u jednoj šumi i on zanoći u jednom grmu. Rano se probudi i ugleda lisicu, koja je bila bolesna i jedva se dovukla do jednog grma, pa se tu savila i ležala, jer dalje nije mogla. Tada pomisli: „Ova lisica je bolesna, sama sebi nije u stanju pribaviti nafaku“, te ostade tu tri noći, da bi vidio hoće li ona doći do nafake. Nakon tri noći ugleda kurjaka kako nosi plijen u zubima i spušta nedaleko od lisice.

Kad ga je pojeo i dotjerao do kostiju odusta i ode. Lisica se s mukom dovuče do kostiju i počne jesti svoju nafaku. Poslije ovog doživljaja putnik nastavi put. Kada je stigao kući, upita ga otac gdje je bio i šta je doživio, te zašto se tako brzo vratio. Sin mu sve ispriča i na kraju i događaj o lisici i kurjaku, ističući da je on bio u pravu, da je Allah, dž.š., svakom zagarantovao nafaku, pa i onoj bolesnoj lisici. Otac mu na to odgovori: „E, moj sine, tačno je to da je Allah svakom zagarantovao nafaku, ama kakvu? Ti si se ugledao u onu bolesnu lisicu, koja je tek treći dan nešto okusila, i to iza drugog kosti oglodala, a što se nisi ugledao, sram te bilo, na kurjaka, koji je i sebe nahranio i drugom donio.“

mostary
10-10-2012, 10:46 AM
Kraljica kraljevstva prekrasnog

Piše: Semir Sinanović

U ovome ruševnom svijetu, prepunom izdaje, tmine i svačega lošeg, u svom tom haotičnom stanju koje izaziva osjećaj nesigurnosti i nelagode kod svakog onoga koji ima imalo moralnosti pri sebi, u svemu tome nalazi se kraljevstvo. Ili preciznije govoreći, nalaze se kraljevstva. S jedne strane vidiš metež i nered, nesređenost, stanje koje te nimalo ne privlači, dok s druge strane blista prekrasno kraljevstvo, odnosno, mnoštvo prekrasnih kraljevstava. A svako kraljevstvo ima svoju kraljicu...

Hodajući ovim svijetom u nadi da ću pronaći smiraj koji će ugasiti razarajuće oluje koje divljaju mojom buntovnom dušom, u potrazi za tišinom i smirajem, naišao sam na dvije vrste kraljevstava.

Jedna je vrsta u mojim očima oslikavala neke čudne prizore, srcu nimalo drage, za dušu nikako smirujuće.

Kao da je anarhija uvedena kao zakonodavni sistem u toj vrsti kraljevstva, niko nikoga ne sluša, niko se nikome ne pokorava. Ratovi bijesne na sve strane, žrtve padaju u cvijetu mladosti.

Tako mladi, a već padoše, pade im i ono malo dječije nevinosti koju nosiše u sebi...

Pokosi ih ono što nađoše kao ostavštinu od onih koje naslijediše.

Druga vrsta kraljevstva koju sam vidio bila je poput lijeka za ranu, kao voda žednome, smiraj nemirnome...

U tom kraljevstvu vladalo je red, mir, zakon koji se sprovodi, zakon koje se poštuje, zakon Božiji.

Omladina tu ne pada u cvijetu mladosti. Ne, naprotiv, oni izrastaju kao cvjetovi prekrasni, za čula ugodni, za srce i dušu spokojni, omladina kao rosa blistava, presijavaju se na sunčevoj svjetlosti ostavljajući posmatrača ugodno iznenađenim onim što vidi.

Ah, kako samo prekrasno kraljevstvo, tako smirujuće i osvježavajuće, okrepljujuće, za čovjeka nadahnjujuće.

Za razliku od onog prvog koje vidjeh, od kojega pobjegoh, od kojega i dan-danas bježim...

Svako kraljevstvo ima svoju kraljicu, na tronu je kraljica, uvijek kraljica.

Istina, kralj jeste na tronu, ali i kraljica isto tako, samo što... kraljica je kraljica.

Kraljica je rađala, kraljica je odgajala, kraljica je vladala, barem u kraljevstvima gdje pravda vlada.

A kralj, kralj i dalje ostaje kralj, ali kralja na svijet nije donio kralj, već kraljica!

Da, kraljica je ta koja je na svijet donijela kralja, pa kako da kralj vlada nad onom koja ga je na svijet donijela?

Iako, u očima svijeta, kralj je uvijek taj koji vlada, kralj, i sam zna da je kraljica na tronu, pa makar trona nemala, barem ne u očima javnosti.

I tako, na kraju, kraljica ostaje kraljica, na tronu, pa makar trona nemala.

Kraljevstva koja sam vidio – to su porodice. Pa ako je neka porodica odrasla daleko od Božijeg zakona, daleko od Istine i pravde, moralnost im je onda bila strana, u goste im nije svraćala, niti su je oni obilazili. I na kraju, postali su to što su postali, anarhija, bezvlašće, porodica u kojoj niko nikoga ne poštuje. Kraljevstvo bez trona, kraljevstvo bez vladara...

A ako je neka porodica odrasla u pokornosti Bogu, tu se uvijek znalo, majka – kraljica.

Otac je otac, ali majka je kraljica, uvijek bila i ostala, barem tamo gdje pravda vlada.

Majka rađa! I odgaja, mnogo više negoli to otac radi.

Majka – kraljica, usađuje u prinčeve i princeze najbolje osobine i najčistije vrline, današnji uzoriti prinčevi, sutrašnji pravedni vladari.

Današnje umiljate princeze, sutrašnje mudre kraljice.

Kraljica uči prinčeve da plementio i pravedno postupaju, i druge kraljice da poštuju. I princeze isto tako. Za razliku od onog drugog kraljevstva koje vidjeh, gdje kraljica nije kraljica, već je robinja, gdje princeza nije princeza, već je nečija igračka...

Ali tamo gdje prava kraljica vlada, gdje prava kraljica odgaja, princ je čestit, pa ne gleda na ostale kraljice i princeze kao što vuk gleda na stado, sa strašću i usta otvorenih, s ciljem da glad svoju zasiti.

Ne, nikako, takav princ zna da poštuje ostale kraljice i princeze, jer, tako ga je naučila njegova majka – kraljica.

Za njega žena ima visok položaj i veliku vrijednost, cijeni je, poštuje, štoviše, čuva je od onih koji imaju na umu kako da ukaljaju njenu čast.

A njena čast je sveta!

Tako je odgojen, a i zna, da kada sutra i on osnuje svoje kraljevstvo, da će isto tako i on da ima svoju kraljicu. Kraljicu koju će morati da čuva, pazi, njeguje, kao cvijet, da je zalijeva nježnošću i brižnošću, jer, svaki cvijet koji se ne zalijeva na kraju ugine.

Ali on, princ, nosilac plemenitog odgoja koji mu je njegova majka – kraljica, usadila, zna da je svaka žena kao cvijet, nježan i blag, mirisan, ali krhak.

Pa mu je zbog toga uvijek na umu činjenica da sa kraljicom mora da se postupa samo na najljepši i na najblaži način.

Zna da je mora obasipati lijepim riječima i gestama, čuvati je i paziti, brinuti se o njoj, pružiti joj topli zagrljaj kada se osjeti usamljena i kada joj je potrebna potpora. Jer, ona je žena, a kraljica, ali nježna i nježnosti željna, ona koja tu nježnost usađuje u buduće kraljeve i kraljice – sadašnje prinčeve i princeze.

I tako, taj će princ uvijek brinuti za svoju kraljicu, jer ga je njegova majka – kraljica, tako naučila.

A i on sam zna da su žene nježne i nježnosti željne, blage i blagosti željne, umiljate i željne pažnje.

Pa će se prema njoj nježno i blago ophoditi, poklanjati joj pažnju i lijepe i smirujuće riječi.

U njegovom pogledu ona će moći naći svoga zaštitnika, kralja koji čuva svoju kraljicu, a u isto vrijeme i nježnost i blagost za kojom ona čezne. Ona, kraljica kraljevstva prekrasnog.

Na kraju će i ona svoje prinčeve i princeze tako odgajati, blagošću i nježnošću, kako dolikuje jednom kraljevskom odgoju.

A u isto vrijeme usađivat će u njih najbolje i najljepše osobine, pa će i oni sutra isto tako postupati.

Ali kraljica odgaja isto tako i princeze, bisere skrivene, bisere prekrasne.

Uči ih kako da sačuvaju svoje čednost i čast, kako da budu plemenite i vjerne, kako da sakriju svoju ljepotu od pogleda onih koji traže samo nasladu i strasti.

Isto tako, uči ih da su one neprocjenjive, a ne bezvrijedne, njihova ljepota nije samo još jedna igračka s kojom se igraju oni nemoralni...

Ne, nikako! Žena mora da čuva svoju čast i dostojanstvo, njena ljepota nije nešto što može da koristi ko god hoće, kada god mu se prohtije.

Njena ljepota je vrednija od sveg zlata, i svih crvenih rubina, i svih plavih safira, i svih zelenih smaragda. Mnogo, mnogo vrednija, neprocjenjiva, a njena čast je još vrednija.

Prava princeza, buduća kraljica je dostojanstvena, i svoju ljepotu čuva jedino za svoga budućeg kralja, svoga budućeg zaštitnika, onoga koji će joj pružiti svu blagost i suosjećajnost koju njeno nježno srce treba. Kao sjajni biser skriven u školjci, daleko od pogleda onih koji ne znaju da cijene vrijednost bisera.

Eto, to je žena, to je kraljica. Ona je majka, ona je vladarica, ona koja odgaja i najbolje osobine usađuje, brižna i čvrsta, odlučna , a u isto vrijeme nježna i osjećajna, suosjećajnosti potrebna.

Kao cvijet, dovoljno jak da prkosi vjetru koji ga udara, a u isto vrijeme i mirisan, i nježan, i krhak.

Kraljica, u kraljevstvu gdje vlada pravda, gdje se Božiji zakon poštuje...

A kralj, zaštitnik kraljice, pravedni vladar kraljevstva, koji svoj tron dijeli sa kraljicom, koju čuva kao oči svoje, kao oči nježne i zaštite potrebne, oči prelijepe i zavodljive, kapcima skrivene...

Čuva je kao nešto najvrednije, čuva i pazi na nju, nježan je prema njoj, suosjećajan, uvijek je tu kada ga ona treba, uvijek tu da joj pruži zagrljaj nježnosti, zagrljaj u kojem će se ona osjećati sigurno i smireno, voljeno, jer, to je ona, žena, a kraljica, čvrsta i odlučna na tronu, ali nježnosti puna i nježnosti potrebna. Kraljica kraljevstva prekrasnog...

Eto, to su ta dva kraljevstva koja ja vidjeh, kao putnik kojih luta svijetom ovim okrutnim, putnik- putopisac, koji traži svoju kraljicu od onoga trena kada vidjeh kraljevstva prekrasna gdje su na tronu i kralj i kraljica. Kraljicu, koja će po Božijem zakonu da vlada, odlučna, a opet, nježnosti puna, kraljica koja žudi za kraljem koji samo za Božiji zakon zna, kraljicu, nježnu i čednu, vjernu, kraljicu kao biser skriveni, vrijednosti neprocjenjive, kraljicu kraljevstva prekrasnoga...

mostary
10-10-2012, 10:48 AM
Prodali ste svoju vjeru, a mi je kupili od Vas

Nakon što je pokupila potrebne namirnice u supermarketu, u jednom od francuskih gradova, sestra sa nikabom je stala u red na kasi da plati. Nakon nekoliko trenutaka došla je na red na kasi.
Radnica za kasom je bila mlada muslimanka, arapkinja, koja nije imala hidžab na sebi. Počela je da jednu po jednu namirnicu sestre pod nikabom skenira, te nakon izvjesnog vremena, sa arogancijom u pogledu, obrati se sestri sa nikabom:

"Imamo mnogo problema u ovoj državi i jedan od njih je tvoj nikab! Mi smo useljenici u ovoj državi, i mi ostali moramo ispaštati radi takvih kao ti. Ako želiš da praktikuješ svoju vjeru i nosiš nikab, onda idi u svoju arapsku zemlju i tamo radi šta god želiš!"

Sestra sa nikabom je stala sa stavljanjem namirnica u vrećicu i podigla je svoj nikab. Djevojka za kasom je bila potpuno šokirana. Sestra sa nikabom, plavuša, sa plavim očima joj reče:

"Ja sam francuskinja, a ne arapski imigrant. Ovo je moja zemlja i ovo je moj islam. Vi koji ste muslimani po rodjenju i familijama ste prodali svoju vjeru, a mi smo je kupili od vas!"


Allah subhanehu we te'ala kaze:

Allah je bogat, a vi ste siromašni. – A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti. (Muhammad 38. ajet)

mostary
10-10-2012, 10:53 AM
Kršćanin koji je vrijeđao Muhammeda sallallahu alejhi we sellem

Enes ibn Malik, radijallahu anhu, prenosi:


"Jedan je kršćanin primio islam i naučio je suru El-Bekare i Ali Imran, služio je kod Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kao pisar, ali se zatim odmetnuo i vratio se kršćanstvu i počeo govoriti: 'Muhammed ne zna osim ono što sam mu ja zapisao', pa ga je Allah usmrtio. Ukopali su tog čovjeka, a kada je svanulo, našli su ga kako ga je zemlja izbacila, pa su rekli: 'Ovo su uradili Muhammed i njegovi ashabi zato što je napustio njihovu vjeru i pobjegao od njih, oni su ga iskopali iz groba i bacili.' Pa su ga uzeli i iskopali mu što su mogli dublju rupu i ponovo ga ukopali, ali kada je svanulo, vidjeli su da ga je zemlja ponovo izbacila. Tada im je postalo jasno da to nije djelo ljudi, zatim su ga uzeli i sami bacili. ''

Ova predaja je vjerodostojna i nalazi se kod Buharije i drugih.
Imam Ibn Tejmijje, govoreći o ovom predanju, kaže:
"Ovaj nesvakidašnji događaj ukazuje da mu je to bila kazna dosljedna veličini riječi koje je govorio. To je dokaz da je bio lažljivac i da je njegov postupak gori od samog otpadništva, jer otpadnika je i prije bilo, pa ničije tijelo nije zadesilo ono što je zadesilo njegovo. To je također dokaz da će Allah čuvati i osvetiti Svog Poslanika od onih koji ga psuju i ružno o njemu govore, i otklonit će laži lažljivaca kada ljudi to ne budu u stanju."

mostary
10-10-2012, 11:10 AM
Priča od koje srce zadrhti!!!

Priču o maloj Jasmini prenosi nam lično njen babo. Porijeklom je iz Libanona i već duže vrijeme radi i boravi u Saudijskoj Arabiji. Po zanimanju je inženjer. O svom životu i slučaju koji mu se desio, on priča:

“Stanovao sam u Damamu (grad u KSA) deset godina i za to vrijeme Allah mi je podario predivnu kčerkicu, dali smo joj ime Jasmina. Prije nje rodio nam je se sin Ahmed koji je bio stariji od Jasmije punih osam godina. Dok je punila devetu godinu, divio sam se njenoj ljepoti koju joj je Allah, subhanehu we te'ala podario. Ona i njeni pokreti su me jednostavno odmarali, gledao sam je dok bi oblačila hidžab, zatim bi uzmila malu sedžadu i klanjala bi namaz. Mnogo je voljela učenje kratkih kur'anskih sura, nakon škole žurila je kući da obavi namaz. Često je govorila: “Allah i Kur'an su moji najbolji prijatelji!“ A kako su samo divni Takvi prijatelji!!!

Jedne noći pred spavanje požalila se na jake bolove u stomaku. Uzeo sam je do hitne gdje su joj dali nešto za smirenje i bol je prestao. Nakon dva dana bolovi se opet pojavili, dali bi joj terapiju za smirenje, bol bi prestao. To se često dešavlo, ali nismo toliko obračali pažnju.

Allah je dao da je naša firma otvorila svoje povjereništvo u Americi a mene su izabrali za generalnog direktora. Bio sam sretan, jer je to ipak veliki napredak za mene. Otputovali smo svi zajedno. Proveli smo dva mjeseca u novom gradu i novom okruženju. Tamam smo se smjestili i počeli navikavati, kad ista bol se opet vratila Jasmini. Otišao sam do najbliže bolnice i doktor nam je rekao da uradimo detaljne nalaze. Rekao mi je da će nalazi biti gotovi za sedmicu dana i da nema potrebe da se brinem. Njegove riječi su ulile u moje srce pouzdanje i neku smirenost.

Tu sedmicu dana proveli smo sa Jasminom u prirodi, parkovima, šetnjama, igrama...dok smo bili u velikom parku, zazvonio mi je telefon, bio je to doktor Stiven, rekao mi je kratko:“Gospodine, dr. Stiven je, Jasmin doktor, da li može sutra da se nađemo?“ Upitao sam drhtavim glasom:“Da li ima nešto zbog čega bih se trebao bojati?“ On odgovori:“Ustvari, iskren da budem, ima nekih pojedinosti, ali o tome sutra, važi?“

Ta noć mi je bila najduža noć u životu. Sutra dan smo otišli do bolnice a tamo nas je dočekao dr. Stiven. Sjeo je sa Jasminom i rekao joj: “Zdravo Jasmina, kako si mi?“ Jasmina mu odgovori:“Dobro sam hvala Allahu, samo me malo stomak boli i osječam slabost.“ Nakon toga, uveo me je u svoj ured i upitao: “Od kada Jasmina se žali na ove bolove u stomaku?“ Rekao sam negdje oko šest mjeseci, davali smo joj terapije za smirenje i ublažavanje bolova.“ Doktor reče: “Takva terapija ovdje ne pomaže, nažalost vaša Jasmina ima karcinom u krvi i on je u završnoj fazi. Komisija koja je pregledala njene nalaze, utvrdila je ono najgore. Po ovim nalazima, njoj je ostalo još nekih šest mjeseci života, slaba je puno..“

Počeo sam da plačem, moj plač je čula moja žena i naš stariji sin Ahmed, kad sam im rekao, svi su počeli da plaču. U tom trenutku Ahmed je slučajno pred Jasminom rekao: “Kako da naša Jasmina umre?“

Ona čudeći se što svi plačemo, upita: “Ja umrijeti, kako ću umrijeti?“ Svi smo ušutjeli i čudili se njenom pitanju. Doktor Stiven joj reče: “Tako što ćeš otići Bogu, Njemu ćeš otputovati.“

Jasmina skoči od radosti i reče:“PA ZAR JE ODLAZAK KOD ALLAHA NEŠTO LOŠE I TUŽNO, ZNAŠ LI TI BABO DA JE ALLAH BOLJI OD SVAKOG RODITELJA I SVIH LJUDI NA SVIJETU I OD ČITAVOG SVIJETA, DA LI TO PLAČEŠ ŠTO ČU JA DA IDEM KOD ALLAHA, TREBA DA BUDETE SRETNI!“

Ove riječu su kao munja udarile nas četvero, doktor nije mogao da vjeruje kako jedna djevojčica njenih godina razmišlja. Doktor joj reče: “Jasmina, ti sad treba da počneš uzimati lijekove.“Ona reče: “Pa ako ću umrijeti, što će mi lijekovi?“ Doktor joj odgovori: “Jasmina draga, i mi koji nismo bolesni, i mi ćemo jednom da umremo, ali da li sad treba da ne jedemo i ne pijemo, svakako da ne.“ Jasmina je pristala da joj se daje terapija.

Prošlo je teških šest mjeseci za Jasmininu porodicu, ali veom šest sretnih mjeseci za malu Jasminu. Radovala se svaki dan susretu sa Allahom, subhanehu we te'ala, za to vrijeme naučila je dosta kur'anskih sura. Jednog dana upitali smo je, zašto hoće da nauči što više sura iz Kur'ana napamet. A ona nam reče:“ZATO JER ALLAH VOLI KUR'AN, PA HOĆU KAD DOĐEM KOD NJEGA DA MU KAŽEM KAKO SAM NAUČILA SURE KOJE ON VOLI!“

Mnogo je klanjala, imala je haman deset godina, kad bi je obuzmi slabost, klanjala je na krevetu, govorila bi nam: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao: “Radost moje duše je namaz!“, pa ja hoću da radost mog srca bude namaz.“

I došao je taj dan, dan njenog odlaska, taj dan je bila posebno sretna. Dok je ležala na krevetu, počela je učiti suru Jasin, često je zamuckivala i zastajala, kad ju je završila, onda je proučila sure Fatiha i Ihlas a zatim Ajetul kursiju. Zatim je rekla: “Hvala Allahu koji je dao da učim i naučim dosta od Kur'ana, hvala Njemu koji je podario meni jako tijelo da mogu namaz da obavljam, hvala Njemu koji mi je podario roditelje vjernike koji su bili strpljivi sa mnom, hvala Njemu koji me nije učio nevjernicom, griješnicom ili onom koja namaz ostavlja...“

Zatim je zatvorila svoje oči i ispustila svoju plemenitu dušu.

mostary
12-10-2012, 08:12 AM
Ako bi te Poslanik sallallahu alejhi we sellem posjetio



Pitam se… Pitam te… zamisli!!!

Ako bi te Poslanik Muhammed (sallallahu alejhi we sellem) posjetio samo na dan ili dva, ako bi došao neočekivano šta bi ti uradio?

Oh, znam, dao bi svoju najljepšu sobu takvom počasnom gostu, i ugostio bi ga najbolje što možeš.

Dao bi sve od sebe, jer ti je neopisivo drago što je tu, i što ga možeš ugostiti u svom domu bilo bi neuporedivo zadovoljstvo.

Ali… kad bi ga vidio da dolazi, bili ga dočekao na vratima raširenih ruku za dobrodošlicu tvome gostu?

Bili morao da promijeniš odjeću prije nego ga pustiš unutra? Ili da sakriješ neke novine i staviš Kur’an na njihovo mjesto?

Bi li i dalje gledao svoje filmove ili televiziju? Ili bi sve to isključio prije nego se tvoj gost uznemiri?

Bi li ugasio radio, i nadao se da on ništa nije čuo? I želio da nisi izustio zadnju glasnu ishitrenu riječ?

Bi li sakrio svu tu svjetovnu muziku, i umjesto nje izvadio knjige hadisa? Bi li ga mogao pustiti da uđe ravno unutra, ili bi požurio da prvo središ stvari?

Pitam se…ako bi Poslanik (sallallahu alejhi we sellem) proveo dan ili dva s tobom, bi li radio iste stvari koje uvijek radiš?

Bi li samo nastavio po starom i govorio ono što uvijek radiš?

Bi li se život za tebe nastavio onako kako već ide iz dana u dan?

Bi li tvoji porodični razgovori zadržali svoj uobičajeni tempo? I bi li ti bilo teško da za svaki obrok proučiš dovu?

Bi li klanjao svaki namaz? Bez smrknutog lica? I bi li uvijek skočio rano, radi sabaha u zoru?

Bi li pjevušio pjesme koje uvijek pjevušiš? I čitao knjige koje čitaš? I dao mu do znanja kojim se stvarima tvoj um i duh hrane?

Bi li poveo Poslanika (sallallahu alejhi we sellem) sa sobom svuda kuda si planirao da ideš? Ili bi, možda, promijenio planove, samo za dan ili dva?

Bi li ti ilo drago da upozna tvog vrlo bliskog prijatelja? Ili bi se nadao da se taj neće pojavljivati dok Poslanikova (sallallahu alejhi we sellem) posjeta ne završi?

Bi li ti bilo drago da Poslanik (sallallahu alejhi we sellem) ostane s tobom zauvijek? Ili bi odahnuo s velikim olakšanjem kad on konačno ode?

Moglo bi biti zanimljivo saznati šta bi ti uradio, ili ja, ako bi Poslanik Muhammed(sallallahu alejhi we sellem)došao da provede neko vrijeme s tobom, s nama?

mostary
15-10-2012, 07:48 AM
Molio ga je da skine ''spornu narukvicu'', ali Melek smrti bio je brži...


(Priča o lahkomislenosti i osloncu na druge mimo Allaha)

Bio je zaista naočit momak, ponos čaršije, nije bilo takve ljudine u cijelom šeheru, od Novoselije pa sve do Budžaka. Cijela Banja Luka pričala je o njemu i njegovom moralu, sportskom duhu, njegovoj duhovitosti, karakteru... zaista je bio svestran. Da, takav je bio Orhan, svojom pojavom, glasom i stasom. Želja mnogih majki za svoje jedinice. Bila je subota, dan odmora, obale Vrbasa bile su premale da...

prime sve kupače koji su spas tražili u hladnoj vodi usljed ljetnih vrućina. Raja se okupila na Limanu, poznatoj plaži... Amar, Kike, Sema, Muri i naravno Orhan, glavni u raji. Bez njega ovo druženje ne bi bilo to. Amar je bio nešto povučeniji i ozbiljniji od ostalih. Bio je i nešto stariji od drugih i svi su ga doživljavali kao starijeg brata, a on je to koristio i nerijetko davao korisne savjete ostalima. Orhan je posebno cijenio Amara. Njih dvojica su imali tu neku duhovnu vezu koja je bila jača nego sa ostalima. Znali su se još iz mejtefa, zatim iz školskog dvorišta i igrališta, kada je Amar kao stariji često branio svog mlađeg drugara od nasrtaja drugih mangupa. I na kraju krajeva, zajedno su svakodnevno stajali u saffu u obližnjoj džamiji u Sitarima. Ta bratska spona davala je njihovom prijateljstvu poseban značaj.

''Jutros sam bio u posjeti kod hadži-Idriza u Dolcu... mašallah, on je zaista hairli insan'', reče Orhan ostalima dok je stajao na skakaonici i spremao se da skoči u hladni Vrbas. Ove njegove riječi ne izazvaše pažnju ostalih, jedino se Amar brecnu i pogleda ga začuđujuće.

''Mislimo li na istog čovjeka, hadži-Idriza što pravi zapise?'', upita Amar.
''Da, upravo na njega. Zaista nisam dugo sreo takvog insana'', odgovori Orhan.
''A sa kojim razlogom si njega posjetio, dobri moj brate?'', nastavi Amar.
''Već duže vremena imam jedan problem, smetnju, ne znam kako bih to nazvao... uglavnom, obišao sam sve doktore i nisu mogli da otkriju šta je u pitanju, pa mi je moja nena savjetovala da odem do hadžije i da vidim sa njim da li mi on nekako može pomoći'', objasni Orhan.

''I, šta veli hadži-Idriz, da li ti je dao neko eventualno rješenje i dijagnozu?'', upita malo ironičnim glasom Amar.
''Pa da, dobio sam od njega nešto zaista impresivno...'', nastavi Orhan ushićeno govoriti i ne primijetivši da je Amarovo pitanje bilo i više nego ironično i sa podsmijehom. ''A šta si to dobio, živ bio?'', upita Amar znatiželjno.

''Dobio sam ovu narukvicu na koju mi je stari hadžija nešto naučio, nisam razumio šta, nisam ustvari ni pitao, ali je sigurno nešto iz Kur'ana, pa znaš da je on učevan, barem tako kažu za njega... uglavnom nešto je tiho mrmljao u sebi i dao mi je da stavim ovu narukvicu na lijevu ruku i da je stalno nosim'', ispriča u jednom dahu Orhan.
''Ma šta kažeš?'', reče podrugljivo Amar.

"Samo se ti zezaj sa mnom, a ja sam ozbiljan i da znaš da mi je zaista puno bolje sa ovim mojim problemom koji sam imao, od jutros se osjećam kao ponovo rođen, čak štaviše, rekao mi je hadžija da navratim za koji dan i da će mi spremiti hamajliju koja se stavi oko vrata i koja će me čuvati od nevolja i belaja'', reče Orhan.

"Ma naravno, kako da ne... zaista si ti pravi sretnik'', poče Amar da ismijava i provocira Orhana.
''Dobro, zašto si takav prema meni? Ja podijelim sa tobom svoje probleme i osjećaje, očekujući tvoje razumijevanje i podršku, a ti me zauzvrat ismijavaš i provociraš... čime sam to zaslužio?'', upita vidno uzrujan Orhan svoga druga.
''Dragi moj lahkomisleni brate, ja se uopće ne ismijavam sa tobom, naprotiv, ja ti želim svako dobro u životu i ovom prilikom se ne mogu načuditi tvome postupku, stavljanju te narukvice i hamajlije koju spominješ. Pa da li si ti čuo hadis Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: 'Ko objesi hamajliju – talisman (zapis), takav je počinio širk (najveći grijeh)" *, reče blagim tonom Amar.

"Ma daj...'', poče u nevjerici Orhan, ali ga Amar prekinu. ''...I to nije sve, dobri moj brate, poslušaj riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je na ruci jednog čovjeka vidio sličnu narukvicu koju ti sada nosiš, pa ga je upitao: 'Šta ti je to?', a ovaj čovjek je odgovorio da to nosi kao lijek protiv slabosti, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Skini je, jer ona će ti, uistinu, samo povećati slabost. I kada bi umro, a ona bila na tebi, nikada ne bi bio spašen'.''**, reče Amar.

''Ali to nije ta vrsta narukvice, pa nije baš da se ja u potpunosti oslanjam na nju... pa ja vjerujem u Allaha, ali eto i ovo koristim kao neko pomagalo i uzrok da mi bude bolje... Ma zašto si ti tako oštar prema meni, da nisi možda ljubomoran ili zavidan...?'', poče Orhan da se brani iznenađen oštrinom Amarovih riječi. ''Ne dobri moj, ponajmanje sam ljubomoran i zavidan, štaviše volim te u ime Allaha i dajem ti savjet od kojeg ćeš imati koristi'', odgovori Amar.

''Zato te bratski savjetujem da skineš tu narukvicu i da se pokaješ svome Gospodaru, prije nego...'', Amarove se riječi izgubiše u glasnom pljusku koji je izazvao Orhanov iznenadni skok u rijeku. Ne želivši ga saslušati do kraja, Orhan je usred Amarovog govora naglo skočio u brzi i hladni Vrbas. Lijepa je Vrbas voda, lijepa i zavodljiva. Vrbaske sedre daleko poznate od kojih je još davne hiljadu petsto i neke godine čuveni Ferhat-paša Sokolović izgradio banjalučku ljepoticu Ferhadiju, blještale su kroz modro zelenu i bistru vodu. Ali varljiva je ta ljepota rijeke, varljiva kao i ovaj dunjaluk koji insana zavarava na svakom svom koraku nudeći mu lažna i varljiva uživanja i naslađivanja. I šta je samo ljudskih života okončalo u virovima i valovima hladne Vrbas vode, ne zna im se broj.

U prvi mah Amar osjeti neku ljutinu prema svome drugu, koji ga ne htjede poslušati i primiti savjet. Bio je već spreman da ga dobro naruži kad izađe iz vode, ali Orhan, kao u inat, nakon skoka nije izlazio na površinu. Ne bijaše to ništa čudno Amaru, kao ni drugim prisutnima, jer Orhan je bio izvrstan plivač, a i ovaj dio Vrbasa poznavao je kao svoj džep. Mislio je Amar da Orhan zbija šalu sa njim i da ne želi da ovaj završi svoje izlaganje... ali, prođe dugi minut, a Orhan se ne pojavi na površini.

Inače, Vrbas je na tom predjelu bio relativno dubok, skoro četiri metra, a prilikom puštanja brane i velike vode znalo se tu ''nabrati'' fine dubine i do šest metara sa opasnim virovima koje su pravile podvodne sedre. Sada već Amara uhvati panika, njegov drug se već dva-tri minuta ne pojavljuje na površini vode i sa razlogom poče da viče na sav glas dozivajući ga: ''Orhane, Orhane, deder izroni, nemoj nas plašiti...''

Ali, uzalud, njegove riječi odjeknuše u prazno, Orhanu nije bilo ni traga. Panika se prenese i na druge kupače koji su bili na plaži. Dva-tri momka skočiše i počeše da zaranjaju na mjestu gdje je Orhan skočio u vodu. Uzaludno, Orhana tu nije bilo.
Amaru prođe kroz glavu najcrnja misao: ''Nema ga, utopio se, ali kako... subhanallah?!''

Noge mu se oduzeše i stropošta se na zemlju, zureći u zelenu rijeku koja je mirno proticala. Bio je u šoku, glasovi oko njega polahko utihnuše. Utonuvši u svoj svijet, tiho reče, više onako za sebe: ''Allahu moj, kako je insan samo bezbrižan u životu na ovom svijetu, a zaista ga samo tren dijeli od ahireta i susreta sa Tobom, ali on o tome ne razmišlja skoro NIKAD.''
Iz ovoga transa prenu ga Kike koji ga je počeo rukama tresti za ramena govoreći mu: ''Čovječe, čuješ li me, pronašli su Orhana.''

''Gdje, kako, je li ipak živ?'', upita Amar. "Nažalost, ne, Orhan više nije sa nama, preselio je, utopio se, našli su ga 300 metara nizvodno, voda je izbacila njegovo tijelo'', prozbori tužnim glasom Kike. Svi sa plaže potrčaše prema mjestu na kojem je pronađeno Orhanovo beživotno tijelo. Amar se jedva kretao, noge su mu bile teške kao da su zabetonirane za zemlju. Polahko je prilazio mjestu na kojem je ležalo tijelo utopljenika položeno na leđa. Amar ga pogleda i zapazi da mu je lijeva strana, od srca, pa preko vrata prema lijevoj ruci, poplavila.

''INFARKT... Orhanu je stalo srce, vjerovatno usljed hladne vode i naglog ulaska u vodu'', pomisli Amar. Na tren mu u glavu dođe njihova maloprijašnja prepirka oko sporne narukvice. Jadni njegov drug, nije mu bila dovoljna kao zaštita ta narukvica o kojoj je cijelo jutro ushićeno pričao. Uzvišen neka je Allah, On radi šta hoće i kako hoće. Zaista je On Gospodar svake situacije i zaista je On jedini Istinski Zaštitnik. Navirale su u tim momentima razne misli Amaru koji je još uvijek posmatrao mrtvo nepomično tijelo svoga druga.

"Zaista smo svi Allahovi i Njemu ćemo se vratiti'', prozbori tiho jecavim glasom. Više nije mogao da se suzdrži i suze se počeše slijevati niz njegove obraze. Kleknu pored glave svog mrtvog prijatelja. Znao je da ga ovaj više ne može čuti, ali ipak tiho reče: ''Eh, kako bih volio da si me poslušao i skinuo to zlo sa ruke prije nego što ti se ovo desilo.''

Zatim, ustade i uzdahnu: ''Pitam se kako ćeš sresti Allaha i koje opravdanje ćeš Mu iznijeti kad te bude pitao za tu narukvicu, nakon što sam ti saopćio riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.''

Amar je bio utučen i poražen, i polahko se okrenu i napusti mjesto nesreće, ne osvrćući se više. I dalje mu je pokoja suza tekla niz lice dok je donosio istigfar (tražio oprost od Allaha). Dan je već bio na izmaku... Vrbas voda utonu u sumrak, protičući polahko, kao i svaki dan, već hiljadama godina... Uzela je ona svoj danak mnogima otkako je potekla, ali rijetki pouku izvukoše iz toga, kao što će rijetki izvući pouku i poruku iz ove priče... ili, za nadati se da ćemo početi shvatati ozbiljno hadise i ajete koji nas nedvosmisleno upozoravaju na Allahove granice dozvoljenog i zabranjenog, te iste primjenjivati bez pogovora i bez našeg nakaradnog tumačenja. ''Čujemo i pokoravamo se'' (Kur'an) – dužnost nam je tako postupiti.

Draga braćo i cijenjene sestre, koliko je među nama onih koji klanjaju svih pet vakat-namaza, vjeruju u Allaha i Sudnji dan, govore da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali pored svega toga odlaze kod raznih sihirbaza i džin-hodža da im naprave zapise, hamajlije ili da im nauče na narukvice i onda se oslanjanju na te stvari smatrajući da će im to pomoći i pružiti zaštitu. I kada se takvi opomenu hadisom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oni oholo glave okreću i ne žele da prime savjet. A zašto, kada im samo dobro želimo, više nego sebi samima. Jer musliman treba da želi veće dobro svome bratu nego samome sebi. Pa ipak, mnogi ne žele da čuju, da prihvate, da poslušaju...

Allahu naš, smiluj nam se i učini naša srca jedinstvenim i Tebi pokornim i da se samo na Tebe istinski oslanjamo i da samo od Tebe pomoć i zaštitu tražimo, jer poslije Tebe niko nam pomoć i zaštitu ne može dati. O Plemeniti, o Silni, o Ti koji mnogo praštaš, oprosti Svojim iskrenim robovima! Amin!

Redakcija web-portala NUM

Bilješke:
* Ovaj hadis bilježi imam Ahmed u ''Musnedu'' i on je vjerodostojan.
** Ovaj hadis također bilježi imam Ahmed u ''Musnedu'' i Ibn Hibban kaže da je vjerodostojan.

mostary
17-10-2012, 11:05 AM
Stanje jedne sestre nakon njene smrti


Šejh Muhamed Hasan, Allah ga sačuvao, govoreči o smrti i životnom završetku, spomenuo je slučaj jedne naše sestre, domačice iz jednog egiptaskog sela, koja je iznenada preselila na bolji svijet. Šejh Muhamed za ovaj slučaj ne bi ni saznao, da ga nije nazvala sestra koja je zadužena za kupanje ženskih mejita u lokalnoj gasulhani. Šejha priča: ...

“Nazvala me je sestra koja inače kupa umrle žene u jednoj od lokalnih gasulhana kako bi me pitala za jedan problem. Naime, kad su joj dovezli jednu sestru koja je preselila i kad su je stavili na sto kako bi joj skinuli odjeću i kako bi počeli sa kupanjem, njene ruke su bile na prsima, desna preko lijeve. Da bi joj skinuli gornji dio odjeće, pokušali su da joj odvoje ruke ali bez uspjeha. Ruke su bile na prsima, desna preko lijeve, kao u namazu. Sve su pokušali da ih razdvoje, ali nemoguće, ruke kao da su zalijepljene.“

Rekao sam toj našoj plemenitoj sestri: “SubhanAllah, pitaj njene bližnje, u kakvom je stanju umrla?“ Ona mi reče: “Več sam pitala, rekli su mi da je umrla na kijamu u namazu.“ Onda sam joj objasnio kako da postupi:“SubhanAllah, ništa onda, ruke joj nemojte dirati, neka stoje kako jesu, nekako joj polako skinite odjeću a ruke neka stoje, jer će tako inshaAllah biti proživljena na Sudnjem danu.“

Nakon dva sata, opet naša sestra zove me na mobitel i kaže mi: “Uvaženi šejh, imam opet jedno pitanje u vezi ove naše sestre, naime radi se o njenim kefinima. Njeni kefini su dugi, duži su od njene veličine za skoro dva metra. Kefini su poznati i oni imaju određenu mjeru, ali ovaj njen kefin je duži za skoro dva metra, šta da radim?“

Šejh joj reče: “Da li si razgovarala sa članovima njene porodice, možda neki detalj iz njenog života može da otkrije o čemu se radi?“ Naša sestra mi odgovori: “Da, i ovo sam ih pitala pa mi je njena sestra rekla kao je ona imala čudnu dovu i čudnu želju. Njena sestra me je obavijestila sljedeće: “Moja sestra je skoro na svakom namazu Allahu dovila: “Gospodaru moj, zaštiti mene i moju čast i učini da moji kefini budu dugi!“

Naša sestra, obična domačica, majka kao moja i tvoja, na svakom namazu je razmišljala o kefinima. Ko od nas razmišlja o njima. Koliko puta smo se zapitali kako će nam biti u kaburu i da li smo spremni za njega. Ona je očekivala smrt svaki dan i bila je spremna za nju, čak i od sitnim detaljima je razmišljala, o svom zadnjem kupanju i o svojim kefinima. Želja joj je ispunjena a sudeći po njenom završetku, biće joj ispunjene i ostale želje, Allahov oprost i vječni Džennet!

Saudin Cokoja

mostary
19-10-2012, 10:10 PM
Kad stid od Allaha nadvlada strast prema griješenju

(Istinita priča o starom hadžiji iz Sarajeva koja se desila prije nekoliko dana)

Nikada je nisam mogao podnijeti, smetala mi je i sama pomisao da neko pored mene zapali cigaretu u zatvorenom prostoru... To je za mene bilo isto kao da sam i ja sam zapalio, efekat je haman isti, možda čak i gori po zdravlje nepušača. Taj smrad koji cigareta ostavlja po odjeći predstavljao mi je neki vid nečistoće i osjećao bih se nekako sam sebi prljav, a da i ne govorimo o utjecaju cigarete na zdravlje čovjeka. Konačno nam je stigao i mjesec zul-hidždže, Kurban-bajram se bližio i hadžije su odavno krenule put Mekke, a nama koji smo ih ispratili kao utjeha je ostalo prvih deset dana ovog mjeseca da pojačanim ibadetom osnažimo vezu sa Gospodarom i zaradimo, inšallah, dobrih djela koja su Allahu draža u ovom periodu nego u ostalim mjesecima i danima. Želeći da iskoristim taj period, odlučih se da ostanem između akšama i jacije u našoj lijepoj džamiji koja je jedna od najvećih u šeher Sarajevu.

Ali već pri prvom proučenom ajetu, na vratima džamije se pojavi poznato lice, naš hadžija, džematlija sa dugim stažom kako u islamu tako i u ovom džematu. Išaretom me pozdravi i sa usana mu pročitah da mi naziva selam. Odgovorih mu na selam i pokušah se vratiti Kur'anu, ali krajičkom oka spazih da je hadžija krenuo prema meni. Iskren da budem, nadao sam se da ću ostati sam do jacija-namaza i posvetiti se učenju Kur'ana. Današnji tempo je veoma brz i čovjek usred dunjalučkih obaveza i emaneta, sve rjeđe i rjeđe pronalazi vremena da se osami i posveti ibadetu. Ipak, oni koji se trude i koji su ustrajni u tome mogu postići neki balans i raditi za oba svijeta.

Ne znam da li sam ja jedan od takvih, vjerovatno nisam, ali trudim se da ''ugrabim'' koji sat, minut ili sekund da pobjegnem od dunjaluka i budem u Allahovoj kući i družim se sa Njegovim govorom – Kur'anom.

I tako dok sam se nadao će me ovaj dobri čovjek mimoći i zauzeti mjesto negdje podalje od mene, ostvari se ono suprotno i hadžo sjede tik uz mene i započe priču.
''I kako ide hifs?'', kratko upita. ''Šta da ti kažem, hadžo moj, čovjek nauči, pa ako ne ponavlja, Boga mi, brzo i zaboravi“, odgovorih mu i pokušah se vratiti učenju.

''Eh, kad sam ja bio mali, pa u mejtef išao, pa se učilo pred hodžom...“, bio je uporan hadžija želeći da nastavi razgovor.
''A sad su druga vremena, žestok tempo, nema se vremena“, brzopleto prekinuh svog sagovornika, bojeći se da će odužiti sa pričom. U prvi tren bi mi krivo što sam tako postupio, ali stari hadžija se ne dade smesti, već nastavi svoju priču:
''Ali naš hodža, da ga Allah nagradi, nije nam dao dalje ići, već kad naučimo nekoliko sura, onda bismo ih po cijelu godinu ponavljali i ponavljali i tako unedogled.“

Konačno izgubih svaku nadu da ću do jacije uspjeti išta više proučiti iz Kur'ana. Edeb mi nije dozvoljavao da više prekidam starog hadžiju i da tražim izun da idem ili da mu ukažem da sam došao sa nijjetom da učim i da možemo neki drugi put popričati i prebirati po uspomenama. Polahko sklopih Kur'an i usredotočih svu pažnju na hadžijinu priču. Kao da je čekao samo to, hadžija sa još većim žarom poče prepričavati neke hićaje i pripovijetke. A ja sam gledao u njegovu malu sijedu bradicu dok mi je pričao i pažljivo posmatrao njegovo naborano lice. Bio mi je drag insan. Poznajem ga veoma dugo, nekako sa svojim prvim koracima kroz ovu džamiju upoznao sam i njega.

Ovo je čovjek koji je osijedio u islamu, klanjao je i nosio malu ''fazoniranu'' bradicu još i prije rata, u anam-onom sistemu kad je to bilo i više nego hrabro i odvažno. Do dan-danas ostao je dosljedan tome, stari tradicionalni Bošnjak musliman, nepokolebljiv i skroman. Prolazile su minute i minute, a stari hadžija je i dalje pričao istim žarom dok sam ja uglavnom slušao i ponekad davao kratki komentar. U svoj toj priči hadžija mi se odjednom obrati svečanim tonom:
''Da znaš da sam prestao pušiti, evo već treći mjesec!'', glasno reče.

''Zaista, mašallah?!'', začudih se ja u nevjerici. Ovo je zaista bilo nešto veliko. Poznavajući i njega i njegovu strast za cigaretom, ovo mi je djelovalo skroz nevjerovatno. Hadžija je inače bio okorjeli pušač i često bi u žučnim raspravama sa nekom drugom braćom branio stav da je cigareta samo pokuđena stvar i da nije haram. Ne znam odakle mu taj stav, nije mi se nikad ulazilo u raspravu sa njim, s obzirom da je pripadao toj generaciji starijih koji su uglavnom prilično tvrdoglavi i teško primaju savjet nas mlađih, čak i ako bismo došli sa jasnim i nedvosmislenim argumentima. Ali to sad više nije bilo ni toliko bitno. Mene je više interesovalo kako je donio odluku da prestane pušiti i šta je to toliko utjecalo na njega. U prvu ruku pomislih da mu je doktor zabranio, ali nisam htio da prejudiciram stvari.

''Pa šta te navelo da je baciš?“, upitah ga. ''Sinko moj, ja sam bio strastveni pušač i ti to vrlo dobro znaš, je l' tako? I tražio sam sebi opravdanja za to, nisam bio dovoljno jak da priznam sebi da je to grijeh iako su mi drugi ljudi navodili jasne argumente iz šerijata da je to haram. Jednostavno, to je bilo jače od mene, jer nikotin je kao i droga, čovjek postane ovisan o njemu, toliko uđe u krv. Pa kad god bi neko počeo sa mnom da raspravlja o pušenju i zabrani istog, ja sam postajao drzak i ustrajan u odbrani svojih stavova. Niko me nije mogao ubijediti u suprotno, u meni bi proradio inat i grčevito sam odbijao svakog onog ko bi me pokušao uvjeriti u drugačiji stav.

To je potrajalo sve do jednog naizgled običnog momenta. Ni slutio nisam da će taj događaj promijeniti moju naviku i strast koje se nisam mogao, ali ni pokušavao, prije riješiti. Naime, poslije jednog od dnevnih namaza pošli smo na kahvu u obližnju slastičarnu. Društvo je bilo kao i uvijek, nas nekoliko deda iz džemata, ali ovog puta nam se pridružio i stari efendija Ahmed, koji je bio povremeni imam u našoj džamiji. Ahmed-efendija je penzioner, čovjek koji je penziju stekao radeći kao imam po raznim džamijama. Jako smo ga cijenili, a bio je i stariji od nas ostalih. Imao je raznih dogodovština koje je doživljavao kao imam i vjerski službenik, a koje je ponekad nama prepričavao na popodnevnim kahvama.

Ovoga puta pričao nam je o tome kako je gasulio mejite (mrtvace) i spremao ih za dženaze. U jednom momentu značajno me je pogledao dok je to govorio, i to baš u trenutku kada sam duboko sa uživanjem povukao dim cigarete. Upitao sam ga je li sve u redu i da li mu smeta cigareta, a on je odmahnuo rukom i nastavio sa svojom pričom koja me nakon toga ''zaledila'' za stolicu na kojoj sam sjedio.

Pričao je stari efendija da je prilikom gasuljenja mrtvaca najviše iskušenja imao sa ljudima koji su bili pušači. Ono što ga se najviše dojmilo jeste to da su toliko zaudarali na neki neobjašnjiv miris, a koji se posebno širio iz mrtvačkog nosa pušača. Toliko je bio jak i intenzivan miris da je zaudarao više nego izmet iz analnog otvora čovjeka. Ja sam pretrnuo dok mi je to pričao i imao sam osjećaj kao da me neko čekićem zakucao za stolicu. Ove njegove riječi doprle su duboko do mog srca. Mislim da nije bio ni svjestan koliko me je pogodio sa svojom pričom. Ubrzo nakon ovog sijela otišao sam kući. Hiljadu misli mi je zujalo kroz glavu, a najgora je bila ona: 'Šta ako preselim na drugi svijet kao pušač? Kako ću takav pred Allaha, smrdljiv, 'prljav'... Šta ću Mu reći kada me upita, koje je moje opravdanje...'

Nema mi druge, nego da prestanem sa pušenjem, i istoga trena – donio sam čvrstu odluku. Bio je to kraj, podvukao sam crtu. Moji ukućani su bili iznenađeni mojom odlukom. Otkud to sad odjednom?! Žena je mislila da sam bio kod doktora i da mi je on zabranio, ali se nije usudila da me puno ispituje. A ja sam jednostavno stao, zaustavio se i rekao sebi: 'Ne više, ne ide ovako, boj se Allaha, stidi se Allaha, dao ti je dobro zdravlje, dao ti je lijep miris, pa zašto se onda sam upropaštavaš?' I Allah me je podržao i pomogao, olakšao mi je u mojoj odluci i evo sada je već treći mjesec kako nisam prišao cigareti“, ispričao mi je hadžija svoju priču u jednom dahu, a ja sam ga netremice slušao.

''E stvarno ne mogu da se načudim tome, dobri moj hadžo, ali Allah je Plemenit, On pomaže Svojim robovima u njihovim odlukama, samo je potreban iskren nijjet“, rekoh ushićeno.
I zaista, kada se samo sjetim koliko puta su drugi pokušali da ubijede ovog hadžiju da se okani duhana, ali bezuspješno, da bi evo nakon jednog sasvim uobičajenog razgovora na popodnevnoj kahvi, koji ni slutio nije da ode u tom pravcu, čovjek ''progledao'' i sebebom (uzrokom) starog efendije ostavio haram koji ga je dugo godina nagrizao.

Kada sam danas došao u džamiju imao sam nijjet da učinim dobro djelo (učenje Kur'ana) koje će trenutno samo meni biti od koristi i bilo mi je spočetka krivo na starog hadžiju što me nije ostavio samog, ali nakon ove njegove fantastične priče, bilo mi je jako drago što mi je Allah omogućio da je čujem i da izvučem pouku. Stoga sam odlučio da odmah poslije jacije sjednem za sto i prenesem ovu priču na papir nadajući se da će se neko okoristiti od nje i da ću ja biti sebeb (uzrok) da se neki ljudi riješe pušenja kao što je stari efendija bio uzrok ovom našem hadžiji da prestane pušiti.

Hvala Allahu koji Svojim robovima ukazuje na ispravne postupke i djela kojima je On zadovoljan i koji daje da drugi Njegovi robovi budu uzrok tih dobrih djela.

mostary
22-10-2012, 01:41 PM
Mladić koji je prije smrti vidio prizor iz Dženneta


Šejh, dr. Halid el-Džubejr, poznati saudijski daija i šejh a ujedno i poznati hirurg, ne jednom simpoziju ispričao je slučaj koji se desio njemu za vrijeme radnog vremena u bolnici. Šejh Halid je ispričao sljedeći slučaj: “Bilo je tačno 13 i 45 minuta, dobro se sječam. Bio sam u operacijskoj sali kad je stiglo vozilo hitne pomoći. Dotrčao je do mene jedan od kolega i rekao mi:“Doktor Halid, imamo ranjenika, teško je ranjen, pogođen je metkom u vrat!“ Rekao sam im da ću odmah doći i da pripreme vrećice krvi...

Kad sam ušao u kod njega, ležao je krvav, polako je padao u nesvijest, vrat mu je bio natečen, posebno s desne strane. Pogledao sam ranu, da vidim gdje bi metak od prilike mogao da bude, ako bude blizu izlazne rane, odmah bi ga izvadio, ako bude dublje, morao bih ga prebaciti u operacijsku salu. Dok sam ga pregledao, mladić se je odjednom probudio, došao je sebi i gledao u mene čudnim pogledom.

Podigao je desnu ruku i tihim glasom mi rekao:“Doktore, ne zamaraj se uzalud, ja, tako mi Allaha, umirem, i osječam se veoma dobro, i doktore, tako mi Allaha, upravo gledam svoje mjesto u Džennetu! Želim da mi dovedete mog oca i majku da se sa njima zadnji put selamim.“

Doktor Halid nastavlja:“Kosa na mojoj glavi se podigla, obuzela me jeza, vratio sam se unazad od stola, a nisam to htio, bio sam van sebe. Uveo sam njegove roditelje koji su mislili da je on već mrtav. Začudili su se kad sam im rekao da ih želi vidjeti a posebno kad sam im kazao da im je sin u velikom hajru i dobru. Ušao sam sa njima i sjeo po strani, slušao sam i gledao.

Uzeo je majčinu desnu ruku i poljubio je a zatim rekao: “Majko, halali mi ..!“ Zatim je uzeo očevu desnu ruku, poljubio je i rekao:“Babo, i ti mi halali..! “Onda je uzeo obadvije ruke i stavio ih na svoja prsa i rekao: “Babo, majka, halalite mi, nemojte me zaboraviti u svojim dovama, svedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhamed, Allahov rob i Allahov Poslanik...“, a zatim je ispustio svoju plemenitu dušu i otišao svome Gospodaru.

Pitao sam oca o njegovom sinu, kakav je bio a on mi kroz uplakan glas reče: “Od kako je stekao punoljetnost, često obavlja namaz u Rewdi (mjesto u Poslanikovoj,, savs džamiji između njegovog minbera i njegove sobe), redovan je bio na sabah namazu u džematu, često je obavljao noćni namaz, redovan je bio u halkama gdje se učio Kur'an napamet, a bio je drugi razred srednje škole.“

Molim Allaha, s.w.t., da nam podari lijep završetak, amin!

mostary
29-10-2012, 08:01 AM
Umrla je plesajuči

Zanimljiv slučaj, prenio nam je poznati šejh Abas Betavi, koji inače radi u gasulhani u Džidi gdje već preko 20 godina kupa mejte. Kad je bio gost u emisiji kod šejha Nebila al-Av'adija, šejh Nebil ga je upitao, da li postoji neki slučaj kad je djevojka imala ružan završetak, jer inače osobe koje kupaju mrtvace, bilo muško ili žensko, vidi dosta čudnih stvari iz kojih se može velika pouka i ibret uzeti.

Ljudi umiru na razne načine. Melek smrti u raznim situacijama uzima duše ljudima. Neko ispusti dušu u grijehu, a neko u činjenju dobrog djela. Čovjek koji započne da radi neko dobro djelo: obavlja namaz, uči Kur'an, zaposti, dijeli sadaku i sl., trebao bi imati na umu da baš u tom trenutku može melek smrti da „pokuca“ na vrata i da mu uzme dušu, jer takav pristup činjenja dobrog djela, povečava kod mumina iskrenost i pročiščava njegov nijjet. Dok osobe koje krenu da čine neki grijeh, kao što je pijenje alkohola, blud, krađa i sl., takođe bi trebale biti svjesne da baš u tom trenutku mogu umrijeti, ali umrijeti u nepokornosti Allahu, s..w.t. Međutim, koliko su te osobe svjesne svog stanja, najbolje govori činjenica da oni jednostavno uživaju u činjenju grijeha i u tome, nažalost, ustrajavaju i što je najgore, ne dozvole sebi tevbu pa umru u tom grijehu.

Zanimljiv slučaj, prenio nam je poznati šejh Abas Betavi, koji inače radi u gasulhani u Džidi gdje već preko 20 godina kupa mejte. Kad je bio gost u emisiji kod šejha Nebila al-Av'adija, šejh Nebil ga je upitao, da li postoji neki slučaj kad je djevojka imala ružan završetak, jer inače osobe koje kupaju mrtvace, bilo muško ili žensko, vidi dosta čudnih stvari iz kojih se može velika pouka i ibret uzeti.

Nakon što je šejh Abas potvrdno odgovorio, nastavio je da priča slučaj sa kojim ga je upoznala žena iz gasulhane koja kupa ženske mrtvace. Šejh Abas je ispričao sljedeće: “Svakako, žena koja kupa žene koje umru, prvo što uradi, dobro pogleda mrtvaca, kao što mi kad odemo kod krojača da nam sašije odijelo, prvo što uradi krojač, jeste da nas pogleda od glave do pete i on zna od prilike naš kroj, tako i svaka sestra koja kupa ženske mrtvace. Čim pogleda mrtvu osobu, ona već zna kolika je dužina kefina.

Jednog dana, dovežena je mrtva djevojka koja je iznenada umrla. Ova naša sestra čim je otkrila njeno lice, vidjela je čudan izraz lica i njen položaj tjela. Odmah me je pozvala na telefon da mi objasni ali pošto su tu bili njezini bližnji, izašla je vani da razgovara. Rekla mi je sljedeće: “Šejh, kod ove djevojke vidjela sam čudan položaj tjela, ovako nešto nisam vidjela nikada za 11 godina svoga rada. Kupala sve i svašta, kupala sam žene koje su šerijatski kažnjenje, koje su poginule u saobračajnoj nesreći i mnoge druge, ali ovako nešto još nisam vidjela.

„ Upitao sam je: “Na hajr, šta si vidjela?“ Kaže ona: “Šejh, njen položaj tjela je ukočen, a izgleda ovako, njena desna ruka je na njenom desnom kuku a lijeva ruka je podignuta i savijena iznad glave dok joj je lijeva noga dignuta prema glavi. Pokušali smo da joj ruke i nogu vratimo u ispravan položaj, međutim nismo mogli, jedino nam je preostalo da joj ih polomimo, što svakako nismo zbog toga što je to zabranio Poslanik, savs, kad je rekao: “Lomljenje kostiju mrtvacu je kao lomljenje i živom čovjeku.“

Onda sam joj rekao da nekog od njenih pita kako je umrla, pošto se radilo o mladoj osobi. Savjetovao sam je da pozove nekog od njenih po strani i da pita. Ona je pozvala njenu majku i upitala je kako je umrla, jer i ona je vidjela njeno stanje. Njena majka je rekla: “Wallahi, kad je umrla, sve je bilo normalno, tek kad su je dovezli u gasulhanu, desilo joj se sa tijelom ovo što se desilo.“ Onda ju je ova sestra upitala: “Dobro, a kako je umrla?“ Majka odgovori: “Pa bila je pozvana na svadbu i na toj svadbi je bila i muzika. Kad su počeli da sviraju njenu omiljenu neku pjesmu, ona je ustala i počela je da pleše. Kad je počela plesati, načinila je dva ili tri kruga i onda je pala mrtva. Uzeli smo je i unijeli u sobu od ljudi kod kojih je bila svadba i sve je bilo u redu sa njenim tijelom. Moja kčerka je bila opčinjena muzikom, znala je brata mlađeg poslati do prodavnice, ali bi mu reci da kupi zadnji CD koji je izašao od bilo kojeg pjevača...“

Da, melek smrti joj je uzeo dušu dok je plesala uz muziku, Allah je dao da se njenom tijelu ibretimo i nakon njene smrti i što je najgore za nju, tako će biti proživljena na Sudnjem danu. Onaj ko je umro na namazu, biće proživljen na taj način, onaj ko je umro na hadžu u ihramima, biće proživljen na taj način a ona će biti proživljena u ovom položaju u kojem je okupana i u kojem je ukopana. Da nas Allah sačuva lošeg završetka, amin!

Saudin Cokoja

mostary
30-10-2012, 08:20 AM
JEDNA PRIČA O ŽIVOTU…

Jedan profesor je držao predavanje svojim studentima. Donio je teglu za džem i napunio je lopticama za golf do vrha. Kada je pitao svoje studente da li je tegla puna, odgovorili su da jeste.
Onda je sipao sitne kamenčiće, koji su ušli u prazan prostor oko loptica za golf. Ponovo je postavio pitanje da li je tegla puna i studenti su odgovorili da jeste.

Kada je sipao šaku pjeska preko svega toga, pjesak je popunio sitne praznine, a studenti su ponovo odgovorili da je tegla puna. Onda je profesor sipao kafu, koja je sve to natopila. Definitivno, tegla je sada bila puna.

Onda je profesor rekao:

"Ova tegla je vaš život. Loptice za golf su sve najvažnije stvari u vašem zivotu, kao što su porodica, ljubav, prijatelji. Mali kamenčići su posao, auto, kuća, a pjesak je sve ostalo, kao što je čišćenje kuće, popravka veš mašine, popravka auta...

Ako prvo stavite pjesak ili kamenčiće, neće biti mjesta za loptice za golf. Onda nikada nećete imati mjesta u svom životu za one stvari koje su vam najvažnije. Ako se velike i važne stvari uklone iz vašeg života, onda vam ostaju one male, ali ne suštinski važne...

Zato, budite veoma kritični u svom životu. Kuću uvijek možete počistiti. Vodite računa o prioritetima, jer sve ostalo je kao pjesak.

A onda je jedan student zapitao: "Šta je sa kafom?"

Profesor je odgovorio:"Ti si veoma pametan momak i poenta mog predavanja je upravo u kafi. Bez obzira koliko ti se život činio prepun od svega onoga što ga čini, uvijek postoji još malo prostora da se sjetiš svojih prijatelja i popiješ šolju kafe sa njima...

"ONO ŠTO MOŽEŠ DANAS, NE OSTAVLJAJ ZA SUTRA".

mostary
30-10-2012, 08:45 AM
Bio je veoma bogobojazan, ali je imao jednu mahanu...


Da, kao što naslov kaže, bio je veoma bogobojazan, već u odmaklim godinama. Bio je redovan i precizan u svojim ibadetima: redovan na noćnom namazu, dan je postio a dan mrsio, svake godine bi obavljao hadž, dijelio je mnogo sadaku i pomogao siromašne, redovno obavljao namaze u džematu, kad ga vidite, svojim izgledom i svojom skromnošću vas jednostavno zadivi. Ali, imao je jednu mahanu...

- njegova mahana je bila njegov jezik. Ne u smislu, da je imao govornih mahana, ne! Problem je bio u koje sve svrhe je koristio svoj jezik. Ogovarao je ljude, vrijeđao, prenosio riječi, zavađao ljude. Šejh koji priča njegov slučaj (jer mu je lični prijatelj), mnogo puta ga je upozoravao bratski, da se boji Allaha u tom pogledu i da se pokaje.

Uvijek je imao isti izgovor i odgovor: ”Ebu Muhamede, ja se samo branim, i mene ogovaraju, napadaju, pričaju mi iza leđa, samo se branim jer imam na to pravo.” Imao je jednu želju i stalno je molio Allaha da mu je ispuni a to je da umre poslije sabah namaza, kad bude Sunce izlazilo, dok se njegovo prijatelj bojao za njega da ne umre u WC-u, zbog grijeha koje je radio svojim jezikom.

Njegov prijatelj dalje priča: ”Bio sam van Rijada, kad je moj prijatelj umro. Nazvao me jedan od njegovih sinova i javio mi da mu je otac umro. Kad mi je rekao da mu je otac umro, prvo što mi je palo na pamet, jeste, gdje je umro. Odgovorio mi je, da mu je otac umro u kući, nakon što smo klanjali sabah namaz, vratili smo se kući i oko osam sati smo ušli kod njega, sjedio je u svojoj fotelji, bio je mrtav. Taj dan kad je umro, takođe je i zapostio. SubhanAllah, umro je nakon što je klanjao sabah namaz a Poslanik, s.a.v.s, je rekao: ”Ko klanja sabah u džematu, biće u Allahovoj zaštiti.”, a on je umro u Allahovoj zaštiti.

Dalje, taj dan je zapostio a Poslanik, s.a.v.s, je rekao: ”Ko posti dan, želeći Allahovo lice i njime okonča svoj život, ući će u Džennet.” (Musned od Imama Ahmeda, a šejh Albani ga ocijenio kao sahih). Dvije stvari koje ukazuju na lijep završetak.

Gdje su otišli grijesi gibeta, nemimeta, vrijeđanja i nepravde koju je učinio mnogim ljudima…? Uglavnom, kad sam se vratio u Rijad, nakon nekoliko dana, došla mi je jedna žena da sa mnom razgovara, bila je to žena od mog prijatelja koji je umro a bio je razveden od nje. Znao sam od prije da joj je on, dok su bili u braku, veliku nepravdu učinio.

Rekla mi je: ”Šejh Ebu Muhamed, želim da mu preneseš moju poruku, ja sam mu sve oprostila i halalila u ime Allaha, želim da Allah bude sa njim zadovoljan.” Upitao sam je, da li zna da je on umro? Kad je to čula iznenadila se, nije znala…

Nakon dženaze, posjetio sam njegove sinove i tako im ispričao da sam sreo njegovu bivšu ženu koja mu je svu nepravdu halalila a nije znala da je umro. Njegov sin me čudno pogleda pa reče: ”Nečeš vjerovati šejh Ebu Muhamed, dok smo ga ukopavali, došlo je oko sedam ili osam osoba koje ja poznajem lično i koji su mu rekli da halale sve mom ocu a još toliko ih je nazvalo taj dan na telefon da nam kažu kako su mu sve halalili i da mole Allaha da mu oprosti.

Allah je primio njihove dove, njima povečao stepene jer su uradili plemenito djelo, oprostili nepravdu, a njemu oprostio njegove grijehe i podario mu sretan i lijep završetak.

Saudin Cokoja

mostary
07-11-2012, 08:18 AM
Događaj u šumi


Od ranog jutra grupe učenika su stajale u školskom dvorištu čekajući da autobus dođe i da krenu u pravu avanturu. Zejd reče: ''Jako sam sretan što ćemo svi zajedno ići u šumu. Nikad ranije nisam išao.'' ''I ja sam sretan. Nadam se da ćemo svašta korisno danas naučiti'', reče Abdullah. Djeca su nosila ruksake sa hranom i pićem, a učiteljica je nosila dodatnu hranu i vodu u slučaju da djeca nakon ručka opet ogladne.

Autobusom su se odvezli do livade kroz koju je put vodio u obližnju šumu. Kad autobus stade, djeca izađoše i jurnuše na sve strane. ''Nemojte se udaljavati i izdvajati iz grupe!'', dovikivala je učiteljica. U koloni, jedno po jedno iza učiteljice, šetala su djeca uskom šumskom stazom. Zastajali kod svake nove biljke pored koje su naišli, tražili gljive i insekte. Učiteljica im je usput govorila koje životinje žive u kojim šumama i u kojim dijelovima šume, koje sve vrste gljiva se mogu naći u šumi i tako redom. ''Vidite što sam našao!'', uzviknu Halid. Djeca potrčaše prema njemu.

''Šta je to?'', upita Zejd. ''To je mala gusjenica zarobljena u mreži!'', uzviknu Alija. Učiteljica priđe da pogleda na šta su to djeca naišla. ''To je gusjenica u čahuri'', reče učiteljica. ''Pa ko je nju tu zarobio? Hajde da joj pomognemo i oslobodimo je!'', predloži Abdullah. Učiteljica se nasmija: ''Hajde, sjednite da se odmorimo. Izvadite iz torbi nešto da pojedete ili popijete, a ja ću vam ispričati zašto gusjenica sjedi u čahuri.'' Djeca sjedoše i iz ruksaka izvadiše sendviče, vodu i slatkiše koje su ponijeli za jelo i piće. Učiteljica nastavi: ''Ova mala gusjenica nije zarobljena. Ona će tako, ustvari, postati pravi šareni leptir.''

Djeca su gledala začuđeno. ''Lijepi šareni leptir? Al' ta gusjenica je dlakava i pomalo ružna!“, začudio se Abdullah. ''Da, da. Upravo od ovakve ružnjikave gusjenice razvijaju se prelijepi leptiri šarenih boja. Leptiri se razvijaju iz jaja kao male larve, a kasnije te larve izrastaju u gusjenice. A jedna od faza koje leptiri prođu u svom razvoju jeste upravo ova – da su zarobljeni u čahuri iz koje kasnije izlaze sa krilima. Boja njihovih krila razlikuje se od mjesta na kojem su nastanjeni. Tako imamo leptire svijetlih boja koji žive po livadama, pašnjacima i zelenim poljima. Drugi leptiri koji imaju tamniju boju krila žive u šumama. Tako se oni prilagođavaju svom mjestu staništa“, objašnjavala je učiteljica. ''Hajde da pomognemo leptiru da što prije počne letjeti'', predloži Alija. ''Ne, to ne trebamo nikako raditi. Boravak gusjenice u čahuri je period kad se krila razvijaju i spremaju za letenje. Ako bismo oštetili čahuru, oštetili bismo i krila leptiru i on ne bi mogao više letjeti. To je jedan prirodni proces koji se dešava u razvoju leptira.

A tako i kod nas, ljudi. Nekada moramo proći i kroz teži period života da bismo kasnije uspjeli i mogli uživati'', reče učiteljica. ''Sssst... Tihooo! Pogledajte iza vas!'', šaputala je učiteljica. Na brijegu iza djece šetali su zečevi. ''Haj'mo ih uhvatiti!'', predloži Halid. Djeca poskakaše i jurnuše za zečevima. Učiteljica se smijala. Znala je da su zečevi jako brzi i da ih je teško stići. Djeca su trčala na sve strane jureći zečeve koji su skakutali tražeći zaklon. Abdullah opazi jednog malog zeku koji je stajao uspravljene glave, dugih ušiju i osluškivao smijeh djece koja su trčala. Abdullah potrča za njim. Trčao je brzo, a zeko je trčao još brže. Abdullah je preskakao žbunje, granje i trčao što je najbrže mogao. Zec je trčao čas lijevo, čas desno pokušavajući da zavara svoj trag. Abdullah ga je pratio i nije primijetio koliko se udaljio od svojih drugova i učiteljice. Abullah stade, okrenu se i vidje da je sasvim sam u šumi, nigdje nema njegovih drugara, niti ih više može čuti. Ni zeca više nije bilo. Stajao je sam sa pola sendviča u ruci koji je jeo. Srce mu je jako lupalo od umora i od straha što je ostao sam. Išao je na jednu stranu, pa na drugu. Dozivao je drugove, učiteljicu, ali odgovora nije bilo. Užasavala ga je pomisao da je sam i da će uskoro i mrak pasti a njega možda neće naći. Možda neće ni primijetiti da njega nema u grupi. Abdullah poče plakati. Sjede na obližnji kamen i poče jako plakati. U rukama je još držao pola sendviča i htjede ga pojesti, al' se zamisli: ''Ako ostanem ovdje cijelu noć neću imati ništa drugo za jelo. Moj ruksak je ostao kod mojih drugara, a ja ovdje nemam ništa drugo osim ovo pola sendviča. Bolje da ga ostavim za kasnije. I stavi sendvič u džep.“ To ga još više rastuži i poče glasnije plakati.

Samo nekoliko trenutaka kasnije začu: ''Eno ga tamo!“ Abdullah skoči, okrenu se i ugleda svoje drugare kako trče prema njemu. Za njima je išla i učiteljica koja je nosila Abdullahov ruksak. Abdullah obrisa suze i potrča u zagrljaj drugarima i učiteljici. ''A ja sam pomislio da niste ni primijetili da sam se ja izgubio!'', reče Abdullah smiješeći se, sav sretan što je ponovo sa svojim drugarima. ''Zar bismo mogli tebe zaboraviti?! Hajde, umij se i popij malo vode'', reče učiteljica. ''A moram i jesti. Jako sam ogladnio'', reče Abdullah i izvadi pola sendviča iz džepa. ''Pa zašto nisi pojeo sendvič kad ti je bio u džepu?'' upita ga Halid. ''Bojao sam se da će me i noć zateći samog u šumi pa sam ostavio pola sendviča za kasnije. Sjetio sam se priče o Sulejmanu, alejhis-selam i mravu, pa sam i ja, kao i mrav, mislio šta će biti ako ostanem duže ovdje sam'', reče Abdullah.

Djeca su se nasmijala, a i učiteljica se nasmijala i rekla: ''Hajde, sjednite da od Abdullaha čujemo tu priču o Sulejmanu, alejhis-selam, i mravu'', reče učiteljica. Abdullah poče pričati: ''Sulejman, alejhis-selam, upitao je mrava: ‘Koliko jedeš godišnje?’ Mrav odgovori: ‘Za godinu pojedem tri zrna.’ Onda ga Sulejman zatvori u jednu kutiju i stavi mu tri zrna. Kada je prošla godina dana, Sulejman otvori kutiju i bi iznenađen. Vidio je da je mrav pojeo samo zrno i po. Ljutito ga je upitao: ’Kako to, rekao si mi da su ti potrebna tri zrna godišnje, a vidim da si pojeo samo zrno i po.’ Mrav mu reče: ‘Kada sam bio na slobodi, znao sam da me Allah neće zaboraviti s opskrbom, a sad kad si me zatvorio u kutiju, nisam bio siguran da me nećeš zaboraviti, pa sam uštedio još za jednu godinu.’

Učiteljica i djeca počeše se smijati sa Abdullahom. Smijali su se mudrosti mrava i Abdullahu koji se, isto kao i mrav, bojao da su ga ostali zaboravili

Almasa 80
07-11-2012, 07:56 PM
Poštovani nastavniče!

Ja sam jedan od malobrojnih koji je preživio koncentracioni logor. Moje oči su vidjele takve stvari koje niko ne bi trebalo da vidi: gasne komore koje su konstruisali i izgradili čuveni inženjeri; ljude koje su otrovali visokoobrazovani ljekari; dojenčad koje su ubile kvalifikovane medicinske sestre; žene koje su spalili diplomci srednjih škola i univerziteta. Stoga ja ne vjerujem u školovanje.

Moja je molba: pomozite učenicima da postanu čovječniji. Plod vašeg rada ne smije biti učeni društveni šljam, visokokvalifikovane psihopate, obrazovani Ajhmani.

Čitanje, pisanje, aritmetika važni su samo ako našu djecu čine čovječnijom.

(Tekst zapisa kojeg je direktor jedne škole davao svojim novim kolegama nakon Drugog svjetskog rata.)

mostary
13-11-2012, 07:13 AM
Zbog čega je bogati Britanac primio islam?


Šejh Sa'd el-Ganam, ispričao je slučaj koji se lično njemu desio u Velikoj Britaniji. Šejh Sa'd je ispričao sljedeće: “Bio sam u Londonu i prilikom te posjete sreo sam muslimana Britanca, rođenog Britanca na čijem sam licu mogao da vidim nur (svjetlost) i iskrenost. Tokom našeg razgovora, saznao sam da je jedan od najvećih trgovaca u Britaniji (što je i danas) i da je veoma bogat. Takođe kroz naš razgovor priznao mi je, da je bio možda najveći mrzitelj islama i muslimana. Osječao je neopisivu mržnju prema islamu u svakom pogledu...

Nije bio oženjen, ali je imao djevojku sa kojom se zabavljao. Prema njegovim riječima, bila je veoma lijepa, zgodna i privlačna. Ustvari on je i želio takvu djevojku za kojom će se svi okrečati, čijoj će se ljepoti diviti svi muškarci. Želio je da se vidi da je baš on sa takvom djevojkom u vezi, da im se dive u restoranima, na aerodromima i drugim javnim mjestima.

Dok je jednog vikenda (subota je bila) šetao sa njom pijacom, zaustavio ga je mladić koji je imao nekih 17 godina, porijeklom iz Pakistana, te ga upitao da li ima jednu minutu za njega. Ovaj slučaj na pijaci, ovaj naš Britanac mi je ovako ispričao:“I nakon što sam pristao na tu jednu minutu, mladić mi reče: “Evo poklanjam vam ovu knjižicu i obečajte mi da ćete je pročitati!“ Upitao sam ga, zašto da ti to obečam ?“ Odgovori: “Ja sam odgovoran, ako je nečeš pročitati, nema potrebe da ti je poklanjam, onda je bolje da je poklonim nekom drugom ko će je stvarno pročitati. Knjižica govori o islamu i posljednjem Božijem Poslaniku, savs, dakle, ako ćeš je sigurno pročitati, poklanjam ti je od srca.“

Onda sam posmatrajući tog momka, rekao: “Dobro, uzet ću je, nego da ja tebe sad pitam jedno pitanje, primijetio sam da djevojka koja je sa mnom, nisi je niti jednom pogledao, zašto?“ Mladić me smireno pogleda pa reče: “Nisam iz dva razloga. Prvi je što ona nije moja djevojka, nego je tvoja, a moja vjera me odgaja da poštujem tuđe, a drugi je što me moja vjera takođe uči i odgaja, da obaram pogled kako me šejtan ne bi zaveo i odveo u nemoral (blud), čuvajući na taj način čast i poštenje djevojaka, bilo da su muslimanke ili nemuslimanke.“

Onda sam ga upitao: “Da li se u ovoj knjižici nalaze takva pravila koja si mi sad naveo?“ Mladić je rekao da nisu, nego je to knjižica koja govori općenito o islamu. Nakon toga sam od njega zatražio broj mobitela kojeg sam i zapisao na knjižicu koju mi je dao. Nakon završenog razgovora, mladić mi je rekao: “Ja se stvarno izvinjavam, što sam vam uzeo više od minute, ali vi ste me pitali svoje pitanje, pa sam prekoračio obečano, izvinjavam se.“ Začudio sam se njegovoj preciznosti i njegovom odgoju. Pročitao sam knjižicu koju mi je dao i mnogo sam razmišljao o njegovim riječima. Nakon tri dana, odlučio sam, otišao sam do islamskog centra i primio islam.

Kad mi je ispričao svoj slučaj sa pakistanskim mladićem, rekao mi je: “Šejh, sav svoj imetak sam stavio na raspolaganje islamu i pozivanju u islam, a sedmično putem mene, islam primi tri do pet osoba. Mladić koji je obarao pogled i pokazao islamsku kulturu ponašanja, bio je uzrokom da desetine ljudi primi islam.“

mostary
15-11-2012, 01:19 PM
Bludnik kojeg je Allah na ovom svijetu kaznio tri puta


Istinita priča koja je objavljena u jednom arapskom islamskom časopisu, a redakciji ju je poslao čovjek kojem se taj slučaj desio. Od urednika je tražio da mu se ime ne spominje, nego da samo želi podijeliti svoju životnu priču sa čitateljima kako bi uzeli pouku. U objavljenom tekstu stoji:...

“Bio sam student na jednom od univerziteta, imao sam puno prijatelja i prijateljica, međutim sa jednom djevojkom sam se zbližio tako da smo započeli ljubavnu vezu. Nakon nekog vremena, ta veza je prerasla u „ozbiljniju“ vezu u kojoj smo počinili blud. Ta veza je trajala duže vrijeme, sve dok nije saznala da je u drugom stanju (trudna). Njena porodica kad je sve otkrila, bila je u šoku, ona im je sve priznala, kazala im je za mene, a onda je meni u sobu došao njen brat napadajući me svakakvim riječima na koje sam mu ja samo rekao: “Ja nisam otac djeteta tvoje sestre, ja sa tim nemam ništa i neću da znam za bilo šta u vezi nje i djeteta!“

Prebacio sam se na drugi univerzitet, diplomirao te zaposlio. Prošle su godine i ja sam bio haman zaboravio na taj slučaj, jer sam se posvetio svojoj karijeri. Jednog dana, vratio sam se sa posla, kad sam ušao u kuću, našao sam svoju majku na podu, bila je u nesvjesti. Uzeo sam čašu vodu i posuo je po licu, na tren je došla sebi, ali bi opet padni u nesvjest. Uspio sam je staviti na krevet i nakon što je došla svijesti, upitao sam je, šta se desilo.

Duboko je uzdahnula, bila je u stanju šoka, uspjela je samo da kaže: “Tvoja sestra, tvoja sestra je trudna sa komšijom!“ Ruke su mi se tresle, mozak mi je ključao, sav bijesan izašao sam iz kuće i otišao do komšije. Uletio sam kao lud, uzeo ga za prsa i proderao mu se u lice: “Šta si uradio od moje sestre!“ A on mi reče: “Smiri se, ja nisam otac djeteta tvoje sestre, ja sa tim nemam ništa i neću da znam za bilo šta u vezi nje i djeteta!“

Njegova rečenica, pogodila me je kao grom, kao munja. Pustio sam ga i teturajući, vratio se u kuću. On je meni rekao istu rečenicu kao što sam ja rekao bratu od djevojke koja je zatrudnila sa mnom na fakultetu. Bože moj, šta se ovo dešava!? Pokušavao sam da oba slučaja izbacim iz glave, trudio sam se da budem što više uz majku kako bi joj olakšao u njenoj tuzi. Nakon ovog nesretnog slučaja, posvetio sam se poslu i štednji novca za ženidbu. Kupio sam sebi stan i uz pomoć moje majke, našao sam i buduću ženu.

Pripreme za svadbu se tekle u najboljem redu. Na dan mog vjenčanja, moja buduća žena mi je rekla da je prije naše veze činila blud. Ostao sam skamenjen, ništa nisam rekao, jer bi prekidanje svadbe i ovaj podatak pogodio moju majku. Progutao sam pljuvačku i otišao od nje. Vjenčali smo se i započeli zajednički život. Nakon nekoliko godina, dobili smo prelijepu kćerku. Kad je napunila šest godina, došla je jednog dana sa ulice plačići, kad smo je upitali šta se desilo, kazala je: “Silovao me je čuvar jedne zgrade!“

La havle ve la kuvvete illa billah! Možda češ dragi čitatelju, da pomisliš kako ga je Allah teško kaznio, ali šta je on uradio, samo mu je se sve vratilo. Zar on nije kad je sa njim zatrudnila djevojka sa fakulteta, naljutio i ražalostio njenog brata? Jeste, ali onda je Allah dao da i on bude u istom stanju kad je se isto desilo njegovoj sestri. Zar majka od te djeovjke nije bila tužna i u šoku zbog svoje kćerke? Jeste, ali je i njegova majka bila u istom stanju. Zar njen otac takođe nije bio u stanju šoka i teške sikirancije zbog svoje kćerke? Jeste, ali je i on doživio da zbog svoje kćerke bude u takvom stanju.

Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti, a pouku uzimaju samo razumom obdareni!

Almasa 80
23-11-2012, 05:41 AM
"Nije sreća u obilnom imetku, u sjajnom ugledu, u mnogobrojnom porodu, u životu u izobilju niti u materijalnom znanju. Sreća je nešto što čovjek osjeća u sebi: čistoća duše, smirenost srca, raširenost grudi, mirnoća osjećanja."

"Jedan čovjek se bio rasrdio na svoju ženu. Ljutito joj je kazao:"Unesrećit ću te!" Ona mu smireno odgovori:"Ne možeš me unesrećiti, kao što nije u tvojoj moći ni da me usrećiš". "Kako ne mogu?", upita muž. Kada bi sreća bila u plati, ti bi mi je ukinuo; kada bi bila u nakitu, ti bi mi ga oteo. Ali ne to je nešto što ne posjeduješ ni ti ni svi drugi ljudi!" Čovjek začuđeno upita:"A od čega zavisi tvoja sreća?" Žena s uvjerenjem odgovori:" Ja svoju sreću nalazim u mom vjerovanju; moje vjerovanje je u srcu; a nad mojim srcem vlast ima jedino moj Gospodar!"

Dr.Hassan Šemsi Baša

mostary
27-11-2012, 08:31 AM
Sedam dana kome

Pored mene je stajo medicinski tehničar koji je takođe pomogao oko bolesnika, vidio sam na njegovom licu suze, plakao je. Odmah sam vidio da ima nešto čudno. Izašli smo nas dvojica na hodnik i dok je brisao suze, upitao sam ga šta se desilo...

Dr. Halid el-Džubejr, poznati saudijski šejh i hirurg, gostujući u jednoj emisiji, ispričao je slučaj koji se dogodio njemu. "Bio sam u timu doktora koji su nadgledali jednog bolesnika, a koji je imao srčanih problema. Nakon operacije, bolesnik je bio u teškoj komi. Svaki dan sam ga obilazio i pratio njegovo stanje preko aparata. Doduše, ja sam oko njega bio aktivan sedam dana, tako da je moje nadgledanje počelo utorkom. Kad je bila već nedjelja, njegovo stanje je počelo da se polako popravlja. U ponedjeljak je bio još bolje, a u utorak je došao svjesti, što je za sve nas predstavljalo radost.

Kad je došao sebi, na njegovom licu sam vidio radost, jer ipak se vratio iz „polumrtvila“. Nazvao sam mu selam i onako u šali (a misleći ozbiljno), rekao mu: “Dobro došao, samo ja koliko znam, već sedam dana nisi klanjao niti jedan namaz.“ On mi tiho odgovori:“Jel danas utorak?“ Rekoh mu da jeste a u isto vrijeme sam se začudio, odkud on zna da je danas utorak.

Opet ja njemu: “Amidža (od milja), bio su potpunoj komi, nisi klanjao sedam dana!“ A on mi onda odgovori: “Nije tačno, ja sam sve klanjao, svaki namaz, tako da nemam ništa nadoklanjati.“ Zastao sam čudeći se njegovim riječima, opet sam mu rekao: “Amidža, bio si u komi, nisi se micao, bio si polumrtav!“ A on će meni opet: “Jel danas utorak?“ Kažem mu da jeste. "A jesam li ja imao operaciju u prošlu srijedu“ - upita on opet. Rekoh mu da jeste. "E, onda ja nemam ništa nadoklanjati“- reče bolesnik.

Pored mene je stajo medicinski tehničar koji je takođe pomogao oko bolesnika, vidio sam na njegovom licu suze, plakao je. Odmah sam vidio da ima nešto čudno. Izašli smo nas dvojica na hodnik i dok je brisao suze, upitao sam ga šta se desilo. A on mi reče:“Doktore, nečete vjerovati šta se dešavalo sa ovim bolesnikom. Nakon njegove operacije od prošle sedmice, ja sam ga obilazio veoma često. Svaki put kad bi dođi kod njega i ako bi u to vrijeme zauči ezan, on bi otvori oči, nešto bi uči, a zatim bi zaspi. Stalno sam pratio to njegovo ponašanje, dođi bi za vrijeme svakog ezana i svaki put bi se ista situacija odvijala. Otvori bi oči, nešto bi uči a zatim opet bi se vrati u komu.“

Shvatio sam njegove riječi i povezao ih, on je se budio iz kome svaki put kad bi zaučio ezan, odnosno glas mujezina, kako bi u mislima obavi namaz. Kad mu je došla porodica u posjetu, ispričao sam im šta se desilo sa njim a oni su mi rekli: “Od malih nogu, svaki dan u džematu klanja namaz i uvijek klanja na istom mjestu, a to je sa desne strane mujezina.“ SubhanAllah!

Čovjek čije je srce i u stanju kome vezano za namaz, odnosno sa Allaha, a koliko je „zdravih“ srca, koji nemaju nikakve konekcije sa Allahom.

Saudin Cokoja

mostary
20-12-2012, 12:51 PM
“Zaista Allah ne gleda u vaša tijela i izgled, nego gleda u vaša srca.” (Hadis)


Na dijeti već nekoliko dana. Krče joj crijeva. Nema koncentraciju. Malaksala i blijeda. Al´ neka izdržaće ona. Treba da bude lijepa i pogodna muškim očima. Neka još malo. Da postane vitka i zavodljiva. Da njiše kukovima da bi pogledi ostali što duže na njoj. Prija joj to. Jer ovom svijetu osim svog tijela nema šta da ponudi.
I kažu mi da je ona slobodna.
Ahaaaaaaaaa! Malo MORGEN!

Ustajanje 2 sata prije polaska, ne da bi na sedždu pala već da bi se našminkala. Osim dobro nacrtanih obrva, i krupnih kreonom uokvirenih očiju nema ta ništa svijetu da ponudi. Po cijeli dan šminku popravlja. Pazi i čuva svaki gram pudera. Vidiš je samo s ogledalom, zašto? Pa da bi bila lijepa muškarcima.
I kažu mi da je ona slobodna.
Ahaaaaaaaaa! Malo MORGEN!
Od visokih potpetica sve je boli. Stopala, zglobovi, kičma se već iskrivila. Žuljevi krvare, ali neka izdržaće ona samo da bi bila lijepa. Mora.
Bez štikli je neprimjećena. Izdržaće.
U pola zime na minus 15 u suknjici. Cvokoće od zime. Vjetar joj ispara otkrivena prsa, ali nije joj hladno, izdržaće ona.
Da nije takva niko je primjetio ne bi.
Svijetu osim golog tijela nema šta da ponudi.
I kažu mi da je ona slobodna.
Ahaaaaaaaaa! Malo MORGEN!
Oslobodite je okova dunjaluka. Nek poleti ka Vječnom. Recite joj. Molim vas recite joj. Evo ja ću prva da joj priđem, da joj sestrinski savijet dam. Zaboljeće je istina pa možda mi i šamar pokloni, ali neka vaAllahi ću pokušati.
Ummete Muhamedov, recite joj da je rob dunjaluka, dajte joj savijet i lijepu riječ.
Dovite Allahu da joj se smiluje jer ona ne zna.
Ona žali mene zamotanu, a tako mi Onog Najdražeg, meni je nje žao.
Edina Nuhanović

eX
24-12-2012, 04:10 PM
To sto se sminka, nosi stikle, voli da lijepo izgleda znaci da nije dobra osoba?

Sent from my GT-S5830 using Tapatalk 2

mostary
26-12-2012, 08:37 AM
Poznata pjevačica služi najpoznatije učenjake i svi govore: Mašallah!


Ovo je naša priča.... Veliki učenjaci Egipta okupljaju se kod svoga šejha učeći Kur’an, kiraete, tefsir, hadis... Ali, služi ih i hizmeti im glumica, pjevačica! Ali ne baš obična: lijepa, lijepog glasa, popularna, poznata i na Istoku i na Zapadu! Čisti im i reda obuću, časti ih čajem i kolačima, služi ih, mašallah! Oni se dive njenom hizmetu, poslušnosti i učtivosti! Veliki učenjaci, šejh Abdul-Basit Abdusamed, šejh Menšavi, šejh Kardavi, šejh Šaravi, šejh taj i taj, svi bolji od boljeg, svi kod svog šejha Halila el-Husarija, šejha svih karija i učača, podučava ih Kur’anu, kiraetima, tefsiru, hadisu...

Ali, služi ih i hizmeti im glumica, pjevačica!

A ne baš obična: lijepa, lijepog glasa, popularna, poznata i na Istoku i na Zapadu, kćerka šejha Halila el-Husarija! Da, kćerka Halila el-Husarija, Jasmina el-Husari!

Ali, Jasmina ima tek deset godina. Ona je od svoje sedme godine hafiz Kur’ana. Ona već uči i kiraete. Babo je mnogo voli i ponosan je na nju. Pa, ona hizmeti ovu ulemu, ona je, ustvari, mala učtiva djevojčica, lijepo odgojena, pa kakva, bolan, glumica!? Otkud, bolan, pjevačica!?

Od tada su prošle godine.... šejh Halil el-Husari živi u Medini, gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ljudi koji ga sretnu, pitaju ga: “Eh, šejh, ova tvoja kćerka?! Šta bi, šejh, je li ovo tvoja kćerka?!”

Šejh Halil el-Husari kroz plač govori: “Ona je nekad bila moja kćerka, ali više nije!”

Jasmina el-Husari je odrasla i uplovila u bračne vode.

Zbog ljepote stasa, lijepog glasa i tečnog izgovora arapskih harfova i riječi, dobila je ponudu da počne snimati pjesme i glumiti. Naravno, lijepo odgojeno dijete to glatko odbi!

Nedugo nakon toga, stiže nova ponuda – da se uključi u snimanje ilahija i kasida bez muzike, bez muškaraca.

Nasjela je Jasmina! Pjevala je ilahije, kaside i snimala. Ali kada se malo napunio džep, ubijediše je da ponekad učestvuje u horovima “duhovne”, “islamske muzike”. Nasjela je Jasmina! Džep je postajao puniji, i to joj se osladi, te je nagovoriše da prihvati angažman na televiziji, u pozorištima, filmovima. Nasjela je Jasmina!

Ko je pjevačica, ko je zvijezda godine? Jasmina el-Husari! Kako i ne bi, ljepota, glas, umjetnička sposobnost, gluma... otvoriše se vrata slave, popularnosti! Sazna za nju Istok i Zapad, naročito arapski svijet. Pozornice, pozorišta, albumi... ko je zvijezda, ko je glumica, ko je pjevačica godine? Jasmina el-Husari!

Ali, Jasmina, ostavi namaz, skide mahramu, zaboravi Kur’an, kiraete nije ni dovršila, nema više babe, nema one uleme da im hizmeti. Sada hizmeti pijancima, glumcima, pjevačima, hizmeti šejtanu! Promijeni i prezime, sada se zove Jasmina el-Hijam!

Prošle su godine... šejh Halil el-Husari još živi u Medini, gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ljudi koji ga poznaju, pitaju ga: “Eh, šejh, ova tvoja kćerka? Šta bi, šejh, sa tvojom kćerkom?”

Šejh Halil el-Husari kroz suze govori: “Ona je nekad bila moja kćerka, ali više nije!”

Godine su prolazile... Šejh Halil el-Husari preselio je na onaj svijet, da mu Uzvišeni Allah oprosti grijehe i da ga uvede u džennetska prostranstva bez polaganja računa, molimo Allaha, dželle dželaluhu, da ga proživi u društvu iskrenih, šehida i vjerovjesnika.

Ali, Jasmina, gdje si ti, Jasmina?!

Nakon babine smrti, Jasmina je saznala šta je babo kazao... saznala je da se odrekao svoje kćerke... Prolazili su dani i mjeseci. Mnogo je plakala. Mnogo je tugovala.

Osvanuo je novi dan, baš novi, ne običan.

U studiju su čekali zvijezdu da dovrši snimanje za najnoviji album, da dovrši pripreme za najnovije nastupe. Nije se pojavila. Da nije bolesna!? Da se nije šta desilo, ne daj Bože!? Zvali su Jasminu u stanu, nije se javila. Policija ju je tražila posvuda, nisu je našli. Ostalo je još samo jedno mjesto. Da, još samo jedno mjesto. Jedna komšinica je rekla da ju je vidjela kako ulazi u džamiju. Džamiju!? Šta će ona u džamiji!?

Našli su je uplakanu, sa mahramom na glavi, umornu, potištenu... učila je Kur’an!

-Jasmina, šta se desilo!? Je li sve u redu!? Čekaju te u studiju!

-Da, sve je u redu. Ja ne znam gdje je studio. Osramotila sam svoga oca, svoju familiju. Nema više Jasmine el-Hijam. Ja sam od danas Jasmina Halil el-Husari. Ostavite me! Odlazite!

Rodila se nova zvijezda. Ne, nego je u Egiptu izašlo novo sunce. Ali ne u pozorištu, ne u kinu, ne na televiziji... Uzvišeni Allah nije htio da propadne babin trud. Kajala se Jasmina zbog svojih grijeha. Zasijao je iman u Jasminom srcu. Više nije golišava, utegnuta, našminkana. Njena frizura je lijepa mahrama, uske i kratke suknje su joj dugi džilbabi, njena šminka su suze pokajanja. Dolazili su joj i čestitali na pokajanju. Jasmina je u posjeti kod šejhova koje je nekada hizmetila, a koji su još u životu.

Nakon nekoliko dana Jasmina Halil el-Husari osnovala je organizaciju pod nazivom “Šejh El-Husari” koja se, u okviru svoga djelovanja, bavi humanitarnim radom općenito, širenjem islamskih vrijednosti, organiziranjem islamskih i edukativnih predavanja, a u njenom sastavu je i odjel pomoći za jetime, a posebno se odlikuje školom za hifz Kur’ani-kerima.

Posjetila je Jasmina našu lijepu Bosnu da nam ispriča svoje događaje, da nam govori o svom pokajanju!

“Ova organizacija nosi ime mog babe, ona je vakuf u ime Allaha, za mog babu, moja duša je ovdje, moji svi snovi su ovdje, još uvijek osjećam gorčinu harama, ali je slast imana polahko liječi, kajem se za svoje grijehe i molim Uzvišenog i Milostivog Allaha da mi oprosti i spoji me sa mojim babom u Džennetu”, kazala je Jasmina el-Husari za “Aidune ilellahi” (“Allahovi pokajnici”)

mostary
14-01-2013, 10:49 AM
Muž koji nije mogao od stida da gleda u svoju suprugu


Ovu istinitu priču pripovijeda Halid El-Džubejr, kardiovaskularni hirurg: Jedne prilike sam operisao dječaka koji je imao dvije i po godine. Bilo je to u utorak, a taj i idući dan su prošli bez ikakvih komplikacija. Ali u četvrtak u 11:15 prije podne – zbog šoka koji sam doživio sjećam se kao da je jučer bilo – jedna od medicinskih sestara me je obavijestila da je dječakovo srce stalo i da je on prestao disati. Požurio sam k njemu i 45 minuta mu masirao srčani mišić, ali sve je bilo uzalud. Kad smo već izgubili nadu, Allah je dao da srce nastavi s radom i mi smo Mu se zahvalili na tome.

Otišao sam da obavijestim djetetovu porodicu o cijelom slučaju. Kao što znate, u takvoj situaciji nije s njima nimalo jednostavno razgovarati. U bolnici sam zatekao djetetovu majku. Rekao sam joj da je uzrok zatajenja srca bilo obilno krvarenje iz jednjaka; a uzrok nam je nepoznat i bojimo se znatnog oštećenja djetetovog mozga. I šta mislite kako je reagovala na to? Je li plakala? Je li mene krivila? Ne, samo je rekla: 'Elhamdulillah'.

"Moj Allahu, izliječi moje dijete“

Nakon 10 dana, dijete je počelo pomicati. Zahvalili smo se Allahu i bili sretni jer se je moždana funkcija vraćala u normalu. Ali nakon 12 dana, srce je opet stalo. Ponovno sam masirao srce 45 minuta, ali ovog puta ono nije reagovalo. Otišao sam djetetovoj majci i rekao joj da više nema nikakve nade za ozdravljenje. Ona je tada rekla: „Elhamdulillah. Moj Allahu, pomozi nas i izliječi moje dijete.“

S Allahovom pomoću, djetetovo srce je opet počelo kucati. Nakon tog zatajenja srca, dijete je preživjelo još šest sličnih napada prije nego smo bili u stanju da zaustavimo krvarenje. Tri mjeseca su prošla nakon svega toga, a dijete se i dalje nije pomicalo. A kad je na kraju pokazalo znake života, zadesio ga je novi musibet – na glavi mu se pojavio ogroman apsces, ispunjen gnojem. U svom dotadašnjem radu, nisam ništa slično vidio. Obavijestio sam njegovu majku o težini stanja, i ona je opet samo rekla: „Elhamdulillah“.

Dijete je prebačeno na odjel hirurgije gdje su ga preuzeli specijalisti za oboljenja mozga i nervnog sistema. Nakon tri sedmice, dijete se počelo oporavljati od nove operacije, ali se i dalje nije pomjeralo. A potom je oboljelo od čudnog trovanja krvi i temperatura mu narasla na 41.2°C. Obavijestio sam njegovu majku, a ona je opet strpljivo rekla: „Elhamdulillah. Moj Allahu izliječi moje dijete.“

Nastavili smo se boriti za djetetov život. Nakon 6 mjeseci dijete je napustilo intenzivnu njegu. Ali nije bilo u stanju da priča, da vidi niti da se kreće. Na prsima je imalo veliku otvorenu ranu od operacije. A kako se samo njegova majka o njemu brinula, subhanAllah. Čitavo ga je vrijeme brižno pazila i njegovala. I bila strpljiva i puna nade.

Šta vi mislite, kolike su šanse da se oporavi dijete koje je prošlo kroz sve ove tegobe i bolesti? Možete li zamisliti kako je bilo majci čije je dijete bilo na rubu mezara i kojoj nije ništa drugo preostalo, sem da dovi Allahu?
Znate li šta se desilo dva mjeseca nakon toga? Uz Allahovu pomoć, dječak se je potpuno oporavio i tako je sav trud i sabur njegove majke nagrađen na najljepši način.

"Stid me je da je i pogledam“

Ali tu priči nije kraj. Ispričat ću vam još nešto što je moje oči ispunilo suzama. Godinu i pol nakon što je dijete napustilo bolnicu, dječakovi roditelji su došli da me posjete. S njima je bilo i njihovo dijete, potpuno zdravo – kao da se ništa nije desilo. A majka je u naručju nosila bebu od 4 mjeseca. Srdačno sam ih dočekao i u šali upitao muža je li im ta beba šesto ili sedmo dijete.

On se kiselo nasmijao na te riječi, i rekao: „Ovo je tek naše drugo dijete. Naš sin kojeg ste operisali je naše prvo, a dobili smo ga tek nakon 17 neplodnih godina braka. I nakon tolikog čekanja, on se je teško razbolio, što ste i sami posvjedočili“.

Na te sam riječi zaplakao, nisam se više mogao suzdržati. Uzeo sam tog čovjeka za ruku i nakon što smo ostali, upitao ga: „Vaša supruga je i pored 17 godina neplodnosti imala toliko sabura na sve onom što je zadesilo vašeg sina!?“ Znate li šta mi je rekao? Poslušajte pažljivo, draga moja braćo i sestre.

Reče mi: "S njom sam u braku već 19 godina i nikad do sada nije propustila noćni namaz, osim s opravdanim razlogom. Nikad je nisam čuo da je nekoga ogibetila, prenosila tuđe riječi, niti me je ikad slagala. Kad god krenem negdje ili se vratim kući, ona mi otvori vrata, prouči za mene dovu, i ljubazno me dočeka ili isprati. I u svim svojim djelima pokazuje svoju ljubav, brižnost i saosjećanje.“

I tad je dodao: „Doktore, zbog sve pažnje koju mi poklanja i njenog lijepog ahlaka prema meni, stid me je da je i pogledam u oči“.

UserX
17-01-2013, 09:30 AM
Spremao sam se početi predavanje u Meki kada mi se obratio jedan čovjek govoreći: „Šejh Muhamede, zaklinjem te Allahom da ne govoriš ništa prije negoli me saslušaš!“ Rekao sam mu: „Izvoli, izvoli oče sjedi,“ pa je sjeo pokraj mene. Običan čovjek, trgovac, kojem je Allah podario uspjeh, ali ga je bila zadesila paraliza. Kaže: „Išao sam u London, ali tamo nisam pronašao lijek, kao ni u Francuskoj, a ni u Americi. Jednog dana sam na televiziji gledao prijenos namaza iz harema Kabe, pa sam zaplakao i obratio se djeci: ‘Djeco, želim da idem kod Gospodara ove kuće’, a oni su me upitali: ‘Kod kojeg gospodara oče?’ Rekao sam: ‘Želim da idem kod Gospodara svih gospodara, želim obaviti ‘umru.’ Začudili su se: ‘Kako ti možeš da obaviš ‘umru?!’ Rekao sam im: ‘Iznajmite mi privatni avion’.“

Uglavnom, krenuli su s njim u Mesdžidul Haram, pa im je rekao da ga u kolicima unesu u harem i približe Kabi, te su ga posjeli na mjesto gdje se obavlja tawaf. Rekao mi je: „Tako mi Allaha, sine, čitav sat sam sjedio i molio se samo ovim riječima: ‘Tako mi Tebe neću izaći iz Tvoje kuće osim na nogama ili na tabutu.’ Izgovarao sam to čitav sat pa sam se zamorio, mozak mi se opteretio, i onako smješten u kolica utonuo sam u san… U tom drijemežu sam čuo kao da mi se preko telefona govori: ‘Ustani, kreni!’, ‘Ustani, kreni!’, a kasnije i po treći put: ‘Ustani, kreni!’. Tad sam se probudio, ustao i krenuo sam.

Nakon nekoliko koraka sjetio sam se da sam bio paraliziran, pa sam zaplakao i uzviknuo: ‘Gospodaru, nisi me ostavio razočaranog kad sam potražio utočište kod Tebe’.“

Da! Svevišnji kaže: “Zovite me, odazvat ću vam se.“ On se odaziva svim robovima, i pokornim i grješnim. Čak se odaziva i Iblisu kada je zatražio: „Daj mi vremena do dana njihova oživljenja!“ (7:14) „Daje ti se vremena!“- reče On. (7:15) Pa zar da se tebi ne odazove?!

Kaže poslanik alejhi selam: “Allah je stidljiv i Plemenit. Stid ga je da vrati prazne ruke onome ko Mu obrati za nešto.”

Allah vam iz Svoje milosti daje da dovite i odaziva se na vaše dove.

“Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja“!

Prijevod i obrada: akos.ba

Almasa 80
17-01-2013, 06:13 PM
Danas moj mali sin kreće u školu i sve će mu tamo neko vrijeme biti strano i novo i zato bih molio da budete nježni prema njemu. On kreće u pustolovinu koja ga može odvesti preko kontinenata u avanturu koju će vjerovatno pratiti ratovi, tragedija i patnja. Takav će život zahtijevati vjeru, ljubav i hrabrost. Stoga, dragi učitelju, molim vas uhvatite ga za ruku i naučite ga onome što mora znati. Naučite ga, ali blago, ako možete.

Naučite ga da na svakog neprijatelja dolazi i jedan prijatelj. Moraće naučiti da svi ljudi nisu pravedni, ni iskreni. Ali naučite ga takođe da na svakog podlaca dolazi jedan heroj, na svakog pokvarenog političara jedan predani vođa.

Naučite ga da deset zarađenih centi vrijedi mnogo više nego jedan nađeni dolar, da je u školi mnogo časnije griješiti nego varati. Naučite ga kako dostojanstveno gubiti i kako uživati u pobjedi kada dobija. Naučite ga da bude obazriv sa obazrivima, a nepopustiv sa grubima. Naučite ga odmah da je najlakše nadvladati nasilnike.

Odvratite ga od zavisti ako možete i naučite ga tajni spokojnog osmijeha. Naučite ga, ako možete, kako se nasmijati kada si tužan; naučite ga da suze nisu sramota; naučite ga da slava može biti i u porazu, a očaj u uspjehu. Naučite ga da se ne obazire na cinike.

Naučite ga ako možete čudesnosti knjiga, ali dajte mu takođe vremena da duboko razmišlja o vječnoj zagonetki ptica na nebu, pčela na suncu i cvijeća na zelenom brežuljku. Naučite ga da vjeruje u vlastite ideje, čak i ako mu svi kažu da su one pogrešne. Pokušajte mom sinu dati snagu da ne slijedi gomilu kada svi to čine. Naučite ga da svakog sluša, ali naučite ga takođe da probere sve što čuje i zadrži samo ono dobro što prođe kroz sito istine.

Naučite ga da proda svoje talente i mozak najboljim ponuđačima, ali da nikada ne izvjesi cijenu na svoje srce i dušu. Neka ima hrabrosti biti nestrpljiv, neka ima strpljena biti hrabar. Naučite ga da uvijek ima uzvišenu vjeru u sebe, jer tada će uvijek imati uzvišenu vjeru u čovječanstvo i Boga.

Ovo je veliki zahtjev, ali vidite što možete učiniti. On je tako drag mali dječak i on je moj sin.



Pismo je napisao nekadašnji američki predsjednik Abraham Linkoln kada je njegov sin krenuo u školu.

mostary
22-01-2013, 02:01 PM
„Zar da na svom vjenčanju budem lijepa ljudima, a zaboravim Stvoritelja?“

Priredio: Nedim Botić


Nakon što je klanjala akšam-namaz, našminkala je lice i obukla divnu vjenčanicu. Mora se lijepo spremiti za proslavu svoje udaje. U tom, zauči ezan za jaciju namaz i ona shvati da mora obnoviti abdest; reče majci: „Mama, ja bih trebala opet uzeti abdest i klanjati jaciju.“ Njena majka je šokirana: „ Šta je tebi!? Gosti te čekaju, i njegovi su došli da te vide! A šta je s šminkom? Svu ćeš je sprati vodom!! Ja sam tvoja majka i ja ti kažem da ne klanjaš sad namaz! A ako, ne dao Bog, uzmeš abdest, naljutit ću se na tebe!“

Njena kćerka tad reče: „Tako mi Allaha, ja se odavde neću pomjeriti sve dok ne klanjam jaciju! Mama, ti moraš znati da nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.“

Majka odgovori: „A šta će gosti reći kad se pojaviš na proslavi BEZ ŠMINKE!? Bit ćeš im ružna! Razmišljaš li ti o tome? To je bruka i sramota za našu kuću.“

Tada kći s osmijehom upita: „Draga mama, zar se ti brineš da ja neću njima biti lijepa? A šta je s našim Stvoriteljem? AKO PROPUSTIM NAMAZ, MENE BRINE TO ŠTO NEĆU ALLAHU BITI LIJEPA.“

Otišla je da uzme abdest, i s lica je sprala svu šminku...ali joj nimalo nije bilo žao. Stupila je u namaz. I u momentu kad je otišla na sedždu, shvatila je da su joj to posljednji trenuci života.

Melek smrti joj je dušu uzeo dok je bila na sedždi. Vratila se svome Allahu na dan svog vjenčanja.


---------------------------------------------------------


Ovu istinitu priču koja se je desila u Saudijskoj Arabiji je prenio šejh Abdul-Muhsin El-Abbad u jednom svom predavanju.

mostary
01-02-2013, 01:02 PM
Smrt je gorka čaša

Piše: Alma Hadžić

U meni krv ključa, brzo koračam... Otvaram vrata spavaće sobe, a otud me zapahnu miris koji još dosad nikad nisam osjetila, miris kakav se rijetko osjeća, miris koji ledi krv u venama, miris bola, straha, jada, tegobe. Miris SMRTI! Srce mi se popelo u grlo, lupalo je tako jako da sam na trenutak pomislila da će iskočiti van. Kao da se i ono samo od sebe uplašilo. Pogled mi nije skretao sa bijelih kefina koji su zračili čistoćom, a krili jednu grešnu dušu, jednu grešnu dunjalučku dušu... Prišla sam, iako su noge drhtale od nekog nedefinisanog straha. U tom trenutku nisam mislila ni na umrlog, ni na sav metež koji se dešavao u ostalom dijelu kuće – mislila sam na sebe. Vrata sam ostavila otvorena, zaista ne znam zašto, vjerovatno me strah do te mjere savladao da sam se bojala zatvoriti se u sobi sa tjeskobom koja se zove: Smrt! Sjela sam pored mejta, sa žarkom željom da vidim neki zanimljiv prizor, ali... Podigla sam kefin sa lica, i šta vidim? Šta vidim? Ja uopće ne vidim ništa,osim sebe sa svojim djelima. Sebe, onako blijedožutu, praznu olupinu čija je duša već odavno odnesena... Vidim sebe, naboranu, hladnu poput leda, osijedjelu... Mrtvu! Brzo vratih kefin, pokrih mejta, pa opet otkrih... Željela sam samu sebe da uplašim, samu sebe da upozorim da ću jednog dana ja tu ležati. Sama, bez oca, majke, sestre, brata, samo ja i moja djela. Samo ja i moja naizgled bezvrijedna djela, subhanallah, rekoh sebi: “Slabiću,nemoćna si, onoliko koliko je nemoćna srna pored velikog i gladnog tigra... Nemoćna si, toliko da se bojiš jedne malene riječi – SMRT! Slabiću, kukavice..." I nastavih samu sebe da kudim i grdim. Potom počeh govoriti tiho da me niko ne čuje: O mejtu, da li znaš da kraj tebe sjedi živa duša, koja se boji onoga što i nju sljeduje? O mejtu, da li znaš da se ova duša pored tebe boji? Ne, ti ne znaš. Ali, Allah zna. Zna moj Gospodar koji će jednog dana poslati istog meleka da i moju dušu odvoji od tijela. Ja Rabb, olakšaj moj rastanak sa ovim svijetom, doista je ovaj svijet samo varljivo naslađivanje.

Pokrila sam mejta, ustala i izašla iz sobe. “Bože, pa on je sada tamo potpuno sam”, pomislih. U dnevnoj sobi čujem samo poneki jecaj, i tamo prevladava gospodin Tišina. Pogledah u vrata te sobe, otvorena napola... I prisjećam se riječi Hasana el-Basrija koji kaže: “Kada osoba umre, a njeni se ukućani okupe i počnu stenjati i plakati, Melek smrti stane na vrata i kaže im: ‘Nisam ga otkinuo od njegovih najdražih (već je pojeo sve svoje porcije na ovome svijetu), niti sam mu skratio život. Naređeno mi je da u ovu kuću dolazim i uzimam ukućanima duše jednu po jednu sve dok niko živ ne ostane.’” Ja Rabbi, pomozi mi u smrtnim mukama, pomozi mi u smrtnim mukama! Brate moj, zapitaš li se da li je ovo tvoj posljednji ajet koji si pročitao? Sestro moja, jesi li ikad pomislila da je ovo tvoj posljednje pripremljen ručak? Zapitaš li se? Da li si ikad zamislio/la sebe u bijelim haljinama? Da li si ikad zamislio/la sebe praznu/og, bez duše, kako neko sjedi pored tebe i zamišlja sebe na tvom mjestu? Da li si učinio/la dovoljno dobrih dijela? Znaš li? Ne, vallahi, ne znaš. Zato požuri dok još nije kasno, klanjaj dok ti nije klanjano (dženaza). Uči, u ime Gospodara svoga, koji je stvorio i tebe i mene. Ne dopusti, brate moj i sestro, da ti prođe jedan dan a da ne učiniš nešto od hajra. Ne dopusti da šejtan noću spokojno sjedi u kutu sobe smiješeći se tvojoj nemarnosti, radujući se tome jer si zaspao, baveći se onim što ti je on naređivao. Ne dozvoli mu tu čast. Nego Kur’anom ga odbij od sebe, zikrom mu smuči dan, ibadetom mu zabij nož u leđa. Tako ćeš noću lijegati miran dok će Iblis, Allah ga prokleo, stajati daleko od tvoje kuće, nesretan jer nije uspio da te odvoji od tvoga Gospodara Milostivog i Samilosnog. Meleki će te obasuti milošću koju ti On Uzvišeni šalje. Ustajat ćeš raspoložen i veseo. Sjeti se, brate i sestro moja, da su džennetske kapije otvorene samo za iskrene vjernike. Bori se da i ti možeš proći kroz tu kapiju, pored Ridvana koji je čuva. Teško je i zamisliti... Subhanallah, toliko malo znamo, a smrt je tako blizu. Evo,upravo je otkucala još jedna sekunda tvog života, upravo si za sekundu bliži smrti. Za sekundu si bliži bijelim odorama, crnoj zemlji... Rupi u koju će te spustiti, zemlja će ti biti postelja, zemlja će ti biti pokrivač.

Zemlja je tvoje stanište. Jesi li dovoljno spreman/na da odgovoriš na pitanja meleka? Jesi li? Da li si spreman/na da ideš na ahiret?Ili kad bi melek smrti došao, volio bi da mu kažeš: “Samo još malo, da uradim još samo jedno dobro djelo?” Volio bi, zar ne? Ali nema više, to je kraj. To će biti kraj tvoje karijere na ovome bijednom svijetu. Da li još uvijek želiš vilu? Dobar auto? Dobro plaćen posao? Ili bi samo želio da još jednom možeš da udahneš zraka? Vjerovatno bih i ja isto to željela. Vjerovatno ću i ja isto to željeti.. Jer, i mene čeka ono što je zadesilo sve one prije mene i što će zadesiti sve one koji će doći poslije mene. Smrt je gorka čaša, koja stoji nasuta i iz koje ćemo se kad dođe vrijeme svi napiti. A kada te pokriju zemljom, okrenu se i odu kućama, ti ostaješ sam. Da, pričat će o tebi jedan dan... dva dana... tri dana, sedmicu, i polahko će ta priča da utihne, polahko će da te spominju samo tvoji bliži, zatim najbliži, a potom će i oni da te zaborave. Svi će da te zaborave osim tvoga Gospodara koji zna da si tu pod zemljom i da čekaš dan Sudnji. Dan kada će Isa, alejhis-selam, reći: “Majko, ja se tebe odričem!” Dan kada ćeš ti, brate moj i sestro, stati pred svoga Gospodara sa svojim sićušnim dijelima i brinuti se samo za sebe. Tad ćeš reći: “Eh, da sam barem ja...” Ali tada će biti kasno. Zato ne dozvoli da bude kasno. Ne dozvoli da se kaješ za izgubljeno vrijeme.

Ovog momenta ustani i posveti se nekom ibadetu. Nikad ne zaboravi svoga Gospodara koji je milostiv i koji prašta. I Njega Uzvišenog molim da nam oprosti naše grijehe i pokrije sramote, amin. Molim Ga, Milostivog Samilosnog, da nam olakša smrtne muke i u Džennet nas uvede, amin. Elhamdulillahir-Rabbil-alemin!

mostary
18-02-2013, 10:35 AM
Ljubavi mog života, mrzim sebe što te volim...



Ljubavi mog života,

Ne znam kako da ti ovo kažem, ali samu sebe mrzim jer te volim...

Mrzim sebe jer sam toliko opčinjena da kraj mene bitne stvari prolaze, a i ne osvrnem se, zaslijepljena ljubavlju prema tebi...

Mrzim kako koristiš stvari da bi pridobio moju pažnju, izazivaš me i mučiš s nečim što mi je van domašaja, i sve što od tebe imam je samo neutaživa čežnja...

Mrzim kako zbog tebe zaboravljam pravi smisao života...

Mrzim što o tebi stalno mislim, pa čak i u namazu...

Mrzim što želim da naša veza bude jaka i harmonična, pa sam spremna na bilo šta kako bih ostala s tobom...

I ne dopada mi se što moja sreća toliko ovisi o nama. Ako je naša veza sretna, i ja sam; ali ako ne bude sve kako treba, ja tonem u depresiju...

Mrzim što kad iskrsnu problemi, pokušavam kraj tebe naći utjehu, umjesto da se vratim Allahu...

I kada je u mom životu sve divno, tebi se zahvalim, umjesto Allahu...

Mrzim što ti toliko vjerujem pa ti čak dopuštam da mi i djecu odgajaš...

I mrzim što me je strah da ostanem bez tebe...

Mrzim što od tebe tražim savjete o tome šta je ispravno i loše, umjesto da se obratim Kur'anu i sunnetu...

Mrzim što od tebe učim i kako da živim...dopustila sam ti da mi kažeš šta da mislim, šta da oblačim, i šta da govorim. I čak sam ti dopustila da mi ti budeš preči budeš od namaza...

I od tebe tražim savjete o tome šta je lijepo, čedno i vrijedno...

Ali umorna sam više od takvog života...

Dosta mi je od plakanja nad propalim ljubavnim snovima, besmislenim ciljevima koje neću nikad ostvariti, i dosta mi je od svih neispunjenih obećanja...

Moje će mi suze jedino koristiti ako plačem nad grijesima...žaleći za propuštenim sabah-namazima i pamćenju pjesama, umjesto Kur'ana.

Ali znaj da te ja ne krivim. Ti si dobar u onome što radiš. Na kraju krajeva, zbog toga si i stvoren.

Samo ti želim reći da me više ne možeš varati.

Allah me je upozorio na tebe. I rekao mi je da si ti, O DUNJALUČE, samo igra i zabava. Allah mi je rekao i da te je ispunio predivnim stvarima. I rekao mi je Allah u Kur'anu da je tvoje sve prolazno i kratko.

Koliko sam samo puta žurila da ne zakasnim na sastanak s tobom, DUNJALUČE...

Ali sad ti poručujem da ću od sada, uz Allahovu pomoć, žuriti ka sastanku s Milostivim.

Dunjaluče, veza između nas ne fukcioniše više i vrijeme je da svako od nas krene svojim putem. Dopada mi se što mogu činiti dobra djela, i biti s tobom, ali je potrebno da ti budeš u mojoj ruci, a ne u srcu. Srce moje mora biti vezano za ahiret.

Ne mogu više dopustiti da zbog tebe gubim velike nagrade i prilike...da gubim prilike za nafilu, učenja Kur'ana, potpomaganja potrebnih...

Koliko sam samo prilika do sada propustila, zbog privrženosti tebi?

Shvatila sam da nećemo dugo biti zajedno, pa ću nastojati da popravim što mogu dok sam još. Ali ne zaboravljam da mi je Allah pripremio nešto veće i bolje od tebe.

Svaki dan se bliži moj rastanak s tobom, i ne mogu te s sobom povesti...pa se ja već pripremam i pakujem, o Dunjaluče!

Samo ću od tebe uzeti ono što mi treba, a za ostatkom neću žaliti.

Nemoj se ljutiti na mene i zamjeriti mi štogod, ali vrijeme je da krenem dalje ka ljubavi koja duže traje...

U potpisu,

Putnica ka Allahu

„Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ Kur'an, El-Hadid, 20.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je stavio svoju ruku na moje rame i rekao mi: „Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik.“ (Buhari u Sahihu, tom 8, poglavlje 76, broj 425.)

Piše: Andrea Ummu Abdullah

Za Sebil.eu preveo i obradio: Nedim Botić

mostary
18-02-2013, 10:49 AM
Poučna priča o prelijepoj ženi, koja se željela udati




Bila je to lijepa žena, koja se željela udati. Međutim, htjela je pobožnog supruga. Kazala je da će se udati samo za čovjeka koji uči cijeli Kur’an svaki dan, posti cijelu godinu i klanja noćni-namaz tokom cijele noći.
Ona je bila jako lijepa žena. Imal je imala puno udvarača koji su je želili oženiti, ali oni su znali da ne mogu ispuniti uvjete koje je ona postavila. Jedan čovjek istupio i rekao da bi mogao ispuniti sve uvjete. Tako da ih je imam sastavio i vjenčao.
Nakon prve bračne noći, supruga je vidjela da njen muž ne uči Kur’an, ne posti i ne klanja noćni namaz. Odlučila ga je testirati još nekoliko dana da vidi da li će se situacija promijeniti. Međutim, promjena nije bilo, tako da je ona zatražila razvod braka.
Kada su došli na sud, sudac je upitao :”Koji su uvjeti za ovaj brak?” Čovjek je odgovorio: “Svaki dan da proučim cijeli Kur’an, da postim cijelu godinu i da klanjam noćni namaz, tokom cijele noći.”
Sudija upita: “Jesi li ispunio te uvjete?” Čovjek smireno odgovori: “Da.”

Sudac odgovori: “ Tvoja žena je rekla da nisi ispunio uvjete i to je razlog zašto se ona želi razvesti od tebe.”

Ali čovjek je insistirao, tvrdeći je ispunio sve uvjete, tako da je sudac upitao:
“Jesi li učio cijeli Kur’an svaki dan?”Čovjek je odgovorio potvrdno.
Sudac upita: “Kako? Kako si to uradio? ”
Čovjek hladnokrvno odgovori: “Ja proučim suru Ihlas tri puta dnevno, a prema hadisu Muhameda, s.a.v.s, učenje sure Ihlas (Kul huvallahu ehad), tri puta je jednako kao cijeli Kur’an.”

Suca je zaintrigiralo, pa je upitao: “Kako si postio cijelu godinu?”

Čovjek je odgovorio: “Postio sam cijeli mjesec ramazana i nakon njega još šest dana mjeseca ševvala, kako kaže Muhammed, s.a.v.s: “Ko isposti ramazan i nakon njega šest dana mjeseca ševvala, ima vrijednost kao da je postio cijelu godinu.”
Sudac je zanijemio. Nije mogao ništa prigovoriti čovjeku, pa na kraju ga upita: “Kako si klanjao noćni namaz cijelu noć, kada te tvoja supruga vidjela da spavaš?
Sudac je pomislio da čovjek nije u mogućnosti odgovoriti na ovo pitanje i da nema odgovor.

Ali čovjek je smireno odgovorio: “Klanajo sam jaciju-namaz u džematu, onda sljedeći dan klanjao,također, sabah-namaz u džematu, a prema hadisu Muhammeda, s.a.v.s.:”Ko klanja jaciju u džematu kao da je u namazu proveo pola noći, a ko u džematu klanja sabah kao da je cijelu noć klanjao.”

Sudac je sjedio i gledao u čovjeka.

Nakon toga je rekao čovjeku i njegovoj supruzi:”Idite, idite, ne postoji nikakva prevara u ovom braku!”.

Pouka priče: SubhanAllah, vidimo kako je Islam lahka vjera, samo ako je ispravno razumijemo i slijedimo. Molim Uzvišenog Allaha, dž.š da nam olakša put slijeđenja islama i da naša srca učvrsti u vjeri.
Amin !

mostary
21-02-2013, 07:28 AM
Priča o mužu koji svojoj ženi nije mogao kupiti češalj



Jedan veoma siromašan čovjek je živio s svojom ženom.

Ona ga jednog dana upita da joj kupi češalj. Imala je veoma dugu kosu, a nije je imala s čim njegovati.

Mužu je bilo veoma žao, ali reče da ga nema čime kupiti. Nije imao čak ni novca da kupi sebi kaiš za ručni sat koji mu se nedavno prekinuo.

Njegova žena je razumjela i nije ništa više spominjala.

Nakon razgovora, čovjek ode na posao. Na putu je prolazio pored trgovine s satovima. Uđe unutra, za mali novac proda svoj sat i kupi češalj.

Kad se naveče vratio kući, u ruci ga je nosio, radujući se što će obradovati ženu.

Iznenadio se kad ju je vidio s veoma kratkom frizurom.

Dok je muž kupovao češalj, ona je prodala svoju kosu i kupila njemu kaiš za sat.

Oboje su počeli plakati od sreće, ne zato jer su potrošili novac. Nego jer su vidjeli koliko se međusobno vole.

mostary
26-02-2013, 12:24 PM
Pismo dječaka koji se Allahu žalio na svoje roditelje


„Dragi Allahu,

Ja se zovem Ahmed.

Kako si, Allahu?

Moja vjeroučiteljica kaže da si me Ti stvorio. Hvala Ti, Allahu. Upss, mislim džezakellah. Učiteljica kaže da Ti voliš da čuješ inšaAllah, mašaAllah i džezakellah.

Učiteljica kaže i da ako nešto poželim, da Tebe zamolim. I ako mi nešto smeta, da ti kažem…

Prošle sedmice sam puno plakao, Allahu…

Znaš li zašto?

Zato jer je moj babo gurnuo moju nanu i ona je pala na zemlju.

Nana je puno plakala…ja ne volim kad ona plače. A kad ona zaplače, i ja počnem plakati.

Otišao sam mami i rekao joj šta je babo uradio. I da to nije fino. A ja znam da i moja mama viče na nanu i gura je. A mama mi rekla da to nikom ne kažem, i da je to naša mala tajna…

Šta je to tajna, Allahu? Zašto ne smijem nikom reći?

Moj babo i mama se ne brinu o njihovoj mami. I kad je nema, svakako je zovu. Kažu da im je ona „teret“, a ja ne znam šta je to…šta je to teret, Allahu?

Kad je tu bio dedo, svi su bili sretni. Svi su se voljeli i bili fini. Kada je dedo otišao Tebi, svi su govorili zašto i nana nije otišla s njim zajedno…

Allahu, hoćeš li ti zovnuti i moju nanu k Sebi?

Mama i babo mi ne daju da se više igram s nanom. I da će ona uskoro Tebi. A ja se volim s njom igrati; njoj bude puno drago kad je s mnom. A kad mene nema, ona plače…

Allahu, ja ne volim kad moja nana plače…

Jednoga dana otišli smo na izlet. Nana nije išla s nama…pitao sam mamu, a ona je rekla da nane nije htjela ići s nama. Te noći sam otišao k njoj da je upitam zašto nije išla s nama, a ona je rekla da nije nešto dobro.

Ujutro sam rekao mami da nana nije dobro, a ona se na mene izderala i rekla mi da s njom više ne pričam…

A idućeg dana, nanu su nekud odveli. Tražio sam je posvuda, ali je nisam mogao naći. Možda su je odveli doktoru jer nije bila dobro, ali naveče su je vratili…

Ona je spavala. Pogledao sam je, a ona se nije micala. Pitao sam mamu šta se desilo, a ona je rekla da je nana otišla Tebi, Allahu…

Učiteljica kaže da oni koji odu Tebi uđu u Džennet i piju slatko mlijeko…

I ja želim to slatko mlijeko…s mojom nanom i dedom…

Allahu, volio bih da budu sretni kod Tebe…

Ti ih pazi. Ne daj im da plaču. Podaj im lijepih jabuka i slatkiša…

I kada ja krenem Tebi, molim te da budem s njima. Bit ću i ja dobar.

Obećavam, Allahu. Klanjat ću i prije spavanja proučiti dovu…

Allahu, hoćeš i meni dati Džennet?

Volim te…“
_______________________________
Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.

Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!”
Kur’an, El-Isra, 23-24.

mostary
08-03-2013, 07:54 AM
Čovjek koji je proklinjao svoju majku!


Imam jedne džamije u Saudijskoj Arabiji, ispričao je slučaj koji mu je prenio njegov profesor. Profesor je ispričao sljedeće: “Dok sam sjedio u džamiji poslije namaza, došao mi je jedan od džematlija. Bio je vidno uzrujan, nervozan i pomalo kao ljut. Nazvao je selam i sjeo ispred mene. Nakon što me je upitao da li imam vremena, osvrčući se da ga neko ne bio čuo, tihim glasom mi je rekao:“Šejh, imam problema sa svojom majkom.“ Nisam stigao ni da ga upitam o kakvom se problemu radi, a on je počeo da proklinje svoju majku i da je psuje...

Iz njega je izbijao bjes. Uspio sam da ga na tren smirim, da mu kažem da mu je veliki grijeh proklinjati svoje roditelje a onda sam pitao za razlog. Uz teške uzdahe, rekao je kako njegova majka pravi sihire njegovoj ženi. Izgledao mi je tako uvjereno. Pitao sam ga, od kud zna da baš ona pravi njegovoj ženi sihire, da li ima neki dokaz.

Samo mi je kratko odgovorio: “Kazala mi je moja žena, majka to poriče a ona (njegova žena) kaže da je sigurna kako je ona to uradila.! SubnaAllah, majku utjerava u laž a ženi vjeruje od prve, bez ikakvog dokaza. Rekao sam mu da ne žuri sa odlukom te da sutra njegov brat stariji, njegova majka, on i žena mu dođu kod mene na razgovor.

Kad su stigli, razgovor je počeo, pale su teške riječi, optužbe i podizanje glasova. Majka se kroz suze zaklinjala da nema veze sa tim i da je nevina. Kroz njihove priče, sam zaključio da majka govori istinu. Međutim, njegova žena nije htjela da čuje kako je ona pogriješila, jedino je pristala da vjeruje svojoj svekrvi ako se u Mesdžidul Haramu (Ka'ba) zakune Allahom da s tim nema ništa. Pristao sam na to. Poslao sam je sa njenim starijim sinom a od njega sam uzeo broj telefona, kako bi me obavijestio o daljem toku događaja.

Njen stariji sin koji je bio sa njom priča: “Ušli smo u Harem, klanjala je dva rekata i počela da dovi, dovila je u suzama, u duši joj je bila velika težina, optužena je i potvorena za veliku stvar. Dovila je riječima:“Gospodaru moj, ako sam kriva i ako je istina šta govore za mene, ne dozvoli da se vratim živa kući, a ako oni lažu na mene, pa učini da se otkrije njihova sramota i zaštiti me njihove nepravde!“

„Dugo je plakala, duša mi se kidala dok sam je gledao u suzama“- priča njen stariji sin koji je bio sa njom. Nakon što su se vratili kući, čekala ih je vijest da su njen sin i njegova žena poginuli u saobraćajnoj nesreći .

„A ti nikako ne misli da Allah ne zna šta rade nasilnici (zulumćari), On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene.“ (Ibrahim, 42)

mostary
21-03-2013, 09:26 AM
Sjecanja na jednog bosanskog gaziju

Preuzeto sa Samirovog (Samir Avdic, prof.) f.b, profila

Prvi dio price:

Bilo je to ratne 1994.g. Došao mi je njegov babo i rekao da mu je sin poginuo. Trebao sam naći Besima i reci mu da je njegov brat danas poginuo na prvoj borbenoj liniji. Nasao sam ga. Sjeli smo u auto i povezao sam ga kuci. Rekao sam: Znas, svi moramo jednoga dana otici... Rekao je odmah: Jeli to moj brat poginuo? Da, odgovorio sam. Osmjehnuo se i rekao: Molim Allaha da ga primi od mene i moje porodice. La ilahe illellah.


Otisli smo do njegove kuce, a narod se vec okupio oko kuce. Usao sam sa Besimom u sobu u kojoj je lezao mrtav njegov brat. Besim se sagnuo i poljubio ga. Pogledao sam tijelo koje je je imalo tacno na pola cela ulaznu ranu od snajperskog hica. Klanjana je dzenaza ali meni nije iz glave izlazilo to Besimovo lice puno zadovoljstva sa Allahovom odredbom. Pitao sam se zar ima ovakvih ljudi, sa ovakvim osobinama o kojima sam samo citao u kazivanjima o oshabima?


Ubrzo mi je dosao Besimov babo i molio da nagovorim Besima da ne ide vise u akcije, nego da ostane kao logisticka podrska, ili u zadnjim borbenim redovima, jer samo mu je on ostao od muskog potomstva, a jos uz to 20 godina ima. Rekao sam: Ti znas Besima da je to nemoguce, ali cu ga pokusati odgovoriti od prvih redova.


Drugi dio:

Proslo je nekih 20-tak dana od kako je klanjana dzenaza Besimovom bratu, a dosao je novi zadatak. Dobili smo naredbu za punu borbenu gotovost, te da se sutra rano krece na kotu....


Rekao sam poslije ikindije namaza: Besime ti ostajes, a mi sutra ujutro krecemo. Gorko se nasmijao. Rekao mi je kroz smijeh: Necu ti halaliti, ako me veceras ne vjencas, i ako jos uz to ne budem sutra isao u akciju. Rekao sam sebi: Je li ovo covjek ili melek? Upitao sam ga imas djevojku? Rekao je: Da. Idemo sada da me vjencas.



Otisli smo do kuce djevojke, ali njen babo je bio na liniji. Uporni Besim nije odustajao. Rekao mi je vozi na prvu liniju. Sjecam se da sam autom sa ugasenim farovima dosao do samoga rova, a ezan je za aksam ucio. Nasli smo babu, a Besim zaprosi djevojku od babe na prvoj borbenoj liniji. Naravno babo je bio zbunjen, ali je pristao jer nije mogao protiv Ajsine rijeci. Dogovorili smo vjencanje poslije jacije, dok babo sidje sa linije, a mi da nadjemo svjedoke za vjencanje. I tako i bi. Besim se vjenca tu vece, a odmah iza toga mladu ostavi kod babe i zajedno sa mnom poce spremati borbeni komplet. Jos vise sam bio u bunilu. Sjecam se da sam ga zezao, ali je tada rekao da mu je puska (kalasnjikov) druga zena i da tu noc spava sa drugom zenom.

Treci dio:

Sutradan je zemlja pocela da gori. Bili smo na nekih 20 metara od cetnickih rovova, a spoj dima, baruta, zujanje metaka, detonacije.... proizvedu u covjeku adrenalin pa se covjek osjeca kao da leti, a ne da hoda po zemlji. Vidio sam pored sebe odmah Besima kako baca bombe prema cetnickom rovu. I dok se jedan brat namjestao da ispali RPG 10-metara desno od nas, nije vidio da je bomba pala izmedju nas. A onda samo prasak. Tek vjencani Besim se bacio do mene. Pogledao sam ga i vidio ponovo rupu na pola cela od gelera bombe. Krv mu je curila u oci i po licu. Rekao je: Samire, umrijet cu. Rekao sam mu kroz salu umirujuci ga: Hajde ne zezaj. Rekao je: La ilahe illelleh. Ponavljao je te rijeci. Vristao je izgovarajuci tekbire. Gledao je u mene pa bi rekao: Reci da cu umrijeti. Dok sam ga previjao, suze su mi isle na oci jer sam se sjetio njegovog poginulog brata i oporuke babe.


Nekako smo ga izvukli do saniteta, a Besim je prevezen u bolnicu. Tu vecer sam dosao kod njega, a on je lezao na krevetu. Kada sam mu prisao, zaplakao je. Pitao sam ga kroz salu, sta je ba? Rekao je: Samire, zao mi je sto nisam danas poginuo na Allahovom putu. ALLAH; ALLAH! Tada sam shvatio da ovaj momak i pored toga sto taj dan nije poginuo, ima preveliku zelju za sehadetom te sam bio ubijedjen da ce mu Allah uslisati njegove zelje.


Proslo je sedam dana, a Besim je sa zavojem na glavi izasao iz bolnice na svadbu. Bio je u braku oko dvije sedmice, da bi nakon toga poginuo ostvarivsi svoju najvecu zelju: SMRT NA ALLAHOVOM PUTU!

U znak sjecanja na Besima Basica na koja su me potakla njegov rokovnik koji sam nasao u svojim stvarima, a u kome je zapisao ajet: I ne govorite za one koji su poginuli na Allahovom putu: Mrtvi su. Ne! Oni su zivi, ali vi ne osjecate.

Poruka:


Onima koji toliko pljuju, vrijedjaju i omalovazavaju cjelokupan bosnjacki narod i njegovu borbu za opstanak vjere, naroda i drzave, pod plastom ispravne akide, cistog tevhida i poziva na dzihad, neka znaju da ce morati stati pred Besima i hiljade bosanskih sehida na sudnjem danu i da donesu dokaze za svoje rijeci.Neka se upitaju, gdje su oni od ovoga ahlaka, i ove akide na kojoj su bili Besim i njemu slicni koji preselise Allahu na Njegovom putu. A cuj mene napisah ahlaka, pa zar oni uopce znaju sta je ahlak? Sigurno da ne znaju, jer da znaju akidu znali bi ahlak koji mora proizaci iz cistog vjerovanja.

mostary
02-04-2013, 07:14 AM
Ne, ti si kraljica majki!


Uprava škole, zajedno sa prosvjetnim radnicima, izabrala ju je za „majku godine“. Ova laskava titula se dodjeljuje svake godine jednoj od majki koja svojim požrtvovanjem tokom godine je pokazala istinski majčinski odnos prema svojoj djeci. Trudila se koliko je u mogučnosti da joj djeca (sinovi i kčerke) postignu što bolji uspjeh u školi. Često je navračala te razgovarala sa njihovim učiteljima o njihovim ocjenama, kako da ih poprave, kako da uče, kako da naučeno sprovedu u praksu.

Svaki dan je svoje sinove koji su bili drugi razred, čekala pred školom dok se ne puste. Bila je prisutna i na velikom odmoru, da slučajno ne ostanu gladni. Čekala ih je svaki dan iako su bile nesnosne vrućine. Nakon završetka škole, uzmi bi ih za ručice i povedi kući koja je bila udaljena dva kilometra. Putem bi nosila njihove teške ruksake. Smjesti bi ih u kuću a zatim bi se vrati ponovo do škole, jer je trebala sačekati i pobrinuti se o kčerkama.

To je bila prva smjena. Kad bi se vrati sa kčerkama kući, uradi bi sa njima zadaću, napravi im ručak a onda bi uzela sina koji je bio predškolski uzrast, odvedi bi ga u školu i sjedi sa njim u školi od 15 do 18 sati. Koliko je bila sretna kad joj je i šesti sin krenuo u školu, njena radost se nije mogla opisati. Iako joj je kuća bila podaleko od škole, mnoštvo ulica i gust saobraćaj, nije je spriječilo da svaki dan pa i taksijem dovodi svoju djecu u školu, brine se o njima, hrani ih na velikom odmoru, čeka ih na suncu, a ona? Ona čitav dan ne bi ni pila niti jela, čuvala je za njih.

Imala je oko 50 godina, znamo svi da je teško živjela. Njena odjeća je bila najbolji svjedok njenog socijalnog stanja. Izrazito smo je poštovali zbog njene majčinske ljubavi, žrtve. Njena ljubav prema djeci, posebno manjoj, je bila nevjerovatna. Njen najmlađi sin, nije htio da bude na času, ako ona nije pred vratima razreda. Svaki dan je sjedila ispred razreda na drvenoj stolici puna četiri sata. Nije se micala, jela, pila. Sve je to radila iz ljubavi prema svom siničiću, da nešto nauči, da bude što bolji čovjek.

Došao je taj dan, ja kao pedagogica u školi, odlučila sam da joj saopštim tu vijest. Prišla sam joj, selamila se sa njom i kazala joj: “Da li znate da vas je uprava škole jednoglasno izabrala za majku godine, majka za primjer?“ Uzdahnu, na njenom blijedom licu sam vidjela samo skraćeni osmijeh i oboreni pogled, ponovo me pogleda i reče: “Zar ja?“

Odgovorih joj: “A ko bi drugi mogao da bude ummu Muhamed (majko Muhamedova), ako ne ti!“ Zaplakala je, plakala je preda mnom kao dijete. Bilo mi je nezgodno, zašto baš da je ja rasplačem. Počela sam je tješiti: “Zašto plačeš, da li su to suze radosnice ili, zar nisi sretna zbog ovoga?“

Nakon što je obrisala suze, reče: “Da, jesam sretna, kako ne bih bila sretna, ali.....“ Onda je kazala nešto, što je zarosilo moje oči, što je učinilo da mi srce jače i jače kuca. Dok sam slušala njene riječi, nisam osječala svoje noge.

Rekla mi je: “JA NISAM NJIHOVA MAJKA, ČAK, JA UOPŠTE NISAM MAJKA, TAKO DA NE MOGU PRIHVATITI TITULU „MAJKA GODINE“! Ova djeca su siročad, njihova majka je davno umrla a ja sam se udala za njihovog oca. Allah mi nije podario djecu tako da su ovo MOJA djeca, moja radost, oni su moj život. Meni se čini, da imam svoju rođenu djecu, ne znam da li bi ih više voljela.“

Pogledala sam je i samo rekla: “NE, NISI TI „MAJKA GODINE“ TI SI KRALJICA SVIH MAJKI!“

Rekao je Poslanik, s.a.v.s: “Ja i onaj ko se bude brinuo o jetimu, bićemo u Džennetu ovako (pokazao je kažiprstem i srednjim prstem rastaviviši između njih).“ (Buharija)

mostary
03-04-2013, 11:11 AM
Babo, zašto???


Piše: Saudin Cokoja

Madžid je mladić koji je napunio 17 godina. Otac mu je bio jedan od najvećih trgovaca u gradu u kojem su živjeli. Dolazeći na džumu namaz, Madžid je upoznao lokalnog imama i sa njim se sprijateljio. Imam je bio iskren čovjek, prenio je na Madžida svu dobrotu koju je Madžid i prihvatio. Zavolio je Allaha i Njegova Poslanika. Slast je osječao u namazu, postu i učenju Kur'ana. Madžid je napokon sebe našao, našao je svoj mir i spokoj.

Međutim, Madžidov otac je počeo da primječuje nagle promjene na svom sinu a koje mu se nikako nisu sviđale. Njegov otac je bio čisto čovjek kojeg je samo zanimala zarada i ovosvjetska uživanja, praktikovanje vjere mu je išlo na živce i smatrao je to zaostalim. Nije htio da mu sin bude neki ekstra vjernik, htio je da uživa u svim slobodama kao i njegovi vršnjaci. Otac je postajao sve agresivniji prema njemu. Znao je upasti u njegovu sobu, uzeti mu Kur'an iz ruku te postavljati pitanja koja nemaju veze sa stvarnošću, ali bijes je bio jači od njega. Pitanja su bila: “Zašto klanjaš, zašto toliko učiš Kur'an, jel neko umro, šta se dešava u tvojoj glavi“?

Sve je bilo izdržljivo dok Madžid nije počeo ujutro na rani sabah da bud oca, svoga oca koji nije već 25 godina klanjao niti jedan rekat. Otac se naljutio i otišao do lokalnog imama kod kojeg Madžid uči Kur'an. Prišao mu je ljutito i rekao: “Zašto ste mi dijete upropastili“? Imam se nasmijao i rekao: “Nisam ja njega upropastio, on je krenuo pravim putem, vaš sin zna napamet šest džuzeva Kur'ana, redovno obavlja namaz, ne znam šta je u tome loše“?! Onda se izderao na njega rekavši: “Slušaj pokvarenjače stari, ako još jednom vidim svog sina sa vama, bilo da je halka Kur'ana, bilo da su predavanja, nećete se dobro provesti“! A onda mu je pljunuo u lice. Stari imam je obrisao lice i rekao: “Hvala vam, da vas Allah nagradi“.

Otac je imao u glavi plan, kako da vrati sina i da bude ponovo „normalan“. Porazgovarao je sa svojim bratićem koji je bio godina kao i njegov Madžid. Nagovorio ga je da predloži Madžidu jedno ljetno putovanje u neku stranu zemlju i da ga tamo preko noćnih izlazaka odvrati od vjere. Mladić je pristao. Madžidov rođak, predložio mu je da zajedno odu do Španije, rekao mu je da tamo ima dosta islamskih spomenika i muzeja, što je ustvari bila samo zamka. Madžid je pristao.

Nakon što su se smjestili blizu jedngo noćnog kluba, njegov rođak je svake noći tamo odlazio, a Madžid je ostajao u sobi. Novac za hotel i ostalo, Madžidov otac je redovno slao. Nakon nekog vremena, Mažid je počeo da polako izlazi sa svojim rođakom u noćne klubove. Prolazili su dani, Madžid je prestao namaz obavljati, prestao je Kur'an učiti, Madžid je bio ono što je njegov otac i želio. Dok su jednom odmarali u hotelu, Madžidov rođak ponudio mu je da puši marihuanu. Prihvatio je to Madžid a nkon nekoliko dana, prešao je na teške droge. Madžid je padao polako u duboki ponor. Često je zvao oca da mu šalje novac, novac je išao za kupovinu heroina. Otac kad je čuo da mu se sin vratio u „normalu“, skakao je od sreće.

Nakon što je istekla viza, morali su se vratiti nazad, međutim kad je rođak predložio Madžidu da se vrate, on je počeo da galami i urla govoreći:“Ja se ne vraćam, jer ja nemam domovine, nemam roditelja, nemam nikoga, ja sam sebi domovina, ja sam sebi otac, jedina moja ljubav je ovaj bijeli prah!“

Ipak se Madžid morao vratiti kući, u svoju domovinu. Dočekao ih je Madžidov otac i pri samom susretu, otac je vidio da se Madžid promjenio. Kad su se htjeli pozdraviti, Madžid je oca pljunuo u lice i prošao pored njega. Pokušao je otac da liječi sina na najboljim klinikama, ali bez rezultata. Madžid je svoga oca udario nekoliko puta, oteo mu novac, majki je pokrao zlato, sve da bi došao do heroina.

Posjetio je Madžidov otac starog imama kojeg je prije nekoliko pljunuo u lice, nakon što se izvinuo, tražio je od njega da mu ponovo dijete vrati na pravi put, da ga vrati namazu i Kur'anu, da mu bude opet nasmijan i sretan. Imam ga je potapšao po ramenu i tiho rekao:“Moli Allaha za njegovu uputu, Allah upučuje na Pravi put, a ne ja.“

Nakon dvije sedmice, klanjali smo dženazu Madžidovom babi, ubio ga je njegov sin Madžid, jer mu nije dao novac za kupovinu droge. Gledao sam Madžida na njegovoj dženazi sa lisicama na rukama kako plače i ponavlja: “Zašto moj oče, zašto....???“

mostary
05-04-2013, 08:01 AM
Nikada ne znaš gdje češ pronaći plodove svoje da've

Piše: Nađa Dizdarević

“Ja samo želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.” (Hud, 88.) Uzvišeni Allah obavijestio nas je da se u pozivanju na dobro i odvraćanju od zla trebamo truditi koliko možemo i da pri tome trebamo biti svjesni da uspjeh zavisi samo od Njega Milostivog, Samilosnog. Zbog toga se i obradujemo kada vidimo da je Allahova odredba bila da u našem trudu podari uspjeha, pa i tamo gdje se čini da je trud uzaludan. Zbog toga ću da vam pokušati prenijeti osjećanja koja mi danas srce ispunjavaju neopisivom srećom.

Dok sam čekala u koloni da vučna služba natovari pokvareni automobil, uživajući u čistom zraku omiljene rute puta, nisam ni slutila kakve mi lijepe informacije donosi glas starog dede pored puta koji je dozivao: “Hej bulo, bulo, jesil’ ti ona što je kupovala krompir od mene?“ Drugi ljudi su se smijali njegovom dozivanju, a meni je bilo malo neugodno zbog toga, ali vidim da čovjek nema namjeru da ušuti, pa ga pažljivije pogledam i prepoznam da je to onaj isti dedo kod koga redovno kupujem krompir kad god prođem tim putem jer je izuzetno ukusan.

Rekoh: “Jesam, dedo, ali sad mi ne treba, nisam još potrošila svoj koji sam sijala. Drugi put, inšallah...“ On me prekidao: “Ma nije to, imam ti nešto važno reći... Čekaj da ti kažem...“ Kolona je već kretala, a meni se nije isključivalo sa puta pretpostavljajući da me dedo želi ubijediti da opet kupim nešto drugo od njega, pa mu obećah da ću svratiti kad se vratim, inšallah.

Zakleo me Allahom da ne zaboravim jer je veoma važno.... Razmišljala sam šta bih ovaj put kod njega kupila pošto znam da će me ubijediti da kupim nešto kao što me prošli put ubijedio da kupim i bijelog luka koji mi nije bio potreban, ali nije mu bilo ni teško da mi svaki put uz krompir doda još nešto jer vodim računa o zdravoj ishrani, a položaj njegove bašte je garancija da je tu hrana zdrava, inšallah.

Dok sam se vraćala, vidjela sam izdaleka kako mi maše pokazujući mjesto gdje ću parkirati. Izašla sam iz auta, poselamila se i upitala kao i uvijek za nanu jer me dedo svaki put zvao da uđem na kahvu kod njegove nane jer je i ona „zamotana“ i voli „bule“, a ja baš nikad nisam imala vremena. Bio je jako uzbuđen, trljao je svoje stare ruke i “lomio” prste kao da ga je snašla neka velika nevolja.

Započe razgovor: “Sjećaš li se ti, šćeri, kad si mi ono jesenas dala onu knjigu i uzela od mene romane?” “Sjećam se”, rekoh kroz smijeh. Sjetila sam se da sam ga zatekla kako nešto čita i dok mi je stavljao krompir u auto, vidjela sam da su to nekakvi stari romani (bilo ih je svakakvih vrsta).

Uzela sam prvi roman u ruku i pregledala šta se u njemu nalazi, a on mi je ponudio da ga ponesem kući ako mi se sviđa jer ga je već pročitao. Iskoristila sam priliku da mu kažem nekoliko riječi iako nisam baš puno očekivala neki rezultat od kratkotrajnog razgovora sa nepoznatim starcem koji čita romane. Pitao me zašto sam se tako rastužila, da me roman nije na nešto podsjetio...!?

Rekoh: “Čudim se dedi koji je u dubokoj starosti, a Melek smrti čini mu se tako dalekim. Zar da moj dedo, koji mi je tako drag, bude stanovnik Džehenema, ne daj Bože, umjesto da uživa u džennetskim ljepotama koje su neuporedive sa ovom prelijepom prirodom u kojoj živi!? Zar da u ovim godinama i u ovolikim Allahovim blagodatima gubiš vrijeme čitajući ljubavne i druge romane umjesto Kur’ana časnog i zikra... Dok sam pričala, dedo me prekidao pričama o tome kako njegova nana svaki namaz klanja i po čitavu noć uči Kur’an, kako su mu babo i punac obavili hadždž, kako mu je od amidžića sin bio u „mudžahedinima“...

Vjeruje on u Allaha, ali ne klanja i ne zna da uči Kur’an... Kaže da je on u duši dobar i da to Allah zna... Iskoristim to pa mu potvrdim da se vidi da je u duši dobar, pa mi je upravo zbog toga stalo da ga Melek smrti ne zatekne u čitanju ljubavnih romana te mu iz auta donesem knjigu “Zapečaćeni džennetski napitak”, koju sam danima vozala u autu u namjeri da je poklonim jednoj sestri... Uzmem mu one romane i kažem kroz šalu da mu više neće trebati...

Kaže dedo: “Pročitao sam onu knjigu dva puta i, Boga mi, ništa slično nisam pročitao. Moja se nana toliko obradovala kad je vidjela da je čitam da je danima samo Allahu zahvaljivala. Kaže, toliko bi voljela da te vidi, pa eto..., i ja mislim da bi bio red da joj želju ispuniš...

Jako sam se obradovala kada je rekao da je i namaz počeo redovno klanjati iako mu je bilo teško da nauči zaboravljene sure koje je nekad u djetinjstvu naučio, ali za to se pobrinula njegova nana koja ga je strpljivo podučavala, pa sam i ja poželjela da upoznam tu čestitu nanu.

Dok smo prilazili kući, reče mi: “Znaš, ima joj nešto zbog čega je meni tako stalo da ti moju nanu vidiš... Obavljam ja redovno svaki namaz, elhamdulillah. Nikad više ne bih radio sve ono što sam radio, ali ona nije zadovoljna, traži da idem u džamiju, makar na džumu.... Kako ću, dijete, tamo među narod kad svi znaju kakav sam bio... Kako ću im u oči pogledat’... Šta će mi reći...?“ Nasmijah se dedinom zabrinutom nabrajanju, a njemu to i ne bi pravo, pa odmahnu rukom kao znak da zaboravim da je
išta spomenuo.

Lupao je na vrata dovikujući nanu koja se gegala preko mračnog hodničića trošne starobosanske kuće... Odmah se nasmija čim me vidje i izrazi mi srdačnu dobrodošlicu najljepšim riječima punim poštovanja... Toliko mi je zahvaljivala da sam se osjećala postiđenom što meni običnoj grješnici pridaje toliku pažnju... Odmah je istjerala dedu kako bismo na miru mogle muhabetiti i kako bih skinula „zar“ (nikab), što njemu nije bilo baš drago kao da se nečeg bojao.

U veoma urednoj skromnoj kućici koja je odisala toplinom i najljepšim osjećanjima (jako volim starinske kućice sa starinskim namještajem i ručnim radovima) uslijedio je domaćinski doček kao da je došao neko poseban. Ekspresnom brzinom su se na stolu našle suhe šljive i orasi, lokumi i hurmašice kakve nikad nisam jela. Miris soka od ružice vratio me u djetinjstvo kada bi mi rahmetli stara majka sipala po čašu nakon što joj donesem drva u zimskim danima...

Priča stara nana kakav je bio dedo do prošle godine. Priča o njegovim provodima u kafanama i njenoj samoći od prvih dana njihovog braka. Prepričava o svom saburu dok je i zadnji dinar trošio na alkohol i kockanje, na raznorazne nemoralne žene kojima je odlazio i koje su mu i zadnju paru izvlačile. Kaže da joj je najteže padalo to što je njenu vjeru izigravao i što je tjerao da prekida namaz i toči svojom rukom alkohol njemu i njegovim jaranima i da ih po čitavu noć služi dok oni najgore govore o našoj lijepoj vjeri....

Tad sam shvatila zbog čega je dedo onako nezadovoljan izašao i ostavio nas same. Onda je počela da lije suze radosnice prisjećajući se dana kada je dedo došao u kuću sa knjigom koju je već napolju počeo da čita i dobar dio pročitao. Sjeća se nana da je bila toliko iznenađena da nije mogla svojim očima da vjeruje, pa nije ništa ni komentarisala sve dok nije naveče poslije večere nastavio da čita do kasno u noć i tako je nastavio i narednih dana...

Kaže da je odmah na njemu primijetila promjene i da je prvi put u životu od nje zatražio halala za sve što joj je do skora radio. Kaže da je tada započela njena sreća kakvu nije osjetila ni u prvim danima njihovog braka u ranoj mladosti. Prepričava zgode i nezgode oko navođenja na namaz i podučavanja kratkih sura koje je on davno zaboravio... Kaže da je za nju bio najsretniji dan u životu kada je stao na namaz i zakleo se da više nikad nijedan neće propustiti.

Ja sam toliko plakala od sreće da me želudac počeo jako boljeti, ali sam se strpjela da ona ne primijeti. Rekla sam joj da sam ponosna na nju i njen sabur i istrajnost u ibadetima uprkos teškoj situaciji u kojoj se nalazila. Objasnila sam joj da ima jako puno sestara koje sada isto proživljavaju sa svojim muževima i koje su izgubile svaku nadu da bi jednog dana moglo biti bolje, te da ću zbog svih njih da napišem tekst koji bi im trebao dati nadu da nije sve izgubljeno.

Kaže nana: “Nemoj, šćeri, nemoj, molim te, dragi Bog ga je pokrivao toliko godina, a da ga ja sada kad Mu se vratio osramotim. Nemoj, sine. Sve se nadam da će jednom i u džamiju da ode, pa ne bih voljela da ga naše džematlije smrknuto gledaju.“ Iznenadila sam se njenoj oštroumnosti.

Ubijedila sam je da im neću otkrivati imena, a ni mjesto odakle su, kao ni detalje koji bi mogli ukazati na njih, tako da je dala dozvolu da o njenom saburu napišem ovaj tekst. Morala sam krenuti, a ona me je pratila, trčala po kući tražeći onu hediju koju je davno pripremila nadajući se da ću nekada ponovo tuda prolaziti i da će me upoznati. U staru novinu umotala je prelijepo platno, papuče i serdžadu. Molim Uzvišenog Allaha da joj nadoknadi višestruko.

Za to vrijeme sam dedu ubijedila, uz Allahovu pomoć, da počne ići makar na džumu. Za početak da ide u neki drugi džemat gdje ga ljudi ne poznaju, a kasnije da počne ići i u džamiju u njihovom mjestu koja je prilično daleko. Obećala sam da ću pričati sa njihovim mjesnim imamom koga dobro poznajem i koji je jako fin insan, pa sam sigurna da će mu dati podršku i obezbijediti mu podršku džematlija.

Otišla sam od njih sa nekim posebnim osjećajem i nisam ni primijetila kako sam stigla do kuće. Cijeli put sam razmišljala o dedi kome je Allah dao šansu i omogućio mu povratak Sebi uprkos tolikim godinama nepokornosti Njemu Milostivom. Razmišljala sam o našoj nani koji je tako veliki mudžahid današnjice, tako veliki daija kakav se malo gdje može naći. Tolike godine strpljivo podnosila i dovila Onome koji se dovi odaziva...

Molim Uzvišenog Allaha da im podari dug život u pokornosti Allahu, da im srca ispuni radošću i sastavi ih u Džennetu Firdevsu, a nama da ovo bude podsticaj da koristimo apsolutno svaku situaciju u toku 24 sata dnevno za pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, čvrsto vjerujući da će nas Allah nagraditi prema našem nijjetu, a uspjeh i uputa ionako zavise od Allaha.

Ne smijemo se bazirati na da‘vu ispred monitora kompjutera, u džamijama i islamskim centrima, organizacijama, jer tamo dolaze samo oni koji ionako žele da se vrate Allahu. Naš zadatak je da priđemo i onome u dalekoj dolini, i onome na visokoj planini, i onome na nepristupačnoj stijeni, jer tome nas je učio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Moramo da živimo sa našim narodom i da i najvećeg grješnika vidimo kao budućeg pokajnika.

Molim Allaha da nam podari razuma, da prepoznamo prioritete, da nam proširi znanje i da nam podari razboritost u našoj plemenitoj misiji kako bismo postigli blagoslovljena mjesta!

mostary
08-04-2013, 10:19 AM
Poučna priča: Gazda



Posjedovao je on dosta imovine. Nepregledna polja, kuće, oranice, dosta stoke. Morao je imati i sluge jer su svi ti poslovi zahtijevali dodatnu radnu snagu i ljude. Sve je on to držao pod kontrolom i uživao gledajući sa svoje terase svoje radnike, na svojoj zemlji. Samo nebo nije bilo njegovo. Često bi govorio da njemu samo vrijeme ne ide na ruku. Slovio je gazda za grubog i razmetljivog čovjeka. Kada bi i pokazao darežljivost to je bilo iz bahatosti i uznositosti. Jedino se plašio starosti i da će svu tu ljepotu morati jednog dana napustiti. Imao je samo jednu kćerku koju je polahko uvodio u gazdovanje nad ogromnom imovinom koju je posjedovao. Nikada domaćin nije imao mira. Plašio se čak i običnih skakavaca budeći svoje sluge da iz razgone sa tek mladih izniklih i nježnih biljčica njegovih usjeva. Njegov život je bio rad, odmor samo posao, i razgovor samo posao. Koliko god su ga i cijenili zbog snalažljivosti u poslu, isto toliko su ga i prezirali. Posebno njegove sluge koje je tretirao kao svoje stvari i obične alatke za posao.

Otpuštao je radnike bez razmišljanja ako bi vidio bilo kakav znak neposlušnosti i suprostavljanja njegovoj volji koja je bila vrhovna u kraljevstvu kojem je stolovao. Sluge su živjele u lošim barakama odmah pored velike kuće što je njemu još više pojačavalo utisak njegove moći i vlasti koju je imao nad njima i njihovim bijednim životima.

Gazdina kćerka bi često šetala poljima žita, gledala jabuke u cvatu ili konje u kasu dok bi galopom jurili zelenim travnjacima koji su služili samo za tu svrhu. Svako proljeće u njoj se budila tuga i još veća usamljenost jer su čak i skromne sluge imale kakva-takva vjenčanja i živote, dok je ona bila samo nasljednik i nastavak očeve ambicije da bude vlasnik imanja i da vodi brigu o njemu. Ona je sve to prihvatala ali nije shvatala jednu stvar. Često bi samu sebe upitala. Zašto sve ovo? Čemu toliki trud oko nečeg što će jednog dana nestati sa zimom života koja očekuje svakog od nas? Nije to mogla reći ocu; što iz poštovanja toliko i iz straha od njegove srdžbe koja je ličila kao grom na njihovoj poljani pred oluju sa sjevernih planina.

Ponekad bi razgovarala sa slugama dajući im naređenja u vezi svakodnevnih poslova. Sve to njoj nije značilo ništa prema druženju koje je imala uz njih.

Otac se ljutio na to govoreći „ti moraš paziti na svoj ugled i ne pristoji tebi da se družiš i zbližavaš sa običnim slugama i ljudima koje vrijede manje od tebe.“ Ona bi na to samo nijemo potvrđivala glavom ne shvatajući njegov način razmišljanja i mjere po kojim je on to zaključio.

Sve ona je to i mogla nekako poštovati dok se nije zagledala u lijepog mladića – slugu. Njegova baraka je bila odmah pored njihove velike kuće, i svaki dan je gledala njega, umornog i nasmijanog kako ujutro i kasno navečer odlazi i dolazi sa svog redovnog posla. Smijao bi se i pjevao pjesme žitu, dobroj ljetini i zdravlju. Imao je lijep glas i izgled. Mlade djevojke bi očaravao svojom pojavom i pjesmom; „žito moje u klasju, pokosi se samo, draga moja k’o jabuka, voliš li me malo.“ Pjesmo moja raspjevana dozovi je ‘vamo, kad bi mogla ona meni, doći polagano.“

Vrijeme je prolazilo i ona je navikla na mladića, njegove pjesme i ono što je prenosio u jednostavnim i lijepim stihovima. Pomišljala je; „kako on može biti onako veseo u tako teškom životu, i da na njegovom licu stalno lebdi smiješak?“

Silno je željela saznati više o njemu, i posebno o tome zašto stalno pjeva; ipak ona je imala baš sve ali nije osjećala sreću i rijetko kada bi se nasmijala osim kad bi sa prozora, krišom iza zavjese gledala njega i slušala njegovu pjesmu dok je odlagao alatke za rad.

Nestrpljivo je čekala jednog proljetnog jutra da se mladić vrati sa posla. Naći će ona već neki razlog da razgovara s njim – razmišljala je djevojka pred koju je život stavio zagonetku a ona bi riješena da nađe odgovor. Došla je večer. Čekala na samom ulazu u njegovu kućicu. Prilazio je mladić u skromnom radnom odijelu, krpenim šeširom na glavi i sa motikom preko ramena. Grabio je krupnim korakom kao da ide u susret nečemu novom a ne svojoj svakodnevnoj rutini. I te večeri je pjevao. Djevojka je čekala i kada je prišao tonom gazdarice bez pozdrava mu rekla; „mladiću, kako je prošao današnji dan posla, ima li na krompirima štetočina? Ako ima trebam javiti ocu o tome.“

On, ne mijenjajući smijer svog hoda prema ostavi za alat reče; „nema mnogo, tek toliko da možemo izgubiti malo vremena kupeći insekte sa listova. Moraju nešto i insekti jesti, zar ne?“ dodajući malo šale uz svoj odgovor. Njegove zelene oči i bijeli zubi se po prvi put njoj pokazaše i sva snaga kojom je odisao. I ne samo to; vidjela je neiskvarenu životnu radost i veselje. Kao da je on uživao u svakom trenutku života i bio potpuno zadovoljan. Nakon toga ona ode nazad u svoju kuću nezadovoljna prvim kratkim razgovorom ali i pred još većom zagonetkom i šalom koju je dodao; „zar i insekti ne trebaju nešto da jedu?“ zanimljiv način razmišljanja, pomislila je. Postalo je njoj jasno koliko je to poseban mladić kada je shvatila da ako sve kaže ocu – on ne bi prihvatio takvu šalu i mogućnost da štetni insekti i u šali jedu njegove usjeve. Teškom mukom je zaspala nadajući se novom susretu i odgovoru na na pitanje zbog čega je mladić veseo i pun životne radosti.

Odlučila je da će iskoristiti svoj položaj na imanju i da mladića otvoreno upita šta je tajna njegovog veselja. Tako je i bilo. Sljedeću večer ona je pričekala mladića pred njegovom kućom. Nije čekala da se on udalji, već mu naređivački reče; „stani mladiću, moram nešto da te upitam, a ti mi trebaš iskreno i jasno odgovoriti. Sve što kažeš neće niko saznati a posebno ne moj otac.“
Mladić je zastao, pogledao je i rekao; „izvolite gazdarice, vi možete tražiti šta god želite od onoga što ja mogu uraditi, ta ja sam samo vaš radnik.“

Čak i sada se smiješi, pomisli ona i reče; Mladiću, već duže vrijeme te posmatram i zanima me zbog čega stalno pjevaš i ne skidaš osmijeh sa svog lica? Koja životna radost te čini tako vedrim, da tvoja pjesma i mene uveseljava, dan mi čini ljepšim, i postavlja zagonetku?“

Poče on svoj govor i kao da se pripremao za njega reče; „moj život je ovo što jeste, ne očekujem nit’ više nit’ manje od njega. Ako nešto bolje i bude zadovoljan sam. Ako me pogodi nešto i lošije od ovoga, čekat ću da dođe bolje vrijeme. Zar život nije isto što i godišnja doba; u stalnim promjenama, sunce, kiša, snijeg, toplina, cvijetanje, rađanje, žetva. Sve se mijenja. Gledam svaki dan kako raste žito, kako dozrijevaju plodovi. Uživam u svakom trenutku jer znam da sam dao svoj doprinos životu i rađanju. To me čini sretnim i radosnim. Ljudi su kao i zemlja, šta posijemo to ćemo i pokupiti. Pažljiv sam sa ljudima, a kako i ne bih bio, kada sam i takav i sa biljkama, koje kada okopavam moram paziti da ih ne polomim i ne naštetim krhkosti njihovog bića. Mene sve oko mene stalno uči i raduje me svako novo jutro i večer jer znam da ću učiniti nešto dobro.“

„Koga imaš mladiću?“ upita djevojka. „imam staru majku o kojoj brinem. Nakom smrti svog oca morao sam brinuti o njoj i doći na ovo imanje da radim. Posebno me veseli što svako večer imam kome da se vratim. Njoj, majci mojoj, koja me čeka sa večerom spremeljenoj za nas dvoje. Ona me voli vidjeti nasmijana. Zar nije bilo i previše tuge u njenom životu nakon smrti mog oca kojem je bila jako privržena?“ odgovori on.

Djevojka se začudi njegovoj rječitosti i jednostavnosti kojom sve posmatra. Shvatila je u čemu je tajna njegove vedrine i ljepota njegovog osmijeha. Nako toga ona ode u svoju kuću i tu večer nije nikako mogla zaspati razmišljajući o njegovim riječima. Upoređivala je svoj i njegov život. Znala je da se radi o istinskoj sreći, i da život koji ona živi, sve može biti, ali ne i sreća.

Došao je novi vedar dan. Ali ona i nije bila tako raspoložena. Samo je znala da je njoj bilo lijepo u razgovoru sa mladićem. I tu večer je čekala da mu kaže šta je smatrala da treba. Gledala je kako Sunce bježi zapadu i nestrpljivo čekala večer da vidi mladića. Makar da ga vidi, jer njen smisao posta on, sreća koju je osjećala u sebi i radost koju je uz njega živjela dok su razgovarali.

Opet je stigao i ona reče; „ti si meni pokazao šta znači sreća. Ne trebaš mi više ništa reći. Ja bih čak voljela da sam na tvom mjestu samo jedan dan, i da osjećam ono što i ti. Ti si mladiću primjer čovjeka koji je zadovoljan onim što mu Bog daje. Čak i u onom što ti je uskraćeno vidiš smisao i sreću. Tvoj život je ispunjen bogatstvom a ja sam siromah pored čitavog imanja i novaca. Dopusti mi da imam vrijeme sa tobom i da mi pričaš, i pjevaš one tvoje jednostavne pjesme, koje srce smiruju i dušu upotpunjuju. Možeš samo i šutiti, jer i tvoja šutnja na mene lijepo djeluje. Ne tražim ništa više od tebe, već samo to.“

Mladić je zamišljeno pogleda i reče da može na to pristati ali tek nakon što upita svog oca, jer ako on za to sazna, mogla bi i ona, a posebno on imati problema. Morao je zadržati posao zbog stare majke. Sve je objasnio mladić. Mlada gazdarica pristade na to, i obeća da će tražiti dozvolu od oca. Unutra sebe je osjetila strah od njegove reakcije i moguće posljedice. Mladić bi mogao biti potpuno udaljen od nje nakon što bi izgubio posao.

Vratila se u kuću odlučna razgovarati sa ocem u vezi toga. Možda će i dozvoliti. Ako želi da budem sretna možda će i razumijeti moju potrebu za druženjem i da neće biti nikakve štete od svega toga, pomisli. Ona mu sve reče i na kraju otpuhnu očekući odgovor koji bi eto, makar jednom u životu bio njoj po volji i za njenu sreću.

Međutim, on se jako razljutio na nju, i povišenim glasom, slugi naredi da dovedu mladića pred njega i da on sve objasni. Još je optužio mladića kako je namjerno uradio sve, da se njegova draga kćerka jedinica zagledala u njega. Mladić dođe, bez straha pozdravi gazdu i pogleda njegovu kćerku sa kojom je prije nekoliko trenutaka razgovarao. Čak i tada se blago smješkao. Kada je to otac vidio reče;

„Slušaj mladiću, skini taj podrugljivi smješak sa lica i pričaj šta se dogodilo i šta si uradio mojoj kćerki?“

„Ne želim da se pravdam za bilo šta. Pravda li se kiša zbog toga što je padala po usjevima? Ljutite li se i na kišu kada padne u vrijeme kada vi zamislite da ne bi trebala? Nisam ništa uradio loše vašoj kćerki. Bio sam i ostao pažljiv prema njoj čak i onda kada je tražila od mene ono što bi moglo biti štetno za mene zbog vaše naravi. Ona vam je rekla šta je trebala od mene – samo rijetke trenutke sreće. Jeste li vi sretni? Čini li vas išta sretnim osim godišnja doba sa žetvama i prikupljanjem ljetine? Ja nisam zaveo vašu kčerku. Ako je neko zaveden onda ste to vi, u svojoj umišljenosti a plašite se i običnog skakavca. Nije mene strah niti vas a ni toga da ću sigurno ostati bez posla zbog svojih riječi. Kako se hrane ptice a nemaju posao kod vas? Njih hrani Bog, kao i nas. Vi vidite samo svijet posljedica, a ne uzroka. Bog je uzrok i Njegovom voljom sve biva. Imate li moć nad godišnjim dobima? Možda imate vlast nad srcem svoje kćerke koja ima više imetka od vas, i koja je bogatija od svih bogataša zatrpanih zlatom i draguljima? Zar ne vidite da ćete jednog dana svakako sve ostaviti? I svoju kćerku, imanje, sluge, nepregledne njive. Jeste li i trenutka sretni? Zar vaša nesreća mora biti razlogom nesreće vaše kćerke? Vi sta kao bolest na stabljici mlade voćke, koja bi dala plod da nema parazita koju ugušiše životnu snagu i pravu radost. Vaša bolest je posjedovanje, oholost, srdžba, vlast, dominacija, uznositost. To su lišajevi vaše duše koje samo istina može izliječiti.

Crven u licu i tresući se nakon mladićevih riječi gazda reče; „sve granice si prešao sa svojim riječima, i od danas nisi više moj radnik.“
Kćerka ohrabrena mladićevim riječima uključi se u razgovor; „poštovani oče, evo, dugi niz godina gledam i slušam dok živim nesretna i sama. Ovaj siromašni mladić me poučio o sreći i ljubavi. Ti možeš birati, ili svoju kćerku ili ovo imanje. Ja sam odlučila. Ne mogu više ovako. Moj put nije samo kretanje po vanjštini ovog svijeta. To sam naučila. Ako možeš prihvati me ovakvu kakva jesam. I tvoje proljeće i zime će biti drukčije, plodovi slađi i život potpuniji. Ako možeš bila bih sretna i sve bih učinila da vodim računa o našem imanju. Inače, sve sam spremna napustiti.“

Otac pogleda u nju pa u mladića. Blago, kroz suze se nasmija i zagrli svoju kćerku. Po prvi put proljeće njegovog srca je donijelo dašak sreće i ljepote u njegov život. Mladić od tog dana više nije bio njegov sluga.

Admir Delalić, Mostar, 2013.

mostary
17-04-2013, 09:43 AM
Dirljiva priča jedne Bišćanke: … prilazi mi i šapnu mi da niko ne čuje, mi danas ništa nismo jeli!



Dragi prijatelji, teljela bih s vama podijeliti jednu dirljivu pricu, jednu zaista tuznu zivotnu pricu jedne porodice iz Bihaca u koju sam se i sama jucer uvjerila na licu mjesta. Zalosno je sto je sve vise ovakvih slucajeva koji zive na rubu egzistencije i koji trebaju pomoc drugih ljudi. Ja, suprug i sin smo krenuli u uobicajenu poslijepodnevnu setnju, posto nam je trebala usluga prevoza, i imajuci na umu da ta familija prezivljava iskljucivo na taj nacin, uputili smo se ka njihovoj kuci da se dogovorimo za uslugu prevoza. Kada smo stigli pred samu kapiju, odmah smo uocili da moto-kultivator parkiran stoji doslovno u dijelovima i ceka na popravak, koji oni naravno ne mogu financirati, a koji im je bio jedini izvor prihoda sakupljajuci staro zeljezo i otpad. Prilazi mi zena i poziva nas da udjemo u kucu, ne nudi nam ni kafu, niti bilo sta, jer nema. Sve sto imaju je dva djecaka starosti od 10-13 godina. Dok me gleda svojim toplim i iskrenim ocima, napunjenim suzama, prilazi mi i sapnu mi da niko ne cuje, mi danas nista nismo jeli. Ostala sam zaprepastena. Ni kapi ulja u kuci nemam, sve sto imam je kilogram i po brasna. A onda se i on povjeri, kako mu je visok pritisak i da je prije nekoliko popio lexaurin da se malo smirim, ne znam ni kud cu ni sta cu. I sad, dok ovo pisem, u usima mi odzvanjaju te njene rijeci. Tad je pocela sva prica. Imala sam nedavno infarkt, nisam zeljela u bolnicu, ne mogu ostaviti djecu. Cesto gubim svijest. Nedavno me sin nasao u predsoblju kako lezim bez svijesti i placuci uvukao me u drugu sobu. Progutala sam knedlu koja mi je zapela u grlu. Kupili smo tel., koji nam nije bio potreban, eto tek toliko da im damo novac da imaju za obrok. Pozdravili smo se s njima, okrenuli se i otisli.

Nasu popodnevnu setnju zamijenili smo odlaskom u obliznji market i novac koji je bio namijenjen za kafu i kojekakve gluposti, kazem gluposti zato sto i jesu za razliku od onog sto je njima bilo potrebno. Kupili sm nesto osnovnih namirnica, i uputili se opet njima. Kada smo poceli vaditi kese iz auta, zena se je odmah s vrata uhvatila za glavu i pocela plakati. Kleknula je ispred mene i pocela me ljubiti drzeci me za ruke. Osjecala sam se posramljeno. Istovremeno mi se mijesala i tuga i sreca, kada sam vidjela sjaj u ocima tih djecaka. Rekla sam joj da sjedne i da razgovaramo. Nisam joj mogla obecati, ali sam rekla da cu pokusati pomoci pa makar i na ovaj nacin da podijelim s vama ovu njihovu pricu, mozda se jos neko nadje da im pomogne. ako nista, barem podijelite na svom zidu, ko zna mozda se nesto lijepo i desi ovoj porodici.Ne moze covjek ostati ravnodusan kada znas da u tvojoj blizini zive djeca koja odlaze u krevet i ustaju gladna.

(cazin.NET)

mostary
23-04-2013, 09:51 AM
Pismo iz kabura



"Sada je 2083. godina. Ti i ja smo pokriveni velom zaborava. Odavno su nam naši najbliži prestali slati selame i dove. Oni su se zabavili o sebi i svojim voljenim. Ponekad svrati neki prolaznik i obraduje te selamom i dovom. Tvoj nišan na kojem stoji tvoje ime i godina rođenja 1991. uveliko je oronuo i jedva da se vidi od trave i busenja. Da, i ja i ti imali smo voljene i bili smo voljeni. Cijelih 60 godina su nas voljeli. Nema ni njih više, svako se o sebi zabavio. Sada ću ti ja u kratkim crtama ispričati trenutno stanje u "mojoj kući."...

Pošto sam bio veliki griješnik svaku noć, svako jutro u mom se mezaru meni prikazuju moje mjesto u Džehennemu i budem pržen konstantno. Redovno me tuku željeznim maljem (čekićem). O tome ću ti nekada detaljno pričati. Dok sam bio među vama jako sam volio životinje, pa evo i sada me svaki dan posjećuje jedna ogromna zmija koja me kasapi.
Umalo da zaboravim svoje prijatelje da ti spomenem crve i krtice. E kako su oni samo mene voljeli. Toliko sam im bio drag i sladak da je od mene ostalo samo repnjača. O kako sam jadan i bespomoćan, da mi je samo jedan minut na dunjaluk, samo da klanjam dva rek'ata, ali to su samo puste želje.

Daleke 2013. godine sjećam se tih mladalačkih godina: nježna koža, zadivljujući izgled, pun snage, energije... uživao sam u dunjalučkim blagodatima, a sve to je ustvari bila zamka, u koju sam upao i koja me uništila, zamka koja me udaljila od Istine i od mog Gospodara. Redovni izlasci sa svojim najdražim, muzika, raja, ekipa, briga oko škole, trčanje za što boljom pozicijom i za što boljim poslom. Ostavljanje majke same, nećkanje, neposlušnost ocu, ružne riječi, nebriga za siročad, ismijavanje slabijih od mene, uzdizanje iznad svih, brzina, auta. Mislio sam da osobe koje klanjaju da su staromodne, mislio sam da smrt nije istina, pjevao sam svakakve pjesme što su puštali na televiziji i u njima uživao. Dirali su me ti tekstovi, mislio sam da je to vrhunac života, bio sam glavni na koncertima, a sjećam se i svoje djevojke koju sam jako volio i za kojom sam redovno uzdisao.

Dobrih pet godina smo se zabavljali, baš u pravom smislu te riječi, zabavljali, šejtan nam je sve što ne valja predstavio lijepim. Pa smo sami išli na more, ona je redovno dolazila u moj stan, gdje smo se ugodno družili, ja sam išao kod nje, zajedno smo se vozali po gradu, stalno se držali za ruke i radili sve što je mrsko Allahu. Tad sam mislio da ovaj život jedini, nikad nisam mislio o smrti, ja sam kontao da na ovom svijetu uživaš, pa onda umreš i odmaraš dole, uživaš, daleko od svih, a vidi sad šta mi se dešava. Poslije sam se oženio, ali nisam bio dobar prema svojoj ženi, nisam je podsticao da klanja, niti da obavlja vjerske dužnosti, čak jedno vrijeme nismo pričali s mojim roditeljima. Pa tad insan misli da je tvoja žena uvijek upravu, zaboraviš gdje te je majka nosila, kontaš kod žene ti je slast, i ona mora biti upravu. Ako se naljutiš na nju, ili ako joj kažeš da ti je majka upravu, ona će te kazniti kada odete da spavate, nema onoga što želiš, a šta majka zna, ona je svakako stara i zaostala.

Eh da mi se sad vratiti, pa da staru majku poljubim, da joj noge operem i da joj namirim svega što joj treba. Nisam nikako bio dobar muž, volio sam svoju ženu, ali sam se uvijek na ulici okretao za drugim ženama, pogledom sam im govorio kako su poželjne, sad me to uništava, da sam bar obarao pogled... da sam baaaaaaaar, ali nisam! I sada je kasno, za mene je kasno, o vi koji ste još živi, obarajte poglede, ne znate koliko je gledanje u žene pogubno za vas. A one se skinu, jedva malo odjeće da imaju na sebi, i insan nekad mora pogledati, ali to nije žena, to je šejtan i on se veseli kad ti pogledaš u nju, budi mudriji od njega. Neka ti Allah bude najvažniji i sjeti se polaganja računa i sjeti se kako će ti biti kad svi odu poslije tvoje dženaze i kad ostaneš sam, pa ne možeš uvijek to zaboravljati.

Ma sjećam se kad smo se moja žena i ja šerijatski vjenčali, pa nam onaj hodža dao Kur'an, to je svetinja, to ne smije bilo ko da dira, nama muslimanima je to sveto. Stavio sam ga na posebno mjesto, na ormar, tamo se na njemu taložila prašina, niko ga nije smio dirati, pa čak ni ja. O da sam bar znao šta stoji u njemu, da sam bar jednom otvorio taj Kur'an, pa on bi me sad spasio. Evo u mezaru do mog je jedna žena koja je redovno učila Kur'an, pa sad do nje ništa loše ne može da dođe, štiti je njeno učenje Kur'ana, blago njoj, ona uživa, njen mezar je džennetska bašča, širok, lijep, svjetal, mirisan, ona će ako Bog da u Džennet, a čemu ja da se nadam? Kabur i berzah su svima nama mali sudnji dan, i što ovdje zatekneš, zateći ćeš i na pravom sudnjem danu.

Nisam bio dobar otac, nisam djecu slao u mekteb, kad su me pitali o vjeri, rekao sam da pitaju hodžu i da im sad to ne treba, da su mali za toga. O kamo sreće da sam ih učio i podučavao, sada bi me se sjećali i molili Allaha za mene, dovili bi za mene, i udjeljivali bi nafaku u moje ime, učili bi Kur'an, ali oni samo znaju neke pjesme, svih onih koji su nas ubijali u ratu, oni ništa drugo ne znaju. Ja sam svojoj djeci bio neprijatelj, a sad su oni meni, kad ja vapim za dovom, njih nema, oni plaču, a to mi samo otežava, ali nisu oni krivi, ja sam kriv... I gotovo je, moj život je gotov, kriv sam što nisam na vrijeme spremio svoj kabur, ali vi se opametite, dok još imate vremena...

I evo sada u 2083. godini mog tijela nema, propalo je i nestao je spomen o meni kao da nikada i nisam postojao.
Savjetujem tebe koji još ovo čitaš, neka ti naši mezari budu najbolji prijatelji jer mi te podsjećamo kad zaboraviš. Mi smo ti najbolji vaizi, a ništa ne govorimo. Čuvajte se gubljenja vremena, vas je osvojila televizija i Facebook, pa vi nemate vremena ni za šta. Ženite se i udajite čim prije, to šejtan ne voli, klanjajte namaz, učite Kur'an, udjeljujte kad i vama treba, jer onda Allah daje 10x više, budite prijatni i dobri sa svojim komšijama i nađite što više prijatelja u islamu, jer vam oni mogu mnogo pomoći kada preselite, oni će učiti za vas dovu, a nama je dova spas.

Mi se ovdje gušimo, pa kada neko uputi dovu za nas, to nas izbaci na površinu, isto kao kad se neko guši u moru, pa kad ono malo izađe na površinu, lakše mu, e tako je i nama, ali meni se to rijetko dešava, jer su oko mene sve bili prijatelji vezani za dunjaluk, prijatelji koji su pili alkohol, išli u diskoteke, bili daleko od Allaha, oni su onako reda radi došli na moju dženazu i poslije su me zaboravili. Pa tako će i vas vaši zaboraviti, oni vas vole jer imaju od vas interes, čuvajte se onih koji se boje Allaha, to su vam najbolji prijatelji. Boravite što više pod majčinim nogama, ljubite ih, masirajte, da znate kako to Allah voli, ljubite je, grlite je, pomilujte je, o kako Rabb voli poslušnost prema roditeljima i kada ste milostivi prema njima.

Da, i ovo za kraj da ti ispričam. Bio sam ljubitelj ogovaranja pa da ti ispričam hal i stanje susjednog mezara, komšije koji je nedavno stigao. Priča se da se nije čistio od mokraće i čujem strahovito se kažnjava. Da vi ljudi imate mogućnost da sve to čujete padali bi u nesvijest, izgubili bi zdravlje. Tako ti je to. Sve što sada imam jeste nada da se uzdam u Allahovu milost. Tebe savjetujem da iskoristiš ovaj naš iskaz da i ti ne bi sutra upao u isto stanje."

Almasa 80
23-04-2013, 07:32 PM
Neograničeno Božije znanje pretpostavlja Njegovu upućenost u predodređenja sudbine robova. Prema tome svako je na osnovu unaprijed određenog prisiljen na obistinjenje svoje sudbine i, ustvari, u svom životu ostvaruje Božiju volju. U tom slučaju nagrada i kazna, dobro i zlo u našim djelima predstavljaju metaforu, a slanje poslanika i njihovo pozivanje na dobro i stjecanje nagrade, te uklanjanje od zla i grijeha, iz ove perspektive su zapanjujući i spadaju u tajne skrivene iza zavjese - Božije tajne. Iz ove perspektive, prikriveni i svakom znani pijanac pripadnici su istog plemena i nijednom se ne može ništa zamjeriti, jer bi zamjerka djelima čovjeka, koji bez svoje volje radi na ostvarenju vlastite sudbine, značila i zamjerku na djelovanje Stvoritelja. Shodno tome, priznavanje grijeha i njegovo prihvatanje čini se pitanjem pristojnosti. U protivnom, udubimo li se u razmišljanje o stvaranju, niko se ne može optužiti za grijeh. Ovakvo viđenje izvor je ljudskosti trpeljivosti i bijega od isključivosti kao i zapanjenosti prilikom odabiranja puta.
Hafiz Sirazi

sajlent
23-04-2013, 08:06 PM
http://tiff.filmfestival.gr/inst/Festival/gallery/FilmFestival/50/Films/The_Legend_of_Lapot.jpg

* Lapot - Prema Jevremu Brkoviću (Glosarij, Aurora, Zagreb, 1996) "riječ lapot se odnosi na običaj ubijanja starih članova porodice, kada oni više ne mogu da rade i svojim radom pridonositi materijalnim potrebama domačinstva.Taj se običaj zadržao u Istočnoj Srbiji sve do dvadesetih godina 20. stoljeća. Spomenuta forma parentocida, znači ubijanja vlastitih roditelja, bila je dio narodnih običaja u području Homoljskih planina, Zaječara, u Negotinskoj Krajini, selima oko Pirota, itd."

Akademik Prof.Dr Tihomir Đorđević, u svome djelu "Naš narodni život", objavljenom 1923. godine u Beogradu, a u izdanju Srpske književne zadruge, kaže: "Prema tradiciji, kako je zabilježio gospodin G.Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije. Ubijanje ili bolje rečeno egzekucija porodične odluke, izvodila se javno u prisutnosti publike. Prije toga bi selom, u kojem se trebalo javno izvršiti takvo zlodjelo, išao seoski glasnik i vikao:" U tom i tom selu, u toj i toj kući, biće izvršen lapot. Dođite svi na podušje"

"U tačno određeno vrijeme kada su se ostali suseljani skupili ispred kuće, iz nje bi članovi familije izvodili nesretnog starca ili staricu, kojem bi na glavu stavljali jedan tanak kruh (lebac) od kukuruznog brašna, koji bi povezali oko žrtvine glave pomoću neke marame. Tada bi sinovi i kćeri ubijali starca ili staricu udarcima toljaga ili sjekira po glavi. Nakon toga groznog ubistva, svi prisutni bi ulazili u kuću na podušje, da jedu i piju, te da svi, a posebno "deca", žale ubijenog, kojeg navodno "nisu ubili" njegovi najbliži, već se "krivica" prebacivala na kukuruzni kruh (lebac) na žrtvinoj glavi, kao taj je kruh kriv za njenu smrt."

Blahhh
23-04-2013, 08:46 PM
saundz lajk lepota poroka
ono...bela marama i budjav lebac :D

mostary
06-05-2013, 08:12 AM
Neograničeno Božije znanje pretpostavlja Njegovu upućenost u predodređenja sudbine robova. Prema tome svako je na osnovu unaprijed određenog prisiljen na obistinjenje svoje sudbine i, ustvari, u svom životu ostvaruje Božiju volju. U tom slučaju nagrada i kazna, dobro i zlo u našim djelima predstavljaju metaforu, a slanje poslanika i njihovo pozivanje na dobro i stjecanje nagrade, te uklanjanje od zla i grijeha, iz ove perspektive su zapanjujući i spadaju u tajne skrivene iza zavjese - Božije tajne. Iz ove perspektive, prikriveni i svakom znani pijanac pripadnici su istog plemena i nijednom se ne može ništa zamjeriti, jer bi zamjerka djelima čovjeka, koji bez svoje volje radi na ostvarenju vlastite sudbine, značila i zamjerku na djelovanje Stvoritelja. Shodno tome, priznavanje grijeha i njegovo prihvatanje čini se pitanjem pristojnosti. U protivnom, udubimo li se u razmišljanje o stvaranju, niko se ne može optužiti za grijeh. Ovakvo viđenje izvor je ljudskosti trpeljivosti i bijega od isključivosti kao i zapanjenosti prilikom odabiranja puta.
Hafiz Sirazi

Ovdje se govori o kada i kaderu, tj. o određenju - tačno je da je određeno šta će kome biti i kako će završiti - ali mi ne znamo šta nam je određeno - a poslat nam je Poslanik i Uputa i rečeno nam da ko je bude slijedio da će ugodnim životom živjeti kako na ovom tako i na onom svijetu. Što se tiće grijeha - ako nam je određeno da ga učinimo - daj da se pokajemo za njega, što je isto tako određeno, daj da dovimo Allahu za oprost, da se trudimo i da s tim idemo ka onom što nam je određeno, a ne znamo šta je određeno. Znamo da ima džennet i džehennem - nadamo se džennetu, strahujemo od džehennema, trudimo se da radimo djela iskreno i ispravno ne bi li nam ih Allah primio i za njih nas nagradio. Allah je pravedan, nikom nepravdu neće učiniti.
Naše duše su posvjedočile da je On naš Gospodar Jedini - a ovaj život na dunjaluku to potvrđuje ili zanegira - te će se time dobiti nagrada ili kazna.

mostary
10-05-2013, 08:38 AM
Život nakon smrti


Pitate se da li postoji život nakon smrti? Pročitajte ovu priču...

Ova nam priča nudi usporedbu između ovosvjetskog života i boravka u majčinoj utrobi, jer se na taj način mogu jednostavno objasniti mnoge dileme koje muče ljude po pitanju života poslije smrti. Razmislimo o spomenutoj situaciji i nastojmo da uzmemo pouku, uz Božiju pomoć...

Zamislimo da su se u majčinoj maternici, Allahovo voljom, od zametaka formirao par blizanaca. Dok su uživali u blagodatima, jedan od njih reče drugom: „Kako je divno biti ovdje i živjeti na ovom svijetu! Kako je toplo i ugodno, imamo dobru nafaku, siguran dom, i sve što poželimo!“ Drugi mu tad reče: „Da, blagoslovljen je Onaj Koji nam je dao život i spojio nas zajedno!“ Blizanci su rasli i uskoro su se oblikovale njihove ruke, prsti, noge i stopala. Počeli su da šire i istežu svoja tijela, i da istražuju svoj mali svijet.

Tako su prolazile sedmice i mjeseci, i s prolaskom svakog dana, primjećivali su promjene u njima samima, a i u njihovoj okolini. „Mi se mijenjamo i vrijeme nam prolazi“, reče jedan od njih. „Šta li to znači?“ „To znači da se bližimo danu rođenja i odlaska s ovog svijeta“, odgovori mu drugi. Obuzeo ih je strah od nepoznatog. Bojali su se rođenja, jer su znali da to znači napuštanje njihovo divnog malog svijeta i sigurnog utočišta.

Pitali su se šta li ih čeka van granica njihovog svijeta? Ima li i tamo života, i šta se desilo s svima onima koji su se prije njih rodili? „Da se mene nešto pita, ja bih najradije ovdje vječno živio, i nikad ne bih otišao dalje“, reče jedan od njih. Drugi mu tad reče: „Ja vjerujem da postoji život i nakon rođenja, zar ti ne vjeruješ?

Sve promjene kroz koje smo prošli su samo znak da ne možemo ovdje ostati, bez obzira koliko nam je lijepo. Selimo se u mjesto gdje ćemo moći iskoristiti sve ono što smo ovdje činili, koristit ćemo i usta, i stomak, i oči i uši... U svemu se oko nas krije mudrost i preciznost, pa zar ne vidiš da se neko brinuo o nama čitavo vrijeme dok smo bili zajedno? Neko nas je opskrbio, čuvao, i sve nam je blagodati podario. Zar misliš da bi nas napustio i zlo nam učinio, a već je prema nama dobročinitelj bio?

Zar smo ovdje boravili uzalud i bez svrhe, a u svemu je dokaz za one koji misle?“ „Ma kako može postojati nešto van ovog svijeta? Ko ti je to rekao? Pa kad krenemo tamo, pupčana se vrpca prekida, i gubimo izvor hrane i nafake, zar ne? Šta ćemo tad, ha? Šta ti znaš, možda smo se ovdje našli slučajno i bez ikakve svrhe? I jesi li ikad pričao s nekim ko se rodio? Je li se iko vratio s onoga svijeta da nam kaže šta tamo ima!? Ne, život nakon rođenja ne postoji!!“
______________________________

Pouka: Prisjetimo se na trenutak boravka u majčinoj utrobi. Granice našeg tadašnjeg znanja nisu dosezale van granica našeg malog svijeta. O životu i ljepotama na dunjaluku nismo niti sanjali, a da smo ih poznavali, jedva bismo dočekali dan rođenja znajući da idemo na bolje i ljepše mjesto. Sličan je primjer i s odlaskom na ahiret i životom poslije smrti. Kad bismo znali ljepote tamošnje, njima bismo prednost dali i njima se radovali već sad...

Piše: Nedim Botić

mostary
17-06-2013, 09:22 AM
Znate li ko sam ja?


Hm, o meni ljudi baš mnogo i ne razmišljaju, a često me susreću. Neki me susreću haman svaki dan i to po nekoliko puta. I kad se sretnemo, nikad, ama baš nikad nisamo pričali na ovu temu. Vala, i meni nezgodno spominjati a da si me i upitao, ja bih ti rado odgovorio i sve u detalje objasnio. Onako, dok prolazim kroz grad i dok vas susrećem, i meni iskren da budem, rijetko na um padne, da neko baš od vas može kod mene sutra da završi...

Mislim da je pošteno da vam se i predstavim. Ja sam osoba koja te priprema za odlazak na drugi, bolji svijet. Da, pogodio si, ja sam onaj koji kupa mejite (mrtvace). Znam, na prvi pogled strašan posao, ali u principu nije, veoma poučan a šta sam sve vidio i doživio, bolje da ne znate. O tome možda drugi put, nego, da vam ukratko opišem, šta je moj zadatak kad dođete kod mene, ustvari, nećete doći, nego će vas donijeti. Nakon što vam Allahovom voljom Melek smrti uzme dušu i nakon što ljekar utvrdi i potvrdi da ste mrtvi, vaše tijelo koje je napustila duša, biva donešeno kod mene. Zašto kod mene? Zato jer je moj zadatak da vas lijepo uredim, okupam, namirišem, obučem, odnosno, spremim vas za vaše novo boravište, KABUR.

Prvo će te staviti na moj radni stol. Nakon toga, da li ja sam ili neko od mojih pomočnika, skinut ćemo tvoju odjeću sa tebe. Neće ti više trebati, bez obzira koliko si je skupo platio i koliko ona markirana bila. Onda, nakon što ti skinemo odjeću, prekrit ćemo tvoje stidno mjesto, jer musliman ima da poštuje moralne norme i kod mrtve osobe. Onda ćemo ti lijepo glavu i trup lagano podignuti, haman u sjedeći položaj i lagano pritisnuti stomak, da izađe ako je ostalo bilo šta od nečistoće.

Onda se uzima voda i kreće proces kupanja tvog tijela. Mogu te okupati hladnom a ne smeta ni toplom vodom. Recimo ako na tvom tjelu bude, neka mrlja koja se ne može oprati hladnom vodom, onda ide topla, bilo kako bilo, nećeš osjetiti razliku. Ali, prije kupanja, treba da ti uzmem abdest. Da, ja ću te lično abdestiti. Eto, ako se nikad u životu nisi abdestio, ja ću se za to pobrinuti. Nakon abdesta, oprat ću ti kosu, lice i bradu a poslije toga, perem ti čitavu desnu stranu. Kad završim sa desnom stranom i stidnim mjestom, isto radim sa lijevom stranom. Ovakav način kupanja ću ponoviti tri, sedam ili više puta, hoću da te lijepo okupam i pripremim.

Kad te okupam, onda peškirom ću da posušim tvoje tijelo kako se tvoje novo odijelo, ćefini ne bi smokrili. Zatim ću da uzmem češalj i lijepo ti počešljam kosu i ako si imao bradu. Onda će mi donijeti tvoje novo odijelo, čisto i ispeglano. Mislim da nisi imao priliku da ga prije probaš i mislim da će ti odgovarati. Svakako, prije oblaćenja kefina, malo ću te namirisati, možda neko i osjeti tvoj miris dok te budu nosili na ramenima.

Eto, to sam ti ja, insan koji će te opremiti na ona svijet. Kažem ti, viđamo se haman svaki dan, a nikad me još do sada nisi upitao kako to ide ili da porazgovaramo kako će to izgledati kad tebe baš donesu kod mene. Ja sam spreman uvijek, a ti? Ono što ja trebam uraditi je samo rutina, međutim, nakon što te ja sredim i uredim, za tebe počinje dug put, pun iščekivanja i neizvjesnosti. Šta si premio za taj put, to ti najbolje znaš. Zato, počni sa ozbiljnim pripremama, jer Melek smrti ne bira vrijeme, pol niti godine.

Saudin Cokoja

mostary
24-06-2013, 07:30 AM
Priča o djevojčici, grijesima i brisačima na autu


Jednog sam se kišovitog popodneva vozio jednom od glavnih gradskih ulica, posebno pazeći pošto je cesta bila mokra i skliska.

Moja kćerka, koja je sjedila na udobnom stražnjem sjedištu, se iznenada javi: „Babo, razmišljam o nečemu“.

Ova njena izjava je obično značila da je o „toj stvari“ razmišljala duže vremena, i da je sad bila spremna da s mnom podijeli svoje otkriće.

Želio sam da čujem šta mi ima za reći, pa sam rekoh: „O čemu razmišljaš, dušo?“

„Kiša“, ona započe, „liči na grijehe, a brisači za stakla je brišu baš kao što Allah briše naše grijehe.“

Osjetio sam žmarce kako prolaze kroz moje tijelo. „MašaAllah, dušo.“

Osjetih znatiželju. Zanimalo me kako moja kćerkica razmišlja, pa je upitah: „Dušo, zar ne primijetiš kako se kišne kapi neprekidno spuštaju? Šta to znači?“

Nije oklijevala niti trenutka da bi pružila odgovor: „Mi nastavljamo da griješimo, a Allah nastavlja da nam oprašta“.

Ovog se događaja uvijek sjetim kada uključim brisače na autu.



Nedim Botić

mostary
27-06-2013, 08:54 AM
Priča o djevojčici i ukrašenoj kutiji

Prije par godina je jedan moj prijatelj kaznio svoju 3-godišnju kćerkicu jer je uludo potrošila čitavu rolnu ukrasnog papira. Nisu baš bili pri novcima, pa se je naljutio vidjevši da je dijete samo pokušavalo da ukrasi nekakvu kutiju.

Sutradan je djevojčica tu istu ukrašenu kutiju donijela svom ocu i rekla: „Ovo je poklon za tebe, babo.“

Otac se je isprva zastidio svoje jučerašnje reakcije, ali se je ponovo naljutio vidjevši da je kutija – PRAZNA.

Zagalamio je: „Zar ne znaš da kad hoćeš dati poklon, da trebaš nešto i da staviš u kutiju!?“

Djevojčica ga pogleda s suzama u očima i reče: „O babo, pa kutija nije prazna. U nju sam stavila puno poljubaca. Sve za tebe, babo...“

Očevo se srce tada slomilo. Zagrlio je svoju kćerku i ponovo zamolio za oprost...

Rekao mi je od tog dana tu kutiju čuva pored svog kreveta. Kad god se rastuži, uzme je u ruke i sjeti se ljubavi svog djeteta...

__________________________________________________ ___

‎"Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!'" Kur'an, El-Furkan, 74.

Nedim Botić

mostary
02-07-2013, 09:44 AM
Pravedni milijarder


Allah je uvijek na strani onih koji su iskreni i pravedni. Divan li je insan kojeg krase te osobine, bez obzira ko on bio. Često možemo kod vjernika praktičara, znači koji obavljaju pet vakata, koji poste i rade druga Allahu draga djela, da nađemo osobine nepravde i lažne iskrenosti. Ima istine kad se kaže:“Ne znam vala, stalno je u džamiji a gleda kako će nekoga da prevari.“ U srcu pravog vjernika, osobine prevare, neiskrenosti, pohlepe, zavidnosti i licemjestva, ne bi se smjele naći, jer su to bolesti srca koja vjernikova vanjska djela (namaz, post i dr.) pretvara samo u formu, gibanje, gladovanje. Želim da podijelim sa vama slučaj saudijskog milijardera...

Sulejmana ibn Abdulaziza er-Radžihija, koji je pored ogromnog bogastva bio izuzetno učen čovjek, bogobojazan i veoma skroman. Njegov slučaj govori i pravednosti i iskrenosti, ne samo prema Allahu, nego i prema ljudima, a kad je čovjek iskren i pravedan u svojim namjerama i poslovima, onda Allah daje rezultate.

Naime, pored mnogih projekata, Sulejman er-Radžihi, odlučio je da zasadi velike plantaže raznog voća i povrća. Dok je vršio konsultacije sa inženjerima i stručnjacima iz tih oblasti, podvukao im je, da hoće čisto voće i povrće, bez ikakvih hemija i kemikalija. Znači, čistu zdravu organsku hranu. Iako su ga uvjeravali, da je danas teško održati plod bez prskanja raznim kemikalijama, šejh er-Radžihi je bio uporan u svom stavu, rekavši da ne želi ljudima i njihovim porodicama prodavati haman živi otrov, nezrelo voće i povrće. Ono što ostane čitavo i zdravo, to će se i isporučivati. Pošto su vidjeli da je čvrst u svom stavu, inženjeri se slože te sa ostalim radnicima, započnu proces zasađivanja.

Nakon nekoliko sedmica, inženjeri koji su nagledali rast i razvijanje posađenih sadnica i ostalog, primijetili su kao što su i očekivali, invaziju štetnih organizama koji su jeli lišće izraslog povrća. Odmah su javili šejhu er-Radžihiju da mu kažu šta se dešava i ako povrće ne naprskaju određenim kemikalijama, da će sve biti uništeno.

Njegov odgovor je bio jasan. Na telefon im je rekao:“SLUŠAJTE, NIŠTA VI NEĆETE PRSKATATI, JA SAM OBEČAO NARODU DA ĆU PROIZVODITI I PRODAVATI NJIHOVIM PORODICAMA ZDRAVU ORGANSKU HRANU I SVOGA OBEĆANJA ĆU SE DRŽATI. AKO URADIM SUPROTNO, TO ĆE BITI VARANJE NARODA A VARANJE JE GRIJEH!“

Ništa, inženjeri su ga poslušali i pustili onako kako su našli. Iduće sedmice kad su obilazili povrtnjake i voćnjake, vidjeli su nešto što nisu povjerovali odmah. Naime, pojavili su se novi organizmi koji su pojeli sve one prve te napustili listove sa povrća, tako da je povrće i ostalo posađeno ostalo netaknuto i zdravo. SubahanAllah!

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: "Kod Allaha na Sudnjem danu će biti najgori čovjek licemjer, koji je jednima govorio jedno a drugima drugo." (Buharija, Muslim i Ebu Davud)

I hadis koji možda najbolje oslikava ovaj svijetli primjer je hadis Abdullaha ibn Mes'uda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: ”Budite iskreni, jer iskrenost vodi dobru, a dobro uistinu vodi u Džennet. Sve dok je čovjek iskren i teži iskrenosti, biće upisan kod Allaha kao iskren. Čuvajte se laži, jer laž vodi u griješenje, a grijeh uistinu odvodi u Džehennem. Sve dok čovjek laže i teži laži, biće upisan kod Allaha kao lažov." (Buharija, Muslim, Ebud Davud i Tirmizija)

mostary
09-07-2013, 01:14 PM
Prva priča:

Grupa mladića od Ehli Sunneta, uhvaćena je u Siriji od strane zločinačke vojske Bešar el-Asada. Tjerali su ih da učine sedždu na njegovoj slici. U početku su to odbijali, međutim, nakon žestokih udaraca, momci su to uradili, osim jednog. On nije htio. Onda su ga počeli mučiti raznima metodama: strujom, udaranjem, vatrom...

ali, nije htio, sve je trpio ali je odbio da učini sedždu na slici jednog zločinca, jer sedžda se čini samo Gospodaru ljudi. Kad su vidjeli da ne odustaje, sve zajedno su ih vratili u zatvor. U zatvoru, momci koji su uradili sedždu, čudili su se njegovoj izdržljivosti i upornosti.

Jedan od njih mu reče: "Slušaj, mi smo to uradili samo da nas više ne muče, bila je to nužda a znaš kad je život u pitanju, da je dozvoljeno negirati i Allaha, svakako samo riječima a vjera u Njega ostaje u srcu, pa smo i mi tako postupili, sedždu smo uradili ne zbog toga da mi njega nešto uvažavamo, dok smo činili sedždu, naše misli su bile usmjerene samo ka Allahu, jedinom Dostojnom da Mu se padne na sedždu, zašto nisi i ti tako postupio, Allah zna da smo bili primorani da bi spasili svoje živote?"

Izmučeni mladić reče:"NIKAD U ŽIVOTU NISAM OBAVIO NITI JEDAN NAMAZ I NIKAD U ŽIVOTU NISAM PAO ALLAHU NA SEDŽDU, PA NISAM HTIO DA MOJA PRVA SEDŽDA BUDE NA SLICI JEDNOG ZLOČINCA I ZLIKOVCA KAO ŠTO JE BEŠAR!" Na njegovom licu su se vidjele suze pokajanja i vračanja Gospodaru. Dovio je stalno u zatvoru da mu Allah oprosti prijašnje grijehe jer je živio u teškoj zabludi.
____________________________________

DRUGA PRIČA:

Šejh Salih el-Megamisi, Allah ga sačuvao, prenosi slučaj koji se desio u Medini, gradu Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Naime, dok se iščekivao jedan od namaza, u Poslanikovu, s.a.v.s., džamiju ušao je stariji čovjek iz Jemena porijeklom. Inače je živio u Medini i većina džematlija je znala da nije znao ni čitati ni pisati. Kad je ušao u džamiju, razgledao je da vidi imal ko da uči Kur'an.

Našao je jednog mladića te mu prišao. Zamolio ga je da mu uči Kur'an a on da sluša, jer nije znao čitati. Svakako, mladić je rado pristao. Mladić je melodično učio Allahove riječi a dedo iz Jemena je uživao. Vidjelo se na njegovom licu da uživa slušajući Allahov govor.

Mladić odjednom stade sa učenjem i reče dedi: “Amidža (tako mlađi arapi starije zovu od milja), u ajetu se spominje sedžda i treba da je uradimo.“ Ustali su te učinili sedždu. Mladić se vratio na svoje mjesto kako bi nastavio sa učenjem, a dedo je ostao na sedždi. Mladić pomisli da dedo na sedždi dovi i traži oprosta. Međutim, to je bila njegova zadnja sedžda. Dedo je na sedždi u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji preselio. Da, ušao je u džamiju da potraži nekoga da mu uči Kur'an kako bi on slušao i na kraju je preselio na sedždi koja se spominje u ajetu. Blago njemu, lijep završetak.

Ako vam je se Allah smilovao pa znate učiti u Kur'anu (prvenstveno mislim na našu omladinu koji su dali hatme u džamijama), nemojte zaspati a da niste barem pola ili čitavu stranicu Kur'ana proučili, neka ti zadnje riječi pred spavanje budu Allahove riječi.


Ramazan mubarek olsun

bihi
24-07-2013, 06:48 AM
Savjet sestri muslimanki

♥ Budi kao ZATVORENA KNJIGA, ne dopusti da te bilo koji muškarac čita osim onog kom je to Allah već za tebe odredio, tj. tvom mužu.

♥ Nemoj biti jedna od IZGUBLJENIH STVARI bilo kojem muškarcu, i nemoj biti još jedna koju će on dodati u svoju "arhivu"

♥ Nemoj pretvoriti svoje srce u "laboratorij" emocionalnih iskustava, koji završava svaki put sa suzama i žaljenjem i ljutnjom prema Allahu.

♥ Ne pokušavaj zadobiti ljubav nekog momka, gubeći Allahovo zadovoljstvo.




Mladiću! Djevojko!

Zar ne biste željeli da vas Allah stavi u Svoj hlad na dan kada neće biti hlada osim Njegovoga?
Zar ne biste željeli da uzmete svoju knjigu na Sudnjem danu u desnu ruku i kažete: «Evo vam, čitajte moju knjigu, ja sam čvrsto vjerovao da ću račun svoj polagati!»
Zar ne biste voljeli susret s plemenitim vjerovjesnicima u džennetskim prostranstvima?
Zar ne biste voljeli gledati u lice Gospodara svoga: «Toga dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati.»
Ko od vas ne voli blagodati koje nikada neće prestati?

Pa, ako zaista želite sve te blagodati i ljepote, onda nam ne preostaje ništa drugo do iskreno vraćanje svome Stvoritelju preko iskrenog pokajanja i da svoj život uredimo onako kako su to činile ispravne generacije, obračunajmo svoje duše prije nego li budu obračunate od strane Allaha.

bihi
24-07-2013, 02:58 PM
Pažnja, ti kažeš ovako, sa čim se ja naravno ne slažem u jednom dijelu toga. Kažeš: ''Ništa nije bilo, ama baš ništa, i onda je postalo odjednom sve iz tog ničega, samo po sebi''.

Ne slažem se sa ovim 'samo po sebi', već ti kažem da, stvoreno nije moglo nastati bez Stvoritelja. Čak ti je i razum stvorio kojim ćeš to zaključiti!

Kako da nema ništa, ne postoji ništa, a onda da se samo stvori nešto?

Jedino On Uzvišeni nije stvoren i jedino On stvara i ničemu sličan nije.

Nije ovisan o stvorenom, dok je stvoreno ovisno o Njemu.

Archer
27-07-2013, 10:25 PM
http://www.znamo.ba/ako-bog-postoji-zasto-dopusta-ovolike-strahote-sjajan-odgovor-dao-je-jedan-obicni-covjek/

Ako Bog postoji, zašto dopušta ovolike strahote? Sjajan odgovor dao je jedan obični čovjek

mostary
13-08-2013, 03:35 PM
Ne pati samog sebe više bezveze!


Svi osjete da u ramazanu ima nešto, nekako je čovjek rasterećeniji, ljepše se osjeća. Onaj koji klanja, pojača, onaj što pije, prestaje piti. Neko posti, neko sebe ubjeđuje da ne može. Neko broji rekate i klanja "turbo teravije" - a neko uživa u ljepoti riječi Božije. Kad sve prođe, neko tuguje, a neko se raduje. Al' svejedno Allahova milost obuhvata sve.

Onda dođe bajram i neko se napije. "Došlo je i mojih 11 mjeseci" - našali se. Možda je klanjao i bajram namaz. Možda je. A možda okasnio je, pa onako na ulici, ispred džamije, čučnuo. Bez sedžde, da ne isprlja odijelo, onako malo, nageo se. Možda je. On nije shvatio život. Sigurno nije. Njegov zivot je bez svrhe i on sretan biti ne može.

Naleti mu kakvo "dobro" pa on tu i tamo zavara se. Na trenutak obraduje se. Sve misli da je na pragu sreće. A kad preko praga pređe u provaliju strovali se. I tako iznova se digne, i svaki put nada se. Od nadanja više umoran je. U dubini duše hoće da pukne. A tek njegova smrt je kraj njegove tužne priče.

A onaj drugi Allahu pokoran je. On klanja beš vakat i drugom pomaže. Na licu mu vidiš tragove sreće. On stalno nasmijan je. Njegova duša vesela je. Njegov život ispunjen je. A njegova smrt je tek početak njegove priče.

On ne sudi ovom prvom, on ga žali i razumije. Jer on je možda nekad bio taj, dok mu se Allah smilovao nije. On ga neumorno zove: "Nije to burazeru, tamo negdje, za tamo neke. Ova sreća je tu i svakom dostupna je. A ova vjera ponosna je. Ona čeka mene i tebe!" - on ga zove, a ovaj ne čuje.

On ga opet zove: "Hajje ale salah" - na namaz da dođe.
"Hajje alel felah" - Tvoj uspjeh i sreća u namazu je.
"Allahu ekber. Allah je najveći. Veći od svakog problema i brige. Veći od svakog straha i ljepši od svake ljepote. On te voli i razumije. On je tu kad niko nije.
"La illahe illellah" nema boga osim Njega, Njemu zato predaj se! Tvoja sreća kod Njega je. Tvoj život u Njegovoj ruci je. NE PATI SAMOG SEBE VIŠE BEZVEZE! A sve s prvim namazom počinje! Probaj, ustraj, uvjerićeš se! Nešto lijepo desiće se. Nešto što se riječima opisati ne može!!!

Na ovaj Bajram vam želim svima da osjetite u potpunosti ljepotu islama. Bajram serif mubarek olsun, a ovo prosljedite!

bihi
17-08-2013, 06:31 PM
Zacudjujuce je koliko danas muslimanki odlazi na mjesane forume, forume na kojima se javljaju i muskarci i zene, i dopisivaju se, sale, polemisu sa muskarcima, kao da je to nesto sasvim normalno i dozvoljeno. SubhanAllah, pa ti ljudi, pa makar bili i muslimani i makar se diskutovalo i o islamu, su tim sestrama stranci, tj. nisu im mahremi, pa gdje je onda tu stid i dostojanstvo jedne muslimanke. Ne samo da neudate sestre rade ove stvari, vec mnogo i udatih sestara se javlja po ovakvim forumima. O Allahu, gdje je ljubomora kod njihovih muzeva kada dopustaju... svojim zenama da sklapaju poznanstva, prijateljstva i da salju osmjehe (smajlove) drugim muskarcima? Gdje je, isto tako, stid kod brace, kada tako olahko ulaze u raspravu sa necijim tudjim zenama i kcerkama preko raznih foruma? Nesto novije sto se moze vidjeti na nekim nasim stranicama sa islamskim predznakom (??) su njihovi "Facebook fan clubovi" - insan moze vidjeti kako nase sestre salju svoje slike, i pokrivene i otkrivene sestre? SubhanAllah, Allah, svt, propisao hidzab zenama da pokriju svoje ukrase i da tako ne skrecu paznju i poglede muskaraca-stranaca na sebe, a mnoge nase sestre isturaju svoje slike na internet da ih citav dunjaluk moze gledati??? Savjet sestrama je da se istinski boje Allaha, svt, i da se potrude da te slike uklone i povucu iz javnosti, jer neka se zapitaju ko ce gledati te njihove slike i sta im je cilj sa postavljanjem svojih slika u javnost. Onaj brat koji se boji Allaha, svt, nece dozvoliti sebi da ulazi i gleda te slike i da sebe na taj nacin stavlja na iskusenje. I zapitajmo se, subhanAllah, zar moramo sljedtiti i kopirati bas u najmanju sitnicu nevjernike, pa sta god oni urade, moramo to i mi, kao slijepci za njima. Postavljati slike zena na javna mjesta je daleko od islama i islamskih propisa, jer zar neko sumnja da je dozvoljeno zeni muslimanki da zaljepi svoju sliku na neku tarabu na putu, pa da svako ko naidje gleda i bulji u njenu ljepotu. A internet je nesto slicno tarabi na putu, kada se radi o ovom slucaju.

bihi
17-08-2013, 06:32 PM
U doba elektronskih medija, kao što su internet, e majl, mobitel, sms poruke, blue tooth, messenger i facebook i mnogi islamski web portali i forumi, za ženu muslimanku je gotovo nemoguće sačuvati svoj stid, sram i čednost. Plašt anonimnosti koji internet pruža naoko daje ženi muslimanki privdnu sigurnost da je niko ne poznaje i da je tu sigurna. Ženska naivnost i lakomislenost je nedvojbeno dokazana, i s time njena ranjivost je dovedena na visoku razinu. Već godinama na velikom broju islamskih internet portala i foruma sa naših prostora se dešava očito miješanje između spolova, u dugometražnim komentarima, iznošenju i razmjeni mišljenja, opisivanje sebe, vlasitog privatnog života i ostalih detalja koji bi u okvirima islama trebali ostati nedokučivi strancima. Intimnost žene muslimanke je svedena na nezavidan nivo. Brzinu kojom se sestre oglašavaju u komentarima, sa veoma jakim stavovima, i neke čak toliko hrabro komunicirajući s braćom na javnom mjestu kao što je internet srozavaju sebe i svoju ličnost na nivoe vremena prije svga pokajanja i okretanja vjeri. Nijedan daija se nije oglasio na ovu temu povodom ovog pitanja, vjerovatno iz razloga što i sami ponekad učestvuju u konverzacijama i komunciraju sa osobama ženskog spola. Neminovno je da će se doći u kontakt sa osobom drugog spola u svijetu u kojem danas živimo, međutim, taj kontakt bi se po svaku cijenu trebao ograničiti na nužno i neophodno. Niko nemože dokazati da je komentarisanje na forumima, facebooku i ostalim internetskim vidovima komunikacije neophodno niti nužno. Udate sestre se dovode u situacije gdje čak imaju i svoje vlastite fotografije koje ih doslovno i vjerno opisuju, a mnoge pa možda i većina naših pokrivenih sestara su lijepog izgleda i fizionomije. Nevažno da li se radi o udatoj ženi ili pak o djevojci, činjenica je da je svaki razgovor sa ne mahremom te ženske osobe haram, i samim tim se dovodi u pitanje njen nijjet, čast i iman, odnosno nivo bogobojaznosti i respekta za Allahove zakone. Perspektivni prosci će dakako uvijek se zapitati koliko vremena je takva djevojka provela na chatu, razmjenjujući slike i razgovore intimne prirode. Mnogi muževi su neupućeni o učestvovanju njihovih supruga na chatovima i forumima i o njihovoj komunikaciji sa osobama odnosno braćom koji su nerijetko i sami oženjeni. Izlaganje šejtanskim spletkama svjesno i jasno je veliki haram. Mnogi od nas se zavaravaju da je ovo možda jedan vid dawe ili islamskog misionarstva, da će na takav način iznošenja svojih mišljenja ili plasiranja raznih audio i video materijala podstaketi nekog da bude bolji musliman ili eventualno ne muslimana da se vrati islamu. U islamu je sve jasno. Halal je jasan i haram je jasan! Druga alternativa ne postoji. Čuvanje čednosti i čestitosti je farz, čuvanje od harama i šejtanskih spletki je farz! Dawa je sunnet, i nije obavezan čin. Samo naše ponašanje može da bude vid dawe, i ništa dodatno u većini slučajeva nije ni potrebno da bi se širio islam. Poslanik alejhi selam jer rekao u hadisu:“ Haram je kao njiva kada stoka pase pa se nezna gdje je granica njegove i susjedove njive,....“ Sestrama pod hidžabom koje su se emancipovale i slijede pokret feminizma, učestvovanje u internetskim raspravama je dnevna norma. Raspravljanje s osobama muškog pola ne predstavlja nikakvu barijeru njihovim modernističkim ubjeđenjima. Ovo je ogroman problem današnjeg ummeta. Žena je postala sredstvo koje se lako izmanipuliše od strane prvo šejtana pa onda zlih spletkaroša koji se kriju pod plaštom islama. Mnoga braća se takođe zavaravaju s jedim od Allahovih dozvola a to je poligamija. Oni smatraju da im je pod ovim dozvoljenim činom dozvoljeno i da takođe upoznaju i razgovaraju sa potencijalnom drugom ženom, ili pak trećom i tako dalje. Mnoge djevojke koje su se vratile islamu, padaju na ovakve priče jer su ponesene inekcijom imana i trebaju nekog ko je dugo vremena u islamu ko bi ih poučavao vjeri. Ovakva braća postaju lovci a nedužne sestre plijen. Većina ovih sestara povratnica u islam, su iskrene i časne sestre koje padaju u klopke šejtana i osoba s lošim nijjetim, bolje rečeno prljavim nijjetom. Ovakve sestre se jednostavno oslanjaju na Allaha i prihvataju Allahove odredbe bez sumnje, a neko ko se predstavlja u svijetlu islama je kao žarulja na koju lete mušice. Privlačna u početku ali smrtonosna na kraju. Ovakve avanture su veoma česte i nerijetko se završe u propasti jer dokazana činjenica je ta, da se do halala ne dolazi na haram način. Allah će uvijek razotkriti i poniziti one koji zloupotrebljavaju njegove zakone za svoju ličnu i ovo dunjalučku korist. Zašto se sestre upuštaju u ovakve sumnjive stvari od kojih nam je naređeno da se klonimo,....šta je razlog tome? Odgovor je veoma kompleksan i zahtijeva mnogo poznavanja ljudske psihe, islama i uopšteno sociologije ljudskih bića. Ovo je vid opsjednutosti. Bolesti zaraze s virtualnim svijetom, koji je gori od dunjaluka, u svojoj prolaznosti. Mnogi brakovi su upropašteni na ovaj način. Sestre imaju više kontrole u svojim rukama nego što i same misle. One su primamljive, izazovne i privlačne za braću u svakom slučaju. Kao med za medvjeda koji ide ka košnici, ako je košnica nezaštićena i izložena i pristupačna, neminovno je da će medvjed provaliti i uzeti med. Sestre bi trebale povesti računa o svom ponašanju, izgledu i izlaganju svojih osobina i ličnosti kroz svoje komentare, samom spoznajom da su atraktivne, trebaju znati da predstavljaju izazov kako ne oženjenom bratu, tako i oženjenom. Trebaju biti svjesne da je njihovo ponašanje na ovakav način strašan čin koji neminovno vodi u grijeh, otvarajući opciju da ih neki brat kao takve zamišlja, poželi pa možda čak i na nemoralan način. Same ženine riječi bez izloženog izgleda mogu nekog od braće da natjeraju da se ponese na nedozvoljen način. Za svaku akciju postoji reakcija. Mi smo insani koji su podložni grijesima i koji su podložni šejtanskom utjecaju. Naše bitisanje na dunjaluku je kratko,...samim sebi dajemo za pravo da donosim sopstvene fetve, zavaravamo se pod plaštom nedozvoljenog kako to nije toliko strašno jer niko nezna recimo ko smo na forumu, ali Allah zna!!!! Allah sve zna! Ko smo to mi da se zavaravamo i da krojimo i prekrajamo zakone halala i harama, edeba i ahalaka i kodeksa islamskog ponašanja i života? Sestre, probudite se, dovoljan vam je Allah a divan li je On zaštitnik. Prvo svežite svoje deve pa se onda uzdajte u Allaha! Zašto ste se dovele na ovaj nivo i zašto se ne bojite Allaha? Jel vam potrebna potvrda od insana da ste lijepe, atraktivne i inteligentne? Ko je vama vaš Gospodar, vaš nefs ili Allah? Promislite da li raditeupravo nešto što bi definitivno zabranile svojim kćerkama i sinovima. Zašto gubite dragocijeno vrijeme, koje bi mogle provoditi u zikru ili ibadetu, pa čak i čišćenju vaših domova, jer i za to će te biti nagrađene? Kažete to je odmor ili predah, pa šta se desilo s odmorom u namazu, obaveznom ili dobrovoljnom? Šta se desilo sa činjenjem dobrih dijela porodici, komšijama, zijaretima porodici i prijateljima, pa zar i to nije odmor ili predah pa čak i razonoda za koju će te biti nagrađene. Gdje je nestao moral, stid i čednost žene muslimanke? Sve su prilike da se utopio u moru cyber virtuelnog dunjaluka koji se gasi jednim klikom,...zapitajte se jeli vrijedno,...nije, nije vrijedno ni krila mušice a ne kamoli nečeg drugog! SubhanAllah!!! Hoće te li prodati par sati ili dana internetskog uživanja na nedozvoljen način za svoj Džennet! Hoće te li se opustiti do te mjere da zanemarite svoju svrhu postojanja, hoće te li se prepustiti moru interneta da vas talasa i baci od oštre hridi grijeha pa da se onda probudite? Čovijek je doista vrijeme a vrijeme prolazi, kada će ovaj košmar prestati, kada će te se probuditi i shvatiti da ste jedinke koje sačinjavaju organ, da svojim grijesima uništavate druge, da ih pozivate u grijeh, da uzrokujete da se nečiji mizan prevagne u lošim dijelima, .... Otvorite oči i spoznajte da je to cesta bez kraja koja vodi ka najstrašnijem odredištu,...Džehennemu. A braća, koja takođe sve ovo smatraju halalom, i da cilj opravdava sredstvo, takođe treba da se probude, i da se obračunaju sa samim sobom, i da shvate da je i plašt islama providan kada se koristi na zabranjen način. Jedino postaje neprobojan plašt ako se ojača iskrenošću, bogobojaznošću, i čuvanjem od grijeha. Jedan od načina je taj da se klone nedozvoljenog i da se čuva griješenja sa spoznajom prave svrhe života, a to je da smo stvoreni da robujemo Allahu i samo Njemu Uzvišenome a ne ženama i njihovim prolaznim čarima i ljepotom i slatkim riječima. Pa zar vas ne čekaju hurije u Džennetu, čiji sjaj i ljepota se nemogu ni zamisliti niti usporediti sa čitavim dunjalukom. O braćo zar ste spremni dati hurije za prolazne dunjalučke žene???? Samo onaj ko pameti nema će pozitivno odgovoriti na ovo pitanje. Vječnost je skupa roba, i samo za odabrane. Samo za garibe koji znaju svoj cilj i koji su svoje srce i svoju pamet predali Allahu na Njegovom putu. Okanite se nedozvoljenog ali i prolaznog, za nešto što je vječno i neizmjerno u svojoj cijeni i ljepoti. Shvatite kao poruku ali kao i kritiku. Allah je samo taj koji je sposoban da vidi i u srca i duše. Poslednji sud je kod Allaha, pa pomislite na koji tas vage će biti bačeno vaše vrijeme provedeno na internetu. Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nas je obavijestio da je uklanjanje od iskušenja bolje čovjeku, makar da bude pastir ovaca, pa je rekao: „Doći će vrijeme da najbolji čovjekov imetak budu ovce s kojima će ići po planinskim obroncima i kišnim predjelima, bježeći sa svojom vjerom od iskušenja." (Buhari, hadis 19) Ummu-Seleme, radijallahu 'anha, je rekla: „Probudio se Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, jedne noći prestrašen, govoreći: 'SubhanAllah, šta je Allah spustio od riznica i šta je spustio od iskušenja, ko će probuditi stanovnice soba, (misleći na svoje žene), kako bi klanjale. Biće onih koje su odjevene na ovom svijetu, a neodjevene na Ahiretu." (Buhari, hadis 115) Huzejfe b. El-Jeman je upitao Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem,: „Ima li nakon ovog dobra, sa kojim je došao, kakvog zla?" Reče mu: Da. - Ovaj upita: „A ima li nakon ovog zla kakvog dobra?" Reče Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: Da, a u njemu je dim." - A šta je njegov dim? - Reče: „Narod koji slijedi put mimo mog puta, i usmjeravaju mimo moje upute, nešto dobra primjećuješ kod njih, a nešto lošeg. - A ima li nakon toga kakvog zla? - Reče: Da, pozivači na vratima vatre, ko im se odazove bace ga u nju. - Rekoh: O Allahov Poslaniče, opiši nam ih. - On reče: Oni su od naše kože i govore našim jezicima." (Buhari, hadis 3606, Muslim, hadis 1847) Tekst napisala sestra Rumejsa

mostary
20-08-2013, 09:31 AM
SABAHSKI EZAN

Imala sam sestru koja je većinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je učila Kur’an. Ako bih je tražila, mogla bih je naći na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku’u ili na sedždi ili kako podignutih ruku prema nebesima, upućuje dove Gospodaru nebesa i zemlje. Takva je bila jutrom i večeri kao i sredinom noći te dok bi obavljala noćni namaz. Nije napuštala ibadete niti se zamarala.

Ja sam joj bila sušta suprotnost. Pratila sam modne časopise i gubila vrijeme čitajući knjige o romantičnim ljubavnim pričama mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvećivala sam filmovima i televiziji. Tog jutra veoma važnog za mene ugasila sam televiziju nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku začuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžda. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajući na djelo koje je vrednije od spavanja. Međutim, pored toga, legoh u postelju.

Do mene je došao topli glas moje sestre Munnevere: “Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah.” Mršteći se odgovorih joj : “Imam još čitav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.” “Dođi i sjedi pokraj mene,” reče mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjećajući iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: “Evo, sjela sam. Šta želiš?”

Tihim glasom proučila je ajet: “Svako živo biće će smrt okusiti i samo na Sudnjem Danu dobit ćete u potpunosti plate vaše…”. (Prijevod značenja Alu Imran, 185.) Na kratko je zastala, a zatim me upita: “Da li vjeruješ u smrt?” Odgovorih: “Naravno da vjerujem”. Da li vjeruješ da ćes polagati račun za svaki mali i veliki grijeh?” Rekoh: “Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta a isto tako i život je dug.” Začuđena naivnošću moga odgovora reče: “Sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?!

Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlađa od tebe a preselila je u saobraćajnoj nesreći?” Počela mi je nabrajati i druge slučajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: “Smrt ne poznaje godište čovjeka. Godine nisu mjerilo smrti.” Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: “Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrću. Mislila sam da ćemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora.”

Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo. “Vjerovatno ću ove godine ići na dalek put…. Na drugo mjesto … možda, Lejla …… Životi su u Allahovoj ruci…”

Puno je plakala. Pomislila sam na njenu opaku bolest i na činjenicu da su doktori tajno skrenuli pažnju mome ocu da ona vjerovatno neće još dugo živjeti. Međutim, ko ju je obavjestio o tome…. Ili je to ona pretpostavljala? Upitala sam je: “Šta ti je? O čemu razmišljaš?”

Progovorila je ovaj put snažnim glasom: “Možda misliš da ovo govorim zato što sam bolesna? Nikako, možda ću duže živjeti od onih koji su zdraviji od mene. Dokle ćeš ti živjeti? Možda još 20 god….Ili 40. A šta onda? Među nama nema razlike, jer ćemo svi krenuti na dalek put i ostaviti ovaj dunjaluk da bismo ušli u Džennet ili vatru. Zar nisi čula govor Allaha: “… I ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden taj je postigao ono što je želio.” (Prijevod značenja Alu Imran, 185.)

Dok sam odlazila od nje u ušima mi je odzvanjao njen glas: “Neka ti Allah ukaže na pravi put…” Osam je sati ujutru. Čujem kucanje na vratima. Ovo nije uobičajeno vrijeme mog buđenja. Čujem plač, tužne glasove. Sva uplašena pitam: “Šta se desilo?” Uskoro saznadoh da se Munneverino stanje pogoršalo i da je otac otišao s njom u bolnicu. “Allahovi smo i njemu se vraćamo!”- odzvanja po kući. Majka uči dove: “Allahu olakšaj Munneveri. Uvjek je bila dobra i pokorna kći. Nikad je nisam vidjela da gubi vrijeme.” Nije mogla sakriti suze.

Sa zalaskom sunca tog tužnog dana zavlada tišina u našoj kući. Ubrzo počeše dolaziti rođaci i prijatelji. Glasovi se pomiješaše. Kuća je sve punija. Ali, ja znam samo jedno-Munnevera je umrla. Nisam više mogla razlikovati one koji su došli. Ne znam ni šta su govorili. Misli su mi kružile kao talasi po uzburkanom moru: “Bože ! Gdje sam to ja? Šta se događa?” Nisam bila u stanju više ni da plačem. Obavjestiše me da otac želi da se poslijednji put oprostim sa sestrom. Poljubila sam njeno hladno čelo.

Dok sam je gledala ispruženu na smrtnoj postelji, samo bih se sjećala riječi koje mi je često navodila: “… I noga se uz nogu savije. Tog dana će Gospodaru tvome priveden biti.” (Prijevod značenja El-Kijama, 29-30.) Te večeri sam dugo sjedila na mjestu gdje bi ona obavljala namaz. Tada sam se sjetila koliko su je brinule moje brige. Sjetila sam se ko bi pomogao u otklanjanju mojih problema, ko je dovio Allahu za moju uputu, čije su oči suzile dok bi mi duge noći skretala pažnju na smrt i polaganje računa.

Allahu se utječemo i od Njega pomoć tražimo. Ovo joj je prva noć u kaburu. “Molim te, Bože, smiluj joj se i osvijetli joj kabur. Ovo je Mushaf iz kojeg je učila, a ovo je njena sedžada. Tu je i njena prelijepa haljina za koju mi je rekla da će je čuvati za svoga muža kada se uda.” Sjetila sam se nje i grčevito sam zaplakala nad izgubljenim danima. Molila sam Allaha da mi oprosti ono što je prošlo i da mi se smiluje. Molila sam Allaha da je učvrsti u kaburu kao što je i ona molila.

Odjednom upitam samu sebe: “Šta bi bilo da sam ja ta koja je umrla? Kakva bi bila moja sudbina? Dali Džennet ili Vatra?” Nisam smjela tražiti odgovor na ova pitanja zbog straha koji me je obuzeo. Suze su mi lile još jače: ALLAHU EKBER!!! ALLAHU EKBER!!! Čula sam sabahski ezan. Ovaj put ga nisam zanemarila. Dok sam ponavljala mujezinove riječi, osjećala sam smirenost u duši.

Ogrnula sam svoj ogrtač i ustala da klanjam sabah. Klanjala sam namaz kao onaj koji se oprašta od dunjaluka. Klanjala sam namaz kao što ga je i moja sestra klanjala. To joj je bio poslijednji namaz. Od tada, kada osvanem, ne očekujem da ću zanoćiti, a kada zanoćim, ne očekujem da ću osvanuti. Hvala Allahu Uzvišenom.

mostary
20-08-2013, 09:33 AM
I ko bude od vatre udaljen...

Primjeri koji neče ostaviti ravnodušnim one koji su nemarni prema namazu

Nekoliko primjera osoba, muslimana koji nisu u životu nikada Allahu pali na sedždu, pročitajmo ih, zahvalimo Allahu što je naša srca okrenuo ka namazu a prenesimo ih svojim komšijama, prijateljima i rodbini koji namaz još nisu počeli da obavljaju...

Zamislite ljude, koji za sebe kažu da su muslimani, vjeruju u Allaha i Njegova poslanika, s.a.v.s., a nikad Allahu nisu na sedždu pali. Na koji način on se zahvaljuju Allahu na svemu što im je podario? A podario im je toliko blagodati da ih ne mogu nabrojati. Čitav život a nikad niti jednog namaza, zbog čega? Kako misliš da ćeš završiti? Da li se oslanjaš na svakodnevnu izjavu: “Allah je milostiv, oprostit će On.“ Ili, još češća: “Mah, nemoj ti nikome zaviditi, činiti zlo, budi pošten, kud ćeš bolje a koliko ih ima da klanjaju, a svašta od njih „otpada“.“

I jedno i drugo je istina, Allah jeste Milostiv ali je Allah i Pravedan. Treba da se bude pošten, da se ne zavididi i da se zlo ne čini, ali to nije način zahvale Allahu na svemu što ti je podario iz svoje milosti, a isto tako, žalosna je istina da ima dosta vjernika koji klanjaju a desi se da slažu, zavide, ogovaraju i sl., međutim, ne možemo islam i njegove propise da gledamo kroz ponašanje pojedinaca, svako za sebe će da odgovara, islam i njegovi propisi su savršeni, bez mahana a izvršavanje istih čovjeka približava Allahu i čine ga sretnim.

Nekoliko primjera osoba, muslimana koji nisu u životu nikada Allahu pali na sedždu, pročitajmo ih, zahvalimo Allahu što je naša srca okrenuo ka namazu a prenesimo ih svojim komšijama, prijateljima i rodbini koji namaz još nisu počeli da obavljaju.

Prvi slučaj: Medina, grad Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Mladić, 23 godine. Primjer u svom naselju. Svaka je majka željela da ima takvo dijete. Tih, povučen, skroman, pomagao siromašne, obilazio bolesne, bio pokoran roditeljima, lijepog ponašanja. Svi su mu se divili i svako je želio da bude sa njim u društvu. Iznenada je umro. Velika je žalost zavladala, bio je to veliki gubitak. Kad su ga htjeli okupati u gasulhani, prilikom kupanja, lice od ovog mladića je odjednom postalo crno. Poscrnilo je, kao da si uzeo crnu boju i premazao mu lice.

Imam koji ga je kupao, napustio je prostoriju u strahu, jer je ovo prvi put vidio. Pozvali su njegovog oca da vidi. Kad ga je otac vidio, zaplako je a onda rekao: “Moj sin nikada u životu nije namaz obavio, nikada. Sve ovo vrijeme sam ja to jedini znao u porodici, moj sin je bio munafik, glumio je sve te dobre osobine ali u stvarnosti nije bio takav, posebno je mrzio namaz!“ SubhanAllah...

Drugi slučaj: Meka, mjesto gdje se nalazi naša Kibla i Ka'ba. Dedo, 83 godine, umro. U gasulhani su ga okupali, stavili na tabut te ponijeli ka Haremu da mu klanjaju dženazu. Inače, poznato je da se umrli donese pred Ka'bu a onda mu se pred njom klanja dženaza. Kad su ga ponijeli i kad su stigli pred jedan od ulaza u Harem, i kad su pokušali da uđu, nisu mogli. Ljudi koji su nosili tabut su mogli da prođu, međutim, tabut nije mogao da bude pronešen kroz vrata. Pokušavali su na ostalim ulazima, ali bezuspješno. Jednostavno, kao da neka nevidljiva prepreka stoji i brani da tabut bude unešen.

Nazvali su tadašnjeg muftiju, šejh Ibn Baza, rhm. Šejh ibn Baz im je rekao, da je taj starac sigurno neki težak grijeh učinio pa meleci ne dozvoljavaju da mu se klanja dženaza. Otišli su su do njegovih sinova da vide kako je njihov otac živio. Onda su od njih čuli nešto nevjerovatno a to je, da je ovaj starac koji je rođen u Mekki i koji je sve te godine živio blizu Harema, NIKADA nije ušao u njega i namaz obavio, NIKADA, za 83 godine svoga života, njegova noga nije kročila u Harem. Kad su ponovo nazvali šejha ibn Baza, one rekao da mu se dženaza ne klanja te da ga zakopaju negdje u pustinji.

Treći slučaj: Opet Medina, mladić u najljepšim godinama. Poznat je bio da nikada nije htio da klanja, znali su to njegovi roditelji, imam njihove džamije, komšiluk. Kad bi zauči ezan, on bi sjedni u auto, pusti bi muziku i napravi bi nekoliko krugova dok namaz ne prođe. Znao je često da dok ljudi klanjaju u džamiji, da sa glasno pojačanom muzikom ometa vjernike na namazu. Dok je jednom tako se vozao i dosađivao Medinom, doživio je saobraćajnu nesreću i na putu do bolnice umro. Kad su ga donijeli u gasulhanu da ga okupaju, imam i njegovi pomočnici su to odbili, rekavši da pošto nije klanjao nikad namaz, za njega nema dženaze.

Otac njegov je došao u gasulhanu i molio ih da ga okupaju. Oni su bili čvrsti u svom stavu. Kad je vidio da ne odustaju, tražio je da mu nazovu šejha ibn Baza, rhm. Kad su ga nazvali, otac od ovog momka je rekao šejhu da neće da okupaju njegovog sina. Šejh je pitao za razlog a on je rekao da neće zbog toga jer mu sin nije klanjao. Šejh ga je upitao: “A da li je tvoj sin ikada klanjao, bilo u kući ili u džamiji?“ Otac je rekao da nije nikada.

Onda mu je šejh Ibn Baz rekao: “Da li si svjedok na ovom svijetu i da li ćeš da budeš svjedok na onom svijetu za to što si rekao?“ Otac reče da je spreman svjedočiti. Zatim mu je šejh rekao: "Slušaj me brate, tvoj sin se ne kupa, njemu se ne klanja dženaza i ne ukopava se u greblje muslimana.“ Razgovor je završio. Otac se pomirio sa stanjem. Uzeli su njegovog sina, odvukli ga u pistinju, iskopali rupu i u nju je ubacili te zakopali.

Rekao je Uzvišeni: “Ovo su samo čovjekove riječi. U Sekar ću ja njega baciti. A znaš li šta je Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti, nad njim su devetnaestorica." (Al-Muddesir, 25-30).

A onda je Allah, s.w.t., objavio: “Šta vas je u Sekar dovelo? Nismo- reči će- bili od onih koji su namaz obavljali!“ (Al-Muddesir, 42,43).

Gospodaru naš, učvrsti naša srca i podari nam ljubav prema stubu islama, namazu, amin!

bihi
20-08-2013, 10:59 AM
ODGOVOR:

Hvala Allahu. Nikakva dobra djela neće biti primljena onome ko ne klanja - niti zekat, niti post, niti hadž niti bilo šta. Buharija prenosi od Bureide, radijallahu anhu, da je rekao Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: Ko god ne klanja ikindiju biće mu poništena sva dobra djela. Šta se misli sa ovim: biće mu poništena dobra djela? To znači da će ona biti neispravna i on neće imati nikakve koristi od njih. Ovaj hadis pokazuje da Allah neće primiti nikakvo dobro djelo od onoga ko ne klanja pa tako da takva osoba neće naći nikakve koristi od svojih.


Iz hadisa vidimo da postoje dvije vrsta onih koji ne obavljaju namaz: oni koji ne klanjaju nikako, a to im poništava sva dobra djela, i oni koji ne obavljaju pojedine namaze nekim danima, a to im poništava sva dobra djela tog dana. Znači poništavanje svih dobrih djela onima koji zapostavljaju namaz uopšte i poništavanje dobrih djela onog dana onima koji propuste bilo koji od namaza tog dana.


Upitan je šejh ibn Usejmin rahimehullah u Fataawa al-Siyaam (str. 87) o onima što poste a ne klanjaju. On je rekao: Post onog ko ne klanja nije ispravan niti je primljen jer onaj ko ne klanja je kafir i otpadnik jer kaže Allah u prevodu značenja: Ali ako se budu pokajali i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri. (At-Tawba;11) A kazao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, prevod značenja: Između čovjeka i kufra i širka je njegov namaz. (Muslim, 82). I rekao je on sallallahu alejhi ve sellem, prevod značenja: Ugovor koji razdvaja nas od njih je namaz pa ko ga napusti on je kafir. Tirmizija, 2621 i Alabani ga ocjenjuje kao sahih u Saheeh al-Tirmidhi.


Ovo je stav većine ashaba ako ne i koncensus. Abdullah ibn Sakik radijallahu anhu, jedan on najpoznatijih tabiina kaže: Ashabi Allahova Poslanika savs nisu smatrali nijedno djelo koje čovjeka čini kafirom osim ostavljanje namaza.


Na osnovu toga ukoliko čovjek posti a ne klanja, takav post je odbačen i nema mu koristi, niti će imati od njega koristi na Sudnjem danu. Mi kažemo takvom: klanjaj, jer ako postiš bez namaza, post ti je odbačen, jer se djela ibadeta ne prihvataju od kafira. Stalna komisija (10/140) je upitana: Čovjek posti i klanja samo u Ramazanu, a nakon njega prestane klanjati, da li mu se post računa? Pa su rekli: Namaz je od islamskih stubova, i on je najvažniji stub nakon šehadeta. To je pojedinačna dužnost, fardul ajn, i ko god to ne radi zbog nijekanja njegove obligatnosti ili zbog ljenosti i nemara je kafir. Što se tiče onih koji samo klanjaju i poste u Ramadanu, to je pokušavanje varanja Allaha, a nesretni li su oni koji priznaju Allaha samo u Ramadanu.

Njihov post je neprihvaćen ukoliko ne klanjaju u drugim mjesecima mimo Ramadana, već ih još to pravi velikim kafirima iako oni ne niječu obligatnost namaza, prema jačem stavu uleme.


Šejh Muhammed El-Munadždžid, Stalna komisija za fetve http://www.essunne.com/Fetve-uleme/da-li-je-dozvoljeno-postiti-bez-obavljanja-namaza.html

mostary
21-08-2013, 07:15 AM
Posljednja prilika



Od svog djetinjstva mrzio sam tijesne prostore. Takvi prostori davali su mi osjećaj gušenja. Zato sam bježao i još uvijek bježim od njih, sa strahom se udaljavam i drhtim od tjeskobe. Kad sam narastao, znao sam da je to psihička bolest, ali nisam mogao da se liječim i da se oslobodim toga. Sada ulazim u jedno mjesto, ali silom i bez svoje volje.

Zamotali su me i stavili u dugačak i tijesni tabut. Dobro sam čuo glasove oko sebe. Ležao sam zatvorenih očiju, ali sam ih na neki način mogao i vidjeti. Vikali su: “O jadan on! Umro je u najljepšoj mladosti! Imao je veoma velike nade i poslove koje nije završio ni upotpunio!”

Zaista sam imao dosta različitih stvari i poslova koji su bili nedovršeni i čekali me da ih završim. Naprimjer, nisam stigao otvoriti dobar lokal svom sinu, nisam otplatio posljednje rate za auto i televizor u boji. Moja nada da formiram veliko preduzeće, gdje ću skupiti svoje prijatelje, daleka je iluzija. Iako je zima bila na vratima, ja ipak još nisam kupio ni uglja ni drva. Nisam popravio ni mjesta gdje je voda curila iz plafona.

Dok sam sve stvari koje su ostale nedovršene prelistavao u svom mozgu, iznenadio me glas koji je zvonio u mom uhu, glas od kojeg je moja duša strahovala. Dospio je do dubine mog mozga i tamo se ponavljao njegov eho. Čuo se kao preko megafona:

“Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!”

Sa žaljenjem sam rekao u sebi: “Eh, da nije gotovo i da vrijeme nije isteklo!”

Ne znam kako mi se desio taj udes! Kako, kad ja dobro vozim? Kad sam pokušao da saberem šta mi se desilo, osjetio sam kako su me prijatelji okružili i pokušavaju da pokriju tabut na kojem sam ležao bez pokreta... Pokušavao sam da vrištim koliko imam snage i da ustanem sa svog mjesta da ih spriječim, ali nisam uspio niti sam mogao. Nisam mogao napraviti nikakav pokret, niti sam mogao jedne jedine riječi izgovoriti.

Nije dugo prošlo, pa sam se našao u velikoj tami... gledao sam kroz pukotine kroz koje je ulazilo oskudno svjetlo. Sa strahom koji se ne može iskazati, rekao sam sebi: “O Bože moj! Šta će sada biti sa mnom? Šta da radim?” Od straha nisam mogao razmisliti. Onda sam nošen na ramenima... Počeli su hodati sporo i tabut se malo tresao.

Po zvukovima koji su dopirali do mene jasno se moglo razaznati da vani pada kiša... Zvuk rominjanja kiše miješao se sa zvukom udaranja kapi o drvo. Bez sumnje na putu su do džamije da klanjaju dženazu. Kad mi je na pamet pala džamija, sjetio sam se da, iako je bila blizu moje kuće i uprkos pozivu za namaz koji se sa nje ponavljao pet puta dnevno, ipak nisam našao vremena da u nju odem, ali sam odlučio da počnem sa namazom kad budem imao pedeset godina. Svako je to znao.

Ponavljao sam to stalno svojim prijateljima. Zaista sam htio početi da klanjam... Bio sam odlučio da ostavim svoje ružne navike na koje su se mnogi žalili. Da! Da! Eh, da nije ovog udesa, u budućnosti bih bio dobra osoba! Eh, da nije ovog udesa!

I drugi put do mog sluha dopro je onaj glas čiji izvor nisam znao:

“Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!”

Malo je prošlo, pa sam ponovo nošen na ramenima. Onda je sigurno završena dženaza-namaz. Kad smo prošli pokraj kafića u mom mjestu, čuo sam smijeh prijatelja s kojima sam svaki dan igrao karte. Bez sumnje, oni nisu čuli vijest o mojoj smrti.

Kada su se zvukovi udaljili i utišali, osjetio sam da sam u kosom položaju… Zaista, oni se penju prema groblju! Osjetio sam da se ćefin skvasio na više mjesta od kiše koja je ušla kroz pukotine na tabutu, jer je kiša počela jače padati. Moj je sluh bio usmjeren na glasove izvani. Neki moji prijatelji pričali su izmedu sebe o stagnaciji trgovine, drugi su hvalili uspjeh državne reprezentacije na posljednjoj utakmici, dok je jedan od onih koji su nosili tabut šaputao na uho prijatelju: “Gledaj na koji je dan naš prijatelj izabrao da umre! Uvijek mu je ponašanje u životu bilo suprotno, zaista smo se, brate, skvasili od glave do pete.”

Neka greška je tu, bez sumnje! Nesumnjivo je da ovo što čujem nije istinito! Da li je moguće da tako govore moji prijatelji zbog kojih sam se puno puta žrtvovao? Malo poslije toga stigli smo do mezarja. Spustili su tabut i stavili ga na zemlju. Skinuli su poklopac. Ruke su se pružile do mog mrtvog tijela, dignule ga i počele spuštati u rupu, na čijem se dnu nakupilo nešto vode.

Sa svog mjesta, na kojem ležim, pokušao sam da vidim šta je oko mene... O Bože, šta ja radim tu? Zar to nije kabur? Zašto mi do sada nije palo na pamet da ću u njega ući? Zašto na to prije nisam mislio? Niko ne čuje moje vrištanje, krike koje pokušavam ispustiti! Niko! Moji su prijatelji počeli bacati zemlju na mene, kao da su se takmičili u tome. Ponovo sam ostao sam u tami, u vrlo mračnoj tami.

Pri slabosti koju sam osjetio, iz dubine srca počeo sam upućivati dovu: “Bože! Bože! Da li za mene postoji još jedna prilika? Daj mi posljednju priliku! Ja ću u svemu slušati Tvoja naređenja, bit ću Ti rob onako kako Ti hoćeš, bit ću onakav kakvog Ti hoćeš, da mi napraviš kabur vrtom od džennetskih vrtova! Bože!”

Taj glas ponovo mi je snažno ispunio uši:

“Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!”

Slušao sam zvuk zemlje koja je udarala o daske koje su me pokrivale. Svaki je udarac odjekivao kao zvuk grmljavine. Cijelo moje tijelo drhtalo je od straha i strepnje. Sa očajnim posljednjim pokušajem da se pomaknem sa svog mjesta, otvorio sam oči: bio sam u svojoj udobnoj postelji, u svojoj sobi. Bila je to vrlo strašna noćna mora. Pored mene je stajao moj prijatelj ljekar, koji je pokušavao da me probudi iz noćne more uznemirenim uzvicima: “Gotovo je i prošlo je! Gledaj, ti si dobro, bila je to noćna mora! Gotova je i prošla je!”

Polahko sam se uspravio na svojoj postelji. Cijelo moje tijelo bilo je natopljeno znojem. Osjetio sam kao da sam naglo i mnogo izgubio na težini. Vani je jako padala kiša. Kuća se tresla od zvuka grmljavine.

Praćem mnogim iznenađenim i radoznalim pogledima, pokušavao sam skupiti snagu, šaputao sam sebi tihim glasom: “Hvala Tebi, Bože!” Hvala Ti onoliko koliko ima ćelija u mom tijelu! Dao si mi posljednju priliku da budem dobar rob. Hvala Ti i zahvalan sam Ti, moj Gospodaru!

Almasa 80
21-08-2013, 08:33 AM
Zivot i smrt su u nerazdvojivoj simbiozi i stvarno mi nije jasno otkuda toliki strah od smrti u svim tim pricama.Izmedju covjeka i Boga ne moze stajati nista (i niko) sto bi (i ko bi) ispunjavalo taj prostor.
'Katul fernan' potpisujemo i ispisujemo sami sebi jos za vrijeme zivota.Sta se dalje desava to niko osim dragog Allaha ne zna.

bihi
27-08-2013, 09:30 PM
Ni sama ne znam zašto, ali otkako sam pošla u srednju školu jednostavno me je vuklo da što prije izgubim nevinost. Sva moja nastojanja da uvijek odlično izgledam, da ljudi naprosto „bulje“ u mene, da mi se dive, tačnije, da se dive mojoj figuri i stasu, budila su u meni sve veći poriv da jednoga dana zaista i ustupim moje tijelo nekom princu na bijelom konju. Do te mjere da je taj osječaj prerastao u ospjednutost i bila je to moja furka koju sam zajedno furala sa drugaricama iz razreda. Skoro svo slobodno vrijeme smo provodile u razgovoru kako ćemo se pripremiti za tu ludu i nezaboravnu noć, ko će biti taj sretnik koji će imati tu čast da nam uzme nevinost, odnosno ko je drugi na listi želja ako prvi zakaže...

jer svaka od nas je imala svog favorita, i svaka od nas je imala svoju viziju te posebne noći...o kako je to tada izgledalo veliko u našim očima, šesnaestogodišnjih djevojaka, našminkanih i načičkanih, zahvačenih pubertetom. I zaista, sve sam poduzimala kako bih se što bolje spremila za tu nadolazeću noć, jer po mojoj tadašnjoj precepciji to se jednostavno moralo desiti i to što prije, to je tako normalna stvar, pa svi to rade, i to je tako „cool“, jer što prije izgubiš nevinost, biti ćeš omiljeniji u raji, svi će u tebe prstom pokazivati i govoriti „...hej, to je ona što je preko noći odrasla, postala je prava djevojka“.

Moj tadašnji dečko je bio jedan od najzgodnijih u našoj školi. Uspješan sportaš, dvije godine stariji od mene i poticao je iz vrlo bogate porodice što mu je davalo za pravo da bude mangup i buntovnik bez razloga te kao takav je bio idealan za moga princa na bijelom konju.

Ono što nisam znala tada, a sada vrlo dobro znam, je da ti prinčevi na bijelom konju obično odjašu od tebe, prije nego i skontaš šta te je snašlo. Ono što sam tada imala u svojoj glavi da će nakon te lude noći sve biti kao u filmovima, da ćemo se zauvijek voljeti, da ćemo osnovati porodicu, dobiti bebu i planirati neku zajedničku budućnost, sve je palo u vodu i postalo iluzija tri dana nakon tog „velikog“ iskustva kojeg sam si priuštila u životu.

Tu noć sam stala pred njega, tu noć sam se predala njemu, mome princu, tu noć sam dala nešto svoje najvrjednije što imam...ne, nije tijelo ako ste na to mislili...tu noć sam mu dala SVOJE SRCE, SVOJE SNOVE...jer sam ga voljela, bar sam tako mislila... jer sve djevojke tih godina i pored strasti koje ih obuzimaju, uglavnom stupaju u spolne odnose sa nekim prvenstveno zbog ljubavi i ogromnog povjerenja kojeg osječaju prema toj osobi...bezrezervno vjerujući da su ti osjećaji obostrani....i većinom se prevare, ali tada biva kasno...

I kao što to uvijek biva, nedugo nakon par dana ostala sam sama, bez svoga princa koji je odjahao do iduće princeze, iduće žrtve, a mogla sam se prije zakleti da nije on takav, tipičan... ma bio je nešto posebno, nježan, osječajan, pun razumjevanja – to je ono što sam svojim osječajima i opijenim srcem vidjela, dok mi je zbog zaljubljenosti razum bio pomućen, a vid zamagljen...ali bilo je već kasno za mene...

Prošle su godine, ja sam naučila školu, ožiljak na srcu je bio prevelik da bih tako lahko preko svega prešla, od tada nisam više pustila ni jednog princa u svoj život...sve dok se nisam okrenula vjeri.

Jedna televizijska emisija mi je okrenula čitav život, jedan primjer pokajanja žene bludnice i njena životna priča su mi otvorili oči, rasklopili ih, razbistrili pogled da konačno na svijet pogledam realno, onako sa zemlje, objektivno. Shvatih gdje sam griješila, odlučih se pokajati Allahu, okrenuh novu stranicu u svome životu...i kako je samo Plemenit Gospodar moj...otvorih mu srce svoje, grijehe svoje njemu kazah iako ih je znao i bez mog priznanja.

Te zatražih oprosta za dušu svoju, za sve ono što sam počinila u danima mladalačke opijenosti, a On, Plemeniti, Milostivi, usliša dove moje i posla mi pravog princa na bijelom konju, moga sadašnjeg muža, i ne samo to, obradova nas sa dva mala poklona, dvije kčerke rumene, dvije mamine princeze koje će, akobogda, svoje prinčeve čekati onako kako je Gospodar njihov zadovoljan i kako je On propisao.

Danas, pokušavam biti dobra žena svome mužu i dobra majka svojim djevojčicama...nemam priliku biti dobra kčerka svojim roditeljima jer su već napustili ovaj svijet i to me jako rastuži jer sam mogla biti puno bolja prema njima...da im bar nisam toliko bola nanijela zbog mojih „mladalačkih hirova“ i gubitka moje nevinosti, jer ih je to bilo strašno pogodilo...da, znali su za to, znala je cijela čaršija, jer u mahali rijetko šta može ostati skriveno, pa i ovaj moj slučaj je došao na red na nekom derneku gdje se moj nekadašnji princ hvalio kako je zaveo kčerku tog i tog hadžije i kako joj je nevinost uzeo.

I tako je sve to došlo do mog babe kojeg je to saznanje jako povrijedilo i njegov odnos se prema meni, od toga dana, mnogo promjenio. Ne, nije me kudio, niti tukao, samo je zašutio taj dan i poslije toga nikad više nije bilo kao ranije. Sada ga potpuno ga razumijem, bio je utučen time, razočaran, jer čitav život me je odgajao i pripremao za čestit život, čuvao od pogleda drugih, ulagao je u mene, ali nije imao dovoljno snage za moje pubertetske hirove tih godina i ja sam ga jednostavno pregazila ostajući gluha na njegove savjete, opomene i upozorenja...i sada mi ostaje samo gorko kajanje i nada da će mi Allah oprostiti tu nepravdu.

Stoga, savjetujem svaku svoju sestru muslimanku, koja nosi časno ime, dolazi iz časne porodice a koja je u isto vrijeme zahvaćena ovim ludilom u vremenu u kojem živimo, savjetujem te setro da zastaneš na tren, da razmisliš dobro, jer to što ti se sad čini lijepim i „cool“ da imaš momka, da izlaziš po diksotekama, da se zavodnički oblačiš, da se opijaš i onda na kraju da izgubiš nevinost sa nekim ko će te već nakon tri dana ostaviti, a za mjesec dana i zaboraviti da uopšte postojiš na ovome svijetu, to ti nimalo neće ublažiti okus žestokog kajanja i tuge, depresije i boli koji će ti se neminovno javiti u kasnijem dobu tvoga života...ZAPAMTI TO DOBRO, jer govori ti to neko ko je iz te čaše već pio, neko ko je prošao tu kratkotrajnu zanesenost i „sreću“ BLUDA, pa stoga dobro razmisli prije nego što učiniš sljedeći korak ka svemu tome.

Imaj na umu da jednom slomljena čaša nikad više ne može da bude kao ona nova, ma koliko je majstor uljepio i uglancao, a ti još imaš i dušu na kojoj trag ostaje do smrti...i dobro znaj da imaš Gospodara Koji te je stvorio, Koji ti je to tijelo podario, dao ga u emanet tebi, pa pazi kako češ sa njim postupati, jer češ Njemu odgovarati za svoje postupke. On bdije nad tobom od onog dana kada si došla na ovaj svijet, i ništa Mu nije promaklo od tvojih dijela.

Ali, ako si več krenula tom stranputicom, ne gubi nadu u Allahovu milost, pokaj se svome Stvoritelju i promjeni svoj život....ubrzo nakon toga čes osjetiti da je Allah divan Gospodar i da On mnogo mnogo prašta, jer On nas stvara i milostiviji je prema nama više nego što smo mi milostvi sami prema sebi.

bihi
29-08-2013, 06:11 AM
Moj život je oduvijek bio buran. Obzirom da sam bila djevojka u punoj mladosti čija je jedina preokupacija bila da se dobro sredi, a zatim provede sa društvom, nije bilo nekih prepreka koje bi me odvratile od mnogih avantura po Sarajevu, ali i po regiji od mora pa do okolnih metropola. Često sam izlazila na fešte sa svojim prijateljicama, zatim putovanja po koncertima, diskačima, kućnim zabavama i, naravno, mnoge moje prijateljice su imale dečke sa kojima su se upuštale u seksualne odnose. I kako to biva među djevojkama i prijateljicama mi smo otvoreno razgovarale o toj temi i neke naše drugarice su nam pričale svoje doživljaje skoro do u detalje, tako da je se vremenom i u meni rađala želja da se upustim u tu vrstu avanture...

(koja je za mene bila velika nepoznanica) i da doživim sve te užitke o kojima su prijateljice pričale. A i mladalačka strast u meni je buktala i teško mi je bilo obuzdavati se više u tom zanosu. Međutim, iako sam po prirodi otvorena i društvena osoba kada se radilo o ovom pitanju tu sam bila mnogo stidna. Možda je neskromno reći, ali sam zaista obdarena ljepotom i od mojih ranih pubertetskih godina su mi se momci počeli nabacivati ne bi li pridobili moje simpatije i tako je ostalo sve do skora. Tek u mojoj 17-stoj godini sam imala "ozbiljniju vezu" sa jednim momkom koji je bio mnogo sladak i ljubazan, međutim mnogo mu je smetala ta moja stidljivost kada je bila riječ o intimnim odnosima.

Mi smo se držali za ruke prilikom šetnji po gradu, i poslije jedne zabave smo se poljubili, ali stid koji je bio prisutan kod mene me je sputavao da se upustim u nešto dalje. Iskreno, imala sam želju da spavam s njim ali je nešto bilo jače od mene što me je svaki put spriječavalo. Njemu je to bilo mnogo krivo i poslije dva mjeseca "zabavljanja" on me je ostavio iz razloga što me nije uspio odvući u krevet. Ovo me je mnogo povrijedilo i danima sam plakala, bila sam ljuta na samu sebe zašto se nisam mogla opustiti u njegovom društvu, a bila sam ga zavoljela i mnogo mi je značio. Međutim, jako me je povrijedio ovaj njegov postupak jer sam tek tada shvatila zbog čega je on bio sa mnom svo ovo vrijeme i tek tada sam shvatila da sam ja za njega bila samo "komad lijepog mesa" i nije ga bilo briga za moje osječaje....ali, generali su uvijek najpametniji poslije bitke, kao što kaže jedna poslovica.

Uglavnom, u svoj toj mojoj tuzi i razočarenju lutala sam od luke do luke, veze do veze sve dok jednom nisam nabasala na svoju školsku drugaricu koju sam uvijek znala po čednosti i poštenju. Potajno sam prije u vrijeme tih školskih dana bila ljubomorna na nju i zavidna obzirom da je uvijek imala otmen gard i držanje, a to je uvijek bilo interesantno momcima iz naše škole i bila im je jako interesantna...međutim, nje se to nije puno ticalo jer je bila religiozno odgojena i nije im davala priliku da joj prilaze i da joj se udvaraju što je kod njih izazivalo još veću zainteresovanost za njom, a kod nas drugih djevojaka je to budilo ljubomoru i zavist.

Ono što me iznenadilo kada sam je ugledala nakon nekoliko godina je to da je stavila hidžab. Iako je to bilo za očekivati, ipak me to zainteresovalo da čujem kakvo to čvrsto ubjeđenje ima kada se odlučila na tako jedan (za mene) krupan korak u životu. Ali, ona ne htjede da mi priča o tome, već me pozva da pođem sa njom na neko druženje sa sestrama (kako ih je tada nazvala) i da će mi tu puno biti sve jasnije. Ja sam u glavi već bila smislila odgovor tipa otrcane fraze kako nemam vremena i kakao sam prezauzeta ali nešto u meni mi nije dalo da slažem, već naprotiv, u tom trenu čuh sebe kako joj govorim da ću se vrlo rado odazvati tom druženju...

I kako sam obečala tako i bi...par dana kasnije sjedila sam sa pet prekrasnih, čednih djevojaka u jednom udruženju i uživala u njihovom neiskvarenom i iskrenom govoru o sebi, o putu ka vjeri, pokajanju, spoznaji Stvoritelja, duhovnosti i moralnosti koju su doživjele na putu te spoznaje kao i sazrijevanju za iskušenja koja ih čekaju na ovom svijetu još, jer kako mi je rekla jedna od njih da vjera nije samo za onaj svijet, već se valja boriti i živjeti i na ovom svijetu, jer svi mi imamo udio i na njemu. To mi se jako svidjelo i pozavidjeh im na prvu obzirom da su one našle svoju sreću i mir za kojim ja toliko dugo tragam, ali izgleda da sam to tražila na drugim mjestima.

Onda shvatih da me niko ne sprečava da i ja potražim taj mir i sreću, mada sam se osjetila strana u tom društvu jer sve su bile smirene, staložene i povrh svega imale su mahrame na glavama, dok sam ja izgledala kao da sam upravo sišla sa neke od modnih pista, a u mojoj glavi situacija je bila još haotičnija. Ipak odlučih danastavim sa tim druženjima, vjerujući da ću vremenom biti kao jedna od njih...i zaista, vrijeme je prolazilo a ja sam polahko napredovala i napredovala, imale smo česta druženja, naučila sam klanjati, išla sam na kurs sufare-arapskog pisma, posječivale smo zajedno islamska predavanja i svakim danom sam bivala sve čvršća, smirenija i staloženija, osječala sam da se jednostavno punim imanom.

A onda je došao vrhunac svega, odlučila sam da se pokrijem, da stavim taj „famozni“ hidžab. I desilo se to, mnogi su bili šokirani, mama uplakana, babo ljut i razočaran, komšije zapanjene, a moje seke sa sijela presretne i čini mi se jedine iskrene u svojim emocijama koje sam tih dana dobijala sa svih strana, ovih ili onih. Uporedo sa tim sam naučila mnoge bitne stvari koje mnogima danas nisu jasne ili ih ne žele prihvatiti iako praktikuju vjeru već duže vrijeme, a to je u prvom redu da ne postoji „islamsko zabavljanje i ašikovanje“, kao i slušanje muzike sa muzičkim instrumentima pa taman se radilo i o ilahijama, jer ovo navodim obzirom da je moj dotadašnji život bio ispunjen muzikom, momcima i tim nekakvim vezama i vezicama.

I nakraju ove priče za koju se nadam da će biti pouka za sve moje mlade sestre koje se nalaze u sličnoj situaciji i na nekoj prekretnici u životu, dočekala sam njega da uđe u moj život, moju ljubav, oca moje djece. On je bio brat jedne od mojih novih prijateljica, mojih sestara po vjeri, upoznala nas je njegova sestra na ulici, sasvim slučajno dok sam polazila kod roditelja, vijdeli smo se taj prvi put i čini mi se odmah zaljubili...ne, nisam imala nikakav kontakt sa njim, pogled nam se jednom sreo u tom trenutku i ja sam osjetila neke vibracije u sebi. On je odmah stidno oborio pogled, a i ja sam za njim to učinila znajući da je dozvoljen samo taj prvi pogled, a ostali su belaj.

Prošlo je par dana i njegova sestra me je stidno upitala da li sam zaintersovana za brak, da li imam ikakvih planova po tom pitanju i još mi je rekla da njen brat traži sebi životnu saputnicu i da je zainteresovan za mene. Naravno, rekla mi je da bi on došao do moga babe da popriča sa njim na tu temu i da popriča i sa mnom u prisustvu moga babe. A ja sam bila presretna dok sam je slušala, iako sam svojim vanjskim djelom lica pokušavala da ostanem smirena i odvažna, rekla sam da se najavi kod mog babe i dala joj neke smjernice kako će to izvesti obzirom da je babi taj vid prosidbe na islamski način bio jedna velika nepoznanica.

Na svu sreću, hvala Allahu, sve je prošlo kao po loju, babo je bio i više nego odličan u svojoj ulozi, a sve za ljubav svoje mezimice, i nedugo nakon toga ja sam uplovila u braćne vode. Došla je i ta prva bračna noć, od koje sam pomalo i strahovala, da, došao je dan kada sam izgubila nevinost, na halal način ,sa svojim bračnim drugom, svojim suprugom...i niko nije bio sretniji od mene, sretna sam bila i zbog toga što sam uspjela da sačuvam nevinost sve do svoga stupanja u brak. Iako sam bila hirovita, mlada, zgodna djevojka, uz Allahovu pomoć ostala sam djevica do braka i nikad nisam počinila blud.

Hvala Mu što me sačuvao nemorala, tim prije jer mi je moj suprug priznao da ni on nije nikada prije imao seksualno iskustvo, i ne znam kako bih ga mogla pogledati u oči da sam kojim slučajem ušla u brak, a da nisam djevica. Taj stid, koji mi je toliko smetao kada sam bila djevojka i koji me je toliko sputavao, mi je bio prepreka da ne učinim nešto zbog čega bi se čitav život kajala.

mostary
03-09-2013, 09:49 AM
Večeras je Džeko zabio gol! Večeras sam došao do kraja tunela!



Pogledah na sat, ostalo je još vremena do početka utakmice...ova nam je tekma presudna, eh, tako svaki put kažemo, ali zaista ako večeras dobijemo Slovačku, put prema Brazilu nam ostaje otvoren bez ozbiljnijih prepreka. Obzirom da imam još fore do početka tekme, dadoh se u razmišljanje kako provesti preostalo vrijeme. Zaista se radujem utakmicama naše repke, momci su fantastični i ova euforija koja vlada oko njih odavno nije bila prisutna u našoj maloj napačenoj zemlji...

Sva ta sportska dešavanja su izgleda jedina radost ovome narodu kojeg su skoro svi ostali svjetovni segmenti društva iznevjerili. I šta nam više na kraju treba, da smo siti za taj dan, da nam repka pobjedi i da se poslje skupa radujemo, a o sutra nećemo i razmišljati, jer ujutro kad ustanemo i vidimo surovu stvarnost sa kojom se suočavamo svaki dan, prethodna noć nam dođe kao neki lijepi san.

Dumajući o tome, misli mi odlutaše u neku davnu moju prošlost, prijeratnu, kada sam sa svojima putovao po mjesec dana na plavi Jadran, išao na Vlašić na skijanje, uživao, provodio se, gledali smo tada utakmice Jugoslavije i zdušno navijali...i to je bio lijep san, toliko lijep da se činilo kao da nikada neće proći, ali prošao je i to iznenađujuće brzo...šta se desilo?...ne znam, nisam nikada ni pokušao da kraja da shvatim, jer nisam imao ni kada...dok sam se okrenuo počeo je rat, raspad države i dok sam se pribrao već smo imali novu državu, novu reprezentaciju i nove heroje za koje ćemo navijati...to je bilo dovoljno za mene i bez puno razmišljanja prihvatio sam ponuđeno i nastavio gdje sam i stao...

Primjer istinskih meraklija i navijača imao sam u svome amiđi i babi sa kojima sam uostalom i najviše vremena provodio po izletima, morima i tekmama. Bio je to život za poželjeti, sve te lijepe uspomene, anegdote, vrijeme provedeno u zabavi i veselju...eh...nostalgično se prisječam toga i sad mi je u duši teško što toga nema više uglavnom...jer moj amiđa je nedavno napustio ovaj svijet i nema ga više...otišao je tiho, nečujno i sad mi izgleda tako kao da ga nikad nije ni bilo, kao da sam ga sanjao...Bože moj, jer moguće da sve to proživljeno, tolike godine, tolike avanture, da samo tako padne u zaborav, nestane, izlapi...zar je to život, zar je to smisao svega...i tu mi se desi KLIK...uhvati me iznenadni strah...pa sve će ovo jednom proći...sva ova uživanja, provodi, izleti, tekme...

Svi ti lijepi osječaji i emocije koje sam doživio, sve će nestati, nestat će mene, otiči ću...gdje?...ne znam gdje...samo slutim...ali ja bih da ne idem nigdje odavde, sa ovoga svijeta...ovdje mi je dobro..nekada se patim, malo više, ali nekada i uživam...trpim što nemam posla...sekiram se za djecu i njihovu budučnost...ali isto tako uživam u rijetkim trenutcima sreće kada igra repka, kad izađe neki dobar film u Kinu, kada sa starom rajom izađem na piće...to je neki balans u životu koji imam...ne, ne želim da napustim ovaj svijet, hoću da ostanem...ali, kako, kako da ostanem, kad ima jedna istina koju nikako ne mogu da sažvakam, preko koje nikako ne mogu da prevalim...u koju vjerujem čvrsto, iako nisam religiozan, a to je SMRT...da, u nju svako vjeruje, svako je u nju ubjeđen, ona kvari sve ovo što imamo, ona zaustavlja sve osječaje, i dobre i loše, ona muti moju radost zbog još jedne pobjede repke...

I večeras odjednom postadoh svjestan te gorke istine...da se bogdo nisam dao u razmišljanje o svemu tome...pogledah na sat kad ono utakmica je već uveliko počela, a ja ni primjetio to nisam usljed ovih razmišljanja koja su mi navrla u glavu...za tren izgubih volju da je uopšte i gledam, jer kakve mi fajde, kakve koristi...odjednom se osjetih izgubljen u vremenu...pomislih: pa gledao je i moj amiđa sve te silne tekme, gledao zajedno sa mnom i radovao se, ali danas ga više NEMA, NEMA GA i dobro se sječam dana kada je napustio ovaj svijet, kada je umro, tiho, u tugi, sa strahom u očima, sa grčevitim izrazom lica usljed bolova koje je imao...nije ga tad više interesovala ni utakmica, ni izleti, ni provodi...zabavio se o sebi, o svom jadu, o svom završetku...a još više o tome kuda ide i da li uopšte negdje ide ili se samo gasi, nestaje u bezdanu, u nebitku...nije želio da umre, znam to sigurno, jasno nam je to i rekao jedne prilike dok je ležao na postelji...

U onaj drugi svijet nije nikad ni vjerovao iako je čitav život neminovno prema njemu išao...o Bože, pa ni ja nisam ništa boljeg razmišljanja i vjerovanja od njega, i mene obuzima isti strah evo večeras, iste zle slutnje, gdje ja to idem, za što živim, za koje ideale, koji je smisao moga postojanja? Je li smisao svega da sam uvijek sit, da imam za piće, da se zabavljam, provodim, ponekad i napatim, da sakupim u svojim grudima dovoljno i dobrih i loših uspomena i emocija i onda na kraju da samo tako odjednom umrem, da se ugasim, da me nestane, da me nema, da sve moje uspomene i emocije koje sam godina sakupljao, da umru zajedno sa mnom, da nema više mojih bližnjih oko mene, nema moje raje?

Ne, ne mogu to da prihvatim, moram da prestanem da razmišljam o tome, nemoguće, pa to je kraj tunela, nema dalje kud, o Bože, kao da ludim, osječam neopisiv strah i tugu od svega toga i ne znam šta da radim sad, da li da se... „GOOL!!!, kakav gol našeg dijamanta, Džeko je zatresao mrežu Slovaka izvrsnim volejom kakav se rijetko viđa“...trznu me glas komentatora sa TV prijemnika koji me vrati u stvarnost...skočih na noge od dragosti, zaista je igračina kakvu odavno nismo imali u našim redovima...opa, otvorena su nam sada vrata Brazila, već počinjem da razmišljam u glavi i da planiram kako bih se mogao ispaliti na svjetsko prvenstvo u Brazil, al će to biti dobar provod čovjeće, ludilo, ludilo, ludilo je počelo, nek živi ovaj tren, a sutra ko već zna, hej hej, vatreni navijač sam ja...
__________________________________________________ ____

A zar nije danas stanje kod mnogih ovakvo opisano kao u gornjem tekstu, zar zaista ne znamo zašto živimo i kuda idemo…?

Istinu je rekao Uzvišeni Allah:

"Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plaće vaše, i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden - taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje." ( Kur an, Ali Imran 185.)

“Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (Kur'an, Hadid, 20)
__________________________________________

NAPOMENA: Dio napisanog teksta koji govori o utakmici BiH - Slovačka i „davanju gola iz voleja od strane Edina Džeke“ je pretpostavka kojom se autor koristio obzirom da utkamica nije još ni odigrana, a sa ciljem kako bi što relanije predstavio suštinu teksta...te svakako sa nadom da će Edin dati što više golova.

Papirni Pajac
03-09-2013, 11:29 AM
a Begovic primiti ni jedan :mrgreen: inace dzaba bilo voleja i cilasa

sajlent
03-09-2013, 02:35 PM
tako je nastala strategija baklava.. :sweat:

Papirni Pajac
03-09-2013, 05:05 PM
:zubo:

mostary
09-09-2013, 01:15 PM
Priča o zagorjelim kolačićima

Sjećam se jednog događaja iz svog djetinjstva, koji me se posebno dojmio i naučio me važnoj lekciji. Zanimljivo je, zar ne, da baš ti neki sitni i naizgled nebitni događaji nose u sebi toliko topline i pouke, da kad ih se kasnije prisjetimo suze nam izmame?

U našoj je kući bio običaj da bi se, nakon teškog radnog dana, moj otac malo odmarao u društvu ukućana, uz razgovor i slatkiše.

Tako je bilo i te ljetne noći, ali ono što je zanimljivo jeste da je moja majka iznijela pred oca kahvu i - tanjir prepun zagorjelih kolača.

Odmah sam to primijetio, a kako i ne bi!? Međutim, ono što me je iznenadilo jeste što otac nije na njih obratio nikakvu pažnju, već ih je u slast jeo i još me upitao kako mi je bilo u školi. Ne sjećam se šta sam mu odgovorio, ali se sjećam da je utom majka primijetila grešku i počela se izvinjavati.

SubhanAllah, očev odgovor nikad neću zaboraviti: „Draga, ja volim zagorjele kolače. Baš su ukusni, mašaAllah. Mmm...“

Kasnije te noći, otišao sam da poljubim oca pred spavanje, ali nisam izdržao da ga ne upitam je li on to stvarno voli zagorjele kolače, ili se samo pretvara.

Zagrlio me, onako očinski toplo, i rekao mi: „Znaš, sine, tvoja je mama danas čitav dan radila po kući i sam si vidio koliko je umorna. A šta mi fali što sam jeo te kolače, oni ne štete insanu, ali ružne i nevaljale riječi bi sigurno bolile tvoju mamu...

Ni tvoj babo nije savršen, sine, niti bez mahane. Život je ovaj takav.

S vremenom ćeš se, sine, naučiti da je potrebno da budeš fin prema ljudima koje voliš, čak i ako oni pogriješe prema tebi...“

Za Sebil.eu piše: Nedim Botić

mostary
10-09-2013, 10:11 AM
Blud i njegova gorcina

Esselamu alejkum! Cesto sam posjetitelj vase stranice(N-UM.com), i nakon sto ste otvorili rubriku u kojoj i posjetitelji mogu pisati, u meni se javila zelja da vam ispricam o dozivljaju koji me je jako potresao. Imam 19 godina, zivim u Austriji i u kontaktu sam sa osobama druge kulture, u ovom slucaju je to djevojka iz Turske. Kad sam je upoznala, bila je to simpaticna djevojka, stidljiva, prijatnog i vedrog lica. Kroz razgovor sam saznala da ima anemiju te da je to razlog sto cesto kasni na casove. Vremenom smo se sprijateljile, saznala sam da joj je otac bio na hadzdzu i da ona razmislja o hidzabu, iako ni njena mama nije pokrivena...

Bilo mi je drago to cuti te sam je pozvala da dodze i pridruzi se grupi djevojaka u kojoj ucimo o islamu... rekla je da ce pokusati, da bi joj bilo drago. Medjutim, nakon nekog vremena se nije javljala, nije dolazila u skolu, to je trajalo mjesecima, tako da sam i zaboravila na nju. Pocetkom novog semestra se ponovo pojavila u skoli, trudila sam se da joj pomognem, medjutim ona je se bila promjenila. Njene oci su bile oteknute, neispavane, tijelo umorno, pitala sam se sta joj se desilo, ali nisam htjela da budem naporna, te sam cekala pogodnu priliku da joj se obratim i upitam kako joj mogu pomoci.

Kad mi se ukazala prilika, pocela je plakati, pricala mi je kako je pokusala samoubistvo, da je bila izgubljena, a to sve zbog momka, koji joj je uzeo cast, prijetici joj rijecima: "Ako ne spavas samnom necu ti vjerovati da me volis!!!" Pomislit cete kako je to glupo i naivno, ali ne zaboravimo na sejtana koji igra svoju ulogu u takvim situacijama. Ja nisam znala sta da joj kazem, ostala sam bez rijeci, nisam znala koji savjet da joj dam. I sama je znala da sada nema povratka.

Ali to nije bilo sve.. .nakon dvije sedmice me nazvala ponovo i pitala da se sastanemo na obali rijeke, jer je tu mirno i rekla da me mora pitati nesto vazno. Pristala sam. Kada smo pocele razgovor, pitala me o abortusu, je li to dozvoljeno u Islamu. Pogledala sam je sa suzama u ocima. Pitala sam: "Jesi li trudna?" Sutjela je, nije progovarala, suze su joj lile niz lice. Ya Allah!

Savjetovala sam joj da isprica sve roditeljima, ma koliko to strasno bilo. Nije nista govorila, samo je plakala. Nisam mogla doci sebi. Znam da je abortus haram i rekla sam joj to, rekla je da u svakom slucaju ne zeli abortus, ne zeli da ubije svoju bebu. Pitala sam je: "Kuda sada, sta ces dalje?". Na sva moja pitanja odgovarala je sa NE ZNAM...

Tu smo se rastale i ja sam se kuci vratila. Nisam znala na koji nacin da joj pomognem. Govorila sam joj da se pokaje Allah, da klanja i Allah ce joj naci izlaz. Ona je meni odgovarala da ne moze ,jer se stidi stati pred Allaha nakon sto je takav grijeh pocinila. Prije par dana smo se ponovo srele. Uspjela sam je nagovoriti da mi isprica sta se desilo. Njen zarucnik ju je pretukao i ona je iskrvarila...izgubila je bebu... Ya Allah!!

Sljedeci dan, kada sam stigla ispred skole, zazvoni mi telefon, ona me moli da se negdje nadjemo jer je bilo hitno. Odmah sam otisla na mjesto koje je rekla Vidjela sam kako ide prema meni, nasmijana. Pomislila sam, eh sigurno je nesto dobro. Pogledala me i upitala: "Kuda sada? Njegov otac je nazvao mog i sve mu ispricao... moj otac me trazi.. kuda sada?" Moram priznati, u tom trenutku mi je hiljadu lazi proletilo kroz glavu, ali sam joj na kraju rekla: "Idi roditeljima, molim te, vrati se kuci. Ipak su oni tvoji roditelji, ispricaj im sve." Bila je izgubljena, njena bol je dostigla toliku granicu da nije mogla nista reci, nije vise mogla plakati. Samo je stajala tu zbunjena.

Odvela sam je kod mene kuci, a moj mobilni je neprestano zvonio, svi su pitali da li sam je negdje vidjela, svi su je trazili. Ostala je kod mene do 12 sati navecer, i onda je odlucila da krene. Pitala sam je: "Sta si odlucila, gdje ces? Znas i sama je moglo jos gore biti, sta bi uradila da si jos uvjek trudna? Uostalom, to se moralo desiti. Molim te idi roditeljima, sigurna sam da je to najbolja opcija." Samo me gledala, a onda se okrenula i otisla. Poslije sam je zvala na telefon, bio je iskljucen. Sutradan se javila, rekla da je sve roditeljima ispricala, da je sada malo bolje, i da ce otici i prijaviti svog zarucnika policiji. Nisam znala sta da kazem. Jos je rekla da zeli da prekine skolu, zeli da nadje mir.

Ja sjedim sada ovdje, razmisljam o svemu. Velike se pouke kriju u ovom dogadjaju, ali sami o tome razmislite... Za mene je ovo zaista jos jedna zivotna lekcija.I sama prolazim kroz jedan tezak period u svom zivotu, i moj problem je velik, ali u poredjenju sa problemom ove djevojke moj problem je neznatan, malen.

Molim svu bracu i sestre da se pobrinu o omladini, mi smo buducnost islama, pa ako mi zalutamo, sta ce se desiti? Znam da Allah cuva svoje robove, da im On, Svevisnji, sudbinu odredjuje, ali ne mislite da necete biti pitani sta ste uradili da svojoj djeci olaksate put kroz ovaj surovi dunjaluk.

Puno selama od vase sestre u islamu S.G.

sajlent
15-09-2013, 11:10 AM
http://youtu.be/dQTqILLkheA

Almasa 80
21-09-2013, 08:09 AM
mNK6h1dfy2o

sajlent
21-09-2013, 01:22 PM
Kenguru.. :zubo:

sajlent
25-09-2013, 10:53 PM
“When Islam arrived in India, the Hindus welcomed the Muslims with open arms as brothers. In return Islam destroyed the entire Hindu civilisation.

Over ten centuries the dirty Muslim rogues murdered an estimated 100 million people. It has been said by historians and scholars (both eastern and western) that this is the largest genocide the world has ever witnessed. Muslim religious leaders “educated” Muslim men to rape Hindu women as this was a method to destroy the Hindu progency. Soon raping Hindu women was part of what being a Muslim man was about! Temples were razed to the ground and villages were burned. Those who refused to convert to islam were either murdered (the menfolk) or raped (the womenfolk). All the slutty Mughal leaders made it their goal to wipe Hinduism from the map of the earth! They even openly stated it.

I have no sympathy for Muslims. It seems that today Muslims from all corners of the world are facing hardship and problems. You only need to look at the devastation that Islam has wrecked on Hinduism to ascertain why this is happening. What goes around eventually comes back around and this is why Muslims are suffering. I have no sympathy or feeling for them. What angers me is that even today in India the dirty ugly b a s t a r d s are still sucking the blood of Hindus. If Muslims think that what they are experiencing now is bad, they haven’t seen anything yet. The world is just getting started.


Futher to the above, I disagree that the Muslims unified anything or anyone. Islamic armies marched through the world killing men and raping women. That is the sole reason why they conquered all the lands that they did. There is a sharp distinction between invasion and unification. They instituted islam through coercion and violence. Before Islam reached India, the latter was a global power. Indian influence and culture as well as exports of knowedlge (science, maths etc) were felt throughout the world. When the evil, ugly, dirty uneducated Muslims invaded the top half of India, all the power that India commanded was destroyed. The Muslims contributed NOTHING to the Indian culture, intellectual establishment or civilisation. Quite the opposite they stole everything from us. They stole our women, they murdered our menfolk, destroyed temples etc.


Also for your information, I am an Indian who was born and bred in London (England) where Muslim atrocities are taught in state schools as a fact. So it is futile for you to say that I am under the influence of any Zionist organisation. If anybody is a slave here it is you. You are a slave of the evil Islamic religion.


You say your religion is a religion of peace. But your religion teaches Muslims that non-Muslims are infidels and that they should be killed. It also teaches them that women who do not “obey” their husbands must be beaten. Most of the terrorist organisations are Muslim. Muslims are renowned as mass murderers and terrorists. Moreover the highest religious leaders in your religion themselves use religious doctrine to justify killings so please do not say that Islam is a religion of peace.


And you talk crap about Palestine and Kashmir. Indians are doing nothing wrong in Kashmir. Kashmir is, was and always will be part of India. Do you even know what the history is behind Kashmir? When India and Pakistan were becoming independent, the leaders of all the states that border what was to become India and Pakistan were offered a choice of whether to become part of Pakistan or part of India. Kashmir had a Muslim population but a Hindu prince, and he wanted to be part of India. It was your beloved Muslim country Pakistan that actually started this whole dispute by attacking India.

At first the Kashmiri Muslims had no problem with becoming part of India. So please check your sources out! And you are quick to say that Kashmiris are oppressed and that they are being killed, but how conveniently do you leave out all the Hindus that were slaughtered in Kashmir in order to tilt the demographic favour towards the Muslims. There are hardly any Hindus now in Kashmir because they have all been killed by your Islamics. It is ok for Kasmiri Muslims to muder and wound hundreds of innocent Hindus every year in terrorist attacks but the moment that the Indian army tries to defend its citizens and crack down on the terrorists we are accused of “oppression” and human rights violations.


Hindus were under oppression from Muslims for ten centuries. In their own country they were treated as second class citizens. The British gave the Hindus their self-respect back. Under the British, Hindus thrived. They felt that finally they were living in their own country again. So why shouldn’t they have co-operated with the British???


It makes me sick when I hear you people justifying terrorism by saying that you are oppressed. Look at South Americans, Look at Africans look at East Europeans. These people have faced much more hardship than you people have yet I do not see them producing terrorist organisations. And anyway, for the all the “Muslim brotherhood” rhetoric and nonsense that I constantly hear about, why aren’t all the rich, oil owning fat Arabic sheikhs helping their impoverished Muslims out? Clearly they have MUCH MUCH MUCH more than enough capital to ensure decent living standards in Palestine. The problem isn’t oppression. The problem is ISLAM.


Raj Kumar Bhardwaj

Papirni Pajac
26-09-2013, 07:23 AM
there was a building that spoke nine languages, but nikako nije mogla odluciti sta hoce da kaze

sajlent
26-09-2013, 09:40 AM
http://www.centar-zdravlja.net/images/slike_savjeti/b_1314106645_825.jpg

Istraživači Državnog univerziteta u Michiganu istraživali su javne toalete i otkrili da samo pet posto ljudi pravilno pere ruke i dovoljno dugo da otklone rizik moguće infekcije bakterijama.

Iako zdravstveni radnici često podsjećaju ljude na važnost pravilnog pranja ruku, pogotovo u sezonama gripe, statistike su šokirale autore studije.

"Otkrića su nas iznenadila, budući da je ranije istraživanje pokazalo da je mnogo viši nivo pravilnog pranja ruku", izjavio je Carl Borchgrevink, vođa istraživanja.

Pranje ruku spašava živote, navode brojni centri za kontrolu i prevenciju bolesti. Pravilno pranje može smanjiti rizik od prehlade i gripe, spriječiti oboljenja izazvana hranom i druge infekcije koje nastaju na uskom prostoru, gdje je moguć dodir sa velikim brojem ljudi...

Papirni Pajac
26-09-2013, 11:27 AM
naravoucenije: ako ste u javnoj cenifi, nemojte vodom lijeciti sinuse i posjekotine
to treba slanom vodom
:D ali ako pravite beton, mozda slano nije najbolja ideja

mostary
26-09-2013, 12:30 PM
Pogledaj drugu stranu svoga života!


Bio je početak nove godine.

Jedan od poznatih pisaca, sjedio je u svom uredu, držao u ruci svoje pero i na listu papira napisao slijedeće:

Godina koja je evo prošla, donijela mi je slijedeće događaje:


U prošloj godini podvrgnut sam operaciji žućnog mjehura;
Napunio sam šesdeset godina, život mi je brzo prošao;
Prestao sam raditi jako važan posao u izdavačkoj kući u kojoj radim 30 godina;
U istoj godini moj dragi otac je preselio na drugi svijet;
Najstariji sin je imao saobraćajnu nesreću i zbog toga još nije diplomirao na medicinskom fakultetu.



Na kraju popisa, pisac je dodao:

“Kako loša godina za mene!”

Čovjek je odložio papir na sto i izašao iz sobe.



Nakon malo vremena, njegova supruga uđe u ured i na radnom stolu nađe papir na kojem je njen muž ispisao događaje koje su mu se desile u protekloj godini.

Ona pročita sadržaj pisma i izađe tiho iz ureda. Međutim, ova plemenita žena, vrati se vrlo brzo noseći u ruci drugi list papira, te ga stavi odmah pored onoga kojeg je ispisao njen muž.

Nije prošlo mnogo, a pisac se vrati u svoj ured i začudi se kada je pored lista papira kojeg je on ostavio, našao još jedan, naizgled identičan. Ali se u biti jako razlikovao od njegovog. On lahko pozna rukopis svoje hanume.

Na hartije bijaše ispisano slijedeće slijedeće:

"Prošle godine desile su mi se slijedeće stvari:


Konačno sam se riješio dugogodišnjih bolova u stomaku, nakon što sam bio podvrgnut operaciji žućnog mjehura;
Prošle godine sam navršio šesdeset godina, a hvala Allahu, zdravlje me još dobro služi;
U istoj godini se navršilo trideset godina moga uspješnog pisanja i izdavaštva, pa kao da je došlo vrijeme da malo odmorim;
Moj otac je preselio u osamdeset petoj godini života, ali hvala Allahu preselio je mirno, bez velikih bolova, nakon što je cijeli svoj život služio Allahu časno i odano. Nije pao na postelju i nije bio teret nikome od svoje porodice;
Moj sin je preživjeo saobraćajnu nesreću, hvala Allahu, bez ikakvih trajnih posljedica i komplikacija.



Završila je supruga poruku riječima:

Kako lijepa godina u kojoj su lijepe stvari prevagnule nad ružnima. Hvala Allahu na svemu."



Mi ljudi obično gledamo na ono što nam je nedostaje, bez da obraćamo pažnju na ono što uvijek posjedujemo.

Zato, nemojmo da nam se desi da zbog onoga što nam na je na prvi pogled uskraćeno, zaboravimo da zahvaljujemo Allahu na onome što nam je dao!

Kaže Allah Uzvišeni:

وَإِنَّ رَبَّكَ لَذُو فَضْلٍ عَلَى النَّاسِ وَلَكِنَّ أَكْثَرَهُمْ لا يَشْكُرُونَ

A Gospodar tvoj je neizmjerno dobar ljudima, ali većina njih nije zahvalna. (Sura En Neml; 73)

sajlent
26-09-2013, 01:48 PM
drugim rijecima.. brine i o onima koji o njemu ne brinu.. :zubo:

Almasa 80
05-10-2013, 05:29 PM
FdvKRTyhL_o

mostary
07-10-2013, 10:28 AM
Kako može biti uspješan čovjek bez para, kuće i auta?


U očima drugih ljudi, malo je onih koji bi me smatrali uspješnim. Živim u stanu, a ne u vili. Ne dajem novac na skupu odjeću, niti posjedujem luksuzni automobil, avion ili jahtu. Nisam direktor niti menadžer u velikoj firmi. Nisam snimio film, osvojio Oscara, niti prodao milione knjiga. Nisam poznat masama širim. Moja slika nikad nije krasila naslovnice, niti sam bio gost reality-showa. Ali,...

i pored svega toga, postoje trenuci kad se doista osjetim uspješnim...Kad na sedždu čelo položim, i bez obzira u kakvom halu bio, znam da me Rabb sluša i na me pazi – RECITE MI, IMA LI SVOTA NOVCA KOJA TAJ OSJEĆAJ MOŽE PLATITI? Kada me majka moja zagrli i kaže mi koliko me voli, TAD OSJEĆAM DA NEKOME ZNAČIM NEŠTO.

PA RECITE MI, KOJE VAM AUTO MOŽE MAJČIN ZAGRLJAJ ZAMIJENITI?
Kad se kući vratim, a s vrata me osmijeh moje supruge dočeka i srce mi osvijetli – SRCE MI TADA USKLIKNE: „HVALA TI, JA RABBI, NA NIMETIMA TVOJIM.“ NOVCEM SE MOŽE KUPITI STAN, ALI NE I LJUBAV KOJU SAMO ALLAH MOŽE DATI. PA RECITE MI, KOJI VAM LUKSUZNI NAMJEŠTAJ MOŽE SREĆU U BRAKU NADOMJESTITI?

Kada mi ljubimica maca priđe, pogleda me očima velikim, i zaspe u mome krilu, TADA ZNAM DA NEKO KRAJ MENE MIR OSJETI. Kada odem u trgovinu i slatko se nasmijem i ispričam s radnikom na kasi, OSJETIM DA NEKOME MOJA LJUBAZNA RIJEČ – ZNAČI NEŠTO. Kada poklonim osmijeh osobi koju ne poznam i ona mi uzvrati, OSJETIM DA I JA MOGU DRUGIMA DATI NEŠTO. RECITE MI, MOŽETE LI NOVCIMA OSMIJEH ZAMIJENITI?

RECITE MI, ŠTA VAM VRIJEDI SVE NA OVOM SVIJETU, KAD ĆETE SE JEDNOG DANA OD TOGA IONAKO RASTATI, A DA PRETHODNO NISTE NIŠTA ZA AHIRET PRIPREMILI? Kad se prisjetim da me Allah Uzvišeni voli i pored svih mojih grešaka i mana, TADA SE OSJETIM ISTINSKI SRETNIM... I koliko je samo takvih malih životnih detalja, koji su iz dana u dan tu da nas usreće i koji nam govore da smo bitni, ali ih mi u žurbi niti ne primijetimo...
.......................................

Možda je potrebno da malo preispitamo naš odnos prema uspjehu.
Možda je potrebno da shvatimo da slava prolazi, novac se potroši, moć i uticaj nikad ne potraju, a materijalne se stvari na kraju pretvaraju u prašinu. Možda je potrebno da svi shvatimo da su najuspješniji oni ljudi koji vole na prvom mjestu Boga dragog, koji se zahvaljuju na svemu što imaju, i koji druge ljude vole i pomažu im.

Možda je potrebno da shvatimo da ono što većina ljudi smatra za mjerilo uspjeha (novci, kuće, automobili, itd.) nije nikakva garancija za sreću, niti Allahovu blizinu. Jer upravo zbog tih sitnica, većina nas zaboravi na svoga Tvorca. A džaba nam je sve ako Allaha izgubimo...

Za N-um piše: Nedim Botić
_______________________________________

Blago onome ko je svoje dijete naučio da bude sretno s onim što ima, a teško onome ko svome djetetu mora kupiti nešto da bi bilo sretno.

* * *

"Ako imaš hrane u frižideru, odjeću na sebi, krov nad glavom i mjesto gdje ćeš spavati - bogatiji si od 75% ljudi na svijetu. Ako si se jutros probudio sa više zdravlja nego bolesti - blagoslovljeniji si nego milion ljudi koji... neće preživjeti ovu sedmicu. Ako nikad nisi iskusio opasnost u borbi, usamljenost zatvora, agoniju torture ili muke gladovanja - ti si ispred 500.000.000 ljudi na svijetu. Ako su ti roditelji još živi i još žive u braku - ti si među vrlo rijetkima. Ako si pročitao ovu poruku, sretniji si od dvije milijarde ljudi na svijetu koji uopšte ne znaju čitati. Zahvalite se dragom Bogu na datom i imat ćete još više!"

Almasa 80
07-10-2013, 12:31 PM
Mozemo biti 'uspjesni' tek onda kada ne budemo uporedjivali sebe u odnosu na druge i druge u odnosu na sebe...i ko je to ikada pronasao mjerilo usjeha na osnovu kojeg se moze mjeriti 'moj i tvoj' uspjeh.

Papirni Pajac
07-10-2013, 07:41 PM
pa dobro, nesto te nauce roditelji, a onda..kada preuzmes uzde nastavis sama, sam,
jedna od najranijih ''lekcija'', ako se to tako moze nazvati, je odbojnost prema reklamama
ne sjecam se kako, kad, ko, od njih dvoje je to uradio, ali cijeli jedan period..oko 7-8 godine ..sastojao se izmedu ostalog i od zezanja sa reklamama koje su iskakale sa ekrana
totalna dekonstrukcija i demaskiranje istih, to sad kuzim, ali u to vrijeme nisam
ima jos tih kamencica koje su neosjetno uzidali u temelje.. ali da ne tusim dalje (:

Almasa 80
07-10-2013, 07:57 PM
Male stvari kada se nanizu jedna do druge postaju velika stvar.:D

Papirni Pajac
07-10-2013, 08:47 PM
najvise me buni ovo s planovima
niti moze covjek bez njih, a niti moze s planovima, ako narastu previse izaci na kraj
ono niko ne zna da li ce dozivjeti naredne dvije godine a ne 40, koliko planira otplacivati kredit za plocice u wc-u i slicne dekoracije
mozda ce htjeti da putuje, da vidi svijet izvan wc-a (jao jao ovo me zeza nevidljiva cestica) a nece moci od rata za kredit
skretanje od misli..pade mi na pamet zasto ovdje nece biti rata narednih 40 godina :D, nema sansi da ga bude, jer banke nece dozvoliti da im neko raseli i pobije robove
ha!
gdje sam ono posla?..da, to sa planovima mozda treba onako, bez opterecenja, kao ona saka sa pijeskom..ni previse fiksirano, a ni previse neobavezno
pa sta zivot donese,, a mislim da donese uvijek upravo onoliko koliko treba, taman
ili kao te sitnice
mali planovi, jedan po jedan..i budu velika stvar kad se pogleda unazad jednog jutra (:

mostary
17-10-2013, 09:18 AM
Nema više babe mog...s kim da bajramujem...



Sutra će Bajram. Pretpraznično veče, što bi rekao jedan pjesnik.

Prošli bajram sam se spremao ovako cijelo veče, znam da zaspati nisam mogao od ushićenja. Babo mi je rekao da sam ja dijete koje najviše raduje Bajramu od sve djece koju zna. Babo je imao samo mene od djece, a u komšiluku je uvijek bila graja. Djeca bi uoči Bajrama dobijala svečana odijela da ih sutradan obuku, svi bi se sređivali.

Babo mi je kupio bijelu svečanu košulju i neke hlače s tregerima onim, jer je vidio u nekom filmu kod jednog djeteta pa mu se to dopalo. Kaže babo:“Bit' ćeš mi gospodin, nećeš svakakav hodat', valja ti se na Bajram sredit'.„

Još od kako je majka umrla, Bajram nam više nije isti. Nekako posebno zbliži mene i oca, valjda jer smo svjesni da smo ostali sami jedno drugom da dijelimo radost. Ujutru ja poranim, a ono babo već ustao ranije, pa mene čeka da ustanem. Bude mi uvijek malo krivo, jer često poželim da ja ustanem prvi. Spremimo se pa u džamiju na sabah, pa na Bajram. Bude malo svijeta u džamiji na sabahu, većinom dođu na Bajram, al' babo mi kaže da je tako bolje, jer i njega je njegov otac učio da ne propusta sabah namaze, jer Allahu smo draži tako. Kada bi klanjali Bajram, prvo bi svog babu zagrlio i poljubio ga, te mu čestitao, a babo bi mi kupio raznoraznih slatkiša od halve, ciglica crvenih, lizala i ostalog što se prodaje ispred džamije. Čestitali bi i ostalima Bajram ispred džamije, prijateljima i poznanicima i onda bi se zaputili kući, zalili sebi kahvu i bajramovali. Doduše uvijek navrati talas neki, pa nas podsjeti na majku koja nije s nama tu, al' kaže babo da ona nas ceka u džennetu da bajramujemo. Ja se jako veselim tim Bajramima i jedva čekam da zagrlim opet majku i da joj čestitam Bajram.

Ja ću sutra ako Bog da dočekati da ujutru ustanem prvi...jer u mojoj kući više nema ko da ustane sa mnom...

Nema više babe mog...sa kim ovaj Bajram da slavim?

Otišao je kod majke, da bajramuju, Bog je tako htio...mene su ostavili ovdje da osjetim i onu tužniju stranu Bajrama..

Ja ću sutra poranit na sabah, kako me babo učio...zadesi se ispred džamije tu i tamo poneki prijatelj kome ću čestitati Bajram, i onda svi svojim kućama.

Ostala djeca ce i ove godine da dobiju slatkise...neka, ja ću ih sam sebi uzet...iako to ne može zamijeniti mog babu...

Kad dođem kući zalit ću sebi kahvu i ostaviti još dva fildžana da ne budem sam...učit ću dove za babu i majku. Ja se veselim našem prvom sljedećem Bajramu zajednickom ako Bog da na tom boljem mjestu, jer ja ovdje nemam više sa kim Bajram da slavim.

Gledam svoje vršnjake kako se bezobzirno ponašaju prema svojim roditeljima. Rado bi im objasnio koliko vrijedi porodica, al' su oni nemarni.

Moji su roditelji preselili rano i plašim se da im se nisam stigao odužit. Uvijek zaplačem kad procitam ajet iz Kur'ana:

„ Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.
Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!" (Al-Isra' ; Kur'an)

Iskušenja će još biti mnogo, al' nagrada je neminovna. Ja ću možda izgubiti dunjaluk, al' ne smijem dozvolit da izgubim i ahiret. Ne smijem, jer su sva moja iskušenja staža do moje nagrade ako se strpim. Ne smijem izgubit ahiret, želim Bajram da dočekam sa svojima, porodično, barem još jednom, oni mene čekaju..i tu mi je snaga da budem jak vjernik i još bolji insan. Naučio sam rano cijenit stvari u životu, jer je tako Allah dž.s htio, On ima planove za mene i On zna šta je najbolje za mene.


piše: Admir Mukinović

mostary
07-11-2013, 06:08 AM
Razlika između džennetskih i džehennemskih vrata (kapija)



Ali, nije ovo razlika između džehenmskih i džennetskih vrata, znači, nije razlika u broju. Ima jedna zanimljiva razlika, razlika koja vjernika treba da navede na razmišljanja i da još više teži svojim srcem ka Džennetu. A to je, da su vrata Dženneta zatvorena, dok su vrata Džehennema otvorena. Zašto?...

Kao što je poznato, Džehennem ima sedam vrsta vrata, dok Džennet ih ima osam. Imena džennetskih vrata kao i broj istih, spomenuta su u hadisima Poslanika, s.a.v.s. Prenosi se od Sehla ibn Se'ida, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Džennet ima osam vrata, jedna od tih vrata se zovu, Er-Rejan, i na njih će uči samo postači.“ (Buharija i Muslim). Dok je broj vrata Džehennema, Allah spomenuo u Kur'anu riječima: “Za sve njih, mjesto sastanka džehennem će biti, on će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj ljudi proći.“ (Al-Hidžr, 43,44)

Ali, nije ovo razlika između džehenmskih i džennetskih vrata, znači, nije razlika u broju. Ima jedna zanimljiva razlika, razlika koja vjernika treba da navede na razmišljanja i da još više teži svojim srcem ka Džennetu. A to je, da su vrata Dženneta zatvorena, dok su vrata Džehennema otvorena. Zašto?

I džennetska vrata neće se otvoriti, dok svojom mubarek rukom, Allahov Poslanik, Muhamed, s.a.v.s., ne pokuca na ta vrata i onda ćese tek tada otvoriti. Velika čast, zamisli taj prizor. Poslanik, s.a.v.s., pred vratima Dženneta i sprema se da pokuca na njih kako bi se otvorila, kako bi se otvorila vječnost, vječni život, bez umiranja, starosti, bolesti, briga a iza njega milijarde i milijarde ljudi, naroda, iz svih perioda ljudske ere, iz vremena Nuha, Šuajba, Musaa, Isaa, Sulejmana, a.s., svi čekaju da se krene sa ulaskom u Džennet.

E zamisli sebe, među milionima ljudi oko sebe, ljudi koji su živjeli prije tebe 50, 100, 200 hiljada godina. Podižeš se polako na prste, provirivaš iz mase, da li je krenulo, slušaš, ne bi li ko rekao: “Gotovo je, otvorio je Poslanik Muhamed, s.a.v.s., vrata.“ Dok s druge strane, mase ljudi koji će biti odvedeni u vatru, da nas Allah sačuva nje i njenih užasa. Zato taj dan, na Dan velikog obračuna, ili ćeš biti u skupini koja očekuje da Poslanik, s.a.v.s., otvori džennetska vrata pa da uđeš ili ćeš biti u skupini koja će biti odvedena do Džehennema.

Dakle, džennetska vrata na Dan obračuna će biti zatvorena sve dok ih ne otvori Poslanik, s.a.v.s., dok su vrata Džehennema otvorena širom, da nas Allah sačuva. Uzvišeni kaže: “Kad ih Džehennem ugleda iz daljine, čut će kako gnjevan huči, ključa i odiše.“ (El-Furkan, 12). Tog dana, ljudi kad ugledaju Džehennem, vidjet će njegovih sedam vrata i svih sedam će biti otvoreno a sva džennetska vrata će biti zatvorena i to je milost od Allaha.

Kad Poslanik, s.a.v.s., otvori džennetska vrata, vjernike će dočekati meleki riječima: “Mir vama (selamun alejkum), od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti.“ (Az-Zumar, 73) A čuvari Džehennema će kazati: “Ulazite na džehennemske kapije, vječno ćete u njemu boraviti.“ (Az-Zumar, 72)

Molim Allaha da budemo u skupinama koji će iza Poslanika, s.a.v.s., željo iščekivati da otvori dženetska vrata kako bi ušli u Džennet i u njemu vječno uživali u društvu poslanika, šehida i dobrih ljudi, amin!

Saudin Cokoja

Almasa 80
07-11-2013, 07:52 PM
E zamisli sebe, među milionima ljudi oko sebe, ljudi koji su živjeli prije tebe 50, 100, 200 hiljada godina. Podižeš se polako na prste, provirivaš iz mase, da li je krenulo, slušaš, ne bi li ko rekao: “Gotovo je, otvorio je Poslanik Muhamed, s.a.v.s., vrata.“ Dok s druge strane, mase ljudi koji će biti odvedeni u vatru, da nas Allah sačuva nje i njenih užasa. Zato taj dan, na Dan velikog obračuna, ili ćeš biti u skupini koja očekuje da Poslanik, s.a.v.s., otvori džennetska vrata pa da uđeš ili ćeš biti u skupini koja će biti odvedena do Džehennema.
Allah ce prema svima pravedno postupiti i nema potrebe da sebe zamisljamo pred džehenmskim i džennetskim vratima.

mostary
08-11-2013, 10:40 AM
‘Majka si i domaćica? Šta RADIŠ po cijeli dan?’

IslamBosna.ba- Desilo se to dva puta ove sedmice, i obje su bile žene. Svako bi trebao imati više stila, ali žene- naručito žene- bi trebale biti pametnije.

Prošle sedmice sam bio u apoteci kad mi je prišla jedna poznanica.

“Matt! Kako su mališani?“

„Odlično! Baš su dobro, hvala na pitanju.“

„Drago mi je. A kako vam je supruga? Jel’ počela raditi?“

„Pa, naporno radi kući, brinući se o djeci. Ali nije još krenula na posao, ako na to mislite.“

„Oh, to mora da je zabavno!“

„Zabavno? To je jako naporan posao. Koristan, da. Zabavan? Ne uvijek.“

To nije bilo direktno (in-your-face). Bilo je samo blago drsko i potcjenjujuće ljubazno.

Drugi incident se desio danas u kafiću. Počeo je na sličan način: prijateljski razgovor o mojim bebama. Razgovor je ubrzo promijenio ton kada me ta poznanica iznenada upitala:

„Onda, hoćel’ vam žena za stalno ostati kući?“

„Za stalno? Pa, u doglednoj budućnosti će se puno radno vrijeme brinuti o djeci, da.“

„Da, mome je sada 14 godina. Ali sam imala i karijeru sve to vrijeme. Ne mogu zamisliti da sam mama-domaćica. Bila bih jako razdražljiva. [osmjehivanje] Šta ona RADI cijeli dan?“

„O, apsolutno sve. Šta vi radite cijeli dan?“

„…Ja? Ha! Ja RADIM!“

„Moja žena nikad ne prestaje s radom. A trenutno je poslijepodne, a mi smo ovdje u kafiću. Siguran sam da bi moja žena voljela sjesti i popiti kafu. Super je napraviti pauzu, jel’ tako?“

Razgovor je završio s manje ljubaznosti nego na početku.

Vidite, ne osuđujem žene koje rade izvan kuće. Znam da su mnoge na to primorane jer su samohrane majke, ili jednostavno nemaju dovoljno prihoda za potrebe porodice. Ili jer jednostavno žele raditi. Uredu. Također znam da većina „poslovnih“ žena nisu nepristojne, naduvene i samozadovoljne, kao ove dvije koje sam nedavno sreo.

Ali ne želim pjevati Kumbayu sad. Želim razdrmati naše nazadno, materijalističko društvo i reći „DRUŠTVO, dođi sebi!“

Ovaj razgovor bi trebao biti suvišan. Ne bih trebao objašnjavati zašto je suludo da iko- naročito druge žene- gaje takav prezir i neprijateljstvo prema mamama domaćicama. (“stay at home” mothers). Jesmo li zaista tako plitki? Jesmo li zaista tako zbunjeni? Jesmo li baš mi prva kultura u historiji čovječanstva koja ne shvaća važnost i ozbiljnost majčinstva? Pagani su obožavali Majčinstvo i od toga napravili božanstvo. Mi smo otišli u drugom smjeru; majčinstvo tretiramo kao bolest i neku prepreku.

Ljude koji se u potpunosti predaju zamornom, nezahvalnom i jako važnom poslu odgajanja djece bi trebalo staviti na pijedestal. Trebali bismo ih poštovati i diviti im se kao što se divimo raketnim naučnicima i ratnim herojima. Te žene rade nešto što je i prelijepo i komplicirano i teško i zastrašujuće i izvor radosti i što je bitno. Štagod da rade, one RADE nešto, a naša civilizacija OVISI o tome da to RADE dobro. Ko još može reći takvo nešto? Koji to posao ima takve posljedice?

Istina je- majčinstvo nije „posao“. Posao je nešto što radiš dio dana i onda prestaneš raditi. Dobijaš platu. Imaš sastanke sindikata, beneficije i odmore. Ja sam imao puno poslova; ništa spektakularno i mistično. Ne razumijem zašto uzdižemo „zaposlene“ i dajemo im sveti status. Odakle nam to? Iz Komunističkog manifesta?

Imati posao je nužnost za neke- za mene je tako- ali to nije oslobađajuće ili izvor moći. Štagod da vam je posao- vi ste potrošni. Vi ste jedan broj. Vi ste kalkulacija. Vi ste sluga. Možete biti zamijenjeni, i bit ćete na kraju zamijenjeni. Jesam li previše grub? Ne, ja sam neko ko ima posao. Ja sam realan.

Kad bi majka napustila svoju ulogu majke, cijeli životi bi se u potpunosti promijenili; društvo bi bilo na velikom gubitku. Posljedice te tragedije bi se osjećale generacijama. Kada bi napustila posao kompjuterskog analitičara, bila bi zamijenjena za četiri dana i niko ne bi mario.

Da, moja supruga je SAMO majka. SAMO. Ona SAMO donosi život na ovaj svijet i ona SAMO formira i oblikuje i podiže taj život. Ona SAMO upravlja, usmjerava i održava domaćinstvo, dok se brine za djecu koja se SAMO oslanjaju na nju za sve. Ona SAMO uči naše blizance kako da budu ljudi, i kako rastu, ona će ih SAMO učiti o svemu, od morala do manira, od abecede, do higijene, itd. Ona je SAMO moj duhovni oslonac i stijena na kojoj je naša porodica izgrađena. Ona je SAMO sve svakome. I društvo bi se SAMO raspalo kad bi ona, i druge majke, podbacile u bilo kojem zadatku koje sam naveo.

Da, ona je samo majka. To je isto kao gledati u nebo i reći: „Hej, pa to je samo sunce.“

Naravno da ne mogu sve žene biti kući sve vrijeme. Jedno je to priznati; a sasvim drugo to prikazivati kao ideal. Nazvati to idealom je kao tvrditi da je IDEALNO da djeca provode MANJE vremena sa svojim majkama. To je ludilo. Čisto ludilo. To nije ideal, i to nije nepristrasno. Što više jedna majka provede vremena odgajajući svoju djecu, to bolje. Bolje za njih, bolje za njihove duše, bolje za zajednicu, bolje za čovječanstvo. I tačka.

Na kraju, vjerovatno je istina da majke domaćice imaju loših perioda. Ljudi koji rade van kuće imaju takvih perioda, također. Zapravo, postoji mnogo, mnogo poslova koji se uglavnom sastoje od loših perioda, uz malu dozu servilnih aktivnosti. U svakom slučaju, ne želim raspravljati oko toga ko je „zaposleniji“. Izgleda da tako malo cijenimo svoje vrijeme, da smo svoju vrijednost bazirali na tome koliko malo tog vremena imamo. Drugim riječima, idealizirali smo „biti zauzet“ i pomiješali to sa biti „važan“. Možete biti zauzeti, ali nevažni, isto kao što možete biti važni, ali ne i zauzeti. Ne znam ko je zauzetiji, i nije me ni briga. Nije ni važno. Mislim da se može reći da niko od nas nije zauzet koliko mislimo da jesmo; i koliko god da smo zauzeti, to je više nego što bismo trebali biti.

U našoj kulturi, mnogo stvari shvatamo pogrešno. Ali kad se sve sabere i oduzme, i kad nam se civilizacija pretvori u prah, najviše ćemo žaliti kako smo se odnosili prema majkama i djeci.

mostary
13-11-2013, 08:36 AM
Priča o ženi koja je umrla na sedždi


Prevela: Amina Mujela-Botić

Ovo je istinita priča o smrti sestre muslimanke čiji je život obilježio jedan kur'anski ajet: „A požurio sam Tebi, Gospodaru, da budeš zadovoljan“ (Ta Ha, 84.)

Često bi govorila: „Kad čujem ezan, a budem s nečim zauzeta, sjetim se ovog ajeta. Odmah ostavim sve i klanjam namaz. Kad me alarm probudi u 2 sata ujutro pa poželim nastaviti spavati, sjetim se ajeta: „A požurio sam Tebi, Gospodaru, da budeš zadovoljan“, pa ustanem.“

Ona i njen muž su imali dogovor: na putu kući, on bi je zovnuo da bi stigla na vrijeme skuhati večeru, tako da može, kada dođe kući, jesti i krenuti na počinak.

Jednog dana muž ju je zamolio da napravi sarmu koja kad se pravi, uzima dosta vremena. Ostala su joj još tri lista da završi sa pripremom jela, a onda je čula ezan...

Ostavila je preostale listove (za čiju pripremu bi joj trebalo 5 minuta), i otišla da klanja. Muž ju je zvao, ali se ona više nije javljala.

Kad je došao kući, vidio je da je na sedždi, a hrana još nije bila spremna.

Primjetio je da su ostala samo tri lista da pripremi jelo. Uznemirio se te je rekao: „Mogla si završiti sa pripremom večere, pa onda klanjati!“

Nije bilo odgovora.

Kad joj se približio, primjetio je da je umrla na sedždi!

SubhanAllah, da je, kao što većina nas radi, prvo završila s onim što joj je u ruci, umrla bi u kuhinji!

Međutim, osoba umire na onome na čemu je živjela.

A svi ćemo biti oživljeni u stanju u kojem smo umrli.

mostary
13-11-2013, 08:38 AM
Koje je jedino mjesto u kojem nema muslimana!



Ovaj razgovor su u avionu vodila dvojica nemuslimana. Primijetili su da se u avionu nalazi i jedan musliman, pa su htjeli da ga isprovociraju, pa jedan od njih reče namigujući drugom: „Htio sam da svoj odmor provedem u Africi, ali sam saznao da su više od pola njenog stanovništva muslimani. Pa mi je ponuđen posao u Saudijskoj Arabiji, pa sam odbio jer su cijelo njeno stanovištvo muslimani… Razmišljao sam da odem u Pakistan, ali sam saznao da vrvi od muslimana.“

Na to mu reče prijatelj: „A zašto ne razmišljaš o putovanju u Evropu?“ On mu odgovori: „Čak i u tim zemljama vidiš da su se muslimani rasprostranili. Kad god bih išao ulicom sudario bih se s jednim od njih.“ I nastavili su na taj način ne bi li isporovocirali tog muslimana.

Onda je on okrenuo svoje lice prema njima i krajnje ravnodušno im rekao: „Zašto ne razmisliš o putovanju u Džehennem. Čuo sam da je to jedino mjesto u kojem nema muslimana!“

Priredila: Merjem Kapo, Sarajevo

mostary
15-11-2013, 12:08 PM
Mene u mezar stavite, dijete moje nemojte!


Srceparajuća priča jednog našeg daije kojem je sin preselio na Ahiret dok je studirao u Medini

Počinjem ovu svoju ispovijest radi sebe, kažu da je lakše kad čovjek ispriča svoju bol. Oženio sam se mlad i Allah mi je dao dvije djevojčice. Kao većina roditelja, poželio sam imati muško dijete. Uzvišeni Allah ispunio mi je želju: u Medini, gradu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dobio sam sinčića. No, na ovom svijetu sreća kratko traje a iskušenja vrebaju sa svih strana. Jednog dana, opazili smo da sa sinom M. nešta nije uredu. Otežano je disao, pa čak je i svijest gubio. Odnio sam ga u bolnicu u kojoj se rodio. Doktori su konstatirali da je njegovo zdravstveno stanje veoma teško i da mora u odjel za intenzivnu njegu. Noćne tmine prekrile su Grad svjetlosti,...

a u jednoj bolnici bespomoćni Allahov rob gleda patnju svog djeteta i ne može ništa učiniti. Niko ništa ne može učiniti. Svi smo pred Allahom bespomoćni. Sin M. udarao je nogama uslijed velikih bolova i borio se, upravo tad, sa smrtnim mukama – ali to nisam znao. Kad je otkucala ponoć, morao sam poći kući, da utješim suprugu i ulijem joj nadu u povoljan ishod liječenja, a ista ta nada bila mi je i samom potrebna.

Spavao sam istrzanim snom. Ujutro sam imao čudan osjećaj. Ne bih rekao da je to bila slutnja, naprosto se nisam lijepo osjećao. Oko devet sati ujutro otišao sam u bolnicu, ne sluteći nepovoljne vijesti. Uspeo sam se na treći sprat, tamo gdje sam sinoć ostavio sina – nije tamo bio. Medicinsko osoblje ništa mi nije govorilo, pa sam pošao direktoru (vlasniku) bolnice. Primio me u svoju kancelariju pa mi je s okolišanjem promrmljao: “Tvoj sin je dolje!” Ali, vidjevši da nisam razumio šta je htio reći, jednostavno je, bez uvoda i utješne riječi (svaka bi riječ bila suvišna), kazao: “Umro je!”

Te njegove riječi, tako ležerno rečene, prosto su me šokirale, nisam bio svjestan šta mi je rekao, pa sam mahinalno uzvratio: “Allah je tako htio.” Vjerujući da se radi o nesporazumu ili pak o neukusnoj šali (čovjek će svašta pomisliti i u svašta će povjerovati samo da odgodi trenutak suočavanja s istinom), ostao sam, zakratko, sjediti u njegovoj kancelariji, ne misleći ni o čemu. Domalo sam pozvan da vidim dijete i da ga, ako hoću, ja odnesem u gasulhanu koja se nalazila u blizini Poslanikove džamije. Pošao sam za medicinskom sestrom. Silazim niz stepenice, u podrum. Mrtvačnica. U jednom frižideru, u foliji, bilo je zamotano stvorenje koje se još jučer smiješilo i ispunjavalo kuću radošću.

Uzeh ga u naručje... Tek tad uvjerio sam se u gorku istinu: moj sin jedinac mrtav je, u to nema sumnje. Sa mnom je bio sažaljivi student S.H., iskreni pomagač u nesreći – nikad neću zaboraviti njegovu saosjećajnost, niti ću ikad zaboraviti da je plakao i u gasulhani dok sam, i sâm plačući, pomagao u opremanju djeteta.

Gasulhana. Mjesto gdje će svako od nas, ja, koji ovo pišem, i vi, koji čitate, biti odnesen i opremljen za put bez povratka. Rekli su mi da će dijete odmah okupati, a da će dženaza-namaz biti poslije ikindijskog namaza. Gladio sam ručice svog sinčića, kupajući ga, ljubio ga po licu, po rukama... Posljednji put pogledao sam njegovo lice i umotali smo njegovu malu glavu u kefine.

Odlazim kući, da saberem misli i pripremim se za dženaza-namaz. Supruga još ne zna da svoje voljeno dijete više nikad neće uzeti u naručje. Pokušao sam se hrabro držati kad sam ušao u stan, ali... Supruga me upitala: “Kako je M.?” Zagrlio sam je i rekao: “Bolje mu je sad.” Prošla je cijela vječnost dok sam smogao snage da joj kažem onu kobnu riječ, poslije koje se ruše svi snovi i prestaju sve nade na ovom svijetu, riječ poslije koje čovjeku samo dragi Allah ostaje kao utjeha. “Mrtav je”, kazao sam, isto onako jednostavno kao što je i meni vlasnik bolnice rekao. “Nema više našeg M.”, kazao sam. Zaplakala je, gorko, neopisivo teško, onako kako majka zaplače kad ostane bez svog dojenčeta. Zajecala je ucviljena, i nije je ništa moglo utješiti. Volio bih da je iko drugi, a ne ja, mogao prenijeti ovu strašnu vijest mojoj supruzi.

Brat S.H. došao je po mene pola sata prije ikindijskog namaza. U Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji uveli su me na prednja, čeona vrata, da bih odmah po završetku namaza ponio dženazu. Poslije farz-namaza, mujezin je oglasio da će se klanjati dženaza-namaz, ženi i djetetu. Čijem djetetu, zapitao sam se čuvši te mujezinove riječi.

Tvom djetetu, bespomoćni Allahov robe, koji stojiš u safu i čekaš da imam donese tekbir i da klanjaš namaz koji će trajati tek nekoliko minuta, a tebi će se činiti da si strašnu vječnost proveo u safu, doveći za svog sina. Poslije namaza, uzeo sam ga u naručje i ponio prema mezarju el-Beki, mezarju u kojem su ukopani naši velikani, ashabi, drugovi u džennetu, ako Bog da, i mnogi drugi čestiti vjernici. Volio bih da je mezarje bilo još dalje, da se družim s mrtvim sinom, jer sam znao da je to naše posljednje druženje, na ovom svijetu.

Nimalo nisam žurio, premda je sunnet da se dženaza nosi žurnim korakom; onu su ženu žurno odnijeli, ja sam ostao iza njih. Noseći svoje čedo prema džennetskoj bašči (inšallah), molio sam Allaha da ga učini mojim zagovornikom na Danu konačnog polaganja računa. Nosim svog sina, sve manje i manje ostaje do mezara. Stižem do rake. Srce mi se steže, Zemlja mi tijesna postaje. Prisutni spustiše ženu u kabur, staviše je u udubljenje sa strane, prema sunnetu, i jedan čovjek, koji bijaše dolje, zatvori udubljenje ćerpičima... Zatim se meni obrati: “Dodaj mi dijete!”

Snebivajući se pružih svog sinčića M., ali ga vratih: nisam smogao snage da se od njeg odvojim, privio sam ga na grudi i plakao, jecao, znajući da se od njega moram rastati, zauvijek. Nisam razabirao šta mi ljudi govore. Čuo sam samo da mi je neko od prisutnih rekao: “Dodaj čovjeku dijete! Ovo je iskušenje na koje te Allah stavio!” Čekam. Nadam se da još nije sve izgubljeno, mislim da se može nešta dogoditi, bilo kakvo čudo, bilo šta...

Na koncu pružih onom čovjeku malo i čisto, grijesima neuprljano tijelo, umotano u bijele kefine. Tako mi Allaha, Gospodara nebesa i Zemlje, čim je onaj “nestrpljivi” čovjek uzeo dijete iz mojih ruku, osjetio sam da sam doslovno pola srca u onaj mezar dao. Za mene je dženaza bila završena i nisam više mogao ostati na mezarju, staništu koje nas čeka. Sa mnom je, da me utješi, pošao student S.V. Ni njemu nikad neću zaboraviti utješne riječi koje mi je uputio.

Ostavio sam dio svog srca u prelijepoj Medini, Gradu svjetlosti, nadajući se da ćemo, kad nas Sveznajući Allah oživi i bude s nama sviđao račune, biti pošteđeni kazne i uvedeni u zanosni džennet, zajedno sa svojim sinom M.

Život je tekao dalje, a ja sam utjehu nalazio u namazu i obraćanju Uzvišenom Allahu. Neka je hvala Tebi, Allahu, Koji si nam dao priliku da padnemo ničice pred Tobom i da od Tebe, Blagodarnog i Svemogućeg, tražimo! Kasnije mi je dragi Allah (kako je lijepa i draga ova sintagma!) podario dva sina. Neka je hvala Plemenitom Allahu na blagodatima i na strpljenju koje nam je ulio, nema istinskog božanstva osim Njega, Njega obožavamo, On je naš zaštitnik na ovom i na budućem svijetu.

Vaš dobronamjerni brat Ebu Danijal

Almasa 80
12-01-2014, 12:15 PM
Covjek moze imati punu glavu pameti ali sta mu vrijedi kada su na polozaje postavljeni ljudi koji namecu svoju pamet,svoje uslove.
Posto mi vjera nalaze da poslije zivota moram biti sahranjena po serijatskim propisima a da sve to,kada do toga dodje bude financijski bezbolno,redovno uplacujem u svom dzematu godisnji porez na sve to.
I ove godine naravno, ucinila sam isto...podmirila svoje obaveze i prema vjeri i prema dzematu.Nista neobicno...ceremonija davanja novca i izdavanje potvrde kao i svakih godina...ali sluzbenik na toj duznosti mi uz potvrdu cuhnu jos nekakav papir u ruke,veli:'hanuma procitaj to rahat kod kuce'.
Bio je dugo u mojoj torbici sa hebejtom ostalih papirina u njoj.Dans odlucih da ocistim torbu i pobacam sve sto je nepotrebno,kad ono,naletih i na 'letak' iz dzamije.
Citam ga i ne vjerijem svojoj pameti a ocima pogotovo.Velahavle,nametnuse mi insani teski haram...ko biva a to pise u tom letku da je nevjerncima cestitati Bozic i sve njihove ostale praznike teski haram.
Javi se zvono sa obliznje crkve i u istom momentu izbrisa sve teske optuzbe koje procitah na tom papiru.
Pare za koje sam dobila halal potvrdu ustvari su haram pare koje sam ja dobila kao božićnicu.
Halal potvrda za haram pare!!!
Sve je to nepotrebno zbunjivanje i njime se vjera ne brani.
Vjera se brani postivanjem razlicitosti koje nas ne obavezuju ama bas ni na sta.
By: Almasa

sajlent
12-01-2014, 01:35 PM
.. pa dobro, pare im ne smrde.! :zubo:

nego kad sam ja u pitanju, ja ni bajram ne cestitam svakom.. :sweat:

Almasa 80
12-01-2014, 01:41 PM
.. pa dobro, pare im ne smrde.! :zubo:

nego kad sam ja u pitanju, ja ni bajram ne cestitam svakom.. :sweat:
...vidis meni ovdje svi cestitaju Weihnacht, a Bajram samo muslimani..:D

mostary
13-01-2014, 10:41 AM
"TI BOGAT COVJEK A JA SIROMAH!"

Jedan čovjek odluči da podari nešto novca Ibrahimu ibn Edhemu, no ovaj pobožnjak mu reče: “Samo trenutak, da li si ti bogat čovjek? Imas li još novca kod kuće?; “O, da! Imam jos najmanje hiljadu zlatnika reče trgovac ponosno.” “A da li bi želio imati još jednu hiljadu?” upita dalje Ibrahim. “Naravno! Ja vrijedno radim svakoga dana. Od jutra do večeri, da bih još zaradio.” “A da li bi želio imati više od dvije hiljade zlatnika?” “Naravno, svaki dan se molim Allahu da mi udijeli više i više i još više para.” Kada to začu Ibrahim gurnu kesu nazad ka trgovcu i reče: “Žao mi je, ali ja ne mogu primiti tvoje zlatnike, nije zakonito da bogat čovjek prima novac od siromaha.” “Šta kažeš?; povika ljuto trgovac, -”Ti bogat čovjek, a ja siromah!!!” “Ja sam bogat čovjek zato što sam zadovoljan na svemu što mi Allah Uzvišeni pošalje. Ti si prosjak, bez obzira koliko imao, nisi zadovoljan i tražiš od Allaha da ti to poveća.”