Pogledajte punu verziju : Hajd' Citamo Zajedno... :)

24-07-2012, 03:03 PM

Venedikt Erofeev

- Pa kaze... :)

To Vadim Tikhonov,
my beloved firstborn,
I dedicate these tragic


The first edition of Moscow-Petushki was sold out quickly,
thanks to its being an edition of one copy. I have often been chastised since then
for the chapter “Hammer and Sickle – Karacharovo,” quite without reason. In the
Introduction to the first edition, I warned all the girls that they ought to skip the
chapter “Hammer and Sickle – Karacharovo,” since, after the phrase “And drank it
straight down,” there followed nothing but pure obscenity - since, in the entire
chapter, save for the phrase “And drank it straight down,” the was not a single
printable word. With this conscientious advice I only assured that all readers – in
particular the girls – would head right for the chapter “Hammer and Sickle –
Karacharovo,” without even reading the previous chapters, without even so much
as reading the words “And drank it straight down.” For this reason, I have
considered it necessary in this second edition to toss out of the chapter “Hammer
and Sickle – Karacharovo” all the indecent words. It’ll be better that way,
because, for one thing, people will read me from the beginning through and, for
another, no one will be offended.


24-07-2012, 03:08 PM

Everyone says, “The Kremlin, the Kremlin.” I hear about it from everybody, but
I’ve never seen it myself. How many times (thousands) I’ve walked, drunk or hung
over, across Moscow from north to south, east to west, from one end to the
other, one way or another, and never did I see the Kremlin.

Take yesterday. Again I didn’t see it, and I spent the whole evening wandering
around those parts, and I wasn’t even so drunk. As soon as I came out of the
Savelovo Station I had a glass of Zubrovka to start with, since I know from
experience that they’ve not come up with anything better by way of an eyeopener.

So. A glass of Zubrovka. Then later, on Kaliaevsky Street, another, only not
Zubrovka this time but Coriander. One of my acquaintances says that Coriander
vodka has antihuman effect on a person; that is, it strengthens all the physical
members but weakens the soul. With me it happened the other way around for
some reason; that is, my soul was strengthened in the highest degree while my
members were weakened. But I agree that this too is antihuman. Therefore, at
the same time, I added two mugs of Zhiguli beer and an Albe de dessert port
straight from the bottle.

Of course you’ll ask, “Then what, Venichka, then what did you drink?” But I
can’t figure out what I drank next. I remember – this I remember clearly – on
Chekhov street I downed two glasses of Hunter’s. But really, could I cut across the
Sadovy Circle without a drink? No, I couldn’t. Which means I drank something

Then I headed for the center of town, since it always works out that when I’m
looking for the Kremlin I end up at the Kursk Station. In fact, I really did have to go
to the Kursk Station and not the center of town, but I set out for the center all the
same in order to see the Kremlin at least once meanwhile thinking, “I won’t see
any Kremlin anyway and I’ll end up right at the Kursk Station.”

Now I’m almost in tears feeling sorry for myself. Not because I didn’t get to the
Kursk Station yesterday, of course. (That’s nonsense – if not yesterday, then today
I’ll get there.) Naturally not because I woke up this morning in some unfamiliar
front hallway or other. (It turns out that I sat down on the step in the hallway, the
fortieth from the bottom by count, grasped my suitcase to my heart, and fell
asleep like that.) No, I’m not feeling sorry because of that. No, I’m sorry because I
just calculated that from Chekov Street to this hallway I drank up six rubles – but
where and what and in what sequence, to good or evil purpose? This nobody
knows and, now, nobody will ever know. Just as we don’t know to this day
whether Tsar Boris killed the Tsarevich Dmitri or the other way around.

What sort of hallway was it? I haven’t the slightest idea even now, and it ought
to be that way. Everything should. Everything should take place slowly and
incorrectly, so that man doesn’t get a chance to start feeling proud, so that man is
sad and perplexed.

I came outside when it was already getting light. Everyone knows – everyone
who has ended up out cold in a hallway and left at dawn – everyone knows what
a heavy heart I carried down those forty steps in a strange hallway, and what a
weight I carried outside.

“It’s nothing,” I said to myself. “Nothing. There’s a pharmacy, see?” And over
there, that creep in the brown jacket scraping the sidewalk. You see that too? So
calm down. Everything is going along as it should. If you want to turn left,
Venichka, turn left, I’m not forcing you to do anything. If you want to turn right,
turn right.”

I turned right, staggering a bit from the cold and from grief, yes, from the cold
and from grief. Oh, that morning burned in the heart! Oh, the illusory nature of
calamity. Oh, the irretrievable! What’s worse about this burden which no one has
yet called by any name, what’s worse – paralysis, or nausea? Nervous exhaustion
or mortal sorrow somewhere in the region of the heart? But, if that all equal, then
all the same what’s worse about it – stupefaction, or fever?

“It’s OK, it’s OK,” I said to myself. “Back to the wind and get going slowly. And
breathe slow, slow. Breath so that your knees don’t get tangled. Go on,
anywhere. It’s all the same where. Even if you turn left, you’ll end up at the Kursk
station; or straight, all the same, the Kursk Station. Therefore, turn right, so that
you’ll get there for sure. Oh, vanity.

“Oh, the ephemeral! Oh, that most helpless and shameful of times in the life of
my people, the time from dawn until the liquor stores open up! How many
unnecessary gray hairs has it caused us homeless and grieving brunets! Let’s go,
Venechka, let’s go.”

24-07-2012, 08:23 PM

There you are. I did know what I was talking about. You turn right and inevitably
you get to the Kursk Station. You were bored there in the back alleys, Venichka,
and you wanted to rub elbows with the crowd, so there you are.

“Oh, forget it.” I gave myself the brush-off “Do I really need your crowd? Are
your people really necessary? Take the Redeemer even, who to his own Mother
said, “What art thou to me?” And, indeed, what do these vain and repellent
creatures have to do with me?

“I’d better lean up against a column and screw up my eyes, so I won’t feel so

Of course, Venichka, of course, someone sang out on high, so softly, so
tenderly, tenderly. Screw up your eyes so you won’t feel so sick.

Oh! I recognize them. It’s them again! The angels of God! It’s you again.

But of course it’s us. Again, so tender!

“You know, angels?” I asked also softly, softly.

What? the angels answered.

“It’s tough for me.”

Yes, we know that’s tough, the angel sang out. But get moving, you’ll feel
better, and the stores will be open in half an hour – no vodka until nine, it’s true,
but they’ll have a little red the first thing.

“Red wine?”

A little red wine, the angels of God chorused.


Chilled, of course.

Oh, I got terribly excited.

“You say get moving, you’ll feel better. But I don’t feel like moving at all. You
know yourselves what sort of shape I’m in . . . to get moving!”

The angels kept quiet about that. And then started singing again.

You know what, drop by the restaurant at the Station. They’ve got something
there. Yesterday, they had sherry. It couldn’t have been all drunk up one evening.

“Yes, yes, yes. I’ll go. I’ll go right now and find out. Thank you, angels.”

Your health, Venya.

And then ever so gently:

Don’t mention it.

They’re so nice. . . . Well, let’s . . . get moving then . . . It’s a good thing I bought
some goodies yesterday – you can’t go to Petushki without goodies. It was the
angels who reminded me about the goodies, because I bought them for the ones
who are themselves like angels. It’s good thing you bought them. When,
yesterday, did you buy them? Remember . . . Walk and try to remember. . . . .

I walked across the square. Rather, I was drawn across it. I stopped two or
three times and froze on the spot in order to get the queasiness under control.
Because, after all, a person has more than just a physical side. He has a spiritual
side as well and, more than that, there’s a mystical, a super spiritual side. So,
there I was in the square expecting any minute to get sick on all three sides. And,
again, I’d stop and freeze.

“So, when was it you bought your goodies yesterday? After the Hunter’s? No,
after the Hunter’s I wasn’t up to buying presents. Between the first and second
glass of Hunter’s? No, between the two glasses there was a break of thirty
seconds, and I’m not superhuman and able to get something done in thirty
seconds. Anyway, a superhuman being would have collapsed after the first glass
of Hunter’s and never made it to the second. So when was it? By the grace of
God, how many mysteries there are in the world! An impenetrable veil of
mysteries. Before the Coriander or between the beer and the Albe de dessert?”

25-07-2012, 04:18 PM

“No, not between the beer and the Albe de dessert for sure. There was no
break then at all. So, probably before the Coriander, that’s quite possible. Or,
more likely, I bought the nuts before the Coriander but the candy after. Or,
perhaps, the other way around. When I’d drunk the Coriander, I . . .”

“There’s nothing to drink,” the bouncer said. And he looked me over as if I
were a little dead bird or a filthy buttercup. “No, nothing alcoholic.”

Though I cringed in desperation, all the same I managed to mumble that I
hadn’t come for that anyway. It’s none of his damned business why I was there.
Perhaps the Perm Express didn’t want to go to Perm for some reason and so I
came to eat beef Stroganoff and listen to Ivan Kozlovsky or something from The
Barber of Seville.

I had taken my little suitcase with me anyway, and, just as back there in the
front hallway, I squeezed it to my heart, expecting a command.

Nothing to drink! Mother of God! Indeed, if you believe the angels, they’re
fairly drowning in sherry in here. But now there’s only music and music with some
kind of mangy harmonics at that. Yes, that’s Ivan Kozlovsky all right. I recognized
him immediately; there’s no one else with a voice that nauseous. All singers have
equally nauseous voices, but every one of them is nauseous in its own way. That’s
why I can identify them so easily. Well, of course: Ivan Kozlovsky. “Oh, Chalice of
my fore-bear-ers, Oh, let me gaze for-e-ever upon you by star-r-r-r light.” Well, of
course: Ivan Kozlovsky. “Oh, why am I smi-i-tten so with you. Don’t reje-e-ect

“Will you be ordering anything?”

“What’ve you got, just music?”

“What do you mean, just music? Beef Stroganoff, pastries, udder . . . “

I felt sick again.

“What about sherry?”

“No sherry.”

“Interesting, you serve udder but not sherry.”

Verrry interesting. Right, no sherry, but udder we’ve got.”

And I was left alone. So as not to get sicker I started to examine the chandelier.
But really too heavy. If it should break away and fall on someone’s head, it’d be
terribly painful. Well, no, probably not even painful. While it’s tearing away and
falling, you’re sitting, not suspecting a thing – drinking sherry, for instance. But as
soon as it hits you, you’re dead. A weighty thought, that . . . you’re sitting there
and a chandelier falls from above. A very weighty thought. But, really, why so
weighty? If, let’s say, you’ve been drinking sherry, if you’re good and drunk and
haven’t yet succeeded in getting hung over, and they don’t give you any sherry,
and then you get a chandelier in the head, that’s weighty. A very oppressive
thought. One not everyone has the strength to endure, especially when dead

And you’d agree to it, if they’d bring you, let’s say, 800 grams of sherry in
return for which they’d unhook the chandelier over your head and . . .

“So, have you made up your mind? Are you ordering something or not?”

“Eight-hundred grams of sherry, please.”

“You’re already doing well enough, obviously. You were told in plain Russian
we don’t have any sherry.”

“So . . . I’ll wait . . . until you’ve got it . . .”

“Wait, wait . . . You’ll get your sherry all right.”

Again, I’m left alone. As she left, I looked at the woman with repulsion.

Especially at her white stockings without any seams – a seam would have made
me feel at peace, perhaps even unburdened my soul and my conscience.

Why are they all so crude? Eh? And so blatantly crude at the very moment
when one oughtn’t to be crude, when a person has all his nerves dangling out,
when he is chicken-hearted and placid? Why is it always like that? Oh, if only the
whole world, if everyone were like I am now, placid and timorous and never sure
about anything, not sure of himself nor of the seriousness of his position under
the heavens – oh, how good it could be. No enthusiasts, no feats of valor, nothing
obsessive! Just universal chicken-heartedness. I’d agree to live on the earth for an
eternity if they’d show me first a corner where there’s not always room for valor.
“Universal chicken-heartedness.” Indeed this is the panacea, this is the predicate
to sublime perfection. And as for nature’s activist inclinations . . .

“Who’s getting sherry here?”

Looming above me were two women and a man, all three in white. I looked up
at them and, oh, how much ugliness and vagary there must have been in my eyes
then. I knew that just by looking at them, because my ugliness and vagary were
reflected in their eyes. I felt myself sinking somehow and losing a hold on my soul.

“Yes, well, I’m . . . almost not asking. Well, so, there isn’t any sherry, I’ll wait, I’ll
just . . .”

“Whadaya mean ‘just’? What do you think you’re going to ‘wait’ for?”

“Oh, nothing much. I’m just going to Petushki, to a beloved young lady.” To a
beloved young lady, ha, ha. “I’ve bought some goodies, see.”

They waited, the executioners, to see what I would say next.

“I’m . . . from Siberia, I’m just a kid. And just so I won’t get sick, I’d like some

Pointlessly, I mentioned sherry again and that set them off at once. All three of
them grabbed me under the arms and led me – oh, the pain of such a disgrace –
across the entire Station and shoved me out side. And, after me, my little suitcase
with the goodies.

Outside again. Oh, emptiness, oh, the bared fangs of existence.

27-07-2012, 12:55 AM
.. dobro sad, ..to je vec pijanska!! :hehehehe:

27-07-2012, 12:59 AM

“No, not between the beer and the Albe de dessert for sure. There was no
break then at all. So, probably before the Coriander, that’s quite possible. Or,
more likely, I bought the nuts before the Coriander but the candy after. Or,
perhaps, the other way around. When I’d drunk the Coriander, I . . .”

“There’s nothing to drink,” the bouncer said. And he looked me over as if I
were a little dead bird or a filthy buttercup. “No, nothing alcoholic.”

Though I cringed in desperation, all the same I managed to mumble that I
hadn’t come for that anyway. It’s none of his damned business why I was there.
Perhaps the Perm Express didn’t want to go to Perm for some reason and so I
came to eat beef Stroganoff and listen to Ivan Kozlovsky or something from The
Barber of Seville.

I had taken my little suitcase with me anyway, and, just as back there in the
front hallway, I squeezed it to my heart, expecting a command.

Nothing to drink! Mother of God! Indeed, if you believe the angels, they’re
fairly drowning in sherry in here. But now there’s only music and music with some
kind of mangy harmonics at that. Yes, that’s Ivan Kozlovsky all right. I recognized
him immediately; there’s no one else with a voice that nauseous. All singers have
equally nauseous voices, but every one of them is nauseous in its own way. That’s
why I can identify them so easily. Well, of course: Ivan Kozlovsky. “Oh, Chalice of
my fore-bear-ers, Oh, let me gaze for-e-ever upon you by star-r-r-r light.” Well, of
course: Ivan Kozlovsky. “Oh, why am I smi-i-tten so with you. Don’t reje-e-ect

“Will you be ordering anything?”

“What’ve you got, just music?”

“What do you mean, just music? Beef Stroganoff, pastries, udder . . . “

I felt sick again.

“What about sherry?”

“No sherry.”

“Interesting, you serve udder but not sherry.”

Verrry interesting. Right, no sherry, but udder we’ve got.”

And I was left alone. So as not to get sicker I started to examine the chandelier.
But really too heavy. If it should break away and fall on someone’s head, it’d be
terribly painful. Well, no, probably not even painful. While it’s tearing away and
falling, you’re sitting, not suspecting a thing – drinking sherry, for instance. But as
soon as it hits you, you’re dead. A weighty thought, that . . . you’re sitting there
and a chandelier falls from above. A very weighty thought. But, really, why so
weighty? If, let’s say, you’ve been drinking sherry, if you’re good and drunk and
haven’t yet succeeded in getting hung over, and they don’t give you any sherry,
and then you get a chandelier in the head, that’s weighty. A very oppressive
thought. One not everyone has the strength to endure, especially when dead

And you’d agree to it, if they’d bring you, let’s say, 800 grams of sherry in
return for which they’d unhook the chandelier over your head and . . .

“So, have you made up your mind? Are you ordering something or not?”

“Eight-hundred grams of sherry, please.”

“You’re already doing well enough, obviously. You were told in plain Russian
we don’t have any sherry.”

“So . . . I’ll wait . . . until you’ve got it . . .”

“Wait, wait . . . You’ll get your sherry all right.”

Again, I’m left alone. As she left, I looked at the woman with repulsion.
Especially at her white stockings without any seams – a seam would have made
me feel at peace, perhaps even unburdened my soul and my conscience.

Why are they all so crude? Eh? And so blatantly crude at the very moment
when one oughtn’t to be crude, when a person has all his nerves dangling out,
when he is chicken-hearted and placid? Why is it always like that? Oh, if only the
whole world, if everyone were like I am now, placid and timorous and never sure
about anything, not sure of himself nor of the seriousness of his position under
the heavens – oh, how good it could be. No enthusiasts, no feats of valor, nothing
obsessive! Just universal chicken-heartedness. I’d agree to live on the earth for an
eternity if they’d show me first a corner where there’s not always room for valor.

“Universal chicken-heartedness.” Indeed this is the panacea, this is the predicate
to sublime perfection. And as for nature’s activist inclinations . . .

“Who’s getting sherry here?”

Looming above me were two women and a man, all three in white. I looked up
at them and, oh, how much ugliness and vagary there must have been in my eyes
then. I knew that just by looking at them, because my ugliness and vagary were
reflected in their eyes. I felt myself sinking somehow and losing a hold on my soul.

27-07-2012, 06:59 PM

What it was like from the restaurant to the store and from the store to the train,
human language cannot bend itself to describe. I won’t try either. And if the
angels should take it up, they’ll break into tears and the tears will prevent them
from getting anywhere.

Instead, let’s do this: let’s honor those two deadly hours with a minute of
silence. Remember those two hours, Venichka. In the most ecstatic, in the most
sparkling days of your life, remember them. In moments of bliss and rapture, do
not forget them. They should not be repeated. I turn to all whose hearts are poen
to poetry and fellow feelings:

“Leave what you’re doing. Stop together with me and honor with a minute of
silence that which is inexpressible. If you’ve got any kind of an old noisemaker,
whistle, or horn handy, let’s hear it.”

So. I also stop. Exactly one minute, standing like a column in the middle of the
Kursk Station Square, I stare darkly at the station clock. My hair one moment
flying in the wind, now standing on end, now flying again with taxis flowing
around me on all four sides. People, too, and they look at me wildly, undoubtedly
thinking, “Should he be sculpted like that for the edification of the people of the
future, or not?”

And the silence is broken only by a husky female voice pouring down from

“Attention. Leaving from siding number four at 8:16, the train for Petushki.
Stops in Hammer and Sickle, Chukhlinka, Reutovo, Zheleznodorozhnaya, and
beyond at all stations except Esino.”

But I remain standing.

“I repeat. Leaving from siding number four at 8:16, the train for Petushki. Stops
in Hammer & Sickle, Chuklinka, Reutovo, Zheleznodorozhnaya, and beyond at all
stations except Esino.”

Well, that’s it. The minute has passed. Now, of course, everyone pounces on
me with questions. “Hey, you get some booze, Venichka?”

“Yes, I tell you, I’ve got some.” And I continue walking in the direction of the
platform, inclining my head to the left.

“Your suitcase is heavy now, right? And there’s a song in your heart, right?”

“The suitcase is heavy now, that’s right. But as far as my heart goes, it’s too
early to tell.”

“All the same, Venichka, so what did you buy? We’re terribly interested.”

“Yes, I can tell. Just a minute, I’ll list it all: first, two bottles of Kubanskaya for
two sixty-two each; total, five twenty-four. Next, two quarter bottles of
Rossiiskaya at a ruble sixty-four; total, five twenty-four plus three twenty-eight,
eight rubles fifty-two kopeks. And then some red. Just a moment, I’ll remember.
Yes, stout rose for one ruble thirty-seven.”

“So-o-o,” you say. “And the grand total? This is really terribly interesting.”

“The grand total is nine rubles eighty-nine kopeks,” I say, stepping onto the
platform. “But that’s not really the grand total. I also bought a couple of
sandwiches so as not to puke.”

“You mean ‘so as not to throw up,’ Venichka?”

“No, what I said I said. I can’t take the first dose without a bit to eat, because I
might puke otherwise. But the second and third now, I can drink straight, because
it’s OK to feel sick, but I won’t start puking no matter what. Right up to number
nine. And, there, I need another sandwich.”

“How come? You’ll throw up again?”

“Oh, no, I won’t throw up for anything. But as for puking, I’ll puke.”

Of course, you all nod your heads at that. I even see from here, from the wet
platform, how all of you scattered about my world are nodding your heads and
getting ready to be ironic.

“How complicated that is, Venichka, how subtle?”

“You said it.”

“Such clarity of thought. And that’s all it takes to make you happy? Nothing

What do you mean, ‘nothing more?’ “I say, getting on the train. “If I’d had
more money I would have taken along some beer and a couple of bottles of port,
but unfor-“

Here, You really begin to moan.

“O-o-o-o, Venichka! O-o-o, you primitive.”

“So shat of it? So I’m a ‘primitive,’” I say. But I’m not going to answer any more
of your questions. I’ll just sit here hugging my suitcase to my heart and looking
out the window. Like this. A “primitive.” Fine!

While you go on pestering me.

“What’s with you. Offended?”

“Course not,” I answer.

“Don’t get offended, we wish you well. Only why are you such a fool hugging
your suitcase to your heart? Because the vodka is in there, is it?”

Now I’m thoroughly offended. What’s the vodka got to do with it?

“Attention, passengers, this train goes to Petushki. Stops in Hammer & Sickle,
Chuchlinka, Reutovo, Zheleznodorozhnaya, and beyond at all stations, except

After all, what’s the vodka got to do with it? Aren’t you sick of talking about
the vodka? In the restaurant I was hugging it to my heart, and there was no vodka
in it then. And in the hallway, if you remember, I also hugged it close, though
there wasn’t even a whiff of vodka in it yet. If you want to know everything, I’ll
tell you, but wait. I’ll tie something on Hammer & Sickle and...

27-07-2012, 07:00 PM
nego, cim vise citam ovu knjigu.. to vishe razmisljam da napisem neku svoju.! :hehehehe:

Papirni Pajac
28-07-2012, 01:30 AM
stalno mi se prividas uz neku logorsku vatru :mrgreen: kako drzis pricu plemenu i pajp

28-07-2012, 01:48 AM
slobodno reci na Ludog Konja... :hehehehe:


nego, eto ti knjiga.. Ramazan je, ne mogu ja ovo sad citat.. :)

Papirni Pajac
28-07-2012, 09:31 AM
''ovo je savrsen martini.. prosto vam se cini kao da ne pijete, vec nekako.. kao da udisete hladan oblak''

steta sto on nije napisao knjigu :D

29-07-2012, 04:17 PM
Ovo nisu pjesme, ne dao mi to Bog, niti je ovo zbirka pjesama.

Niti sam ja, Bogu hvala, tamo neki pjesnik. Sta bi na to samo rekao moj djed.

Ovo su misli mojih pradjedova skupljene izmedju korica knjige, misli koje su
natalozene u meni kao pijesak u koritu rijeke.

To su samo sjecanja na ono vrijeme kada je svako zrno pijeska bilo veliki
kamen i kao takvo se i osjecalo ogromnim, neprobojnim, nepomicnim i

I danas je isto. Srce kamena ostaje istim bez obzira koliki je kamen.

Ne znam, moj dragi djede Hajdare, sta bi ti rekao na sve ovo, al' ja zapisah po
sjecanju samo ono sto si mi ti kazao.

I nista ne dodah, i nista ne izmislih sam i na to sam, kako vrijeme odmice i ja
tebi slicniji bivam, sve vise i vise ponosan.

Budale mi nikako ne vjeruju da ja u pijesku cujem govor velikog kamenja i da
taj govor ima tvoj glas.

Nevjernima treba dokaz, pisani komad papira, pa evo im ga.

.. inace, izjava o odricanju od autorstva!

idemo znaci,.. vratit cemo se oblacima poslije :D


Oblici Bosanskih Dusa


The Shapes Of Our Souls

by Nenad Azizin Tanovic


1. STECCI GOVORE, (Izbor natpisa sa stecaka), u
redakciji Bore Pavlovica i Ivana Rengjea, vlastita naklada,
"Graficka skola", Zagreb, 1954.

2. STARI BOSANSKI EPITAFI, sabrao i priredio Mak
Dizdar, Biblioteka kulturno naslijedje Bosne i Hercegovine,
"Veselin Maslesa", Sarajevo, 1961.

3. BOGOMIL SCULPTURE, (Esseys by Oto Bihalji-Merin
and Alojz Benac, photography by Toso Dabac),
"Jugoslavija", Beograd, 1962.

4. STARI BOSANSKI TEKSTOVI, sabrao i priredio Mak
Dizdar, Biblioteka kulturno naslijedje Bosne i Hercegovine,
"Veselin Maslesa", Sarajevo, 1969.

najstarijih vremena do 1918. godine, grupa autora, "Veselin
Maslesa", Sarajevo, 1982.

Pa kaze... :)


Danas Bosnom jasu savremeni jahaci Apokalipse: smrt, razaranje, etnicko ciscenje i laz.
Razara se sve sto su hiljadama godina ljudski duh i misici nasih pradjedova stvarali i
stvorili. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom iza njih ostaju razoreni
gradovi, spaljena sela, mrtvi koji se pretvaraju u statisticke izvjestaje. Sa svakim novim
brojem te besramne svjetske statistike bescasca, svakodnevno bestidno publikovane
preko radija i televizije, gradi se trajni spomenik neljudskosti onih koji su se ljudima,
pravovjernim i nacijom izgradjenom na smrti i sili htjeli zvati. A istina je:

Tu na tom uistinu geografski malom prostoru Bosne, gdje su se vijekovima sudarale
egoisticne namjere razlicitih kultura i civilizacija, grcko-helenisticke i rimsko-etrurske,
gdje je bila granica Istocnog i Zapadnog rimskog carstva, gdje su u zagrljaju zauvijek
ostali izmjesani Islam i Hriscanstvo, tu je ostalo rasuto na desetine hiljada stecaka. To
su nadgrobni spomenici onih koji se izmedju jedanaestog i petnaestog vijeka nijednom
carstvu ni uticaju nisu priklonili, vec su ostali vjerni sebi i onome sto su samo u sebi i u
Bosni mogli naci. Na toj prostornoj vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su nasli
svoj put u mirenju nepomirljivog, u preplitanju i prozimanju onoga sto je tezilo potiranju
svega sto nije istovjetno. Vrijeme je pokazalo da je na ovim prostorima ljudska misao
uvijek bila pametnija od maca. Od maca se ginulo, ali se od misli i sa misli zivjelo, jer
mac nije mogao da razrijesi suprotnosti. Tu na tim prostorima Bosne i Hercegovine,
gdje je svaki vid egzistencije bio uslovljen koegzistencijom ljudski duh, a ne mac, je
ostavio trajne vizije i filozofiju zivota. Historija biljezi one koji su sve razarali, ali pamti i
vrednuje samo one koji su nesto gradili.

Danas imam 46 godina, jer sam rodjen nepune tri godine nakon sto je zavrsen Drugi
svjetski rat, iste godine kada je objavljeno da je pronadjen tranzistor, a svega trinaest
godina prije nego je prvi covjek otisao u svemir. Bio sam savremenik onih koji su prije
dvadesetpet godina zakoracili na Mjesec i cije sam prve korake po njemu pomno pratio
na televizijskom ekranu. Mnogo sam ucio i mnogo naucio. Radio sam u laboratorijama
po svijetu u kojima se pokazalo i dokazalo da postoji antimaterija i da ono sto je
izgledalo nedjeljivo kao sto su proton i neutron postaje djeljivo i to na beskrajno slozen i
komplikovan nacin. Dotakao sam kamen donesen sa Mjeseca, neki drugi svijet koji mi
se cinio tako stran i dalek. Vidio sam kako se Oktobarska revolucija koja je na pocetku
vijeka bila velika nada pokazala krajem tog istog vijeka kao najveca zabluda.

Ali initimno, nikada nisam prestao da vjerujem da su jedino natpisi koje sam procitao sa
stecaka prava istina o zivotu. Jednacine koje sam naucio, i kojima se svijet elektrona i
mikrocipova pokoravao, su me odusevljavale, racunari beskrajno radovali, ali sam znao
da ono sto je danas tehnicka i tehnoloska istina sutra ce biti samo muzejski eksponat. A
kada bi procitao natpis sa stecka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele rijeci u
recenice i bez recenicnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vijekove prenesen,
dopro istinski ljudski krik, istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla
cijela zivotna staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i
gruntovnica i ljubav prema zeni i bastini i cudjenje pred smrcu. I strah pred zaboravom.

Ta nepogresivost u izricanju, ta tacnost u formulaciji, to odsustvo ukrasa i suvisnosti, ta
zgusnutost su bili govor slika u kamenu, a pecat na dusi. Pred ocima promicu vitezi u
oklopima, lovci u lovu, ratari u polju, borci na viteskim turnirima, propeti konji, igraci u
kolu, dame u haljinama, cvijece, vukovi, medvjedi, veprovi i psi. Medju omiljenim
ukrasima su kriz, polumjesec, zvijezde i svastika. Prizori slave zivot, radost, fizicku
snagu i veselje. Upitanost nad smrcu i nestankom se sluti iz pojedinih zapisa, a ne izvire
iz uklesanih slika.

Te kamene gromade su ponekad teske i po 30 000 kg i nemaju isti oblik. Nekad je to
sarkofag s krovom na dvije vode, nekad visoki stubac ili obicna ravna ploca, ili tumba,
(sanduk u formi duguljaste kocke sa ravnim povrsinama), ili jednostavan nepravilan
grubo isklesan monolit. Prosjecna duzina im je oko 2m, sirina oko 1m. Ploce su visoke
od 30 do 50cm, a sarkofazi i tombe oko 1,5m. Visina stubaca je preko dva, ali ne i preko
tri metra. Danas u Bosni i Hercegovini postoji 1300 grobalja sa steccima (od toga u
Hercegovini ih je oko 400), dok ih je jos oko 150 u Dalmaciji. Ukupan broj sacuvanih
stecaka je oko 40 000. Gotovo sva groblja su na uzvisinama odakle se pruza divan
pogled na okolinu, kraj iz koje su potekli oni koji su tu zemlju i srcem i dusom voljeli.
I sada, vise i iskrenije nego ikada prije, vjerujem da oni koji su znali tako vjerovati,
klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se plase nijedne buducnosti.

Zapis sa stecka moga pra ... pradjeda koji je prepisao djed
moj Hajdar Tanovic iz Gacka koji se tamo rodi 1876.
godine, a leze u Vrhbosni 1964.

A se lezi Tanisa Crk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, al bez slobode,
k'o lovacki pas kralju dodjeljen.

Zivjeh al vodom ne zgasih zedj nit plodovma zemje ne vtolih glad, jer se glad i
zedj vratjahu svaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz
polja kutci svojoj isti, al za taj dan druktciji.

I stalno misljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoc otci
svoje, i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tsto se zjutrom otvaraju
projzori i dverji doma tvojega i mojega.

I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani.
Samo muk.

I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi,
uzalud ne tcekas spasenje od mene.

I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da
oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje.

Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie,
Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tsto
nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to

29-07-2012, 06:17 PM
so.. :)

... da je blagoslovena ruka koja sijece i pisa.

Mehmedaliji Maku Dizdaru

sehidu identiteta bosanskoga



A se lezi Ljubljen u Vrhbosni rozden v Vrhbosni zakpan na svojini na

Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah, razmisljah, oklijevah.
Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radzaju nova
i nova godisnja doba.

I u sobi gdje bjeh bjese prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u

I misljah mojom smerti sve tce to konecno stati. Al nije i moja smert sve
starsa i sve tjesnja je.

Kam mi usjece Drazeta a zapis upisa Husan ne da pokazu da bjeh vetc da me
vislje neima.

ljeta gospodnjeg 1258.


A se lezi Berko Miotos na svojoj zemlji na plemenitoj.

Ako ces mi bilig pogubiti pogubi ga, al ruhke i noghe svoje satcuvaj. Terzak
je ovaj kam i za pokrenut, a jos terzi za privaliti. Kostji mi moje svoijom
terzinom narzuljo. Ako u kostji moje jos hos kreti ucin to i prosto ti i od men
i od Bog bilo, al samo nejmoj Bakulinu kscer poljubti. Zbog njer mi je srdce

Ako je poljubis pogubio te bog i moja te sudba strefila.
srpnja mjeseca 1317. godine po Gospodu


A se lezi Hval Radohtic s Tanorova.

Davno sam ti lehgo i duhgo ti mi je lehzati. Molju vas ne popirajte me nogami
bratjo i neviste. Ne nastupajte na me, nehmojte mi kostji pretresti.

Cijeli zivot dadoh drugima, Bogu, knezu Nespinu, mojoj gospoji Vukavi i
mojimi dobrimi. Sad hotju da bujdem na svojoj na plemenitoj bastini sa
sobom malo sam.

Klet i proklet tko tce kreti u me.
tretji dan druge sedmice rujna 1183.


.... usijeci terzak kamen za stetcak, najterzi i najtvrdji Pribile brate, da
vjetcnosti mjera mohze biiti, a spomen mojoj jubavi.

Al' kad ga na njen grob stavis stavi ga malo postrani, jer ahko se podigne da
joj lahkse budne dici se.

u drugu nedjilju prosinca mjeseca 1201. godne


A se lezi Hlapac Tihmilic.

I ovaj kamen svojim ruhkama usijekoh sebi za zivota da mltav vijekovma
milno mohgu jedn dulg san iz zivota da sanjam.

I da je blagosloven tko tce projti i proklet koji privaliti.

1417. po Gospodu u lipanj

30-07-2012, 02:32 PM

.... nista se nije promijenilo.

I dalje jedem zemlju i drujzim se sa svojom sjenom.

1204. po Gospodu u kolovozu


A se lezi Borna Hlapojeva ksci.

Moje uho je tculo tsto je moje srdce voljelo tcut.

Moje otci su vidjele ono tsto je moja zelja pozeljela vidjet.

Moja usta su rekla ono tsto je moj razum dozvolio.

Moje tijelo je uzivalo uzitke koje su nudili dani i notci.

I vidjeh da su istina i laz dva litca istog komedijanta bas ko u vremenu dan i

I nist mi ne bje jasno tad i nit tce mi bit ikad.

Ne kretci u moj biljeg. Netcu da se mjesetceva svjetlost odmara na mojim
golim kostma. Krac koji me ljubio i koji tce me zauvijek ljubti, a koji na mi ovi
kam stavi, pronasce te i ispod tvoga biljega.

u sjecanj

Gospodnje godine 1193.


..... i samo oni koji mogu izdrzati samotcu otkriju da rijeke teku
uzvodno, a vode nizvodno i ....



A se lezi Bakula Vlavic.

Igra je zvrsena jer svahki novi dln imaje starjo ihme i istju notc.

Doklen sam bil bih i to bih dok ne lehgoh u tudjoj zemlji, al bilig mi ponosit
stoi na mojioj bastini.

Zivu mi dani virno sluzase, a mltvu mi notc i dalje za vjetcni san slujzi.

Tko tce mi bilig pogubiti pogubio ga Bog.

Gospodnje 1259.


A se lezi Milac Povrzen od Gornjih strana na svojini na plemenitoj v Bosni.

Kad proletje dojde po tko zna koji put i moje bi pomahnitale kostji negdi isle
za mirisom nekih starih, tajnih i tujdih jubavi.

A i zivot mi takav bje. U snovima bjeh ko planina, u mislima vitez, a u zivotu

Ne prevrni moga kama, mogao bi vidjeti kako tces izgledati i ti.

dvadestog dana veljace 1165. godine Gospodnje

02-08-2012, 12:46 AM

A se lezi Kulduk iz Soli.

Da mi se ispod biljega dic svaki bi mi novi dan bio po
jedn pravi zivot.

travnja 1449.


A se lezi Ahmat Stuk na svojoj bastini na plemenitoj.

Nekt se znade da odtad otkad u polju se postavi taj biljeg kojino usijetce mi
brat vislje ni putnici po zemji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju.

1192. godine po Gospodu u sjecanj


A se lezi Stanac Godinov sin na svojini na plemenitoj v Bosni.

Ne ubi me sedam rani od strila, kopja i sjekre, ne prozdra me ni jena sumska
zvir, ne proguta me ricni vir, ni oganj ni zima mi ne zmetose trag.

Ubi me Sipara jerbo mi se obecala a za drugog otsla. Prosto joj bilo sve, al ja
tcu naseg sina i dalje da sanjam makar sada sam.

Ne zvalite mi ovi kami. To su moje otci tkroz koje i daljse zvizde i Siparu


lito v listopad misic lip, al tujzan, jer nima vislje onog tso bi, a nima ni onog
tso tce nekad opet bit.


A se lezi Ljuben Dragota na svojini na plemenitoj.

Zmreh i ni mi zal. Tersko mi je tsto ne prejskotcih zijd vrejmena, tsto
nejmadoh tri sin i tri tscerji pa da se usestostrujcen vrejmenu izrugujem.

Tog mi zal a ni zivljenja.

Ne krejti u moj kam jer ja nikgoh nejmam da ga obaljenog vrejti. Ispod nisu
samo moje kostji vetc moja zla sudba koja nejkog da zjasi vrejba.

1405. po Gospodu godne


...... a ljubiti sam znao na sedamnaest natcina.

I sada sam ja ja, grizem kamen iznutra.

1387. ljeta po Gospodu, a mojih ot tog bje samo dvaest


A se lezi Kulduk Krilic u Usori zemji plemenitoj na bastini. V ime otca i sina i

Svetoga Duha svetvornog da je proklet tko tce u me taknuti i privaliti, a
blagosloven tko tce projti.

Za zivota ne zgrejsih, ne utcinih nazo ni ljudma ni stoci. I Boga svatki dan
spomenuh po dobru i po tri puti.

Sljedih put razuma ne srdca. I sad mi je togda zal.

A ti ak ti je osto jots samo jedn dni zivljenja pred tebom je cijela budutcnost.

1268. ljeta po Gospodu v Usori u mom kraju



Ne prevrni moga biljega jer tce sve tsto bjese nada postat iluzja i tlapnja.
po Gospodu

1334. ljeta mjeseca tretjeg dana osmog


.... a kada kisi ti ne mores, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko
je to razotcarenje za oblak kadar postane voda.

1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju


.... ne plasim se ja vlkova vetc ljujdi. Da je po vlkovma ovaj biljeg bi
vjetcnost nadzivio.

1377. , kad kralj nas bjese Tvrtko


A se lezi na svoijoj na plemenitoj bastini Sermorad Ozrkov i duhgo mi ti je

Kad mimo mohga kama projdes, ako ti se zelja javi da se Bogu za mir morje
dujse pomolis ti se tad za svoju dujsu pomol, a za moju nejmoj. Za mir moje
dujse ti samo spohmeni ime Grubacino i moja tce dujsa do sljedetceg proletja
da treperi i moj dobri duh da je sanja.

A ahko izgovoris ime njejzino nehka ti Bog da puno dobrih ljudi na tvom putu
ma kud iso.

v sedamnesti dan v ozujak godne 1322. po Gospodu

02-08-2012, 06:00 PM

A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne.

Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg otca mu i dijeda i
dijedovog dijede dijeda lezi samo biljeg njeghov, jer je on zgibo i zalegho u
tudijoj zemji, tamor gdir je i Sonce drogatcije i vjeter drugciji i Bog i voda i
vazduh i ljudi tujdi i dusi mojoj strani.

Kulinu, matcu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni me togda stid ni zal. I kadah
bih bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih. Vi nikdar necte biti kako
ja, a ja ne mogu vislje bit kako to nekdar bi.

Blagosloven tko protcita i zmisli se, a lud koji privali.


1205. godnu nakn tsto v zemju leze veliki ban Kulin


Ase lezi Ceprnja Dobrogost od Hotjena Zunovog sina sin.

Ono tsto ja danaske znadem znatces sijutradani i ti. Zato ne jurji u sjutra.

Lujtaj nejbom i trajzi put do Mijeseca i zvijezda.

Zemjom i ispod zemje tcemo hojditi dulgo i zajidno.

Ak ne otides ni ti do zvijesde o tcemu tcemo vjetcnost provodjeci pritcati. I
ne pijtaj se dal ti to mohzes. Mohzes, idi .... hojdi.

A otnaj tkoji mi biljig privali i na kostji moje zgazi zgazio ga Bog i po kostjima
otca svog hojdo i sina svog.

u nevrime u prosinac godine Gospodnje 1328.


U davno u slavno doba legoh tujdi na svojini na plemenitoj ja Prehten Kuklec
v Bosni.

Kam mi usice Ljubljen Miotos, a zapis ureza dijak Hlapac.

Ja im srebrom platih za ruhke i znoj a Bog tce im platiti za dobro djelo.

Ovaj biljeg su vrata na koja izadjoh da se vislje ne vretim, al nigdi ne odoh. I
sad sam tuder, sve vidim, sve tcujem samo me se nitsta ne dotitce.

Tko mi biljeg obali i kostji razgasi Bog mu dal kostjima njehgovim istju
sudbu, zivot pun losljih ljudi i zlu zenu da ga zulji ko sjupalj zub.

u lijepom mjesecu legoh u svibnju u godini Gospodnjoj 1345.


A se lezi Klut od Dolnjih strana sin.

Legoh jer se zmorih.

Nisam vjerovo al sad znam da nikdar nije isti clovek onaj kojino sajdi dlvo i
otnaj kojino se u sjeni dlveta odmara. Dulgo sadih dlveta i ni mi tohga zal. Zal
mi je tsto stajdoh.

Sujza koju pusti ona koju voljoh terza mi je no ovi kam koji na me ona stavi.

I da se ne zboravi ko bjeh zapis mi ona stavi da sam cjel svoj vjek sajdio
dlveta, a da se odmaram u sjeni ovi kami.

v drugi vtorak v kolovozu 1288. godine


A se lezi Dinko Vlkac mlajdji od dvaest proletja a berzi od jesenjeg vjetra. Ubi
me na nevjeru Semrod lojs sin od gorjega otca Zleba izdanek.

Bojze ti ak hos i ak moz oprosti im. Ja nit molgu nit hotju ni njem ni teb ni
ojnom kog kam ovi pokriva.

Kam usijetce Vitaca a biljig upisa Miltos svojenom ruhkom al samo ono tsto
mu ona rijetce.

Boze ako ovud projdes i projtcitas Dinkov kami jos dulgo tcemo se glejdati u

u godini Gospoda nasega 1327. kad v Bosni bjese Stjepan Kotromanic ban


A se lezi Linil gostja Hotjena najstarsi sin.

Mlogo sam hotjeo al sad vidjim da liscem u lisce s kami nejma razlika izmedju
lisca. I dervo mojze bit ogromno ko hum, al listje mu pajda uz korijenje.

Kujda ijdes clovece? Zar ti je vetja pamet u noghami no u glajvi?

Biljig usjetce najstarsem bratju najmladji Borjen, a pisa dijak Sanko.

v Vrhbosni ljeta Gospodina naseg 1402.


A se lezi Gorcin iz Soli.

Postoji tisuc natcina da se zmre, al ni jedan nije pravi.

Postoji hiljadu tisuca putova kojima zivi hojde krojz dalne, a mertvi kroz
smerti. Zast je sve tsto je lijepo poput najsarenijeh tica zajtvoreno u kaveze?

Lezim i grko mi je. Vse vijdim, vse tcujem, vse sad znam, vse ticem al uzduh
da udanem ne mojgu. I zato jos grtcije mi je, a dulgo ti mi je lejzati.

Ne prolajzi pojred mohga kama proplakatcu, jer tij si ono tsto ja bjeh i vidjim
lujdo trojsis dni ko tsto ih ja potrojsih.

Ne prolajzi drujgi put pored mohga kami ugriscu te.

1253. godne v srpanj legoh v zemju ko posjetcen


A se je Tolmin Klk.

Tuj se rojdih tuj zmreh tuj mi kam na kostji Dobrogost stavi. Dat je samo znat
kako moje kostji zulji kam Bog mu na njejgove kostji stavio jos vislje i terze

Notcu kostjima svojim cujtim kak velka rijeka v zjutro tejce. I ja bih poso z
njom, al nejsto me nevidljivo prijetci. Ono isto nejsto tsto tejbi nejda korak da
konatcnome cilju stignes, a meni korak nejda da se ovlen vrajtim.

I znaj oni koji su otsli nisu tisli, tuj su. Tcekaju i broje daleke dni tko zivi a
zaljubljeni buduce notci.

Tuj sam i ja i kad zmislis da si drujgo neg tsto jetsi samo pogled na moj kam
batci. I tijsina tce ti rejti vse.

1429. v hladan mjesec v prosinac, al men vislje ni zima


A se lezim rad na svojini plemenitoj. Ime mi Vlk ot Humske zemje sin.
Ono tsto tcu ti rejti ti privati al nejmoj mi vjerovati. Tij si ti, ja sam ja pa nam
ni istine ne moraju biti iste. Kad budnes ko ja svedi svoj ratcun tko tsto
svedoh ja svoj.

Ne najdaj se da tce biti vjetcno ono tsto tce tek dojti, al ni ne zali za onijem
tsto je projslo. Vetcina ljudi ima malo znanje a velka otcekivanja. Oni tce zato
uvijek optuzivati jutce za ono tsto tce im se dejsiti sijutra.

Ti voli trenutak u tkome jesi i usne koje te jube. Kasnje tce ti kostji ko sada
moje mirno snivati ispod terzka kamena.

Ne prevali mi biljega mojega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne
razumijes sada ti mozda me razumjedne tvojega sina neki sin.

v proklet dan legoh v godini 1209.


A se lezi Bokcilo u majke svoje jedini sin.

One koje ne pogodi kopje, ne raznese buzdovan, ne sasice sjekra, ne zgodi
zla kob te strefi strijela vremena.

Od tog nejma stita ni zaklona ni tverde kule ni sklonita mijesta. Otd njena
pogodka jedno se u smert sklonit mojzes. Ali i mertav mores jos sto put

I ovi moj kam tko istese i kutji svojoj vratja i projzore spravi dobro tce
utciniti. I mojim kostjma i mom srdcu bitce malo toplje.

1389. ljeta v lipnju kad

lipe mirisahu

07-08-2012, 02:29 AM

opusculum..... :hehehehe:

08-08-2012, 04:18 PM

A sej lezi pocteni knez Rastudije Prvonjeg na svojoj zemji na plemenitoj. U to
doba bjeh junakom, mil bratiji i gospodinu Kulinu. Najbolji muz u Dubravah

Ondak kad sam mogao nisam htio, sada kada hotcu ne mogu ratsiriti krila.

Takva mi kob. Nisam otcajavao onda netcu ni sada.

Al vidim da svi koji lete slete i da niko ne osta zauvijek u nebu sa svojom
hrabrostcu pa netcu ni ja dovijeka ispod ovog kamena sa svojijem strahom.

Pristupite i zalite me, al ne popirajte me nogami, jer tcete biti vi kako jesam ja,
a ja netcu biti kakovi jeste vi.

Usijetce Veseoko Kukulamovic a pisa Gost.

1203. oko Velike Gospojine


Va ime Boga Dobroga Dobri Bostjani digose ovi kam svoijem plemenitim
ratnicim sto legose daleko od doma svojega da im biljeg bude na bastini u

Kosti s bojnih polja im raznijese zvijeri, a tugu u zivima zalijeci vrijeme. Iz
plasta njihove slave svake godine sve vise kopiladi izlazi.

Odakle li samo dolaze?

Ne zgazi ovi kam on je spomen da iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve
sami licni porazi.

Da je blagoslovena ruka koja sijece i pisa, a prokleta koja prevali.

1449. u kolovoz


Se znamenje kneza Nenca, velikoga kneza bosanskoga, a postavi je sin
njegov knez Muven s Bozijom pomocju i svojih virnih, a s inonom nijednom
inom pomociju nego on sam.

Ti koji protcitas moj kam mozda si hodio do zviezda. I vratio se jer tami
neima nista do ponovo ti sam. Clovek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti
ono tsto nije tcuo, okusti ono tsto nije otkusio, bit tami gdi nie bio, al uvijek i
svagdi samo sebe moze najti ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav ni ubit.

I da ostavih kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanjo.

Clovece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

legoh 1094. ljeta kad bjese susa, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me


V ime otca i sina i svetoga duha a se lezi Vlkosava Dobra kneza Pribila

A postavi si bilig vrh nje Hlap sin njejzinog brata Dabiziva kod nogu njenom
gdnu Pribilu na Luzinam na svojini plemenitoj, jer za njima ne osta ni sin ni

Gospodine koji pored kama hodis spomeni Gospodu ime Pribilovo i dometni
moje da nas se Gospod sjeti, jer ako to ne uradis ti tko tce, jer ja ne rodih
usta koja tce po dobru spominjati nas dvoje.

I molju vas ne nastupajte na me i ne prekopavajte moga doma vjecnoga, jer
moja je sudba da ja ne mogu nigdje ubjezati.

1352. v sjecanj ove il prosinac godne prije, niko ne pamti


A sej je kam od Trtise.

Zivjeh mirno, Boga molec i zla ne mislec.

Ovden gde mi je kam ubi me grom.

Zasto, Boze?

Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobjem.

1174. godine po Gospodu nasemu


A se lezi dobri junak Krac Obodan na svojoj zemlji na plemenitoj bastini tu u
Bosni gdje ni zemlja kostima nije pretvrda ni vjecna notc tako dulga kao tsto

to drugdje jest.

Ovi kam je, svojeglavi brate, kutca u koju moz utc al iz nje nemres izc. A i
vislje kud bi? Da te tak starog djetca tvoje djetce ponovo pameti utce, a
najstarsi sin da ti odmjeri od sake do lakta, ko tsto nekoc ti odmjeri otcu
nasemu. Dobro je dok sve imade svoje vrijeme i svoj tok. I neka se ne ponovi
ono kad su mora potcela da oticu rijekama.

Zelim ti dobar san dusi brate Obodane i jos puno unuka da ti kam zapisavaju
ko tsto si ti zapisavo kam djeda nasega, pa ti od te i take radosti kosti do
Neba vristale.

Govorase brat Ozrko, a pisa tsto tcu Ivanis.

1313. ljeta u mjesecu rujnu .


A se lezi Sulduk a usice kam otac.

Boze, mir daj snu duse njegove, a Ti i ja poravnajmo ratcune.

Vas ste Troje u jednome, a ja sam sada sam, ali i sam ne bojim se Vas

Ako je nepravda Bozija Volja tada je moja sudba biti protiv Boga.

Clovekov sine ne privali ovi kam sina mojega on je spomen, i nek takav i
ostane, Bozije greske. Za mir moje duse ne pitaj ona svoje smirenje vise ne
moze nac ni na ovom ni na onom svjetu.

1135. ljeto


A se lezi dobri gost Misljen prave vjere bosanske.

Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na moju milu kucnicu Badacu.

Ti koji prolazis projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. Zalud ti
je taj posao. Nasi dani su izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim.

Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci na putu kojim hodis.

I da znas vise vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno
ucinsmo za zivota svojih i Badaca i ja.

Kam nam usjecen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj

zemlji, a pisa Dabisa.


A se leze Krksa i Kalija na svojini na plemenitoj u Kljucu.

Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muz i zena i Bog nam dade mnogo djece.

A onda dvaest godin poslje naseg prvog zajednickog listopada gledasmo
dugu i vidjesmo da je vidimo razlicito i pozeljesmo razlicite zelje.

I zatcudismo se da nas zajednicki zivot utcini razlicitijim nego tsto ranije

Kad Krksa zmre za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.

Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko
je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetci stranci
no tsto u zivljenju bjesmo. Al ako nam kosti razdvojis jedno brez drugog bi
zmreli ponovo i konatcno i u nasoj dugoj smerti.

1447. kad kraljem Bosne bjese Stjepan Toma Ostojic


A se lezi Didodrag Gojak na svojini na plemenitoj u Zahumlju.

Zasto me mati rodi?

Jer ovdi ima vislje laznog suncevog zlata no snova, vislje vjetra no dobrih
rijeci, vislje praznine no ljubavi, vislje lazi no istine, vislje uzimanja no davanja,


08-08-2012, 05:11 PM

evo ga opet... :D

Pripovjeda se kako je nekakav car, dosavsi s vojskom na kraj svijeta, posao u tamni vilajet, gdje se nikad nista ne vidi. Ne znajuci kako ce se natrag vratiti, ostave ondje zdrebad od kobila da bi ih kobile iz one pomrcine izvele. Kad su usli u tamni vilajet i isli po njemu, sve su po nogama osjecali nekako ositno kamenje, i iz mraka nesto povice:

- Ko ovog kamenja ponese.. kajace se, a ko ne ponese - kajace se!

Gdjekoji pomisli:

Kad cu se kajati, zasto da ga nosim?

A gdjekoji:

- Daj barem jedan da ponesem.

Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje. Onda oni koji nijesu ponijeli stanu se kajati sto nijesu, a oni sto su ponijeli sto nijesu vise. 

Almasa 80
08-08-2012, 06:43 PM
Negdje sprva novoga vijeka osvitalo je Sarajevo, Bosna-Saraj, lijepi bijeli grad na Miljacki, u rumenilu svibanjske zore, a budili su ga mujezini sa stotinjak džamija, koji su melodiozno pjevali: »Allah je najveći!« Kroz jutarnju polumaglu stizali su vjerni Sarajlije u džamijska predvorja. Sabah je. Valja Allahu zahvaliti na milosti što je poklonio nov dan svom roblju na zemlji. I crkve su zvonjavom pozivale na jutarnju molitvu, pa su i kršćani i rišćani ulazili tiho u svoje bogomolje. Čak i ono nekoliko jehudija, koji su se već bili naselili, ranili su u ta blagoslovljena vremena, kada su arabe, natovareni konji i trhonoše s užetima preko ramena bili jedina prometna sredstva. Kese, dukati, jaspre i groši bili su u ta sretna vremena novci, a sve knjigovodstvo svodilo se na prosti raboš i kredu. Vjeresija se »knjižila« u obliku bijelih crtica ispisivanih kredom na direcima i vratima, tako da su se one kroz mjesec-dva pretvarale u čitave naslage bijelih taraba. Ipak su i dužnik i vjerovnik uvijek znali »čistu kontu« i bili zadovoljni svojim trgovanjem. »Dužan si mi devetnaest i jedan groš«, ili »još tri dukata, pa smo se naravnali«, ili »dvije kese, br'te, pa smo se naravnali za kuću, neka bude tvoja«. Mirnim tim Sarajem, njegovim krivudavim i uskim uličicama i mahalama, šarolikom čaršijom i čitavom bližom i daljom okolicom upravljao je tada valija, poslan iz Stambola od Visoke Porte, poslan u zemlju Bosnu, u ovaj čudni vilajet, koga su već tada učili da mirno i strpljivo podnosi svoje ropstvo, a tuđe gospodstvo, premda se ono u tim vremenima nije gotovo ni osjećalo. Narod je bio tih i pobožan, a u svijesti su mu bile ugrađene misli: Bosna je Bosna, a netko mora vladati, pa zašto da to ne bude padišah, kada je tako silan i još »svečeva koljena«.
O kamenu kaldrmu udarale su tog jutra po cijelom gradu drvene nalune, crvene kožne firale ili teške čizme. Svijet se bio razmilio kao po mravinjaku. Svak je polazio na svoj posao. Niz strme mahale žurili su trgovci s okolnih brežuljčića u čaršiju, u svoje magaze, učenjaci, viša i niža ulema, u mektebe i medrese na predavanja, đaci i šegrti pak na svoj posao... Kako li je bilo lijepo pogledati na te bijele i šarene ahmedije, zlatom i gajtanima izvezene odjeće, šiljate firale! A tek ona zadovoljna lica, rumena i nasmijana...! Gradske kapije otvaraju se i stoji škripa teških drvenih vratnica na zarđalim šarkama... Po trgovima i mahalama sve oživljuje, sve se užurbano pokreće. Dan počinje, rad počinje, život teče. Djevojke umotane živo obojenim oplećcima toče vodu u pokositrene bakrene đugume na sokačnim česmama. Rijetke su kuće iz kojih se ne čuje talasasta melodija naše narodne pjesme - sevdalinke, koja se tada rađala u bezbrižnosti i zadovoljstvu, u nabujaloj strasti mladih bekčića i još mlađih zdravih i jedrih djevojaka. Naša pjesma, koja se pjeva poravno... A tek svibanj i rascvali jorgovani u baščama, behar po drveću bijel, mirisav i njihan vjetrićem... Toplina sunca, koje se rađa, krasno plavetnilo neba, koje se pokazuje iznad magle što nestaje... Umorni pasvandžije koji su cijelu noć šetali po čaršiji od magaze do magaze i opipavali teške katance čuvajući tako svjetsko dobro od lopova ili vatre - opasne jangije - polagano se spremaju na počinak. Svi se skupljaju pred Ibrinom »kahvom«, otpasuju teške sablje i pozdravljaju se: - Sabah hajrola, hadži Murataga! Eto, Bog i noćas sačuva čaršiju. Velika mu slava i hvala! Sad i mi moremo, br'te na počinak... A san me hvata... Dok se dižu poklopci s dućana, spuštaju ćepenci i iznosi roba da je svak može vidjeti, već se po čaršiji čuje telalov talambas. To je sabah haber, neka vrst jutarnjih novina. Ili je tko umro, ili netko nešto prodaje, ili valija štogod poručuje.
Mnogi čaršinlija izišao u sokak da čuje novosti. Oni kojima su dućani bliže telalu samo su izvirili kroz vrata, a telal, visoki Arifaga,isprsio se i sprema se da govori. Star je čovjek Arifaga, ima i dva sina, a isto toliko kćeri. Poznata je on osoba u šeheru. Svak ga voli i pazi. Svak ga pita za savjet, te: hoću li kupit ovo... te: bih li prodao ono... te: kakav će, šta bi ti rek'o, Arifaga, bit' ovog ljeta pazar u Visokom? A Arifaga svakoga nasvjetuje i raste od zadovoljstva što baš njega pitaju. Okupili ga i tog jutra, a on zasukao crne brčine tako da mu se njišu s obje strane obraza kao dvije velike i zrele banane, pa se raskoračio i zazinuo, udarivši prvo u svoj talambas. Svojim krupnim glasom, već malo okreštalim od stalnog vikanja, pozivao je talal nazočne koji se oko njega stisli prvo u polukrug, pa u krug, pa napokon zakrčili cijeli put svuda oko njega. Sabah haber bio je kratak i jasan. Najljepša je, naime, Arifagina odlika bila da u »tri riječi« umije sabrati sve novosti dana. To mu je i uzdiglo ugled, zato ga svi i vole. Glas mu zaori čaršijom: - Noćas je preselio na bolji svijet vrijedni naš testar Ibrahim, sin Avdije. Za njim ostaje šestoro djece. Dženaza kreće na sahat prije podne s Vratnika, od njegove kuće pa pred Begovu džamiju. Haj'te što vas more više da ga na ramenima ponesemo. Bio je siromah, pa nek' makar mrtav imadne sve časti koje treba dati bratu muslimanu...

19-08-2012, 02:29 AM
Jer dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom, notci nisu zdjele pune
slatkih sanja, vetc burad puna gortcine.

Zasto me mati ti rodi?

Da budnem zedan, da budnem gladan, umoran, tujzan, ... i da me ti vode
napojis, sirom i hljebom nahranis, cistom posteljom odmoris, osmjehom

O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije da to hotce da uradi Kosara.

Al' ona to netce. Hotce, al drugomu.

A ja hotcu samo nju.

I zbog tog zgiboh. Al mati, nije to bil zalud.

Jer kad ona budne i stara i ruzna i zla i kad se za njom, mati, nitko ne budne
okreto, a onaj njen Juroje je iz kutce iscera i kad ne budne imala ni gdje ni kud
tad ce se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi. Al ja tad, mati, iz neba nejcu
doc. Ozgo tcu sve to samo glidati.

Zbog tog zmreh majko mlad. Al zbog tega budutceg trena mati, vridlo me i

Ti putnice koji moju patnju sada znas ne privali mi biljiga, a privalis li ga Bog
ti jos terzi na tvoje tilo stavio.

1167. godne kad bjehu pune vlkova sume


A se lezi Toloje.

Ne prevrni mi ovi kam, ne prekidaj mi ovi san. Mozda mi se sada zdesi ono
sto zeljeh da mi se zdesi u zivotu.

1066. kad vepr bjese gospodar v sumi, a ja


A se lezi Prijezda Viganj na svojini na plemenitoj ukraj Jajca.

Hodih al' ne dojdoh, gradih, al' ne zgradih, sadih al' ne znjeh, govorih al' ne
iskazah, voljeh al' ne bjeh voljen, ....

Sad odoh, a ne pise mi se zvratit.

A stio bih, jer nist ne zvrsih.

Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit. Ni ti nisi zvrsil
sve sto si zmislil.

1303. po vremenu Gospodina, a Stjepana bana trinaesta v Bosni


A se lezi Asta, Bogcina Zlousica ksci, a ne lezi mi se.

Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projsetala i onaj poljubac
sto si isko, a ne dobio, ti dala.

Pa da i nebo pukne.

Ne bi mi bilo zal, .... ni stid.

Namjernice ne tici mi kam, nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih, jer ja
tek sad znam kako dusu perze neispunjena davanja.

1422. ljeta kad se radovase sretni, a ja zmreh


A se lezi starac Radin, koji na zemlji Bosni bjese pravi sin, sada na svojini na
plemenitoj u Vrhbosni.

V ime i otca i sina i svetoga Duha trazio si u sebi dublje no sto tvoja dubina
bjese i sire no sto tvoja sirina bi. U sve si u skoljci duse svoje dirnuo, sve
osmotrio, al ni Njega ni sebe nikada nisi dotaknuo.

Kako si sada, dok lezis nepomican, suvisan u proljetnoj kisi, jer spoznah da
iznad i ispod zemlje vrijeme drugaciji smisao ima i druge puteve kojima tece.

Drzao si se rala, jer ti to tako receno bjese, i druge si savjetovao da ga se
cvrsto drze, al' sad ti je toga zal, jer voljeo bi da si se drzao jarbola, jedra i
vjetra i dotakao neki nedotaknuti zal.

Blaga ti bila ispod tvoga kama starce Radine vjecna tama. Dubok je predubok
tvoj san, al jos dublja je java.

Napisa Prehten, sin njegov, onaj sto jedriti ode.

1317. ljeta vzalud tcekajutci da se Gospod ponovo javi

19-08-2012, 02:34 AM

dijelovi zapisa sa stecaka za koje se ne zna ni tko ih pisa ni kome ni kada..

...... greske koje dugo tcinih sad zivotom svojim zovem.

... . Probao sam jednom davno, k'o dijete, divlju jabuku i to me stalno kroz
zivot pratilo. Dobri Boze, zasto i u smrti isto je.

Oni koji nemaju sta da kazu obicno govore. Oni koji znaju istinu sute, a ......

Mi ... ... smrznute sjene koje cutke cekaju neko proljetce koje nikako da

Nije mi dosadno, jer nikad nisam sam. Skupljam ehoe tujdih neizgovorenih
rijetci i .... a .... sklapam svoje svjetove.

.. u ovoj beskrajnoj sutnji ja slutim prisustvo i nagovjestaje tvojih ne Bozijih
koraka. Ako je to jos i Bozija kazna ja se toj kazni svojim ludim srdcem

.... i ovdje se k'o na zemlji bajno sanja samo sto se iz sna ne budi. A ako .....
Vjetcnoj tisini zvuk nije otkrovenje vetc k'o kravi trava samo dnevna hrana.

.... jer Nebo postoji da bi ti misletci da ces skotciti u vjetcnost lakse skotcio u

.... ti ne mres ni sebe da smjeris ...

... vjerovao si svojim rijetcima ne otcima i sad ti je zal. A ja bih tako volio da
sam bio ti.

.... ............ sve tastina je ...... ... nasukaces svoju dusu na svoje kosti.

.... nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh medju zvijezde i ......

Neispunjeni sni peku k'o prave rane od sjekre.

... ako ikako mozes ne dolazi. Ovdje si stalno sam. ....

Dubina ti bjese plica nego tvoje vjerovanje. A i te tvoje rijeci o njoj ...

..... i ne znas koliko si izgubivsi dobio.

..... ........... ovdje se glasovi odlepljuju iz rijeci i niko nikoga nista ne razumije.

vec sam na drugoj strani, prepoznajem hodnike, andjele, .... volim te, al' ti
disi, disi, samo disi.

.......... ..................... .................... ...... a nase vrijeme ce opet doci.!


... Kraj :D

23-08-2012, 08:46 AM

Miljenko Jergović



DEBELE ZENSKE USNE, NAMAZANE ruzicastim karminom koji skriva lahki jesenji herpes, mjehuric ne veci od glave ciode koji ce se sljedecih dana, izmedu sedam i tri pretvoriti u krasticu koju ce, kao i sve drugo, prekriti ukrasni premaz sjecanja. Iznad usana je mladez ili madez kako se to danas kaze, ili ben kako smo u to vrijeme govorili. Iz njega rastu tri duge crne dlake koje su djecaku ulijevale strahopostovanje i koje su potvrdivale kako je odvratno odrasti. Usne, ben, herpes i tri dlake pripadali su teti iza saltera. Ona se zvala teta Behija, teta Rada ili teta Milica. Radila je u banci. Banci je bilo ime Privredna banka Sarajevo, a u nju se dolazilo iz pedagoskih razloga. Za rodendan djecak je dobio kasicu, metalik plave ili zlatne boje, od teskog zenickog metala. Kroz prorez su se ubacivale pare, samo one bijele, nikada zute jer su zute premalo vrijedile. Nakon sto bi se kasica napunila odlazilo se teti Behiji, Radi ili Milici da je otkljuca i da pare polozi na stednu knjizicu. Smisao kasice i stedne knjizice bio je da djecak ima para kada odraste. On nije znao cemu ce mu te pare sluziti, niti mu je to itko rekao, ali se cinilo da odraslost necim treba kupiti.

Nakon crtanog filma u sedam i petnaest isle su reklame. Losa animacija, glas Brankice koja je inace vodila djeciji kviz i pjesmica: "Stedi danas, stedi sutra kod Privredne banke, pa ces i ti imati lopticu i sanke." Djecak nije vjerovao u pjesmu. Nisu mu ubacivali u kasicu zbog sanki jer je sanke vec imao, a rijec loptica iritirala ga je vise od svega. Koja loptica? Ping-pong loptica ili loptica na gumici koja se kupovala u samoposluzi. Loptica bi se otvorila, a u njoj je bila zvaka. Znao je da nije rijec ni o jednoj, ni o drugoj. Odrasli su pisali te pjesme u kojima je sve bilo u deminutivima. Mislili su da djeca deminutive vole i da ih bolje razumiju. Spustali su se na djecakov nivo, ali to vise nije bio nivo, nego nivoucic. Puno godina kasnije, kad vec sasvim odraste, zivot ce ga odvesti u grad gdje su sve imenice izrecene u deminutivima. Cak i imenica koja je u grupu i gomilu okupljala njegove prijatelje. Imenica muslici. Ta imenica zvucala je grozno jer je bila jesen 1993. Vecina muslica o kojima se govorilo bili su okruzeni bodljikavom zicom. Nitko nije spominjao mjesto na kojem su muslici bili u zici. To mjesto je tako ostalo bez deminutiva. Dretelj nikada nije bio Dreteljcic. Ta rijec izgovara se samo u krajevima u kojima nema deminutiva.

No, vratimo se banci. Nakon godina stednje nije ostalo nista jer je dosla inflacija. Ukinute su metalne kasice i ukinut je metalni novac. Ono sto je bilo na knjizici pojela je inflacija, a stednja je skupa sa sankama i lopticom vrlo brzo zaboravljena. Teta Behija, Rada ili Milica se s odrastanjem negdje izgubila, nestale su njezine usne i njezin ben sa tri duge dlake. Izmisljeni su dzambo plakati koji su stajali pokraj auto puta i ljudima u autima porucivali sta da cine sa svojim parama. Privredna banka Sarajevo imala je novi slogan: "Stednja je mudrost trosenja."

Ni to nije nista znacilo. Bilo je besmisleno ili bar onakvo kakav je bio mrtvi cvor na slikama graficara Eschera. Taj cvor nije imao ni kraja ni pocetka i nije se mogao raspetljati. O stednji kao mudrosti trosenja nitko nije razmisljao. Svi su prodavali dinare i kupovali devize jer je i dalje vladala inflacija. Smisao slogana uvijek je bio u tome da slogan dobro zvuci, a da previse ne znaci. Ovaj je dobro zvucao jer u njemu nije bilo deminutiva.

I da ne zaboravimo: teta Behija, Rada ili Milica imala je oblajhanu kosu. Ta kosa je bila bijelo-zuta, ali se govorilo da je plava. Oko struka teta Behija, Rada ili Milica vezivala je veliki pleteni sal. Zasto? Jer je prehladena na bubrege, mislio je djecak. Godine su prosle i vise nitko ne vezuje te salove. To ne znaci da vise nitko nije prehladen na bubrege, nego znaci da ni teta Behija, Rada ili Milica nije bila prehladena na bubrege. Rijec je samo o tome da se Privredna banka Sarajevo dogadala u njezno vrijeme naivnosti kada se vjerovalo da pleteni sal lijeci bolne i obilne menstruacije.

Papirni Pajac
23-08-2012, 11:38 AM
jeli su sir i hjeb znaci
lijepo je to znati
ionako su krompirici dosli tek poslije kolumba
valjda, hm vjerovatno
i mozda kukuruz, i to je poslije kolumba

25-08-2012, 03:27 PM
Bozji ljudi

BIO JE TO GOROSTASAN BRADONJA, U velikom sivom kaputu i raspadnutim cizmama omotanim komadima zice. Zvao se Ostoja i bio neka vrsta mejtaskog vjetrokaza: ako bi on silazio s Bjelava, a vjetar puhao s Trebevica, po smradu bi i nakon desetak minuta raja sa Sepetarevca, iz Kevrinog Potoka, Curka i Abdiceve znala da je prosao Ostoja. A ako bi puhalo sa Podhrastova, kod zelenare na Mejtasu vec se znalo da je Ostoja negdje kod Kruniceve pekare na Bjelavama. Bez Ostoje, citave generacije ostale bi lisene saznanja kako i koliko ziv covjek moze zaudarati.

Izgledao je opasno i bio prevelik da bi ga iko uzeo u zajebanciju. Za razliku od ostalih cudnih ljudi, on nije cinio nista blesavo: nije razgovarao sam sa sobom, nije vikao, niti je zavirivao u haustore; jednostavno je isao svojim putem, a da nitko nikada nije saznao kamo taj put vodi i nista ga, osim odjece i smrada, nije odavalo. Niskim nije razgovarao, niti je ikoga pozdravljao, tako da je ostala tajna otkud smo znali i da se zove Ostoja.

Nestao je onih godina, sedamdeset osme, devete ili osamdesete, kada je umirao drug Tito, a mozda nije ni nestao, nego vise nije silazio od Bjelava prema Mejtasu.

Drugi covjek zvao se Dusko. Bio je onizi, pogrbljeni veseljak. Stanovao je u jednoj supi na vrhu Sepetarevca. Cijepao je drva, unosio je cumur, prenosio klavire i ormare, razgovarao s djecom i, naravno, bio predmet bezbrojnih i beskrajnih provokacija. Vikali smo za njim, jalijasi koji su vec bili preveliki za Dom "Ljubica Ivezic" a premali za popravni dom u Stocu, smaknuli bi mu kapu s glave, ali sve to Duska nije jako ljutilo. Uvijek je bio tako radostan da ga je bilo nemoguce poniziti. Kada danas cujem bozicnu pjesmu Radujte se narodi, uhvati me uvijek ista njeznost. Jednom sam, u drustvu nujnih katolika, pokraj bozicnog drvca, dodao njihovoj pjesmi: Radujte se kao Dusko. Odmahnuo sam na upitne poglede.

Jedne godine Dusko se ozenio. Djevojka je u njegovu supu dosla noseca. Valjda su je roditelji izbacili iz kuce nakon sto je s nekim koga u nasoj prici nema vanbracno zanijela. Dusko vise nije bio samo radostan, nego je bio i sretan. Zena ga je redila, prala mu kosulje i cistila jedino, sivo odijelo. Dijete se rodilo u supici, a Dusko je trcao niz Sepetarevac i vikao: "Rodio se sin!" Komsiluk se podsmjehivao, znajuci da sin nije njegov, a gdje ces vece blesavosti nego se radovati tudem djetetu. Drukcije bi bilo prije dvije tisuce godina, da se sin rodio u stalici, a ne u supici, i da se sretnik zvao Josip, a ne Dusko.
Dva tjedna nakon rodenja, zena je odnijela dijete i vise se nikada nije vratila. Dusko je narednih nekoliko mjeseci bio tih. Unosio je cumur kod gopode Metikos, ona ga je ponudila rakijom, iskapio je polic i rekao: "Nema te zalosti kao kada ocu uzmu sina!"

Vidali smo ga sve do onih vremena kada je Milosevic otisao na Kosovo polje, raspao se Cetrnaesti kongres Partije, a Jugoslavija pobijedila na pjesmi Eurovizije. Vremena su bila frkovita, pa je Dusko iscezao kao sto isceznu sjecanja na ljubavne filmove koji ne nose nista osim suza. Borci protiv patetike rekli bi da se place i od luka, pa ne moramo jos i od knjiga, pjesama, filmova i zivota. Dobri stari Frank Capra na to jeustvrdio: "Od luka se place, ali jos nije pronadeno povrce koje bi nagonilo na smijeh."

Strah od Ostoje, prvi je veliki strah koji pamti generacija djecurlije s Bjelava, Sepetarevca i Mejtasa. Ostojin smrad prvi je nepatvoreni vonj neuljepsanog zivota. A Dusko se radovao preko mjere. Da nije bilo njega tko zna kada bi i kako covjek naucio koja je mjera normalne radosti. Dusko je volio preko mjere, recimo svoga sina, sto se opet nije smatralo normalnim, premda je vjera stotina miliona ljudi, vjera u Isusa Krista, u sebi sadrzala i iskustvo oca Josipa koji nije bio otac svome sinu. Ljudi vjeruju u jedno, ali zive nesto sasvim drugo. Oni drukciji, koji su kao Ostoja i Dusko, bili su tu kao potvrda da je tako.

Zato ih i zovu Bozjim ljudima.

27-08-2012, 10:47 AM
Straus sa Grbavice

ZATVORIS LI OCI CAK I DANAS, NAKON svega sto si gledao i sto te je u ovih sedam godina ucinilo neosjetljivim, vidjet ces sasvim jasno snijeznu televizijsku sliku: u kadru je poluprofil muskarca cetrdesetih godina, usana rastvorenih u zijev uzasa i desno oko iz kojeg se osjeti kako vise nikad i vise nista nece ozivjeti nestali Svijet. Vec tada si, te 1985. pomislio kako je sreca sto ga je kamera snimila iz poluprofila i lijevo je oko izostalo sa slike. Cjelovit pogled znacio bi dvostruko vise i bio bi toliko strasniji. Povod za sliku mozda danas i nije vazan, mozda ce izostati iz povijesti koja ce nam biti napisana, a ostat ce samo uzas covjeka, njegovog desnog oka, koji je svjestan da je poraz definitivan i da vise nikada, vise nista i vise nigdje nece biti prilika za revans ili za zivot koji bi zapoceo ispocetka.

Pet godina kasnije covjek sa slike ispracen je pogrdama onih koji su toga trenutka bili u pravu. On je predstavljao jace i mocnije, a oni su bili dio slabijeg svijeta, osudenog na nesrecu i ponizenje. Bijesno im je odmahnuo, a tebi se, dok si gledao televiziju, ucinilo da je izdao nacelo plemenitog gubitnistva i vlastitog poraza i da je, poput podlaca i slaboga covjeka, presao na stranu nasilnih i beskrupuloznih pobjednika. To mu nisi mogao oprostiti.

Medutim, nakon sto je poceo rat i nakon sto su ubojice i pravednici poceli izmjenjivati mjesta, a ideja koja ti se cinila oruzjem nasilnika postala prezrena od svih i svakoga, postao si svjestan svoje greske. Smiljko Sagolj napisao je da je "Jugoslavija samo podlo ime", a u nasem svijetu vise nije bilo onoga tko bi vjerovao u suprotno.

Covjek iz prvog i drugog televizijskog kadra zove se Ivica Osim. U prvom prizoru bio je trener "Zeljeznicara", a u drugom selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije. Najprije je dozivio poraz od "Videotona", a onda je uz zvizduke napustio maksimirski stadion. Da je pobijedio, njegov klub bi se u velikom finalu susreo sa madridskim "Realom", a da 1990. nije trenirao Jugoslaviju, a u naredne dvije godine i beogradski "Partizan", u Hrvatskoj bi ga danas smatrali nacionalnim velikanom.

U vremena kojih se ne sjecas, a ne mozes ih se ni sjetiti jer si bio tek roden, Ivica Osim bio je Straus sa Grbavice. U to vrijeme imao je lice djecaka za kojeg je ocito da je odrastao u Sarajevu. Moras izgledati zajebaniji nego sto jesi, da te ne bi maltretirali na ulici i u skoli i da bi kod lokalne jalije mogao proci kao muskarac, a ne kao streber, peder, coro... Kasnije je to lice ostarilo u mrzovolju. Na svakoj fotografiji trener "Zeljeznicara" Ivica Osim izgledao je mrzovoljno, kao da mu cijeli svijet neprestano gaza po kurjim ocima, sto je jedan od razloga zbog kojih nije mogao biti jako omiljen u drugim jugoslavenskim republikama. Tipski Bosanac bio je osuden na prilagodavanje, a mrzovoljno lice se nikome ne prilagodava. Metafora prilagodljivosti, lica od prezasladene agde, bit ce Ciro Blazevic, jedan od onih Bosanaca spremnih platiti svaku cijenu da bi bili voljeni. Upravo zato njegovo ce ime biti ispisano krupnijim slovima u nogometnoj povijesti, a ostat ce tek u fusnoti povijesti bosanskoga sentimenta sedamdesetih i osamdesetih godina.

Ivica Osim tip je inertnog i racionalnog Sarajlije. Predugo je bio trener "Partizana" i selektor reprezentacije Jugoslavije jer mu se nije dalo micati i jer je, sasvim racionalno, procijenio da bi ekipe koje trenira mogle postici veliki uspjeh. Otisao je tek kada je morao otici, a morao je otici samo zato sto je posten covjek. U Austriji vec stotinu godina trenira isti klub, iako bi ga selidba ucinila vecim i boljim. Njemu se, medutim, ne da.

Osim je racionalno procijenio da nema fudbala bez nekakve zajednicke lige u kojoj bi opet "Hajduk" igrao protiv "Partizana". Onda su ga napali da prica gluposti, a sto je najgore, bili su u pravu. U vremenima koja su uslijedila nakon nasih vremena, racionalni ljudi cesto ispadaju glupani.

Ako bi povijest slijedila metafizicku logiku, a to se, nazalost, nikada ne dogada, Ivica Osim bi trebao zavrsiti svoju karijeru kao sedamdesetogodisnji trener "Pofalickog" ili "Vratnika": vec vidimo kako se plasirao u polufinale Kupa pobjednika kupova i kako je u osamdeset devetoj minuti njegov tim primio gol nakon kojeg se sve srusilo. Uslijedio bi televizijski kadar koji bi jos jednom objasnio sve. Osim je veliki voda slabih i nemocnih vojski; covjek lose karme i slabog horoskopa; kad bi se nasao pred pobjedom raspadale su se drzave.

Mrzovoljno lice odavalo je samo jednu zelju: da ga ostave na miru.

28-08-2012, 09:50 AM

KADA SE UZ DALMATINSKU POPNES NA Mejtas pred oci ti izbije siroka jednokatnica. U njezinom prizemlju je tih godina bila zelenara, vlasnistvo drustvenog preduzeca iz Kiseljaka, kojom je najmanje petnaestak godina upravljao zelenar Aljo. Bio je to prosijedi muskarac, srednje visine i srednjih godina, a uza se je obicno imao jednu ili dvije pomocnice, mlade cure koje su tek zavrsile Trgovacku skolu. U Aljinoj radnji kupovalo se povrce i voce, banane Bonita i narance Haifa, salata kristalka, romanijski krumpiri, crni luk i rastika iz Hercegovine. Kupovala se stelja, pa bamija, a na samom ulazu stajala je kaca s glavicama kiselog kupusa.

Iako se kupovanje u zelenari smatralo znakom rastrosnosti i nekucevnosti - na pijaci je sve bolje i jeftinije - u zelenari bi se cesto stvorio red u kojem su stajale gospodje u slafrucima i s viklerima na glavama, penzioneri i pijanci, pa djeca koju bi mater poslala po tri cesna bijelog luka ili po zelen za supu. Aljo je hvalio svoju robu; i kad je bila najgora, uvijek je bilo necega za sta se moglo reci da je frisko ili da je domace. Kod Alje se dolazilo na pricu jer na Mejtasu, kao ni u okolnim ulicama, nije bilo muskog brice, niti nekog drugog mjesta na kojem bi se moglo postajati onako. Malo pred rat u zelenari se poceo prodavati kruh. Bio je to znak da nam se blizi propast.

U istoj kuci, desetak metara udesno, bila je obucarska radnja koja se jos zvala cipelarska ili susterska. Drzao ju je postariji dedo. Pred zimu bi se tu donosile cizme i cipele da im majstor udari gumu na pete. Susterova zena je obicno sjedila s druge strane pulta i pred sobom drzala tacnicu s kafom. S vremenom posao je poceo preuzimati neki mladic, vjerojatno sin, ali se posao nikad nije modernizirao, niti je mejtaskim obucarima palo na pamet da pocnu izradjivati svoje cipele kako je to vec bio obicaj kod vecine drugih sustera sredinom osamdesetih. U izlogu radnje stajale su prasnjave i izoblicene cipele po koje mjesecima niko nije dolazio. Iznad je stajao rukom ispisan kartoncic: NA PRODAJU.

Prekoputa kuce, odmah do vrha Dalmatinske ulice, dugo je bila pumpa za loz-ulje. Ispred pumpe je rastao ogromni jablan. Sedamdesetih se pola mahale grijalo na loz-ulje, pa je na pumpi uvijek bila guzva. Odrasli su nosili kanistere od petnaest, dvadeset i dvadeset pet litara, a djeca od pet i deset. Kada si prvi puta bio tako velik da poneses kanister od petnaest litara osjecao si se kao polinezijski urodjenik nakon inicijacijske borbe s divljim zivotinjama. Pocetkom osamdesetih pocelo se grijati na termoakumulacione peci, pa je pumpa bila zatvorena. Malo kasnije osusio se i jablan koji je, to smo tek tada shvatili, popio tko zna koliko loz-ulja jer je rezervoar vjerojatno bio porozan. Dosli su ljudi iz RO Parkovi i dva dana ga sjekli. Natovarili su drva na kamione, pa je jablan nestao kao da ga nikada nije bilo.

Do pumpe bila je stambena zgrada, a u njezinom prizemlju dvije radnje: buregdzinica i radnja za plisiranje suknji koja je s godinama postajala frizerski salon, pa krojacnica, pa higijenska cistionica. Prekoputa zgrade, jos uvijek na mejtaskom platou, bila je trafika, a do trafike stambena zgrada sa samoposlugom u prizemlju. Ulice koje su izlazile na Mejtas su osim Dalmatinske bile Mehmed-pase Sokolovica, Ivana Cankara, Miladina Radojevica, Ahmeda Fetahagica, Mile Vujovica, Mustafe Golubica, Nemanjina. Izmedju Cankarove i Mehmed-pasine bila je tajanstvena zgrada sa Davidovim zvijezdama na procelju. U toj zgradi bile su neke kancelarije.

Nigdje, na cijelom Mejtasu nije bilo ni traga dzamiji i groblju. Pregazilo ih je vrijeme obnove i izgradnje nakon Drugog rata, a samo je mozda jablan, dok ga je bilo, povezivao nas s mrtvima sto smo im nad glavama hodali. Onaj tko je bas htio znati, mogao je cuti da je dzamija bila na mjestu samoposluge, ali nitko se ziv na Mejtasu nije sjecao kako se dzamija zvala. Zivot na mjestu srusenih groblja ni u jednom vjerovanju, a ni bez vjerovanja, ne moze biti sasvim dobar.
Nakon sto je protutnjao jos jedan rat i nakon sto su mejtaske ulice promijenile imena i nakon sto je pomro i izginuo neki svijet, dogadjaju se opet temeljite promjene. Nema vise piljara Alje, a tamo gdje je bila zelenara uskoro ce biti nesto drugo; suster je proradio, ali to vise nije ona radnja, niti se uopce cini da ce joj posao biti duga vijeka.

Drugi gradovi sastave i dvjesto godina, a da im se mejtasi ne promijene. Sarajevo ne moze ni pedeset. Ono sto pamtimo iz svojih zivota koji i nisu tako dugi, a sto nam je dio nekakvih intimnih povijesti, vec se mijesa sa vremenom Mula Mustafe Baseskije i vec je nestvarno poput mrtvih ljudi pod nasim nogama.

29-08-2012, 02:56 PM

STANOVAO JE U TITOVOJ ULICI, IZNAD slastičarne Korzo, u garsonijeri koju bi, pričalo se, Ratko Radovanović mogao preći u dvokoraku. Uvijek elegantno odjeven, namirisan i obrijan doimao se kao kombinacija Alfreda Hitchcocka i onog Gustava iz crtanog filma. Predavao je povijest umjetnosti generacijama Sarajlija u Prvoj gimnaziji, sve do jeseni 1981. kada je umro, onako iznenada, bez vidljive bolesti i jasnog povoda, kako već umiru ljudi za koje kasnije ne možeš reći jesu li otišli pod zemlju ili su se samo odselili iz tvoga života. Sahrana je obavljena jednog oblačnog dana, na katoličkoj parceli groblja Bare. Sanduk je u zemlju spušten bez svećenika, uz ženski hor "Breze" koji je otpjevao Dizdarov Zapis o zemlji. Bilo je prisutno nekoliko tisuća ljudi, učenika različitih generacija, od kojih su neki izgledali starije od umrlog profesora.

Već sutra je u Oslobođenju bilješku o umrlom napisao Sergije Princip. Prepričao je nekoliko fora kojima je Mihač, profesor Boro Mihačević, osvajao učenike nekih davnih pedesetih godina. Tekst je bio šokantan, kao otkriće dugo zatajene izdaje. Naime, ono što je Mihač govorio prije trideset godina, a za što su tadašnji učenici vjerovali da je jedinstveno i spontano, bilo je identično onome čime je učenike osvajao do svoga posljednjega, predsmrtnog školskog sata.

Narednih dana, pa i mjeseci i godina o Mihaču bi svako malo svoja sjećanja pisali drugi sarajevski novinari, pisci, intelektualci i zgubidani, sve sami bivši đaci. No, nitko od njih nije čitao tuđe tekstove, tako da su se isti detalji i jednake priče, uz neznatne varijacije u vremenu i smislu, ponavljale do u beskraj. Ili se svakom Mihačevom učeniku činilo da je samo njegovo sjećanje autentično, a da je svako drugo samo loše fabriciran mit, cenzuriran snagom zaborava ili nedostatkom pričalačkog dara.

Kada je počeo rat Mihač je postao neka vrsta duhovne poputbine pri odlasku u svijet ili na ulazu u nova vremena koja je svatko u to vrijeme poredio s paklom. Jedan učenik s početka osamdesetih, imenom Zoran Radulović, je prije konačnog odlaska u Kanadu objavio u Zagrebu knjigu svojih pjesama pod pseudonimom Ludvig Ralson. Iako ju je i danas moguće naći u zagrebačkim knjižarama nitko nikada nije napisao nijedan prikaz Ralsonovih pjesama. Te nježne, opraštajuće i nostalgične tekstove, koji su bili vrlo pismeno napisani, nije imao tko pročitati. Ili je mjesto i vrijeme njihovog objavljivanja bilo pogrešno. No, to sada više i nije važno. Važno je da je u toj knjizi pjesma koja do u tančine opisuje Radulovićeva sjećanja na Mihača.

Otprilike u isto vrijeme Momo Kapor je u Beogradu objavio roman Poslednji let za Sarajevo. U tom priručniku intimne i kolektivne mržnje prema Gradu, pedesetak stranica posvećeno je Bori Mihačeviću. Sve drugo što je u knjizi Kapor napisao Sarajlijama je strano i mrsko, osim te priče o Mihaču. Ona je bliska i tačna jer govori o autentičnom osjećaju koji se, eto, na razlikuje od Principa, preko Radulovića i tisuća bivših učenika, pa sve do jednog Mome Kapora.

Ovom prilikom zaboravimo zašto je taj profesor bio važan i čime je zaslužio da ga se još uvijek sjećaju ljudi koji su danas raspršeni po svim dijelovima svijeta. Ono što sada valja zabilježiti i što se čini historijski relevantnim jeste činjenica da u svim vremenima, usred kataklizme, nesreće i raspada, podjele svijeta na zle i dobre, na vragove i anđele, na ubojice i preživjele, na one koji se svega sjećaju i druge koji bi najradije sve zaboravili, čak i u takvim, najgorim vremenima postoji ono nešto što svijet drži na okupu i što se u nekim ozbiljnim knjigama zove povijesnom konstantom. Bezbroj puta ponovljena priča o čudesnom profesoru Bori Mihačeviću jedna je od sarajevskih povijesnih konstanti, čak i onda kada se ljudi ne mogu složiti niti oko jedne stvari koja se dogodila, događa se ili će se tek dogoditi.

29-08-2012, 03:06 PM

NIKAD VISE TAKVIH OCEVA KAO STO IH je bilo u ono vrijeme kada je Kindje levate uzimao na roling. Uzmimo jedno ljetno popodne: petak, kraj radne sedmice. Sunce je zakuhalo kotlinu, Trebevic sav u izmaglici, nebo svijetloplavo s jedva primjetnim iskidanim i iskrzanim oblacicima sto podsjecaju na natpise koji se gube na nekom starom nisanu. Otac se uspinje uz Vratnik, Bistrik, Sedrenik ili Sirokacu. U bijeloj kosulji, s plavom kravatom na kojoj je znak neke sportske manifestacije. Preko lijevog ramena nosi prugasti sivi sako i aktovku, a na desnom ramenu kao bacac kugle, nosi lubenicu. Znoj mu se na celu pretvara u kapi rose, pa u zrna, pa u potocice iz pjesme s Malog slagera: Hej, potoce, kuda zuris druze moj, zasto tako plahovito juri gorki talas tvoj... No, otac nastavlja polako, nigdje mu se ne zuri jer svi znaju kad on stize i jer bas nista, tih godina i u ovim sjecanjima, nije takvo da bi on morao ranije doci kuci. Usput srece druge oceve. Svi imaju iste kosulje, iste kravate, sako i aktovku, svi imaju lubenicu na desnom ramenu. Najednom se cini kako je ljetni petak popodne prepun oceva s lubenicima.

Tamnozelene bile su bolje, ali ne zato sto su bile sladje, nego zato sto im je utroba bila crvenija. One svijetle, tigraste, su, jednostavno, bile losije dizajnirane. Zato su svi sinovi vise voljeli kad bi otac donio tamnu lubenicu.

U isto vrijeme ocevi su dolazili kuci i u isto vrijeme spustali lubenicu medju cipele, vjesali sakoe na ofingere, vadili maramicu iz dzepa hlaca, obrisali cela i izgovarali istu recenicu koja nije za ovog teksta jer predstavlja sinovljevsku tajnu koje se, da ne lazemo dalje, zapravo vise i ne sjecamo. Uglavnom, tada bi ocevi pred sebe stavljali tacnu, bijelu tacnu sa islikanim ruzama, na nju postavljali lubenicu i velikim, sto vecim nozem prerezali je na dva dijela. Onda bi rekli: "A, doooobra!" To bi trajalo taman onoliko dugo da se sinovi pocnu diviti i da pomisle kako je kupovina dobre lubenice neka vrsta ocinske magije, nesto sto ziv covjek nikada ne moze nauciti, nesto sto nam traje dok traju ocevi, a to je, kako nam se tada cinilo, zauvijek.

A onda bi ocevi, majke, kceri i sinovi jeli lubenicu. Majke su govorile: "Nemoj gutat kospice!" Sinovi su gledali oceve i pokusavali jesti lubenicu kao oni. Ocevi su kospice pljuckali kao da bas to cine cijeli zivot i kao da nista osim toga nisu ni radili. Sinovi su pokusavali ali su kospice zavrsavale na podu. Majke su se, onako malo, ljutile. Ocevi su sutjeli. Dok se jela lubenica ocevi nikada nisu progovorili niti jednu jedinu rijec.

Majke su napominjale da su lubenice zdrave za bubrege i da se od lubenica puno piski. Ocevi su o tome sutjeli, a ako bi i rekli, tada bi to bilo da se od lubenica pisa, a ne piski. Sinovi su piskili i pisali, vise od autosugestije nego od lubenica. "Nakon lubenice nemoj piti vodu jer ces dobiti proljev!", govorile su majke. Sinovi nikada nisu popili casu vode nakon pojedene lubenice, tako da je sasvim neistrazeno ostalo dobija li se stvarno od toga proljev.

Majke su bacale kore u smece, a ocevi su odlazili da prilegnu. U frizideru je ostajala kriska koju niko nije mogao pojesti. Nikada niko, nijedna porodica, nijedni sinovi, sestre, majke i ocevi, nisu pojeli citavu lubenicu.

Nikad vise takvih lubenica kao onih sto su ih ljetnih petkova donosili ocevi. Da bi to znali nije moralo proci vrijeme. Dovoljno je bilo da majke jednom u stotinu godina donesu s pijace lubenicu. Nije bila slatka iako su majke trazile da prodavac izvadi "cep", pa da probaju ono sto kupuju. Nikada nijedan otac nije trazio da mu iz lubenice vade "cep". Ocevi su kuckali po lubenicama i osluskivali njihov jek. Hiljade sarajevskih oceva su u isto vrijeme kuckali po lubenicama. Taj jek odjekuje kroz povijest.

A onda smo prestali jesti lubenice. Dosla su takva vremena da smo o svojim zivotima poceli brinuti sami. Ili je zauvijek prosla sezona oceva koji su donosili lubenice.

Boze, daj mi da dvaput kucnem po njoj i prepoznam koliko je slatka.

29-08-2012, 03:19 PM
Drugarske veceri

BOG JE KOD NAS NEKADA DOBRO ŽIVIO. Jest da je bilo malo svijeta u crkvama i džamijama, pa se svako malo s pragova hrama morala brisati prašina, ali se zato duh njegov mogao prošetati svijetom, nije mu bilo tijesno i nije se morao u svete kuće zatvarati. Eto, recimo, šta je sve u ono vrijeme bilo bogovsko: bogovski su bili nedjeljni ručkovi, bogovska je bila Prva savezna nogometna liga, bogovski su bili vikendi u Dubrovniku, pa drugarske večeri Službe društvenog knjigovodstva, Privredne banke ili Unioninvesta, organizirane povodom Osmoga marta ili Dana radne organizacije.

E, zaustavimo se baš kod drugarskih večeri. Bolje stojeće firme vodile su svoje radnike negdje izvan grada, recimo u Neum ili u Makarsku, a one obične organizacije udruženog rada zakupljivale su neku birtiju ili – još češće – salu doma kulture i priređivale nezaboravne derneke o kojima se i danas priča i kojih se naše majke i očevi sjete kad god im je teško, jer ne znaju na šta su potrošili mladost. Poslije im bude lakše jer su te drugarske večeri bile bogovske, jer ih danas više nema, jer se Bog u većini slučajeva povukao u džamiju i crkvu pa odatle ne izlazi da ne vidi bijedu svoje zemlje.

Zatvorimo oči i već ćemo s vrata vidjeti ljepotu dvorane priređene za drugarsko veče. Radnici dolaze u sedam, a to je za petnaestak minuta, pa moramo požuriti sa opisima. Od primitivnih kafanskih stolova sa metalnim nogicama načinjeno je oko cijele sale veliko slovo U. Ono je prekriveno bijelim stolnjacima, a ako nije bilo stolnjaka onda običnim čaršafima koji kada se prebace preko stolova izgledaju kao stolnjaci. Na svakih metar i po su uske staklene vaze s po jednim karanfilom. Do vaza su zelenkaste boce Hepokovog bijelog vina. To vino do kraja drugarske večeri niko neće popiti. Ono je tu samo za ukras. Pit će se drugo vino o kojem ovdje neće biti riječi. Na čelu velikog slova U je cvjetni aranžman načinjen od gerbera, irisa ili nekog sličnog cvijeća. Ispred aranžmana je prigodni natpis. Recimo: “Drage drugarice, srećan vam Osmi mart, međunarodni dan žena!” Ili jednostavnije: “Služba društvenog knjigovodstva garant je urednog financijskoga poslovanja – E. Kardelj.”

Duž slova U će uskoro biti raspoređeni ovali s hranom, boce s kolom, sokovi, vina, a ispod će se grijati gajbe s pivama. U dvoranu će ući drugarice u zelenim, plavim i crvenim kostimima, sa lakovanim torbicama prebačenim preko lijevih ruku, te sa zapečenim frizurama u obliku punđe, makovog cvijeta, izvrnute kineske vaze ili neke slične, dobro stojeće forme, čvrste kao socijalizam i stabilne kao samoupravni dogovor. Te frizure jedna su od metafora našeg prethodnog života. One su iščeznule u isto vrijeme kada i iluzija da je komunizam bogovska stvar i da smo svi u milosti njegovog duha.

U prvih pola sata drugarske večeri samo bi muškarci pili alkohol, ali bi se nakon toga opuštale i drugarice. Viši referent Smajo ili portir Zoran izvadili bi gitaru iz kufera i započinjala je pjesma. Pjevalo se: U tem Somboru, Suze liju plave oči, Kad ja pođoh na Bembašu, Moj očka ima konjčka dva (samo refren, jer niko nije znao ostalo), Biljana platno beleše, I proplakaće zora, Pijem da je zaboravim, te druge pjesme koje su evocirale prostore svih naših republika i pokrajina i svih naših naroda i narodnosti (osim Albanaca – njihove pjesme niko nije pjevao). A onda bi uslijedio ples. Referent Smajo ili portir Zoran uključivao je gramofon Tosca 15, pa su drugovi i drugarice plesali sentiš, valcer, rock&roll i na kraju kolo. Kod kola svi su već bili jako pijani.

Drugarske večeri gasile su se negdje oko ponoći. Sat duže ostajali su samo ovlašteni pjanci radne organizacije, te pokoja drugarica koja bi se od pive i vina malo zaboravila. Na kraju su i oni, uz pjesmu, dreku i viku, odlazili. No, uvijek je ostajao zaboravljen neko ko je spavao sa čelom priljubljenim uz stol. Toga su ujutro pronalazile čistačice i metlama ga, onako iznenađenog, izgubljenog i mamurnog, izbacivale van.

Drugarske večeri bile su bogovske, premda je malo ko vjerovao u Boga. Bilo je to vrijeme kada je on bio tu i kada su svi, pa i budući zločinci, bili nevini. Nigdje kao u smiraju drugarske večeri nije tako lijepo i prirodno nalijegao stih Nikole Šopa: “O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati... I koji put, kad magla bude sniježno sipila, sipila na tvoje sveto ruho, stavit će ti na glavu, sasvim nježno, oreol koji ti je pao na jedno uho.”


29-08-2012, 03:40 PM
Crni Biser

NA EKRANU BI SE POJAVIO NATPIS "U koloru" i ostajao tako pet-sest minuta. Slijedila je emisija koja se nije razlikovala od drugih jer smo te godine, 1973., 1974. ili 1975., svi ili skoro svi imali crno-bijele televizore. Natpis "U koloru" upozoravao je da postoje i drugi ljudi, mislili smo - sretniji, koji svijet vide drukcije, iako ga gledaju istim ocima. "U koloru" je nestalo, neprimjetno i neznano kada, nakon sto je Jugoslavenska radio-televizija vecinu svojih emisija pocela emitirati u boji. Jos nekoliko godina kasnije sintagma kolor televizor znacila je nesto veliko i vazno, potvrdu socijalnog statusa, ljepotu zelene trave s prijenosa nogometne utakmice, drukcija i ljepsa lica ljudi koji su se zvali Mirjana Jancic, Mebrura Topolovac, Vladimir Levak, Slavko Budihna, Mufid Memija, Rinko Golubovic, Mica Orlovic, Kamenko Katic...

Najelegantniji crno-bijeli televizor se zvao Crni biser. Dok je bio iskljucen ekran mu nije bio mutno zelen kao u drugih televizora, nego je bio crn. I sve drugo je na tom televizoru bilo crno. Njegova kutija bila je naprosto idealna da se na nju stavi najljepsi heklani miljejcic ciji je jedan kraj bio prebacen preko ugasenog ekrana, kao cuperak kose na licu usnulog princa. Na miljejcicu je bio najvredniji suvenir koji se mogao naci u kuci. Obicno nesto sto je jednom neko donio iz inostranstva: plasticna gondola s gondolijerom ili figurica bika probodenog na koridi ili uspravni metalni tanjuric s gravurom Aje Sofije.

Televizor se obilno ukljucivao oko sedam navecer. Prethodno bi majka uredno preslozila miljejcic, porodica je pobozno posjedala na svoja mjesta, otac je pusio i duboko uzdisao, djeca su sklopila ruke na krilima i cekala crtani film u sedam i petnaest. Kalimero ("Nepravda, pa to ti je"), Pera Detlic (s onomatopejom koja se, nazalost, ne da prevesti u pisanu rijec), Ivica ("Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude ziv")... A onda su bile reklame, u trajanju od deset minuta, pa natpis "Dnevnik" koji je stajao dugih, dugih pet minuta. Zatim se ekranom zavrtio globus.

Kazu da je prvi veliki bum u prodaji kolor televizora nastupio u martu 1974. i to zaslugom Josipa Katalinskog i trinaeste minute utakmice sa Spanjolskom kada je savladao velikog Iribara i odveo Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo. Tada su odlucni ocevi digli kredite, majke nisu smjele reci niti rijeci jer se u njihovim ocima citalo ludio vjerskih fanatika koji znaju da nijedne pare ovoga svijeta ne mogu platiti dan kada ce s nogometnom reprezentacijom otici u raj. Na kraju svjetskoga prvenstva bili smo osmi, kredit se otplacivao jos godinu dana, ali je porodici ostajao kolor televizor za kojeg je otac, kao po pravilu, izgubio interes.

Odlucnih oceva bilo je malo. Vise je bilo onih koji su, jednostavno receno, bili previse siromasni. Kolor televizor je, naime, jedno vrijeme kostao kao trecina novog fice. Njima Josip Katalinski nije mogao pomoci, nego su morali cekati neka druga vremena u kojima ce kolor televizor biti jeftiniji ili na neki drugi nacin "prkositi siromastvu jasnoce", kako je to lijepo rekao Branko Miljkovic u pjesmi o Titu.

Tako se, recimo, bila pojavila folija koja je od obicnog, crno-bijelog televizora mogla uciniti nesto sto je barem slicilo televizoru u boji. Radilo se o obicnom zelenom najlonu koji bi se nalijepio na ekran i koji su, navodno, preporucivali ocni doktori jer, kao, ponistava stetne utjecaje televizora na vid. Naravno, taj zeleni najlon radnicka klasa nije kupovala radi zdravlja, nego zato sto se zeleni svijet cinio nekako prihvatljivijim i sarenijim od crno-bijelog. Tu foliju zvali su "filter". Posjedali bi oko televizora s filterom, evo vec vidimo jednu takvu porodicu iz rudarske kolonije u Kaknju (godina 1975.), pa su zapoceli s cjelovecernjim uvjeravanjima samih sebe kako kolor televizor i nema nekog smisla jer se za hiljadarku - sto je vrijedilo dvije kutije cigareta - dobije carobni "filter" s kojim vidis bas sve u koloru. Zajebali su tako garavi rudari medjunarodni kapitalizam i lose socijalisticke place. I neka im je vjecno hvala na tome.

I jos jedna mala, ali vazna fusnota ili historijska uzgrednica: Na Crne bisere se nisu naljepljivale folije. Naime, Crni biser je bio najskuplji crno-bijeli televizor, pa ga sirotinja nije ni imala, a oni koji su ga imali pri pojavi "filtera" vec su skupili dovoljno novca ili kreditne odvaznosti i kupili prave kolor televizore. Novac im je omogucio da vise vjeruju blagodatima kapitalizma nego svojoj masti.

30-08-2012, 10:02 PM
Prica o Coca-Coli

PRVI AUTOMATI ZA COCA-COLU SU SE U nasoj povijesti pojavili pocetkom februara 1984. Bilo ih je cetiri ili pet, u zgradi Radio-televizije Sarajevo, i radili su na kovanice od deset dinara. Ubacis kovanicu, pritisnes dugme, a uz tresak pred tebe izleti crvena konzerva. Bile su to prve konzerve coca-cole koje su se mogle kupiti u Bosni i Hercegovini.

Rijetki domoroci koji su tih dana mogli prodrijeti u RTV dom i izmedu brojnih stranaca stupiti pred automat s ushitom su konstatirali da postajemo Svijet, da dolazi vrijeme u kojem ce razglednice Pariza i Londona, filmski prizori kalifornijskih plaza, pa i Mjeseceva povrsina dotaknuta stopama Neila Armstronga, prestati biti inostranstvo i da ce dolina Miljacke, skupa s nasim malim gradom, postati Planet, Planet Sarajevo iz neke nove i drukcije interpretacije pjesme u kojoj ni Sidran vise nece biti Sidran, nego ce i Sidran biti u najmanju ruku Kirk Douglas. Stupali su nasi ljudi pred taj automat kao pred oltar pred koji su polagali svoje nade i s onom desetdinarkom kupovali buducnost koja se jasno cula kada bi kaziprstom otvarali konzerve i kada bi se razlijegao zvuk koji je vise od svakog drugog bio zvuk Olimpijade.

Posljednja konzerva coca-cole iskocila je iz automata onog dana kada je otpjevana pjesma Lijepo je bilo u Sarajevu, dovidenja u Calgariju. Neko vrijeme nadali smo se da ce ovlasteni zastupnik preko noci napuniti automate novim konzervama. Onda smo se malo ljutili. I na kraju smo zaboravili. Prolazile su godine, prosao je i Calgari, a nasi zivoti su njezno nalegli na nove nade i automate nismo ni primjecivali iako su sve vrijeme bili tu. U zgradi RTV doma ostali su sve do pocetka rata. Iako je era Ante Markovica u nasu zemlju pod normalno i zauvijek donijela konzerve s coca-colom, iako one vise nisu bile cudo ni u najudaljenijem selu, ti automati ostali su kao los znak, kao predskazanje rata, a ako ne rata onda gorke istine da nikada necemo postati Svijet i da ce sve nase zudnje gorko skoncavati, a sve iluzije na kraju postajati utezi nase zlovolje koja raste i razvija se otkako nas je Bog bacio u ovu nesretnu zemlju za koju je Stevo Tontic rekao da je u plitkoj Europi i dubokoj Aziji, a jedan drugi covjek je rekao da ta zemlja potvrduje u sta se pretvara raj kada izgubi kontekst. Bosna je, eto, bila raj bez konteksta, automat za coca-colu bez coca-cole.

Coca-cola u flasama, od litre i od cetvrt litre, koje su punjene u Hadzicima, nije bila ono pravo. Barem to nije bila za generaciju rodenu sezdesetih godina. Toj generaciji bili su potrebni automati i konzerve. To je zato sto se generacija nije sjecala vremena kad coca-cole uopce nije bilo. Generacija je zeljela napredak, ali na njega nije mogla utjecati. Do napretka je uvijek stalo onima koji ga nisu dozivjeli. Starijima nije do napretka jer su ga imali u svome iskustvu i jer im se cini da bi ih novi napredak poljuljao u njihovim uvjerenjima i udaljio od ideala za koje vjeruju da su ostvareni jos onoga dana kada je coca-cola, svejedno kakva i u kojem obliku, stigla do nasih krajeva.

Generacija rodena sezdesetih, a upravo to potvrduje prica o coca-coli, nije dozivjela da joj bude bolje nego sto joj je bilo jucer. Nije dozivjela nijednu revoluciju, nikakav rast standarda, penjanje po stambenoj listi ili ostvarenje ijednog od kolektivnih snova. Ta generacija dozivjela je rat i kraj rata. Samo sto kraj rata nije napredak. Napredak trazi ispunjenje barem jedne, na prvi pogled nevazne i razmazene zelje: da nam do ruku dode stvar koja se u tom trenutku nalazi u rukama ljudi u velikom Svijetu. Svejedno je o kojoj se stvari radi. Nekada je to bila konzerva coca-cole, a danas je nesto sasvim drugo. Ta stvar je, medutim, nuzna da bi i mi znali sta je napredak i da bi osjetili cemu nasi zivoti sluze.

Bez toga ostaje nam samo nostalgija i to specificna vrsta nostalgije za vremenima u kojima su nasi roditelji ispunjavali svoje zelje i s kojima mi nemamo izravne veze. Sve price o Titu, o Olimpijadi, o utakmicama u Skenderiji i o televizijskim emisijama u kojima su svi bili nasmijani i u kojima se covjecanstvo cinilo besmrtnim, sve epizode iz sjecanja od kojih osjecamo poplave njeznosti zapravo su se dogodile pet minuta prije nego sto smo, ali zaista, dosli na ovaj svijet. Uostalom, i ta prica o automatu u RTV domu je zapravo prica iz druge ruke. U vrijeme kada je taj automat radio nisam navrsio ni osamnaest godina i nisam mogao prici oltaru. Kada sam dosao, on je bio spomenik, Nada, na spanjolskom Nista.

Papirni Pajac
31-08-2012, 07:01 AM
'' A sad posljednjih tridesetak godina javlja se sasvim novi jezik, koji nije ni srpski a ni hrvatski, nego je jeziik administrativnih komunikacija.
Ne znam kakav je to jezik-politološki. Njime su pisani udžbenici na visokim školama i gospođice su naučile da pišu tim jezikom.
Potrebno im je svega trideset riječi i sa tih trideset riječi mogu o svemu pričati. Tim jezikom govorimo na političkim sastancima, u OOUR-ima i u udruženom radu.
-Čitam sve što piše u našoj štampi.
- Naše novine ništa ne pišu. Naše novine vode čovjeka koji ih kupuje kao kravu na sajam.
Ne pišu ni o čemu, ne treba našem čovjeku ni o čemu pisati, jer je tobože sve u redu.''

Almasa 80
02-09-2012, 12:02 PM
Cvijetanje biserdzika po basamacima.
Miris lipova cvata.
Vrt je bio zelen.
Beskrajno zelen.
Zelen kao dno mora.
Mnogo decenijama starog drveca.
Svici u grmjlu.Pod krosnjom lipe klupa.
Prve krisom popusene cigarete.
Jabuka senabija skinuta s tavana.
Solja tursije od karamuta.
Liguranje niz strmu cestu.
Zarumenjeni obrazi i smrcavi nos.

Almasa 80
23-09-2012, 07:06 PM
Tvoj i moj Libanon
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja
zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme
nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s
poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon meñunarodno pitanje koje još treba
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne doline po kojima se
razliježe brenčanje crkvenih zvona i
žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor izmeñu Zapadnjaka i njegova
protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok
pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se
težaci vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji izmeñu mora i nizina
kao pjesnik izmeñu dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom,
i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na djeve što kliču na
mjesečini i na djevice što pjevaju izmeñu gumna i
tijeska za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi
sklonište kad se izmori od ove civilizacije što juri
na škripavim kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu meñu dlanovima
u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim
Boga i sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je
Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposleni i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi
i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno sastajanje i okupljanje oko
ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoća
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi
potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka
pastirske frule u dolinama.
Tvoj Libanon jesu krinke, tuñe misli i prijevara,
Moj je Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona
poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon
čežnja što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub
neviñenoga i vjeruje da je
to san.
Tvaj je Libanon namrgoñen starac što gladi bradu i misli
samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se
osmjehuje poput zore i na druge misli
kao što midi na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se odcijepi i da, istodobno, bude
ujedinjen sa Sirijom.*
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti odcjepljuje, niti se
povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam
svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše roñene u bolnicama Zapada,
kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog
izigravanja plemenitosti:
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno.
Oni dršću zarom i s večeri, ali nisu
svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju
valovi. Sumnjičavost je njegov
zapovjednik a luka mu pećina zloduha; jer, zar
svaka prijestolnica u Europi nije pećina
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi meñu
sobom, ali slabi i nijemi meñu Europljanima.

Almasa 80
24-09-2012, 01:06 PM
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u
novinama i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: »Oslobañamo se svojega starog
dušmanina«, dok im je stari
dušmanin skriven u vlastitim tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku
svatova na konjima pozdravljaju s
kuknjavom i trganjem odjeće. Ne osjećaju gladi
dok je ne oćute usvojim džepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju
ga i klone ga se govoreći: »On je
samo sablast što hoda po svijetu priviñenja.«
Oni su poput robova koji, zato što su im zarñali okovi
zamijenjeni sjajnima, misle da su
To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i jednoga meñu
njima odlučna poput stijena Libanona,
ili plemenita kao libanonske planine, ili slatka i
bistra kao libanonska voda ili čista i
svježa kao okrepljujući libanonski lahor?
Ima li i jednoga meñu njima koji može tvrditi da je
njegov život bio kap krvi u žilama
Libanona, ili suza u očima, ili osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliki li su u tvojim
očima, kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake
i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu
da bi povećali, umnožili i ponudili
vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrezivači loze koji tiješte
grožñe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevači koji svoje duše izlijevaju u nove
To su oni, koji, bez prebite pare, odoše iz Libanona u
drugu zemlju, a srca im gore od zanosa
i odlučnosti da se vrate s obiljem zemlje u rukama i
s lovorovim vijencima postignuća
da im krase čela,
Oni se prilagoñavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo
god doñu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima
za sto godina? Reci mi, što ćeš ti
ostaviti budućnosti osim pretvaranja, licemjerja i
Vjeruješ li ti da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak
posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti
tvoja djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva
vola vuku po prizidima Libanona slavom
nadmašuju vaše nade i častohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev
povrtarke na obroncima Libanona vredniji od
blebetanja tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će
se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i
ljubav. Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi
zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići.
A ja, ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i
ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu
na tu zemlju.
Libanon je od 1944. nezavisna republika, odcijepljena od
Sirije. Džubran je predvidio to odcjepljenje pedeset
godina prije.

Almasa 80
27-09-2012, 01:47 PM
Ako hoćete izveštaj sa lica mesta o tome zbog čega i kako nastaje MIŠLJENJE, obratite se maloj deci, jedinim živim i autentičnim svedocima onog dramatičnog trenutka kada još nerazvijena čula i svest prvi put sreću i upoznaju deo po deo velikog sveta i prvi put mogu sama sebe da identifikuju.

Govor i simboli kojima se odrasli služe i komuniciraju zaboravili su lepo i uzbudljivo detinjstvo reči. Izgubljeni raj LIČNOG upoznavanja i imenovanja, konkretnog čulnog, životnog povoda za misao i reč - ti slikoviti predeli pripadaju dalekim i davnim danima ranog detinjstva.

Bez iskustva, bez pamćenja i znanja, prvi put ovde, deca pipaju očima, ušima, svim čulima, i tim neposrednim i burnim doživljajima daju svoja, autentična imnena, vrednosti i karakteristike.

Prvi susret i dodir, prvo iskustvo, prvi pokušaj imenovanja, odgonetanja i razumevanja. Ta jedna mala reč, to jedno, subjektivno i delimično tumačenje - tu je sve bogatstvo sveta i naših doživljaja. Samo još na početku otkrivanja i saznavanja naši doživljaji imaju toliko temperature, toliko srećne proizvoljnosti i tu neograničenu raznovrsnost. Samo tih nekoliko prvih godina, dok još saznajemo i učimo sami, bez učitelja, škola i standarda.

begunac je neko veliko i krivo drvo
begunac je jedan što ima brkove
begunac je jedan što vata žabe
to sam ja što sam krao jagode pa sam posle bio begunac
begunac je ovca ili ovan kad mu se tako nadene ime

kako se postaje begunac

ako ideš napred i sve brzo ideš i svi viču drž ga


bujica je reka od buva
jedna životinja što leti po kući
to je ono što živi na kučku a ujeda narod
bujica je jedan vetar što obara jabuke
jedna životinja što živi u džemperu
jedna olovka što piše zelenu bujicu
kad se ubodeš pa bujica u trnu
bujica je kad turiš kvasac negde da nabuja
bujica je kad buji oluja
bujica je trka mora


to je kad se neko voli
pa se piše sa pismima
vernost je koliko vredimo
ja nisam veran


vojnik je živo biće koje je u vojsci
vojnik je zato da viče razumem i da ga šišaju
vojnik je zato da se maršira i da bude rat
vojnik ima izistinsku pušku
vojnik ima debele čizme
vojnik dobije pravo pismo
vojnika zna pesmarice napamet
vojnik pravi svadbu kad se vrati iz vojnika
vojnik to je neki dedin vojničina

vuk i lisica

vuk je sav dlakav a lisica kao crvena
vuk menja dlaku
a lisica kokoške
vuk ima strašne oči
a lisica lisičje
vuk se sanja
a lisica ne mora
isti su kao braća
jer su lajavi i strašno zinu
jer im rastu repovi pozadi
jer stanuju u šumi
jer jure po mraku i svi su lopovi
jer pojedu koga ne poznaju
vuk crvenkapu
a lisica petla


ima neka vrata što imaju rešetke
odeš tamo ako nisi dobar
i nema te


sve što ima kapu to je glava
glava od stoke je
jedna izdužina na životinju
ona je korisna jer se jede
glava od čoveka je
jedna okruglina na čoveka
ona nije korisna
ima glava od lava
ona je mnogo opasna
bez glave si gotov
glava je jedna glavna stvar -
iz nje pamet dobijamo
sa glavom sve zapamtiš
da ne moraš da pamtiš posle
kad si na moru
pliva ti glava na vodi
ako hoćeš da je nalepšaš
veže se mašna
glava je sprava za mislenje
ona nam služi za govor
tu se reči pretvaraju u rečenice

šta ima glava

glava ima oči
oči paze da ne padneš na glavu
na glavi ima rupe
za uveta na stranama
glava ima brkove
za muškarca da se ženi
glava ima rogove
ako je stoka

čemu služi glava

da je peremo
da se klima
da pričamo sa njom
da je okrećeš na sve strane
da se u nju stavljaju lekovi
da se metne na jastuk kad spavaš


ima jedan branko što ima glavu
pa ga svi zato zovemo glavonja

glasan i tih

glasan je jako deranje
tih je polako deranje
tiho se dobija kad pričaš viceve
pa naiđu devojčice
glasan nije tih
tajne su tihe
kad je nekom detetu milo što je go


to je kad se gomilaju ljudi
ili druga stoka
ili krompir
kad je veče nagomila se mrak
gomila se znanje
što nisi naučio
kad mnogo pojedeš
pa stomak nagomilaš
gomilati to je nešto sramotno

Almasa 80
29-09-2012, 06:42 PM
Olovka Piše Srcem
Uvod :: Sadržaj :: Strana Prva :: Strana Druga :: Strana Treća :: Strana Četvrta
Strana Peta :: Strana Šesta :: Strana Sedma
med i lepak
kakva je razlika između meda i lepka

nema razlike
svi medovi su dobri
lepak ništa nije dobar
razlikuju se što med stoji u špajzu
pa je visoko
a lepak stoji gde hoćeš
različni su što med nađem
i kad ga sakriju
a lepak mi ne treba

meso i hleb

isti su što mogu da se ubajate
što moraš da zineš kad jedeš
isti su što se peku u rerni
drukši su što hleb nema kosti
što je meso malo
a hleb veliki
što ti je sve lepo u ustima
kad jedeš meso
što meso može da se jede kako hoćeš
a hleb ne može
nije tako dobar
što se hleb jede
a meso voliš


nekom kažemo da ga volimo pa
mu milo
neko što se srdi
pa se posle miluje
ja sam bio milosrdan kad sam bio na ringišpil
jer me bilo stra da ne padnem


jedna kutija od žice
što je u njoj miš
pa ne smeš da je pipneš
da te ne ulovi

more i reka nisu isti

što reka ima u naše selo
a more nisu napravili
što reka ima nizbrdo
a more ima i uzbrdo
što reka ima brzinu
i sva se naduje
kad je kiša
što na more ima kaldrma
a u reku blato


moćan je neko kad muti
ljudi kad idu u krevet
jedan što ima vremena mnogo
cigani kad nose torbu
jedan što je najjači
ili je milicajac
neko ko može najviše
da razvuče žvaku


kad se nazida zidar na kuću
kad se nazidaju čokolade u izlogu
kad na zidu nazidaš rupu
kad nazad ideš i vičeš čuvaj se
kad na zidu stoji vrabac
nazidati je
kad si pre brao jedne jagode
i više ne možeš da bereš
jer je tamo zid


nemaš makaze
nemaš olovku
imaš samo nemaštinu
kad neko nema imaštinu
to se zove nemaština
taj plače ko ima nemaštinu
nemaština je
kad slanina nije mast
nego meso
nemaština je
kad se ošišaš
pa nema za šta da te vuku
nemaština je
kad su se neki kupali goli
jer nemaju gaće


to je što ljudi piju rakiju
to je što ti nekad noćom zovu doktora
da ti zdravi
to je kad piše ujka pismo pa kaže
zdravo ružo

nije dobro da se ozdravi

kad nekad nećeš da ozdraviš
onda te moja baba namaže sirćetom
pa sve ozdravi što te boli
ili sipa vodu na kučku i kaže
idi s milim bogom nosi boleštinu
pa ti onda isto ozdraviš
i samo što si ozdravio
opet moraš u školu


kad te neko tuži
pa mu plaziš jezik
kad ima struje
pa vidiš sijalicu
kad su nekom čoveku
polupali prozore
kad ujutru
sviće osveta

čemu služi olovka

da majstor podglavi uvo sa njom
da pušti farbu kad je za ono oštro ližeš
da se obriše gumom
da se zarezuje
i da je izgubimo

zašto je bolja olovka od nalivpera

mnogo je bolja olovka
jer kad prekršiš olovku
dobiješ dve olovke
kad skršiš penkalo
dobiješ batine
od olovke ne pereš ruke
a penkalo sve te brlja
penkalo piše mastilom
a olovka srcem

zašto je nalivpero bolje od olovke

olovka je više opasna
zato što treba nož
da se reže
a penkalo je zaoštreno
bolje je penkalo
zato što se zakači za džep
pa svi lepo vide
tvoje penkalo

pas i mačka
isti su

jer imaju isti jezici
samo jedan laje
a drugi te grebe
jer pas laje kod plota
a mačka pod šporetom

pas i mačka nisu isti

što mačka sija u mraku
i što ima rep za savijanje
što su na mačku sve dlake jednake
a na kuče loknave
što pas laje
a mačka je korisna
jerbo prede
što pas govori debelo
a mačka tanko
što pas čuva kuću
a mačka miševe


ono što se opašeš da ne izgubiš pantalone
ono gde se napasamo sa govedima
pašnjak je kuče besno
pašnjak je ogromni pas


ko se voli
taj se piše
pismo je jedna zalepljena hartija
što ima špic pozadi
u njemu smo dobro i zdravo
to je ono poštar
viče na kapiju dasu ti šiljali
ima jedna
što stalno čeka

čemu služi pismo

u vojsku kad se šalje da se metu pare
pismo služi da se napiše adresa
ono se šalje da se skupljaju marke

Almasa 80
30-09-2012, 03:12 PM

podlac je kad šutneš nešto bos
a ono bio kamen
jedan pod običan sobski
što su ga nalakirali

podlo je

kad se udariš ispod lakta
kad ne smeš da podviriš
pod krevet za klikere
kad se pod podlije
što si uvrteo česmu
kad je pacov u podrumu
kad jarac ima rogove

ko je podlac

šamar veliki je podlac
zato što moj tata ima najveće šake
jedna što kaže da je lepša
ona kaže lepša i od mene
paprika neka isto je podlac
probaš papriku a ona ljuta
jedan što na zid napiše da se neki volu
to sam ja napisao


što na dinju ima kora
što na popa ima krst
što na prasetu ima korica
što ima nered u kuću


potok je jedan timok
potok je u čačku što ide voda
potok je jedna stvar gde ide brod
i patke i guske kad su mokre
potok se stvara tako što brdo cedi vodu
pa posle u potoku curi voda
potok teče i kad je leto samo se noćom ne vidi
noćom se samo čuje kako teče

čemu služi potok

da teče
da ide kroz selo
da se most napravi
da se vodenica melje
da stanuje u njemu voda
da se ribice preskakuju
da se svi skidaju u gaće
da se žabe skupljaju i da pevaju
da se kupaju žene i da ih ne vide
da pljuneš i da odnese voda za moravu

početak i kraj

početak je kad sam se ja rodio
a kraja nema


kad auto pregazi decu
što se stalno skitaju
kad neka debela žena


pravda je jedna prava linija
pravda je kad stojiš uspravno
pravda je kad pišeš štampana slova
kad se neko napravi važan
pravda je ono što se stavi na tortu
pa da je posle mnogo slađa

prikradati se

kad ideš da te niko živ ne čuje
jer je strašno opasno ako te pasovi čuju
kad ideš
a vrata da ne škripnu od špajza
kad neko ima voće
pa se deca popnu i sve mu prikradu
kad kradeš pri kraju
da se ne pozna

pozor i vrata

nisu isti
jer u prozor ima nebo
a u vrata nema
jer na vrata fino uđeš
a na prozor begaš
jer kroz vrata uđu ljudi
a kroz prozor mrak


to je kad je neko bistar
pa kad ode gde je važno
on se odma promeni u lice
to je moj tata
kad lupa pesnicom u radio
da se promeni
to je tuš
kad se kupaš menjaš se sa vodom
to su cipele
skineš jednu i obuješ drugu

ptica i avion
po čemu su različiti, a po čemu slični avion i ptica

oni su drukši po meni
jer ja ne letim na nebu
isti su što dignem glavu
pa vidim i pticu i avion

da li je bolja ptica ili avion

bolja je ptica
ona ima dlakava krila
bolji je avion
on ima prozore za gledanje
ptica je korisna
ona nosi jaja a avion ne nosi
jer nema gnezdo
avion je koristan
on vozi putnike na aerodrom
ptica nema ni stepenice
avion je dobar
pod njega možeš da se podvučeš
a ptica kljuje
ptica je bolja
ona se maše kad leti
i ide na jug


to je kad pocepaš pantalone
pa ne smeš nigde da ideš
to je kad lovci idu u šumu
da se vesele
jedan što je mene udario
praćkom punom po glavi
pucati je mislim
kad jako pukne šamar

04-10-2012, 05:37 PM
..da malo poradimo kucu,.. :D vratit cemo se Jergovicu poslije.!

04-10-2012, 05:38 PM

Aleksandar Stanković
(izbor tekstova)


"Jedno govori o svemu".

Na putu ka majstorstvu i vrsnosti u bilo čemu, pa i u mačevanju, ako ideš dovoljno duboko, široko i visoko razotkrivaš ne samo njegove tajne već i tajne SVEGA. Ako u tome ne uspevaš izmiču ti ne samo tajne mačevanja već i tajne života, ne samo majstorstvo i vrsnost u mačevanju već i majstorstvo i vrsnost u življenju.


Pokušavati učiti mačevanje gledanjem mačevalaca i čitanjem knjiga o mačevanju isto je što i pokušavati učiti svirati gledanjem svirača i čitanjem knjiga o muzici. Svaka veština je kao more u kome kad se nađeš jedino uz sopstvene pokrete beskrajnog rada, razmišljanja i vežbi učiš kako se pliva - ili toneš.


Lepota spaja. Zato u mačevanju koje je dostiglo lepotu uvek pobeđuju oba mačevaoca i zato tek mačevanje u kome oba mačevaoca pobeđuju dostiže lepotu.


Pravo mačevanje je samo ono koje nam donosi živo osećanje strasti, radosti i uživanja. Vrsni i iskusni mačevaoci znaju da to ushićenje dolazi od lepote borbe same, slabi i neiskusni mačevaoci misle da ono dolazi od pobeđivanja.


Dobar mačevalac uvek misli kao čovek od akcije a dela kao čovek od promišljanja.


Gde čoveka vuče čežnja takav je - samo ko traga za lepotom - lep je, kako u mačevanju tako i u životu.


Različitim ljudima je za radost u životu i onom što čine potrebno različito. I dok je nekima dovoljno samo spoljašnje i vidljivo - biti prvi, imati, pokazivati se... drugi radost nalaze tek u posvećenju nevidljivoj unutrašnjosti sebe i onog čime se bave. Nijedan od njih nije ni bolji ni gori. Oni su prosto različiti kao što su različliti bubanj i klavir. Svakom od njih je u skladu sa složenošću njegove konstrukcije i onim što može pružiti potrebno različito kako bi mogao zasvirati. ISTO JE I U MAČEVANJU!

Dok je jednom mačevaocu za radost dovoljno puko pogađanje i brojanje bodova drugi zadovoljstvo nalazi tek u veštini kojoj je cilj lepota pokreta ideja, tela i oružja - mačevanje što teži umetnosti.


Mačevanje je veština borbe mačevima dovedena do umetnosti. Bez ove težnje majstorstvu i perfekciji u baratanju oružjem u borbi - slične raspravi dva retora rečima i dva mislioca mislima, nema ni pravog mačevanja. Ono što tada preostaje samo je obična tuča.


Nema nikakvog uspeha ako čovek u onome što radi ne pruži sve od sebe - preda se i žrtvuje vođen idejom savršenstva ili makar poštenja u poslu. Tek tada može biti majstor. Ali to nije najviše. Treba postati i umetnik u onom čime se baviš jer tek umetnost je kruna umeća u bilo čemu. Umetnik nastaje kad majstor u ono što čini još unese i stvaralačko, i naravno – ljubav.


Kad gubiš, gubi prefinjeno! Pokušaj tako da izgubiš da tvoj poraz pokaže još i neku tvoju lepotu.


Pobede i porazi malo znače ukoliko mačevalac ne uči i kako se nad njima pleše. Ali kad to jednom nauči onda mu taj ples postaje SVE a pobede i porazi ne znače više NIŠTA


U borbi je duh podjednako važan kao i oružje. Veliki deo svake pobede treba da sadrži pobedu bez delovanja oružjem. Protivnik se može obeshrabriti, zamoriti i savladati virtuoznim i majstorskim kretanjem, izmicanjem i izbegavanjem napada i odbrane oružjem. To ga savlađuje - umetnost. Oružje majstoru služi samo za spas u slučaju greške u plesu - kad se na trenutke inspiracija odmara.


Svaki mačevalac treba da zna da se poslednje i vrhunske tajne veštine ne mogu nikada preneti sa učitelja na učenika. Naučena tehnika mačevanja ne može nikada napraviti dobrog mačevaoca jer sama tehnička obuka u veštini ne prevazilaze obično šegrtovanje. U krajnjem stadijumu mačevanje sadrži u sebi učenja u koje se učenik ne upućuje već se on mora sam u njih uputiti. Cilj poznavanja tehnike je da omogući mačevaocu da pripremi teren za to lično prosvetljenje. Duh ili unutrašnje iskustvo moraju potpomagati svaku veštinu kojom se ovladava putem dubokog sopstvenog zagledanja u najskrovitije kutke onog čime se čovek bavi. To je slučaj i sa svakim učenjem uopšte: možemo ga i znati i ne znati, izraziti i o njemu samo ćutati.

Zato uništi svaku nadu da bilo ko osim tebe, od određenog trenutka može biti tvoj učitelj.


Kad si postigao NAJVIŠE? Kad u svojoj veštini ili životu osetiš na trenutak da u sveopštem pokretu i potrošnoj prolaznosti - vreme je stalo. To je znak da si dodirnuo trajno, bezvremeno i neprolazno srce ne samo tvog poduhvata već i svega što postoji.


Tek kad mačevalac počne da prekoračuje svoju veštinu i prestane da bude samo mačevalac - veštak sa oružjem, i postane i plesač, poeta, umetnik, istraživač, osvajač, mislilac, mistik, pustolov, glumac, lakrdijaš… i, napokon, onaj ko mačuje i bez mača, on je dospeo do najvišeg i najvrednijeg u svom delanju. Tada kroz svoju veštinu stupa na put na kome se sve veštine sjedinjuju u jednu jedinu i najveću – umetnost življenja. Ko pomoću onog čime se bavi od svog života ne pravi i jedno umetničko delo niti vrsno živi niti je vrstan u onome čime se bavi. Artizam u delanju i življenju svakog trenutka je zahtev ne samo svake veštine već i svakog postojanja vrednog života.


Ko hoće da je vrstan samo u mačevanju a ne i za ostalo ne postiže ništa! Samo na bogatstvu čoveka se temelji i bogatstvo u veštini. Mačevalac zato treba da se pokaže spremnim i sposobnim ne samo da učestvuje u borbama oružjem već i da se prepusti razmišljanju, nauci, poeziji, prirodi, umetnosti… On ne treba da teži samo da bude praktično vešt već i da upoznaje svet oko sebe i u sebi - ima telo koje je sposobno za sve, srce što se hrabro širi svuda i duh koji na svakom koraku traga, napada, brani se i uzvraća, britko seče i bode. Biti vrstan u svojoj veštini znači biti kao drvo koje raste spuštajući svoje korenje duboko u podzemlje i šireći grane u strane i visoko u nebo. I čovek i mačevalac ne treba da rastu samo na jednom mestu nego svuda, ne samo u jednom pravcu, nego isto tako i gore i dole i iznutra. Ne može se dobro činiti, misliti i osećati bilo šta ako se pri tome ne uspeva istovremeno kroz to jedno dohvatiti i ceo preostali svet.


Dok god nešto radiš da bi sebi i drugima dokazao da si prvi i najbolji - dok si TI sunce oko kojeg se vrti to što činiš a ne TO što činiš sunce oko kojeg se vrtiš ti, ono najvrednije će ti izmicati jer za svoj cilj nemaš TO čime se baviš već SEBE samog. Zato uvek više ceni mačevaoca koji te poziva na mačevanje od onoga koji te poziva na nadmetanje jer u srcu prvog je veština i želja za lepotom a u srcu drugog je on sam i želja za isticanjem - lična neispunjenost i praznina.


Dobri mačevaoci uvek teže da mačuju zbog borbe - mačevanja, a ne zbog pogodaka. Ako je pogodak cilj a mačevanje put, oni borbu vide kao oduševljeni putnici za koje je sreća u PUTU i kojima je žao kad stignu na cilj i završe svoje putovanje. Pogodak u takvom mačevanju nije uspeh jednog od mačevalaca već razočaravajuća greška koja je pokvarila da zajednička igra oružja i tela traje duže, bude još lepša, bogatija i zanimljivija. Samo takvo mačevanje, mačevanje PUTA a ne cilja, je radost i za one koji mačuju i za one koji gledaju.


Ima mačevalaca koji su duhom, dušom i telom kao plamen što obigrava oko protivnika dok ga celog ne proguta ali i protivnika koji da bi nekud krenuli potreban im je pokretač a da bi nekud stigli sila što ih stalno gura ili vuče - mrtva pustinja koja guta svojom beskrajnom prazninom nepokretnosti. I mačevanju i životu su potrebni i jedni i drugi jer samo borba u kojoj postoji sklad kretanja i mirovanja, energije i obuzdavanja, borba koja ima DINAMIKU je harmonična, bogata i lepa - životna.


Svaki mačevalac treba da zna da u borbi, i uopšte uzev u životu, održi vedrinu! Što je stvar od većeg značaja i opasnija treba joj prilaziti sa više vedrine jer vrhunac svake veštine je njeno pretvaranje u umetnost - ples slobode koja počinje lako, radosno i vedro da igra. Svaki veliki zadatak zato traži da se sa sebe skine preteška ozbiljnost jer to je jedini siguran znak da je plesač dorastao igri. Ako se nema vedrog raspoloženja – treba ga stvoriti.

04-10-2012, 05:53 PM
DOBAR slikar ne postaje iz takmičenja sa drugim slikarom da načini lepšu sliku već iz toga što sam nije zadovoljan svoom pa pokušava da stvori bolju.

DOBAR pesnik nije onaj ko piše pesmu da bi ona bila bolja od pesme drugog pesnika već onaj koji u beskraj traži pravu reč jer sam nije zadovoljan onom koju je pronašao.

DOBAR muzičar nije onaj koji teži da bude bolji od drugog muzičara već onaj koji sam pokušava da zadovolji svoje uho svirajući savršenije nego što svira.

DOBAR mačevalac ne nastaje iz težnje da se dostigne i prestigne drugi mačevalac već iz borbe sa sobom i napora da se lično pomere granice sopstvene veštine.

Čovek u kome se ne nalazi MERA savršenstva utkana u njega samog, ko nema i ne oseća u sebi ono idealno koje ga iznutra nagoni ka "boljem", već mu treba nešto spolja, uzori i poređenja sa drugim, doseže uvek samo beznačajno ma na kakav tron se popeo.

Ono najbolje i savršeno svakom izmiče ko najbolje i savršeno sam nema u sebi.

Ništa božansko u svetu ne pripada onome kome božansko ne leži u njemu.


Vreme u kome sve što je drugačije biva suzbijano, gde se zahteva javno ili prećutno da svi isto čine, misle, osećaju, jedu, odevaju se, obrazuju se, pišu, čitaju, slušaju … - isto MAČUJU, gde je cilj da se sve pretopi u jedno istovetno, bezlično, zajedničko i globalno, nije ništa drugo nego stara tiranija samo na nov način - Orvelovski i Hakslijevski.

U svom delanju čovek ne treba da bude siromašnog UNIFICIRANOG duha, duše i tela i zadovolji se samo jednim već da traga i bude otvoren za još mnoštvo različitih i drugačijih vidika i svetova.

Ne miriti se sa pripadnošću pustinji samo jednog, ma kakvo ono bilo i bez obzira da li je nametnuto spolja ili ga nameće sopstvena duhovna lenjost, ne misliti da se dospelo do nečeg gotovog i završenog, prvi je korak čoveka koji teži ispunjenom i bogatom životu.

Za to se treba boriti na svakom koraku postojanja, za to se treba boriti i u mačevanju.


Mudar čovek teži ŠIRINI. Zato uvek gleda i kako da se u svakoj situaciji postavi na što više strana, pa čak i na onu suprotnu od sopstvene. Tako i pametan mačevalac uvek pobeđuje, čak i kad gubi, ako mačuje SA protivnikom umesto PROTIV njega - ako pronalazi načine da bude ne samo na svojoj već i na njegovoj strani.


A je pobedio B, zatim je B pobedio A, C je onda izgubila od D a D od A...

Da li je to, ta prolaznost kratkotrajno dostignutih trošnih pobeda i poraza mačevanje i ono najvrednije u njemu? Za majstora u mačevanju i mudrog čoveka u životu, ono pravo i značajno nije u nečem što prolazi, osipa se i nestaje u zaboravu već u onom što je neprolazno i traje u svojoj vrednosti.

Samo mačevalac koji iza prolaznih pobeda i poraza traži i pronalazi ono trajno i postojano - vrednost i lepotu mačevanja bez obzira da li pobeđuje ili gubi, može dodirnuti zlatno i neprolazno srce postojanja i osetiti vrednost, uzvišenost i lepotu života ma kakav on bio.


Nikad ne prestaj da tragaš, čak i kad ne nalaziš. Ako ne uspevaš dohvatiti lepotu cilja možeš uspeti da otkriješ lepotu putovanja.


Stvoriti ili naći JEDNO, bilo šta ili bilo koga, na čemu neumorno i s ljubavlju radeći osećaš zanos u lepoti njegovog usavršavanja, a što i tebe samog usavršava - najviše je što čovek može steći u životu. Kad ta zvezda jednom u tebi plane i ti sam počneš u njoj plamteti, pronašao si vatru svog postojanja pred kojom nestaju sva pitanja uspeha i neuspeha, bola i zadovoljstva, dobiti i štete... jer mislićeš samo o tome kako da se sa tim opojnim, neodoljivim i neizrecivim, pred kojim se jedino ćuti i smeška, BAVIŠ u BESKRAJ.


Kao što je tek umeće života uslov izrastanja u vrsnosti veštine tako je i tek vrsnost u nekoj veštini uslov za dostizanje umeća življenja. U školu mačevanja se, dakle, stupa kako bi se kroz veštinu mačevanja, kao pomoću lestvica, čovek ka svekolikoj vrsnosti uspinjao i umeću življenja učio.


"Onako kako hodaš putem tako ideš i kroz život." U svakoj kretnji mačevaoca se izražava njegovo telo, duh i duša. Zato je svaki njegov pokret, stav i akcija isto što i svojeručni potpis i portret – neka vrsta autobiografije. Jedno isto u čoveku čini sve što on čini.

Zbog toga ne samo da kako čovek živi tako i mačuje već i kako mačuje tako i - živi. Kad učenik stane pred oštrookog učitelja i načini prvi korak on je već – nag!


Kad mačevalac počinje DOBRO mačevati?

Kad lepota u njemu počne čeznuti za lepotom u mačevanju.

Ako je "čovek pola čovek pola zver"(Makijaveli) on čovekom postaje kada u onom što čini počne težiti lepom, a zver kad ne traga za lepotom u pokretu, postupku, reči, osećaju, zvuku, mišljenju... - postojanju. Samo strast za savršenim i idealnim, lepotom, nas oplemenjuje i vodi ka božanskom a odvodi od životinjskog - dovodi do ljudskog.


Osećaj, strast i afekat su veliki neprijatelji mačevaoca. To nejasno, nemislivo, neizrecivo i remetilačko je haotična sila što ruši misaoni i telesni poredak i red na čemu se zasniva svaka veština i organizovano umeće - pa i mačevalačko.

"Vatra u srcu stvara dim u glavi."

Razgneviti protivnika, naterati ga da "izgubi pamet" i ne kontroliše svoje telo i postupke znači skinuti mu štit i oklop, razgolititi ga i izložiti svom maču. Da li je zato najbolji mačevalac onaj bez duše, koga vodi samo tehnika, bez emocija i strasti - do perfekcije uvežbana i utrenirana mašina?

Ali može li mačevalac težiti perfekciji, majstorstvu i virtuoznost u svojoj veštini bez OSEĆAJA i STRASTI za savršeno i lepo, bez LJUBAVI prema utopiji idealnog u onom što čini? NE.

Osećaj je jedino tlo iz kojeg izrasta sva čežnja za velikim i izuzetnim. Tako i mačevalac "mašina" bez srca za ono što čini, ma koliko bio perfektno uvežbavan, biće u odnosu na onog ko mačuje i sa osećajem insrtument sa jednom žicom manje. Ta jedna žica otežava sviranje ali i muzici daje nov, viši i bogatiji zvuk. Dobar mačevalac zato nikad ne ubija svoje strasti već ih umnožava i bogati pokušavajući da ih kroti, koristi i vlada njima.

Mudar čovek u životu ne beži od osećaja i plamena duše već hrabro njihove niti upliće i prepliće sa nitima duha i tela pokušavajući da stvori jednu raskošnu harmoniju - ćilim na kome se može leteti.


Dobrog učitelja u svemu, pa i u mačevanju, lako je prepoznati. On uvek insistira na detalju – on ne samo da zna šta je detalj već i koja je njegova vrednost.

»Čovek se nikad ne spotiče o brdo već o kamenčić.«

Ali on ne samo da insistira na detalju, već, kao drugo, uporno i strpljivo insistira na detalju – ima dovoljno upornosti, snage i strpljenja za to. Budale ga često nazivaju sporim, sitničavim i cepidlakom ali mudri ga zovu temeljnim i perfekcionistom. Samo ako se trudimo dohvatiti idealno realno koje dohvatamo biće vrsno. Diletanti nemaju ništa od osobina dobrog učitelja. Njihovo načelo je brzina i površnost.

Nemarnost, odsustvo preciznosti, discipline, tačnosti i pedantnosti je izraz aljkavosti karaktera a ova je osnovno obeležje lenjosti prema životu.

Postojati »opušteno« u takvoj lenosti znači živeti bez životne vatre a ništa odlično nikad bez plamena nije iskovano. Za takve nema načina da se popnu do suštine pedagogije svakog pravog učitelja – umetnosti.


Vešt mačevalac ne koristi silu jer kome treba sila taj nema moć. Potreba za silom se javlja kod protivnika izjednačenih moći. Tada ona može biti presudna. Dakle, posežući za silom priznajemo moć protivniku i našu slabost da izađemo na kraj sa njom – tada u igru uvodimo svoj poslednji adut, silu.


Iza želje za pobedom se uvek nalazi težnja za posedovanjem. Svaka želja za pobedom izražava neku glad: za predmetnim kada je reč o telesnom nadmetanju, za duhovnim kada je reč o misaonom, duševnim kada je reč o emotivnom.

Treba naučiti živeti i kroz drugačije od "posedovati", "vladati" - s onu stranu sopstvene slabosti, nemoći i oskudice.


Dešavaće se da stradavaš od goreg. Ne žesti se. Valja se setiti da je bilo vremena kad si i sam nezasluženo dobijao. U suptilnoj i neprekidnoj igri beskrajnih lanaca uzročnosti neko delo koje si začeo i učinio jednom i negde se, na neki neizračunjljiv način, uravnotežilo sa onim što te snašlo u trenutku tvog poraza.

Budi zadovoljan i osmehni se jer osetio si nevidljivu ruku savršene HARMONIJE i dobio više od bilo kakve pobede.


Kao što čovek nije živ ako postoji samo telesno i predmetno, jer živeti je i drugo i bogatije, tako i mačevalac ne mačuje ako sve čini samo svojim mačem i telom a mrtvog duha i duše.


Kao što postoje muzičari što sviraju samo sa skromnim ciljem igre, zabave, zarade, prestiža... i koji daju skromnu, laku i nezahtevnu muziku beznačajne vrednosti tako postoje i muzičari koji sviraju zbog umetnosti i koji daju bogato, vredno i uzvišeno.

Svemu se može prilaziti tako: površno ili duboko - sa željom da se tek nešto čini ili sa strašću da se to čini beskompromisno savršeno. Po tome se razlikuje amater, laik i epigon od majstora, veštaka i umetnika - što prvi uvek bira lako i obično dok drugi teško ali vredno i izvanredno. Tako i u mačevanju postoje ljudi koji se međusobno ne razumeju i ne dodiruju - ljudi površine i dubine,
oni koji plivaju po svojoj veštini i životu oni koji uranjaju u njih.


Kao što se najveća lepota putovanja nalazi u putovanju samom a ne u odredištu s kojim se put završava i suština života u načinu na koji se živi a ne u njegovom kraju, tako i pravi cilj mačevanja nije pogodak ili pobeda s kojima se borba okončava već borenje - mačevanje samo.

Sve dok je mačevaocu jedini cilj pogodak i ishod - kraj borbe, on podseća na strelca koji pogađa metu ali promašuje ceo ostali svet.

Mačevalac, zato, u borbu treba da stupa slično dobrom umetniku za koga najveće umetničko delo nije predmet koji stvara već njegov vlastiti život koji proživljava iz tog stvaranja.

05-10-2012, 07:59 PM
* * *


05-10-2012, 10:10 PM
* * *

Okretnost mača zahteva i okretnost duha.
Zato dobar učitelj neprestano provocira, bode, seče, izaziva, pravi zamke, zagonetke i parabole, zavodi, izmiče se, vara...
ne samo mačem već i rečima, mislima i postupcima.
Samo učenik koji živahno teži da mu uzvrati brzim, oštroumnim, okretnim provokativnim, maštovitim... mislima,
rečima i postupcima - dakle s duhom, je učenik koji je na putu da mu pravom merom uzvrati i mačem.
Zato što mačevaoci ne mačuju samo mačem već i duhom. U mačevaoca kome je tup duh, tup je i mač.

http://www.macevanje.org/Linkovi_1/tin3.jpg http://www.macevanje.org/Linkovi_1/tin4.jpg

06-10-2012, 12:24 AM

07-10-2012, 11:58 PM

…Kad se uzme u ruku oružje, iako ono nosi zaštitnu kapu na vrhu a vi odela i maske, nikad se ne smete ponašati kao da je u pitanju igra! Kad osetite želju za igrom, gurajte obruč ispred sebe, ili uzmite loptu, čigru ili olovne vojnike...«

* * *

09-10-2012, 10:12 PM
Prvi zadatak učitelja je da prenosi znanje i veštinu mačevanja. Ova obaveza je nekad laka i pravo uživanje ali nekad je teška i mučna. Svaki učenik je svet za sebe. Ne postoji jedna formula za toliku različitost i jedna mera za takvo bogatstvo. Svaki učenik je tajna za koju ponaosob treba pronaći ili stvoriti poseban ključ što će ga otvoriti za veštinu. Pravljenje ili pronalaženje tog ključa može da traje duže i bude teže no prenošenje veštine same. Nekad učitelj u tom svom poduhvatu ima pomoć od učenika a nekad samo beskrajan i tvrdoglav otpor i nerazumevanje. Ima učenika čija se vrata lakše ili teže otvaraju i njihove riznice blagorodno pune novim blagom ali i učenika čija su vrata za bilo šta zauvek zatvorena iza brava koje više ni oni sami ne mogu otvoriti...

09-10-2012, 10:12 PM
Drugi zadatak učitelja mačevanja je da učeći učenika veštini telesno ga, duhovno i duševno razvija, širi i bogati a ne sužava, usmerava i zatupljuje. On mačevaoca upućuje ne samo na tajnu veštine mačevanja već i na tajnu veštine uopšte, pa i veštine življenja. Ko jednom hoće da postane majstor u bilo čemu taj prvo treba sebe samog da ugleda kao najvažniji, prvi, najveći i najteži predmet svekoilikog rada i usavršavanja. Učenik može postati majstor veštine samo ako je ujedno na putu da od sebe i sopstvenog života načini jedno majstorsko delo. Ovaj zadatak je danas posebno težak jer dok je nekad učitelj mačevanja učenika učio mačevanju i pomalo i usput životu danas učitelj mačevanja treba učenika prvo da uči životu a tek pomalo i usputno mačevanju. Razlog je jednostavan: ljudi koje stvara današnjica, a deca posebno, su vrlo lošeg - instant "kvaliteta" i liče kako telom tako i duhom i dušom na prerani ubrano voće iz staklenika.

09-10-2012, 10:13 PM
Treči zadatak je da svoju snagu svaki dobar učitelj mačevanja usmerava u mukotrpno usavršavanje i negovanje same veštine. On je istraživač koji zna da stati znači nestati, da nijedno znanje i umeće nije apsolutno, dovršeno i savršeno jer sve je deo beskraja nikad do kraja uhvatljivih promena u svim pravcima. Zato neumorno traga, pronalazi i stvara nove vizure, istine i dimenzije onoga čime se bavi. On time ne samo da dalje razvija i širi svoju veštinu već i samog sebe - jedino jezgro pokretačke energije svog rada.

I učenik zato, učeći veštinu, ne dobija u svoj posed od učitelja neki mrtvi, nepokretni predmet i apsolutno znanje apsolutnih istina koje će premetati po rukama kao svetinju dogmi dok mu ne dosadi već živo biće - znanje koje je istovremeno koliko prenošenje drevnih osvojenih istina toliko i sumnja, traganje, stvaranje i otkriće novih - dalje zidanje građevine na izgrađenom. Dobar učitelj nije bog već stari vuk, vešti putnik i oprobani vodič kroz nepoznate svetove. Učenik, ako je mudar, s poverenjem će ga pratiti kao kapetana broda ne samo u njegovom jasnom znanju već i u njegovom iskusnom traganju. Onaj ko je nesposoban da ga prati u prvom ne može ga pratiti ni u drugom jer poznato i nepoznato su uvek dva lica jednog istog sveta.

09-10-2012, 10:14 PM
Četvrti zadatak je verovatno i najmučniji ali i izuzetno važan deo posla svakog učitelja mačevanja. Njegovo mačevalačko umeće i kvalitet škole nisu nikako dovoljni garanti da bi škola samim tim mogla i uspešno opstati. Mnogo spoljašnjih i unutrašnjih dešavanja nevezanih za samu veštinu mačevanja utiču ne samo pozitivno već i negativno, pa i razarajuće na njen rad i opstanak.

Život je na svakom koraku nezaobilazno pun problematičnih ljudi pa se i svaki učitelj mačevanja mora u svom poslu nezaobilazno i vešto baviti i sa tim problemom. On se tada oseća kao Heraklo koji izvršava svoje šesto herojsko delo - čišćenje najprljavijih Augijevih štala.

Među učenicima ima uvek i takvih koji neprestano svesno ili nesvesno čine postupke što nanose štetu veštini, školi i učitelju. Tu su oni koji dolaze odmah sa nečasnim namerama ali i oni koji su rođeni kao neprilagođeni nezadovoljnici. Ima savremenih varvara nekultivisanih za red i disciplinu, lenština što rad vide kao uvredu i kaznu, umišljenih veličina nesposobnih za poslušnost koje su začas učitelji iznad učitelja, raspojasanih anarhista i samoupravljača što se osećaju pozvani da budu gazde u tuđoj kući, ima i onih koji su prosto tvrdoglave budale ubeđene u svoju pamet. Moderno doba takve hiperprodukuje! Ima i onih koji su halapljivi a škrti i puno bi da uzmu a malo da daju, ima nezrelih što posvuda šire svoju kiselost, očajnika kojima je sve očajno, nesposobnih zavidljivaca i pakosnika, naivaca što su tek propuzali u veštini a detinjasto se zaleću da polupriučeni druge "podučavaju" da lete.

Učitelj za takve nema ni milosti ni sažaljenja jer "kap sirćeta ukvari amforu i najboljeg vina". Bez obzira na to koliko je polaznik škole talentovan učitelj ima obavezu da se njegovoj sumanutosti suprotstavi beskompromisno i ošto kao bolesti i odseče ga bez ikakvog kajanja jer takav i onako neće ništa značajno ni u čemu postići pošto ma koliko je kvalitetan materijal ima - feler.

Iz ovih razloga svaki učitelj mačevanja treba da je i tvrd vojnik, strog stražar i mudar čuvar znanja i veštine. Školu i svoje umeće mora neprestano da štiti od opasnosti koje dolaze spolja: prepreka i problema koje u sebi nosi svako vreme i država u kojoj sve živi i radi, udaraca nesposobnih zavidljivaca, pakosnika i budala, udaraca lojalne i nelojalne konkurencije... ali i iznutra od nepodobnih članova. No, učitelj ima i Sizifov posao da kao dirigent, rukovodeći strogo tim mnoštvom raznolikih ljudi i problema, vodi školu - stvori harmoniju i sazvučje iz tog haosa.

10-10-2012, 12:46 AM

Ratnici svjetlosti se prepoznaju na prvi pogled. Oni su u svijetu, oni čine dio svijeta. Često nalaze da njihov život nema smisla. Ali ne prestaju da tragaju za njime. Preispituju se. Odbijaju pasivnost i slijepo pokoravanje sudbini. Zato i jesu ratnici svjetlosti.

U ovoj jednostavnoj i predivnoj knjizi nalazimo sintezu istinske humanističke filozofije, poruku povjerenja u život. Paulo Coelho nas poziva da otkrijemo ratnika svjetlosti u svakome od nas.


1. pa preskocimo uvod.. :D

2. Ratnik Svjetlosti nikad ne zaboravlja na zahvalnost. U borbi ga je pratila pomoć anđela; nebeske su sile postavile svaku stvar na svoje mjesto, tako da može dati najbolje od sebe. Suborci primjećuju: » Taj doista ima sreće! « A Ratnik nerijetko postiže uspjeh koji premašuje njegove sposobnosti. Zbog toga u zalazak sunca klekne i zahvali na Čudotvornom Plaštu koji ga štiti. No zahvalnost nije ograničena na duhovni svijet; on nikada ne zaboravlja prijatelje, jer njihova se krv na bojnom polju pomiješala s njegovom. Ratnika nitko ne treba podsjećati na tuđu pomoć; on je pamti, i dijeli s drugima nagradu.

3. Svi putevi svijeta vode do Ratnikova srca; on nikada ne oklijeva zaroniti u rijeku strasti što protječe njegovim životom. Ratnik zna da ima slobodu odabrati ono što želi; odluke donosi hrabro, samostalno, i – nerijetko – s izvjesnom dozom ludosti. Prihvaća svoje strasti i uživa ih sa žarom. Zna da nije potrebno odbaciti uzbuđenje pobjeda; one su dio života i usrećuju svakog tko u njima ima udjela. Ali nikada ne gubi iz vida trajne vrijednosti i veze koje su građene dugo, s voljom i trudom. Ratnik zna razliku između prolaznog i trajnoga.

4. Ratnik Svjetlosti ne oslanja se samo na svoje snage; zna iskoristiti i moć svoga protivnika. Kad se upusti u bitku, jedino što ima je vlastiti zanos i znanje o udarcima koje je stekao vježbom; kako se borba rasplamsava, spoznaje da zanos i uvježbanost nisu dostatni za pobjedu – potrebno je iskustvo. Tada otvara Nebu svoje srce i moli Boga da ga nadahne, tako da svaki neprijateljev udarac za njega bude lekcija iz obrane. Suborci govore: « Kako je praznovjeran. Prekida borbu da bi se pomolio; opsjenili su ga protivnikovi trikovi. » Ratnik ne odgovara na te provokacije. Zna da ga uvježbanost, bez nadahnuća i iskustva, neće dovesti do uspjeha.

5. Ratnik Svjetlosti ne služi se prijevarama, ali zna kako omesti svog protivnika. Koliko god ponesen žarom borbe, koristi se strategijom da postigne svoj cilj. Kad osjeti da su mu snage na izmaku, uvjeri neprijatelja kako mu se ne žuri. Kad treba napasti zdesna, povede svoju vojsku na protivničku ljevicu. Ako namjerava napasti odmah, hini snenost i sprema se na počinak. Prijatelji će reći: » Gledajte kako mu je moral pao. « No on tim primjedbama ne pridaje važnosti, jer ne poznaju njegovu borbenu taktiku. Ratnik svjetlosti zna što želi. I objašnjenja nisu potrebna.

6. Ovako je jedan kineski mudrac pojasnio strategiju Ratnika Svjetlosti: « Uvjeri svog neprijatelja da ga, ako te napadne, ne čeka velika pobjeda; tako ćeš umanjiti njegov žar. » » Ne stidi se privremeno se povući iz borbe, ako uvidiš da je neprijatelj jači; nije važna jedna bitka, već krajnji ishod rata. « « I ako si dovoljno jak, ne stidi se hiniti slabost; to će otupjeti neprijateljev razbor, pa će napasti prije vremena. » » Sposobnost da u ratu iznenadiš neprijatelja, ključ je pobjede. «

7. To je čudno « , razmišlja Ratnik Svjetlosti. « Susreo sam toliko ljudi koji se – već u nastupu – trude pokazati ono najgore u sebi. Unutarnju snagu potiskuju agresivnošću; prividnom samodostatnošću prikrivaju strah od samoće. Ne vjeruju u vlastite sposobnosti, ali na sva zvona razglašuju svoje vrline. » Ratnik iščitava takve poruke u mnogim muškarcima i ženama koje poznaje. Nikada se ne da zavarati prividom, i namjerno šuti kad ga pokušavaju impresionirati. Ali koristi prigodu da ispravi vlastite pogreške – jer ljudi su uvijek dobra zrcala. Ratnik ne propušta nijednu priliku da s â m nešto nauči.

8. Ratnik Svjetlosti pokatkad se upusti u borbu s onima koje voli. Čovjeka koji njeguje svoja prijateljstva nikada ne savladaju životne oluje; on ima snage da prevlada teškoće i nastavi dalje. No mnogo se puta osjeti izazvanim od onih koje se trudi poučiti umjetnosti mača. Njegovi ga učenici izazovu na borbu. I Ratnik na djelu iskaže svoju moć – s nekoliko pravih udaraca izbije oružje iz ruku svojih učenika, i sklad se vraća u njihovo vježbalište. » Zašto to činiš, ako si toliko nadmoćan? « , upita ga neki putnik. « Kada me izazovu, zapravo žele razgovarati sa mnom i na taj način dijalog održavam živim » , odgovara Ratnik.

9. Ratnik će Svjetlosti, prije važne bitke, zapitati sam sebe: » Koliko sam doista razvio svoju vještinu? « Zna da je iz bitaka koje je vodio u prošlosti uvijek izvukao neku pouku. No zbog mnogih je od tih pouka patio više no što je trebalo. Ne jednom je uludo potrošio svoje vrijeme, boreći se za nešto lažno. I patio zbog ljudi koji nisu bili vrijedni njegove ljubavi. Pobjednici ne ponavljaju istu pogrešku. Zbog toga Ratnik izlaže svoje srce samo kad je nešto toga vrijedno.

10. Ratnik Svjetlosti drži se temeljne pouke I-Chinga: » Ustrajnost se isplati « . On zna da ustrajnost nije isto što i nepopustljivost. Ima slučajeva kad se bitke oduže prekomjerno, iscrpljujući mu snage i otupljujući njegov zanos. U takvim trenucima Ratnik sabrano prosudi: « Dugi rat na kraju dotuče i pobjednika » . I tada povlači svoje snage s bojnog polja i priušti sam sebi primirje. Ustraje u svojoj volji, ali zna pričekati povoljan trenutak za novi napad. Ratnik se uvijek vraća u borbu. Ali to nikad ne čini iz tvrdoglavosti, već onda kad osjeti da je pravo vrijeme.

10-10-2012, 12:47 AM
11. Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju. Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao; tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće. » To sam već prošao « , žali se svom srcu. « Doista, prošao si » , odvraća mu srce. » Ali nisi nadišao. « Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu: naučiti ga onome što ne želi naučiti.

12. Ratnik Svjetlosti uvijek će učiniti nešto neuobičajeno. Zaplesat će na ulici idući na posao, pogledati u oči potpunog neznanca i govoriti o ljubavi na prvi pogled, braniti zamisao koja se čini promašenom. Ratnici Svjetlosti mogu si to dopustiti. Oni se ne stide oplakivati stare rane, ni oduševljavati se novim otkrićima. Kad osjete da je došao pravi čas, ostavljaju sve i kreću u toliko snivanu pustolovinu. Kad shvate da su im snage iscrpljene, napuštaju borbu, ne osjećajući krivnju zbog pokoje počinjene ludosti. Ratnik ne želi proživjeti svoj život igrajući ulogu koju su mu drugi nametnuli.

13. Oči Ratnika Svjetlosti nikada ne gube sjaj. Oni žive među ljudima, dijele tuđe sudbine, a na svoj su put krenuli bez ičega, odbacivši torbe i sandale. Upoznali su strah i kukavičluk. Toliko su puta pogriješili. Pate zbog besmislica, ponašaju se uskogrudno, i katkad im se učini da nikad neće sazrijeti. Smatraju se, često, nedostojnima svake blagodati ili čuda. Nisu uvijek sigurni koja je njihova uloga. Mnoge noći probdiju u mislima o besmislu vlastita života. Zato i jesu Ratnici Svjetlosti. Jer griješe. Jer se propitkuju. Jer traže smisao – i nema sumnje da će ga pronaći.

14. Ratnik Svjetlosti ne strahuje da će ga proglasiti ludim. Glasno razgovara sa samim sobom, kada je s â m. Netko ga je poučio da se tako komunicira s anđelima, i on se smjelo upušta u to iskustvo. Već na početku spoznaje da će biti teško. Misli da nema što reći, da može jedino ponavljati besmislice. No ipak, Ratnik ustraje u svojo nakani. Čitav dan vodi razgovor sa svojim srcem. Izgovara stvari s kojima se ne slaže, govori gluposti. Sve dok, jednog dana, ne primijeti promjenu u svom glasu. I shvati da kroz njega progovara neka viša mudrost. Ratnik se može činiti ludim, no to je samo privid.

15. Jedan je pjesnik kazao: » Ratnik Svjetlosti bira svoje neprijatelje « . Svjestan je svojih mogućnosti; ne treba mu na sva usta hvaliti vlastite vještine i vrline. Pa ipak, svakog trenutka iskrsne netko tko želi dokazati da je bolji od njega. Za Ratnika ne postoji » bolji « ili » lošiji « . Svakome su dati darovi koje će trebati na svom osobnom putu. No neki su ljudi nasrtljivi. Izazivaju, vrijeđaju, čine sve što mogu da ga ražeste. U takvom trenutku srce ga savjetuje: » Ne prihvaćaj izazove, uvredama nećeš razviti svoju vještinu. Izmorit ćeš se uzalud « . Ratnik Svjetlosti ne gubi vrijeme odgovarajući na provokacije; on slijedi put svoje sudbine.

16. Ratnik Svjetlosti pamti odlomak iz djela Johna Bunyana: » Unatoč svemu što sam prošao, ne kajem se zbog nevolja koje sam si priskrbio – jer upravo su me one dovele kamo sam želio stići. Sve što sada imam je ovaj mač, i dajem ga svakome tko želi slijediti put svoga hodočašća. Ostaje mi znamenje i ožiljci iz bitaka – kao svjedočanstvo onoga što sam proživio, i nagrada za ono što sam osvojio. To znamenje i ti dragi ožiljci otvorit će mi vrata Raja. U svoje vrijeme, živio sam hraneći se pričama o junaštvu. U drugom sam pak razdoblju živio tek toliko da živim. Ali danas živim zato što sam Ratnik i što jednog dana želim doći k Onome za koga sam se toliko borio. «

17. Istoga trena, čim počne hodati, Ratnik Svjetlosti prepoznaje Put. Svaki kamen, svaki zavoj žele mu dobrodošlicu. On se pretapa u brijegove i potoke, duša mu se zrcali u biljkama, životinjama, pticom nad poljanom. I tada, prihvaćajući pomoć Boga i Njegovog znamenja, prepušta se svojoj Osobnoj Legendi, da ga vodi ka zadaćama koje mu je život namijenio. Ponekad nema gdje prenoćiti, drugi puta pak noću pati od nesanice. » To je sastavni dio puta « , razmišlja Ratnik. » S â m sam odlučio ići ovuda. « U tim riječima i jest njegova moć: s â m je izabrao cestu kojom kroči i nema se razloga tužiti.

18. Odsada nadalje – i u budućim vjekovima – Nebo će pomagati Ratnicima Svjetlosti, a odmagati onima koji robuju predrasudama. Zemljina se energija mora obnoviti. Nove ideje trebaju prostora. Tijelo i duša vape za novim izazovima. Mi već živimo budućnost; svi snovi – osim onih satkanih od predrasuda – dobit će priliku da se ostvare. Ono što je bitno, održat će se; ono što je suvišno, nestat će. No ipak, nije Ratnikovo da sudi o snovima svog bližnjega, niti da gubi vrijeme procjenjujući tuđe odluke. Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nije mu potrebno dokazivati da su svi drugi pogrešni.

19. Ratnik Svjetlosti pomno proučava položaj koji namjerava osvojiti. Kolikogod težak bio njegov cilj, uvijek postoji način da se premoste prepreke. On provjerava sve moguće puteve, oštri svoj mač, trudi se svoje srce ispuniti ustrajnošću koja mu je potrebna da se sučeli s izazovom. No, kako napreduje, Ratnik nailazi na teškoće s kojima nije računao. Kad bi čekao idealan trenutak, nikada se ne bi pomaknuo s mjesta; potrebno je zrnce ludosti da se učini sljedeći korak. I Ratnik ima to zrnce ludosti. Jer – u ratu i u ljubavi – nemoguće je sve predvidjeti.

20. Ratnik Svjetlosti poznaje svoje mane. Ali svjestan je i svojih vrlina. Neki se suborci vječno žale: » Drugima se pružaju bolje prilike. « Možda su u pravu; no Ratnik ne dopušta da ga to omete. Pokušava izvući što god više može iz svojih vrlina. Zna da je moć gazele u brzini njezinih nogu. Galeb će se s nedostižnom točnošću obrušiti na ribu. Naučio je da se tigar ne boji hijene, jer je svjestan svoje snage. Zato želi znati na što može računati. I nikad ne zaboravlja provjeriti svoju opremu, a čine je tri oruđa: vjera, nada i ljubav. Ako su sva tri uz njega, ne oklijeva, već kreće naprijed.

10-10-2012, 12:48 AM
21. Ratnik Svjetlosti zna da nitko nije izgubljen slučaj, i da život isteše svakoga – pa i kad to zahtijeva više vremena. On uvijek daje najbolje od sebe i očekuje najbolje od drugih. Osim toga, trsi se svakome velikodušno pokazati za što je s â m sposoban. Neki ga suborci opominju: » Ima nezahvalnih ljudi « . Ratnika to ne može uzdrmati. On i dalje potiče svog bližnjega, jer na taj način potiče i s â m sebe.

22. Svaki je Ratnik Svjetlosti već osjetio strah prije bitke. Svaki je Ratnik Svjetlosti u prošlosti izdao i slagao. Svaki je Ratnik Svjetlosti iskušao pogrešan put. Svaki je Ratnik Svjetlosti patio zbog nevrijednih stvari. Svaki je Ratnik Svjetlosti mislio da nije Ratnik Svjetlosti. Svaki je Ratnik Svjetlosti već zakazao u svojim duhovnim obvezama. Svaki je Ratnik Svjetlosti katkad rekao da kad je trebalo reći ne. Svaki je Ratnik Svjetlosti povrijedio nekog koga je volio. Zato jest Ratnik Svjetlosti – jer je sve to iskusio, a nikada nije izgubio nadu da može biti bolji.

23. Ratnik pamti riječi nekih starih propovijednika, kao što je T.H. Huxley: » Naša su postignuća strašila za kukavice, a za mudre ljude zraci svjetlosti. Svijet je šahovska ploča. Potezi figura naši su svakodnevni postupci; pravila su takozvani prirodni zakoni. Ne možemo razaznati Igrača s druge strane ploče, ali znamo da je pravedan, čestit i strpljiv. « Ratnikovo je prihvatiti izazov. On zna da Bog ne previđa nijedan krivi potez onih koje ljubi, i da ne dopušta svojim štićenicima hiniti neupućenost u pravila igre.

24. Ratnik Svjetlosti ne odlaže svoje odluke. Promišlja o svemu prije no što će djelovati; razmatra svoju uvježbanost, odgovornost i svoju dužnost prema učitelju. Trudi se zadržati pribranost i raščlanjuje svaki korak kao da je presudan. Međutim, od trenutka kad donese odluku, Ratnik kreće naprijed; ne muče ga više dvojbe o onom što je odlučio, niti mijenja smjer ako su okolnosti drugačije no što je očekivao. Ako je njegova odluka bila ispravna, odnijet će pobjedu – pa makar se to odužilo više no što je predviđao. Ako je odlučio pogrešno, pretrpjet će poraz i morati otpočeti sve iznova – s više mudrosti. No Ratnik Svjetlosti, kad nešto započne, ide do kraja.

25. Najbolji su Ratnikovi učitelji suborci s kojima dijeli bojno polje. Opasno je zatražiti savjet. A dati kome savjet, još je smionije. Kada mu je potrebna pomoć, pokušava pratiti kako bližnji rješavaju – ili ne rješavaju – svoje probleme. U potrazi za nadahnućem, pročitat će s usana svoga susjeda poruku koju mu šalje Anđeo Čuvar. Kad je umoran ili usamljen, ne sanja o ženama ili muškarcima koji su mu daleki i nedostižni; potraži oslonac u onome tko je pored njega, i podijeli svoju bol ili potrebu za nježnošću – sa zadovoljstvom i bez kajanja. Ratnik zna da se sjaj najudaljenije zvijezde Svemira ogleda u ljudima i stvarima što ga okružuju.

26. Ratnik Svjetlosti dijeli svoj život s onima koje voli. Pokušava im uliti hrabrosti da ostvare svoje želje; u takvim se trenucima ukaže Neprijatelj, s dvije pločice u rukama. Na jednoj piše: » Više misli na sebe. Sačuvaj darove za sebe, ili ćeš na kraju ostati bez ičega. « S druge pločice čita: » Tko li si ti da pomažeš drugima? Zar ne vidiš vlastite mane? « Ratnik je svjestan svojih mana. Ali ujedno zna da ne može stasati s â m, ne mareći za svoje suborce. Zato baca obje pločice u pijesak, čak iako zna da u njima ima istine. One se pretvaraju u prah, a Ratnik i dalje bodri svoje bližnje.

27. Mudrac Lao Tse ovako govori o poslanju Ratnika Svjetlosti: » Put podrazumijeva poštovanje i obzir prema svemu što je maleno i krhko. Prepoznaj uvijek trenutak kad trebaš zauzeti stav. « » I ako si već bezbroj puta gađao iz luka, uvijek pazi kako namještaš strijelu i kako napinješ tetivu. « » Početnik koji je usredotočen na svoj cilj, pametniji je nego rastreseni mudrac. « » Ako se hraniš ljubavlju, čeka te sreća; ako se pak hraniš mržnjom, sustići će te nesreće. Tko previdi probleme, ostavit će iz nemara vrata otvorena, i kroz njih će se ušuljati nedaće. « » Pravedna borba nema ništa zajedničkoga s bijesom i razdorom. «

28. Ratnik Svjetlosti meditira. Sjedne u mirni kutak svog šatora i prepusti se božanskom svjetlu. Kad to čini, pokušava ne misliti ni na što; isključi se iz trke za užicima, zaboravi na izazove i otkrića – i pušta da se njegovi darovi i moći očituju. Iako ih nije uvijek svjestan, ti darovi i moći upravljaju njegovim životom i oblikuju njegovu svakidašnjicu. Dok meditira, Ratnik nije on s â m, već je iskra Duše Svijeta. U tim trenucima uviđa svoju odgovornost, i u skladu s njom može djelovati. Ratnik Svjetlosti zna da se u tišini njegova srca krije zapovijed koja ga vodi.

29. Kad napnem luk « , rekao je Herrigel svom učitelju zena, » u jednom trenutku osjetim da moram odapeti strelicu; inače ću ostati bez atoma snage. « » Dok god budeš iznuđivao trenutak kad ćeš odapeti strijelu, nećeš svladati umjetnost streličarstva « , odvratio mu je učitelj. » Ono što ponekad omete preciznost hica, upravo je isuviše gorljiva strijelčeva želja. « Ratnik Svjetlosti pokatkad pomisli: » Ako ja to ne učinim, nitko neće. « Nije baš tako; on mora djelovati, ali mora, isto tako, dopustiti da Nebo, u odabranom trenutku, učini svoje.

30. Ratnik, kad doživi nepravdu, obično poželi ostati s â m – da drugi ne vide njegovu bol. To je ujedno i dobar i loš postupak. Jedno je pustiti da srce polako zaliječi vlastite rane. Nešto drugo je pobjeći u duboku meditaciju, od straha da ćemo pokazati slabost. U svakome od nas živi anđeo i demon, i njihovi su glasovi vrlo nalik jedan drugome. Pred preprekom, demon pohranjuje taj samotni monolog, kako bi nam dokazao koliko smo ranjivi. Anđeo nas tjera da promišljamo svoje postupke, i često koristi ljudski glas da bi se očitovao. Ratnik zna uravnotežiti osamu i ovisnost o drugome.

10-10-2012, 12:48 AM
31. Ratniku Svjetlosti ljubav je nasušna potreba. Osjećajnost i nježnost dio su njegove prirode – živi od njih, kao i od jela, pića i Čestite Borbe. Kad Ratnika ne ushićuje zalazak sunca, ima razloga za zabrinutost. U takvim trenucima, on će prekinuti borbu i potražiti društvo, da s nekim podijeli čaroliju smiraja dana. Ako ne uspije pronaći nikoga, zapitat će s â m sebe: » Jesam li se bojao bliskosti? Možda mi je netko iskazivao naklonost, a ja sam to previdio? « Ratnik Svjetlosti zna gospodariti samoćom, ali ne dopušta da ona zagospodari njime.

32. Ratnik Svjetlosti zna da je nemoguće živjeti u stanju potpune opuštenosti. Od strijelca je naučio da za dobar i dalek hitac treba pošteno napeti luk. Da bi zvijezde sjale, moraju se rasprsnuti iz nutrine. Ratnik opaža da konj, u trenutku preskakanja prepone, napinje sve svoje mišiće. Ali nikada ne miješa napetost s razdražljivošću.

33. Ratnik Svjetlosti uspijeva uravnotežiti Strogost i Milosrđe. Da bi ostvario svoj san, potrebna mu je čvrsta volja – i ogromna sposobnost predavanja; iako ima cilj, put do njega nije uvijek onakav kakvim ga je zamišljao. Zato se Ratnik služi disciplinom i suosjećanjem. Bog nikada ne napušta svoju djecu – no Njegovi su putevi nedokučivi; On nam utire put našim vlastitim koracima. Disciplina i predavanje izvor su Ratnikova zanosa. Rutina nikada neće iznjedriti velika djela.

34. Ratnik se Svjetlosti ponekad ponaša kao voda; protiče između prepreka na putu. U nekim prilikama, oduprijeti se znači potpisati vlastitu osudu; on se tada prilagođava okolnostima. Prihvaća, bez pogovora, težak planinski put, posut oštrim kamenjem. U tome je snaga vode; bat je ne može smrskati, niti je bodež može probosti. Najmoćniji mač na svijetu neće ostaviti ožiljka na njezinoj površini. Rijeka se prilagođava mogućem toku, ali uvijek stremi svom cilju; moru. Slabašna na izvoru, tekući raste i jača, okrijepljena snagom drugih rijeka što joj se pridružuju. I s vremenom postaje istinski moćna.

35. Za Ratnika Svjetlosti ništa što postoji nije apstraktno. Sve je konkretno i sve ga se tiče. On ne sjedi u udobnosti svog šatora, promatrajući što se zbiva vani, u svijetu; prihvaća svaki izazov kao priliku da unese promjenu u vlastiti život. Neki od njegovih suboraca vječno negoduju zbog nemogućnosti izbora, razglabajući tuđe odluke. Ratnik, međutim, svoje misli pretače u djela. Dogodi se da promaši cilj i tada – bez pritužbi – plaća svoju pogrešku. Ili pak skrene s puta i izgubi mnogo vremena dok se ne vrati na zacrtani pravac. Ali Ratnik nikada ne odustaje.

36. Ratniku Svjetlosti mogu se pripisati svojstva kamena, ili stijene. Kad se nađe na ravnom zemljištu – i sve je oko njega pronašlo svoj sklad – on je postojan. Može biti temeljcem za gradnju kuće koju nijedna oluja neće razoriti. Ako je pak bačen na kakvu strmu kosinu – gdje oko njega ne vlada ravnoteža i poštovanje – on će razotkriti svoju snagu; obrušit će se prema neprijatelju koji prijeti miru. U tim je trenucima Ratnik razorna sila, koju nitko ne može zaustaviti. Ratniku su Svjetlosti rat i mir istodobno na umu, i zna postupiti u skladu s okolnostima.

37. Ratnik Svjetlosti koji se previše uzdaje u svoju pamet, podcijenit će moć protivnika. Ne valja zaboraviti: ponekad snaga nadvlada strategiju. Korida traje petnaestak minuta; bik vrlo brzo shvati da ga zavaravaju – i njegov je sljedeći korak nasrnuti na toreadora. Kad se to dogodi, nema ideje, dokaza, razbora ili draži koja bi nadvladala prijetnju tragedije. Zato Ratnik nikada ne podcjenjuje sirovu snagu. Ako je suviše okrutna, povući će se s bojnog polja – dok neprijatelj ne ostane bez daha.

38. Ratnik Svjetlosti uviđa kad je neprijatelj jači od njega. Ako se odluči s njim sukobiti, izvući će kraći kraj. Ukoliko prihvati njegove izazove, past će u klopku. Zato mora postupiti diplomatski da bi prevladao teškoće što su ga snašle. Kad neprijatelj glumi nevinašce, on čini isto. Kad ga izazove na borbu, pravi se nevješt. Prijatelji će reći: » Ipak je kukavica « . Ali Ratnik se ne osvrće na njihove primjedbe; zna da je svaka srdžba i odvažnost ptice uzaludna kada je uvreba mačka. Ratnika u takvim prilikama spašava strpljivost; neprijatelj će brzo odustati, da bi izazvao nekog drugog.

39. Ratnik Svjetlosti neće mirno gledati nepravdu. On zna da je sve Jedno i da svaki osobni čin pogađa cijelo čovječanstvo. Zato, kad se suoči s tuđom patnjom, izvuče svoj mač u obranu pravednosti. No, iako se bori protiv ugnjetavanja, nikada s â m ne sudi tiraninu. Svatko će za svoje čine odgovarati pred Bogom i, kad izvrši svoju dužnost, Ratnik se suzdržava od daljnjeg istjerivanja pravde. Ratnik je Svjetlosti na svijetu da bi pomogao svojoj braći, a ne da sudi bližnjemu.

40. Ratnik Svjetlosti nije kukavica. Bijeg možemo smatrati izvrsnom obrambenom taktikom, ali ako je ulog velik, ona se ne isplati. Kad je stjeran u tjesnac, Ratnik se radije suočava s porazom i potom vida svoje rane – jer zna da bi bijegom nasilniku dao moć veću no što zaslužuje. Pred mnogim teškim i bolnim trenucima, Ratnik svoj nezavidni položaj prihvaća junački, postojano i odvažno.

41. Ratniku Svjetlosti nikada se ne žuri. Vrijeme radi za njega; on uči obuzdati nestrpljivost i kloni se nepromišljenih poteza. Kad hoda polako, korak mu je siguran. Svjestan je svog udjela u presudnom trenutku povijesti čovječanstva, i zna da ne može promijeniti svijet, ako ne promijeni s â m sebe. Stoga se uvijek prisjeti riječi Lanza del Vasta: » Revoluciji treba vremena da bi zaživjela u narodu « . Ratnik nikada ne ubire plod dok je još zelen.

42. Ratnik Svjetlosti mora, istodobno, biti strpljiv i hitar. Evo koje su dvije najveće strateške pogreške: djelovati prije vremena i propustiti pravu priliku. Da bi ih izbjegao, Ratnik svaki problem drži posve jedinstvenim i ne povodi se za formulama, receptima, ni tuđim mišljenjima. Kalif Muavija upitao je jednom Omr Ben Al-Ahasa koja je tajna njegove nenadmašne vladalačke vještine: » Nikad se ni u što ne upustim, a da prethodno nisam proučio mogućnosti uzmaka; a opet, u štogod da sam se upustio, nikad nisam poželio pobjeći « , glasio je odgovor.

43. Ratnik Svjetlosti često zapada u malodušje. Čini mu se da ništa više ne može probuditi osjećaj koji priželjkuje. Noćima čuči na osvojenom položaju, a ne događa se baš ništa novo, što bi ga ponovno nadahnulo. Prijatelji među sobom govore: » Možda više nema motiva za borbu « . Ratnika takve primjedbe vrijeđaju i zbunjuju, jer zna da nije postigao željeni cilj. Ali tvrdoglav je i ne odustaje od onog što si je zacrtao. I, kada najmanje očekuje, pred njim se otvaraju nova vrata.

44. Ratnik Svjetlosti nikada ne dopušta da mržnja uprlja njegovu savjest. Kad kreće u borbu, na umu su mu Kristove riječi: » Ljubite svoje neprijatelje « . I za njima se povodi. Ipak, zna da spremnost na opraštanje ne znači mirenje sa svim i svačim; Ratnik ne smije pognuti glavu – ili će izgubiti iz vida obzorje svojih snova. Neprijatelje prihvaća kao ispit svoje hrabrosti, ustrajnosti i odlučnosti. Oni su mu poticaj da se bori za svoje snove. Iskustvo stečeno u borbi čeliči Ratnika Svjetlosti.

45. Ratnik ne zaboravlja na prošlost. Poznaje puteve čovjekova Duhovnog Traganja, zna da je ono ispisalo najslavnije stranice povijesti. A i neka od njezinih najcrnjih poglavlja: krvoprolića, žrtvovanja, mračnjaštvo. Zlorabili su je za osobne ciljeve, a najviši ideali služili su kao štit najprljavijim namjerama. Ratnik se u životu naslušao pitanja: » Kako ću znati da je ovo pravi put? « . I nagledao ljudi što odustaju od potrage jer nisu pronašli odgovora. Ratnik ne sumnja; slijedi svevremensku formulu. » Svako se stablo po svom plodu poznaje « , rekao je Isus. Ako slijediš to pravilo, nećeš nikada pogriješiti.

46. Ratnik Svjetlosti zna koliko je važna intuicija. Usred bitke nema vremena promišljati neprijateljeve poteze – tada se posluži instinktom i posluša svog anđela. U razdobljima mira, iščitava znakove koje mu Bog šalje. Ljudi će reći: » Lud je « . Ili: » Živi u svom svijetu « . Ili pak: » Kako se može uzdati u nešto što nema logičnog opravdanja? « . A Ratnik zna da je intuicija Božja abeceda. Zato nastavlja osluškivati vjetar i razgovarati sa zvijezdama.

47. Ratnik Svjetlosti često sa svojim suborcima zasjedne oko vatre. Razgovaraju o svojim pothvatima; dobrodošli su i stranci što se pridruže skupini, jer i oni se ponose svojim životima i Čestitom Borbom. Ratnik sa zanosom pripovijeda o putu, prepričava kako je odolio kojem izazovu, kakvo je rješenje iznašao u pojedinom teškom trenutku. Kad priča o svojim iskustvima, riječi mu odišu romantikom i strašću. Dopusti si pokatkad trunku pretjerivanja. Pamti da su, tu i tamo, pretjerivali i njegovi preci. Zato slijedi njihov primjer. Ali nikada ne miješa ponos i taštinu i čuva se da s â m ne povjeruje u vlastita pretjerivanja.

48. Da « , čuje Ratnik kako neki govore. » Ja se o svemu moram obavijestiti, sve shvatiti, prije no što donesem neku odluku. Želim imati slobodu da mogu promijeniti mišljenje. « Ratnik na takve riječi gleda sa sumnjom. Takva je sloboda i njemu dostupna, ali ga ne priječi da slijedi zacrtani cilj, čak i ako ne shvaća sasvim zašto to čini. Ratnik Svjetlosti donosi odluke. Njegova je duša slobodna poput oblaka na nebu, ali je vjeran svom snu. Na svom slobodno izabranom putu, mora se buditi u vrijeme kad bi najradije spavao, razgovarati s ljudima koji ga ni u čemu ne obogaćuju, ponekad podnijeti žrtvu. Prijatelji mu znaju reći: » Ti nisi slobodan « . Ratnik jest slobodan. Ali sloboda nije tumaranje bez cilja.

49. Što god da se poduzima, važno je biti svjestan očekivanja, puta koji vodi prema cilju i vlastite sposobnosti da dosljedno izvršimo zadaću. » Reći da se svojevoljno odrekao plodova može samo onaj koji, tako pripremljen, ne osjeća nikakvu potrebu da uživa u ishodu svog pothvata; borba ga ispunja sama po sebi. Dopušteno je odreći se plodova, ali to odricanje ne znači ravnodušnost prema ishodu. « Ratnik Svjetlosti poštuje Gandhijevu strategiju. I ne da se smesti od onih koji, u nemoći da ostvare bilo kakav cilj, žive propovijedajući odricanje.

50. Ratnik Svjetlosti vodi računa o sitnicama, jer one mogu itekako zagorčiti život. Trn, koliko god bio sitan, omest će putnikov korak. Jedna malena, nevidljiva stanica može razoriti zdrav organizam. Prisjećanje na trenutak davno proživljenog straha dovoljno je da nova buđenja ispuni tjeskobom. U djeliću sekunde pozornost može popustiti, otvarajući prostor kobnom neprijateljevom udarcu. Ratnik budno pazi na sitnice. Ponekad je strog s â m prema sebi, ali radije postupa na taj način. » Đavao se krije u pojedinostima « , uči nas stara izreka Tradicije.

10-10-2012, 12:49 AM
51. I Ratniku Svjetlosti često uzmanjka vjere. Ima trenutaka kad baš ni u što ne vjeruje. I pita se u svom srcu: » Zar se toliki trud doista isplati? « Ali srce šuti. I Ratnik mora s â m donijeti odluku. Tada potraži primjer. I sjeti se da je Isus prošao kroz slično iskustvo – da bi mogao biti čovjekom u svoj svojoj punini. » Otkloni čašu ovu od mene! « , rekao je Isus. I on je izgubio volju i hrabrost, ali nije se predao. Ratniku Svjetlosti i dalje nedostaje vjere. Ali ustraje na svom putu i vjera se naposljetku vraća.

52. Ratnik dobro zna da čovjek nije otok. Ne može ratovati sam; kakav god da je njegov plan, on ovisi od drugih ljudi. Mora s njima raspraviti svoju strategiju, zatražiti pomoć i, u trenucima predaha, imati nekoga kome će uz vatru prepričavati svoja iskustva. No ne dopušta da ljudi njegovu bliskost zamjenjuju s nesigurnošću. Otvoren je u svom djelovanju, i tajanstven u svojim zamislima. Ratnik Svjetlosti druguje sa svojim suborcima, ali ne prebacuje ni na kog odgovornost za svoje korake.

53. U zatišju bitke, Ratnik se odmara. Često se događa da dan provede u dokolici, jer to traži njegova duša; no intuicija je uvijek budna. On ne podliježe glavnom grijehu lijenosti, jer je svjestan kamo ga to može odvesti – mlakom osjećaju nedjeljnih poslijepodneva, kad vrijeme prolazi – i ništa više. Ratnik to naziva » grobnim mirom « . Prisjeća se odlomka iz Apokalipse: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta . Ratnik se odmara i smije. Ali uvijek je na oprezu.

54. Ratnik Svjetlosti zna – svak se svakoga plaši. Taj se strah iskazuje dvojako: nasrtljivošću, ili snishodljivošću. To su dva lica istog problema. Zato se, kad tko u njemu izaziva strah, Ratnik prisjeti da druge muče iste bojazni kao i njega samog. Nailazili su na slične prepreke, proživjeli iste teškoće. Ali on sve to umije bolje prevladati. Zašto? Jer strah koristi kao motor što ga pokreće, a ne kao kočnicu. Tako Ratnik uči od protivnika, i ta pouka vodi njegove postupke.

55. Za Ratnika ne postoji nemoguća ljubav. Ne dopušta da ga obeshrabri šutnja, ravnodušnost, ili odbijanje. Zna da se, iza ledene maske koju ljudi navlače, krije vatreno srce. Zbog toga Ratnik stavlja na kocku više nego drugi. U neumornoj je potrazi za ljubavlju – pa iako to znači mnogo puta čuti riječ » ne « , vraćati se kući shrvan i poražen, osjećati odbačenost dušom i tijelom. Ratnik je neustrašiv kad stremi za onim što mu je neophodno. Bez ljubavi, on je nitko i ništa.

56. Ratnik Svjetlosti prepoznaje tišinu što prethodi odsudnoj bitki. A ta tišina kao da govori: » Sve se smirilo. Valja predahnuti od borbe i malo se zabaviti. « Neiskusni borci na to odbacuju svoje oružje i žale se na dosadu. Ratnik osluškuje tišinu; nešto se ipak, negdje, događa. On zna da razorni potresi dolaze bez najave. Mnogo je puta noću išao šumom; kad glasanje životinja utihne, blizu je opasnost. Dok se drugi odmaraju i zabavljaju, Ratnik koristi priliku da se izvješti u rukovanju mačem, i pozorno motri promjene na obzorju.

57. Ratnik Svjetlosti vjeruje. Vjeruje u čuda, i čuda se počinju događati. Siguran je da način razmišljanja može promijeniti život, i život mu se počinje mijenjati. Uzda se da će pronaći ljubav i ta ljubav se dogodi. Tu i tamo se razočara. Ponekad biva povrijeđen. I tada čuje primjedbe: » Kako je naivan! « . No Ratnik zna da sve ima svoju cijenu. Na svaki poraz, bilježi dvije pobjede. Svi koji vjeruju, to znaju.

58. Ratnik je Svjetlosti naučio da je bolje slijediti svjetlo. I on je u životu izdao, slagao, skrenuo sa svoga puta, služio silama mraka. I opet mu je sve polazilo za rukom, kao da nigdje nije pogriješio. Međutim, ponor se otvori iznenada; možeš napraviti tisuću sigurnih koraka – i još jedan odvest će te u propast. Zato se Ratnik zaustavlja, prije no što uništi s â m sebe. Donijevši takvu odluku, suoči se sa četiri različita mišljenja: » Uvijek postupiš krivo « , » Prestar si da bi se mijenjao « , » Nisi dobar čovjek « , » Ti ne zaslužuješ bolje « . A on pogleda u nebo. I jedan glas mu kaže: » Dragi moj, nema čovjeka koji nije pogriješio. Tebi je oprošteno, ali oprost ti ne mogu nametnuti. Odluči se. « Onaj tko je doista Ratnik Svjetlosti, objeručke će prihvatiti oprost.

59. Ratnik Svjetlosti uvijek se trudi biti bolji. U svakom su zamahu njegova mača vjekovi mudrosti i meditacije. U svaki se mora sliti snaga i umijeće svih drevnih ratnika, što i danas svojim blagoslovom bdiju nad njegovom borbom. Svakim svojim djelom proslavit će djela koja su mu preci zavještali putem Tradicije. Ratnik stalno usavršava ljepotu svojih poteza.

60. Ratnik Svjetlosti je pouzdan. Zna pogriješiti, ponekad se precjenjuje. Ali ne laže. U druženjima oko vatre, raspreda sa svojim suborcima. Zna da te riječi ostaju sačuvane u sjećanju Svijeta, kao svjedočanstvo njegovih ideja. No Ratnik dvoji: » Zašto govorim toliko, kad često nisam sposoban riječi provesti u djelo? « . A srce odgovara: » Kad javno braniš svoje ideje, primoran si založiti se da živiš s njima u skladu « . Vjerujući da je onakav kakvim se predstavlja, Ratnik doista postaje dostojan svojih riječi.

10-10-2012, 12:49 AM
61. Ratnik zna da se boj mora povremeno prekinuti. Ne treba silom ustrajati u borbi; važno je imati strpljenja, pričekati povoljan odnos snaga. U tišini praznog bojnog polja, on sluša otkucaje svog srca. Osjeća da je napet. Da se boji. Ratnik svodi račun svog života; provjerava je li mu mač zaoštren, srce ispunjeno, hrani li vjera njegovu dušu. Zna da je održavanje jednako važno kao i djelovanje. Uvijek ponešto nedostaje. I Ratnik koristi trenutke kad se čini da vrijeme stoji, kako bi se bolje opremio.

62. Ratnik zna da se anđeo i demon spore oko ruke koja drži mač. Demon šapće: » Nećeš imati snage. Odabrat ćeš krivi trenutak. Strah je u tebi. « Anđeo šapće: » Nećeš imati snage. Odabrat ćeš krivi trenutak. Strah je u tebi. « Ratnik ostaje zbunjen. Obojica mu govore isto. I onda demon dodaje: » Dopusti da ti ja pomognem. « A anđeo će: » Ja ću ti pomoći. « U tom času, Ratnik spoznaje razliku. Riječi su iste, ali su saveznici itekako različiti. I odabire ruku svog anđela.

63. Svaki put kad izvuče svoj mač, Ratnik će se njime i poslužiti. Može to biti da bi prokrčio novi put, nekome pomogao, ili otklonio opasnost – no mač je hirovit i ne voli da mu oštrica bljesne bez razloga. Zato se Ratnik nikada ne služi prijetnjama. Može napasti, obraniti se, ili uzmaknuti – sve je to dio borbe. Ali nije dio borbe protratiti snagu udarca, naklapajući o njemu. Ratnik Svjetlosti pazi kako rukuje mačem. Ali ne smije zaboraviti da i mač isto tako vodi njegove poteze. Kad se služiš mačem, ne čini to ustima.

64. Ponekad zloduh uporno progoni Ratnika Svjetlosti; tada ga Ratnik spokojno poziva u svoj šator. Upitat će zloduha: » Želiš me povrijediti, ili iskoristiti da bi povrijedio druge? « Zloduh se gradi da ga nije čuo. Kaže da poznaje mračnu stranu Ratnikove duše. Dira u nezacijeljene rane i slavi osvetu. Otkriva podmukle spletke i otrove koji mogu pomoći Ratniku da onesposobi svoje neprijatelje. Ratnik Svjetlosti sluša. Ako zloduhu pozornost popusti, s â m će potaknuti razgovor, tražeći pojedinosti svih njegovih zamisli. Kad je sve čuo, ustaje i odlazi. Zloduh je toliko govorio, tako je umoran i prazan, da ga nema snage slijediti.

65. Ratnik Svjetlosti, nehotice, napravi krivi korak i potone u ponor. Utvare ga zastrašuju, osama tišti. Kako je vodio Čestitu Borbu, nije očekivao da će ga to snaći – ali dogodilo se. Okružen tminom, obraća se svom učitelju. » Učitelju, pao sam u ponor « , kaže mu. » Vode su duboke i tamne. « » Upamti jedno « , odgovara učitelj. » Ako se nađeš pod vodom, nisi se utopio; utopit ćeš se ako ne izroniš. « I Ratnik ulaže sve svoje snage da ispliva iz nevolje u kojoj se našao.

66. Ratnik Svjetlosti ponaša se poput djeteta. Ljudi su osupnuti; zaboravljaju da se dijete mora zabavljati, igrati, biti nestašno i pomalo drsko, postavljati neumjesna i nezrela pitanja, brbljati besmislice u koje ni samo ne vjeruje. I pitaju, zgranuti: » Zar je to put duhovnosti? Pa on je nezreo! « Ratnik se ponosi tom primjedbom. I ostaje u svezi s Bogom, putem svoje nevinosti i životne radosti, ne gubeći iz vida svoje poslanje.

67. Sama osnova riječi » odgovornost « otkriva njezino pravo značenje: sposobnost da odgovoriš, da postupiš u skladu sa situacijom. Odgovorni Ratnik znao je opažati i vježbati. Znao je, ujedno, biti i » neodgovoran « - dopuštajući katkad da ga ponese struja, bez odgovora i bez uzvrata. Ali učio je iz primjera; napokon bi zauzeo stav, poslušao savjet, pokazao dovoljno skromnosti da prihvati pomoć. Odgovorni Ratnik nije onaj što na svoja pleća uprti sav teret svijeta, već onaj koji se naučio nositi s izazovom trenutka.

68. Ratnik Svjetlosti ne može uvijek odabrati svoje bojno polje. Ponekad se nađe uhvaćen na prepad, u žaru boja koji nije želio; no utaman je bježati, jer ta će ga bitka slijediti. Tada, u trenutku kad se sukob čini neizbježnim, Ratnik povede razgovor sa svojim protivnikom. Bez bojazni ili panike, pokušava saznati zašto drugi želi borbu; što ga je natjeralo da se otisne iz svog doma i izazove na dvoboj. Ne izvlačeći mač iz korica, Ratnik će ga uvjeriti da to nije njegova bitka. Ratnik Svjetlosti sluša što protivnik ima kazati. Zapodijeva bitku samo ako je neizbježna.

69. I Ratnik će Svjetlosti ustuknuti pred važnim odlukama. » To je prevelik zalogaj za tebe « , reći će mu prijatelj. » Samo naprijed, budi hrabar « , savjetovat će ga netko drugi. A njegove se dvojbe samo produbljuju. Neko mu je vrijeme duša tjeskobna, a onda se povlači u osamu svog šatora, gdje običava medititrati i moliti. Vidi svoju vlastitu budućnost. Vidi ljude kojima će njegov odabir donijeti korist, i one kojima će nanijeti štetu. Ne želi prouzročiti nepotrebne jade, ali još manje želi napustiti svoj put. Tada Ratnik dopušta da mu se odluka nametne. Ako bude trebalo reći » da « , imat će dovoljno hrabrosti. Ako pak bude rekao » ne « , to neće biti kukavički.

70. Ratnik je Svjetlosti svom dušom odan svojoj Osobnoj Legendi. Suborci primjećuju: » Njegova vjera zadivljuje! « . Ratnika na trenutak ispunja ponos, ali se odmah zatim posrami onog što je čuo, jer u njemu nema one vjere na koju se zaklinje. U takvom mu času anđeo došapne: » Ti si samo oruđe svjetlosti. Nemaš se razloga oholiti, niti osjećati krivim; možeš jedino biti sretan. « I Ratnik Svjetlosti, spoznavši da je samo oruđe, osjeća se mirnijim i sigurnijim.

71. Hitler je možda poražen na bojnom polju, ali je u nečem ipak odnio pobjedu « , veli M. Halter. » Jer čovjek XX. stoljeća stvorio je koncentracione logore i uskrsno mučeništvo, naučio da je moguće zatvoriti oči pred tuđom bijedom i nevoljom. « On možda ima pravo; gledamo oko sebe napuštenu djecu, okrutne zločine nad civilima, nevine u zatvorima, usamljene starce, posrnule pijance, luđake na vlasti. A možda uopće nema pravo – postoje Ratnici Svjetlosti. A Ratnik Svjetlosti nikad neće prihvatiti što je neprihvatljivo.

72. Ratnik Svjetlosti nikad ne zaboravlja staru izreku: » Šutnja je zlato « . Nepravde se događaju. Svatko se može zateći u okolnostima koje ne zaslužuje – osobito kad se nije kadar obraniti. Mnogo puta poraz pokuca na Ratnikova vrata. I tada on šuti. Ne troši snagu na riječi, jer zna da od njih neće biti koristi; bolje je uložiti napor da odoli, biti strpljiv, i imati na umu da na nas Netko pazi budnim okom. Netko tko vidi patnju nedužnoga i s njom se ne miri. Taj će mu Netko dati ono što mu je najpotrebnije: vrijeme. Prije ili kasnije, sve sile će opet biti na njegovoj strani. Ratnik Svjetlosti je mudar, ne razglaba o svojim porazima.

73. Mač može otupjeti i zahrđati. Ali Ratnik Svjetlosti mora trajati. Zato se ne zavarava u procjeni vlastitih sposobnosti, i izbjegava iznenađenja. On pridaje stvarima važnost koju zaslužuju. Često mu, u teškim trenucima, demon šapne na uho: » Ne brini za to, nije ništa ozbiljno « . A onda opet, pred banalnim problemima, demon govori: » Moraš uložiti svu svoju energiju da iziđeš s time na kraj « . Ratnik ne sluša savjete demona; s â m je gospodar svog mača.

74. Ratnik Svjetlosti uvijek je na straži. Ne traži od drugih odobrenje da se maši svog mača; jednostavno ga trgne iz toka. Niti gubi vrijeme tumačeći svoje poteze; vjeran Božjim odredbama, odgovara svojim djelima. Osvrće se oko sebe i prepoznaje prijatelje. Osvrće se unazad i prepoznaje neprijatelje. Ne oprašta izdaju, ali se ne osvećuje; tek uklanja neprijatelje iz svog života, ne gubeći vrijeme na nadmetanje. Ratnik se ne treba dokazivati pred drugima – on je to što jest.

75. Ratnik se ne druži s onima koji mu žele zlo. A kloni se i onih koji ga žude » utješiti « . Izbjegava ljude koji su uz njega samo u porazima; ti se lažni prijatelji naslađuju tuđom slabošću. Uvijek donose loše vijesti. Uvijek se trude slomiti Ratnikovo samopouzdanje – pod krinkom » solidarnosti « . Kad ga vide ranjenog, guše se u suzama, no – u dnu srca – likuju, jer je Ratnik izgubio bitku. Ne shvaćaju da je to sastavni dio borbe. Pravi su Ratnikovi prijatelji uz njega u svakom trenutku, u nevolji i slavlju.

76. Na početku svoje borbe, Ratnik je Svjetlosti ustvrdio: » Imam svoje snove « . Prošlo je nekoliko godina i on je shvatio da može postići ono za čim žudi; zna da ga na kraju čeka nagrada. No ta ga je spoznaja ujedno i rastužila. Nije slijep na tuđu nesreću, samoću, tegobe što pritišću velik dio čovječanstva, i pomislit će da s â m ne zavređuje ono što dobiva. Njegov mu anđeo prišapne: » Odrekni se svega « . Ratnik se tada spusti na koljena i ponudi Bogu sve što je postigao. Čin odricanja izliječit će Ratnika od nerazumnih pitanja i pomoći mu da prevlada osjećaj krivnje.

77. Ratnik Svjetlosti čvrsto drži mač u svojim rukama. On je taj koji odlučuje što će s njim učiniti, a i što neće, ni pod koju cijenu. Ponekad mora proći trnovitim dijelom puta – primoran je odreći se nečega što mu je najdraže; tada Ratnik dobro promisli. Zapita se je li provodio volju Božju, ili ga je vodila sebičnost. Ako je odricanje zaista sastavnica njegova puta, prihvatit će ga bez pogovora. Ako je, međutim, tu žrtvu uvjetovala tuđa zloba, bit će nesmiljen u svom odgovoru. Ratnik ima moć probosti mačem, ili oprostiti. Utječe se objema, s jednakim umijećem.

78. Ratnik Svjetlosti ne pada u zamku riječi » sloboda « . Kad je njegov narod potlačen, » sloboda « je kristalno jasan pojam. U tom će se slučaju, s mačem i štitom, boriti do posljednjeg daha. Pred ugnjetavanjem, lako je razumjeti što je sloboda – to je opreka ropstvu. No Ratnik katkad čuje starije ljude kako govore: » Kad više ne budem morao raditi, bit ću slobodan « . A kad im se to ostvari, za tili čas će se požaliti: » Život je samo dosada i rutina « . U ovom slučaju, slobodu je teško razumjeti; čini se da ona znači nedostatak smisla. Za Ratnika Svjetlosti uvijek postoji smisao. On je rob svog sna, ali je slobodan u svojim koracima.

79. Ratnik Svjetlosti ne odugovlači u beskonačnost istu bitku – pogotovo ako ne vidi napretka ni nazatka. Ako u bitki nema pomaka, shvatit će da valja sjesti s neprijateljem i raspraviti o primirju; obojica su se iskazala u umjetnosti mača, i došlo je vrijeme da se pokušaju sporazumjeti. To je čin dostojanstva – a ne kukavičluka. To je odmjeravanje snaga i promjena strategije. Zacrtavši mirovne planove, ratnici se vraćaju svojim domovima. Ne moraju nikome ništa dokazivati; vodili su Čestitu Borbu i očuvali vjeru. Svaki je od njih pomalo popustio, učeći se tako umijeću pregovaranja.

80. Prijatelji će upitati Ratnika Svjetlosti što je izvor njegove energije. On odgovara: » Tajni neprijatelj « . Prijatelji pitaju tko je to. A Ratnik će: » Netko koga ne možemo raniti « . Možda dječak koji ga je porazio u djetinjoj tučnjavi, ljubav koja ga je ostavila s jedanaest godina, učitelj što ga je zvao magarcem. Kad je umoran, Ratnik se sjeti da oni ne znaju ništa o njegovoj hrabrosti. Ne razmišlja o osveti, jer tajni neprijatelj više nije dijelom njegove priče. Misli samo na to kako će usavršiti svoje umijeće, da glas o njegovim podvizima obiđe svijet i dopre do ušiju onih koji su ga povrijedili u prošlosti. Bol zacijeljene rane snaga je Ratnika Svjetlosti.

10-10-2012, 12:51 AM
Vi više nemate svoj ponos pa vas više nitko ne može uvrijediti niti poniziti. Više vas nitko ne može ismijati. Oni to ne mogu jer jedino ego može biti ponosan, biti netko i nešto. Ali vi nemate ego i zato ste ništa a time ste postali sve!!!

Vi znate da je ovo vaše tijelo samo kaput, sezonska odjeća. Vi znate da ste vječnost. Sada ste potpuno svjesni toga i zbog toga vam više nitko ne može ništa. Postali ste mudri. Što to znači biti mudar? Mudrac je samo onaj tko znanje može primijeniti u životu. A vama je znanje o vama samima donijelo jednu izvanrednu moć i smirenost-i tako ste znanje primijenili u životu. I sad u miru i tišini hodite putevima srca. Oni samo čekaju da vam oderu kožu, bilo tko i bilo kada. Ali ne znaju sa kime imaju posla. Ne znaju da ste odabrali da budete donosioc svjetla na planetu zemlju, ne znaju sa kakvim silama imaju posla.

Treba biti izniman ratnik,otići među vukove i tamo donositi svjetlost.

10-10-2012, 01:07 AM

10-10-2012, 01:08 AM
... eto ga jedan.! :hehehehe:

10-10-2012, 01:17 AM
a kad smo vec kod portreta,.. da predjemo na stvar.! :D

nadam se nece nam ova kradja presjest.. :hehehehe:

10-10-2012, 01:25 AM

(citaj Ratnika svjetlosti)

for more info: http://redwing.hutman.net/~mreed/index.htm

10-10-2012, 01:28 AM

Akne konstano cmolji....
O tome kako je zivot u kurcu, kako je svijet oko njega u kurcu i tako to..
Obicno teenager iz srednjeg sloja, sa mjesecnim dzeparcem, neogranicenim pristupom internetu i isuvise slobodnog vremena.
Akneovi nejasni egzistencijalni argumenti o besmislu zivota i praznini bitka obicno su napabirceni ulomci iz tekstova 20 GB mp-3 pjesama koje je akne vrijedno prikupio i pohranio na svom hard drive-u...


10-10-2012, 01:30 AM

Admin je podvornik, policajac, predsjednik opcine, sudija , a ponekad i forumski doktor. Moze i medicinska sestra na steroidima. Posto vodi forum i odredjuje pravila admin ima neogranicene moci i oruzja a krajnja moc je odrubljivanje glave ratnicima koji se isuvise zaigraju na bojnom polju. Ponekad njegovi napori nailaze na respekt a ponekad je on predmet prezira narucito kad su u pitanju ratnici kao Jerk, Evil Clown, Enfant provocateur, Rebell Without a Clue, Yuk Yuk, ili Troll kao i bilo koji drugi ratnik koji umisli da je forum njegovo privvatno igraliste.

Vecinom su Administratori pravedna i korektna bica medjutim maksima da apsolutna moc kvari istinita je kako u stvarnom zivotu tako i na virtualnoj ravni. Pored toga rRijedak je administartor koji ce odoljeti iskusenju da ne stisne gumb odmrezenje kada je suocen sa narucito dosadnim ratnikom.

Oko administratora se cesto formira obrambeni pojas koji cine razne ulizice tipa Sycophant.


Oprez! Admin je najmocniji od svih virtualnih ratnika, izazivati ga u direktni obracun sasvim sigurno znaci i smrt za izazivaca!

Rebel Leader je jedini koji mu moze barem donekle parirati izazivajuci revolt i provocirajuci forumase da ljuljaju brod

10-10-2012, 01:33 AM

je sasvim bezopasan lik koji svoj nedostatak retorickih oruzja kompenzira ekstravagantnom upotrebom Caps Locka - koja se u netizen svijetu obicno naziva Urlanje. Naravno ubacivanje pokojeg caps locka uvjek moze dodati onaj zeljeni efekat u diskusiji, ali ovo oruzje se mora uvjek koristiti sa krajnjim oprezom.
Vikanje uvjek upozorava protivnike da se radi o ratniku sa limitiranim vokabularom koji se isuvise lako zapali i uzbudi


10-10-2012, 01:35 AM

Android se nikad ne ljuti niti se uopce upusta u bilo kakve obracune, najmiliji mu je vid forumske interakcije ukazati na logicke nedosljednosti ostalih Flame ratnika.
Ironija ili sarkazam su totalno protraceni na Androida, androida ne mozete uvrijediti na bilo koji nacin - on je virtualno neranjiv u konvencionalnim metodima napada.
Ako bi ga netko kojim slucajem nazvao mongoloidnim idiotom - android bi izvadio krojacki metar i nakon sto bi ustanovio da mu se lobanja uklapa u normalne parametre - odbacio vas komentar kao pogresan. Androidovi mentalni sklopovi nisu u stanju obraditi suptilne i estetske inpute sto znaci da ce android pobjeci glavom bez obzira od svake diskusije koja za predmet ima osobne emocije, intuiciju, umjetnost ili metaforicne aluzije.
Ipak sve u svemu android je sasvim podnosljiv netizen.


10-10-2012, 01:37 AM

poput marljive vjeverice arhivist skuplja i cuva svaku forumsku poruku pod milim bogom. Da li pamtite taj los dan 2001-e kada ste u jednoj svojoj poruci izjavili - pa. nesto sto bas i ne rpilici nekome sa takvim intelektom. Bez brige. Arhivist to sasvim sigurno ima sacuvano u svom kompjutoru i postat ce ga na forumu onog trenutka kad dominirate na nekom topicu. Arhivist je veoma efektivan i strasan flame warrior.


10-10-2012, 01:38 AM
Artful Dodger

Ovo je klizak i neuhvatljiv ratnik. Ne mos ga uhvatiti ni za glavu ni za rep.
Kada je izravno napadnut promjeni temu sa diverzivnim kontranapadom. Npr. kad uzavru strasti njegov oponent ga nazove "kuckinim sinom" . Artful Dodger ce ne samo zahtjevati javnu ispriku za uvrede nanesene njegovoj majci nego ce cak stvari staviti na nivo uvrede svim majkama ovog svijeta.
Artful Dodger dobro zna da ostajanje na topicu obicno radi protiv njega i nikada nece dozvoliti da ga prikljestite argumentima


10-10-2012, 01:40 AM

i evo dolazimo do njezne umjetnicke dusice - medjutim i ovaj ratnik ima the dark side of the moon. On ili ona, prije svega ima beskrajno samopouzdanje u svoj umjetnicki talent, i uvjek je vise nego raspolozen podjeliti ih sa svakim. Cesto ce se njegova poezija pojaviti u potpisima poruka kao sto ce se Artiste cesto odluciti da bez ikakvog povoda - u jeku bitke posta svoju pjesmu. Cesto ce se pozivati na opskurne umjetnike u svakoj diskusiji ne bi li demonstrirao svoju estetsku senzibilnost i kulturolosku sofistikaciju. On podrazumjeva da je dovoljno samo reci - npr. Pollaiuolo (1431-147i time zavrsiti svu diskusiju.
U sustini artiste je opceprihvacen na forumu kao pretenciozna budala.
Oprez: Artiste cesto ima ozbiljan mentalni problem i iako ga je lako pobjediti na bojnom polju , moze biti nepredvidljiv kako u porazu tako i u pobjedi.


10-10-2012, 01:41 AM

Ateist je Deacon'ov (vidjeti pod D) cyber alterego. I Ateist i Deacon su jednako gorljivi i iako su im stajalista o religiji dijametralno suprotna oba imaju neazustavljivu potrebu da ova stajalista djele sa vama u svakoj mogucoj prilici. Ukoliko neduzni forumas dobaci neki neduzni komentar - en passant u vezi s vjerom ili spiritualnosti Ateist ce ustati kao Furija nemilosrdno prosipajuci tirade o sramotnoj povjesti crkve i efektima religije na drustvo. Nakon nekoliko ovakvih ispada - vecina ratnika ce nastojati da u izbjegne svako spominjanje religioznih tema.
Mozda ce ga Evil Clown malo zadirkivati i paliti a filozof ce se mozda zabavljati ukazujuci na greske u njegovom rezoniranju.
Ukoliko forum ima tu nesrecu da posjeduje istovremeno i Ateista i Deacona obicno dolazi do borbe koja traje do beskraja, sve dok Admin ne povuce konopac sprave za giljotiniranje.
Bliss Ninny ce cesto braniti ovu dvojicu komentarima tipa- Svatko ima pravo na svoje (bolesno misljenje)


10-10-2012, 01:44 AM
Big Cat

Macketina se najradije nikad ne bi svadjao/la. Uziva mirno promatrajuci forumske konverzacije i lakonski sudjeluje prateci kaprice svog raspolozenja. Razigrano prati interesantne threadove i s veremna na vrijeme iskoristi Newbie-ja ili Propellerhead-a kao zgodnu dasku za grebanje. Uziva kada ga/je milujete i tada prede na sav glas.

Oprez: Nedajte se zavarati njegovom/njenom cupavom i razigranom vanjstinom. Kada ga/je isprovocirate Macketina reagira brzinom svjetlosti i uvjek se vjesto doceka na noge nakon napada. Cesto uziva igrajuci se sa zrtvom prije nego sto zada smrtonosni udarac.


(macka imamo.. ovom prilikom ga pozz. :D)

10-10-2012, 01:48 AM
Big Dog and Me too

U slobodnom prevodu Mrcina i Potpisujem su dva ratnika koja se uvjek javljaju zajedno.
Mrcina je nasilnik koji se ne ustrucava zastrasivati protivneike. Ponekad cak moze biti i pametan, ali je najcesce jednostavno zao. U svakom slucaju napada bez milosti, brutalno ce rastrgati i cak i nenaoruzane ucesnike u borbi.
Kada mu je jednom vilica sklljocnila zarivsi zube u zrtvu napadu se pridruzuje i ratnik zvani Me too ili Potpisujem.

Potpisujem je isuvise nesiguran u sebe i slabasan da da bi se ukljucio u samostalnu borbu. U stanju je napadati jedino u coporu.


10-10-2012, 01:51 AM
Bliss Ninny

Bliss Ninny jednostavno ne razumije zasto ljudi ne mogu zivjeti u ljubavi i slozi.
Iako je sasvim dobronamjeran/na Bliss Niny svojim ispraznim komentarcicima moze dovesti do agresivnog ludila prosjecnog flame warriora.
Bliss Nini ce cesto u sred diskusije nevezano za bilo sto razglabati o svojoj macki ili psu.


10-10-2012, 01:53 AM

Napuvani ne moze a da ne objavi svoje titule prije nego sto se upustii u bilo koji sukob, naravno nije bitno sto to nema nikakve veze sa diskusijom.
Npr. Na konfliktu na filmskom forumu, Napuvanko ce uletjeti u diskusiju sa sljedecom frazom:
"Buduci da sam zavrsio postdiplomski iz Sociologije vjerujem da sam mjerodavan reci da "Beavis i Buthead" film simbolizira pojavu nove kulturne paradigme"!



10-10-2012, 01:55 AM

Iliti Bleso, jeli se to vama samo cini ili ovaj tip blebce non stop bez ikakvog smisla, whatsoever?
Vreba na svakom topicu sa svojim - non sequitur izjavama?
Bune li vas nejgove opskurne metafore?
Moze li on zaista misliti to sto je upravo izjavio?! O cemu on zapravo govori? Na cemu je? Sta pusi?
Hmm, da - jest, lagano lebdeci visoko iznad zemljine orbite Bleso ostaje van domasaja najmocnijeg Flame Ratnika


10-10-2012, 01:57 AM

Kapitalist nije nuzno i bogtas ; biti Capitalista je prije stanje svijesti negoli statusa. Jak i samozadovoljan ratnik kapitalista korristi svaku priliku da objasni superiornost slobodne trzisne ekonomije i naravno pokazuje gadjenje prema socijalnom sistemu Europe. Iako su mu interesi prilicno limitirani kapitalistino poznavanje selektivnih povjesnih cinjenica, iscrpne statisticke usporedbe i poznavanje ekonmske teorije, sve to cini kapitalistu mocnim neprijateljem.


10-10-2012, 01:59 AM

Centurion uvjek nastoji dobiti takticku prednost dajuci jasno i glasno do znanja da je bio ili je jos uvjek u vojsci. Obicno nastoji komunicirati osornim nacinom vodnika i zaplasiti sugovrnika prosipajuco vojne uzrecice i obskurne akronime.
Svoje slabe argumente uvjek ce podupirati tako sto ce podsjecati ostale ratnike da je " on ispunio svoju domovinsku obvezu" i da je "sluzio svojoj drzavi". Nekad ce Centurion cak postati i svoje slike u uniformi ili sa oruzjem.
Centurion mozda zaista ima vojnu proslost a mozda je samo budala, nitko to sa sigurnoscu ne moze utvrditi. Centurion prezire i prezren je od Weenie-ja, Artiste i Fragile Femme. Njegov prirodni saveznik je Troglodyt.


10-10-2012, 02:01 AM
Coffie Klatch

Iliti Domjenka. Za nju je Forum u stvari socijani dogadjaj kao Mah Jong Domjenak iliti Bridge Club srijedom ujutro. Domjenka preferira prijateljski nastrojenu, chat okolinu i u pravilu je njena nazocnost liumitirana na ne-tehnicke forume. Dali namjerno ili ne ne znamo ali Domjenka uvjek priprema bojno polje u svoju korist, cineci ga mlakim svojim finim ali bezivotnim postovima - a omiljena fraza joj je- " hvala sto ste to podjelili s nama".
Ovo cini bojno polje prilicno usporenim za nekog od brzih ratnika.
Upozorenje: Ako dodje do otvorene borbe, Domjenka lako zbaci svoju benignu fasadu i napada bez imalo okljevanja


10-10-2012, 02:03 AM
Cyber Sisters

Virtualno Sestrinstvo je nadasve mocna konfederacije borbenih zenki koje nastupaju otprilike kao Zbor iz Grcke tragedije, kao eho ponavljaju jedna drugu dok se njihovi protivnici ne razbjeze u ocaju. Generalno nemaju vodju ali tko god da se usudi napasti jednu Cyber Sestricu bit ce brutalno napadnut od ostalih. Samo najmocniji i najiskusnije ratnik u stanju je izdurati napad Virtualnog Sestrinstva.


10-10-2012, 02:05 AM

Gnjojavi je slabasan ratnik sa malo oruzja, obicno se nabacuje vulgarizmima i gadostima nastojeci tako zadrazti premoc na topicu. Ovakva taktika ponekad moze odbiti pogotovo nesto senzibilnije ratnike - kao Ugrozenu Nevinost (Innocence Abused) ali u sustini je bez ikakvog efekta na snaznije ratnike. Admin ima malo strpljenja za Gnjojavog te ovaj obicno umre na forumu u cvijetu svoje prljave mladosti.


10-10-2012, 02:06 AM
Cry Baby

Iako moze biti i muskog roda Placipicka je najcesce zensko i najcesce blizak saveznik Ugrozene Nevinosti. Kad je zadirkuju ili napadaju Placipicka najcesce napravi djetinjastu scenu, ako ovo ne urodi plodom otrcat ce odmah kod Admina placuci...


10-10-2012, 02:07 AM

Iliti Propovjednik , bez obzira da li je u pitanju Katolik, Evangelist, Scientolog, ili Zoroasterijanac, u jeku bitke ovaj ce ratnik uvjek zazivati Bozju pokoru na net grijesnike, koristeci svaku priliku da prospe po koju besjedu o svojoj religiji. Propovjednik je iskren i zivahnog stila ali rijetko ce u dikusiji doprinjeti ista intersantno. Tireless Rebutter a nekad i Filozof ce se povremeno s njim upustiti u okrsaj ali se i oni brzo povuku jer je Propovjednik krajnje predvidljiv.


10-10-2012, 02:09 AM

Iliti u nesto slobodnijem prijevodu Smrtni Neprijatelji. U vjecitoj borbi i neslaganju karaktera ova dva flame ratnika nikad ne ugrozavaju nikog drugog , osim naravno ukoliko netko ne napravi fatalnu gresku u koracima i nadje se izmedju njih. Najcesce se vise ni ne sjecaju sta je zapocelo njihov duel ali se i dalje mrze svim srcem i iskoristit ce svaku priliku za napad na svog smrtnog neprijatelja. Ostalim ratnicima je najcesce puna kapa njihovog prepucavanja a nerjetko se desi da ih Administracija pogubi. Prognani sa jednog foruma obicno se traze na drugim forumima kako bi nastavili svoj duel do unistenja.


10-10-2012, 02:11 AM
Eagle Scout

Mali Titov Pionir je pozitivni konstruktivni ratnik koji ce se izloziti velikom naporu i priloziti na forum originalne clanke sa korisnim informacijama, uvjek ce diskusiju podupirati vaznijim citatima i linkovima. Tako pionir inicira i podstice vazne threadove za diskusiju. Titov Pionir vidi internet kao uzvisenu i egalitarnu svjetsku arenu za raznjenu ideja medju inteligentnima. Nikad ne napada otvoreno ali ce (uvjek oprezno) prekoriti chat, neukusne i uvrjedljive komentare. Uvjek je ljubazan i spreman pomoci Newbie-ju i nece se osvrnuti ni na najmastovitije uvrede. Titov Pionir ima veliki broj mrzitelja koji ga mrze svim svojim otrovnim bicem - Evil Clown, Jerk, Enfant Provocateur and Ego.
OPREZ: Ponekad Imposter, Evil Clown or Troller navuku masku Malenog Titovog Pionira. Takodjer je primjecena transformacija Pionira Titovog Malenog u Jekyl and Hyde.


10-10-2012, 02:13 AM

Forum postoji iskljucivo zbog njega i diskusije koje se udalje od te teme samo su trivijalno blebetanje. Iako ce tolerirati privremeno udaljavanje paznje Ego postaje sve razdrazljiviji kada forumska paznja odluta od njegovih interesa. U tom slucaju najcesce ce isprovocirati sukob da bi ponovno dospio u centar paznje.
Paznja: Ego je najsvirepiji od svih forumskih ratnika i ukoliko ga napadnete borit ce se do smrti.


10-10-2012, 02:16 AM
Enfant Provocateur

Zasto Djetinjasti Provokator voli zapodjenuti svadju?
Pa... Zato! Ova podvrsta Flame ratnika je najcesce ali ne i iskljucivo muskarac i vrlo mlad - mozda su ipak u pitanju samo pobjesnjeli hormoni.


10-10-2012, 02:17 AM

sprazni ce se prenuti iz svoje letargije samo da bi piknuo ostale ratnike da budu malo zivahniji, naravno sam nikada nece doprinjeti bilo sta interesantno. Isprazni ima ogranicen broj oruzja ali njegova velicanstvena opcinjenost dosadom kao stanjem bitka sasvim je efikasna obrana. Kada ga stajeraju u kut tijekom bitke najavit ce svoju potragu za interesantnijim forumom ali ce u stvari kutriti u tisini forumskog voajerizma dok opasnost ne prodje.


10-10-2012, 02:19 AM

U davnim danima virtualnog prapocetka Enti su lutali Internetskim Edenskim Vrtom smislenih foruma , ali u novije postseverinsko vrijeme Enti su se prestali oglasavati. Zaista, Enti se danas oglasavaju toliko rijetko da su netgradjani poceli sumnjati da su Enti ikada i postojali. Buduci upoznati sa svim drevnim tajnama forumske etike Enti su izuzetno mocni ratnici. Tim vise sto je u medjuvremenu doslo do njihove forumske kanonizacije.

Ratnici koji posjeku ili zapale Enta u jeku bitke nece zasluziti slavu vec neprijateljstvo cijele forumske zajednice.


10-10-2012, 02:21 AM

Srbenda ili Hrvatina a mozda i Slovenac je prilicno jak ratnik koji efektno mlatara sa svojom nacionalnom pripadnoscu. I namocniji flame ratnik defanzivno ce zastati ukoliko ga optuzite za sovinizam i nacionalnu netrpeljivost, tako Ethnix obicno izbacuje druge ratnike iz ravnoteze. Zavideci mu na ovoj moci Imposter iliti Uljez ce nabaciti ovakvu masku ukoliko se za to ukaze potreba.
Svi ratnici su oprezni kad je Ethnix u pitanju ali je Weenie iliti Sonjo posebno slab prema Ethnixu.


10-10-2012, 02:23 AM
Evil Clown

Zli Klaun je uvjek spreman za smjeh, ali njegove posalice nikada nisu bez doze otrova. Nema previse strpljenja za duboke diskusije i najcesce ce poremetiti interakciju ozbiljnih forumasa uvodjenjem nevezane teme, glupave doskocice ili zajedljivog komentara.
Ipak najvece mu je zadovoljstvo britkim ubodima muciti i poniziti slabijeg i marljivijeg ratnika.
Ne pretjerano mocan ratnik, Zli Klaun ce uvjek kao posljednje oruzje pred poraz uvjek izvuci argument da nemate smisla za humor.


10-10-2012, 02:24 AM

Iako zaista moze ici na zivce i ometati diskusiju, Obozavatelj je relativno bezopasan. Intresi i znanje su mu limitrani iskljucivo na jednu jedinu opsesiju. Mozda je to video igra, sisata teta iz big brother show-a, sportski tim , ma u biti to moze biti bilo sto. Cak i najbenigniji kriticizam njegovog predmeta opsesije izazvat ce tiradu socnih uvreda. Kad jednom nanjuse Fanboyeve slabe tocke zadirkivat ce ga do besvjesti Zli Klaun, Troll i Jerk iliti Seronja.
OPREZ: Bilo tko moze postati Obozavatelj- simptome je tesko primjetiti. Npr. jeste li malo previse zucljivi kad treba braniti Linux?


10-10-2012, 02:25 AM
Ferrous Cranus

Tikvan je potpuno imun na razum , ubjedjivanje i nove ideje. Kada ga suocite u boju nece popustiti ni za inc bezobzira na bezizlaznost svoje situacije. Iako su njegovi napadi lako odbijeni, argumenti pobijeni u svakom detalju on ce uvjek iznova i iznova napadti. Krajnje isfrustriran Filozof ce pokusati objasniti Tikvanu sav ocaj njegove situacije. Ponekad ce i Terapeut priskociti u pomoc nastojeci prodrijeti u psiholoske dubine njegove tvrdoglavosti medjutim Tikvan je potpuno beznadezan slucaj i lakse je pomaknuti planinu nego njega.


10-10-2012, 02:27 AM
Fragile Femme

Dusica Draga je krajnje nesigurna i jako zahtjevna. Za nju je diskusioni forum neka vrsta grupne terapije, ili SOS sluzbe. Bolje joj ne stajte na put ukoliko niste u stanju uvaziti njene osjecaje. Dusica Draga cesto dozivljava forumase kao svoju "familiju" i vidno je uznemirena kada dodje do nesuglasica na forumu. Cesto postane sasvim histericna ako je netko direktno napadne. Njena preosjetljivost cini je prilicno slabom u borbi ali Ugrozena Nevinost, Cyber Sestrinstvo i Sonjo ce joj uvjek priskociti u pomoc.


10-10-2012, 02:28 AM
Furious Typer

Bjesomucna Tipkacica ima zanimljivu taktiku. Udavi neprijatelja u tsunamiju ljutitih uvreda. Ne poznaje suptilnost , kada se s njom suocite nakratko ce zastati analizirajuci vas napad a onda spusta glavu i brzinom munje ispaljuje svoj napad koji se sastoji od nepovezanih kratkih poruka punih gramatickih i faktualnih pogreski. Na srecu Bjesomucna Tipkacica nema izdrzljivosti , ukoliko ostali ratnici izdrze njen inicijalni napad brzo se povlaci iz bitke.


10-10-2012, 02:31 AM
The Godfather

Forumi cesto imaju jednu ili vise nevidljivih kuloarskih grupa. Naravno svatko osim onih najnaivnijih zna da takve grupe na forumu postoje i da se njihov uticaj stalno primjecuje.
Ovakve organizacije mogu nastati spontano medju istomisljenicima ali mogu nastati namjenski iz zelje za premoci i utjecajem na forumu. Posto su ljudska bica stvorenja hijerarhije ove male forumske mafije uvjek imaju svog Kuma koji je obicno okruzen koridorom egzekutora. Za razliku od Rebel Leader-a, Issues, Furious Typer i inih drekavih ratnika Kum ce samo povremeno udostojiti diskusiju svojim prisustvom, a kada to uradi svatko slusa pazljivo dok njegove izjave imaju prizvuk konacnosti. Iako se Kum nikada sam nece upustiti u bitku presutno je razumjevanje da se njegovi komentari nikad ne osporavaju. Kada glupavi newbie ili ambiciozni wannabie nasrne na njegov autoritet, egzekutori momentalno usutkaju i otjeraju napadaca.


10-10-2012, 02:32 AM

Gramaticar nema bas puno za doprinjeti u diskusiji i posjeduje vrlo malo efektnih oruzja. Ovo medjutim kompenzira ukazivanjem na gramaticke greske. Jasno vecina ratnika ga ignorira.


10-10-2012, 02:33 AM

Rucna Bomba zapravo nije Ratnik per se, ali je oruzje toliko upoterbljavano na forumu da ni jedan prirucnik ne bi bio kompletan a da nju ne spomenemo. Kada se detonira na diskusionom forumu civilizirana razmjena misljenja brzo se pretvara u pravo ratiste. Eksplozivni sadrzaj rucne bombe uvjek se moze prilagoditi forumskim interesima. Tipicna punjenja su George Bush i Amerika, prava zena, homoseksualnost, abortus, EU, teorije zavjere i sl. Rucna Bomba moze postati narucito ubojito oruzje u rukama Zlog Klauna, Issues (Problematicne), Troglodyta pa cak i Shonje, ali bilo koji ratnik ce je upotrijebiti da stekne privremenu takticku premoc. Mali Titov Pionir ce se cesto baciti na rucnu bombu da spase forum.


10-10-2012, 02:35 AM

Gundjalo na forumu odgovar iskljucivo jednom rijecju ili kratkom frazom, i NIKAD ne upotrbljava funkciju editiranja. Profundus Maximus, Philosoph, Neumorni Seronja, i ostali rjeciti ratnici nalaze Gundjala posebno iscrpljujucim protivnikom jer ce na njihove eseje od pola strane odgovoriti kratkim ali efektnim "Yeah!", "Get a life!" , "Aha", "Narucito", "Wrong" i sl. Iako Gundjalo nije bas jak ratnik tesko ga je prikljestiti i natjerati u direktan okrsaj. Jedina indikacija eventualne pobjede je njegova produzena tisina.


10-10-2012, 02:36 AM

Drekavci obicno nastavaju akademske, tehnicke ili forume specijalnih interesa. Newbie-ji cesto zalutaju na takve forume misleci da imaju neki katastrofalno vazan novi argument ili specijalno saznanje u vezi topica. Naravno ukoliko se ne radi o tek formiranom forumu aktivna diskusija do detalja vec se dogodila. I tako umjesto da ga priviju na grudi i prime u copor, drekavci obicno ospu salvu ekskremenata na novopridoslog naivca koji nakon toga pobjegne glavom bez obizra.


10-10-2012, 02:39 AM

U net krajoliku obicno su najcesce dvije podvrste Ideologa - Konzervativac i Liberal. Samozadovoljna i bahata u svom samopouzdanju, Ideologova misljenja nisu nista drugo nego neuredno napabircena kolekcija intelektualnih fraza. A sam Ideolog je istinski zapanjen i indigniran zbog cinjenice da se njegovi pogledi na forumu ne prihvacaju kao univerzalna istina. Suprotno misljenje vidi iskljucivo kao kognitivnu anomaliju za koju je jedini lijek neumorna propaganda i napad. Konzervativna podvrsta ideologa obicno se nastoji pompezno predstaviti kao logicar, britkog uma dok ce Liberal trubiti na sva zvona o visem nivou svoje intelektualne, spiritualne i drustvene svijesti. Troglodyt je prirodni saveznik Konzervativnog Ideologa dok je Liberalnom Ideologu prirodni saveznik Shonjo. Ideolog je svirep ali vrlo predvidljiv ratnik....


10-10-2012, 02:41 AM

Uljez je digitalni oblik amorfnog jednostanicnog organizma koji mjenja svoj lik prema potrebama. Ta zanosna plavusa iz naselja Dugave koja voli poeziju i neobaveznu filozofiju a koju ste slucajno upoznali na diskusionom forumu u stvari je pristavi balavac iz |Sesveta, ili mozda dokona penzionerka iz Dubrovnika. Uljez ce glumiti da je mlad, star, bogat, siromasan, hetero ili homo i ukoliko je dobar svakoga ce uvjeriti u izabranu ulogu barem na odredjeno vrijeme. Kako mu se da? Nekad zbog kriminalnih razloga a najcesce da bi dao sebi tezinu u diskusiji ili jednostavno da bi se zabavio. Uljezova bogata masta i literarni dar cine ga opasnim neprijateljem, ali i najbolji Uljez nakon izvjesnog vremena izblebece svoj pravi identitet. Kada ga raskrinkaju Uljez bjezi sa bojnog polja, naravno vracat ce se uskoro sa drugim identitetom - to je neminovnost.


10-10-2012, 02:43 AM

Problematicna ima problem i nece stati dok to ne postane i vas problem.
Cak i kad ne govori o svom problemu jasno je da bi najradije o njemu pricala. Ne mora to biti ideoloska orjentacija, moze biti i zastita okoline, pravo na abortus, sirova hrana, dojenje, whatever.
Bilo kako bilo u njenoj opsesivnosti krije se tajna kako je pobjediti. Mozete joj raditi svasta ali za ime boga nemojte biti indiferentni, drugim rijecima ako su njeni nasrtaji jednostavno ignorirani, bjesnit ce, optuzivat ce, prezirat ce, preklinjat ce i na kraju ce odjebati u zalazak sunca.


10-10-2012, 02:44 AM
Innocence Abused

Ugrozena Nevinost je olicenje cednosti i jednostavno ne moze podnjeti prostakluk, a ako slucajno spomenete tjelesne funkcije pred njom onesvjestit ce se istog trena.Ova digitalna glumica je isuvise slab ratnik i glavna je meta za Enfant Provocateura, Seronju, Trollera i Zlog Klauna, ali uvjek moze racunati na druge ratnike narucito Cyber Sestrinstvo, Shonju i Prgavu Bakicu


10-10-2012, 02:46 AM
Jekyll and Hyde

Kao forumas Jeckyl and Hyde se uvjek pridrzava pravila, uvjek je ljubazan i spreman pomoci, a onda se jednog dana iznenadno kao grom iz vedra neba pretvori u pravu zvjer. Ovi neocekivani ispadi iznenadit ce i najokorjelijeg ratnika i obicno svima treba malo vremena da se oporave od ovakvog iznenadjenja. Cudne transformacija Jekylla i Hyde-a mogu biti rezultat psihoticne epizode, PMS-a, iznenadnog posjeta supruznikovih roditelja pada akcija na burzi ili mozda mamurluka


10-10-2012, 02:47 AM

Sirena za Uzbunu je pravi mali forumski pozornik. Nepogresivo dize uzbunu na svaku paranoidnu teoriju zavjere, Federalnu Big Brother shemu, Internetske prevare ili najnoviji kompjuterski virus. Nema te urbane legende koja je toliko nevjerovatna da bi je on zaobisao
kao opceprihvacenu cinjenicu (sa sve ALL CAPS i visestrukim usklicnicima)

Oprez: Zli Klaun pa cak i sam Klaxon ce ponekad oglasiti lazni alarm samo da bi zakuvao guzvu na forumu


10-10-2012, 02:48 AM

Mediokritet je Tupsonovo prezime, ipak ova rijec- mediokritet nekako je nedostatna da u cijelosti opise sav uzas njegovog ispraznog karaktera. Tesko je pronaci barem jednu od njegovih izjava koja ce demonstrirati barem osnovno saznanje o temi topica. Niti nagovjestaj humora ili domisljatosti krasi njegovu konverzaciju, niti ga katastrofalno nepoznavanje teme ne sprijecava da sa netizenima podjeli svoja razmisljanja. Nije cak ni napadan tako da je administratoru tesko naci razlog da ga banira. Tesko ga je uopce i nazvati ratnikom u konvencionalnom smilu bojevanja ipak cak ni najizdrzljiviji borac ne moze dugo izdrzati kontakt sa Tupsonom


10-10-2012, 02:51 AM

Retard ostavlja poruke koje su nerazumljive bilo kome drugome osim njega samoga. Lako se uzbudi i neustrasivo baca na bilo kojeg ratnika pa cak i Kung Fu mastera. Njegovo glavno oruzje su non sequitor izjave, tautologije i bizarne metafore te mu to obicno obezbjedi prednost u pocetnoj fazi napada. Medjutim borci vrlo brzo shvate da je Retard totalni ludjak i generalno izbjegavaju bilo kakvu interakciju
OPREZ: Retarda ne mozete pobjediti nijednim od konvencionalnih oruzja, tako da je Retarda najbolje ostaviti na miru.


10-10-2012, 02:52 AM

Sunjalo obicno ne sudjeluje u diskusijama ali ipak je tu....gleda vas i cita svaku vasu poruku. Obicno je sasvim bezopasan i njegova je nemustost uzrokovana prirodnom rezerviranoscu prije no podmuklim motivima. Ukoliko dodje do borbe, brzo postane nevidljiv da bi izbjegao otkrivanje svojih stavova. Povremeno, medjutim neki misteriozni impuls ga natjera da se isunja i napadne. Ovo se uvjek dozivljava kao zasjeda i vecina ratnika se brzo ustremi na njega. Sunjalo rijetko ostaje u borbi i nakon nekoliko odgovora vjesto se isunja van vidokruga.


10-10-2012, 02:53 AM

Nekromant ima natprirodnu moc ozivljavanja odavno mrtvih threadova na forumu. Nakon sto je sasvim preminuli topic pocivao nekoliko godina, Nekromant ce vjesto i neocekivano ekshumirati istrulu lijesinu topika i poput frankensteina jevratiti u zivot dajuci forumu grotesknu notu. Ova mrtvohodajuca nakaza istog trena je prepoznata od svih onih koji su je poznavali dok je bila ziva i zdrava.
Ispocetka izgleda kao da dise i kao da joj kuca bilo, ali avaj ni Nekromancer nema toliku moc da topicu do kraja vrati originalnu vitalnost. Nakazna prikaza uplasit ce neke od slabijih ratnika ili one koji su tesko ranjeni u starim bitkama ali ovakav nasilno uskrsnuti topic je samo sjenka svoje zivuce verzije i vrlo brzo izgubi znake zivota.
Za razliku od Arhiviste koji kompulsivno cuva svaku forumsku poruku u svojim arhivama da bi je upotrijebio u predstojecim bitkama, Nekromant se jedino bavi prekapanjem po odumrlim threadovima iskljucivo da bi sebe zabavio. Neki kazu da on ovaj misticni ritual izvodi zato sto je zloban, drugi opet kazu da je to jednostavno jace od njega, ali nitko sa sigurnoscu ne zna....


10-10-2012, 02:54 AM
Netiquette Nazi

Netiket Nazi je gazda i neka beznacajni crv poput vas samo proba odgovoriti. Ona zahtjeva najstrozije postivanje forumskih pravila. Ako i mrvicu zastranite BIT CETE KAZNJENI. Cak i Admin se trudi da ne privuce isuvise njene paznje.


10-10-2012, 02:55 AM

Bez prevelikog poznavanja kompjutora i cyber kulture Newbie se skita po internetu i tako jednog dana zabasa i na diskusioni forum. Gotovo nikad ne cita FAQs i nema blage veze sa net bon tonom. Kada ga suocite u bitci Newbieva uobicajena taktika je da hini bespomocnost a kada ga se satjera u kut onda se ili onesvjesti ili pocne plakati. Iako newbie ne trazi kavgu obicno ce burno odreagirati svaki put kada su mu povrijedjena osjecanja. Vecina iskusnih ratnika ga ignorira ili ga tretira sa dozom snishodljivosti, ipak nekolicina - poput Seronje ili Zlog Klauna nalaze specijalno zadovoljstvo u mucenju Newbija. Propellerhead i Xenophob su posebno alergicni na newbia i nerjetko ce ga kazniti zbog toga sto se drznuo ukljuciti u forum.


10-10-2012, 02:56 AM

Cjepidlaka kompenzira svoju limitiranu borbenu sposobnost prigovarajuci zbog cinjenica koje su za diskusiju totalno irelevantne. Ako npr. njegov protivnik spomene kako je te davne 1980 hajduk tukao Zvijezdu sa 3-2 , Cjepidlaka ce brzo uzvratiti da svaki moron zna da je Zvijeda tad izgubila od Hajduka sa 3-1, i proglasiti na osnovu toga svog oponenta totalnim dudukom za nogomet. Iako je slabasan ratnik Cjepidlaka je prilicno izdrzljiv i nikad ne priznaje poraz. Artful Doger je Cjepidlakin bliski saveznik.


10-10-2012, 02:57 AM

Pervertit je prepreden i tajnovit i u stvari nije ratnik u pravom smislu te rijeci. Ne zanima ga borbena psihologija , taktika niti pobjeda , a sasvim mu se fucka sto je tema topica - ono sto njega ZAISTA zanima jest sta u ovom trenutku imate na sebi.


10-10-2012, 02:58 AM

Za razliku od Profundusa Maximusa, Filozof ima solidno znanje iz vise oblasti. Pomalo ustogljen i distanciran ne gubi zivce isuvise lako, kada se odluci prikljuciti nekoj carki uvjek je obizran prema misljenjima ucesnika. Njegove borbene metode su direktne i nekomplicirane, jednostavno ugusi protivnika svojim dugim filozofskim kontemplacijama. Samo najaci i najstrpljiviji ratnik prezivjet ce duzu bitku sa Filozofom.


10-10-2012, 03:00 AM

Pikador se nikad ne upusta u direktan okrsaj. Ovo je majstor koji dobro plasiranim ubodima izazove neprijatelja u bitku a da pri tom nitko ne primjeti da je on provokator. Obicno na ovaj nacin usmjeri razjarenu metu ka sigurnoj smrti pod rukama jakog ratnika. kad bitka zpocne Pikador se povlaci na sigurnu udaljenost sa koje moze zadavati ubode u slucaju da bitka pocne jenjavati.
Hint: Pronicljivi ratnici uvjek mogu lako prepoznati pikadora jer iako nikad ne pokazuje stav prema odredjenim kontroverznim temama uvjek je tu negdje prisutan uz bitku.


10-10-2012, 03:01 AM

Pinko pokazuje duboko ukorjenjeni i ljutiti prezir prema privilegiranima, socijalnoj eksploataciji, racizmu, seksiszmu, homofobiji, religiji, unistavanje okolisa, poreznoj sluzbi, americkom imperijalizmu, multinacionalnim korporacijama, globalizmu i narucito Georgu Bushu.
Pinko se divi Oliveru Stone-u, Noamu Chomsk-om i Michaelu Moore-u te bilo kome drugome tko je kritican prema americkoj vladi i burzujskoj kulturi.
Duboko vjeruje da ne postoji takva podlost koju USA nisu u stanju uciniti i za nju je povjest samo jedan niz prevara, svireposti i nepravde.
Iako ce Problematicna, Shonjo i Dusica Draga a ponekad i Ideolog - braniti Pinko u boju njeni totalno predvidljivi i dosadni napadi nakon izvjesnog vremena izmore i one koji su joj naklonjeni.


10-10-2012, 03:02 AM
Pithy Phrase

Frazer je hodajuci prirucnik poznatih citata i mudrih izreka. Naravno nikada nece dodati diskusiji nista originalno. Forum je idealan medij koji mu daje dosta vremena da pronadje citat ili izreku za svaku situaciju. Hmm.. Nije li Winston Churchill rekao :
"Citanje knjiga mudrih izreka moze neobrazovanoj osobi samo koristiti"?
"Digitalni forumi su bozji dar za tupave" (to sam ja rekao)


10-10-2012, 03:03 AM
Profundus Maximus

Profundus Maximus se dobro drzi na svim frontovima, medjutim njegovo tanko znanje nece izdrzati dobro pripremljen napad i u takvim situacijama se obicno brzo raspline.
Profundus maximus obicno koristi velike rejci, obskurne termine i ... hmm... cak i Latinski da bi izblefirao svoju premoc u boju.


10-10-2012, 03:04 AM
Propeller Head

Propelerko je jos poznat i kao Hacker na nasem forumu. O njima se sa strahom prica u forumskim kuloarima a nitko pouzdano ne zna tko su oni. Jedna od najcesce izrecenih poluistina medju forumasima sa limitiranim informatickim znanjem jest - bezbjedan si dok god hackeru ne odgovoris na pp, ako to uradis gotov si jer on tada kao od sale moze provaliti tvoj ip.

Oprez: Slabiji ratnici cesto ce navuci masku Propelerka i zaglumiti zesce hackere ne bi li izazvali strahopostovanje i na taj nacin osigurali premoc u diskusiji.

Pravi Propelerko zna sve sto se znati moze kada su kompjutori u pitanju i cak je pomalo iznenadjen da je vase znanje toliko limitirano. Iako je vrlo cesto neartikuliran i nespretan forumski borac treba se prema njemu odnositi sa krajnjim oprezom. Sa svega nekoliko poteza tipkovnicom pretvorti ce vas ljubljeni PC u jedno veliko nista.


10-10-2012, 03:05 AM
Rebel Leader

Revolucionar ima nevjerovatnu sposobnost da poremeti uobicajeni red na diskusionom forumu. Neki ratnici mogu biti sjajni u bitkama medjutim Revolucionar je karizmatican, a njegovi politicki instinkti i verbalne sposobnosti omogucuju mu da podigne bunu dovoljno jaku da srusi Aristokraciju ili da usutka Cyber Sestrinstvo. Revolucionarovi saveznici dolaze iz svih grupa forumskih ratnika ali obicno najcesce moze racunati na Retarda narucito u ranim fazama revolucije dok se Guzolizac prikljucuje kada je revolucija vec dobrano otpocela. Onog momenta kad revolucija uspije Revolucionar izgubi sav interes za stvar zbog koje se borio. Pored kostiju laznih Kung Fu mastera - kosti wanabie Revolucinara uvjek krase forumsko bojno polje ....


10-10-2012, 03:06 AM
Rottweiler Puppy

Stene je nespretno, tek djelomicno artikulirano i nepostojano u svojim razigranim napadima, ali za one koji imaju dobru moc zapazanja sasvim je jasno da ce stene narasti jednog dana u nemilosrdnu Dzukelu (vidjeti po Big Dog) .
HINT: Uz malo strpljenja i ljubaznosti prema Stenetu u njegovim pocetnim forumskim danima mudri ratnici dobijaju postojanog i jakog saveznika.


10-10-2012, 03:07 AM

Lokalno su jos poznati i kao Svete krave a Indexov forum se moze pohvaliti cak i Kraljicom Majkom. Da li zbog svojih vrlina, doprinosa forumskim diskusijama, osebujnosti karaktera ili ni zbog cega drugog nego forumske dugovjecnosti odredjeni diskutanti se jednom uzdignu do ovog forumskog drustvenog sloja. Iako je generalno veliki tabu otvoreno pricati o forumskim klasnim razlikama iliti kastama (odmah cete biti optuzeni za teoriju zavjere i to ni manje ni vise od samog administratora) - hijerarhiju razumiju svi. I dok vecina Svetih Krava vlada forumom dostojanstveno i sirokogrudo, nikada nece tolerirati nepostovanje od strane forumskih skorojevica i seljobera. Obicno s visoka gledaju na sitne carke medju forumskim podanicima, medjutim kada izbije rat vecih razmjera njihova intervencija je presudna.


10-10-2012, 03:08 AM

Strumfeta je totalni ovisnik o seksu i stalno posta razne lascivne komentare i dvosmislene doskocice na forumu. Nekako joj uvjek podje za rukom da forumske konverzacije zacini referencom na urogenitalne organe. Ukratko njen rjecnik je pun dvosmislenih rjeci.
Potpuno je indiferentna prema ostalim forumasicama i njena forumska interakcija ogranicena je iskljucivo na muski dio forumske populacije. Cesto se i pohvali da ima (decka ili muza )- muzijaka koji majstorski zadovaljava njen veliki seksualni apetit, medjutim forumski jebacima...pardon... diskutantima vrlo brzo postane jasno da da muzijak u stvari ne postoji. Ukoliko je neki forumski ratnik napadne odmah ce ismijati njegovu seksualnu orjentaciju ili velicinu spolovila.
OPREZ: Vrlo je moguce da je Strumfeta u stvari muskarac.


10-10-2012, 03:09 AM

Guzoliz se razlikuje od Potpisujem (strana 1 - Big Dog & Me Too) utoliko sto ga vise zanima kako se nekom ulizati nego kako pobjediti u boju. Naravno upustit ce se ponekad u neku manju carku nebi li impresionirao Mrcinu ili druge jace ratnike, ali nikada mu nece pasti na pamet da se izlaze nepotrebnoj opasnosti. Nekad ce lukaviji borci iskoristiti Guzoliza kao potporu za napad medjutim njegov nedostatak karaktera i stalno mjenjanje strana cine ga jako slabim i nepouzdanim saveznikom.


10-10-2012, 03:10 AM
Toxic Granny

Prgavu Bakicu uopce ne treba potcjenjivati. Ona moze biti ubojita.
Ne samo da igra na kartu postivanja starijih te lako nalazi saveznike koji ce joj uvjek priskociti u pomoc nego uz to svaki ratnik koji drzi do sebe okljeva na nju udariti punom snagom. U stvari mudri ratnik ce uvjek izbjegavati konfrontaciju sa Prgavom Bakicom jer pobjeda nad njom ne znaci veliku slavu dok poraz svakako donosi veliku sramotu.


10-10-2012, 03:11 AM

Terapeut je uzasno iritantan i sam time jako efektivan ratnik. Umjesto da napada frontalno, Terapeut ce uvjek nastojati da fokus konflikta usmjeri na psiholoske probleme i motivacije boraca. Bez iti malo zadrske terapeut ce spekulirati o njihovim nesigurnostima, kompleksima, aspektima karaktera ili njihovih emotivnih veza. Medjutim, nikad se nece direktno ukljuciti u raspravu o temi topica.
OPREZ: Zli Klaun, Uljez i Troler cesto znaju navuci masku Terapeuta.


10-10-2012, 03:12 AM

Nekim cudom Troglodit izranja iz magle vremena i pojavljuje se na forumu netaknut evolucijom. Nema niti jednu progresivnu ideju a kamoli drustvenu svijest ili naznake kulture. Troglodit je u stvari razvio inkoherentnu politicku filozofiju koju ce sam nazivati "konzervativizam" ili "liberalizam" a u stvarine radi se ni ocem drugom nego o licemjernom narcisizmu. Njegova brutalna agresivnost cesto poplasi slabije i njeznije ratnike. Medjutim u jeku bitke Troglodit potpuno izgubi busolu i savim lako degenerira u suludi bjes. Iz ciste dosade Shonjo, Problematicna, Pinko i Zli Klaun ponekad ce draziti Troglodita dok ga ne dovedu do porpunog ludila.


10-10-2012, 03:14 AM
Typhoid Mary

Sugava Meri na sve strane se vucara po internetu i siri infekcije gdje god se pojavi.
U pravilu ignorira cesto ponavljana upozorenja o tome kako ne treba otvarati attachmente dobijene od nepoznatih posiljatelja, a podsjetnici na update antivirusnih programa ostavljaju je potpuno ravnodusnom. Tako je Sugava Meri nesvjesni izvor bezbrojnih malicioznih hackinga, Trojanaca i skrivenih virusa. Ona u stvari iskreno vjeruje da netko tamo negdje zaista zeli da ona "Dobije Nagradno Putovanje ", "Zaradi Milione" ili da joj ta divna osoba koju ne poznaje salje "Penpal Pozdrave". Istinski je prezire Propelerko a Admin ceto masta o tome na koji nacin bi je mogao umoriti.


10-10-2012, 03:15 AM

Shonjo je jako osjetljiv i ono sto ga najvise ljuti jest cinjenica da i ostali nisu podjednako osjetljivi. Po vlastitom priznanju, muski feminista- Shonjo je uvjek spreman na uzbunu kad su u pitanju anti-progresivni stavovi. Iako rijetko ima kontakt sa nizim klasama ipak intenzivno osjeca bol njihove potlacenosti. Shonjini glavni neprijatelji sy Troglodyit, Zli Klaun, Kapitalista a ponekad i Ideolog. Shonjo je ratnik koji zbog lake zapaljivosti spremno uskace u bitku medjutim njegove borbene sposobnosti znatno su umanjenjen sklonoscu ka dramskim ispadima svaki put kada ga malo jace pritijesnite.


10-10-2012, 03:16 AM
Nanny ili ti Moderator

Dadilja neumorno nadgleda forumske diskusije vodeci racuna da se svak ponasa pristojno. (op.prev.tako bi barem trebalo biti ali Indexove dadilje su odavno digle ruke, mozda se jos jedino Cok trudi. Ova neplacena "profesija" vrlo brzo uzme danak u zivcima i vecina Dadilja ili izvrsi ritualno moderatorsko samoubojstvo ili se jednostavno raspline u stilu fade to gray, a neki se cak premetnu u trolove)
Iako Dadilja brzinom munje sankcionira offtopicarenje i sitne carke u sustini ju je tesko razljutiti. Dadilja se nikad ne upusta u rasplamasale bitke vec jednostavno zatrazi giljotiniranje onih koji ucestalo krse pravila.
Slabiji ratnici poput Ugrozene Nevinosti, Shonje ili Plachipichke otrcat ce pod dadiljine skute u jeku bitke.


10-10-2012, 03:17 AM
Filibuster ili ti Slaven Letica

Kao i njegov saborski imenjak, Letica pokusava kontrolirati forum jednostavno ne ispustajuci mikrofon iz ruku. Njegovo monotono dosadjivanje i otuzna blagoglagoljivost vrlo brzo isprazni bojno polje.


10-10-2012, 03:18 AM

Bio je to miran i produktivan forum, nepresusno vrelo korisnih informacija. A onda jednog dana , kao grom iz vedra neba, monstrum je izronio iz tame interntskog tamnog vilajeta przeci svojim dahom sve sto mu se naslo na putu. Jedna flanga ratnika je pokusala pruziti organizirani otpor ali je bila skrsena pod Godzilinim stopalom. Podjednako naglo kao sto se pojavio, monstrum nestaje u tisini interneta, ostavljajuci za sobom prijetnju moguceg povratka. Net zivot nikada vise nece biti isti. Nazalost vecina netizena koji su prezivjeli napad Godzile postat ce Xenofobi.


10-10-2012, 03:19 AM
Yuk Yuk

Ne postoji sala toliko stupidna, toliko gadna ili neprikladna za Yuk-Yuk-a, i on je uvjek spreman podjeliti s vama svaku svoju ustajalu doskocicu, svaku urbanu legendu i svaki bozji goof site na internetu. Yuk Yuk rijetko doprinese bilo kojoj diskusiji i osnovni mu je cilj ubacivanje posalica iz svoje voluminozne arhive. Naravno ako mu se netko usprotivi reagirat ce kao i Zli Klaun i optuziti za nedostatak humora.


10-10-2012, 03:25 AM
* * *


..Neman ima stotinu lica..!

10-10-2012, 03:28 AM
.. eto je to sve sto treba da znate o neprijatelju..!

.. macevi su podijeljeni,.. pa izvolite.! :hehehehe:

Almasa 80
10-10-2012, 06:02 AM
" hvala sto ste to podjelili s nama":D

Oni sto drze do svog 'ugleda' na forumu nekako ovdje ima najvise samo bi trebalo smisliti im ratnicko ime.
Moj je odvano poljuljan,tako da mi je svejedno sa kim 'ratujem' kako i na koji nacin. :D

10-10-2012, 07:50 AM
ljuljanje je dobro za ucvrscivanje korijena,.. :rmmbr..??! :D

a ratujesh normalno,.. jedino sa sobom.! treba znaci ucinit sve,da nas ponovo ne ponese vjetar ludi..

Almasa 80
10-10-2012, 02:42 PM
Aha,ljuljanje ponekad i uspavljije :zubo:...primjetila sam da ustajes sve ranije i ranije:D
A o tom ratovanju...trebalo je sve to procitati,mislim o tom macOvanju.Prvo sam se htjela prosvercovat tako sto sam citala povrsno i na brzinu uvjeravajuci samu sabe da ja to znam vec.Sta hocu reci,pristupila sam citanju smatrajuci ga kao gubljenje vremena.I onda hajd' sve ispocerka...jer nisam mogla odgonetnuti kako je to ucitelj macovanja i mac i olovku mogao drzati u istoj ruci.
Znaci,savjet onima koji ce da se bore ,neka odbace sva svoja znanja,kritike i predrasude i naprave mjesta novim saznanjima.:D

10-10-2012, 03:21 PM
ma ustajem ja svaki dan u 6:50.. najkasnije, no se budim nekad tek poslijepodne.. :D

Znaci,savjet onima koji ce da se bore ,neka odbace sva svoja znanja,kritike i predrasude i naprave mjesta novim saznanjima.:D

pa ne bih ja to nazvao znanjem,.. mozda prije uvjerenjem.! i ne bih nikog zvao da odbaci bilo sto.. nego ono na sto eventualno pozivam jest da produbi to svoje uvjerenje,..

mislim,.. najlakse je reci.. ja vjerujem to i to,. mislim to i to,.. odesh na google i sebi lijepo izaberesh sta ces da mislish..!

nego malo da vezemo okice,.. pa da vidimo.. znamo li doci do tog sto tvrdimo da vjerujemo..!

a kritika,.. realno gledano,.. mislim da odavno nisam procitao neku koja ista vrijedi.. bjat je bio dobar kriticar,.. al' eto ni njega nema nesto..

a predrasude,.. mozda taj revolt koji se javlja na svaku suprotstavljenu ideju nije nista vise nego nakaradan nacin da svojim uvjerenjima tek nadjemo neki smisao.. ili svrhu.!

10-10-2012, 03:31 PM
ma ustajem ja svaki dan u 6:50.. najkasnije,

...nije mi jasno kako stignes...

10-10-2012, 03:37 PM
imam neumoljiv budilnik.. :hehehehe:

10-10-2012, 06:02 PM
mislim da nedostaje :facepalm :facepalm:


u ovoj kolekciji... :hehehehe:

Papirni Pajac
10-10-2012, 07:05 PM
Evo mala razglednica sa drugog foruma :D
U stvari jedan zanimljiv dokumentarac ((:

''The Perfect Home is a television series of three 42 minute episodes
commissioned for Channel 4,
based on the book The Architecture of
Happiness by Alain de Botton which first aired in 2006.
In the programmes, Alain de Botton explored the importance of innovative
architecture for homes.
He offered criticism of modern developments that
build in an idealized fake heritage style,
which he referred to as
pastiche, often referring back to the example of Great Notley Garden
Village near Braintree, Essex.''







Almasa 80
10-10-2012, 07:43 PM
ma ustajem ja svaki dan u 6:50.. najkasnije, no se budim nekad tek poslijepodne.. :D

pa ne bih ja to nazvao znanjem,.. mozda prije uvjerenjem.! i ne bih nikog zvao da odbaci bilo sto.. nego ono na sto eventualno pozivam jest da produbi to svoje uvjerenje,..

mislim,.. najlakse je reci.. ja vjerujem to i to,. mislim to i to,.. odesh na google i sebi lijepo izaberesh sta ces da mislish..!

nego malo da vezemo okice,.. pa da vidimo.. znamo li doci do tog sto tvrdimo da vjerujemo..!

a kritika,.. realno gledano,.. mislim da odavno nisam procitao neku koja ista vrijedi.. bjat je bio dobar kriticar,.. al' eto ni njega nema nesto..

a predrasude,.. mozda taj revolt koji se javlja na svaku suprotstavljenu ideju nije nista vise nego nakaradan nacin da svojim uvjerenjima tek nadjemo neki smisao.. ili svrhu.!

Ucitelju ce biti puno lakse ako krene od nule,nije ni on svemoguci...sta nam vrijedi ako znamo karate a ucimo macOvanje :D



@Papirna,ima ovdje puno za gledat...:D

Papirni Pajac
10-10-2012, 09:08 PM
ne znam zasto je htio da bude ovdje, nisam zelila da otvaram novu temu
pa dokumentarac shvatite kao mali panj pored puta, ako neko pozeli mjesto na kojem ce pojesti sendvic ili tako
:D eto jednostavno je

10-10-2012, 09:59 PM
.. a da nam mozda prepricash o cemu se radi,.. pa da zvacemo usput.?! :D

10-10-2012, 10:28 PM

zanimljivo da krokodili imaju velika usta,.. al' ubijaju ustvari repom..

jako su smijesni i poprilicno nespretni kad ih izvuces na suho.. treba izbjegavat plicake i ustajalu vodu,.. tu oni najcesce vrebaju.!

ako prihvatis borbu na njihovom terenu,.. gubish skoro sigurno. :D

Papirni Pajac
10-10-2012, 10:29 PM
hahaha, samo da dodam komentar za ovo gore.. pri susretu s krokodilom treba odmah ''tetki odneti lekove'' kralj :D ali uspjeti ih odnijeti, ne odustajati

evo jedan mali isjecak koji dobro pojasnjava odakle je Alan poceo istrazivati:

''What do you think in particular is wrong with these houses?''
-I think that design is totaly anonymous, the houses like these come out of a computer model, and they can be duplicated in any town you would like to go to.
-It's just mases of these houses, and then we're surprised that people retire into their own boxes, take no notice of their neighbours,
don't form a comunity, don't feel the part of enything else, because we force them in to a situation where all they can do together is look at the telly.
''I dont dispute the need to build the houses, I'm interested in inpact of these kind of architecture on what I might as well call our souls.''

ovo je fino za pogledati jednog lijenog, sporog, vikend popodneva

10-10-2012, 10:37 PM
mislim da dobar arhitekta moze bit dobar jedino koliko je dobar domacin ustvari..

Papirni Pajac
10-10-2012, 10:45 PM
ne znam to..sve najbolje kuce su pravili dunđeri..arhitekata nije ni bilo

10-10-2012, 11:13 PM

nisu ba... :hehehehe:

10-10-2012, 11:22 PM

.. ili da kazem.! :hehehehe:

Almasa 80
11-10-2012, 06:32 AM

11-10-2012, 07:55 AM
hh i on ima problema s autoritetima,.. moze bit malo previse otvoreno o tom govori.. :hehehehe:

nego, ne znam za karate.. al' judo je meni mnogo blize kad su ti sportovi u pitanju..


eto ga,.. glavna faca u svijetu judo-a!

11-10-2012, 11:05 AM

idemo malo o vampirima..! :D


Energetski ili Psihicki Vampiri su osobe koje svojim delovanjem kradu zivotnu energiju drugih ljudi, uzrokujuci time kod njih mentalne, emocionalne i fizicke poremecaje i bolesti.

Vecina ljudi druge osobe uglavnom dozivljava i tumaci prvenstveno na psiholoski nacin, pa one, koje svojim ponasanjem cine da se osecamo zadovoljnim, dozivljavamo kao "dobre",dok one koje to ne cine ili koje nas na neki nacin ugrozavaju, dozivljavamo kao "lose.

U osnovi postoje dve grupe Energetskih Vampira i to:

- Nesvesni Energetski Vampiri i

- Svesni Energetski Vampiri


Emocionalni vampiri - Svadjalica

Ovi vampiri kradu zivotnu energiju drugih ljudi manipulisuci njihovim emocionalnim stanjima. S obzirom da predstavljaju "parazite", oni su sposobni da koriste samo energiju negativnih emocija - radost, sreca i ostale pozitivne emocije prvo moraju biti promenjene u negativne energije, kao sto su bes, ljutnja, mrznja...kako bi Emocionalni Vampir uopste mogao da ih prihvati u svoj energetski sistem. Da bi to postigao, on kod zrtve izaziva neku vrstu namerne provokacije i svadje.

Kada Emocionalni Vampir namerno povredi neku osobu, njen Ego automatski reaguje bolom, ljutnjom i mrznjom koju usmerava ka Emocionalnom Vampiru, sto i jeste njegov osnovni cilj. Sto ga zrtva vise mrzi, naivno misleci da ce na taj nacin uspeti da ga povredi i da mu se osveti, time ona salje vecu kolicinu sopstvene energije ka njemu, cime slabi sebe, a jaca njega.

Ljubavni vampiri - Navlakusa

Iako se tehnika "navlakuse" koristi u nekim oblastima zivota i od strane muskaraca, kod Ljubavnih Vampira najcesce je koriste zene.

Navlakusa obicno glumi neku vrstu bespomocnog i lakog plena, kome je neophodna pomoc i zastita. Ovaj scenario je vrlo efektan, zato jer pokrece muskarceve urodjenje instikte osvajaca i zastitinika, na sta ona i racuna. Navlakusa salje zrtvi grupu nemih signala koji govore; "oh, zar ne vidis kako sam krhka i uplasena, molim te pomogni mi" i "molim te, nemoj da zuris, neka se nasa veza razvija lagano" i slicno.

Posle odredjenog vremena, kada zakljuci da je vezala i integrisala u svoj energetski sistem dovoljnu kolicinu zrtvine energije, ona iznenada i "bez razloga" prekida igru navlacenja, cime kod zrtve izaziva bol i sok. Kako je obicno u pitanju velika kolicina njegove energije, zrtva pokusava da uspostavi verbalnu komunikaciju i dobije objasnjenje sta se to desava "sa njima". Razumljivo da Navlakusa tada koristi "Izvini, a ko si ti?" stav, cime zrtvu definitivno odseca od njene energije i prisvaja je.

Nasilni vampiri - Zlostavljac

Ovi vampiri cine znacajnu grupu Energetskih Vampira, koji se "hrane" energijama bola, patnje i straha i u nju najcesce spadaju psihopate, sadisti i slicni

Za razliku od Emocionalnih i Ljubavnih Vampira, koji kradju zivotne energije uglavnom ostvaruju provokacijama, lukavoscu i zavodjenjem, Nasilni Vampiri to cine zlostavljanjem zrtve. Zrtva je u duzem periodu izlozena nekoj vrsti psihickog i/ili fizickog nasilja, kao osnovnoj strategiji otimanja njene energije.

Vampiri manipulatori - Kontrolor

Prilikom upoznavanja sa njim, Kontrolor se od samog pocetka pozitivno i dobronamerno ponasa prema vama i kako u njegovim postupcima ne mozete naci nikakvu gresku, vi smatrate da on predstavlja prijatelja, koga ste trazili citavog zivota. Za to vreme on pravi kompletnu psiholosku analizu vase licnosti i na osnovu otkrivenih nedostataka, zelja i ciljeva, plete mrezu uticaja oko vas i kao pravi Gospodar Lutaka, povlaci konce vase licnosti. .

Osnovna tehnika svakog Kontrolora sastoji se u tome da stvori situaciju, u kojoj cete se vi prema njemu osecati kao Duznik, kako bi na taj nacin nad vama uspostavio sopstvenu kontrolu i moc. Zato vam on nena-metljivo stavlja do znanja, da predstavlja osobu koja moze resiti vecinu vasih gorucih problema (a ukoliko ih nemate, on ce vam ih - uz pomoc svojih kolega, stvoriti). Da bi vam zivot "krenuo" na bolje, sve sto treba da uradite, jeste da mu samo dopustite da vam pomogne. Kada to napokon i uradite, u prvo vreme bicete zadovoljni onim sto ste dobili i stoga je prirodno da osecate odredjenu zahvalnost prema njemu.

Medjutim, vremenom shvatate da vas je Kontrolor tom uslugom "kupio",

Vampiri ispitivaci - Prikradac

Kao osnovnu strategiju svog delovanja, Prikradac koristi ispitivanje kao nacin za vase psiholosko (i energetsko) "otvaranje", te kroz "lak" razgovor i druzenje, saznaje sve vaznije dogadjaje iz vaseg zivota. Istovremeno vi o njemu i dalje ne znate skoro nista, a ako to i pokusate, on ce vam ispricati kratke lazi, koje sa njegovim zivotom nemaju nikakve veze. Na ovaj nacin, drzeci vas u "neznanju", Prikradac uspostavlja moc nad vama i istovremeno vam krade vasu zivotnu energiju.

Vampiri Nametljivci

Nametljivac je vrsta Nesvesnog Energetskog Vampira, koji vas svojim dosadjivanjem moze naterati da prosto iskocite iz sopstvene koze ili se odselite iz kraja u kome zivite.

Glavna osobina Nametljivca se sastoji u tome sto je on uporan i sto ne zna sta znaci rec „ne“, a citavu stvar mu olaksava cinjenica sto njegove zrtve uglavnom poticu iz one grupe ljudi, koji za svakog imaju lepu rec i opravdanje.

Nesto sto se u pocetku osecali kao blagi osecaj neprijatnosti, vremenom prerasta u strepnju, pa i u otvoreni strah od njegovog ocekivanog (i neizbeznog) dolaska, jer Nametljivac cestim i upornim dosadjivanjem postepeno i neprimetno rusi jednu za drugom psiholoske (i energetske) odbrane, koje vam sluze kako bi odrzali netaknutim svoj Licni Prostor.

Papirni Pajac
11-10-2012, 11:25 AM
Vampiri - Gunđala

Totalno uništavanje svakog lijepog jutra, potrebom da istresu iz sebe svaki i najmanji lični, porodični, privatni, problemčić od predhodnog dana. Pa tako saznajemo tonu stvari, od toga zašto suđe nije bilo oprano do problema s djecom koja sve stavi iz ormara drže razbacane na krevetu. Jedna vrsta agonije koju vas nesvjesno pokusavaju natjerati da proživite s njima. Kako dan odmiče lista krivaca i gadova se produžava i proširuje na daljnju i bližu rodbinu, prijatelje, poznanike i ostale slučajne prolaznike.
Kada istresu svo svoje smeće na glavu prisutnih, onda s osmjehom krenu praviti kafu.
Mjere zaštite: slušalice i dobra muzika, ali budite oprezni, ako uprate šta ovo znači neće vam oprostiti, zato je ovu metodu dobro alternirati sa kontranapadom u vidu rečenice ''heeeeej znaš kako izgleda novi severinin frajer!!?'' i slicno.
Dobro je imati u šteku više mjera..za sada su u fazi izrade.
Najnapredniji oblik zaštite bi bio da odmah s vrata dočekate kontranapadom u obliku vulkana dobrih misli, ali to ne pokušavajte ako niste dobro razbuđeni.

Almasa 80
11-10-2012, 01:34 PM
Od razbacanih carapa po kuci najljepse se pravi lopta krpenjaca a sa njom volj' ti nogometa volj' to rukometa :D

Papirni Pajac
11-10-2012, 02:04 PM
znam :( tuzni dio je sto nisam razvila taj talenat, ne znam ni da li ga imam
apetit svakako nemam, to je mozda dobar pokazatelj

ah :D ali izbacivanje namjestaja kroz prozor tavana na vikendici je haos, kao i farbanje istog .uhhh :p

Almasa 80
11-10-2012, 02:15 PM
znam :( tuzni dio je sto nisam razvila taj talenat, ne znam ni da li ga imam
apetit svakako nemam, to je mozda dobar pokazatelj

ah :D ali izbacivanje namjestaja kroz prozor tavana na vikendici je haos, kao i farbanje istog .uhhh :p
Ako nemas apetit,uzmi ribije ulje u prvoj apoteci :D...ovaj bitno je samo loptu ne probusti.
Ukrala si Ikeinu ideju...bacanja namjestaja kroz prozor :D

Papirni Pajac
11-10-2012, 02:18 PM
ou? to mi je promaklo, ikea?

ovaj sport je otkriven 2003 u pazaricu, ekšli :D

Almasa 80
11-10-2012, 02:33 PM
ou? to mi je promaklo, ikea?

ovaj sport je otkriven 2003 u pazaricu, ekšli :D
Ne mogu naci tu reklamu gdje bacaju namjestaj ali i ova je dobra :D


11-10-2012, 09:18 PM
Ako nemas apetit,uzmi ribije ulje u prvoj apoteci :D...ovaj bitno je samo loptu ne probusti.
Ukrala si Ikeinu ideju...bacanja namjestaja kroz prozor :D Vid' ga, hoće i pajče da upropasti kao što je i sebe...pojač'o apetit i post'o mali, masnoguzi rumenko!

Papirni Pajac
11-10-2012, 09:37 PM
poslije ribljeg ulja, sve ima ukus rajske hrane :P
u tome je vjerovatno tajna uspjeha tog napitka

11-10-2012, 09:57 PM
poslije ribljeg ulja, sve ima ukus rajske hrane :P
u tome je vjerovatno tajna uspjeha tog napitka
Vrlo dobra, a Boga mi i efikasna konstatacija...i da, i istinita, pajče, ja, ja!:D

13-10-2012, 04:46 PM
a gle sad ovo... :D


Random International is an arts collaborative that has designed an installation of cascading water. Cue jokes from visitors about stepping inside and away from the rain, just to queue up to go back into it.

The difference here is the ‘rain’ is programmed to ensure that you won’t get wet. The installation tracks your movements and will halt the rain as you walk towards it. It’s a surreal experience that’s the closest you’re likely to get to emulating Moses.


A bright light at the end of the darkened gallery makes the rain glisten so participants can see and hear the rain, but it’s as if an invisible force field is protecting them.

Though the system is pretty good at anticipation, it’s not flawless and erratic or rapid movements will result in a brief splattering.


Our main bugbear with this exhibition is that the installation is relatively small and letting approximately ten people in at a time prevents visitors from feeling fully encapsulated within the rain. It’s also worth noting that opening week queues are horrendously long and waits of 90 minutes or more are to be expected.

Despite these drawbacks, walking towards the rain and knowing it will stop is a bizarre yet enthralling sensory experience that provides an unnatural sense of control that needs to be felt first-hand.

Rain Room: Random International is on display in The Curve, Barbican Centre until 3 March 2013. Admission is free.

13-10-2012, 04:52 PM
Kuul...e ovo je nesto!

Almasa 80
13-10-2012, 07:32 PM
Kuul...e ovo je nesto!
I nije bas :D...od simulirane kise nije niko pokisao :D

16-10-2012, 12:19 AM
Kira: When I was very small, I remember there was this tree right outside my window. It was the ugliest, most knarled and battered old tree I'd ever seen. Even the birds stayed away form it.

Mullibok: But you loved it.

Kira: I hated it, because it had grown so huge, its branches blocked out the sun for kelipates, and its roots buried themselves so deep in the soil nothing else could grow there. It was a big, selfish, annoying...

Mullibok: Nasty...

Kira: Nasty! Nasty old tree.

Mullibok: Sounds to me like it had a lot of character.

Kira, after a pause: A lot.

06-11-2012, 10:08 AM

Sofistika prva razvija svesnu misao o društvu, i u njenom središtu nije kosmos nego čovek pojedinac. Sofisti su se više oslanjali na svoj lični sud nego na opšte primljena i utvrđena shvatanja, i glavna im je bila lična sreća. Sa pojavom sofista počeo je da jača individualizam, pa je tako sofistika usmerila filozofiju na put subjektivizma.

Takvi su sofisti i takva im je nauka. Protagorin program sofistike bio je kratak i jasan: -Čovek je merilo svih stvari.-

Protagora je čoveka postavio u središte vaseljene, i zbog toga sofistika „prva razvija svesnu misao“ o društvu. Baš zbog toga su se sofisti više oslanjali na „lični sud“.

Ovo su najvažniji podaci za prepoznavanje sofiste, jer se po njima najlakše može prepoznati sofist. Ostale pojedinosti mogu samo da zbune i udalje lovca od sofiste.Sofistu nije lako uloviti, o tome nam govori i Platon u „Sofistu“. Sofista je čudan, vrlo čudan čovek, njega je vrlo teško uloviti. Sofistu je Platon sa velikom mukom ulovio u „Sofistu“, i ako je i sam Platon sofist. A kada se hvata mora se to učiniti oberučke, jer drukčije to nije moguće. Taj čudesni sofist se može prometnuti u šta god hoće, baš kao što su to mogli Posejdon i njegov sin Protej.

Kad god se govori o sofisti prisutno je čudo i čuđenje, i uvek se nešto pričinjava. To je stoga što je sofista zaista čudno stvorenje, koje se u svašta pretvara i čini da se ljudima svašta pričinjava. Sofist se promeće u razne oblike, a u koliko se oblika može prometnuti najbolje će reći srpska narodna poslovica:

- Koliko ljudi, toliko ćudi.-

Ćud je narav, narav je priroda, priroda je svet. Reč „svet“ u srpskom jeziku znači i „savet“, zbog toga je svetac dobio ime po „svetu“. Sada se može shvatiti ko su sveci koje ljudi i danas slave i poštuju.

Platonovi tragači za sofistom će to lepo reći, ali ostaće neshvaćeni.

„Rastavljajući na dvoje postavljenu vrstu, probajmo dakle opet napredovati uvek prema desnom delu rastavljene vrste čvrsto držeći se zajedničkih oznaka sofiste s drugima, dok mu ne oduzmemo sve zajedničke oznake i ostavimo vlastitu prirodu i nju ne pokažemo ponajpre nama samima…“

Svrha ovog filozofskog traganja je upravo to što se reče: pronaći „vlastitu prirodu“ i pokazati je „ponajpre nama samima“. To je svrha traganja, a tragalo se za sofistom.

Kaže se da u grčkom jeziku Platonova vremena nema izraza za „svest“.

To je čudno, vrlo čudno. Kako je moguće da Sokrat i Platon nemaju u svom jeziku izraz za svest? Novofilozofi iznenađeno, a reklo bi se i razočarano primećuju: „ U indijskoj filozofiji je od početka bila izrazita filozofija svesti za razliku od grčke gde se pojam svesti i ne pominje.“ Još se kaže da je zbog toga u evropskoj filozofiji materijalizam igrao značajnu ulogu, dok u indijskoj filozofiji materijalizam ni približno takvu ulogu nije imao.

Iz ovoga zaključka bi se mogao izvući drugi zaključak: gde nema svesti tu je materijalizam. Ali, nije mi jasno kako filozofi dođoše do ovakvoga nalaza. Ono što ja vidim to je da su indijska i grčka filozofija u dlaku saglasne, i nema među njima nikakve razlike. Razlika postoji samo u načinu kazivanja, a i jedni i drugi kazuju istu nauku.

Ako je tako a tako je, onda je grčka filozofija imala pojam svesti, i imala je u svom jeziku izraz za svest. Izraz za svest je današnjim filozofima dobro poznat, i mnogi su doktorati na tom izrazu zarađeni. Taj skriveni i čudnovati izraz koji se krije, kao i njegov nosilac, jeste: sofist.

Sada bi filozofi trebalo da nanovo čitaju stare filozofe, da bi bar nešto shvatili od onoga šta oni govore. A zašto baš sada? Zato što je „sada“ vreme kada sofist može nešto shvatiti.

Školarci-filozofi su razumeli kod Platona da kaže:

„U „Filebu“ se ljudska sposobnost pamćenja i sećanja obeležava kao način da se očuva svesnost“, a sećanje i „sada“ su isto. A bez „sada“ nema svesti, kao što nema ni sofiste.

U „Državi“ Sokrat i Glaukon razgovaraju o sofisti:

„-Jer taj majstor ne pravi samo sve takve sprave, nego i sve ono što raste iz zemlje, sve životinje su njegovo delo uključujući tu i njega samog, a osim toga, on je tvorac zemlje, neba, bogova, svega što je na nebu i u Hadu pod zemljom; sve to on stvara.

-Po tvojim rečima, to je u svakom pogledu čudotvoran sofist.

-Ne veruješ? Reci mi samo da li ti se čini da je postojanje ovakvog umetnika uopšte nemoguće, ili misliš da on na neki način može biti tvorac svega toga, a na neki drugi način ne može? Zar ne osećaš da si i ti sam u neku ruku u stanju da sve to nekako izvršiš?…To nije teško a svuda i brzo se obavlja; najbrže, pak, ako hoćeš da uzmeš ogledalo i da ga svuda nosiš: brzo ćeš napraviti sunce, i stvari na nebu, brzo zemlju, brzo samoga sebe i druge životinje, sprave i biljke, kao i sve što sam malopre pomenuo.

-Svakako ali samo prividno, a ne i u stvarnosti.

-Lepo, svojim si odgovorom tačno pogodio stvar. Jedan od takvih umetnika je i slikar, mislim, zar ne?“

Takav je taj „čudotvorni sofist“ koji stvara sve što hoće pa i „samoga sebe“, dovoljno je da samo uzme ogledalo i da stvara sve što poželi.

Naravno, to će stvaranje biti prividno jer će stvarati, kako mi se „čini“ samo „slike“. Jer on je „slikar, mislim“, i stvara samo prividno a ne i u stvarnosti. Čini se da je jasno da sofist stvara uz pomoć ogledala, jer ogledalo njemu pokazuje sliku, mislim, njegovu sliku. Čini se da Sokrat reče da tako sofist stvara sve, pa i samog sebe.

A ono što su školarci-filozofi shvatili iz ovoga razgovora, ne postoji: shvatili su da je Sokrat ironično rekao za sofistu da je „poeta“, i da je to dvosmisleno i zači i tvorac i pesnik.

Nije Sokrat (Platon) jedini koji ih naziva čudacima, ko god o njima govori govori o čudu i pričini. Nema ironije, postoji samo nerazumevanje onoga šta govore stari filozofi.

Sokrat je sofistu nazvao „poetom“ i to jeste rečeno dvosmisleno, kako se kaže, ali nije rečeno ironično. Sve ono što se govori za sofistu govori se i za poetu. Poeta je zatvoren u sebe kao i sofist, ide polako kao i sofist, ne poznaje spoljni svet kao i sofist. Sofisti su optuženi za kvarenje društva, a u „Zakonima“ Platon optužuje poete za kvarenje zakona. Dakle, „poeta“ jeste rečeno dvosmisleno, ali samo da bi se čitalac začudio i upitao. Ako se čovek zapita, onda može i do odgovora da dođe. Zato mislim da je na tom mestu o dvosmislenosti reči „poeta“ skrenuo pažnju neko od starih tumača, a ne novovremeni filozofi. Novovremeni filozofi se nisu zapitali, oni su samo te reči prihvatili.

Sa ovakvim filozofima i političarima ljudima nema spasa, jer u civilizaciji koja je utemeljena na lažima, obmani i samoobmani, jedino je propast izvesna.

Nisu stari filozofi nerazumljivi zato što su „proizvod sasvim drugog vremena“ i ljudi „drugog načina mišljenja“, nego su danas ljudi bez svoga mišljenja. Danas se ljudi ne uče da razmišljaju, nego se edukuju da pamte ono što im se natura, i tu postižu zavidne rezultate. I danas smo tu gde smo. To sad nije ni važno jer je kasno za popravku, nego je ovde reč o sofistima.

Dakle, Sokrat reče Glaukonu da mu je za stvaranje svega pa i sebe, dovoljno da uzme ogledalo. Prosti narod u svom praznoverju kaže za onog koji razbije ogledalo, da će imati sedam dana nazatka ili sedam godina nesreće. U svojoj praznoverici narod broj sedam smatra srećnim brojem, ali niko ne ume reći zašto je tako, i zašto se broj sedam javlja uz ogledalo. O broju sedam i o ogledalu će se govoriti na drugom mestu, a ovde samo zbog toga što imaju vezu sa sofistom.

Već je rečeno na drugom mestu da je Glaukon dobio ime od srpske reči glava. U starom Egiptu znak za broj sedam bila je čovečja glava.

Glaukon stvara ogledalom, a uz ogledalo se nalazi broj sedam. Dakle, Glaukon, glava, ogledalo i broj sedam imaju isto značenje.

06-11-2012, 10:10 AM
Srpska narodna zagonetka kaže:

- Tikva sa sedam rupa? (glava)

Narod je tako zagonetao i narod je znao da odgovori na ovu zagonetku, i samo tikvani nisu znali šta znači tikva sa sedam rupa.

Svi stari mudraci i indijski i grčki brojem sedam označavaju svest. Pet je čula, razum je šesti, i sedma je svest, tako kazuju stari mudraci. U „Bagavat-giti“ se kaže:

„ Značajna su čula, kažu; no nad njima razum stoji, od razuma veća svest je, još viši od svesti duh je.“

Razum se označava broje šest a brojem sedam se označava svest, i tako je u svoj staroj književnosti, bilo da su u pitanju bajke, filozofija ili verska književnost. Zato je Bog stvorio čoveka šestog dana, i zato je sedmi dan posvetio svome počinku. Taj sedmi dan nije radni dan, nego je taj dan dat čoveku da svetkuje Božju subotu. Taj sedmi dan se svetkuje tako što se čovek osami i u sebi preispituje, odnosno sam sebe pogleda kao u ogledalu. A to bez svesti nije moguće učiniti. To je jedini razlog zašto je Bog ljudima dao sedmi dan za odmor.

A filozofi znaju da je grčka filozofija nastala kada su se stari Grci domogli robova, i tako se kutarisali nedostojnog robovskog rada. Onog trena kada su se rešili robovskih poslova, odjednom su se počeli baviti poslom slobodnih ljudi, tj. filozofijom. Da je današnjem čoveku moguće stati pa to gledati, on bi se čudom čudio tome čudu. Dok su se bavili ropskim poslom oni pojma nisu imali da nešto tako postoji, a onda odjednom se pojavi čitava plejada čudesnih filozofa. Takvo se čudo ne pamti da je gde bilo, osim u Palestini na Pedesetnicu, kada se Sveti Duh bez vidnog ra- zloga izlio na ljude (ali ovo je nešto drugo, ovde je sam Bog umešao svoje prste).

Današnji filozofi ne znaju kako i zašto je filozofija nauka „slobodnih ljudi“, i time pokazuju da ne znaju ni početno slovo nauke kojom se bave.

Filozofija je došla sa slobodom od ropskoga rada, a sloboda od rada je došla sedmoga dana. A broj sedam označava svest, koja se u ovoj nauci jezikom mita naziva sofist. Sofist je ime dobio igrom reči od srpske reči svest, i sofist označava svest u grčkoj filozofiji.

U ovoj nauci imeđu Boga i čoveka postavljen je posrednik koji posreduje između Boga i čoveka, jer čoveku nije moguće obratiti se Bogu bez posrednika. U verskoj književnosti to je sveštenik, a u grčkoj filozofiji je to sofist, tj. svest. Da je sofist posrednik svedoči i Prodik, koji kaže da je sofist „posrednik“ između filozofa i političara.

U srpskom jeziku sveštenik je dobio ime od svesti, jer sveštenik simboliše ljudsku svest. To je samo jedan od brojnih dokaza da je ova nauka potekla iz srpskog jezika. Čovekov broj je šest jer je stvoren šestog dana, a brojem osam označen je duh. Između duha i čoveka posreduje svest, koja je označena brojem sedam. Od Platona saznajemo da je sofist taj posrednik. U dijalogu „Sofist“ razgovaraju Sokrat i Teodor, na samom početku dijaloga.

„-Eto nas, Sokrate; tačno prema jučerašnjem dogovoru, a vodimo i ovoga stranca, rodom iz Eleje, druga Parmenidovih i Zenonovih učenika.

Čovek je pravi filozof.

-Da doista, Teodore, ne vodiš neopazice stranca nego prema Homerovim rečima nekoga boga? Homer kaže da ljude koji poštuju pravdu uz druge bogove prati osobito gostinski bog i motri drskost i pravedan postupak ljudi. Možda doista i tebe prati ovakav neki od moćnijih da nas slabe u raspravljanju nadzire i pobija jer je on bog za pobijanje sposoban.

-Nije , Sokrate, strančevo ponašanje takvo, već je on umereniji od onih koji se marljivo bave prepiranjem. Meni se čini da ovaj čovek nije nipošto bog, ali je božanski. Ja naime sve filozofe tako nazivam.

-I pravo imaš, prijatelju! No ipak se čini da je gotovo mnogo teže razlik-ovati tu vrstu ljudi negoli božansku, jer doista ovi ljudi, pojavljivajući se zbog neznanja ostalih u svakojakim oblicima, obilaze gradove i ne kao tobožnji nego kao pravi filozofi gledaju s visoka na život onih dole, pa se jednima čine posve bezvredni a drugima dostojni svake počasti.“

Tako razgovaraju Sokrat i Teodor o Strancu iz Eleje, i sve što oni rekoše o njemu, to će Stranac reći za sofistu. Stranac iz Eleje u dijalogu sa Teetetom „traga“ za sofistom da bi mu pokazao to čudno biće, a to ne može niko bolje od njega učiniti jer je on sam sofista.

Navođenje Homerovih reči nije slučajno, jer Homer u svojim epovima govori istu nauku koju govore Platon, Aristotel i drugi filozofi. Zbog toga filozofi često navode Homerove reči „idući u dvoje“, jer te Homerov reči znače isto što i filozofski dijalozi. A današnji filozofi se čude zašto se neke filozofske knjige zovu „dijalozi“, kada je njima jasno da ne pripadaju tom književnom rodu.

Dakle, sofisti su „stranci“ koji putuju svetom i obilaze gradove u raznim oblicima i uče ljude. Srpskom narodu je poznato da su tako radili sveci, a naročito sveti Savo koji je ljude naučio svemu što znaju. Sveti Savo nije bio paganski bog, kako učenjaci uče, nego je Savo bio učitelj i posrednik između Boga i ljudi. A znao je i da se promeće, najčešće u prosjaka.

A svetac i svest su reči iz istoga korena i to nije slučajno, nego je tako zato što su svetac i svest istoga značenja.

Dakle, grčka filozofija je imala pojam i ime za svest, samo je ona svest igrom reči nazvala sofistom. U stvarnom životu sveštenik je simbolisao ljudsku svest, otud se svešteniku ispoveda. Ispovediti se svešteniku je isto što i „držanje Božje subote“, i isto što je preispitivanje savesti.

Koliko god ima ljudi toliko je i različitih svesti, čak i jedan čovek u jednom danu pokazuje više lica kao što čini sofista. U razne likove se prometao i morsko božanstvo Protej, čije se ime tumači da znači „prvi“. I hrišćanski sveštenik nosi ime „prota“ sa istim tumačenjem imena kao kod Proteja. Možda i imaju takvo značenje imena prote i Proteja, ali to nije značenje tih reči. Značenje reči prota i Protej je: „protiv“, a protivljenje je veština sofista.

Nema evolucije, nema revolucije, nema reformatora, jer priče o paganskim bogovima, Platonovi dijalozi, oba Zaveta i narodno praznoverje govore istu nauku.

Narod ne zna značenje svojih običaja, crkvenjaci ne znaju značenje svojih obreda i svojih Svetih knjiga, filozofi ne znaju o čemu govore stari filozofi. Niko ništa nezna a svi su ponosni na svoje znanje, osim naroda. I svi su nadali dreku na neuki narod,pa hoće da po svaku cenu edukuju prosti narod da ih ne bruka pred međunarodnom zajednicom.

Ne samo da je grčkim filozofima svest bila poznata, nego je ona bila poznata i Olimpljanima. Pored spomenutih Posejdona i njegovog sina Proteja, tu je i čuveni tvorac Hefest. Hefest je zanimljiv po tome što je ime dobio igrom reči od srpske reči „svest“, kao što je i sofist dobio ime. Kako je god sofist bio čudesni tvorac, tako je i Hefest bio čudesni stvaralac. Sve što bogovi imaju na Olimpu izgradio je Hefest, pored toga kovao je oružje svima a da nije pitao kako će se upotrebiti. Kovao je oružje i zlima i dobrima, baš kao što su tako radili kovači iz srpskih narodnih pesama. Hefest i sofist su isto i po delanju i po imenu, a to će potvrditi i Hesiod u „Postanku bogova“, gde kaže:

„Hera slavnog Hefesta bez ljubavne porodi veze

(Jer je bila u svađi i mržnji sa suprugom svojim),

Najumešnijega med svima potomcima Neba.“

Sofisti se ne rađaju iz ljubavi nego iz svađe i prepirke, zato su oni prepirači. I Homer u himni Hefestu potvrđuje ovoga boga kao učitelja.

„Muzo jasnogrla, pevaj Hefesta slavnoga uma!

On je skupa s Atenom sjajnookom poslima divnim

Ljude što žive na zemlji naučio, koji su nekoć

Prije nastavali spilje u gorama, kao i zveri.

Ali zahvaljujući Hefestu, slavnom veštaku,

Sada naučiše posle te celu godinu lako,

Smireni, provode vek u vlastitim kućama svojim.“

Zahvaljujući Hefestu ljudi su sada „smireni“ i provode vek „u vlastitim kućama“. Hefest je bio „smiren“ jer je bio „šepavko“ i „sporać“, a ipak je uspevao da stigne i veže brzog i ratobornog Areja.

06-11-2012, 10:12 AM
I Hefest je čudesni tvorac koji je stvarao čitav svet, doduše samo u slikama i na štitu. Baš tako stvara sofist u filozofiji. Ima njih i u istoriji, prepuna je istorija ovih čudesnih ljudi. Jedan od njih je bio najbolji prijatelj i ljubavnik slavnog Aleksandra Makedonskog, a ime mu je Hefestion. Kada je Hefestion umro od groznice Aleksandar to nije mogao podneti, najpre je poludeo a potom prepio i skončao. Bez Hefestiona mu nije bilo života, i ludilo mu je bila prva bolest bez njega. A današnji edukovani istoričari će povodom ovog prijateljstva, reći:

„U vreme kada je homoseksualnost bila normalna pojava, Hefestion će biti Aleksandru najbolji prijatelj i ljubavnik.“

Šta reći? osim da je edukovanim učenjacima umro Hefestion. A pored toga, oni su omogućili da se nešto tako izopačeno i neprirodno smatra normalnom pojavom. I ne samo to, oni su omogućili da se danas izruguje svima sa prirodnim prohtevima, i da se normalni i moralni smatraju smetnjom čovečanstvu u njegovom veličanstvenom uzletu.

Posao filozofa nije da piše „filozofske“ knjige i priča koješta nerazumljivo i drugima i sebi, nego da vodi čovečanstvo ispravnim putem. I da se bore sa zlom, ponajpre sa zlom u sebi a potom i sa zlom u svetu. Zato današnji filozofi nemaju nikakve sličnosti sa starim filozofima i samo kaljaju to uzvišeno ime, kao što je nekada sofistički izrod ukaljao ime sofistima.

O sofisti, tom čudnovatom ni biću ni nebiću mogla bi se napisati „sabrana dela“, jer se on javlja u raznim likovima i sa raznim imenima.O jednom njegovom obliku govori se u Platonovom „Eutidemu“.

„-Bežiš, Sokrate, reče Dionsodor, i ne želiš da odgovaraš.

-Prirodno, rekoh. Slabiji sam od tebe, tako da mi nedostoje mnogo da od vas dvojice bežim. Jer mnogo sam slabiji od Herakla koji se nije mogao boriti protiv Hidre, sofistkinje, koja je svojom mudrošću, ako joj se odseče jedna glava dokaza, stvarala umesto jedne mnoge glave, i protiv raka, nekog drugog sofiste, koji je čini mi se nedavno bio doplovio s pučine i izišao iz mora.“

Takva je ta strašna mitska zver Hidra, ako joj se odseče jedna glava „dokaza“ ona mesto nje stvara mnoge glave. A ta strašna zver je sofistkinja, baš kao što se i za sofistu kaže da je mnogolik i da ga je teško uloviti. I kaže se da se sofist lovi nekom vrstom mreže, a to je „raspravljanje“. Sada znamo kako je Heraklo ubio Hidru, a znamo da je nije mogao ubiti sam nego mu je pomogao Jolaj. Jedan, ma bio on i Heraklo, ne može savladati sofistkinju Hidru, tako se ni sofista ne može uhvatiti jednom rukom.

Strašna Hidra je zamalo besmrtna, a u istoriji je besmrtan Hidarno. Hidarno je bio Kserksov vojskovođa koji je vodio takozvane „Besmrtne“. Besmrtan je bio i Aleksandrov vezir Hidr, a besmrtan je i Hidr u islamskim legendama. Ovaj Hidr je bio učitelj mnogim slavnim ljudima poput Ibrahima (Avrama) i Muse (Mojsija), a naročito su ga poštovali sufisti ili sofisti.

Sufizam ili sofizam je mistički filozofski pokret u islamu. Za sufizam se kaže da je bio duboko prožet neoplatonizmom,ali da je bio i pod uticajem hrišćanskog asketizma. Sufisti uče da nebiće odražava biće kao ogledalo, a tako nam govori i Platon za sofistu. To je i razumljivo kada su sufisti ili sofisti iz islama, imenjaci sofistima iz grčke filozofije. O učenju sufista se još kaže:

-U čoveku je božanski duh koji mu neda da miruje sve dok ne stekne jedinstvo sa Tvorcem, jer i čovek i Tvorac imaju istu bitnu težnju. Prema tome, volja je bitnija no misao, a oblast u kojoj duh čovekov gospodari jeste njegov vlastiti unutrašnji život. Materijalni svet tela jeste sfera apsolutne nužnosti. U tom carstvu božja svemoguća volja je sve i sva,ali u oblasti čulnog i fizičkog čoveka ima relativnu slobodu. Istinski cilj čoveka u tom carstvu sastoji se u tome da tu slobodu kori-

sti tako da mu ona pomogne da nađe put sjedinjenja sa Bogom. Intelektualno verovanje i spoljni znaci pobožnosti su manje važni nego ekstatična predanost, koja je, po ovom etičkom misticizmu, najviše stanje duše, kad se duh zatvori za sve osim Boga-.

Učenje sufista se ne razlikuje od učenja sofista, jer je i kod jednih i kod drugih vlastiti unutarnji život najvažniji. Čovek je središte vaseljene, i čovek je merilo svih stvari. A što je sufizam mistički pokret, to se podrazumeva: vlastiti unutarnji život je velika misterija uvek bila. I sofist je mistik i to veliki jer se „zavlači u tamu nebića i boravi u njoj, pa ga je zbog tmine mesta teško opaziti“.

I jedni i drugi su bili putujući učitelji, samo zato što su oni isto. Sufisti imaju samo četiri molitve: K Bogu, S Bogom, U Bogu, i četvrta im je molitva Povratak. To je zanimljivo jer broj 4 ide uz „sećanje“ a „trag“ u jeziku mita znači sećanje. Zbog toga u „Sofistu“, da bi sofistu ulovili Stranac i Teetet slede njegov „trag“, i po tragu ga uloviše.

Sofist nije ni biće ni nebiće, on nema znanje a nije baš ni neznalica, on je nešto između. A utvrđeno je da se između znanja i neznanja nalazi mnenje. Zato kada se govori o sofisti uvek će se čuti reči „čudo“ i „čini se“, i tako se igrom reči tumači to čudnovato stvorenje. Platon se igra rečima i objašnjava sofistu:

„-Ta kakvo bi to moglo biti čudo sofističke snage?

-O kakvim to ljudima govoriš?

-O nekim zaista neobičnim…Ta skupina ljudi sastoji se od mnogo vrsta, kako se čini barem na prvi pogled. Mnogi naime od tih ljudi naliče lavovima, Kentaurima i drugim takvim stvorenjima, a vrlo mnogi Satirima i slabim, ali lukavim životinjama. Oni brzo menjaju međusobno izgled i svojstvo…

-Samo govori. Ta čini se da nešto čudno razabireš.

-Da. Kod svih je ljudi doista neznanje uzrokom što se nešto čini čudnovatim…“

Jasno je da bez ovih čudnih ljudi ne bi bilo ni filozofije, jer je filozofija proizašla iz čuđenja.

I Aristid se igra rečima kada govori o sofisti:

„Čini mi se…da uopšte ne poznaju ni samu reč „filozofija“, kako su je Heleni upotrebljavali i šta je značila, i uopšte ništa o tome. Zar nije Herodot Solona nazvao „sofistom“, isto kao i Protagoru?Zar Androtion nije sedmoricu – mislim na sedam mudraca – spomenuo kao „sofiste“, isto kao i Sokrata, glasovitoga Sokrata? Potom, zar Isokrat ne zove „sofistima“ stručnjake u eristici i– kako bi sami rekli – dijalektičare, dok sebe, govornike i političke filozofe zove „filozofima“?…Zar Lisija ne zove „sofistom“ Platona, isto kao i Eshina?…Mislim da je reč „sofist“ jednostavno bila op-

šti naziv, a da se pod „filozofijom“ podrazumevala neka ljubav prema lepom i zaokupljenost teorijom, opšta kultura – a ne kao danas…Čini mi se da sofiste nekako najviše napada Platon i čini mi se da je on taj koji se najviše okomio na taj poziv. Razlog tome leži što se on prezirno odnosi i prema mnoštvu i prema svojim savremenicima. Čini se, međutim, da se tim nazivom poslužio i u posve pohvalnom smislu: boga, za kojega tvrdi da je najmudriji i da je kod njega svekolika istina, naziva na jednom mestu „savršenim sofistom.“

Aristidu se često „čini“ zato što govori o sofisti jer sofista nema znanje, a čini mi se da Platon reče da ima mnenje. Aristid nam još reče da su sofisti dijalektičari, što su i sami filozofi mogli zaključiti po Platonovom kazivanju, a nisu. I sofisti i dijalektičari su borci u eristici, ili prepirači u govoru. I jedni i drugi se služe „kratkim govorom“, kod njih se može čuti uglavnom „da, da“ i „ne, ne“. Njima se može pridružiti čuvena vojna država Sparta ili Lakonija, sa svojim „lakonskim govorom“. Današnji filozofi znaju da se pod uticajem sofista razvila retorika i sposobnost dijalekttičkog mišljenja. To je dobro rečeno, ali samo kada se kazuje igrom reči a ne bukvalnim i istorijskim shvatanjem.

Ime „sofist“ je opšti naziv i u tom imenu se svašta može naći, pa se tako u njemu nađoše i „sedam mudraca“.

U staroj književnosti nema drugog rata osim rata rečima, mislima i voljom, pa ni slavnih junaka nema drukčijih.Samo takve, i nikakve druge pobede su opisane u slavnim pobedama Aleksandra, Cezara i drugih slavnih vojskovođa. A stvarni ratovi i pustošenja pripadaju veličanstvenoj civilizaciji novoga doba.

Sofisti su poznati po tome što se u svašta promeću, zbog toga je jedan slavni čovek ostao do dan danas neotkriven kao sofist. Taj neotkriveni sofista je Mojsije, koji je u istorijskom egzodusu izveo narod iz ropstva. Sam Bog je zadužio Mojsija da izvede to slavno delo. Mojsije se pokušao izvući pravdajući se da je on slab govornik, ali to mu nije pomoglo. Bog najbolje zna ko može narod izvesti, dao je Mojsiju štap u ruke i poslao ga u Egipat. To što Mojsije slabo stoji sa rečitosti nije problem, za govornika je Bog odredio Mojsijevog brata Arona. Bog će govoriti Mojsiju, Mojsije Aronu, a Aron će govoriti narodu.

06-11-2012, 10:14 AM
Tako je i bilo, Aron je govorio narodu a Mojsije je bio posrednik između Boga i ljudi i bio je „šofet“, što na hebrejskom znači „sudija“. U Bibliji je rečeno kako sudija treba da sudi,u „Ponovljenim zakonima“ se kaže:

„Sudija će svesno ispitati stvar.“

Kada sudija sudi on mora svesno ispitati stvar, jer inače može da ga grize savest ako pogrešno presudi zbog nesavesnog ispitivanja.

Sofist nije stvarni tvorac nego oponašalac, ali on „stvara imitaciju prema meri uzora.“

Apostol Pavle u poslanici Jevrejima govori kako je Bog naložio Mojsiju, kakav šator da napravi.

„ I gledaj,- rečeno mu je,- da činiš sve po prilici koja ti je na gori pokazana.“

I Mojsije načini šator, vernu imitaciju po uzoru na priliku koja mu je na gori pokazana, kao da je sofist iz grčke filozofije.

I tako, u filozofiji imamo sofiste, u islamu sufiste, u Bibliji su šofeti, a u Kartagini su sufeti. A opet, u Bibliji postoje i sevasti. Sevast je grčka reč i znači „uzvišeni“, a to je ime nosio i Cezar Avgust. Avgustovo ime znači „Uzvišeni“ kao i grčka reč „sevast“. Irod je grad Samariju preimenovao u Sevastiju (Sevastopolis), u čast Cezara Avgusta. Istorijski gledano to je vrlo čudno, niti je Avgust Grk niti mu je ime Sevast, a ipak grad po njemu dobi ime Sevastija.

Desetak vekova kasnije Ana Komnina će u svom delu „Aleksijada“, hva-liti svoga oca Aleksija zbog uvođenja novih zvanja u crkvi, a naročito zbog zvanja „sevast“. U to isto vreme u srednjovekovnoj Srbiji sudija se zvao sevast.

Dakle, sofist je sudija koji sudi po“ličnom sudu“(takvo ga poznaju i današnji filozofi). Sufet u Kartagini je suduja. Šofet je sudija u Bibliji. Sevast je sudija u Srbiji. Svi su oni sudije jer su ime dobili od srpske reči „svest“.

Svest je jedini pravi i istinski sudija čoveku, zato narod kaže:

-Najteži je sud griža savesti.

To je jedini sudija čiji sud popravlja čoveka. To je jedini sudija o kojem stare knjige govore, knjige iz doba neznanja.

A što ime Avgust i reč grčka „sevast“ ima značenje „uzvišeni“, stvar stoji ovako: Svest se naziva „uzvišenom“, a Avgust i sevast predstavljaju i znače „svest“.

Valja obratiti pažnju na ovo što govori Aristotel u „Nikomahovoj etici“:

„Ako se sreća sastoji u delatnosti saobraznoj vrlini, onda će to, razumljivo, biti delatnost najveće vrline, a to znači u smislu onoga što je najvrednije u nama. Bilo da je to onaj misleći princip u nama, ili nešto drugo što po prirodi vlada i vodi nas i ima svest o moralnom dobru i o uzvišenom, ili opet nešto samo po sebi uzvišeno i božansko, ili samo ono što je u nama najuzvišenije i božansko – tek bi delatnost te moći saobrazna vrlini koja joj je svojstvena predstavljala potpunu sreću.“

„Uzvišeno i božansko“ ide samo uz svest, jer je svest ta koja čoveka uzvisuje ka Bogu. Svest je ta što posreduje između Boga i čoveka, i koja može čoveka uzvisiti do „Kraljevstva Božijeg“ koje je na nebesima. Zbog toga gore Aristotel uz svest naglašeno govori o uzvišenom i božanskom. Zbog toga u „Sofistu“ Sokrat za sofise kaže da „kao pravi filozofi gledaju s visine na život onih dole“, jer sofist u ovoj nauci predstavlja svest.

A što tek delatnost tih uzvišenih i božanskih vrlina daje potpunu sreću, to se u Bibliji desilo kada je Bog dao Mojsiju štap u ruke. Jer štap u jeziku mita znači delatnu moć, a iz Biblije saznajemo da je Mojsije postao delatan tek kada je dobio štap u ruke.

O Avgustu se pišu hvalospevi ne zato što je on bio krasan vladar, nego zato što mu je ime Avgust (Uzvišeni). Zato će Seneka o svom ljubljenom vladaru napisati:

„Božanski Avgust,koga su više nego ikoga bogovi uzdigli, neprestano je vapio za odmorom i molio da bude razrešen državnih dužnosti. U svakom razgovoru uvek bi se vratio na to da se nada povlačenju iz službe. Njegove napore uljuljavala je lažna, ali slatka uteha, da će se jednom posvetiti sebi samom.“

Bogovi su Avgusta „uzdigli“ i zato su njega zvali Uzvišeni, i zbog toga njega zemaljska vlast nije zanimalo. A Sokrat nam kaže da su najbolji vladari oni koji ne žude za vlašću, i baš je Avgust takav. Državni poslovi su za njega veliki teret, on samo želi da se posveti „sebi samom“.

Seneka će još reći da od Avgusta sve zavisi, i da je on određivao sudbinu pojedincima i narodima. Pa mu ni to nije bilo dovoljno, nego kaže da je Avgust „mogao da ispuni svačije želje.“ Ko je taj koji može ispuniti svačije želje i odrediti sudbinu svakom pojedincu?

Samo svest to može. To nam toliko puta kazuju i filozofi i narod prosti, zato oni kažu:

-Svako je kovač svoje sreće.

Svaki kovač u narodnim pričama je isto što i Hefest sa Olimpa, i svi oni znače „svest“.

Pouzdano se može reći da je Seneka pisao istinu o svom vladaru Avgustu, jer Avgust mora biti takav već po svom imenu. To će potvrditi još nekoliko reči koje svedoče o Avgustu:

Avgustov „izvanredni duh obuhvatao je celo carstvo prirode…Bio je čovek kao iz jednog komada…I kao što je celina bila dobra, bila je dobra i svaka pojedinost, pa činio on i radio što god je hteo…Imao je dar da razlikuje duhove i karaktere i svakog da postavi na njegovo mesto…Mislio je uvek najpre na sreću države i tek naposletku pomalo na sebe…

Bilo je u njemu mnogo božanskog. Voleo bi da je mogao usrećiti celo čovečanstvo. A ljubav rađa ljubav. Koga pak vole, njemu je lako vladati…I treće: bio je veći od svoje okoline. Pored deset glasova koji su mu o izvesnom slučaju doprli do ušiju, slušao je jedanaesti, bolji, u samome sebi. Za tuđa došaptavanja bio je gluv……Sve bi pogledao sam, sudio sam i u svim prilikama imao u sebi samom najpouzdaniju osnovu. Pritom je bio ćutljive prirode i njegovim rečima sledila su dela.“

Avgust mora biti takav, a veći je od okoline i sebi samom jedino veruje. Avgust mora imati božanskog u sebi, i ćutljiv je kao i Pitagora i sofisti. Samo, ovo nije Cezar Avgust Senekin vladar,ovo je Karlo Avgust Geteov vladar. Dva Avgusta koje razdvaja devetnaest vekova, ni za dlaku se ne razlikuju. Kako se Avgusti ne razlikuju tako se ne razlikuju ni oni koji pišu o Avgustu, bez obzira iz kog su vremena. Nauka je uvek ista i ne menja se, menjaju se samo naučnici koji tumače nauku. Danas nema u nauci nekog nalik Avgustu, koji najviše veruje sebi. Današnji učenjaci su proizvod novoga doba, doba jednoumlja a bez umlja. Ili kako to danas učeni svet kazuje, oni su edukovani.

Svi koji su govorili o sofisti, Hefestu, Avgustu, sudiji, božanskom i uzvišenom, govore da su oni delatni. Svi su oni delatni pa su i stvaraoci, ili kako Aristotel reče da bi tek delatnost božanskih i uzvišenih vrlina donelo potpunu sreću.

Kada pročitamo Sokratov opis najboljih čuvara njegove najbolje države koju on gradi u mislima, i opise Cezara Avgusta i vojvode Karla Avgusta, vidimo da su oni u dlaku isti. A sa njihovim vrlinama uz delatnost, po Aristotelu, postigla bi se potpuna sreća. A mi iz pisanih izvora imamo svedočanstvo da su Avgusti imali moć da usreće ljude, i da su to i činili.

Nauka danas zna i uči da je obožavanje Avgusta bilo tako jako da je stvoren kult Avgusta kao božanstva. Kult Avgusta kao božanstva bio je nerazdvojno vezan sa kultom države u celom carstvu – država i Avgust su jedno.

Država i Avgust zaista jesu jedno, ali ne kako zna i uči današnja veličanstvena civilizacija i njena nauka. Jer i Avgust i država znače ljudsku svest, a to su i sofist, sufist, sofet, sevast, i još mnogo drugih ljudi, životinja i predmeta ima to isto značenje.

Tako se pokazuje da su sofist, sufist, sufet, šofet i sevast isto jer su to mitska imena za svest. Svest je „uzvišena“ jer posreduje između Boga i čoveka. Za te reči se kaže da su grčke (sofist i sevast), arapska (sufist), feničanska (sufet) i hebrejska (šofet). A to su reči iz „mrtvih“ jezika, školskih jezika, i te su reči nastale od srpske reči „svest“ i to im je značenje.

Svest se nekada javlja i u istorijskom liku poput Avgusta,a nekada se javlja i u liku životinja. Sokrat nam reče da sofist stvara „sam sebe, i druge životinje“. Jedan od omiljenih njenih životinjskih likova je orao. Orao je bio simbol Rimske države,a i danas neke države imaju orla na svom grbu. Imaju orla ali nemaju pojma šta taj orao znači, niti se ponašaju onako kako bi dolikovalo onome koji ima orla na grbu.

Danas orla prisvajaju neuki, zabludeli i propali, a nekada su se njime ponosili Zevs i Avgust.Ponose se i ovi sadašnji ali samo u svojoj zabludi. Orao je pouzdani čuvar morala, zato su oni u zabludi što ga prisvajaju. Oni su orla uzeli iz sofističkog nagona da oponašaju, a oponašali su vladara sveta,Rim. Ali to im ništa ne vredi jer ne oponašaju „po meri uzora“ kao pravi sofist, nego čine kako je njima drago.

Zato bi njima više odgovaralo da su uzeli za grb neku drugu životinjku, koja takođe predstavlja svest. Naprimer, lisicu. Ako im se lisica čini nedostojnom, mogu uzeti sedmoglavu aždahu ili neku sličnu nakazu, ako im se čini da bi im bolje uisalo.

Jer sofista ima onoliko koliko ima ljudi na ovome svetu, i neizbrojivi su njegovi likovi. On čoveka može odvesti na nebo ali ga može baciti i u pakao. Zato Dostojevski kaže:

„Savest bez Boga je užas, ona može da zabludi do najnemoralnijih granica.“

Tako kazuje najznačajniji čovek novoga doba, i najbolji poznavalac čoveka. Dostojevski jeste vremenski iz novoga doba ali on ne pripada ovoj današnjoj veličanstvenoj civilizaciji, jer on ima znanje a današnja nauka ima zabludu i umišljeno znanje.

A Dostojevski nije genije onako kako danas o njemu znaju i govore, nego je on čovek znanja i to svoje znanje daruje ljudima. Ali mu je trud uzalud jer ga ljudi ne žele razumeti.

A što je Dostojevski najveći poznavalac ljudi, to je i razumljivo jer on sebe predstavlja kao svest. Kao što su stari filozofi svojim imenom i samim sobom predstavljali nauku koju uče, tako je i Dostojevski samim sobom predstavljao svoja dela i svoje književne likove. Zato mi znamo da je Dostojevski bolovao od padavice, jer se tom bolešću označava svest.

I tako Dostojevski sam sebe predstavlja kao svest, i on nije jedini koji se tako predstavlja.

Padavičara ima više u staroj književnosti a najpoznatiji su apostol Pavle i prorok Muhamed. Ako bi učenjaci nanovo čitali stare knjige mogli bi i razumeti zašto su neki ljudi bili padavičari. Za početak bi im pomogle ove Fjodorove reči:

„Svest je bolest. Bolesti ne potiču iz svesti (to je jasno kao aksiom) – sama svest je bolest.“

A sami treba da se dosete kazivanja starih filozofa kako je neznanje bolest, i da sofista nema znanje.

06-11-2012, 10:20 AM

Almasa 80
06-11-2012, 08:00 PM


12-11-2012, 12:49 AM

Falsifikovanje se kažnjava po zakonu, pisalo je na jezicima svih naših naroda i u oba njihova pisma, na svakoj našoj papirnoj novčanici. Kada si tu rečenicu prvi puta pročitao, nisi znao šta znači ta riječ - falsifikovanje, krivotvorenje, falsifikuvanje - niti si imao jasan pojam o tome šta zapravo znači biti kažnjen po zakonu. Imao si sedam godina, riječi su ti se u glavi slagale po nekom razigranom rasporedu mašte, izvan pravila i smislova odraslog svijeta, pa si slutio da je kažnjavanje "po zakonu" nešto kao "dobiti po guzici" ili "po njušci" i "po prnjokalici". Novac je ozbiljna stvar i na njemu pišu ozbiljne stvari tako da je kažnjavanje "po zakonu" ozbiljan način da se objasni kažnjavanje "po njušci".

Godinama kasnije shvatit ćeš smisao te prijetnje, kao i raspored jezika i pisama naših naroda, ravnopravnost u kazni i strahu od nje, sumnju da je svaki tvoj narod sklon falsifikovanju i krivotvorenju - šta god to značilo, ali ćeš naučiti i nešto što na novčanicama ne piše, a što će zauvijek odrediti tvoj odnos prema njima. Uništavanje, spaljivanje i bacanje novca u smeće strogo je zabranjeno, kažnjivo po zakonu kao i krivotvorenje. To znači da tvoj novac nikada nije sasvim tvoj, nego si ga samo posudio od države i dužan si ga vratiti u ispravnom stanju, kao što odrasli prije odlaska u penziju vraćaju u radni kolektiv uniforme civilne zaštite.

Taj zakon prekršio si, ne znajući za njega, prvi puta kada si imao šest godina. Uzeo si onu najmanju kovanicu od pet para, stavio je na tračnicu i čekao da naiđe tramvaj. Nakon što je on prošao, sagnuo si se da vidiš šta je ostalo od nje. Bio si razočaran. Tih pet para bilo je istih onih pet para prije prolaska tramvaja, samo su brojevi i slova bili malo izgrebani, a novčić je bio vruć. Očekivao si puno više od toga. Mislio si da će tramvaj, ta velika i opasna stvar od čelika, puna debelih i teških ljudi, koja ti se činila težom od Trebevića, samo što nije bilo vage koja bi ih izvagala i usporedila, nakon što pređe preko male žute kovine, tih pet para pretvoriti u ništa. Želio si vidjeti kako to ništa izgleda i nisi se mirio s tim da je ono sasvim obično, da ga nema ili da tramvaj uopće nije opasan po najmanju od svih kovanica, a opasan je po tebe ako se nađeš pod njegovim kotačima.

Nekoliko dana, sedmica ili mjeseci kasnije ponovio si eksperiment, ali nisi imao pet, nego si na tračnice stavio deset para. Rezultat je bio puno bolji, novčić je bio uništeniji, a ništa je postalo vidljivije. Tako si shvatio prvo i najvažnije pravilo kada je riječ o kovanicama na tramvajskim šinama: Što je novčić deblji, veći i vredniji, to je vjerojatnije da će ga tramvaj uništiti. Na kraju si na šine stavio pet dinara ili pet stoja za koje se tada moglo kupiti pet kesica sa sličicama Fudbaleri i timovi, tramvaj je prošao, a iza njega ostao je skoro sasvim spljošten okrugli komadić metala kojeg nikome ne bi mogao utrapiti kao pravih pet stoja. Tako je, barem što se tebe tiče, završila priča o stavljanju kovanica na tramvajske šine. Nisi o tome nikome pričao, jednostavno nije bilo zanimljivo. Radilo se o nečemu kroz šta čovjek sam u životu prođe i nema potrebe to podijeliti s drugima. Niti se takvih stvari imaš razloga stidjeti, niti si ponosan na njih.

Međutim, rastao si, živio u tom gradu, svakoga dana prelazio tramvajsku prugu i nije prošlo mjeseca a da ne ugledaš nekog dječaka kako pažljivo, da ga nitko ne vidi, kovanicu stavlja na tračnicu i čeka da naiđe tramvaj. Prolazile su generacije, nova djeca upisivala su se u školu, prošla djeca već su išla u vojsku i uvijek, baš uvijek, bio je na Titovoj ulici ili na Obali taj dječak, novi dječak, koji provjerava šta će se dogoditi kada tramvaj pređe preko kovanice. I dalje nitko o tome nije razgovarao, niti su o tome pisale novine, niti je ijedan dječak ikada kažnjen jer uništava novčić, to najmanje od svih vrijednih državnih dobara.

Neki gradovi imaju fontane želja, a Sarajevo takvu fontanu nije imalo, barem otkad se ukinula i u nešto drugo pretvorila ona najljepša prodavnica igračaka koja je 1974. postojala malo niže od Olomana, u kojoj su ti za rođendan kupovali lego kockice i u kojoj je postojalo pravo jezerce s vodopadom u koje su odrasli za neku svoju sreću ubacivali sitniš. Ali postoje i gradovi koji nemaju tramvaje i u kojima dječaci odrastu a da nikada ne provjere može li se novčić pretvoriti u ništa.

Papirni Pajac
12-11-2012, 08:08 AM
Sarajevski nekrologij

6. II 1961.
''S Bašagićem sam se upoznao kad je on bio težak bolesnik od tabesa. Već sam o tome pisao u Novom Beharu i Hrvatskoj Reviji,
ali ovo ne objavih nigdje. Nakon možda i godinu dana po našem upoznavanju, pričao mi je u nekom tugaljivom raspoloženju o porijeklu svoje bolesti.
Dobro se sjećam da je rekao: ''Sve je ovo meni zbog jednih rukavica.''
Bilo mi je neshvatljivo, a onda je on uzeo da govori kao da sam sa sobom govori.
Baron Kučera je svake godine preko zime sazivao sijelo i balove, na koje je redovno zvao moga rahmetli oca,
a kad sam ja počeo studirati, onda i mene. Tu je bila krema sarajevskog društva. To se dogodilo jednog ramazana.
Otac rahmetli ne htjede da ide, a ja navalio da idem. Otac me odvraćaše da ne idem. ''Bit će sijela i iza ramazana, pa ćemo onda otići.''
Ali ja se ne dadoh smesti. U oca su bile jedne krasne sive rukavice od hiršledera, pa ih ja uzeh. Nešto mi se izvanredno sviđalo.
Bio sam u crnini, kako se i išlo na ova otmjena sijela. Tokom jedne plesne tačke prolazio sam između plesača,
a kako su mi bile one rukavice na rukama činilo mi se da su svi zurili u mene.
I zbilja sam čuo dok su prolazili mimo mene, kako se sašaptavaju, i jasno sam razabirao riječi Handschuhe, Handschuhe.
Vidio sam da niko ne nosisive rukavice i frak i strašno mi je bilo neugodno. Iako je bio ramazan, odoh u pokrajnju sobu, u buffet, i počeh piti vino.
Iza toga već podnapit odoh u kupleraj, gdje nađoh svog kolegu sa studija Zaharadku. Dođe nam kupler i poče nam hvaliti dvije cure koje je istom dobio iz Beča. Rekosmo mu da ih dovede. Zbilja bile su obje lijepe, ali jedna mi se osobito svidjela.
Htio sam s njom ''ići u sobu'', ali me stade Zaharadka moliti da je njemu prepustim, a s onom drugom odoh ''na sobu''.
Prođe nekoliko dana, a u mene se pojavi glavobolja, a poslije se ustanovi da je to sifilis.
Dobivao sam Salvarzanove injekcije, ali ne istrajah do kraja, nego kad mi bi bolje, prekidoh sa liječenjem. Eto vidiš, sve je ovo meni zbog rukavica.''

Papirni Pajac
12-11-2012, 01:23 PM
Sarajevski nekrologij (Prema priči Fehima Spahe)
''Reis-ul-ulema Azapagić i članovi Ulema medžlisa razišli se na ljetovanje, i nikoga nema u Ulema-medžlisu.
Jednoga dana došao baron Kučera, pa nikoga nema u kancelarijama. Pođe u dvorište Careve džamije, a tu podvornik Ulema-Medžlisa zapregao rukave i uzima abdest na česmi.
I ovakav se, otprilike, poveo razgovor:
- Nema presvijetlog reis-efendije?
- Nema, otišo u Posavinu.
- A Ahmed efendija Dizdar?
- Otišo u Mostar, u lopindže.
- A drugi članovi?
- Sve se razišlo.
Kučera izvadi vizit kartu i htjede je dati podvorniku.
- Evo, pa predaj gospodi kad dođu!
Podvornik, u koga su bile mokre ruke, naišareti Kučeri silah i kratko će mu:
- Metni-der mi ovdje!''

Almasa 80
23-11-2012, 06:26 AM

Lovačke trube označile su početak, početak lova na nevine i kraj njihova života. Livade i šume odzvanjale su zvukovima limenih instrumenata koji su narušili inače savršen mir toga prelijepoga kraja. Deseci ljudi odjevenih u skupocjenu odjeću i naoružani skupim puškama krenuli su u svoj krvavi pohod, u lov. Dobro naoružani i žedni krvi traže stanovnike šume - životinje koje nisu niti svjesne grozote koja im se približava. Neke od njih danas će platiti životom lovačku strast za ubijanjem. Njihov kraj je neizbježan. Pucnjevi, trube i smijeh uvijek uspješno nadglasavaju tihu bol i krike patnje koju proživljava 'plijen'. Zabava za lovce znači patnju za životinje.

Da bi osjećaj superiornosti nad prirodom bio potpun, potrebno je pokoriti 'domaće', a ne samo ubijati divlje. Psi ovdje imaju ulogu poslušnih robova, spremnih ubiti i biti ubijeni. Mnogi lovci sa sobom vode svoje 'trupe' koje će za njih obavljati prljave poslove i pokazati koliko okrutni mogu biti za volju svojega gospodara.

Za psa je bitno da je brz, jak, da ima dobar njuh i da je poslušan. Najbolji među njima bio je Bobi. Unatoč svojim godinama, još uvijek je bio brži i spretniji od većine mlađih pasa. Uvijek se isticao svojom snalažljivošću pri hvatanju plijena, svojom brzinom i opažanjem. Ali i okrutnošću kojom je 'dovršavao' posao svoga gospodara. Često je morao dokrajčiti žrtvu koju bi gospodar pogodio sačmom. Bobi je svojim oštrim zubima i čvrstim ugrizom lomio vratove, davio i ponekad rastrgao pogođene i ranjene životinje.

Kad je Bobi dobro obavio svoj posao i gospodar je bio zadovoljan. Mnogo puta ga je velikodušno nagrađivao i hvalio pred svojim prijateljima, što je Bobiju godilo i zbog čega je bio ponosan pred drugim psima iz svoga kraja. Njih dvojica bili su nerazdvojni, Bobi je godinama slijedio gospodara kroz sve prilike, jednako vjerno i odano kao i prvoga dana. Dok je gospodar kratio vrijeme u gostionicama i kletima, Bobi ga je uvijek promatrao svojim toplim očima i bio spreman odazvati se i na najmanji pomak gospodareve ruke.

Gospodar je hranio i pazio Bobija, dijelili su ručak, doručak i večeru. Sve što je gospodar imao dijelio je s Bobijem. Divno ih je bilo vidjeti zajedno, velika je to ljubav bila. Kad bi se vratili kući, Bobi se prihvatio svoga posla i veoma ozbiljno čuvao kuću. Svi su znali da je bolje ne ulaziti u dvorište dok ga Bobi čuva.

Tako su godinama njih dvojica sretno živjeli; cijele dane provodili su zajedno, išli u lov i šetali, i svi koji su ih poznavali znali su kakvog krasnog psa ima gospodar i kakvog gospodara ima pas. Odlazak u lov bio im je gotovo navika, jer su lovili skoro svakoga jutra.

Zajedno su bili i svake nedjelje, baš kao i ove. Dan je počeo kao i svaki drugi, ni po čemu različit od bilo kojeg drugog. Od kuće su krenuli dosta rano da bi već u sedam sati bili u šumi.

Gospodar je imao dobar dan, već je ubio nekoliko lisica i to je bio odličan plijen, ali ubijanje je ovisnost - nikad ti nije dosta. I Bobi je bio umoran, ali gospodar je tjerao svoje. Morao je uloviti još barem jednu da zadovolji svoj nagon.

ŠŠŠŠŠ... nešto je zašuškalo u grmlju. BANG! Zasjeda je uspjela! Još je jedna lisica ubijena, majka malih lisiča sada je mrtva, lisičići su postali siročad. Ali mala je to cijena za jednu odličnu lovačku priču.

Vrijeme je da pas obavi posao, da dovuče njeno mrtvo tijelo. Bobi je skočio iz grmlja, glasno režući te ju krenuo zaklati ako je još živa. Bilo je to nešto uobičajeno, radio je to već mnogo puta. Već je raskesio svoje zube želeći je priklati jer je još disala, ali dogodilo se nešto što ga je potpuno promijenilo. Vidio je njene oči, one su plakale. Iz grmlja svega korak dalje virile su dvije male glave. A iz očiju lije i dalje su tekle suze. Znala je da ostavlja svoju djecu.

Bobi je to vidio. I iz njegovog oka potekla je suza. Vidjevši lisicu mrtvu, znao je što je učinio. Njegovo srce je puklo. Jedna lisica je umrla pred njegovim očima, kao i stotine lisica prije nje. Bobi je tek tada vidio koliko je loše to što je činio za svoga gospodara.

'BOBI ŠTO JE!' prodro je glas iza njega. Gospodar je stajo začuđen, ali i strašno ljut. Zavrnuo je lisici vratom i bez ijedne riječi otišao nazad. Bez riječi pohvale, bez tapšanja, bez smiješka... krupnim koracima gospodar je krenuo kući.

No, Bobi je ionako bio pretužan da bi ga udobrovoljilo gospodarevo hvaljenje. U ovom trenutku Bobi je htio biti sam u svojoj boli. Pred očima bile su mu samo lisičine suze i pogled malih lisiča koji su promatrali svoju majku kako umire.

Te večeri gospodarica je napunila Bobijev tanjur. Gospodar je samo uvrijeđeno i ljuto sjedio, duboko razmišljajući. Odjednom je progovorio: 'Morat ću nabaviti novog psa! Ovaj je star i umoran.' Govorio je kao da Bobi nije bio u sobi. Godinama mu je pričao, tepao, povjeravao se, a sada govori kao da Bobija nema.

Ali Bobi je znao što gospodar govori. Bobi je razumio svaku njegovu riječ. 'Obavit ću to poslije večere,' rekao je smireno. Bobijevo srce je puklo. Čovjek kojemu je posvetio život, čovjek kojega je smatrao prijateljem, čovjek čije je tapšanje i dobacivanje toliko volio - sada ga je izdao. I misli ga zamijeniti kao stare istrošene hlače novima.

Shvatio je da je to sve bila velika laž i da prijateljstvo nikada nije ni postojalo. Nikada nije bilo obostrano. Postojao je gospodar i pas - njegov slijepo odani sluga.

Kad je večera završila, gospodar je nastavio s obećanjem. Skinuo je mirno pušku sa zida i uzeo jedno punjenje. Sudbina stotina životinja čekala je sada i Bobija.

Gospodarica ga je još jednom pogledala, vjerojatno da ne zaboravi kako je izgledao, makar je njoj jedino bilo bitno da ne prlja kuću i ostavlja dlake. Ona će biti zadovoljna novim štenetom.

Gospodar je otvorio vrata i tiho rekao: 'Idemo Bobi.' Izrekavši to kao da mu je žao...

Bobi je ustao. Pognute glave i drhtećih nogu, izašao je iz kuće. Odjednom je osjetio hladnoću noći, kojih je na stotine proveo čuvajući i pazeći kuću koja će mu sada postati grobnicom.

Na kraju dvorišta bila je jedna rupa. Gospodar je polako krenuo prema njoj, a Bobi ga je još uvijek slijepo slijedio. 'Dobro je da je nisam zatrpao, sad će mi dobro doći,' pomislio je. Bacio je kost u rupu kako bi Bobi skočio u nju. Bobi je znao. Ušao je u rupu. Jedva je čekao kraj. Izdaja ga je slomila. Slomio ga je pogled lisice i suze malih lisiča. Slomio ga je pogled gazdarice za koju je on bio samo stvar. Stvar koja se može zamijeniti. Ali izdaja najboljeg prijatelja skrhala ga je. Htio je umrijeti, htio se riješiti patnje.

Spustio je glavu na noge i nježno zatreptao. Vjerojatno je još u njegovom srcu postojala trunka nade da će gospodar spustiti pušku i predomisliti se. Mirnu noć prekinuo je pucanj, počeo je lavež pasa. Iz svih dvorišta čulo se uznemirujuće lajanje, kao da su se psi opraštali od Bobija.

No, jedno dvorište bilo je mirno. Tiho. Samo u jednom kutu dvorišta bila je nabacana svježa zemlja. Čak nije bilo nikakvog obilježja da tu netko počiva. Samo zemlja koju će prekriti trava...

Već sljedeće jutro, u dvorištu se čuo smijeh. Svi su bili sretni zbog 'novog člana obitelji', zbog novog oštrog lovca. Gospodar je nabavio novog psa, svojeg novog najboljeg prijatelja i slijepo odanog slugu.

A u kutu dvorišta niknuo je cvijet. Prekrasan divlji cvijet. Cvijet koji svojom ljepotom otkriva svoju dobrotu. Bobi ipak nije bio bezdušni sluga okrutnoga gospodara. Iako je umro za njega, više nije za njega ubijao. U cijelom dvorištu bijaše to najljepši cvijet...

23-11-2012, 08:02 AM
- Jos od doba drevnih Grka do dan danas, filozofija i nauka su se slozili da je covjek u sustini racionalan. Ne slazem se bas.!

- Ako netko promatra i proucava drugu osobu bez da prvo prouci sebe, kako cemo znati je li nas sustav odgovarajuce izvorno postavljen?! Kako znamo da smo pouzdani.?! nemamo dokaz.!

- Samo je jedan nacin da dobijemo pristup istini,.. a to je da nista ne ocekujemo.!

Robert De Niro, Red Lights

Almasa 80
23-11-2012, 06:42 PM

23-11-2012, 07:39 PM
America's not a country, it's just a business..!

Brad Pitt, Killing Them Softly :sweat:

Almasa 80
23-11-2012, 07:50 PM
:D Ameriko cemeriko...sta ce meni Amerika i zlato sto sja :zubo:


Almasa 80
24-11-2012, 07:48 PM
Imala sam dilemu,odnosno trilemu gdje ovo smjestiti :D

"Što god je neko dodirnuo, treba da to ponese sa sobom. Ako zaboravi, valja ga potsjetiti. Ne radi se tu o ponosu na svoje porijeklo, koji je uvijek pomalo sumljiv. Radi se o tome da se ništa preživljeno ne poriče. Vrijednost je čovjeka u tome da nosi u sebi sve što je doživio i što doživljava. Tu spadaju zemlje u kojima je živio, jezici koje je naučio, ljudi čije je glasove slušao. Tu spada i njegovo porijeklo, ako može o njemu nešto saznati."
Elijas Kaneti: Igra očiju

25-11-2012, 03:13 PM
iskrenost je, izmedju ostalog,.. izjavit da su upravo tvoje noge te koje smrde.! :sweat:

25-11-2012, 03:16 PM
jedino iskrenost mozda moze i izlijecit ovu smrdljivu situHaciju.! :mrgreen:

Almasa 80
25-11-2012, 06:27 PM
Nema toga ko se na boji čega, da ničega, ano hlada svoga.


Iz putujućeg cirkusa pobjegao je lav. Nedaleko odatle jedna stara domaćica šila je kraj otvorenog prozora. Kroz prozor je odjednom uskočila životinja, kao munja projurila mimo nje i sakrila se ispod stepeništa. Zaprepaštenoj ženi se učinilo da je to bio magarac i ljutita zbog blatnjavih otisaka što ih je ostavio po parketu, krenula prema stepeništu da ga metlom istjera. Počela ga je nemilosrdno tući metlom. Životnjia je drhtala od straha, a ljutita žena je udarala sve jače i jače. Nedugo zatim stigla su četiri čovjeka sa puškama za uspavljivanje i mrežom…i zvijer je ponovo ulovljena. Prestravljeni lav se mirno predao, jedva čekajući da ga osolobde od ove užasne žene. Kad je domaćica otkrila da je sve vrijeme ustvari tukla lava, a ne magarca, onesvijestila se istog trenutka i nekoliko dana nakon toga ležala bolesna.

Žena je u svojoj podsvijesti imala sliku magarca…u skladu sa tim tako se i ponašala. I tu nije bilo mjesta za strah. Sve dok se to dešavalo, lav ju je 'doživljavao' kao vrlo moćnu i bio je u paničnom strahu od nje. Kad je žena pak otkrila svoju zabunu, ukorijenjeni strah se povratio i premda je lav bio uhvaćen i izolovan, ona je ipak reagovala shodno tom strahu tj. pala je u nesvijest pa se razboljela.

Najveće otkriće u istoriji čovječanstva je da čovjek mijenjajući svoje stavove u podsvijesti, mijenja i vanjske manifestacije u svom životu. I da podsvijest ne pravi razliku između onoga što je stvarno i onoga što sebi umislimo.

29-11-2012, 10:16 PM

Bosanski protestant
Izvod iz romana Ševke Kadrića

- Jedan od najslavnijih albanskih pjesnika, Pashko Vasa, postao je poznat po jednom jedinom stihu: “Nemojte gledati crkve i džamije, vjera Albanaca je albanstvo”. To je stih na kojem je zasnovano albansko jedinstvo od pada turskog carstva do danas. Interesantno je da je Vasa bio inspirisan onim što su Bosanci učinili na Kosovu polju vođeni svojim junakom Zmajem od Bosne. Albanci su tada shvatili ono što mi nismo shvatili do danas - rekao mi je bosanski ratnik uvodeći me u priču o Husein-begu Gradaščeviću.

Na sat hoda od Gradačca, na mjestu na kojem rijeka pravi veliki luk, 1827. godine kmetovi kapetana Huseina bega Gradaščevića kopali su jarak širine tristopedest stopa, dužine deset hiljada stopa, a dubok preko njihovih glava. Na stotine ih je svaki dan ranom zorom dolazilo od svojih kuća, ulazilo u jarak i kopalo, dok im se glina lijepila za lopate, noge i opanke. Tovarili su zemlju u pletene vreće i nosili je do nasipa na leđima, preko drvenih skela. Prljava voda curila im je niz leđa ostavljajući mokar i utaban trag do nasipa. Praveći nasip istovremeno su produbljivali i formirali buduće vodeno korito.
Kapetan je povremeno jahao pored njih na rasnom konju, gledao radove i odlazio da sanja svoj nedosanjani san. Želio je napraviti od ovog poluotoka kod mjesta Čardak, sa tri strane ograđenog vodom, adu na kojoj će podići dvor i konak. Bila je jesen kada su kmetovi probili i onaj dio zemlje koji je dijelio kanal od rijeke. Voda je svom silinom navalila i Čardak je ostao u vodi, otrgnut od kopna. Kmetovima je laknulo jer su se riješili kopanja, gline i blata, a kapetan Gradaščević je bio tek na pola puta, jer bijeli dvor još nije bio sagrađen.
Kapetanove snove ostvarivali su majstori svih zanata podižući most, podzide i prave zidine na kojima se uskoro zabijelio konak, koji je bio bjelji i ljepši od onog koji je njegov otac, Osman kapetan Gradaščević sagradio ranije u Gradačcu. Husein je na adi gajio pčele da mu zuje oko dvora i mirisu cvijeće, a on se prepustio prepiskama sa vladarima i drugim kapetanima, lovu na jelene i sanjarenju o Bosni bosanskoj.
- Ovo je pravo mjesto za užitke, plemeniti beže - govorila mu je žena, Sajma, mameći ga mirisom kafe i ženskim dražima.
- Bosna je ovo, hanuma, Bosna. Ovdje je i užitak izmiješan s krvlju - odgovorio je prinoseći ustima fildžan vrele kafe. Pogledom je milovao njeno otkriveno lice, a zatim otvorio pismo koje je stiglo od crnogorskog Vladike.
” ... tvrdu ti božiju vjeru dajemo da ćemo od sada u napretku biti zajedno i krv svoju prolijevati za vjeru i slobodu našu” pisao mu je Njegoš.
Zagledao se u papir, odmahnuo glavom i više za sebe rekao:
- Vjere nam nikad nisu bile iste vladiko, ali planine, jezik i protivnik sada jesu...
- Šta kažeš beže? - upitala je Sajma, nudeći mu suhe šljive i orahe umočene u med.
- Ništa Sajmo - odgovorio je zagledan u pismo - ništa dušo - nastavio je privijajući se na njene grudi u konaku koji je odvojio vodom od ostalog svijeta.
Dok je Husein mirno ležao u Sajminom krilu, u Travniku je turski vezir Ali Namik-paša diktirao pisaru, sav zajapuren, pismo za sultana u Stambolu.
”Vaša svjetlosti, vašom milosti sam imenovan vezirom i trebalo bi da upravljam ovim neobuzdanim narodom, ali nemam moći. Za vaše reforme neće ni da čuju. Oni žele da ustraju u svojoj tvrdoglavosti i da budu nezavisni, odvojeni od carstva sultanovog. Ni jedan se jezik osim bosanskog ne govori kod njih. Oglušili su se o moj poziv da dodju u Travnik, nego su u Tuzli posljednjeg dana februara ove, 1831. godine, formirali pobunjeničko bratstvo, za čijeg su vođu izabrali kapetana Husein-bega Gradaščevića. Sve govori da pripremaju vojsku i napad na Travnik.”
Krajem marta grane su počele pupiti, proljeće je mamilo toplinom, ptice su svijale gnijezda dozivajući se cvrkutima, a konjanici su stizali sa svih strana u Gradačac na težačkim konjima.
- Pod oružjem i na konjima imamo oko 4000 ljudi koji čekaju da nas povedeš na Travnik - govorio je Ali-aga Fidahić Huseinu-begu čekajući da i on uzjaše konja.
- Ko nam je u vojsci? - pitao je kapetan Gradaščević.
- Svi oni kojima je slobodna Bosna na srcu, i muslimani i kmetovi kršćani obje crkve.
- Takva Bosna jedino i može da bude, moj Fidahiću - klimao je glavom beg - a šta je sa agama i begovima iz Hercegovine? - nastavio je čekajući odgovore na pisma poslata Smail-agi Čengiću u Gacko, Ali-agi Rizvanbegoviću u Stolac, Pašagi Redžepagiću u Nevesinje i Sulejman kapetanu u Ljubuški.
- Koga nema bez njega se mora, Husein-beže.
- Šta je sa mojom braćom, Osmanom i Ahmedom? - pitao je gledajući u pravcu konjanika i njihovih kapetana ne bi li braću ugledao.
- Ni njih nema - šaptao je tiho, da samo on čuje.
- Lakše ćemo izaći na kraj s Turcima nego sa sobom - zaključio je Zmaj od Bosne prije nego što je izvadio sablju iz korica i podigao je put neba:
- Uz Allahovu pomoć, za slobodnu Bosnu!
- Za slobodnu Bosnu! - zaorilo se gradačačkom kapetanijom.
- Za slobodnu Bosnu! - izgovorio je Husein-beg desetog dana u slobodnom Travniku iz kojeg je vezir pobjegao.
- Naš ratni saveznik Mustafa-paša je potpuno potučen od vojske Velikog vezira u tri velike bitke kod Prilepa, Tikveša i Velesa, plemeniti beže - šaputao je aga Fidahić Husein-begu tek prispjelu tužnu vijest.
- Ako su ga Arnauti izdali, mi ne smijemo - rekao je Husein-beg, skočio je sa mindera kao gromom opečen i tražio da se vojska prihvati oružja.

Na putu prema kosovskom polju Husein-begova vojska je narastala kao bujica poslije obilnih kiša. Hiljade konjanika je pjevalo pjesmu slobodi hitajući u susret sultanovoj vojsci. Na čelu kolone jahao je Zmaj od Bosne, srednjeg stasa, snažnih ruku i šaka, blagog pogleda, jakih i skoro spojenih obrva. Na licu su mu se vidjeli tragovi zabrinutosti i straha; nije se plašio bitke protiv Turaka ali mu je bilo žao što braća i ostala bosanska vlastela ne jaše uz njega kad se bije bitka za Bosnu. Uznemirile su ga i vijesti da je srpski knez Milos Obrenović podigao svoju vojsku i ponudio sultanu da napadne Bosance sa leđa. Čak je napisao i pismo Husein-begu prijeteći mu ratničkom sabljom.

-”Čuvaj sam to malo jela što imaš pred sobom, ja sam svoju zdjelu prevrnuo... Uvijek i svuda sam spreman da te dočekam. Moja sablja je sjekla prije nego što je tvoja bila iskovana.” - diktirao je pismo za srpskog kneza.

- Pećka tvrđava nam je važna u bitkama protiv sultanove vojske ali i da leđa od srpskog kneza čuvamo - rekao je odanom agi Fidahiću umjesto naredbe. Iskusni i hrabri ratnik Fidahić za nekoliko dana je osvojio na juriš tvrđavu u Peći. Čuvši da je pećka tvrđava pala u ruke Bosanaca, Veliki vezir je krenuo svom silinom iz Skoplja na pobunjenike. Tjerao je konja u galopu sustižući svoju prethodnicu, pa se podigao u sedlu i pogledao kolonu iza sebe. Samo je prve čete mogao vidjeti, ostale su bile prekrivene oblacima prašine podignute konjskim kopitama.
- Vidjećemo bosanski gazijo ko će koga danas nadjačati - prijetio je vezir glasno, ponesen snagom vojske koja je jahala za njim.
Dvije vojske sukobile su se u mjestu Lipljan na Kosovu. Oko dvadeset hiljada konjanika borilo se isukanim sabljama. Pod Husein-begom je posječeno pet konja, a on je odnio i slavu i pobjedu. Veliki vezir je poražen i potučen jedva izvukao živu glavu bježeći prema Skoplju.
- Da gonimo zmiju, beže? - pitao je aga Fidahić.
- Vojska traži vrijeme za odmor, od turske zmije ostala je samo glava, a i ona je na smrt preplašena.

Nakon nekoliko dana u Stambolu se u gluho doba noći začula lupa na vratima Omera Latasa, mladog janjičara koji je iz Glamoča poslat u vojnu školu.
- Ko je? - u bunilu je pitao Latas, pružajući ruke prema sablji prislonjenoj uz jastuk.
- Sultanovi sejmeni - čulo se ispred vrata.
- Jesi li ti iz Bosne Omere? - pitao ga je sultan Mehmed II.
- Nisam iz Bosne, ali Bosance i Bosnu dobro poznajem, presvijetli.
- Da li si čuo za pobunu kapetana Gradaščevića?
- Priča se po dvoru - odgovorio je.
- Priča li se šta im je namjera, Omere?
- Svašta se priča ali narod više dodaje, presvijetli.
- Šta je dodato?
- Da Gradaščević namjerava na Stambol udariti.
- A šta ti misliš kakve su mu namjere?
- Gradaščevića ne interesuje ništa osim njegove Bosne i Gradačca, plemeniti.
- Ali Gradaščević je blize Stambolu, nego Gradačcu.
- Njemu su svetiji gradačački dvori od sultanovih odaja na Bosforu.
- Šta bi ti uradio kad bi bio na mom mjestu? - pitao ga je sultan radoznalo, odahnuvši s olakšanjem.
- Poslao bih dva glasnika u Bosnu, presvijetli. Jednog kapetanu Gradaščeviću sa viješću da je svojom hrabrošću i vojničkim pobjedama zaslužio vezirsko mjesto u slobodnoj Bosni, a drugog hercegovačkim begovima i agama uz obećanje da će oni dobiti vlast ako ga napadnu sa leđa kad se bude vraćao kući.
- Ali sultanova riječ je velika, ona se ne smije mijenjati kasnije.
- Plemeniti, to neće biti vaša riječ, već nekoga od vama odanih.
- Šta ćemo ako ne bude tako?
- Jedino što imam, a uvijek pripada vama je moja glava.

29-11-2012, 10:17 PM
Nekoliko dana kasnije Veliki vezir je Zmaju od Bosne poslao dvojicu izaslanika, Ibrahim-pašu i Ahmed-pašu koji su ga, uz pozivanje na Allaha kao svjedoka, obavijestili da se može mirno u Bosnu vratiti, a da sultan sprema ferman o samostalnosti Bosne i ustoličenju njega, Husein-bega Gradaščevića, za vezira Bosne. Veliki vezir je istodobno poslao iz Skoplja još dva glasnika, jednog tuzlanskom kapetanu Mehmed-begu, koji se uz Gradaščevića borio na Kosovu. Njega je obavijestio da Stambol misli da je on, kao stariji i mudriji podesniji kao vezir, od ”mladog i politički neiskusnog” Gradaščevića. Drugog glasnika poslao je agama i begovima u Hercegovinu nudeći im samostalnost za koju je tražio glavu Husein-bega Gradaščevića.
I Gradaščević i Mehmed-beg su povjerovali veziru. Zmaj od Bosne je okrenuo konje prema kući poslije Mehmed-bega, koji mu je već okrenuo leđa.
- Da gonim izdajnika - predlagao je aga Fidahić.
- Ne, kad stigne sultanov ferman, on će moliti da ga ponovo primimo pod svoje.
- A šta ako ferman ne stigne, beže? - upitao je aga.
- Jazi konja prema Travniku, pjevaj i duvaj u zurle - naređivao je Gradaščević izbjegavajući odgovor, ostavljajući za sobom krvavo kosovsko polje.
Zmaj od Bosne je u Travniku počeo upravljati poput pravog vezira. Naredio je da se preuredi vezirov dvor, da se dovede mnogobrojna nova posluga. Lično je imenovao novog ćehaju, divan efendiju, haznadara, sarafa, mulu i ostale dostojanstvenike. Najbolji krojači su mu krojili odore, a za njegove konje pravljeni su najbolji hamovi.
- Većina naroda je uz tebe - rekao mu je Fidahić, kojem je dodijelio titulu paše.
- Zar nije cijeli bosanski narod ponosan na svog vezira?
- U Stocu se nešto kuha. Ali-aga Rizvanbegović i Ali Namik-pasa šalju poruke kapetanima za koje znaju da nisu uz tebe i poručuju da Veliki vezir budno prati Bosnu. Evo depeše koja je poslata bihaćkom kapetanu - rekao mu je paša pokazujući poruku iz Stoca, koja je bila odapeta kao otrovna strijela.
- Reci paša, očinjeg ti vida, zar može tuđi vezir biti preči od svog vezira, tuđi jezik od svog? - pitao je Husein, držeći depešu iz Stoca.
- Ne može biti preči, moj veziru, ali ti znaš bošnjačku nesreću: stolačke age će prije uzjahati tuđeg magarca, nego kod svog najboljeg dorata.
Veliki vezir ih sad mami sebi da bi udario na nas, a kasnije će lako izaći na kraj s njima.
- Znam paša, znam, ali valja nam opet prolijevati krv, ovog puta samo našu. Podići će se bosanska sablja na bosansku sablju Fidahiću, dvaput ćemo ucvijeliti svoju majku. Kad im se tursko toliko osladilo što fukara ne ide u Stambol? Bosna neka ostane Bosancima, a Turska Turcima; to je pravda jasna kao sunce. Nego, valja ti jahati u Stambol, paša. Tražićeš za nas ono što je već dato Srbima, meni titulu kneza, a Bosni kneževinu.

Bosanska delegacija je stigla u Stambol 6. novembra 1831. Sultan je bio spreman proglasiti Bosnu kneževinom. To mu je bilo najbezbolnije, Obrenoviću je već dao kneževinu Srbiju. Skodra-paša je pobunio Albance tražeći samostalnost Albanije, zbog čega je sultan zebnjom čekao crne vijesti iz Skadra.
- Bolje je Bošnjake zadržati kao prijatelje, nego se sa njima tući do sudnjeg dana - rekao je sultan pripremajući ferman o kneževini Bosni i bosanskom knezu Husein-begu. Tog časa je stigao glasonoša iz Skadra i donio vijest da je cijela Albanija ponovo pod sultanovom vlašću, uključujući i Skadar koji je bio najžešće branjen, a da svezanog Skodra-pašu vode prema Stambolu.
Sultan je, sretan što nije poslao ferman u Bosnu, vikao na svoje posilne, izgovarajući fetvu:
”Da se pogubi i uništi nevaljalac po imenu Husein-kapetan, koji je u vilajetu Bosni, sa zlom namjerom da je proglasi samostalnom, sakupio oko sebe kojekakve nevaljalce, te se pobunio i odmetnuo protiv mojega visokog carstva.”

- Šta da radimo, pasa Fidahiću? - pitao ga je vezir kada je donio vijest u Travnik.
- Na oružje plemeniti veziru, na oružje! Do posljednjeg ginuti za Bosnu, jezik i slobodu svetu.
- Baš tako - nasmijao se Gradaščević i nastavio - mislio sam da si okusio stambolsko šerbe pa zaboravio Bosnu i sablju u koricama.
- E, moj veziru! Ne bih dao travničku mahalu za sva blaga sultanovih dvora.
- Dodaj negdje i moje konake, očiju ti.
- Ne samo konake nego i bistre potoke, planine, plašljive srne, sevdalinke, mirisne bule; sve ono što nema sultan u Stambolu.
Kada je Fidahiću povjerio dizanje vojske na oružje Gradaščević je lično napisao pismo austrijskom caru Franji Josipu. Gore visoko je napisao:

”Travnik u Bosni, 13. marta 1832. godine

Plemeniti Care velike carevine,
Prije dva mjeseca ovdje u Travniku se narod skupio i svi smo se Bogom jedinim zakleli da ostajemo na starom stanovištu. Prije ćemo bez života ostati nego Bosnu dati tuđem veziru... Naša odluka je jasna: Odbrana Bosne do posljednjeg čovjeka.”

- Koliko boraca imamo? - pitao je poslije toga pašu Fidahića.
- Oko 80.000. Ni kmetovi ni bosanska vlastela neće više tuđeg vezira.
- Bog te čuo - prozborio je bosanski vezir.

Vezir Karamehmed-paša je po nalogu sultana poveo vojsku iz Stambola prema Bosni. Na putu, već kod Novog Pazara, suprostavile su mu se Gradaščevicćve trupe, koje su izgubile devetsto Bošnjaka, bezuspješno pokušavajući da zaustave sultanovu vojsku. Kod Sjenice je Karamehmed-paša naišao na otpor 2500 Gradaščevićevih boraca predvođenih neustrašivim hadži-Mujagom. Kod mosta na rijeci Lim došlo je do krvavog boja. Samo trinaest Bošnjaka je preživjelo i uteklo da svjedoči šta se na Limu tada dogodilo. Vezir je hadži-Mujagu uhvatio živog i natjerao ga da sjedi na magarcu okrenut licem prema repu i tako ga proveo kroz njegovo Prijepolje.
- Ima li ovdje pravog muslimana da me ubije i oslobodi me ove sramote - preklinjao je hadži-Mujaga sa magarca.
- Vi Bošnjaci ste ponajbolji muslimani - rugale su mu se vezirove sluge.
Kada je čuo za Karamehmed-pašinu surovost prema braniteljima Gradaščević je odlučio da mu pođe u susret. Do bitke je došlo kod Viteza, ispred Sarajeva.
- Za Bosnu i slobodu svetu! - prolomio se glas Zmaja od Bosne, pod kojim je tada poginulo osam konja. Karamehmed-paša se, vidjevši svoje gubitke i neustrašivost Gradaščevićevih ratnika, počeo pripremati za povlačenje. Postavio je odrede za odstupnicu kada se sa juga prolomio tekbir
Ali-pase Rizvanbegovića i Smail-age Čengića:
- Za vjeru i krunu presvijetlu!
Njihove vojske su napale bosanske branioce sa leđa služeći sultanu, bosankom katilu.

- Lako ćemo sa Turcima, ali kako ćemo sa svojima - pitao je Fidahića vezir Gradaščević privijajući mu rane, na putu prema svom Čardaku u Gradačcu.
U isto vrijeme se odvijala živa diplomatska aktivnost između Beča i Stambola. Ministar spoljnjih poslova Austro-Ugarske, Meternih je likovao čitajući Gradaščevićevo pismo na dvoru cara Josipa.
Moramo biti spremni u slučaju da Gradaščević dobije kneževinu i vlast u Bosni, ali i ako bude poražen - govorio je Meternih caru, nastavljajući -
Plemeniti care, predlažem da pošaljete sultanu pismo u Stambol i obećate pomoć pri gušenju pobune, a drugo Gradaščeviću uz obećanje da ćete ga priznati čim ga Stambol prizna.
- Šta ćemo sad, plemeniti veziru? - pitala je Sajma Huseina, nesuđenog bosanskog vezira, stavljajući mu mehleme na rane, na Čardaku u Gradačcu.
- Spaliti Čardak i zatrpati kanal Sajmo, Bosna ne zna živjeti bez tuđeg gospodara - rekao je Husein spremajući se da potpali Čardak.


- Da ironija sudbine bude potpuna - nastavljao je priču bosanski ratnik u zemunici na Treskavici - Zmaj od Bosne je 17. oktobra 1834. godine sahranjen na jednom groblju u Stambulu. Uzrok smrti nije nikada razjašnjen. Neki tvrde da je otrovan, neki da je iznutra sagorio, baš kao onaj njegov Čardak na adi pored Gradačca.
Sajmi je ostala sablja isprskana krvlju, na kojoj je bilo ugravirano: ”Gdje se može janje sa vukom boriti, gdje može čovjek sudbi prkositi”.
Šesnaest godina kasnije, 1850. godine u Bosnu je stigao novi sultanov namjesnik Omer Latas sa titulom paša. Bio je to onaj mladi janjičar koji je dvadesetak godina prije toga, kasno noću u Stambolu, sultanu otkrio gorak lijek za Bošnjake. Sultan mu je tada povjerio zadatak da umiri Bosnu, da u njoj nikada više ne plane vatra pobune. Latas je to radio sa strašću pravog osvetnika. Posjekao je sve što bi moglo voditi za sobom i deset, a ne hiljade ljudi. Naredio je da se Ali-paša Rizvanbegović provede kroz Mostar na magarcu ka repu okrenut. Kažu da mu je dobacio:
”Jaši paša magarca kod tuđeg gospodara, kad ti dorat kod tvoga ne valja”.
Nikad neće biti jasno koga je Latas tada svetio: sultana kojeg nije trebalo svetiti ili Zmaja od Bosne koji je vapio za osvetom, a možda je Bosnu pripremao za novog gospodara, onog koji je uskoro stigao u Bosnu, ali sa suprotne strane, iz Beča. Nekada je Latas bio niži oficir u austrijskoj vojsci, porijeklom pravoslavac iz Glamoča koji je nekim slučajem završio kod sultana na dvoru. Stambol je Bosnu 1878. godine predao na milost i nemilost drugom gospodaru, ne pitajući Bosance ili Bošnjake.
Akademik Muhamed Filipović je zapisao da se bosanska elita ni do dana današnjeg nije oporavila od onog što je u Bosni počinio Omer-paša Latas, krvnik od Bosne.

Almasa 80
13-12-2012, 06:52 AM
U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlačile. Takvu knjigu dodiruješ često prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, pročitaš dva-tri reda i vraćaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gađenjem. Često si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji način, ali nikada nisi imao načina to učiniti. Ona je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i nepročitane knjige opteretit će te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ćeš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu “Mrtvi” Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomislio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ćeš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put čitao, neprestano bi odgađao kraj. Kasnije su te uzbuđivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ćeš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo.

S gašenjem iluzije o kućnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Već u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grčka riječ, obična kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slučajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za čašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.

Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah.

Miljenko Jergović

Almasa 80
04-10-2013, 08:57 PM
Sve vise mi pisanje otkriva vlastite nemogucnosti.Kako unutarnji osjecaj prebaciti u pricu.
Naravno,veliki pisci su vec dokazali da nije nemoguce retorickom vjestinom dotaknuti sustinu.
Drugo je pitanje dali su ti 'veliki' pisci bili i za zivota takvi ljudi.
Naime ruka sto ispisuje misao uvijek je prespora i cesto koristi lomljive rijci pogotovo ako se nije izjednacilo to piscevo 'dobro'.
Da ga knjige ispisane prate u zivotu.Da citalac osjeti da je rijec njegova doslovno zaklinjanje
Takvih je malo.
Da bi se misao prebacila na papir paziti se mora na nepravilan naglasak,na pogresan prizvuk,intimu znaka i na svako slovo.
Zatim,dobro bi bilo kod kuce imati siroke police,bez kvalitetnog izvora tesko je dotaknuti sustinu.
I jedna od kljucnih stvari je da se covjek ne zaljubi u svije misljenje.Potraziti iskrene ljude i biti s njima.
Za pravi put moliti i razmjenjivati sa dobrima znakove,neka se spoznaje dalje prenose jer iskren dar je uzajaman,dati i primiti-jedno su.
I biti siguran da je veliko to cime se bavis,jer ranije su zarobljenici za svoj zanat,za pismenost-dobijali slobodu

16-10-2013, 02:14 AM
o sustini nije ni Aristotel rek'o bog zna sta.. jel' to.?! :zubo:

. . .

I proste i uboge sredine su pozornice za cuda i velike stvari. Hramovi i palate u svoj svojoj velicini i ljepoti, u stvari su samo dogorijevanje i docvijetavanje onoga sto je niklo ili planulo u prostoti i sirotinji.

U prostoti je klica buducnosti, a u ljepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jednostavnost. To su dva lica zivota. Nemogucno je sagledati ih oba u isti mah, nego se uvijek gledajuci jedno mora izgubiti drugo iz vida. I kome je bilo dano da vidi oboje, tesko mu je, gledajuci jedno, zaboraviti drugo.

Ja, licno, bio sam srcem uvijek na strani jednostavnosti, na strani slobodnog, dubokog zivota oskudnog sjajem i oblicima. Ma sta govorili ljudi i ma sta da sam mislio i govorio, ili ja sam jedno vrijeme, u bujnosti mladjih godina.

Takav sam ja, i takav je Aragon iz kojeg sam ponikao.

. . .

to je odlomak iz jedne knjige koju sam u ratu ukrao iz skolske biblioteke.. mislim, tad sam to shvatao kao uzimanje jer ih je bilo svuda po podu..

inace.. Staze, Lica i Predjeli od Ive Andrica.. njegov imaginarni ili stvarni razgovor s Franciskom Gojom.

ne mogu da nadjem u elektronskom obliku, pa vam ovih nekoliko redova kucam sam..

Almasa 80
16-10-2013, 07:42 AM
Zamisli imamo istu knjigu...nemoj mi samo reci da su joj korice plave...izdavac Svjetlost Sarajevo 1981 'KUCA NA OSAMI i ostale pripovetke'

16-10-2013, 12:28 PM
ne ova je smedja.. vuca se ovda po stolu ima sigurno tri godine. dodje mi vise kao prirucni alat.. :zubo:

Almasa 80
16-10-2013, 12:39 PM
Imal i njoj pripovijetka 'Bonvalpaša'?

16-10-2013, 01:50 PM
nema.. staze, lica, predjeli.. i ima neke napomene i bibliografije.

17-10-2013, 11:29 PM

Kad god se sjetim mora, prodje me laka jeza - talas i krilo! od tjemena do noznih prstiju, i poljulja za trenutak zemlju ispod mojih nogu.

Izvedite covjeka iz balkanskih planina na more, i vi ste otvorili jedan opojan praznik sa radosnim svitanjem i neizvjesnim sutonom. Zelja za morem izgleda da se skupljala i rasla kroz pokoljenja, i njeno ostvarenje u jednoj, nasoj, licnosti zestoko je kao eksplozija. Izlazak jednog plemena na more, to je pocetak njegove prave istorije, njegov ulazak u carstvo vecih izgleda i boljih mogucnosti.

Taj odlucni cas u istoriji vrste ponavlja se svaki put u istoriji pojedinca pri prvom dodiru sa morem, samo u drugom obliku i manjem obimu.

LETECI NAD MOREM - Staze, Lica, Predjeli - I. Andric

Almasa 80
31-10-2013, 07:02 AM
http://img547.imageshack.us/img547/9246/z9bp.jpg (http://imageshack.us/photo/my-images/547/z9bp.jpg/)

31-10-2013, 10:07 AM
ejj takva je i ova kod mene.. samo smedja. :zubo:

i nemam to.. kuca na osami. al' imam sva moguca pisma.. generalno, reklo bi se da je ivo vazda bio nesto bolestan.

samo kuka.. iako vrlo rijetko kaze sta ga boli. samo kaze da je bolestan.. ili osjeca se bolje.. ili opet nije dobro..

nikad rec sta mu je.. :sweat:

Almasa 80
31-10-2013, 07:50 PM
Sve u svemu,ali Andric je najvise piso o ljudima...a ti ljudi odnosno mi prelako donosimo misljenje o drugom,nerijetko krivo.Iz svih njegovih djela,barem onih sto sam ja procitala ,moze se osjetiti poruka da ljudi nisu crno bijeli svijet,neko je svaki covjek gorki eliksir dobra i zla.

07-12-2013, 11:13 PM

Miroslav - Mika Antich




Ko u ramenima oseca zemljinu tezhu
kao prikriveni bol,
pripada potomstvu onih sto su u drevna vremena
znali za vestinu lebdenja:
onoj potpuno drukcijoj vrsti nasih predaka,
ne ovih sto nas dosezu krvlju iznutra,
vec nekih prozracnih sto nas doticu samo spolja
usnama zlatnim kao vecnost.
To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
neizlecivo muchenje da mislimo.
I u amanet dobili zenicu sto ne sabira
i ne odasilje utiske,
nego je chulo sa iskustvima jednog sutra.
Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.


Tesko je danas i opisati te nase cudnovate pretke
obrasle vetrom i svetloscu.
Jedino nas jos zagrljaji pomalo podsecaju
na njihov nacin letenja.
Ili to, kad neocekivano otkrijemo u sebi
mogucnost da stvaramo takve oblike
iz kojih - kad se primakne uho i oslusne -
dopire lepet krila.
Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
to nisu bila uporista i temelji, vec katapulti.
U prevelikoj strasti da prevazidju sve sto tone
ispisivali su pesme u prostoru pomocu takvih dimenzija
koje nas dovode na samu ivicu panike.
Vec tada bili su: sutra. Vec tada bili su: mi.


U znak secanja na te predivne, jake ljude,
pokusao sam jednog sumraka dole na obali reke
da i sam uoblicim nesto potpuno neograniceno.
Da smislim takvu vrstu strogosti i cistote
koja bi od fantasticnog stvorila uverljiv gest.
Pokusao sam da naucim svoje delo da misli.
Da ima belu radoznalost.
Usudio sam se da nadjem odgonetku
da li smo oblikovanjem necega oduzeti od sebe
ili smo sebi vraceni.

07-12-2013, 11:16 PM

Ali pre same odluke da pridjem samom cinu stvaranja
valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne,
suprotno klube svesti.
Bio sam duzan da ispitam da li rodjenje nije
ili rodjenje jeste
obicna senzacija premotavanja zivog.
Morao sam da oljustim prethodnu opnu sebe.
Trebalo je da odlozim sva druga vec izucena ucenja
i budem spreman da razjasnim da li je stvarno pocetak
bas tako - na pocetku.


Bio sam na putu da otkrijem
poslednju slobodu bezazlenosti:
razmak izmedju pripadanja i pripadanja,
izmedju izdvajanja-od i izdvajanja-u.
Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi,
da vise ne cinim nasilja,
jer nemam razloga da primoravam stvari
na nesto drugo no sto oduvek jesu,
prevazici cu pravljenje i razumeti stvaranje.
Prevazici cu umetnost. Imacu zivi dokaz
gde je pocetak i kraj kugle.


Zatim sam oprao tabane, chelo i ochi u reci.
Moja vecernja molitva bila je sva od sumnje.
Zar izucavanje stvaranja nije uporno raspitivanje
o svetovima sto i ne znaju za protoplazmu,
a ipak zive i ipak su od necega?
Mozda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni,
jer iz njih dopire nesto sto nazivamo: prazno?
Mozda smo mi njima: nista.
Mozda smo mi njima: prazno?
Koliko puta su prosli kroz nas,
a i ne znamo njihovu nameru?
Koliko puta smo prosli kroz njih,
a i ne znaju nasu nameru?
Da li je oblik oblik, ili je nesto drugo oblik?

07-12-2013, 11:18 PM

Poklonio mi se vatar. Poklonila se tisina.
I sumrak se poklonio. Ovo su njihove reci:
Kako da nadjete granice i procitate krajeve,
ako ih uporno trazite na mestu gde ih nema?
Svako je dno - svemir necemu ispod njega.
Svako je nebo - pliccak necemu iznad njega.
Kako dodirnuti kraj, kad je to samo zglob?
U provinciji barskog bilja
i trska je primer za ogromno.
Kome je oko - okean, i kitovi su mu - trunje.
Ko hoce da opipa rubove neka ne isteze ruke.
Treba presaviti um.
Mozda vi i znate da letite,
ali jos niste probali na sve moguce nacine.


Poklonio sam se vetru. Poklonio se tisini.
Mislim da sam razumeo.
Citava stvar je, znaci, u vatrometu hitrine
kojom se emituje i prima um u povratku.
Zato se kaze da dosezanje nije nista drugo
do - prepoznavanje sopstvene poruke.
Zato se kaze da je prostor: iskustvo
kojim nas je dodirnuo sopstveni dodir
kad nam se vratio iz buducnosti.
Mozda me je to sunce pozlatilo na zalasku:
bio sam cudno smiren, sa ridjim oreolom kose.
Bio sam spreman za stvaranje.


Celog zivota opsedala me je zhelja
da stvorim sebi zivu pticu.
Pticu koja je samo jednom.
Mozda je trebalo da to pokusam ranije.
Bio sam dete i, vrlo nepogresivo,
dospevao sam do svega u sta umem da poverujem.
Oblikujuci bezoblicja, uzimao sam shaku nicega.
I nista nisam dodavao. I nista nisma oduzimao.
A imao sam uvek na dlanu nesto novo.
Kakva magicnost materijala!
Kakva cudesna linija!
Kakva raskos boja i povrsina, senki i svetlosti!
Celog zivota opsedala me je zhelja
da stvorim pticu drukciju od svih ostalih.

07-12-2013, 11:19 PM

Napustajuci detinjstvo, sve vise sam se hvatao
za sadrzine koje se mogu zarobiti
i sacuvati kao dokaz.
Nekad mi je bilo vazno da sebi pokazem sebe.
Docniije mi je sve to postalo nedovoljno.
Pred kraj decackog doba vec sam umeo da se ponasam
namerno, kao izlozba.
Nekad su me privlacile samo tajansvene nauke.
Sada sam stojao opcinjen pred carolijom obicnog.
Kako nisam imao niceg sem peska,
ja sam ga pokvasio u vodi i umesio pticu,
jer odjednom sam shvatio da umem takve stvari.
Zinuo sam, isukao sam mach iz svoje kichme:
udahnuo sam mojoj ptici chelichno secivo umesto krila.


Sve sam to cinio necujno, sporo i neprimetno.
Malo sam nakrivio glavu, zatim sklopio ochi:
razmisljao sam o pesku sto se talasa i prosipa,
a ipak ima svoj mir, i povezanost, i sigurnost,
jer niko ga nije uhvatio da zhuri.
Naidju nepogode.
I on ih utisa svojom tezinom.
Prolaze stoleca.
I on ih nadzivi i zatrpa.
Nichu i sahnu civilizacije.
I on im poravna tragove.
Sta posle vredi najveca bina vekova,
ako okolo nema gledalista?
Smrt nije zavrsetak predstave,
vec nedostatak publike.


Eto zasto se neke stvari umeju polako, kao pesak,
dok se prislanja uho na gluvi prostor oko sebe
i osluskuje zvuk koji nas cini drukcijima od ostalih.
Samo onaj, ko nije uhvacen da zhuri,
moze se uzvisiti nad pocetkom i krajem,
i biti vladar jednog predela,
istrazivac lepote ili ruznoce stvari oko sebe
i vojskovodja sna.
Ko zhuri - zakasnice. Shiroko zacudjenih zenica
ostace zauvek pobedjen. Zauvek samo podanik.

07-12-2013, 11:20 PM

Budi oprezan, rekoh sebi. Budi isuvise oprezan.
Valjanost pomnog motrenja na takve oblike zbivanja
koji se izluche jednom, pa bezbroj puta umnoze,
zove se: mogucnost moguceg.
Tako ti dokazhu sve, a zataskaju objasnjenje
kako nastaje licnost.
U mnostvu istih klikera dete ce svaki razlikovati.
Ne zna da kaze po cemu. Ne zna to ni da nazove.
Dete ne zna vajarstvo, ali prepoznaje oblike,
jer im pripada.
Budi oprezan da se ne svrstas u ono
sto ne zasluzuje cak ni da bude opovrgnuto.


Iz daleka, zvezde se cuju kao vasiona.
Iz daleka, ptice se cuju kao jato.
Iz daleka, ljudi se cuju kao covecanstvo.
Nije dovoljno samo cuti.
Treba se setiti ushima.
Treba imati smisla za beskonacnost blizine.
Ko nema takvo uho - nema sluha.
Ko nema sluha - nisam siguran da je ziveo.


I rekao sam sebi jos i ovo:
naucio si napamet kako se dogadjaju razlike
izmedju tkiva leoparda i tkiva ananasa,
i sta je ono zbog cega belutak nije pahuljica
niti ameba - medved.
Odbaci sva druga ucenja i odluci da dokucis
zasto je licnost - licnost.
U prevelikoj zabludi da stalno otkrivas tajne,
promaklo ti je da odgonetnes javnost oko sebe.
Naucio si napamet samo otkrica mudrih,
umesto da si ucio sta to mudri prikrivaju.
Sad, rekoh sebi, budi oprezan.
Ne odgonetaj tajnu, nego chin odgonetanja.

07-12-2013, 11:21 PM

Dan, isuvise pognut, zalazio je za brda
natovaren obiljem ljubicastog i sivog.
Kakvo neverovatno slepilo, razmisljao sam
posmatrajuci odlazak boja.
Nesto mi je govorilo da sam uspeo
da obuhvatim dlanovima prostor prema spolja.
Ne znam kako drukcije da nazovem taj zagrljaj
sto se prostire iz unutrasnjosti u svim pravcima.
Nesto mi je govorilo da dodirujem rubove obrisa
i da polako pocinjem da razumem vajarstvo.


Postoje stvaraoci koji gospodare snovima.
Ne znam kako to chine, ali zaista sanjaju
to sto su sebi odredili.
Meni nedostaje stanje razumne umetnosti.
Ja nikada unapred ne znam sta cu uistinu usniti.
I uvek kad zaklopim ochi - tonem u nered i haos.
U unutrasnjost sna.
Tako i ovog puta: potpuno nepripremljen,
odjednom sam se sreo sa pocetkom zivota,
na pocetku svog velikog i najcudesnijeg sna.
To je strasna samoca.
Jedino mesto gde dostojanstvo potpuno prestaje.
Poznanstvo sa sopstvenim delom.
Prvi put bio sam istinski preplasen.


Postoje stvaraoci ciji se vid zadrzava
kao brid dlana karateiste, zaustavljen i ukrocen
tacno na onoj skrami gde prebiva charolija.
Ja vidim ispod kozhe cvrstih i tamnih predmeta.
Vidim zglobove prostora i nervni sistem vremena.
Ne znam da vidim oblik, ako mu ne vidim bezoblicje.
Ne primecujem vidljivo bez njegovog nevidljivog.
Svako me delo pri susretu ponovo do bezumlja zapanji.
I ono koje sam prevazisao. I ono koje tek prevazilazim.
Ko pristane na stvaranje, pristao je na cudjenje.

07-12-2013, 11:22 PM

I mora pristati i na strah.
Odjednom, usred charolije, pokosila me je slutnja:
sta sam ja tome cudu sto mi na dlanu pulsira?
Ili tek chuvar smisla?
Sta je to, sto celijama tog bicca kaze: dosta je?
Jesam li ja odlucio da se dalje ne razlazu?
Jesam li ja odluchio dokle mogu da rastu?
Da li sam ikada primetio bar u nekom svom postupku
neciji krajnji cilj?
Sta gospodari mojom mudroscu? Mojim umecem?
I slobodom?
Nije li moja sloboda - sloboda da budem usmeren?
Nisu li moje delo i moj zivot - tudj zadatak?


Cija je ovo ptica?
Sta ja to prenosim? Ciju poruku?
Sta je to sto mojoj ruci kaze: dosta je?
Jesam li ja odlucio da vise nista ne doticem
i da je oblik zavrsen?
Zasto sam odjednom prestao da zgrcem pesak i vodu
i dodajem zivotu jos zivota?
Zasto je svako moje delo tek zakasneli oblik misli?
Cijih misli?
Ko je to vec usavrsio sva moja savrsenstva?


Odjednom mi se ucinilo da me iz Mlecnog puta
odande, gde zvezde tonu u prastaru buducnost,
izgubljeno iza obronaka prostora i vremena
posmatra neka iznurena svetlost: nesto okruglo crno.
Da, neko me je gledao.
Nesto je necim motrilo to sto cinim.
Odjednom, nisam znao sta sam:
cim upotrebim sebe, vidim - za dah pre toga,
vec ono tamo crno mene je upotrebilo.
Jesam li konacno bio pred licem pravca
koji od mene bezi prema - ovamo?

07-12-2013, 11:23 PM

U dramaturgiji toga sto u neznanju zovemo haos
to tamo crno oko sigurno mora znati:
sta sam bio pre mene,
sta sam sad dok sam ja,
i sta cu biti kad ne budem.
Mora znati i to: otkud meni dar
da cinim zive stvari.
Jesam li prorok? Kurir? Ili nekakav bog?
Da li sam ja to probio izlaz u neko drugo
mnogo prostranije unutra?


Da bih opisao to nesto crno sto me posmatra
sa neporubljenih nebesa juznog avgusta,
bilo bi potrebno mnogo rechi,
- toliko je to crno usisalo govora
u svoje cutanje.
Da bih ga sagledao u celini,
oko bih morao da izokrenem naopako,
- toliko je to crno vezalo mnogobojnog
u svoj cvor.
Da bih ga obuhvatio,
morao bih da pristanem da i ono mene obuhvati,
- toliko je to crno bilo unutrasnja umetnost
okrenuta ka spolja.
Jesam li bio pred duhom neke drukcije prirode?
Jesam li bio ovde ili sam bio jos negde?
Jesam li sada pre ili sam sada vec i posle?
Kako se postize nase istinsko stanje:
prisustvom ili neprisustvom?


Poklonio sam se reci. I pesku sam se poklonio.
Moja je dusa, rekoh, raskoracena i razroka,
a jedino mi cvrsto tle: neravnoteza u glavi.
Zemlja je princip materinstva.
Ko ce, ako ne moja mati, da mi objasni
o koji smisao da se oduprem?
Da se ne ponasam kao potok
koji ima uzasan strah od potopa.
Da se ne ponasam kao busen
koji ima uzasan strah da ce ga zakopati u zemlju.
Da se ne ponasam kao plamicak svecce
koji ima uzasan strah od pozhara.
Mogu li od vas da naucim kako se menja ritam pameti?
Nedostaje mi, vidim, nekakva vasa vrsta boga.

07-12-2013, 11:24 PM

Kad dodirujem prstima ukus talasa,
u komesanju vode osecam poljubac svetlosti.
Kad dodirujem prstima ukus belutka,
u belom srcu vulkana osecam poljubac sazvezdja.
Kad dodirujem prstima ukus svojih usana,
u dahu osecam poljubac neprolaznog.
Sta je sa oblikom svetlosti kad udje u oblik tame?
Ima li licnu ili bezlicnu svest?
Sta je sa prirodom svetlosti kad udje u prirodu tame?
Ima li licnu ili bezlicnu sadrzinu?
Kako da utvrdim sta sam:
jednina ili mnozina?


Nase ucenje nije sistem, rekose oni.
Ali moze postati znanost,
ako ne bude bezglavo prihvaceno,
vec stalno opovrgavano sa mnogo ostroumlja.
I tada oni, koji su njim nadahnuti,
dokazujuci u odbrani nepogresivost svoje vere,
morace da se uspnu do takvih domasaja
koji se zovu i: razumevanje.
Nase ucenje nije nikakva gotova nauka.
Jer gotove su nauke uvek na strani one nosivosti
koja uspesnije zavarava i opsenjuje istinom.
Dokaz nije u istini. Ona je uvek istinita.
Dokaz je u vestini upotrebljavanja istine.


Ucili su me zatim kako da mislim i kazujem.
Ne doticati oblik sljunka,
nego oblik svojih prstiju u sadrzini kamena.
Ne udisati miris trave,
nego miris svojih nozdrva u sadrzini bilja.
Ne osluskivati zvuk vetra,
nego zvonjavu svoga uha u sadrzini vazduha.
Ne sagledavati sjaj mesecine,
nego blistavost svoga oka u sadrzini svetlosti.
Ne kusati ukus kise,
nego ukus svog daha u sadrzini vodenog.
Premnogo rechi utroseno je da se objasni
sta je sve potrebno cutanju.

07-12-2013, 11:26 PM

Mi nismo u dosluhu sa nebom, rekose,
i tezhe nam je da pronadjemo pitanje nego odgovor.
I mi se grcimo u strahu i prevelikom neznanju
pred onim crnim gore sto usisava svetlost.
Gledajte ovaj prirodni poredak oko nas,
to umnozavanje iskusnih nagona,
ta krda istovetnog, taj stampedo zivota,
to nelogicno: logiku prirode.
Pupoljci svih boja i oblika izlecu iz svoje duse
odmah u nepogrsivom pravcu - prema suncu.
Svaka nova kap izvora zna da sidje ka reci
kao da tuda prolazi ko zna po koji put.
I mi i vi preskocili smo prvu rech.
Sve oko nas je druga rech, kao i ptica koju drzite.


Kako objasniti, rekose, to sto je zelatin ikre
vichan plivanju cim se izmresti?
Kako objasniti to, sto sve, bez ikakvog cudjenja,
ima vec gotove navike?
Svi pocinju da zive tako zapanjujuce sigurno
kao da ih je neko pre toga dugo dresirao.
Mozda je proslost samo zanemarena sadasnjost?
Mozda je sadasnjost samo zanemarena buducnost?
Mozda je nepoznato samo zanemareno poznato?
Idite, rekose, i zavrsite svoje delo.

(u nastavku.. :D)



Tako je rodjena moja jedina ptica.
U neukosti i strahu.
U sumnji i panici peska. I gorkom priznanju vode.
Isprva nije razumela da se kroz beskraj ne izlazi.
To nisu nikakva vrata,
- to je potpuo drukcija vrsta shvatljivog.
I kad joj nije uspelo da prestigne brzinu,
ni da se lukavstvom provuce ispod rubova bezgranicnog,
najzad se, u ocajanju, setila suprotnog pravca.
Onu, onakvu stvarnost, izvrnula je na nalicje.
I cim se u sebe zagnjurila, izletela je iz sebe same.

10-12-2013, 05:23 PM

Posmatrao sam zadivljen taj chin:
videh kako se klube njenog prostora odmotava u levak,
sliva kroz uvrnut odusak potpuno lisen dimenzija
i odande se istache i obrnuto namotava
na nesto sto se otvorilo
kao zivo prostranstvo susedne, ove stvarnosti.
U svakom moru postoji drugo, suprotno more.
U svakoj reci, reka sto tece ka svom pocetku.
Nema mislenih imenica.
Nema nevidljivog - ima samo nemocnih ochiju.
Stvarno sam ja to video njen duh kako se radja.


Pretochena u plazmu, u jedan od onih oblika
koji se zovi vlaznim i mekim imenom: bicce,
u magnovenju je prosla kroz tacku bez velicine
i postala je ptica:
uspomena na perspektivu vrtloga.
Uspomena, koja je svakim izdisajem
sve vise gubila pamcenje kroz svoje sopstveno grlo.
Ona je disala!
U onoj drukcijoj stvarnosti to je joj je bilo nepotrebno.
Ona je disala!
To znaci da je pocela da zaboravlja.


U redu, rekoh. Poznao sam vas, ptico.
Sad vidim da vas nisam stvorio hotimice
niti mi se vas izvanredni oblik iznenada dogodio.
Vi ste nesto od mene samog, lepa ptico,
i vraceni ste mi sasvim prirodno
kao sto su mi,
kad sam rodjen,
polako vraceni zubi,
cvrstina prsljenova, radoznalost, ili dar govora.
Vi ste vrhunac kretanja. Mog i vaseg.
Zanemarivanje vremena. Mog i vaseg.
Sazetost bezbroj gipkosti u jedan beli gest.

10-12-2013, 05:23 PM

Drzao sam je eto, eto na svom drhtavom dlanu.
Drzao sam je pazljivo, scucurenu i mokru.
Bila je meka i prozirna poput svetlosti kandila.
Osetih kako vetar u mirisavom mlazu
paperjasto treperi uz moje ushi i nozdrve
slaveci svojim pra-shapatom ovaj torzhestveni dan,
dan na koji se namotavaju prostori.
O, zemljo, rekao sam,
vidite sta smo stvorili vi i ja!
Nacinili smo krila sto ne rastu iz tela,
nego iz duha ove ptice.
Nacinili smo charoliju sto nikad nece ostariti.
Nacinili smo bicce koje je vrsnjak vecnosti.


Najteze mi je pala ona krhka munjevitost
kojom je valjalo da je podsetim
na samu svecanost letenja.
Tu uvek postoje dva mozda:
- ili ja da joj pomognem,
- ili da sama shvati da je u ovom stanju
proglasena za nesto sto mi se cinilo najpogodnijim
da krstim imenom: pokretljivi vrh stvaranja.
Nije lako nahraniti prostranstvo jedne tacke.
Sto manji oblik - veca glad.


Ispraznio sam joj nebo. Pobio grabljivice.
Dao sam joj slobodu da se poistoveti s vazduhom,
da se pretope medjusobno i prozmu jedno drugim.
Sedite, rekao sam, tu kraj mene, uz vodu.
Poslednja duznost tvorca je, pre blagoslova,
da malo pocuti sa svojim delom.
Uz tisinu volsebno staje sve ono
sto je promaklo da se kaze.
Nemam nameru da vas ucim, ptico mog ushicenja.
Mogu jedino da vas podsetim
na neka nachela krilatosti.
Ostalo je u vama. Prisutno. Vi to znate.
Mogu jedino da vas podsetim da ne znate da znate.

10-12-2013, 05:25 PM

A ptica rece u svom dubokom cutanju:
nije strahota u tome sto ne znam sta vec znam.
Mnogo je veci uzas sto ne znam sta jos ne znam.
U pepeljastim lukovima
vetar se isparavao nad predelom,
krunio se u krosnjama i talozio na lishcu
kao gorka prasina.
Polako, kazao sam. Pitanje vam je preveliko
i jos se nisam usudio da razmisljam o njemu,
a kamo li i da ga objasnim.
Duzan sam da vam saopstim deset zavestanja.
Ne o letenju, nego o dostojanstvu vasih krila.
Ostalo je vas posao.


Prvi amanet ptici:
Cim ste se zadesili u jednom ovakvom unutra,
znaci da ste morali nekako uci.
Zato se kaze: ne istrazivati ovde i tamo,
nego trenutak dodira - vrata izmedju.
Ne izucavati oblik. Ni obris. Nego nesto
u pretapanju iz ccudi u ccud materije.
Ne izucavati ton. Ni zvuk. Nego: eho.
Ne spektar. Ne boju. Nego to
chime se prozracno drzi za sebe: ravnotezu.
Ne tkivo pre zivota i tkivo posle zivota,
nego sam chin prelivanja iz jedne svesti u drugu.
Ne arhitekturu. Ni opeku. Izuchavati otvore.
Izuchavati usta prostora. Dah.


Drugi amanet ptici:
Isto odelo, gledano iz raznih pobuda,
moze da bude promasaj ili da bude charolija.
Ista daljina, merena raznim potrebama,
moze da bude tu negde, ili da bude cak tamo.
Ista svetlost za nekoga je melem,
za nekog opekotina.
Ne menjaju se gibanja, vreme i bezgranicnost.
Ne menjaju se reci, nego njihovo znacenje.
Kad jedna skola svrgava drugu skolu,
ona se tacno uspravlja na rusevinama stare:
koristi isti materijal,
samo ga drugacije razmesta.
Ne menjaju se temelji. Ne menjaju se ucenja.
Jedino sto se menja, to su - ucitelji.

10-12-2013, 05:26 PM

Treci amanet ptici:
Sve se moze dokazati putem vec proverenih ucenja
ili umovanja sto se tek naziru,
ali stvari ce ipak teci onim brzinama
kojima putuje vasa misao.
Primite zato s rezervom dokaze jednog nosoroga
da je lebdenje lakse ili tezhe izvodljiv posao,
makar on posvetio takvoj dirljivoj nauci
citav svoj preozbiljni i uvazeni zivot.
Postoji nesto sto se ne da nauciti.
Ko moze govoriti lishcu kako se menjaju boje?
Ko vatri da bude topla i izvoru da bude pitak?
Gde se to zvezda skolovala da sija?
Koji nas to ucitelj uputio u disanje?
Silom se ne moze biti ni krilat, ni darovit.


Cetvrti amanet ptici:
Obicaj je da se postavi jedno i jos jedno
i razmislja o njihovoj slicnosti ili razlici.
Mi sebi moramo naci drukcije pravilo poredjenja.
Mi zato uzimamo jedno
i uporedimo ga s njim samim.
Unutra bezi napolje. Spolja uranja u dubinu.
To nazivamo mudroscu kosmickog gesta.
Pre svakog polaska prvo prevalite rastojanje
izmedju ovde i ovde.
Izmedju prvog koraka i njega samog.


Peti amanet ptici:
Osloboditi sebe od robovanja slobodi,
to jos uvek ne znaci i raskid s tradicijom.
Raskinuti s tradicijom,
To jos uvek ne znaci: imati u rukama neko znanje.
Imati u rukama znanje,
to jos uvek nije i posedovanje vlastitog misljenja.
Imati svoje misljenje,
to jos uvek nije i otudjenje od navika.
Otudjenje od navika,
to jos uvek nije i objava rata.
Objava rata jos uvek nije i pobeda.
Pobeda jos uvek nije i istorija.
Istorija - to jos uvek nije i vecnost.
Vecnost - to jos uvek nije i sloboda.

10-12-2013, 05:27 PM

Sesti amanet ptici:
Sa neskrivenim postovanjem
odnosite se prema onima
koji ne misle kao vi.
Samo njih smatrajte vrednima.
Ko misli kao vi,
oduzima vam sposobnost vijanja vetra
i druge slicne pokretljive vestine.
Ne uzimajte ga za sagovornika
da svojom beslovesnoscu ne obezvredi
smisao vase pobede.
Sa neskrivenim postovanjem
odnosite se prema onima
koji su dostojni da ih prevazidjete.


Sedmi amanet ptici:
Pravi i veliki letachi, ti, koji su nam uzor
i kojima najvise verujemo,
moraju na vreme da se povuku s neba,
jer zablenuti u lepotu svoga umeca
smetaju onima koji dolaze.
Mrtvo drvece je ugalj.
Mrtav ugalj je vetar.
Mrtva vatra je pepeo
iz kojeg nice korenje novog drveca.
Zato se veliki mudri letachi na vereme povlace
i ne guzvaju nebo.


Osmi amanet ptici:
Za vreme vaseg posmatranja
sve su charolije normalno stanje uma.
Zasto tvrditi nekom
da su plavi glecheri Grenlanda smedji,
ako ih je on video ruzhicaste?
Oni si, ustvari, isto to: isto beli.
Neka za vreme vaseg posmatranja
purpur crvenog cveca sto se zhuti
neodoljivo podseca
na zeleno sivilo ljubicastog.
Mogucnost nemoguceg postize se kad uman stvor
izgubi osecanja za prepreke i tvrdo,
izmigolji se svim zahvatima, cak i vetru
i zauvek prestane da se bavi dijalogom.

10-12-2013, 05:28 PM

Deveti amanet ptici:
Ko samo razgleda sebe kao celinu,
taj moze biti i odmaknuto radoznao
da bi neprestano posmatrao obe svoje sustine
i razumeo kako to pravac ka ovamo
vodi u onom pravcu.
Ali ko sebe hoce kao celinu i da obuhvati,
taj mora podjednako ispunjavati obe zapremine
i biti vrlo spolja u jasnoci nejasnog
i vrlo unutra u nejasnoci jasnog.
Iz ovog stanja sebe, sto je jos uvek tamo,
dospeti u ono stanje sebe, sto je vec sasvim ovde.
To nazivamo dostojanstvom svih stvari.


Deseti amanet ptici:
Pokrecite se kroz razum bez saplitanja. Glatko.
Bez namere. Naprezanja. Opterecenja. I prisile.
Ne predvidjajte unapred dubinu nijednog zamaha.
Misle li da ste ukopani - ukopana je njihova misao,
jer nije u stanju da vas prati.
I placite i smejte se zbog iste stvari. U isti mah.
U isti mah se i vracajte i odlazite tamo i ovamo.
Istodobno zaboravljajte i pamtite.
Letenje je onaj trenutak, kad shvatite
da vas u svemu svako moze zameniti
samo ne u sopstvenoj besmrtnosti.
Ja to najbolje znam. Ja ta umeca nisam umeo.
Strahovito sam ukopan. Strahovito sam smrtan.


Da li da vas nazovem uciteljem, gospodine,
upitala me je ptica nekakvim mirisavim osmehom
dok je u vetru njusila dah teskih vlaznih senki
i zmirkala u gumenu daljinu
sto se skracivala i rastezala podno bregova.
Ucitelj umecce daruje da bude svima korisno,
a vi ste tako munjevito izveli svoje stvaranje
i niste cak ni meni rekli kako me ljustite
sa same granice prostora.
Za sve sto ne znate, unapred pogadjate odgovore
bez straha da li ce biti tachni
i bez radoznalosti zasto su zaista tachni
mnogo docnije kad se prouce ili dokazu.
Vi ne pravite jata,
nego poseban slucaj krilatosti.
Mogu li da vas nazovem uciteljem, gospodine?

10-12-2013, 05:29 PM

Ako ste ucitelj, objasnite mi neke stvari.
Mogu ja divno da verujem u to sto ne znam sta je.
Zar ne verujem i u sebe, iako ne znam sta sam.?
Ali potrebno mi je znanje zasto verujem.
Zasto me bacate uvis?
Zasto mislite da sam ziva?
Zasto mislite da sam ptica?
I zasto mislite da sam krilata?
Mozda jedino zato sto ste u meni primetili
da sam toliko opcinjena slobodom
da mi je neudobno i to sto pripadam sebi.


Po cemu nesto,
sto je privremeno nacinjeno od peska,
kao ja,
mora i da misli kao pesak: privremeno?
Po cemu i najstarije moje pitanje
mora da bude mladje od bozanskih pitanja svemira?
O cemu nas dvoje govorimo dok cutimo?
O stvaranju zivota?
Ili o stvaranju vec stvorenog?
Da li je isto: isto? Ili je isto: razlicito?


Strahovito sam meka i neotporna.
Osecam se kao plima i oseka.
Mozda jedan kamen misli o meni da sam ruzna
i ljigava,
kao sto ja to mislim za sipu ili zhabu.
Mozda se sipa i zhaba gade mene i kamena
jer smo im jednako tvrdi.
Htela bih da ispravim neke pogreske naucenog.
Da sa ozbiljnosti oljustim proizvoljno.
Da odgonetnem ono sto se smatra misticnim.
Ja sam primila svih vasih deset zavestanja,
ali ona su vase, a ne moje iskustvo.
Ako mi date svoje prezime
i primorate me na svoju misao,
chime cu onda rasti?

10-12-2013, 05:30 PM

I ovako je rekla: ja nemam rodoslova,
ali mi je neshvatljivo da sam dosla iz nicega.
Ja nisam ni pesak ni voda. Nisam vise ni vi.
Ovo iz cega vam govorim,
taj paperjasti oblik ptice,
- to je tek privremeno moje stanje.
Ne bojim se zivota. Bojim se sto se ne secam
koliko sam vec puta bila mrtva.
Ne bojim se ni smrti.
Bojim se sto cu opet zaboraviti da sam zivela.


Cudno je to sa stvaranjem zivota,
priznao sam joj umorno.
Ne, nemojte me zvati uciteljem.
Samo sam slucajni ucenik svetlosti.
Posao sam na sever
da negde izucim tezak zanat livca vetra.
To je bojena umetnost oblikovanja misli dahom
i mnogi je ovde svrstavaju u pesnistvo,
ali je razlika u vestini neizdisanja
suvisnih rechi.
Ovo je prvi put da vajam.
Prolazeci niz reku pomolio sam se vetru
i svetlost me je primetila
i pomogla mi da vas stvorim.
Izabrao sam ucitelja koji je preziveo svoju smrt.


Na onoj strani horizonta, gde je vec mrak,
kotrljaju se prve zvezde.
Milionima godina salju nam stalno svezu svetlost.
To njihovo iskustvo pamti: sta je nista.
Pamti kako drvo zatrudni.
Da li je pchela predak ili potomak svoje duse.
Dokle vreme zri.
Kako se mogu nabrojati sva chula ilovache.
U sta je smestena bezgranicnost.
Nisam vam govorio svoju istinu,
nego istinu svetlosti.
Otac neznanja je: necu da saznam.
Otac znanja je: moram.
Najvece misli dogadjaju se u procepu.
Oslusnite i chucete: postoji nesto kao pra-govor.
Bio sam pritesnjen. Ja sam morao to da nauchim.

10-12-2013, 05:31 PM

Nije li najzad vreme, rekoh ptici,
da vas bacim u nebo?
Vi tamo pripadate.
Verujte, priznao sam,
jedva sam uspeo da vas nacinim.
Sad vise nemam snage ni da se obradujem.
Laku noc, rekao sam.
I bacio sam je uvis:
letite u chistoti, ptico moja!
Ne znam pravedniju pocast
koju bih mogao da vam darujem.
Nacinila je krug nad mojom glavom
kao da crta auru. I odletela.
U ogledalu vode licio sam na boga.


Posto sam napokon uspeo da zanemarim neke cudnosti,
da zanemarim navike i osecajnost postupka
i da izbegnem zamkama samodopadljivih nauka,
da zanemarim boju i delotvornost oblika,
vreme trajanja prostora i njegovu cistotu,
da zanemarim pitanje: sta je sadrzaj bicca,
od cega se to pravi,
da zanemarim pitanje: da li ja uokvirujem razum,
ili je razum to sto uokviruje mene,
- bilo je najzad vreme da shvatim i smisao igre.
I mislim da sam ga shvatio.


Jedino, mozda je trebalo da joj ponesto kazem
i o ruznoci. O zlu i smrti.
O kvarljivosti materije.
Ali bio sam divno cist i bezazlen tih godina.
Bavio sam se neogranicenim poverenjem u lepo.
Bio sam taj sto se raspituje o snu.
Imao sam sva nemoguca chula
koja se mogu dogoditi u prvoj mladosti.
U prevelikom zanosu, zbog mrve savrsenstva,
dogadjalo se da pocinim obilje neoprostivih gresaka.
Najveca od njih je bila sto sam se bavio znacima,
umesto da pazim na predznak.

10-12-2013, 05:35 PM

Vodeni vetar u zamrsenoj mrezi reke.
Vetar vazduha u najezenom perutanju lishca.
Veliko vreme rastanka: u plicacima
ribe su vecerale tisinu.
Negde daleko u brdima kao da je
zbog mene i zbog ptice nesto plakalo.
Kakav naporan dan za ucenja i za odluke!

... u nastavku :D



Kad sam ponovo sreo moju pticu,
proslo je jedno prolece.
U povratku sa severa zanocio sam u tom kraju.
Nije bilo u redu nesto s nebom.
U oku mi se grchile mokre bezglave zvezde.
Iz vratova im shikljala gorka zelena svetlost.
Bese to jalova godina svih mojih zhelja i nadanja.
Odvec jalova i odvec uzaludna godina.
Nisam izucio da lijem vetar.
Velika putovanja dogadjaju se u tabanima. Ne u glavi.
Nista sem svojih ushiju nisam poneo tamo kao prtljag.
Korito mesecine sam popio dok sam primljen za ucenika.
Nista sem svojih ushiju nisam poneo natrag.
Bio sam rdjav ucenik.
Dobar je ucenik prazan, jer u njega sve staje.

Almasa 80
10-12-2013, 07:43 PM
Da neznam da je Antic pomislila bi da je Balasevic :D

10-12-2013, 09:47 PM
mislim da se zapravo radi o istoj alhemiji.. neka obrnuta sinteza koja tezinu zivljenja mijenja u lakocu postojanja.

Balasevic je u konkretnom slucaju i primjeru po mom misljenju odbacio vise tezine.. dok je Antic nekako zadrzao i dobro odabrao bitne momente iz pomenute stvarnosti.

Almasa 80
10-12-2013, 09:55 PM
...tamo gdje je jedan podbacio drugi je prebacio i obrnuto.:D

10-12-2013, 10:08 PM
ja to gledam moze bit ovako.. :zubo:


Almasa 80
10-12-2013, 10:18 PM
a ja bi ovom prepustila uzde cilasa vranih :D

Oni koji ne osjecaju ovu Ljubav
kako ih nosi poput rijeke,
oni koji zoru ne piju
kao da je casa izvorske vode
i koji zalazak sunca ne veceraju,
oni koji se ne zele promijeniti,
neka spavaju.

10-12-2013, 10:39 PM
ejj da.. :zubo:

19-12-2013, 10:39 AM

Prespavao sam tu noc siroko otvorenih ochiju.
Ljut miris trske i barskog bilja lepio se za nozdrve.
To se mocvara iza nasipa dimila u snu i prezivela
kao krdo cvrenih krava.
U zoru vetar se, kao da sebi ljusti kozhu,
presvukao iz purpurnog u belo.
Na prilazima mladosti postoje mnoge varke.
Jedna od njih je da delo vodi poreklo od duha.
Ja sam video duh kako se koti iz dela.
Nesto nabreklo, ljigavo, nesto sa natrulim krilima,
uvaljano u krv od noktiju do kljuna,
kruzilo je nad rekom i podmuklo me vrebalo.
Stvarno je nisam poznao - takva je bila moja ptica.


Decaci misle da lepo ne mora da jede,
da sveto nije podlozno bolestima i raspadanju,
ni plemenito prljavstini i poroku.
Nedovrsene stvari decaci zovu: nesavrsenstvo.
Ja sam uoblicio svoju pticu.
I sta se desilo toj mojoj bozanskoj ljubavi:
cim sam joj dao slobodu, osetila je glad.
Svi ti oblici, sto smo ih stvarali s mnogo truda
od svoje prozirnobele, kratkovide radoznalosti,
bez nas su strasno siromasni: idoli, nakit, zdele,
figure zivotinja, oruzje, sfinge i zrtvenici,
karijatide, poprsja, sarkofazi i fetishi,
- nista od toga nije bez nas dovoljno zivo.
Cim pustimo iz ruke igracku,
ona prestane da se igra.


Moja ptica je postala lovac:
Ali nije ubijala, nego se hranila zivim stvarima
i ostavljala ih, da tako sakate, tako zive.
Obala bese sva zagadjena od praznih caura
koje se michu, gamizu i urlaju za pomoc
dopola posrkane i bacene.
Kakav uzasan vonj nedovrsenih smrti
u mojim bakarnim nozdrvama.
Kakav gust i usiren plach
u uglovima mojih ochiju.
Jos nisam doziveo ruzniju klanicu jednog ideala.

19-12-2013, 10:40 AM

Dogodi se da oblik
opterecen obiljem unutrasnjeg - pukne.
Dogodi se da sadrzina
oklopljena u tesno telo - zakrzlja.
Od moje ptice se stvorilo
nesto nakaradno i naopako:
sprega protiv svih mojih namera i nachela.
Oblik i sadrzina nisu kinjili jedno drugo.
Spolja je kipelo od slobode.
I unutra je kipelo od slobode.
To nije bilo bicce koje sa ja zamislio,
nego nagodba dve sushtine:
shaka mene i shaka peska podelile su posao.
Oblik je zrtvama sisao snagu i chula.
Sadrzina je srkala osecanja i mozak.


Pripadam onima koji se prvo stide pred sobom,
pa tek onda pred drugima.
Da je to bilo necije tudje delo,
ja bih pomogao da se probudi i da ozdravi.
Retko to chinim, a i onda sam oprezan,
jer medju decacima moga uzrasta
milosrdje je gorka rech.
Pticu sam ja nacinio.
Izletela je iz mojih prstiju.
Isuvise sam ponosit da bih teshio svoje poraze.


U redu, rekoh, sidjite malo ovamo, rdjava ptico.
U sta ste se to obreli otkad se nismo videli?
Zar vas nisam nacinio od shake poverenja
da kazaljkama krila objasnjavate tacno vreme neznosti
i najlepsu mekotu, po velici ravnu nevidljivom?
Pobio sam vam grabljivice.
Zar je to blagodarnost?
Proglasio sam vas za umetnost.
Zar mi se tako vracate, chudo moje?
Ideal nema slobodu licnog ponasanja.
On mora da bude onakav kakvog ga drugi izmisle.
A ptica rece sazaljivo:
sta vredi sto se trudite da usavrsite odgovor,
kad vidim da jos niste usavrsili pitanje.

19-12-2013, 10:41 AM

Polako, rekao sam. Sletite da se objasnimo.
I zaista vam kazem: ne ustremljujte se na mene
i ne pokusavajte da mi neopazeno, na prevaru,
dospete kljunom do oka.
Vi niste vi, nego ja.
Praveci vas, ja sam pravio sebe.
I odredio sam vam onu kolicinu lepote
koja je meni potrebna da bih valjao.
Otvoreno vam kazem: nisam vas namenio vama.
A ptica rece mokrim glasom
koji je mirisao na meso:
jaki se ne namenjuju.


Bila je stvarno ruzna kad mi se sasvim priblizila.
Bila je bolesna. Znojila se.
Govorila je siktavo, a jezik joj je bio crn.
Nije me gledala u ochi,
vec negde preko moje glave kao da stalno lazhe.
Zar vas nisam zamolila, upitala je trulo,
kad ste me onako chistu bacili u to nebo,
zar vas nisam zamolila da mi vi, moj tvorac, kazete
kako se postize stanje istovremenog svuda?
Kad jednom budete odrasli,
ponasajte se kao svemir - ne kao njegov deo.


Kako sam lakomisleno pristala na rech: ucenik.
Na tu rech sto zaudara na poslusno i bespolno.
Zar nije cudovisno kad ti oduzmu pravo
da se pitas i odgovora - ne samo pitanja?
Ko se povinuje ceremonji ma koje vrste dijaloga,
cak i da ne uzme rech, vec samo da prisustvuje,
razmenio je svesno svoju slobodu u sitnish.
Radoznalost se najbezbolnije shkopi odgojem,
lepim ponasanjem, velikim uzorima i idealima.
Sve sto je pre mene odgovoreno,
odgovoreno je da se izbegne odgovor.

19-12-2013, 10:42 AM

Zatim su, kao plach, iz nje provalile optuzbe.
I rekla mi je sve.
Glachajuci do savrsenstva dosezanje svog: hocu,
vi se usrdno trudite da naucite nauku filozofiji,
filozofiju umetnosti,
a umetnost da bude vec jednom i nauka.
I vrteci se tako u ljusci materije,
bespomocne, jer ne zna chime da bude svesna
izvan dimenzija svoje prirode,
- radite misleci.
I ne vodite racuna kako se zove to
chime nekakve druge prirode belezhe svoje delo .
Vi ste me to osudili da okacena o sebe samu
kao zemlja u svemiru
budem i zvono i klatno i sama u sebe da udaram.


U silnom strahu od naginjanja van,
opasno sam se strmoglavila unutra.
Bila sam na dohvat svih neverovatnih drugih prostora,
a mimoisla sam i svoj sopstveni.
Nisam ja znala sama po sebi kako se leti.
Nema iskusnih nagona. Sve se krvavo uchi.
Nista mi niste objasnili, a lepo sam vas molila.
Zaista nisam znala chime nece mirovati
ova moja potpuno nespremna vrsta pojmljivog.
Nije istina da mudrost kojom savladjujemo nebo
mora da ima u sebi i nesto beskrilno kao zemlja.
Oslonac je opasnost za krilate .
Najsnaznije se hvata kad se uopste ne dodiruje,
i kad se leti gladju, a ne krilima.


Kad ste me bacili uvis, opsednuti idejom
o krilatom, o beskonacnom, o izgledima na slobodu,
nisam imala vremena ni da se cestito uplasim,
a vec sam probila nebo.
Dozivela sam strasan sudar.
Razbila sam najtvrdju stvar u vasioni: vazduh.
Ima ptica koje imitiraju svoga tvorca.
Ja sam od sebe ucila i imitirala sebe.
Pa neka bude tako: neka stvarno i jesam
najgori krilati stvor koji je ikada sacinjen:
stvorio me je jedan decak da bi me naterao
da odrastem pre njega, da vidi kako se to moze.
Mislim da malo znate o vajarstvu, moj gospodaru.

19-12-2013, 10:42 AM

O, kako ste u zabludi
da nista bez vas nije dovoljno zivo.
Hajde, ugasite sveccu:
ono sto je u mraku - i dalje traje.
zasute humusom i potopljene morima,
izgubljene u prasumama,
- naizgled obrasle cekanjem,
znaju za sebe da postoje
svejedno kad ce ih izneti na svetlo dana,
danas, ili kroz mnogo miliona godina.
Hajde, neka padne noc:
sve sto je stvoreno - ostace prisutno zauvek.


Stvari se ne smeju prepustiti
prostoru i umisljenosti umetnosti.
Ima nesto kao nadmoc dela
nad privremenoscu vremena.
U nekom muzeju, nakon hiljadu stoleca.
cak ce i veslo iz mulja biti spomenik umetnosti.
Nista nije tako sporedno kao vase misljenje.
Ne ostajete vi da svedocite.
Ostaje svedocanstvo vesla.


Hteli ste silom da me naterate
na vash preziveli nacin kretanja.
Nacin kretanja tvrdih i sporih stvari.
Grlili ste me prstima,
a ipak niste znali gde sam.
I u tom ocajnickom neznanju
trazili ste da odredite svoje mesto u meni.
Jedno je: platiti ulaznicu
a drugo: platiti izlaz.
Ko udje, a ne ume da izadje,
nije trebalo ni da se bavi kretanjem.

19-12-2013, 10:43 AM

Treba prvo razmotriti vasu nesnosnu naviku
da sve vrednosti svodite pod sistem humanosti.
Postoji sumnja da ste vi i alga vishe jedno,
nego vi i vas otac.
Postoji sumnja da ste vi i cvet vishe covecanstvo
nego vi i vas brat.
Postoji sumnja da je celina nesto drugo
i da je harmonija nesto drugo.
Da su vas u zemlju sadili, mozda biste postali drvo.
ali vas su uporno vaspitavali samo na ljudsko.
Zaboravili ste krila. Zaboravili peraja.
Zaboravili ste svoje lishce. Sve manje imate chim
da budete i nesto drugo, sem ovog chemu ste nauceni.


Bilje ima moralno nachelo biljnosti
koje u mnogocemu nadvisuje sve ljudsko.
Kamenitost i vodenost, zemljanost i nezemljanost,
- sve su to takve osobine
koje ne ispunjavaju vase uslove.
Mozda je cak i to, sto nazivate: zivot
nekakav smrtni dogadjaj necemu drukcije zivom,
kao sto sam primetila da je i vas nacin lepoga
ruznoca necemu sto vidi lepotu sasvim drukcije.
Otkud vi znate da i bolest nije nekakav poljubac,
samo sto ona pojede svoju neznost.


Treba zatim razmotriti vase nazore o slobodi.
Nebo bez gospodara pretvara se u blato.
Jedno je sloboda sagledavanja zivota,
a drugo sloboda zivljenja tim zivotom.
Jedno je sloboda pustanja nekog u visine,
a drugo sloboda hvatanja za vazduh, da se ne padne.
Jedno je sloboda pravljenja krilatosti,
a drugo sloboda letenja samo u pravcu tudjeg sna.
Kako da budem dobra ptica?
Trebalo je izdrzati. Nebo je to, moj stvoritelju.
Tamo je svako sam sebi i gnezdo i zavetrina.

19-12-2013, 10:44 AM

I treba najzad razmotriti, rekla je zabrinuto,
zasto ste me proglasili za vrhunac svog dela.
Nije li to nekakav rdjav znak:
znak da ste bili zadovoljni?
Niste vi mene izvajali od peska,
nego od svoje nesigurnosti.
Pesak je bio tu tek da me ucini vidljivom:
nesto kao lepota rukopisa.
Otresla sam sa sebe taj nepotrebni oblik
i sad sam vase bezoblicje.
Nisam ja vasa ptica, vec vasa pukotina
kroz koju su svi propali izmedju decastva i mladosti
- a niko ne pamti kako.
U mnostvu mojih novih navika
postoji i malo postenja: duzni ste da mi kazete
kako ste zavrsili sebe kroz mene nedovrsenu.


Tvorac moze da izgubi dostojanstvo pred svima,
jedino ne sme pred svojim delom.
Morao sam da ubijem tu pticu.
Stvarno je imala pravo: postojim - to nije naucno
nego moralno pitanje.
Nista nije toliko shirom otvoreno kao nebo,
a uvek mi je bilo i lakse i prirodnije
da rijem tunele kroz planine,
da busim celik i druge sabijene strukture,
nego da prodjem kroz nevidljivo.
Jesam li nemocan ja, ili su nemocne moje navike?


Zasto ja nikad nisam leteo?
Zasto sam vecito pravio krila necemu drugom?
Chime sam se to mucio da savladjujem prepreke
kad mi je uvek bilo potrebno manje napora
da izidjem kroz zatvoreno, nego kroz otvoreno?
Pripremio sam se.
Drhtao sam od smirenosti.
Stvarno sam morao da ubijem tu pticu.

19-12-2013, 10:45 AM

Dodjite, mahnuo sam.
Dodjite da vas poljubim u znak zalosti.
Ja ne upotrebljavam zube i nemojte se bojati.
Vi ste za mene vec ionako mrtva ptica.
Najveca tuga koju sam ikada okusio.
Dodjite, slagao sam, ja ne ubijam mrtve stvari.
A ptica reche: vasa je najbolja tehnika
u isto vreme vasa najgora tehnika.
Onda, kad ste me stvarali, vec ste me jednom poljubili
i ostala je ziva rana.
Ne bojim se ja zuba. Zubi su meksi od usana.
Zubi ujedaju za trenutak. Usne za ceo zivot.
Razgovarajmo na rastojanju. Ja sam vas san, zar ne?
Moram da budem oprezna: san nema pravo da se uspava.


Bilo je stakleno doba dana. U sivim pramenovima
zora se polako parala iz udaljenih senki shuma
i natapala plicake uz obalu.
Bilo je neceg mekog, gotovo svecanog,
u nagorelom vetru zaustavljenom za trenutak.
To su te pitome jutarnje mise ranog aprila
sto nas opominje na zivot iza providnog
i uche razmisljanju o tome da li smo,
ovako stvarni i zivi,
nesto nestvarno, nesto nezivo, nesto ono i drugo,
nechemu nama nestvarnom, nezivom, onom drugom
sto zivi svoju stvarnost iza granica nashe.
Podsecaju nas da se u takvoj vrsti razmisljanja
sve moze shvatiti i kao pobrkanost prostora
i da smrt ne mora biti ni odlazak ni povratak,
nego vecita ceznja da se promeni mesto sa samim sobom.


Nacinio sam zivot. To sam cudesno umeo.
Umem li od iste stvari da nacinim i smrt?
Kleknuvsi pored obale dohvatio sam shaku peska,
pokvasio u vodi i posteno umesio
kao i onog dana.
Ptica je kruzila nada mnom.
Nije me vise vrebala.
Bila je zacudjena i dahtala je sipljivo.
Sta to pravite? - reche. Mozda nekakvu bolju pticu
jachu i plemenitiju , koja ce me pobediti?
Ne, kazao sam zamisljeno.
Pravim kamen.
Hteo bih nekako da vas vratim vasem pesku.

19-12-2013, 10:45 AM

Dobro pazite sta vam govorim:
Vidite ovu grudvu. Tvrdja je od stida i poraza.
Ma kuda pobegli u visine, makar do samih zvezda,
ona ce vas uloviti.
A ptica reche prezrivo: mene su tukle oluje.
Rvala sam se s munjama i nagutala gromova.
Sta moze pesak pesku? Zar nismo od istog nacinjeni?
Sta moze voda vodi i svetlost sta moze svetlosti?
Laste su unakrsnim kricima plele mrezhu
sto se nad vodom spustala ljubicasto i bunovno
i tonula u krta chula ranjavih predela.
Rekoh: pazite, ptico. Ja sam vas opomenuo.


Da je pazljivije slutila, znala bi u kom se pravcu
okrece citava priroda izgorela od mrznje.
Da je pazljivije sumnjala, mozda bi bila spremnija
na zvuk sto je tek ovlash zamirisao iz moje shake.
Da je pazljivije mislila, mozda bi stvarno shvatila
sta moze pesak pesku i voda sta moze vodi.
Promaklo joj je da spozna zvuk sto se moze chuti
tek jednom u zivotu, jer inace je i sam - uho.
Zamahnuo sam kamenom umesanim od peska.
Pesak se unistava peskom - nicim vise.
Sve se unistava samim sobom - nicim vise.


Covek sam,
i slabost mi je da budem zaljubljen u svoje delo.
A ipak sam joj kamenom smrskao glavu.
Mojoj jedinoj ptici. Sigurno neponovljivoj,
pa zato i najdragocenijoj koju sam ikada imao.
Nebo se oko nje raspalo kao bolestan kristal.
Otkacila se poput tega i razbila o zemlju.
Ne mogu sebi da objasnim zasto sam pomislio
da su joj ochi besmrtne.
Drhtale su u pesku kao dva sarena klikera.
Nije u njima bilo ni cudjenja, ni bola,
samo premnogo umora. Sarenog staklenog umora.
Posle ih je rastopio talas.
Ocedile su se boje i ostala je kraj vode
samo gomila ridjeg peska zardjalog od smrti.

19-12-2013, 10:47 AM

Osetio bih da me je bolelo.
Valjda bih od silnog straha izgovorio neku molitvu.
Znam kako se to kaze pri oprostaju s mrtvima.
Kaze se: sve sto jeste, mora isto toliko i da nije
i samo koliko ga nema toliko i moze biti.
Pa i vas, senko stvarnosti, ostace onoliko
koliko otisak vaseg oblika vristi za vama u meni
iscasenom prazninom.
Mozda postoji i lepsi rastanak sa detinjstvom?
Pouzdaniji nego sto je ubistvo jedne ptice.
A mozda svrha stvaranja i nije ostvarenje,
nego divota mucenja na putu prema stvorenom?
Mozda sam ja moju pticu ubio jos na pocetku
samim tim sto sam je stvorio naopako,
izvrnutu na nalicje: meku i krutu spolja,
a tvrdu i nesavitljivu iznutra?


Oljusteno od magle, jutro je izgledalo siromasnije.
Praznije od tisine. Nedostajale su senke.
Nebo je dopola splasnulo i reka se razblazila
kao da su je sisale neke nevidljive usne.
Bilje je okolo raslo pobrkano i bezvoljno.
Grozdovi ptica su visili izmrvljeni i obrani.
Kroz pepeljasto lishce smezuralo se sunce
i zalost se belasala u mokrim ochima riba.
Svega je bilo manje,
kao i uvek kad nekim predelom zadje smrt.
Jesam li ocekivao, lezeci licem ka zemlji,
da mi iz glave, iz pameti, izrastu bela krila?
Jesam li dovoljno pipao put kroz senilnost detinjstva:
kroz moje lomno i smeteno decastvo?

.. u nastavku :D



Tesko mi je da priznam sta sam bio stvorio.
I tesko mi je da priznam sta sam to bio pokvario.
Najteze mi je da priznam da mi se bilo ucinilo
da prisustvujem vaskresenju.
O, vetre, zaurlao sam, zar je ta ptica neunistiva?
Lezao sam uz obalu prignjecen samim sobom.
Pesak je kucao kao srce. Voda je tekla kao krv.
Nebo je po meni padalo kao velike krpe.
Onda se svetlost spustila na moje uho poput leptira.
Nisam je osetio. Samo sam cuo njeno disanje.
O, vetre, jaukao sam, evo, ptica se sama stvara!
Sta je uopste smrt? Povratak zivog vecnosti,
ili povratak vecnog zivom?

30-12-2013, 02:58 PM
u medjuvremenu..


Almasa 80
01-06-2014, 09:38 AM
...kada u grlu zastane sutnja a misli postanu svjedoci
i ne daju da i stvarnost nadlvlada...
pocinju momenti prepoznavanja...
dva podignuta prsta kao svjedoci autoriteta.

Profesor geografije je bio baš onakav kakav bi trebao da bude jedan profesor geografije i kako ga često opisuju u knjigama: nemaran, tamnoplavo odijelo koje se sjajilo od iznošenosti, bijele mrlje oko desnog džepa sakoa u kojem je uvijek imao nekoliko komada krede, naočale koje neprestano spadaju s nosa, buljave, pospane oči, svi pokreti rasijani, a usta kao da su uvijek spremna da postave pitanje: «Otkud i zašto ja ovdje?»

Stajao je pored otvorenog prozora i gledao breze u školskom dvorištu. Prethodno mi je postavio pitanje: «Privreda u Francuskoj!» Znajući da uopšte ne sluša šta ja to pričam, ja sam, na opšte veselje razreda, deklamovao:

«Francuska je, daklem, opštepoznata po svojim odgajalištima slonova koje izvozi na sve kontinente i u sve zemlje svijeta, a u planu je i izvoz na susjedne planete. Mislio ko šta hoće o Francuskoj – ali što se tiče slonova – tu joj nema premca u svijetu! Osim slonova, Francuska je u svijet izvezla i nadaleko čuvene pijanice, kojih ima i ovdje prisutnih...(Naime, profesor je bio onaj tip čovjeka koji se, po nekoj međunarodnoj konvenciji, obično naziva «ljubiteljem dobre kapljice»...) ali, ali Francuska je čuvena po nečem što je zaista najorginalniji proizvod Francuske... To su sami Francuzi... Nijedna zemlja na svijetu se ne može pohvaliti tolikim brojem Francuza i mi joj ovdje, pred svima na tome skidamo kapu...»U razredu je bila ludnica. Profesor bi se tad okrenuo od prozora i tek reda radi rekao: «Nećemo šaptanja!» pa bi se ponovo zadubio u posmatranje titravog plesa brezovog lišća... Ili u nešto drugo; ko bi ga znao? Ja sam nastavljao:

«Kao što se lako može zaključiti, takozvane francuske kape potiču direktno iz Francuske i mnogi poznati ljudi, od Pikasa do Sartra, mogu se pohvaliti da su se njom služili da ukrase ili zaštite glavu... Jedan od glavnih proizvoda Francuske koji ni u kom slučaju ne bismo smjeli zanemariti je, svakako, i Napoleon. Napoleone u posljednje vrijeme sve češće srećemo u ludnicama i na karikaturama, u trorogom šeširu u s rukom u šlicu... Od njih se takođe pravio jedan od najboljih konjaka na svijetu...»Za to vrijeme su raja u razredu igrali poklape ispod klupa ili se pipkali sa ženskicama, gađali papirićima, ili, iz puke dosade urezivali svoje inicijale u klupu... Profesor bi se najednom trgnuo, namjestio nočale, sjeo na katedru, otvorio «Dnevnik» i svečanim glasom objavio:

«Nisi ti to, Dario, baš najbolje savladao. Ne, ne. Koliko da mu dam?» obratio bi se tad razredu.

Svi bi tada dreknuli: «PET! Pet, profesore! Sve je znao.»
»Uvijek vi sve znate! Je li ti dosta četiri?» pitao bi mene.

«Kako vi kažete profesore...»Jednog dana reče mi jedan prijatelj čija je majka bila školska prijateljica s tim našim profesorom geografije, da mu je umrla kćerka. Dan poslije sahrane, prije nego što će profesor doći na čas, ja rekoh raji:

«Nemojte danas zajebati... Profesoru je umrlo dijete.»

On je ušao u razred, otvorio prozor, stavio «Dnevnik» na katedru, razastro mapu Evrope preko table – sve ono što je svakog dana radio – i, nešto što nikad nije prije uradio: zapalio je cigaretu...
Među rajom u razredu je vladao muk. On je stajao na prozoru i gledao... Ne znam šta je gledao! I mislio... Otkud da ja znam šta je tad mislio?! Nas trideset i osmero je tada bilo s njim i on je to osjetio i kimnuvši glavom prema meni, sasvim zbunjenom, rekao:

«Deder, ispričaj mi nešto o uzgoju slonova u Francuskoj.»
Dario Džamonja

Papirni Pajac
02-06-2014, 07:13 PM
Nije mi više bila tajna zašto su on i drugi (Dante,Pavle, Van Gog, itd., itd.) hodočastili u Pariz. Razumjeo sam tada zašto Pariz privlači paćenike,
opsjednute halucinacijama, velike manijake ljubavi. Shvatio sam kako to da upravo ovdje, na samoj osovini točka, čovjek može prigrliti najfantastičnije,
najnemogućnije teorije, a da mu se ne čine nimalo čudnim; ovdje čovjek ponovo iščitava knjige svoje mladosti i zagonetke poprimaju nova značenja,
na svaku sijedu vlas po jedna.
Čovjek hoda ulicama znajući da je lud, opsjednut, zato što je naprosto previše očigledno da su ova hladna ravnodušna lica maske njegovih tamničara.
Ovdje iščezavaju sve granice i svijet se pokazuje kao luda klanica, što i jeste. Mučilište se proteže u beskraj, izlazi su čvrsto zatvoreni, logika je podivljala,
dok krvava britva blješti. Zrak je hladan i ustajao, govor je apokaliptičan. Nigdje ni najmanjeg znaka izlazu; nema drugog kraja osim smrti. Slijepa ulica na kraju koje stoje vješala.
Vječni grad, Pariz! Vječniji nego Rim, raskošniji nego Niniva.
Sam pupak svijeta, do kojeg kao nekakav slijep i nesuvisli idiot, čovjek puže natrah na rukama i koljenima i poput čepa koji je konačno doplutao do mrtvog središta okeana,
čovjek lebdi ovdje u prljavštini i olupinama morskim, tup, beznadan, ne primjećujući čak ni prolazak Kolumba. Kolijevke civilizacije samo su masni slivnici svijeta,
mrtvačnice kojima smrdljive utrobe povjeravaju svoje krvave isporuke mesa i kostiju.
Ulice su moje utočište. A niko ne može razumjeti privlačnost ulica, dok nije bio prisiljen da u njima potraži utočište, dok nije postao slamka,
koju po miloj volji baca svaki i najmanji lahor, koji zapuše.

29-06-2014, 10:08 PM
Miroslav Antic – Kroj

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.